Opasan sam

Moje ime je Kornelius Voš.

Ja sam diplomirani sociolog, član društva za zaštitu životinja, veliki ljubitelj sportskih natjecanja, nezaposlen, filmofil, zaljubljenik u klasičnu glazbu.

Sasvim dovoljno za početak.

2.

Od namjere što sam je na početku imao, nije ostalo ništa. Htio sam napisati roman o životu običnog čovjeka, no pošto sam bolje razmislio, shvatio sam da svi životi, istovremeno, koliko god da su obični, mogu biti i neobični. Svatko ima neku svoju priču za pričanje, pa mi se učinilo da bi taj moj pokušaj završio neuspješno, i na kraju sam ga odbacio.

Jedan pisac, čija sam djela mnogo puta čitao, kaže da je najteži početak svakog romana. Slažem se s njim.

Da počnem od sredine?

A kako bi izgledalo kada bi započeo od kraja, pa da završim na početku?

3.

Ovo nije knjiga za žene, da se ne zavaravamo, no može li biti nešto bez njih... Imat će dovoljno ženskih likova i to ne samo zato da ih tek ima već radi niza stvari koje vam želim iznijeti.

Kad sam bio mali, s ocem sam često išao u stari tržni centar, tamo kod Trga slobode, i uvijek bismo kupovali neke od onih igračaka — malečki količki, džamlii i druge dječje sitnice, s kojima sam se poslije danonoćno znao igrati, ne misleći ni na što drugo. Ni na jelo. Mislim da sam zbog tih mojih dugih postova i danas slab i ne mogu se ugojiti.

Kao što rekoh, često smo ponešto kupovali. Otprilike, ono što sam tražio, dobio sam. Jednom sam od oca zatražio da mi kupi djevojku, samo za mene. Tada me on, dobro se sjećam, uhvati za ruku i povede iz prodavaonice cipela. I k’o da ga sada slušam kako mi kaže, pamtim svaku njegovu riječ: za sve, sve možeš, reče mi, no za djevojke nemoj ni pomisliti davati novac; njih trebaš pridobiti, a ne ih kupovati.

Samo sam klimnuo glavom, iako ga nisam sasvim razumio. Reče mi kako ima vremena, da ću kada narastem shvatiti što mi je htio reći, do tada, reče mi, uživaj u djetinjstvu, jer kada narasteš, imat ćeš sa ženama najveće probleme.

4.

Suvremeni način života potpuno mi odgovara. Stalno sam zauzet nečim, i tako nemam vremena gledati lica mojih susjeda u zgradi u kojoj živim. Ne podnosim ih, najjednostavnije rečeno, bez nekoga određenog razloga. Tamo je sedmero djece koja su nemirna. Kada jedni spavaju, drugi jure po sobama, viču, pjevaju, a kada se oni smire, oni drugi se bude. Kaos.

Čujem ih kroz zidove, koji uopće nisu tanki. Možete zamisliti za koliko nastane galama. Zbog toga, kada sam slobodan, običavam sjediti u baru nasuprot zgradi, s kavom, ponekad pivom, samo da bih promatrao slučajne prolaznike ili proćaskam s nekim prijateljem. Kao za inat, uvijek su pokraj mene oni koji su imali loš dan i počinju se žaliti na svoj život, na skupoću, politiku. Ja ih slušam, što bih drugo. A ne volim biti u blizini okorjelih pesimista. U tim trenucima, dok se nijemo pretvaram da ih slušam, u meni navire bijes, nasmijem im se u lice budući da oni sami sebi usložnjavaju život. Rekoše mi da mi je to loša osobina, da je to zlobno s moje strane, no što da činim, možda sam doista loš čovjek.

5.

Ja sam protiv stereotipa. Ima tisuću načina da ih pobijete, dokažete suprotno, no oni ipak ostaju. Čak i u najnaprednijim društvima. Da ne govorimo koliko ih ima u konzervativnim sredinama. Baka mi, po načinu na koji neka djevojka češlja kosu, može reći koja će od njih biti dobra domaćica, a koja neće.

Nadam se da će s vremenom dio tih stereotipa nestati, no da mnogo žena ne zna voziti, kažem mnogo, ja sam stopostotno uvjeren. Zašto? Do sada sam se tri puta vozio u automobilu kojim su upravljale žene, a dva puta sam s njima doživio prometnu nesreću. Jednom pri skretanju lijevo, na parkingu, jedna mi je razbila žmigavac, a drugi put, dok sam polako vozio, zakačio sam staricu koja je šetala svog psa. Tko zna, kad bolje razmislim, možda je starica bila slijepa...

6.

Veliki Bobi mi je ujak kojeg ne poznajem. Samo sam slušao o njemu. Najčešće loše stvari. Odležao je zatvorsku kaznu od pet–šest godina u glavnom državnom zatvoru, najzloglasnijem. Pročitao sam u novinama kad su ga pustili na slobodu. Moji nisu voljeli govoriti o njemu.

Htio sam drugo nešto reći, ali mi u međuvremenu dođe na pamet ujko, i odleti mi misao. Što da radim, ja sam samo jedan običan čovjek.

Da završim o Velikom Bobiju. Kad sam mu vidio fotografiju u novinama, bilo mi jasno zašto ga zovu Veliki. Isprva sam bio u nedoumici, pomislih da su raširili fotografiju, pa sada izgleda širi, no odmah potom moja je nevjerica nestala kad sam vidio njegovu fotografiju i u drugim novinama i časopisima. Ne može biti da su svi razvukli fotografiju.

Bio je osuđen zbog pranja novca i iznuđivanja.

I više nisam znao što sam htio reći.

7.

Djed mi, iako prilično star, govori vrlo umješno za svoje godini. Ne govori gluposti već strogo odmjerene riječi, zna kamo cilja, najčešće kad gleda vijesti. Tada često upotrijebi riječ »mafijaši«, iako sumnjam da zna pravo značenje te riječi. Kad vidi da ona nije povod da povedemo razgovor, on upotrijebi drugu najviše korištenu riječ — gangsteri.

Što su to gangsteri, htio bih ga podbosti, onako u šali, a on mi kao iz puške odgovori: pitaj svog prijatelja Tonija. U taj čas zastane, zakima glavom, počeka minutu i ponovno progovori, no ovaj put nešto drugo.

Ponekad za neke svoje poznanike kaže da su plačljivci. E, to je sasvim druga priča. Kaže, vidi ih, samo znaju govoriti iza leđa, a ne znaju da i njih netko drugi ogovara. Djed za njih kaže da su šupci, a kad mu se ja nasmijem za upotrijebljen izraz, tada on kaže da sam i ja takav, samo na drugi način, isto kao Veliki Bobi.

8.

Kad sam se upoznao s njom, kišilo je. I sasvim slučajno smo se upoznali, u malom izložbenom centru. Bila je nekakva promocija, nekakvo predstavljanje mlade i perspektivne slikarice, a ja, sklonivši se od kiše, nađoh se u izložbenom prostoru. Toliko da se sklonim. Bio sam sav prokisao, kosa mi je bila mokra, cipele blatnjave.

Posjetitelji su razgledavali slike, šetali, bio je i koktel, razgovarali su, nisu pušili, grickali su slanice, nije bilo kućnih ljubimaca, svjetlo je bilo raznobojno, ona se smješkala, neki su nešto zapisivali, bilo je novinara, ja sam im bio okrenut leđima, budući da sam gledao van je li prestalo kišiti, ni na koga nisam obratio pažnju, pila se votka i viski, čuo sam pljesak, nije bilo sokova, gorjele su svijeće, prizor se doimao ambijentalnim.

Skinuo sam torbu koja mi je pritiskala leđa.

Otresao sam kosu.

Nekulturno je bilo od mene što nisam mario ni za koga, a došao sam nepozvan.

Možda sam ja prvi pogledao u nju, umjesto ona prva mene.

Imala je kovrčavu crnu kosu. Ne samo kosa, već joj je i sam ten bio crn.

Nije bila našminkana.

Nosila je prsten na lijevoj ruci. Nisam vidio je li srebrni, zlatni niti je li s dijamantom.

Bila je razdragana. Istinski sretna.

Zvala se Katerina, kako sam to doznao?

Jednostavno mi je prišla i pružila ruku:

— Katerina.

9.

Volim jagode, ananas, golf, tenis, planinarenje.

Profesor Fruner, također. Došao je iz Hamburga kao izvanredni predavač na naše sveučilište. Njegova pričanja ponekad su mi bila dosadna, osobito kada se želio istaknuti pred nježnijim spolom. Ne kažem pred ljepšim. Možda ćete reći da sam narcisoidan, no mislim da se i među muškarcima može naći isključivo lijepi predstavnici koji bi zasjenili neke žene. Želim misliti da sam i ja jedan od njih.

No... govorio sam o profesoru Fruneru.

Njegovi studenti govore da je za vrijeme Hladnog rata bio jedan od članova CIA–e. Znao je mnogo toga, no o mnogim stvarima nije htio govoriti.

Ne peče me savjest ni za što. Ne bavim se nedopuštenim aktivnostima, ništa ne krijem, ništa veliko nisam ukrao. Žvakaće gume i bombone iz Mikijeve prodavaonice ne računam. Pravdam se time što kažem da je to učinio maloljetnik.

Fruner je držao najduža predavanja na Pravnom fakultetu. A ipak su bila najposjećenija.

Kada smo se prvi put sreli, meni se nije svidjela njegova vanjština. Izgledao je kao napuhana bačva, na koju su zakačili brkove i naočale. Slučajno smo se upoznali, a kako, to je duga priča. Zajedničko nam je što volimo žene, svatko na svoj način. Jedan jedno kod njih, drugi drugo. Kakav je on zaista? Ne znam, najiskrenije rečeno. Ima nešto čudno vezano s njim, nešto što nikako ne mogu razumjeti. Nadam se da ću to otkriti uskoro, iako se događalo da me moji predosjećaji prevare.

10.

Što vole čitati suvremeni čitatelji?

Povijesne romane?

Školsku lektiru?

Krimi romane?

Ljubavnu patetiku?

Ništa takvo ovdje nećete naći. Ne bih vam otkrivao nikakav detalj, ne bih vam prepričavao sadržaj, tada ne biste pročitali preostale stranice. Ostaje činjenica da ono što je jednom interesantno, drugom nije. Na kraju ćete dati svoju ocjenu, ukoliko stignete do kraja.

Nešto se često pitam: hoću li postati heroj nečijeg romana?

Slavčo Koviloski (Skoplje, 1978), diplomirao na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Objavljuje poeziju, prozu, kritike i prijevode s hrvatskog, srpskog i bugarskog jezika. Autor je dviju zbirki pjesama i jednog romana.