Ogoljen u pjesmama pod slapovima sna

Nedugo nakon objave prve zbirke pjesama U iskrama nade (jesen, 2007.), koja je vrlo dobro prihvaćena od stručne i ine javnosti, Mirko se Kopunović, opet pomalo iznenadno, javlja drugom — ovaj put izražajno snažnijom, tematski čvršće zaokruženom i suverenije tvorački izvedenom, riječju poetski zrelijom — knjigom. Nju također objavljuje samizdatno, svjedočeći tako na najbolji način svoju nakanu da u siromašni svijet književnosti vojvođanskih Hrvata želi opet ući i u njemu biti stameno samostalno, nesaginjući se ni pred kojim uvjetom i nepristajući ni na kakav zahtjev. To se može, dakako, jedino uz svijest o vrijednosti svoje, ne samo umjetničke, slobode te vlastitih poetskih uradaka.

Ostavši vjeran osnovnoj motivskoj potki svojega prvijenca — raznoliki fundus bolno razdirućih egzistencijala u kontekstu iskustva ne do kraja utješive slike svijeta — Mirko Kopunović nije samo rastao u umijećima i znanjima vladanja i slaganja riječima nego se vjerojatno oslobodio stega prvih koraka pjesmotvorstva, nesigurnosti u građenju pjesničkih slika, drhtaja ruke u tkanju ukupnoga idejnog i tematskog okvira... Takav je onda, u znanju osnažen i u iskustvu obogaćen, pred svijet iznio svoj novi grozd pjesama, nazvavši ih izvanredno dobro Pod slapovima sna, umivenih pomalo čišćom ljepotom, ogrnutih čini se sukladnijim bojama, presvučenih nekako dubljim mislima, upakiranih značajno efektnijim porukama... Drugim riječima, ostajući na nekoliko planova umjetničkoga stvaralaštva, sada već prepoznatljivo, posve svoj, postao je Mirko Kopunović u značajnome u pjesmama mu bolji, jasniji je u jednostavnostima, koncizniji u lapidarnostima, prisniji u iskaznostima i tako prijemčiviji oku čitatelja! U tome smislu, neće se ni malo pogriješiti ukoliko se ustvrdi sljedeće: svojom je drugom zbirkom stihova ovaj pjesnik istančanoga senzibiliteta ostavio neizbrisiv trag u egzistencijalnome pjesništvu vojvođanskih Hrvata.

Dostojanstva osame pod slapom

Misterij osame — prva je cjelina u kojoj sam naslov nagovještava već sve: objelodanjuju se ovdje, poput školjkinih bisera filigransko sačinjenih u skritostima, zaustavljeni pjesnički titraji Mirkovih samosti. U tim su tanano tkanim, na koncu nezatajnim tajnovitostima, stihovnim uradcima sadržane suptilne ispovijedi čovjeka skrhanog samotnim tugovanjima i pogođenog, recimo odmah, ne i beznađem. Ono je posljedak ne tek pukoga umišljaja moguće slaboga čovjeka iz Panonije već bitno tragičkih iskustava svijeta, osobito manjinskoga, čovjeka u Panoniji na prijelazima dvaju tisućljeća, gubitničkih iskustava života nakon svakovrsnih brodoloma koji su se događali i uprizoravali oko njega, uveliko neskrivljenoga.

Sve to odlično se oslikava u sljedećim stihovima: za korakom / bezdan / krici, jauci / lešinar / osamljen / gladan. Pust je stoga čak i titraj riječi ovdje, zapisat će Kopunović. Ćuti se i bol / grana slomljenih u Panoniji, a krah ufanosti u nestalnoj nadi, toj, kako kaže, nemani proždrljivoj, dovest će do oporosti kao temeljnog iskustva ovdašnjeg čovjeka. Ukotvljen u svijet gdje ničeg nema, osim što sve prolazi i što svuda sivilo buja, raste, čovjek je ovaj onda nužno zakinut za puninu radosti života: poklekla / slomljena / zvoni / radost tu tek, primjećuje točno Mirko.

No, predaja takvome sudbinstvu nije pjesnikov izbor. Naravno, ni ovdašnjih ljudi, nema tu zbora! Postoji, naime, prostor izbava koji se osvaja žudnjama: Na putovima / prolaznosti / tragom snova / crveni trn sijeva! Tako je tematski okvir ovih pjesama — a to je svijet dugotrajućih sutona, nesretnih slijedova slučajeva, mračnih večeri, bolnih iskustava... — naružen žarom prkosne žudnje ovoga čovjeka. Čak je tako i noć u Kopunovića puna želja / čežnje / velikih htijenja! Žudnja je, drugim riječima, crv njegova nemira. Žudnja je klica, istina nesigurnoga, prosvjeda protiv zatečenog stanja i prilika. Žudnja za drugačijim. Svjetlijim. Sretnijim. Bogatijim... Takva je žudnja nastala u snovima pod slapovima pjesnikovih osama.

A što je to slap? Ne čest pojavak u prirodi, znano nam je. Voda ga tekuća pravi. Brzaci to čine po pravilu. Lijepoga ga prave. Posljedak je tek vodenoga mukotrpnog svladavanja prirodnih prepreka. Ništa lijepoga bez muke pod kapom nebeskom, reklo bi se malo slobodnije na tragu mudroga Solomona. U blagoj prozirnosti, voda stvara nekakav zaklon. Da, i ona može štititi. Nekoga! I skriti. Nešto! Začudo, i ispod slapa se biti može sigurnim. Utok je ona za osame — slap je, naime, osamâ kapelica! Pjesnik Kopunović to iskusi — ukapeliči se pod slapom.

A još i šuma ima tamo, što godi onda uhu. I nuka na pjesme. Pa i smiruje. Utješuje onoga pod slapom. Kao što i pjesma nastaje i kasnije figurira... Prizor je slapa u prirodi nesvakidašnji. Kao i kod ljudi. Plijeni nekakvim svečanim dostojanstvom, no i krhkošću. Prozirnost i voda ne odišu stamenošću i čvrstošću! Naprotiv — upravo vrijedi suprotno! I za pjesmu opetovano vrijedi isto. Pa ipak, mame čežnju stalno. Života i čistoće one su simbolom, naime. Pod slapom se onda može žudjeti upravo i samo to!

Istine nestvarnih snova

Lirske natruhe gore sivo ocrtanog svijeta, tragičkog iskustva čovjeka u njem i u naznakama iznijetoga programa izbava putem žudnje, nastale pod slapom u osami, oslikavaju se i u drugome dijelu ove zbirke, naslovljenim Slavlje zaludnih riječi. Oporosti mnogih zakinutosti panonskoga čovjeka liju tako, ali ne i tužno beznadne, sa svake stranice: naime, ne samo da one turobno liju uz plač nego uz njih ide i slavljenje. Tako, recimo, na klaviru cvijeće / razmetljivo pjeva. Pa makar i na tren, bljesak radosnog života izvrca! I eto razloga za slavlje!

Ili, u optici čežnje za drugom polovicom sebe, i toga bude u pjesnikovu svijetu: čežnja stanovita / u ljubavi tražnje / od nade jača / od očaja snažnija / kao vjetar u jedra puše. Na taj način, svi velelepni plamsaji pjesnikovih igara riječima o sjetnom iskustvu tugâ mu, uz gdjekoju iskru žudnje, radosti, čežnje..., bivaju kao nestameni. Oni jesu dio nas, no nismo kao ljudi njima trajno zakovani! Tako se, čini se, na najbolji način osnažuju paradoksalnosti pjesnikove ćutnje tragikâ života i svjedoči njegovo nepristajanje na sve bijede svijeta, što sve onda na koncu ne biva zaludnim!

A u tome su od presudne važnosti, vidjeli smo, i snovi. Stoga nam vrijedi zsjeno s pjesnikom upamtiti i sljedeće: san je sredstvo nadvladavanja tugâ! Čovjekove zaludnosti, naime, nisu uvijek vječne i ne budu nužno do kraja. Sa snovima, naime, ne zbude se nužno tako. San — njeg nestvarnost krasi. Zbilja njegova nije, naime, od ovoga svijeta. U njemu se ona ne preslikava vjerno. Iluziju on sadržava, stvara. I nenamjernost ide s njim. Jednostavno on se zbude, bez obzira na ljudska htijenja. Stoga znade biti i ne uvijek željen. No, to ne znači da je i prijeporan — i nestvaran i neželjen upotpunjuje nam život. Ukazuje, dotjerava, opominje, usmjerava, inspirira, iritira...

I što se onda može skriti pod slapovima sna? Pa Kopunovićev (poetski) svijet: u osami opjevana vlastita iskustva tugâ prevladana snovima! Svaka je pjesma onda nekakav zastojak nad time, nastao pod slapovima nekakvih već snova! Zastojak u igri riječima tužnoga pjesnika u zaklonu sna od surovosti svijeta!

Ništa ljepše, no ništa manje ni tegobnije za čovjeka. Zakovanost je tegobnom takvom ljepotom sudbina i ovoga pjesnika. Jer, Mirko Kopunović nije jedini pjesmama ukapeličen pod slapovima sna. Isto je bio, na primjer, i Dobriša Cesarić koji o ovome ovakvu pjesmu onomad napisaše:

     Slap

Teče i teče, teče jedan slap;

Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,

I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slap da bi mogo sjati,

I moja kaplja pomaže ga tkati.

I kao da je Dobriša Cesarić, kada je pisao ovu pjesmu, imao Kopunovićevu knjigu pred sobom jer u njoj se, čini se, zrcali najdublja istina pjesništva Mirka Kopunovića. I kao da je, kada je pisao ovu zbirku, Dobrišinu pjesmu imao pred sobom. Jer u njoj se, čini se, zrcali najdublja istina sudbine osamljenoga pjesnikovanja. Pjesnikovanja koje nam pjesnik u ovoj knjizi majstorski osvjedoči!