O hrvatskoj književnosti za mladež

U članku se ponajprije raspravlja o položaju hrvatske književnosti za djecu u odnosu na hrvatsku književnost za mladež te u vezi s tim o stvarnim potrebama i interesima djece i mladeži. Taj dio rasprave zaključuje navođenjem čimbenika na koje su mladi upućeni u području književnoga odgoja i obrazovanja.

Dvama primjerima iz aktualne hrvatske književnosti za mladež, socijalno–psihološkim romanima Rep, ali ne lastin Nade Mihoković–Kumrić i Ne, hvala! Silvije Šesto i prof. dr. Vlade Jukića, autorica prikazuje spisateljsko ostvarenje mogućih i pretpostavljenih interesa i potreba mladoga svijeta.

Članak zaključuje isticanjem potrebe za glasom mladeži o djelima njima namijenjenima.

Književnost za djecu i književnost za mladež

Istina je da se u hrvatskoj književnosti za djecu i mladež veća pozornost pridaje književnosti za djecu, tj. književnosti namijenjenoj recipijentima predškolske i mlađe osnovnoškolske dobi. O tome govore brojni prilozi o djelima namijenjenima mlađima, najčešće djeci do jedanaeste, dvanaeste godine života. Starija dob, počevši od one prijelazne osnovnoškolske u sedmome i osmome razredu, potom srednjoškolske u vrlo zahtjevnome prvome razredu srednje škole pa sve do mature i mogućega početka studiranja, kao da se treba postupno, ali sigurno prilagođavati književnim djelima koja čitaju iskusniji i zreliji recipijenti, čega se, dakako, ne treba u potpunosti odreći.

Druga je istina da su mnoga djela po svojoj izvrsnosti nepravedno smještena u samo jednome »pretincu«, dok izostaju ponovna čitanja i temeljitije interpretacije na višim razinama primanja njihova umjetničkoga bića. Kao da se ne želi razumjeti ili prihvatiti da su ta djela zakinuta jer slojevitost njihova sadržaja i izraza nije u potpunosti primjerena mlađoj čitateljskoj populaciji. Ona ostaju kao biseri dječje književnosti, ali na margini kasnijih čitateljskih iskustava, npr. tijekom srednjoškolskoga, osobito gimnazijskoga književnog odgoja i obrazovanja. Njihovu vrijednost istražuju tek rijetki, obilježeni sudbinom profesionalnoga bavljenja dječjom knjigom. Često i to bude površno jer nisu iskazane potrebe za takvim udjelom u stručnoj praksi, najčešće nastavnoj. To sam osobito pokazala na primjerima djela hrvatskoga Andersena, Ivane Brlić–Mažuranić.1 Sličnu sudbinu doživljavaju još neka djela sada aktualnih hrvatskih književnika za djecu i mladež. Samo činjenično znanje o književnosti, ime i prezime autora i naslov njegova djela te poneka godina priznanja ili nagrade, kao točan odgovor na kvizu, nije dostatan pokazatelj dobre čitateljske kulture.

Stvarne potrebe i interesi djece i mladeži

Treća se pak istina odnosi na propitivanje književnih interesa i djece i mladeži te na smjelost postupanja po dobivenim rezultatima. Tako se izbori tekstova na kojima se provjerava čitanje i razumijevanje pročitanoga uglavnom temelje na osobnim iskustvima ispitivača, učitelja i profesora, a manje na stvarnim potrebama koje izražavaju učenici u svojim slobodnim promišljanjima. Točno je da ne treba podilaziti nekim trendovima, ali je još točnije da treba slušati i čuti bilo novih generacija. Vjerujem da bi danas, nakon što je prošlo nekoliko godina otkako sam istraživala odnos učenika osnovne škole prema temama književnih tekstova, rezultati bilo ponešto drukčiji, no poučena iskustvom nekih zajedničkih projekata, moram priznati da mnogi učitelji ni tada nisu, a ni sada ne mogu primiti spoznaju da učenike u sedmome i osmome razredu ne zanimaju teme za koje oni drže da bi ih trebale zanimati.2 Teški, zamorni tekstovi, opterećeni problemima kojima se bave odrasli, uz to anakronoga jezika i za starije čitatelje a nekmoli za one u razvoju, ne mogu imati učinka u razvijanju ljubavi prema čitanju i književnosti. U središtu zanimanja mladeži ponajprije su teme kao što su odnosi među ljudima, osobito odnosi među spolovima i među vršnjacima, problemi koji se javljaju u obitelji i u školi, napose problemi koji obuhvaćaju sve dobne skupine kao što su alkohol, pušenje i droga, danas sve izrazitije nasilje prema drugome i prema sebi. Rekli bismo: tamne strane života, među njima neke od dojučerašnjih tabu–tema koje, na što upozoravaju mnogi medijski sadržaji, to sve više prestaju biti. Mladi traže odgovore. Književnost je uvijek bila prekrasna mogućnost za to. No današnji tempo života nalaže manje vremena, volje i strpljenja za dugotrajna čitanja, iščitavanja i prečitavanja. Tijekom čitanja puno se toga preskače, jer »nije bitno«, pa »ti opisi«... Hoće se doći do slike i konkretnoga pitanja i odgovora. Internet je za to divna stvar! Ondje imamo sve što taj trenutak zamislimo i što nam ustreba: kratak sadržaj, opis najvažnijega, vizualizaciju, rješenja ... Pa ipak, rado ćemo pročitati nešto što nas zanima, nije li tako? Osobito ako nam se to ponudi na nama prihvatljiv način.

Oni na koje je mladi svijet upućen

Oni na koje je mladi svijet upućen jesu i pisci. Uistinu je teško iznaći ljepotu i snagu pisanja koje će zaokupiti mlado srce i um. No takvih je uspjelih djela podosta. Ali nije dostatno da su nastala i da postoje, trebaju doći do mladoga svijeta. Da bi do njega došla, prethodno trebaju doprijeti do onih drugih, zapravo prvih, na koje je mladi svijet upućen. Zašto zapravo prvih? Jer, zanemarimo li udio obitelji i bližnjih koji mogu skrbiti o književnome odgoju (i obrazovanju), najvažniji u promoviranju, upućivanju, praćenju, korigiranju, organiziranju i drugome djelovanju u vezi s knjigom i književnosti jesu učitelji i profesori te knjižničari. S njima su u poveznici i oni koji sudjeluju u izboru sadržaja, pa tako i u izboru tekstova (sudionici u pisanju različitih obveznih i izbornih programa i projekata). Na odgovarajući su način po svojoj stručnosti u izboru tekstova važni i književni kritičari kao i oni koji se više bave sadržajima književnosti za mladež. U Hrvatskoj su pokušaji za povezivanjem svih prethodno navedenih čimbenika, dakle pisaca, učitelja, profesora, knjižničara, književnih kritičara,3 sveučilišnih profesora književnosti za djecu i mladež i autora raznih programa. Ovdje bih navela važnost uloge Hrvatskoga centra za dječju knjigu u Zagrebu, osnivanje Hrvatskoga društva književnika za djecu i mlade (»Klub prvih pisaca«), ugledni međunarodni znanstveni skup Zlatni danci koji se redovito održava u Osijeku u organizaciji, ponajprije, Filozofskoga fakulteta u Osijeku. Premda bismo mogli govoriti, kao i s početka ovoga članka, i o hrvatskoj dječjoj književnosti, izdvajajući neka od problemskih pitanja, ovdje nam se valja zamisliti nad hrvatskom književnošću za mladež, nad onim što je određeno obveznom, slobodnom i izbornom lektirom (sa svim napisanim dodatnim pripomenama4), nad potrebama i interesima mladih. Pitanje je kako sve navedeno dostojno uvažavati i funkcionalno uključivati u redoviti odgoj i obrazovanje osnovne i srednje škole, a da se ne iznevjeri proces koji treba pripremiti pojedinca za svekoliki život u različitosti prigoda i odnosa.5 Promjena okolnosti i uvjeta života mijenja dosadašnji način poimanja stvarnosti škole, prema tome i nastave književnosti. No o tome u nekome drugome članku.

Primjeri iz aktualne hrvatske književnosti za mladež

Dvama primjerima iz aktualne hrvatske književnosti za mladež, socijalno–psihološkim romanima Rep, ali ne lastin Nade Mihoković–Kumrić i Ne, hvala! Silvije Šesto i prof. dr. Vlade Jukića, prikazujem spisateljsko ostvarenje mogućih i pretpostavljenih interesa i potreba mladoga svijeta. Primjeri su tematsko–motivski donekle slične naravi, ali se svojim ustrojem razlikuju tako što upućuju na dva uzorka umjetničke sustvarnosti postavljene nad zbiljom u kojoj mladi danas žive.

Roman razgovora i rasprava o problemima tinejdžerskoga života

Spisateljica je Nada Mihoković–Kumrić napisala novi roman, svoju osmu knjigu koju namjenjuje tinejdžerskoj publici. U naslovu romana Rep, ali ne lastin poznavatelji hrvatske književnosti za djecu i mladež mogu prepoznati poveznicu s lektirnim naslovom, romanom Lastin rep, koji je proglašen najboljim romanom za mladež u 1995. godini, za što mu je dodijeljena nagrada Mato Lovrak. Rep, ali ne lastin nastavak je toga romana. Autorica prati već poznate likove dječaka i djevojčica, sada već momaka i djevojaka, ulazeći dublje u njihove živote te tako nastavlja na gradbi započetoga socijalno–psihološkoga romana, kojim je ušla u povijest hrvatskoga dječjeg romana.6

Socijalni motivi iz prethodnice, Lastina repa, u ovome se djelu proširuju i produbljuju, u skladu s onim što nosi starije, ne i zrelije razdoblje junaka.

Fabula je sazdana od niza zapleta koji se međusobno isprepliću, kao što se isprepliću životi ljudi u stvarnosti i u ovome romanu, počevši od obitelji sa svim njezinim sastavnicama i »rastavnicama«, preko školskih situacija do izrazito osjetljivih trenutaka u društvu vršnjaka različitih interesa i sklonosti, ali sličnih stradavanja, osobito onih unutarnje naravi. Upravo stoga što se junaci Goran i Viktor, njihovi roditelji i (ne)prijatelji i ostali sudionici zapliću u svagdanjim stvarnosnim događanjima, roman može biti zanimljiv današnjim tinejdžerima, osobito petnaestogodišnjacima koji se nalaze na mnogim životnim prijelazima (iz osnovne u srednju školu, iz djetinjstva u mladenačko doba, na putu prema punoljetnosti i većoj samostalnosti).

Već na prvim stranicama susrećemo izigranoga, razočaranog i prevarenog Gorana, obiteljsku svađu s mamom Verom, u pozadini oca Maksa koji je otišao živjeti s Laurom koja pak samom svojom pojavom fascinira Goranovu sestru Petru, ali izluđuje Gorana. Nešto kasnije otvara se slika Viktorove najbolje prijateljice Zlate, njezina šutnja u zbunjenosti i svojevrsnoj patnji zbog polubrata Tvrtka, sina njezinoga tate iz prvoga braka, i polusestre Manuele, kćerke njezine mame iz prvoga braka. Slomljene obitelji lome se unutar njihove djece na različite načine: u Gorana to je buntovništvo i neprihvaćanje drukčijeg poretka stvari; u Zlate je zatvaranje unutar sebe; u Viktora jača bojazan od raspada obitelji, od gubitka oca pa to rađa nepovjerenje i sumnju koja vodi u sitne prijevare i laž; u Tvrtka i Manuele, koji su prepušteni samima sebi, drastično je primanje i podržavanje mnogih inačica Zla, o koje se inače spotiče mladost svijeta. Krhkost pojedinaca, kao što je npr. Goran, pridonosi odustajanju od borbe, gubitku samopouzdanja i prihvaćanju vrijednosti suprotnih čestitosti, umjerenosti, skladu. Noćni život tako mladih ljudi, ispunjen bukom, alkoholom, drogom vodi samo u nemire, nezgode i nesreće (sumnjiva okupljanja, krađe). Stoga je potreban preokret. Potpuni preokret, nikako mirenje s takvom stvarnosti. U vezi s tim sugestivnim se čini lik vlč. Grgura. Možda stoga što predaje religijsku kulturu koja je potreba današnjega svijeta radi razumijevanja različitosti i njihovih vrijednosti. Pater Grgur na vrlo zanimljiv način pripovijeda i propovijeda o životu, svakoga sasluša, raspravlja o svjetovima neba i pakla, o jučer i sutra, a najviše o onima pokraj i oko nas na jedan novi izazovniji i otvoreniji način. On uspijeva u najkritičnijim trenutcima biti prisutan i učiniti prave korake jer je predan bližnjemu na jednostavno ljudski način. Pater Grgur može ostati otvoreno problemsko pitanje, pravi literarni problem o kojem će čitatelji tražiti odgovore unutar ovoga romana, ali i unutar svoga iskustva poimanja života i svijeta.

Vjerojatno je da će ovo djelo publika, kojoj je namijenjeno, moći čitati s lakoćom. To možemo pretpostaviti zbog sadržajne strukture koja je aktualna i privlačna, ali i zbog izraza koji je oslobođen pripovijedanja s opširnim opisima likova i situacija. Sve se slijeva u dijaloški oblik koji pridonosi živosti i uvjerljivosti prikazanih događaja. Dijalozi u određenoj mjeri pribjegavaju preslikavanju stvarnosti likova. Stvarnost je razvidna i u rječniku, nažalost vrlo ogrubjelom, često vulgarnom, nepoštednom u izricanju uvreda, ponekad i psovki. Takav rječnik katkad više, katkad manje oslikava tinejdžere jednako kao i njihove roditelje. Dakako, tu su i oni koji nadilaze rječničku neprimjerenost (npr. u Viktorovoj obitelji ili pater Grgur), što ne znači da su pošteđeni udaraca svojih i tuđih postupaka i pogrješaka. S gledišta izraza djelo može biti poticaj za raspravu o razgovornome stilu kojeg smo svakodnevno svjedoci u mnogim komunikacijskim situacijama, osobito među vršnjacima u školi te u obiteljima, među supružnicima i djecom.

Premda djelo završava raspletom koji obećava ozdravljenje od bolesti svijeta, nakon čitanja njegovih tridesetak što kraćih, što dužih poglavlja, roman Rep, ali ne lastin u čitatelja može ostaviti podosta tuge i nemira s primjesom strepnje za buduće naraštaje. No čvrsta vjera u svemoć Dobra može grubu stvarnost današnjice potpuno preokrenuti u svijetlu i čistu budućnost. Čitatelju, osobito onomu mlađemu, ostaje pronaći vjeru i u ovome romanu i u svome srcu, prema tome i u svojoj okolini. Iščitavajući djelo, čitatelj može otkrivati misao o važnosti i vrijednosti samopouzdanja i borbe protiv Zla, u čemu i jest smisao Života.

Spoj literarnoga i znanstvenoga u knjizi za mladež

Kad su se na tržištu počele pojavljivati lektirne knjige opremljene metodičkim instrumentarijem, u stručnoj su se javnosti mogle čuti i pohvale i negodovanja. Pohvale su uglavnom dijelili mahom učitelji koji su u takvim izdanjima pronalazili »dobre pripreme« za svoju nastavu lektire, kao i oni koji su tumačili da će se učenik lakše kretati kroz djelo jer ga se usmjerenim pitanjima i zadatcima postupno uvodi u srž književnoga djela. Negodovanja su izražavali mnogi učitelji, ali i roditelji koji su smatrali takvu lektirnu knjigu opterećenu sadržajima o kojima brigu trebaju voditi učitelji, dok se učenicima treba prepustiti jednostavno uživanje u čitanju književnoga teksta, rasterećenoga svih metatekstova, pitanja i zadataka. Rječnik je jedini dodatak koji lektirna knjiga treba zadržati, radi objašnjenja manje poznatih ili nepoznatih riječi i izraza. Mogu reći da su obje strane donekle u pravu, s tim da se kao metodičar priklanjam ovoj drugoj, vjerojatno zato što je poplava gotovih »metodičkih recepata« toliko uzela maha te se uopće ne sjećamo kako je to izgledalo kad je učitelj bio samostalniji i kreativniji u gradbi interpretacija, ali i ostalih nastavnih sadržaja. Ipak, prihvatljivom držim pojavu kraćeg romana Silvije Šesto Ne, hvala!. u spoju literarnoga i znanstvenoga stila. Specifično izdanje knjige Ne, hvala! ne proizlazi iz metodičkih prohtjeva nego iz životnih potreba današnjega svijeta mladih. Otuda opravdanost stručnoga udjela suautora, psihijatra, prof. dr. Vlade Jukića, koji tekst romana upotpunjuje sustavom obavijesti, komentara i sugestija mladima na temu droge i ovisnosti. U zahtjevu za čitanjem različitih tipova tekstova, u ovome djelu možemo prepoznati mogućnost čitanja o istoj temi u različitim stilovima, literarnome, razgovornome, publicističkome i znanstvenome, čak i administrativnome (obraćanje raznim ustanovama), te je u osmome razredu ova knjiga izvrstan predložak u ostvarivanju teme različitost stilova.7 Da se ovo ne bi shvatilo kontradiktornim mojim prethodnim zapažanjima, dodajem da nije riječ ni o kakvome metodičkome oblikovanju prikazanih sadržaja nego o viđenju mogućnosti koju će učitelj svojom stručnošću i kreativnošću zasigurno znati poticajno metodički oblikovati.

Primjerenost ove knjige recipijentima, starijim osnovcima i srednjoškolcima, proizlazi iz, nažalost, istinske slike ovisnika o alkoholu, pušenju i drogama, kao i slike svih problema koji iz prethodne izviru, ali i slike kaotičnih obitelji, nesređenih roditelja ili roditelja koji očito nemaju vremena jer su prezaposleni u svojim uzletima.

U književnokritičkoj misli Dubravke Težak čitamo da se autorica Silvija Šesto svojim prvim romanima Vanda i Debela pojavila na književnoj sceni kao spisateljica koja dobro poznaje tinejdžersku svakodnevnicu i uspijeva je vješto oblikovati u zanimljivo narativno tkivo.8 Tomu bih dodala da Silvija Šesto ima bogatu bibliografiju, osobito u području dramskoga izraza, kazališnog i radijskog, što uvelike utječe na njezino prozno stvaranje. To potvrđuje i roman Ne, hvala! koji je također socijalno–psihološki. U usporedbi s prethodno prikazanim uzorkom umnogome slične tematike, Ne, hvala! djeluje snažnije, dramatičnije.

O obiteljskome stanju saznajemo nekako usputno, u svega nekoliko poteza perom (npr. o Rokinim roditeljima, osobito majci alkoholičarki ili o roditeljima problematičnoga Kante), ali vrlo jasno, gotovo kao da smo o njima iščitali goleme opise života. O raznoraznim druženjima mladeži gradske četvrti pak saznajemo iz konkretno prikazanih situacija, u kojima slijedom događanja slažemo odnose tko je tko, kakav je tko, tko komu pripada, tko se s kim druži, tko se čime bavi i kako provodi sate i dane. Sve je pretežito u dijalozima koji otkrivaju specifičnu šatru i ulični nerazvijeni rječnik. Nevjerojatno je što u izrazu ima manje izravne vulgarnosti, odnosno vulgarnost koja se pojavljuje u izražavanju glavnih junaka jednostavno ne čudi i nije »tako strašna«. Strahotu izaziva mnoštvo zrcalno prikazane vulgarnosti ponašanja i nasilja. Nakon što smo roman pročitali, ostajemo u nekome čudnome osjećaju nelagode pomiješane sa strahom, strepnjom, zebnjom i gorčinom, pa pri povratku u svakodnevicu, u susretima s mladim svijetom osjećamo potrebu za sumnjom, provjeravanjem i propitivanjem. Valjalo bi ispitati što nam u vezi sa svime time imaju reći vršnjaci likova ovoga romana.

Nepredvidljiv i nedodirljiv vođa Grizli, zaštićen očevom moći, širi strah i hrani zlo u svakome tko se na taj način sakriva i bježi od samoga sebe. Igra Bučka, detaljno prikazano nasilje nad mlađima i slabijima (kako to provode Parking, Kanta, Frizer), uključujući i unutarnja previranja (Roka, Ina), kao i odsutnost osjećaja za drugoga, za razlikovanje lošega od dobroga (Grizli, Kanta) romanu pridonose okus užasa, manje fikcijskoga više stvarnosnoga, o kojemu i na taj način treba progovoriti i raspraviti.

Ne, hvala! je roman koji otkriva mračnu stranu života — ovisnosti, novčane dugove, zatvor, tučnjavu, nasilje, krađu — i ne predviđa sretan završetak. Na završetku romana ostaje stvarna slika zemaljske razine postojanja — siva. To se najbolje vidi u liku Roke. Roka i njezina obitelj nakon mnogo godina uspijeva izići iz zla; s prijateljicom Koksom Roka pokušava izvući Inu, ali bezuspješno; premda zaljubljena u Karla, Roka ga može mimoići spasonosnim Ne, hvala! Karlo je kolega i dobar znanac Rokina brata Sile, u konačnici diplomiranoga liječnika. Sila i Karlo su tu, u našoj neposrednoj blizini, Sila svojom stamenošću, Karlo naizgled samo malo usporen u kretanju životom, u opasnoj poveznici s Grizlijem, Kantom, Inom i ostalima koji su svojom slobodnom voljom, nažalost, odabrali nevaljao put u propast, ma kako i ma kad se ona očitovala. Svakome su otvorena oba puta. Savršena istina života na Zemlji! U pitanju je izbor. A nije li tako i u svijetu odraslih? Dva izvora — dva moguća izbora, i slobodna volja.

Glas mladeži o djelima njima namijenjenima

Sadržaji izrijekom navedeni u ovome članku, kao i niz drugih koje možemo iščitati iz njegova podteksta, upućuju na moguća istraživanja, među kojima najvrjednijima smatram izravna ispitivanja mladeži o djelima njima namijenjenima, njihova razmišljanja, njihovi doživljaji, njihovi upiti, prijedlozi i sugestije.

Takva istraživanja na malim uzorcima ispitanika mogu biti indikativna, ali ne moraju značiti potvrdu (ne)uspjeha književnoga djela. Želimo li dobiti stvarnu sliku recepcije mladeži po dobnim skupinama, morali bismo, djela, kao npr. dva prikazana u ovome članku, proraditi u okvirima školskih programa, provesti ispitivanje koje podržava i otvoreni tip pitanja i zadataka te dobivenim rezultatima osigurati kvalitetnije pomake u književnome odgoju i obrazovanju hrvatske mladeži.

Literatura

Hranjec, Stjepan: Hrvatski dječji roman, Zagreb, Znanje, 1998.

Mihoković–Kumrić, Nada: Lastin rep, Zagreb, Alfa, 11995., 22005.

Mihoković–Kumrić, Nada: Rep, ali ne lastin, Velika Gorica, vlastita naklada, 2008.

Nastavni plan i program, Zagreb, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, 2006.

Šesto, Silvija: Vanda, Zagreb, Znanje, 2000.

Šesto, Silvija: Debela, Zagreb, Školska knjiga, 2002.

Šesto, Silvija: Tko je ubio »Pašteticu«?, Zagreb, Ljevak, 2003.

Šesto, Silvija i Vlado Jukić: Ne, hvala!, Zagreb, Znanje, 2004.

Težak, Dubravka: Kratki prikazi, Zagreb, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2007.

Visinko, Karol: Dječja priča — povijest, teorija, recepcija i interpretacija, Zagreb, Školska knjiga, 2005.

Visinko, Karol: Kultura čitanja u procesu odrastanja, Stručni skup Tko čita, ne skita : Programi za poticanje čitanja u osnovnoj školi, Zagreb, Hrvatsko knjižničarsko društvo, 14. ožujka 2008., str. 1.–5.