O djelima četiriju spisateljica i jednog pisca za mlade

U suvremenoj hrvatskoj književnosti za mlade srazmjerno je velik broj pisaca i spisateljica koje zaokupljaju najrazličitije teme. Ovom prilikom odabrala sam tri romana i dvije zbirke pripovijedaka, od kojih su dva djela još u rukopisu pa su zasad još nepoznata široj javnosti, kako bih prikazala malen, ali bogat segment ove literature i čime su zaokupljeni naši autori.

Đurđica Stuhlreiter pripovjedačica je za djecu i mlade. Rođena je u Novoj Gradiški, 22. ožujka 1961. godine. Nakon završene gimnazije u rodnome gradu diplomirala je na Pedagoškome fakultetu u Osijeku, danas Filozofski fakultet. Kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti radila je u školama u Osijeku, Našicama, Dežanovcu i Iloku. Trenutačno radi u dopunskoj školi za djecu hrvatskih građana u Subotici. Prevedena je na korejski i španjolski jezik. Roman Biser iz parka (2004.) našao se u užem izboru za Nagradu Grigor Vitez, a za roman Juma (2007.) dobila je Nagradu Mato Lovrak. Ovom prilikom bit će riječi o nagrađenome romanu. Šest poglavlja naslovljeno je kao šest susreta, unutar kojih svako ima posebnu cjelinu, nazvanu po imenu jednog od važnijih likova (Marija, Juraj, Zdenkica, Romeo, Jasna, Juma). Likovi su dobili dovoljno prostora kako bi se čitatelj mogao uživjeti u različite situacije i perspektive, no ipak glavninu fabule nose djevojčica Marija i dječak Juraj. U početku romana autorica vješto koristi uobičajen obzor očekivanja čitatelja da bi odmah potom uslijedio zaokret. U susretu dvoje djece koja se ne poznaju ne može se naslutiti zbog čega su zapravo oni zajedno, dok se ne otkrije ono što njihove roditelje spaja: fizička privlačnost, ali i alkoholna ovisnost. Tema je to koja skriva mnoge zamke: od patetike i samosažaljivanja likova, do neuvjerljivog ponašanja djece u teškim i nesvakidašnjim situacijama. Zamke koje je spisateljica izbjegla te smo dobili čitku, pametnu i bespoštednu djetinju misao o životu s bolesnom majkom koja čašicama liječi bol za poginulim mužem i sinčićem i koja je, čini se, sve već istražila pa je ništa više ne zanima. S druge strane, dječak živi s ocem koji je nakon dobivena otkaza na poslu sve više zlostavljao obitelj opijajući se, pa ga je žena na koncu napustila. Zbog toga je, kako kaže njegov sin, često u blaženu stanju. Korak do nesvijesti! Kroz strukturu zamišljenu u nizu događaja koji se potom fokusiraju na određeni lik, autorica osvjetljava različite situacije u kojima dječak i djevojčica silom prilika prerano sazrijevaju.

U početku se nadala, strpljivo podnosila dan za danom, a onda dignula svoje malene ručice od svega i počela na mamu gledati drugim očima. Počela se ponašati kao odrasla, ozbiljna osoba pa je jednog dana jednostavno rekla: — Tako mora biti!

Bilo je to onda kad se vratila kući iz škole i shvatila da se mama uopće nije micala iz kreveta. Zazvonio je telefon, raspitivali su se zašto nije došla na posao. Marija je iznenadila samu sebe kako je mirno lagala objašnjavajući da je mama bolesna, ali će joj sigurno sutra biti bolje. (2007: 17)

Jednako je uvjerljiv i opis duševnog stanja dječaka kojega je majka napustila i koju više nije vidio do trenutka kad se zbiva radnja romana. Prerano Jurjevo odrastanje počinje puno ranije od trenutka kad ga majka jedne noći posjedne na krevet uz riječi: Ne mogu te sada povesti. Doći ću po tebe drugi put. Njegove strepnje se tada samo ostvaruju jer tomu događaju prethode mnoge svađe i tučnjave među roditeljima. Djeca se, svako u svome domu, na mnoge načine domišljaju kako što bolje prikriti stanje u kući, kao da predosjećaju da bi se u suprotnom mogle dogoditi i gore stvari. Roman kulminira onda kad Marijina majka u tako teškome psihičkome i fizičkome stanju rodi Mariji polusestru. Djeca preuzimaju inicijativu u svakoj mogućoj situaciji, stvaraju obrambene mehanizme prema susjedstvu i drugim ljudima, prešućuju, lažu, pa čak i kradu. Često zamjenjuju roditelje u kućanskim poslovima, ne osjećajući mržnju, bijes ili frustraciju. Za takve osjećaje nema mjesta ni vremena kad se preživljava. Zbog toga ovaj roman ne možemo nazvati tragičnim. Optimizam je puno primjerenija riječ. Ili hrabrost — poruka onima koji doživljavaju slično. Ostao bi on takav, optimističan, i da nije bilo pomalo ishitrenoga sretnog završetka u kojem su se poklopili povratak Jurjeve mame, udomljenje zapuštene bebe i veliki zajednički ručak za sve likove priče. Kod ovakvih tema u literaturi za mlade uvijek ostaje pitanje trebaju li djeca toliko sretan završetak priče, ili je bolje ostaviti kraj otvorenijim, fluidnijim, nedovršenijim. Vjernijim životu.

Ana Đokić pripovjedačica je, dramatičarka i scenaristica. Rođena je u Beogradu, 22. ožujka 1965. godine. Diplomirani je filozof. Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umjetnica. Piše priče (i za slikovnice), romane i scenarije za televizijske i radijske emisije te radiodrame i radijske dramatizacije, kao i kazališne tekstove. Kazališni tekst Grozdana na zrnu papra osvojio je Nagradu kazališta Trešnja 2003. godine, a ušao je u najuži izbor i za nagradu Syrano kazališta Poisson–Lune iz Sartrouvillea. Ana Đokić spisateljica je naklonjena slobodnomu i maštovitomu variranju tema i motiva iz klasičnih djela za mlade. U njima dolazi do izražaja i specifična duhovitost ove autorice, u rasponu od dosjetljivih komentara, do ironično intonirane alegorije ( Vitez željeznog srca). Piše i o životu djeteta u krnjoj obitelji. Roman Zoe, djevojčica s vrha nebodera, nagrađen Nagradom Mato Lovrak, ulazi u svijest djevojčice koja živi s vrlo nježnim i brižnim, ali i vrlo zaposlenim ocem, pa je često prepuštena sebi i svom unutarnjem svijetu. Djela su joj prevedena na više jezika. Ovdje je riječ o romanu žargonski intoniranog naslova Zoe, silazi dolje! (u standardiziranoj inačici on bi glasio Zoe, siđi dolje!, no ovaj odabir možda stavlja akcent na visinu o kojoj je riječ, a rekla bih i na određenu inferiornu poziciju onoga koji zove). Kako bilo, Zoe je četiri godine odraslija, neboder u kojem živi ostao je jednako vrtoglavo visok, a sada nailazimo na još zanimljiviji razvoj događaja u odnosnu na prethodni roman o istome liku. Njezini odlasci na vrh Neboderčine, najvećeg nebodera u gradu s više od stotinu i pedeset katova (!) nisu više samo zbog usamljenosti i mogućnosti da nesmetano razmišlja nego i zbog tinejdžerskog bunta. Ona ga izražava raznobojnim sprejevima, bacanjem plastičnih boca ili prepirući se sa spisateljicom koja Zoi pomalo narcisoidno daje do znanja da je djevojčica/djevojka zapravo lik omeđen stranicama njezine imaginacije. Ova situacija ima i patološki akcent jer Zoe sjedi tako da joj noge vise u zraku na 2.000 metara, a potencijalne opasnosti vrebaju i na Zabranjenom Mjestu kamo odlazi na igranje — zaboravljenom gradilištu gdje njezina prijateljica pada s bicikla i na sreću ostaje živa, ali s polomljenom bedrenom kosti. U priči o životu u visoko urbaniziranoj sredini skrivaju se mnoge opasnosti: ne samo od padova i lomljenja ruku i nogu već i opasnosti koje izjedaju iznutra. Misli se na usamljenost, prepuštenost trenutačnim raspoloženjima (Putovanje s kišnim glistama), odavanje osjećaja pogrešnim osobama. No, nepredvidljive situacije kojima obiluje grad znaju biti ispunjene i pozitivnim emocionalnim nabojem, kao onda kad Zoin kvart posjeti nepoznati mladić, majstor crtanja umjetničkih grafita. U ovome izuzetno toplome djelu nalazimo obitelji slične strukture kao i u Stuhlreiterinom romanu Juma — Zoe i njezin tata živjeli su sami jer ih je mama davno napustila, ali sad je tata ponovno oženjen, gospođom iz stana do njihovog, i Zoe je dobila i mamu i četverogodišnjeg brata. Međutim, za razliku od Jume, ovdje obitelj vode odgovorni odrasli likovi, s jednom jedinom »manom«: kod kuće su rijetko jer moraju raditi u smjenama. Naslovi poglavlja proizlaze iz različitih vokacija. Jednom su prvi dio uvodne rečenice (Iz stana u kojem živi Zoe...), drugi put su alegorijski intonirani (Odleđena pileća srca (bez jetrica)), treći puta duhovita pedagoška natuknica (Otpali jezik), ili pak igra riječima (Čovječe, ne ljuti se!). Autoričin stil kratkih, jezgrovitih rečenica nanizanih jedna ispod druge stvara dojam nabačenih misli od kojih se ležerno, kao usput, izvija priča o velikoj životnoj prilagodbi, nesebičnoj ljubavi i žrtvama koje moraju podjednako podnositi svi članovi obitelji kad je riječ o zajedničkom životu različitih generacija. Ana Đokić majstor je u slikanju atmosfere duhovitim detaljima, asocijacijama i naoko sitnim fabularnim zaokretima koji dovode do onog bitnog što želi reći. Ovaj roman ima svoj vrhunac u poglavlju naslovljenom Rođendanska proslava, u kojem o samo jednoj Zoinoj rečenici ovisi propast ili uspjeh čitavog pothvata organizacije proslave njezinog rođendana. O ljubavnome trudu ljudi koji je vole ona niti ne sluti. Ili ipak? Tako to obično biva i u stvarnome životu. I sa stvarnim tinejdžerima. Na koncu, spisateljica se mora odazvati Zoinoj molbi neka je pusti da ode. U skladu s onom postmodernističkom maksimom po kojoj je roman zapravo više od umjetničkog djela, svojevrsna radost kombinatorike pisanja, ovdje lik postaje nešto više od lika. On traži od spisateljice na dar svoju slobodu. S obzirom na umjetničko dostignuće, rekla bih zasluženi dar. I jedna primjedba na lekturu romana jer su se mjestimice potkrale pogreške.

Stjepan Tomaš pisac je pripovijetki, romana i drama. Rođen je u Novoj Bukovici, 1947. godine. Školovao se u Đurđenovcu i Našicama, a diplomirao je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Osijeku. Dosad je objavio dvadesetak knjiga. Dobro je poznat djeci jer ga pronalaze u svojim čitankama i lektiri. Najpoznatiji su mu dnevnički zapisi o životu u vrijeme Domovinskog rata Moj tata spava s anđelima/Mali ratni dnevnik (1992.). Piše i za odrasle, za što je nagrađivan (Nagrada Ksaver Šandor Đalski i dr.). Preveden je na talijanski i slovački jezik. U romanu Dobar dan, tata (1987.), za koji je dobio Nagradu Grigor Vitez, zaokuplja ga tema djeteta koje u tinejdžerskoj dobi sazna da je posvojeno, pa ga razdiru pitanja o biološkim roditeljima i zagonetke povezane s nepoznatim ljudima koji su mu rođaci te odlučuje poduzeti nešto sam da razriješi napetost i sudbinu uzme u vlastite ruke. Tijek događaja pokazuje da to nije tako lako niti jednostavno kao što se u prvi mah čini. Ovaj roman, izrazito problemski, kao i djelo Pas koji je čitao s usana (2001.) mogu se dovesti u vezu s novom zbirkom Stjepana Tomaša Gudački kvartet iz Bostona. Priče za osnovce i srednjoškolce. Pomalo je neobičnog naslova koji izaziva glazbene asocijacije, a zapravo nema posebne veze s glazbom. Baš zbog toga nazire se određena igra s potencijalnim čitateljem. Naime, zbirka je dobila ime po istoimenoj priči koja u prvi plan stavlja odnos djeteta prema starijoj osobi i »bijela polja« koja uvijek takav odnos u sebi sadrži jer ne možemo pretpostaviti što sve osjeća ili misli osoba od nas starija pedeset i više godina. Tu se mogu skriti vrlo čudna iznenađenja. Možda je zbog toga autor i naslovio svoju zbirku po ovoj priči jer knjiga vrvi iznenađenjima različitih vrsta. U prvome je dijelu zbirke s naslovom Vedre priče uglavnom riječ o zbivanjima u školskim klupama ili oko kuće, a priča obično ima nepredviđeni obrat: jednom kad čitav razred spontano odluči zaštititi kradljivca u svojim klupama, drugi put kad se rasna tema provuče kroz duhovitu anegdotu, ili kad se govori o vjeri kroz motiv ukrasnih badnjih žaruljica koje se iz nepoznatog razloga čas hoće, čas neće upaliti. Ni osebujni nastavnici nisu zaboravljeni. Ono što je neupitno u ovim pričama jest bogat doživljajni svijet dječaka, glavnoga lika, te osjećaj zahvalnosti prema ljudima koji su na različite načine ostavili trag u njegovu djetinjstvu. U drugome dijelu knjige ne govori se o vedrim iznenađenjima. Autora zaokupljaju izrazito tmurne teme: silovanje; tragično utapanje mladića na mjestu gdje mladi skaču s mosta u rijeku; doživljajni svijet mladog čovjeka koji se s prvom pljačkom nehotično upustio u mnogo ozbiljniju kriminalnu radnju; smrt koju donose alkohol i umor u automobilu; manipuliranje optužbom za pedofiliju i njenim posljedicama; netolerancija na homoseksualizam; intimni odnos između mladića i nastavnice koji završava samoubojstvom; napetosti života u siromaštvu i strepnji od posttraumatskih kriza. U teme koje možemo svakodnevno iščitati u dnevnome tisku autor uranja otkrivajući moguće uzročno–posljedične veze, osjećaje, slutnje, strahove glavnih likova. Razloge koji ih tjeraju na određenu vrstu ponašanja. Ponekad su to likovi iste priče čija se mišljenja sučeljavaju. Tako Stjepan Tomaš postiže atmosferu smirenog razotkrivanja pozadine događaja, kao da okrećemo drugu stranicu novina i tamo nalazimo odgovore na nepostavljena, ali važna pitanja. Svojevoljno se odriče umjetničkog afekta. Slično dnevničkomu pismu — u konačnici se ne koristi pozicijom sveznajućeg, ostavljajući najčešće čitatelju da sam donosi zaključke, uvjerivši ga u ono što mu je ispričao ponajviše dobro brušenim, životnim dijalozima. Autor se trudi ne pokazivati sklonost ili nesklonost prema likovima već trijezno vagati postupke i situacije. U graničnim slučajevima koje je izabrao to nije nimalo laka pozicija jer umjetnička osobnost lako padne u drugi plan. Zbog toga nisu sve priče jednako uspjele. U odnosu na roman Đurđice Stuhlreiter, može se reći da njezino djelo zadržava visoku umjetničku vrijednost negdje do pred kraj, kad u završnim scenama pada uvjerljivost i životnost; za razliku od nje, Stjepan Tomaš varira od priče do priče, a najuspjelije su ipak one u prvome dijelu knjige u kojima se osjeća dojmljivost proživljenog i neshvatljiva ljepota života.

Jednako važnim temama bave se i dvije također afirmirane autorice, a to su Nada Mihoković–Kumrić i Melita Rundek. Djela o kojima će biti riječi zasad su u rukopisu, ali na najboljem putu za tisak. Nada Mihoković–Kumrić piše pripovijetke i romane. Rođena je u Novigradu Podravskom, 1951. godine. Završila je gimnaziju u Koprivnici, diplomirala na Farmaceutsko–biokemijskome fakultetu, a magistrirala na Medicinskome fakultetu u Zagrebu. Vlasnica je ljekarne u Buševcu, gdje radi, a živi u Velikoj Gorici. U osamdesetima je nagrađivana na raznim književnim natječajima, a za roman Lastin rep (1995.) dobila je Nagradu Mato Lovrak. Uslijedila su još dva romana za djecu, Mrazovac (1998.) i Tko vjeruje u rode još (2001.), te zbirke pripovijedaka Mjesto pod suncem (1996.) i Vrijeme je (2006.). Piše i za odrasle. Prevedena je na engleski jezik. Već od prvog romana intima uže obitelji spisateljičina je najdraža tema, kako rastu mladi ljudi prisilno podvojenih osjećaja, kakve ih dileme razdiru i što misle o svojim roditeljima. Najčešće je riječ o delikatnim situacijama unutar nepotpunih obitelji, emotivno uskraćujućih domova, gdje nailazimo na karakteristično skrivanje gorućih problema od strane odraslih. Prepoznatljiv je i problem »starmale« djece. Tako se nova zbirka Nade Mihoković–Kumrić organski nadovezuje na dosadašnje djelo za mlade. Zbirka priča Uvijek nada sročena je u tri oveće cjeline. Poglavlje s naslovom Razotkriven život otvara pomalo humoristički intonirana priča u kojoj dominiraju životinje visoke inteligencije i tajnovitih sposobnosti za koje autorica osjeća neskrivene simpatije. Riječ je o mačkama. Potom smo gosti u životu tinejdžerice koja, tipično, živi u raskoraku između posve prizemnih želja i nespremnosti da pomnije zamjećuje stvarnost oko sebe. U djevojačkim problemima katkad pomaže oštroumni djed. K tome, opasnosti vrebaju na svakome koraku. Otmice, razbojstva dio su svakodnevnice, pa se lako možemo naći usred neke od tih situacija. Važno je ne izgubiti prisebnost. U ovome je poglavlju pažnja posvećena i danas vrlo intrigantnoj temi pušenja i borbe protiv ove tvrdokorne navike, a likovima iz literature spisateljica nas uvlači u zanimljivu nadrealističku situaciju onda kad počinju sličiti na ljude s kojima živimo, pa se fikcija i realnost preklapaju. U sljedećoj je cjelini, znakovita naslova Oduzeta prednost, dominantna ljubav. Zanimljivo je da će se tu naći dvije priče o istome događaju ispričane iz različitih perspektiva, o trudnoći i posjetu ginekologu, te u literaturi već poznata, ali u stvarnosti uvijek aktualna tema o mladima koji se vole usprkos zabrani roditelja. Ljubav je tema i priče o opasnostima u vezi s puno starijim muškarcem koji istodobno može biti i majčin odabranik, dok se u priči o pojavljivanju fatalne djevojke na najčudnijim mjestima čitatelj nalazi u čvorištu ispreplitanja realnosti i halucinantnog stanja. U ljubavi postoje i iznenadne, opasne odluke potaknute graničnim duševnim stanjima, pa je tema pokušaja samoubojstva i te kakva realnost, kao i vožnja automobila u pijanome stanju. Dirljiva je priča o djevojci koja ne odustaje od pokušaja da zadrži vezu s ocem, iako su majka i on rastavljeni. Štoviše, ona preuzima inicijativu, što na koncu donosi bitan pomak u njezinome životu. U posljednjem poglavlju naslovljenom Uvijek nada Nada Mihoković–Kumrić nastavlja istraživati obiteljske teme o kojima se najčešće šuti i u samim obiteljima: prostituiranje iz osvete, i kako to vide oni koji takvu osobu vole; alkoholizam obaju roditelja; razvod te emocionalne i financijske probleme koji se iz njega rađaju; nevjeru i bijeg od nasilja; važnost dobre inicijative u dramatičnim okolnostima. Posljednja priča smješta nas u atmosferu obiteljskog straha pred ocem nasilnikom. Priče okupljene u zbirci, dakle, govore o suvremenim temama. Spisateljski je stil Nade Mihoković–Kumrić vrlo izravan, iako se osjeća sklonost k »friziranju« sretnijeg završetka priče, tome delikatnome pitanju kad je riječ o mladima. Ne osjeća se da spisateljica osuđuje svoje likove, bilo odrasle, bilo mlade. Ona se postavlja kritički, ali uvijek važe, promišlja, razumije, ne donosi nagle i hirovite odluke. Bitne karakteristike ovih priča sadržane su u perspektivi sagledavanja postupaka odraslih i onih koji su na pragu da to postanu. Ona najčešće govori u prvome licu, iz perspektive mlade osobe koja se nalazi u središtu zbivanja. Ono čemu bi spisateljica trebala pokloniti više pozornosti i vremena jesu dijalozi od kojih je velikim dijelom sazdana ova proza. Upravo u uvjerljivim dijalozima afirmiraju se ponajbolje stranice njezinih dosadašnjih knjiga. Ovdje bi se mogli ponegdje bolje ritmizirati, životnije izreći, uvjerljivije započeti. Katkad bi trebali biti kraći i manje podsjećati na monologe, primjerice u priči Razotkriven život koji pomalo podsjeća na stranice iz enciklopedije o životinjama. Autoričina je snaga više u fabularnoj putanji kojom ostvaruje osnovnu misao. Stvari nikada nisu posve crne ili posve bijele, u glavama ljudi roji se mnoštvo katkad posve suprotnih misli i stavova, dilema, zabluda i predrasuda. Donositi odluke ponekad je vrlo teško, ali to se mora da bi se moglo živjeti onako kako spisateljica vjeruje da je jedino moguće: uvijek s nadom u bolje i ljepše. Zbog toga je napisala iskren i izravan uvod ovim pričama, namijenjen mladeži, u kojem izriče dio svog svjetonazora i životnog iskustva.

Melita Rundek, prozaistica i likovna umjetnica rođena je u Zagrebu, 8. veljače 1961. Diplomirala je 1987. komparativnu književnost i fonetiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Radi u knjižnici kao bibliotekar–informator. Objavljuje u časopisima Plima, Draga, Modra lasta. Pisala je za Hrvatski radio u emisiji Priče za laku noć. Vodi radionice kreativnog pisanja i radi s nadarenom djecom. Ovo iskustvo zrcali se u njezinim knjigama. Već je prvi roman Psima ulaz zabranjen, za koji je dobila prvu Nagradu Ivana Brlić–Mažuranić, pokazao da je riječ o spisateljici koja njeguje suptilan stil bogat živim dijalozima i refleksivnim monolozima kratkih, dinamičnih i aforističnih iskaza. Prema romanu Mirko i 7 prigovora, knjiga–zagonetka s ljekovitim biljem Unicef je napravio radionice unutar kampanje »Stop zlostavljanju među djecom — za mirno i sigurno okruženje«. Putovanja iz realnoga u snoviti i maštoviti svijet dolaze do izražaja i u drugim djelima Melite Rundek, primjerice u fiktivnoj ispovijesti mlade djevojke čiji je otac pedofil Kupit će ti tata koturaljke (2007.), koji je prihvaćen od čitatelja i institucija koje se bave prevencijom i liječenjem trauma seksualnog zlostavljanja. Ako uzmemo u obzir i druge teme, poput iskustava mladih s alkoholom, cigaretama, drogom, možemo je s pravom nazvati suvremenom problemskom autoricom. Kao suvremena autorica i formom nastoji iskazati misao vodilju svojih djela. Tako piše roman »šapatom«, bez uskličnika; igra se zagonetkom kao vrstom razvijajući je u roman; govori iz pozicija posve različitih ispovjednih subjekata. Romanom s naslovom Haj, ja sam on–line Melita Rundek se smješta u poziciju promatrača unutrašnjih proživljavanja četrnaestogodišnjeg dječaka i njegovih vršnjaka. U rukopisu je riječ o suvremenoj generaciji tinejdžera. Povučeni Gizmo, četrnaestogodišnjak, snalazi se samo u svijetu kompjutora i od njega očekuje da mu nadomjesti realitet. Pod utjecajem prijatelja Praćke »zalogira« se na jedan od foruma koji omogućava »chatanje«, kako više pojedinaca, tako i privatnu prepisku s pojedincem. Anonimnost i distanca medija omogućuju mu da dade sve od sebe. No, medij nosi i zamke. Gizmo se zaljubljuje u jednu forumašicu, a istodobno mu preko ekrana stignu fotografije posve druge osobe, polugolog starca, čime se počinje zaplitati fabula. Događaji se kompliciraju i problematiziraju i na druge načine. Krvave su mu oči, rastresen je. Roditelji se bune, mama inzistira da Gizmo ode na razgovor njezinomu prijatelju, psihologu, što on i čini, ucijenjen džeparcem. Prijatelji na forumu su samo virtualni, dok Gizmo ne uvidi da se oni sastaju i u realitetu. Gizmo se i sam bori sa sobom i svojim iskustvom. Uklopio se u svijet forumaša, stekao puno prijatelja, za razliku od života u realitetu, i postaje ovisan o kompjutorskoj komunikaciji. S druge strane, svjestan je da je to svijet privida. U romanu je prisutan i djelomice fantastičan element u liku neobičnog Majstora koji sastavlja kompjutore i u njih utiskuje svoje dobre namjere i želje. Predstavlja mogućnost novog medija koji se otvorio za mlade i one starije, a o kojem ne znamo sve. Osobito ga stariji gledaju s podozrenjem i nevjericom, držeći svoje iskustvo i odrastanje bez kompjutorske komunikacije značajnijim, vrednijim i boljim. No, je li tako? Ili nam je dana nova mogućnost koju možemo iskoristiti samo ako znamo pravila, opasnosti i zamke, kao što to znamo kad prelazimo ulicu? Autorica važnu ulogu u priči daje i roditeljima koji pokušavaju pratiti što se to događa s njihovim sinom, pa se i sami »zalogiraju« na forum... Autorica, zaokupljena nečim što čini vrlo ozbiljan dio slobodnog vremena mladih, pokušava istražiti mogućnosti i zamke ovog načina komunikacije među djecom. Prikazati njegove dobre i loše strane. Njezini likovi nisu djeca sportaši niti mladi glazbenici, dakle radi se o brojnoj populaciji djece koja mogu određeno dulje vrijeme živjeti »okačeni« za kompjutorski ekran danju i noću jer imaju više slobodnog vremena negoli ovi drugi. Nisu svi učinci ovakva života posve očekivani. Središnja tema oko koje se kreću silnice bogate i razgranate fabule mogla bi se formulirati ovako: mladi ljudi sate provode u svojim sobama pred ekranima. Iako su odrasli skloni toj pojavi dati samo negativan predznak — zbog narušavanja zdravlja i raznovrsnih zamki internetske komunikacije, stvarnost ove mladeži složenija je negoli se to čini na prvi pogled. Često oni mogu osjetiti na vlastitoj koži kako je moguće razvijati vlastitu osobnost na više razina. Riječ je o stvarnoj i virtualnoj osobnosti. Ovo otkriće im na određeni način može pomoći u stvarnosti — jer lakše uočavaju svoje sposobnosti i mogućnosti. U romanu se postupno otkrivaju psihosocijalne konsekvence suvremenog načina života mladeži. Što se tiče akcionosti, autorica iz različitih »rukavaca« i perspektiva osvjetljava život skupine »virtualaca«, trudeći se bez indoktrinacije i preuranjenih zaključaka govoriti o ovome fenomenu. Otkrivaju se i ljepote i zamke posve čudnog svijeta. Poput pažljivog slagača ona otvara vrata po vrata koja se otvaraju kliktanjem miša, pred uširenim očima mladog čovjeka. A kad se stvari tako preslaguju i otvaraju, pa bile one i čudesne, jasnije im se vidi i lice i naličje...

Likovi odraslih (roditelji, psiholog, nastavnici, Majstor) nisu pasivni promatrači zbivanja koja ne razumiju već se uključuju u život djece polazeći od želje za participiranjem. To čini ovaj roman štivom za obiteljsko čitanje i razgovor. Treba naglasiti da autoričin stil karakterizira konciznost izričaja, neposrednost, otvorenost pristupa te otkrivanje emocija i životnih slojevitosti jednostavnim riječima u kojima zna zatitrati žargon, prihvatljiv za širi krug čitatelja.

Kad se uzme u obzir ovih pet prikazanih djela, pet posve različitih autora koji žive u različitim dijelovima Hrvatske, može se reći da svijet mladih i te kako zaokuplja naše pisce. Tmurne teme možda imaju i prevagu nad onim vedrim, ali one su tretirane zanimljivo, s različitih stajališta, najčešće u optimističnoj završnici. Usko je povezano s time i kako pisci tretiraju likove odraslih. Za razliku od prošlostoljetne literature gdje su odrasli često prikazani neosjetljivima na delikatne situacije mladih, zaokupljeni svojim brigama, u suvremenoj produkciji stavljen je akcent na pokušaj odraslih, katkad manje, katkad više uspješan, da aktivno sudjeluju u životu svoje djece. Naročito se to odnosi na odrasle koji nisu generacijski daleko od djece (majke i očevi). Uočljiv je sindrom prerano odrasle djece čije djetinjstvo nije bezbrižno već moraju promišljati i djelovati unutar delikatnih obiteljskih situacija.

Struktura ovih djela ne donosi novine, osim kad je riječ o otvorenosti i igrivosti Ane Đokić (uvlačenju uloge pisca u priču, različitim pristupima naslovljavanja poglavlja i sl.). Kad je riječ o izravnom poučavanju, razvidno je da ono nije popularno, a ponekad pisci i ne žele predlagati rješenja već ostavljaju čitateljima da sami promišljaju o mogućim razvojima situacija. U tome smislu, literatura za mlade nalazi se na dobroj, zanimljivoj i nepredvidljivoj putanji.

Bibliografija

Stuhreiter, Đurđica: Juma, Naklada Bošković, Split, 2007.

Đokić, Ana: Zoe, silazi dolje!, Knjiga u centru&Autorska kuća, Zagreb, 2007.

Tomaš, Stjepan: Gudački kvartet iz Bostona, Priče za osnovce i srednjoškolce, Matica hrvatska, Ogranak, Osijek, 2008.