No man’ s land ili kozmopolitizam bez korijena

U ovome ću eseju raspravljati o jednome specifičnome tipu progona (ili bolje reći bijega), iniciranog suptilnim stanjem duha koje Gilles Deleuze naziva »psihički nomadizam«, a Hakim Bey podsmješljivo definira kao »kozmopolitizam bez korijena«. Oba se pojma, na neki čudan način, podudaraju s homonimom »ničija zemlja« (»no man’s land«) u kojem Jean–François Lyotard prepoznaje skrivenu, tajnu oblast našega bijega, teritorij u koji zalazimo povremeno, iako... neki od nas to čine veoma često. Svakako, ne radi se o nekome geopolitičkome fenomenu (ja i nemam namjeru pridavati političke konotacije ovomu eseju), ali je očito da su sva tri pojma povezana jednom zajedničkom odrednicom koja se može manifestirati i kao oblik otpora prema institucijama sistema.

O čemu je zapravo riječ?

U poznatoj teorijskoj Raspravi o nomadologiji Gilles Deleuze i Félix Guattari ukazuju na činjenicu da su putanje i staze, ili bolje reći žudnja za glatkim, neomeđenim i bezgraničnim prostorima, najvažniji teritorijalni principi svakog nomada. Ali ne uvijek i nikada nužno, ta su putovanja (ili u našem kontekstu — bijeg kao putovanja) inicirana kretnjom. Putovati se može a da se čak i ne napusti vlastita soba ili mjesto rođenja. Rabili su taj oblik »bijega« svi oni koji su prakticirali rizomski način mišljenja, ali sam ipak sklonija interiornijim putovanjima tijela, gdje duh, brzinom munje, prelazi beskrajne kilometre prostora i vremena. Uspoređivan vrtlogom promjenjive orijentacije ovaj je način kretanja izazvao uvjerenje da je nomadizam jedan nepomičan, okamenjen proces koji, veoma često, zna biti intenzivno putovanje u mjestu.

Ali otkud taj nagon kretanja? Odakle ta vječita potreba za otiskivanjem, bježanjem?

Uistinu, nije tajna da je svaka država u biti totalitarna. Vođena instinktom samoodrža(va)nja država preferira fiksne i strogo utvrđene putanje kojima regulira kretanje masa. Ona je, zapravo, smrt naroda — »tamo gdje Država prestaje, počinje čovjek«, govorio je Nietzche — ali upravo ideja dekomponiranja, rekomponiranja i(li) transformiranja slobode pokazuje da samo oni s jasno izgrađenom kritičkom sviješću mogu pronaći put i oduprijeti se lokalnomu umu ili unaprijed programiranim sociološkim i političkim okvirima mišljenja i djelovanja. Srećom, postoje razni oblici suprotstavljanja — »nedisciplina, pobuna, gerila ili revolucija — smatra Deleuze — pa se može reći da je uskrsla ratna mašina, da se pojavio novi nomadski potencijal...«1

Ipak, kao čin neposlušnosti pobuna pripada pojedincu. Ona je radikalni otklon od svakog oblika vlasti i predmnijeva određeni oblik prijestupa jer odbacuje konformizam i otkriva kontradikcije društva. Sve to inicira bijeg ili u krajnjoj liniji progon kao konačni oblik neposlušnosti. Ali upravo ta »logika« potvrđuje pravilo da u svakome pojedincu s kritičkom sviješću živi potencijalni prestupnik, duhovni nomad koji doživljava slobodu kao put prema egzistenciji. Nomad je smisao koja se suprotstavlja Zakonu — »ili nomad/nomos ili polis«. Iz tih razloga Deleuze inzistira na činjenici da je »za svaku Državu, od vitalne važnosti ne samo da pobijedi nomadizam nego i da kontrolira migracije«.2

No, što god to značilo, mora se najprije imati u vidu da mainstream sedentarne zajednice ne voli subjekte koje se ne mogu skrasiti. Ali, biti nomad ne znači uvijek nemati pribježište ili ne posjedovati vlastiti dom. Zapravo, sasvim je očito da taj prividni nedostatak ukazuje na želju stvaranja, na ideju ponovnog re–kreiranja vlastitog doma. Gertrude Stein znala je reći da je dobro imati korijene — sve dok ih možemo ponijeti sa sobom, dobro ih je imati. Upravo ta činjenica daje legitimnost Lyotardovom »no man’s land« kao pravu svakog čovjeka da umakne kontroli i inkviziciji, totalitarnoj državi ili lažnoj demokraciji u oblast koja neće biti izložena očima javnosti, nekamo gdje se može biti (i ostati) svoj na svome.

Razmišljajući o životu u egzilu, ruska pjesnikinja Nina Berberova (emigrantica od svoje dvadesete godine) u svojoj će autobiografiji indikativnog naslova Moj kurziv ustanoviti temu stalnog povratka. Pokazujući žilav otpor prema »besmislenostima i nestabilnostima svijeta«, ona će svoju životnu i umjetničku dramu opisati kao antikorijensku, antipravoslavnu i prozapadnu. Tako Berberova održava svoju »ligne générale«, »l’ autre cap« svoga bivstvovanja, onoga koji ne prihvaća cenzure i izolacije, aneksije i deportacije niti bilo kakve oblike terora. Njezin stav nije samo čin otpora totalitarnoj državi ili bijeg od ograničenja, on je prije svega odgovor vlastitom prohtjevu i uvjerenju.

Izabravši pseudonim Hakim Bey — još jedan oblik bijega — kontroverzni američki kritičar, pjesnik i esejist Peter Lamborn Wilson, početkom 90–ih godina prošlog stoljeća lansirao je koncept T.A.Z — The Temporary Autonomous Zone. Riječ je o svojevrsnoj multiperspektivnoj, postideološkoj i izuzetno smjeloj viziji svijeta3 u kojoj se može biti slobodan i neovisan od »korijenske filozofije plemenskoga mita«. Evo što o tome piše Umni Čovjek /»Wise man«/ ili Gospodin Sudac4:

»T.A.Z. je kao pobuna, koja ne dolazi u direktan okršaj s državom, gerilska operacija koja oslobađa jedno područje (vremena, teritorija, imaginacije) i zatim nestaje kako bi se ponovno pojavila na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu, prije nego što je država uspije uništiti... Njezina najjača snaga je njena nevidljivost — država je ne može prepoznati jer Povijest o njoj nema definiciju. Čim je T.A.Z. imenovana (predstavljena) mora nestati, nestat će ostavljajući iza sebe praznu ljušturu, samo kako bi se mogla ponovno pojaviti na nekom drugom mjestu, još jednom nevidljiva jer je neobjašnjiva u pojmovima Spektakla. Zato jer je T.A.Z. savršena taktika za doba u kojem je država sveprisutna i svemoćna, mada istovremeno puna pukotina i praznina. Zato jer je T.A.Z. mikrokozmos onog ’anarhističkog sna’... slobodne kulture ne mogu pomisliti na bolju taktiku za ostvarenje cilja.«5

Zar ova takoreći heretička ideja nije odgovor na monopol inteligencije moćnika? Svakako, jer kao tabor »ontoloških ratnika« — ili prema Maxu Stirneru6 »ujedinjenje egoista« — T.A.Z je usmjeren protiv struktura koje kontroliraju ideje i djeluje, metaforički rečeno, kao Nomadski Ratni Stroj. Svojom Mapom kreativne imaginacije on se suprotstavlja nevidljivoj Kartografiji koja upravlja svijetom i ustaje protiv ideologije psihičkog imperijalizma koja nastoji odstraniti svaku kulturnu različitost i individualnost. »Ovakav paradoks stvara ’cigane’, psihičke putnike tjerane željom ili radoznalošću — kaže Hakim Bey — lutalice s malo lojalnosti (faktički nelojalni prema ’Europskom projektu’ koji je izgubio svu svoju vitalnost i žar), nevezane za bilo kakvo posebno vrijeme ili mjesto, u potrazi za različitošću i avanturom... Ovaj opis pokriva ne samo klase umjetnika i intelektualca već i emigracijske radnike, izbjeglice, ’beskućnike’, turiste, kulturu kampera i pokretnih kuća — pa čak i osoba koje putuju ’Mrežom’, a da možda nikada ne napuštaju svoju sobu... sve nas koji živimo putem naših automobila, naših praznika, naših TV–a, knjiga, filmova, promjena posla, ’stilova života’, religija, dijeta...«7

Upravo ovi suvremeni duhovni nomadi trebaju svoje međuprostore i oaze, privremene autonomne zone, svoju »no man’s land« u kojoj će jedan od oblika bijega biti i sam čin pisanja. Ali te privremene autonomne zone postaju zanimljive samo ako su podijeljene, ako načelo »publish or perish« (»publiciraj ili nestani«) vrijedi ne samo za pisce i intelektualne mislioce naše epohe nego i one s kreativnom imaginacijom koji svom »drugom postojanju« dodjeljuju apsolutno pravo. Glede toga, ako se na putu prema privremenim zonama Ničije zemlje mora proći kroz suprotna semantička područja: s jedne strane, kroz pobunu kao oblik autodestrukcije i regresije, a s druge strane kroz promjenu kao čin revitalizacije i napretka, može li se očekivati da će ta »putovanja« biti najduži oblik vraćanja, najtrajniji bijeg k vlastitom sebstvu?

Odgovor je, vjerujem, svima dobro poznat.

Igrajući na kartu starog egoista, ja i ne zamišljam više putovanja bez vraćanja Sebi... Dobar dan Meni.

Literatura

Bey, Hakim (Peter Lamborn Wilson). The Temporary Autonomous Zone, http://www.hermetic.com/bey/taz3.html#labelTAZ

Delez & Gatari. Rasprava o nomadologiji (Gilles Deleuze/Félix Guattari, »Capitalisme et schizophrénie«, Mille Plateaux, Les Editions de Minuit, Paris 1980, str. 471–481; prevela s francuskog Branka Arsić); http://www.womenngo. org.yu/sajt/sajt/izdanja/zenske_studije/zs_s4/nomad.html

Liotar, Žan–Fransoa, 2002. Ob¸ata posoka. Postmoderni pouki. Kritika i humanizĚm: http://luben.unixsol.org/translations/lyotard/la_line_ generale/index. html

Raunig, Gerald. Ratni stroj protiv Carstva: Uz prekarni nomadizam Volxtheaterkarawane. http://www.republicart.net/disc/hybridresistance/raunig01_hr.htm

Raunig, Gerald. Transverzalna mnoštva http://www.republicart.net/disc/mundial/raunig02_hr.htm

Vathel, Endru Baruh. 2006. Književnost Istočne Evrope u doba postkomunizma: uloga pisca u Istočnoj Evropi. Stubovi kulture: Beograd.