Nevini tekstovi o tranziciji mađarske (povijesti) književnosti

Mađarska književnost i povijest književnosti danas su poput svih ostalih srodnih nacionalnih književnosti i literarnih historiografija našega prostora u konstantnoj i permanentnoj tranziciji. Desetljećima dominantna i vladajuća ideološka (marksistička) paradigma zabetonirala je pozicije književnoteorijskoga i književno–historiografskog duha koji će se tek od početka osamdesetih, javljanjem postmoderne, osloboditi tih okova. Otežavajuća okolnost pri tome je bio i ostao i izvanideološki species mađarske književnosti: trajna pa i tragična (?) podijeljenost na urbano i ruralno, građansko i »narodnjačko«, nacionalno i anacionalno (?) itd. U toj persistentnoj dihotomiji vrijednosnih ili kvazivrijednosnih sustava često se javljaju apokaliptične slike i vizije — ne bez političke konotacije. Mađarska je suvremena znanost o književnosti učinila prve korake u rasformiranju i transformiranju toga udesa. Rezultati su vidljivi već i sada. Naš izbor problematizira i tematizira upravo ova pitanja.

Mađarska književna teorija i povijest književnosti danas su postali otvoreni prema svjetskim tokovima: uz strukturalizam brojne pristaše ima hermeneutika i dekonstrukcija. Premda su mlađe generacija u prvim trenucima svoga nastupa u fokus znanstvenoga zanimanja stavile prije svega postmodernu i modernu, nakon određenog »stabiliziranja« novoga i suvremenog književnoteorijskog diskursa područje njihova zanimanja znatno se proširilo, zahvaća i ranija premoderna razdoblja. Nova, postmodernim književnoteorijskim pristupom potkrijepljena istraživanja pokazala su da je nužno i neminovno prevrednovanje ranijih vrijednosti. Ovo »zadiranje« u »arhaični« književni prostor neminovno vodi do revalorizacije: stilskih formacija, tumačenja prijelaza iz jedne stilske formacije u drugu, autorskih poetika, žanrovskih struktura, specifičnih stilskih postupaka itd., stoga i nije čudo da će se u mnogim znanstvenim radovima ispitivati oblici postojanja i mehanizmi konstituiranja književnoga kanona. Ukoliko se može prihvatiti hipotetično stajalište da je nastajanje nove ili novih književnih povijesti nacionalne književnosti dokaz određenog smirivanja (što možda nije ni važno ni potrebno) oko književnih kanona, onda možemo izjaviti da je zbog nedavnih konceptualno oprečnih sistemskih pristupa mađarska književna historiografija tek na početku puta prema konsenzualnim rješenjima.

Nesporno vodeći teoretik i promotor najsuvremenijih književnoteorijskih spoznaja i kreator novoga postmodernog književnopovijesnog koncepta poratne mađarske književnosti Ernę Kulcsár Szabó u svome »uvodnome« članku raspravlja upravo o biti i o mogućim alternativnim (hermeneutika, dekonstrukcija) interpretacijskim strategijama kanona. Potencijal njegovih općih spoznaja aplikativno je uperen prema nacionalnim kanonima koji su za razliku od svjetskih instabilni, trajno izloženi temporalnom faktoru razumijevanja što dovodi do njihove neprestane revizije. Upravo stoga predlaže konstruiranje alternativnih kanona. Radi se svakako o transkulturalnome problemu čitave naše regije, a ne o nekakvoj mađarskoj lokalnoj specifičnosti. Dobar poznavatelj hrvatske književnosti, napose Krležina opusa, István Fried daje kronološko–tipološki pregled mađarske literarne historiografije, od početka do naših dana, s posebnim naglaskom na njezinoj dihotomiji (kontinuitet, diskontinuitet). Iz njegova se presjeka i posebno izdvaja suvremeni (postmoderni) trenutak u kojem su značajne intelektualne sile uperene na prestrukturiranje tumačenja tradicije zbog čega su predstavnici te koncepcije došli u sukob s »čuvarima« nacionalnih tradicija. U tome disperzivnome mađarskome književnopovijesnome trenutku u prvom je planu jasna artikulacija književnoteorijskih stajališta. György Eisemann raspravlja o važnome pitanju dvaju posljednjih stoljeća mađarske književnosti, o periodizaciji i rekanonizaciji romantične i moderne mađarske lirike. Polazna je točka njegova razmišljanja druga polovica 19. stoljeća, »razdoblje koje nema ime«. I upravo u tome bezimenome razdoblju, u njegovome neimenovanju kriju se znanstvene nedoumice koje do naših dana prate mađarsku povijest književnosti: odnos klasicizma i romantizma, romantizma i moderne (prve, druge, estetske, kasne itd.) Sličnih i srodnih dilema ima i u povijesti hrvatske književnosti, stoga su Eisemannove konstatacije i prijedlozi možda i u tome slučaju relevantni. Uvođenjem pojma »pozni romantizam« za razdoblje bez imena jasnije se mogu zacrtati književnopovijesne granice i definirati suodnos između romantične i moderne lirike. Ágnes Hansági upravo iz istoga razdoblja mađarske književnosti izdvaja i kod Hrvata poznatog (A. Kovačić, A. G. Matoš) prozaika M. Jókaija, »oca mađarskoga povijesnog romana«. U kontekstu — intertekstualno zacrtanom — suvremenoga pseudopovijesnog romana devedesetih godina prošloga stoljeća porasla je referentna vrijednost Jókaijeve romantične tradicije, čemu je dobrim dijelom pridonijela i nekoliko desetljeća ranija ekranizacija njegovih romana. U toj aktivnoj kanonizaciji lako možemo prepoznati i medijalnu promjenu uloge same književnosti, pa i romana. Zoltán Kulcsár–Szabó piše o posebnome, u mađarskoj književnosti 19. stoljeća (Petęfi) pa i u estetskoj moderni (Ady) popularnome tipu pjesme, o »pjesmi uloge«. Taj tip pjesme pretpostavlja skupno i istovremeno očitovanje lirskog »ja« i »uloge«, što je naizgled u opreci s književnoteorijskom dogmom da se književni tekst ne referira na samog autora. László Bengi fokusirajući dvojicu u hrvatskoj književnosti manje poznatih, međutim u formiranju mađarske postmoderne izuzetno važnih autora, Miklósa Mészölya i Györgya Konráda, piše o kanonizacijskim težnjama u bliskoj prošlosti mađarske književnosti. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih u uvjetima meke diktature za koju je karakterističan dvojni govor (govor i protugovor) nastaju parabolična prozna djela koja nude alegoričan način čitanja. Ta se interpretacijska strategija ukotvila trajno, sve do pada komunizma, a nakon tranzicije, iz razumljivih razloga, prepustila je mjesto čitateljskoj nedoumici. Pál Kelemen na temelju iscrpnog istraživanja rukopisa i u Hrvatskoj popularnoga mađarskog nobelovca Imrea Kertésza, koji se nalaze u Akademie der Künste u Berlinu, analizira genetsku povezanost neobjavljenog materijala i kasnijih značajnih romana. Zahvaljujući ovomu mikrofilološkomu pregledu otvara se nova perspektiva u svjetsko–književnoj kontekstualizaciji Kertészova opusa. Studija Gábora Scheina zapravo je odgovor na pitanje koje se postavlja u naslovu: Povratak životopisa? Od samog početka pisanja mađarskih književnih povijesti biografsko je shvaćanje permanentno prisutno, a u nekim novijim sintezama, napose onima koje su koncipirane prema suvremenom književnoteorijskom diskursu, biografskih podataka nema. Schein smatra da upravo iz perspektive postmoderne nema razloga eliminirati tu vrstu »komentara«, s obzirom na jasnu hijerarhiju u kojoj je sam tekst prvotan.

Svi ovi »nevini tekstovi« poznatih mađarskih književnih povjesničara i teoretičara* mogu biti korisni i hrvatskomu čitatelju budući da problematiziraju pitanja koja se tiču i hrvatske književnosti i književne teorije koje se isto tako nalaze u tranziciji.