Nepoznate pripovijesti Vjekoslava Kaleba iz tridesetih godina XX. stoljeća

U članku se raspravlja o deset Kalebovih proza napisanih tijekom tridesetih godina XX. stoljeća (1931.–1940.) koje u tome prvotnome obliku autor nije uvrstio ni u jednu svoju zbirku novela, a ni u kasniji najširi pripovjedni izbor troknjižja Na kamenju, Izvan stvari i Nagao vjetar jubilarnoga šestoknjižja Odabrana djela Vjekoslava Kaleba (1969.). S obzirom da je neke od motiva iskoristio u naknadno objavljenim novelama, dakako u novoj stilizaciji, vrijedno je istražiti i spomenutu transformaciju, što će barem djelomice odgovoriti na pitanje zašto je veliki novelist ignorirao svoje književne početke, pomaknuvši ih na kraj desetljeća i pojavu novela Matin obračun (1937.), Odlazak Perušine, Lojko, Sat (1938.), Između dana i noći (1939.), koje pak jest uvrstio u prvu svoju zbirku Na kamenju.

Očevidno je na djelu bila dokazana Kalebova kritičnost prema vlastitu stvaralaštvu, a usporedba će početnih i iznovice oblikovanih motiva, zajedno s uvidom u nepoznate i nikad pretiskane proze, dopuniti sliku o njegovim književnim početcima te donekle izmijeniti uvriježenu predodžbu o posve izgrađenu novelistu kultne zbirke Na kamenju. Utvrđujući ovdje novelistički opus od samih početaka, naša će raščlamba u konačnici ipak ovjeroviti dosadašnje poetološke spoznaje o novelistici hrvatskoga klasika Vjekoslava Kaleba.

I.

Poticaj za bavljenje temom dolazi iz knjige Ante Batinice Novelistika Vjekoslava Kaleba, odnosno iz njezina poglavlja Prvi novelistički radovi,1 gdje autor ustrajava na činjenici da je Kaleb stvarao gotovo desetljeće prije nego što to navode hrvatske književne povijesti, dakle već od 1931. godine. To je dakako točno, no valja odmah na početku reći da Kaleb ni jednu od šest svojih prvih novela, Priča o pjesmi, Konferencija za razoružanje u Tijesnome, Čiško, Nevera, Tica i Prasešce, objavljenih od 1931. do 1936., nije uvrstio u bilo koju svoju zbirku, a četiri nastale u nastavku desetljeća, od 1936. do 1940., Među kamenjem, Cikina ženidba, Kišobran pravde, Guske i Gali, podvrgnuo je većim ili manjim preradbama prije njihova konačna uvrštenja u zbirku Na kamenju, odnosno Izvan stvari.2

Priča o pjesmi prva je od spomenutih pripovijesti koju dvadeset i šestogodišnji Kaleb, budući iznimni novelist, objavljuje 1931. u ljubljanskome Vezu.3 Zasnovana na motivu ljubavi i smrti, s fabulom izgrađenom na romantično–bajkovitoj podlozi i crno–bijelom opisivanju zbilje, Priča o pjesmi suprotstavlja grad, prepun prljavštine i siromaštva prouzročena bogataškom neosjetljivošću prema bližnjima, idiličnomu životu u prirodi, u dodiru s raslinjem i stvorenjima njezinih šumovitih zakutaka.

Neimenovani junak — idealist romantična svjetonazora, ujedno i narator i lirski subjekt, u potrazi je za svojom otetom ljubavi, a da bi je spasio, treba mu dar pjevanja kojemu nitko ne može odoljeti. Nažalost je dobiveni dar, kako to već u bajkama bude, ograničen na samo četiri pjeva s kojima stupnjevito teče i istodobno progredira lirska naracija; prvim će očarati kneza kako bi drugim izbavio svoju ljubav, trećim će skupiti milodar za siroticu s djecom, a četvrtim iskupiti život bolesna sina. Zapravo je uvijek na kušnji njegova ljubav, prema ženi, čovjeku patniku, vlastitu porodu, no on je uvjeren da je ona vrijedna svaki žrtve. Spoj romantičnog motiva s idealnim junakom u središtu i obveznim suprotstavljanjem dobra zlu ugradio je Kaleb u bajkoviti pripovjedni model, gdje u prvome licu pripovijeda o nametnutim preprekama (zlima!) koje njegov domišljati i poetizaciji životnih običnosti sklon protagonist svladava na putu do mitskoga cilja.

Radi se zapravo o svojevrsnoj orfejskoj temi gdje je moć pjesme ključ za nekolika, ali ne i svekolika životna htijenja. Temeljena na ideji da se samo kušnjama i žrtvom dolazi do postignuća cilja, žudnja se za srećom i uvijek novim njezinim izazovima — suočena s krhkim i ograničenim ljudskim mogućnostima — ne može u beskraj multiplicirati, pa Kalebov junak, uloživši za svoju sreću i dobro bližnjih ograničenu čaroliju svojih četiriju pjesama, potroši vlastiti život i sâm skonča u zadnjoj žrtvenoj pjesmi — vlastitu labuđem pjevu.

Hoteći osuvremeniti bajkoviti model i odmaknuti se od klišeja uvijek sretnoga ishoda, Kaleb je četiri narativne epizode povezao umjetnički blijedim stihovima u višeslojno netipičnu strukturu pjesničke proze, kakvoj se nikad više nije vratio, jer je njegova izvorna darovitost težila izazovu realnih sadržaja, a samim tim i posve različitom proznom diskursu. Doduše, za sličnim će motivom, ali s drukčijim rezultatom, posegnuti još jednom u egzistencijalističkoj noveli Smrtni zvuci,4 slojevitoj narativnoj strukturi o drami životnoga smisla i poraza, koja u odnosu na početničku Priču o pjesmi pokazuje iznimnu zrelost u oblikovanju pripovjedne zamisli. Također će još jednom iskušati funkcioniranje stihova interpoliranih u novelu dvodijelne kompozicije Izvan stvari,5 gdje podnaslov Slikarska pjesma upućuje na sinkretičnost književne riječi, ali i na Kalebovu slikarsku strast i umijeće.6

Već u sljedećoj objavljenoj prozi Konferencija za razoružanje u Tijesnome (1932.),7 humoreski burlesknih prizvuka, posegnut će Kaleb za sebi bliskom anegdotalnom fabulom i naći se u inspirativnoj klimi koja će potaknuti njegov umjetnički nerv na slikanje ljudskih slabosti i mana u duhovitu ruhu. Humoresku je Kaleb napisao za vrijeme učiteljevanja u težačko–ribarskome selu Betini na otoku Murteru, u neposrednome susjedstvu rodnoga mu Tisna,8 u koje je smjestio radnju svoje šaljive novelete. Parodirajući patetiku političkoga govora, donosi Kaleb pod ozbiljnim naslovom trivijalnu zgodu koja se zbila u poznatu selu, gdje se mještani dogovaraju da volove štetočine »razoružaju« potkresivanjem rogova. No, u trenutku kad zagrijani govorništvom, a još više vinom, napokon postignu dogovor, razjareni volovi poruše baraku u kojoj zasjedaju.

Politički aktualne, težišne riječi s početka i završetka, konferencija, razoružanje, Ženeva, okvir su u koji je Kaleb smjestio duhovitu, nepretencioznu zgodu o našem seoskome svijetu u kojoj se već naziru mentaliteti njegovih budućih likova, što se u svojoj potisnutosti nastoje bilo čime nametnuti i istaknuti te pribaviti kakvo–takvo samopoštovanje i afirmaciju. Humoreska ipak nije bila posve bezazlena i bez izvjesnih političkih konotacija, pa je prvotno zamišljenu naslovu Konferencija za razoružanje autor namjerno dodao lokalni okvir, ne bi li banalizirao događaj i ublažio oštricu nepoželjnih aluzija o frazerstvu političke retorike i jalovosti političkih dogovora promašenih učinaka.

Kratka je proza Čiško (1934.)9 poput prethodne zasnovana na zgodi. Uvodno se pripovijeda o prasetu Čišku i vlasnici Brali koja brižno pazi da ga na obližnjoj cesti ne pregazi auto, dok gladni ukućani čitave godine snatre o slasnim božićnim zalogajima, zabrinuti više za Čiškov nego za vlastiti život. Kaleb se uživljuje u njihovu bijedu nalik na onu iz novela zbirke Na kamenju, ne samo zato što se radnja zbiva na kamenjaru i što je uzeta iz njegova učiteljskog iskustva već i zbog vidljiva nastojanja da se objektivizira prema literarnoj građi i zadrži naizgled neutralno stajalište prema junacima osebujna mentaliteta, kakav je, ogoljena do bolne istinitosti, iščahurila muka egzistiranja na kamenu. Kao i u prethodnoj noveli, otkriva se autor tek na kraju u ulozi autentična svjedoka zgode ispripovijedane prethodno u trećem licu: »Ja, koji sa prozora mogu da pratim sve pulsacije te egzistencije u kolibici, sve dane teške bijede i sitnoga veselja, nisam mogao, da ne zabilježim ovaj važan odlomak nevažnog života (...) za one koji, jureći u svojim automobilima, nemaju vremena da ugledaju takav jedan život koji očajno stoji na mjestu.«10 Izrijekom tražeći pozornost za ljudsku bijedu utisnutu na licima i okamenjenu u sudbinama svojih junaka, Kaleb nas na kraju ove gorko–smiješne priče podsjeća da je ipak svoje najbolje novele napisao u duhu neapelativnih poruka u korist svojih junaka koji usprkos svemu ustrajavaju i preživljavaju.

Četvrta u kronološkome nizu, novela Nevera (1934.)11 tematizira oluju na moru u kojoj Martin spašava iz brodoloma svoju neostvarenu ljubav, udovicu Vanku, upravo je našavši »u oluji, vjetru, valovima, u svojem leutu«.12 Iako nepretenciozna, ova novelica skladno gradi i oblikuje fabulu te uspješno portretira protagoniste, osobito Martina koji uživa u svojoj snazi i snazi uzavrelog, slikovito opisana nevremena na moru. Najuspjelije je donesen završni prizor intimnog susreta muškarca i žene s diskretnim naznakama erotike. Tako Kaleb, čovjek s mora, Neverom započinje novelistički niz čija se radnja zbiva uz more ili na moru, brojem znatno manji, a opsegom tanji od novela smještenih u dalmatinsko seosko zaleđe ili u gradsku sredinu.

Pripovijest Tica (1934.)13 vraća nas iz prethodnih pomorskih štimunga opet u Zagoru još jednom fabulom iz bogatoga autorova učiteljskog iskustva, samo toplijom i neposrednije zagledanom u sliku ljudske bijede i zaostalosti, nego u Čišku. Anegdota se odnosi na Juru koga zovu Tica zato što je daskama iz poda opšio kuću da se zaštiti od studeni, pa mora skakutati po gredama, a to uvijek na šalu spreman seoski puk ne propušta pretočiti u nadimak. Tu je i mladi učitelj koji, valjda po dužnosti, ubogim seljacima okupljenima u školi govori o štednji, spašen napokon kada jedan od njih prekida apsurdnu situaciju upadicom: »A šta da štedimo, prijatelju moj, koju pasju paru?«14 Poseban je pak naglasak stavljen na lik seoskoga mudrijaša i pričala, nadriliječnika i lukavca Marača, ismijana u završnici priče poentiranjem teme o sirotinjskoj štednji. Tu naziremo skicu za slikovit portret glavnoga junaka u budućoj opsežnoj pripovijesti Marač nije umro,15 gdje poznavatelji Kalebova djela razabiru kako su pojedini narativni motivi prelazili iz jedne u drugu novelu. Odnosi se to na anegdotu o Maraču i muhi, prožetu naturalističkim detaljima kojih se Kaleb neće odreći ni u spomenutoj kasnijoj noveli jer su, portretirajući likove, ujedno ilustrirali sirovost i surovost njihova svijeta.

Kao što vidimo, volovi, prasice, a poslije osobito magarci participiraju u građi Kalebovih prvih proza; dijele s ljudima mukotrpan život i jedini su opipljiv imetak u njihovoj vječnoj oskudici. To se dakako ne odnosi na životinje amblematskih značenja i poruka u kasnijim Kalebovim novelama, poput mitskoga psa u Gostu, pantere u Trijumfalnim vratima ili magarca u Zločincu pod maslinom! Međutim, u pripovijesti Prasešce (1936.)16 nismo iznenađeni što se Britva silno obraduje iznenadnoj pojavi obla praseta nastojeći ga potajice prisvojiti, što se pokazalo iluzornim, jer se susjedi jedan za drugim pridružuju njegovoj hajci, duhovito i slikovito predočenoj nerazmjerom snaga između žrtve i goniča, s velikom strašću ustremljenih na izbezumljeno prasešce, dok pravi njegov vlasnik, seoski župnik, iz prikrajka zadovoljno motri kako odrađuju posao u njegovu korist.

Lako je uočiti kako se u Prasešcu naziru stalni likovi zbirke Na kamenju, poput Britve, Brale, Benevreka, Jokare, Markutine, a poneke smo od njih već upoznali u Čišku i Tici. Moguće je pretpostaviti da je Kaleb imao u planu veći ciklički niz, poput Lovčevih zapisa I. S. Turgenjeva, jer svijet ljudi s kamenjara iskrsava već tu u grubim obrisima pred našim očima, no prva će zbirka uvjerljivo pokazati kako je ogroman stvaralački put on prošao u samo nekoliko godina, otpočetka svjestan vrijednosti građe koju mu je servirao život sâm, ali još svjesniji kako tu građu u umjetnički dovršenim novelama prezentirati.

Gdjekad i te početničke proze završavaju efektno, pogotovo kad su anegdotalnih sadržaja, a u pripovijesti Prasešce nalazimo i zametak suptilnijega raspleta kakvim će se odlikovati najbolje Kalebove novele u svojim sugestivnim, začudnim završetcima. Tako se u anegdotalnome Prasešcu poenta premješta s duhovita raspleta na otužnu sliku kada Benevrek, postavši svjestan vlastite štete umjesto očekivane koristi, pokunjeno fiksira svoje iskrpane, u jurnjavi za prasetom raspadnute opanke. Takvi raspleti bez sumnje znače pripovjedački uspon do najboljih novela i neodoljivo podsjećaju na impresivne završetke uzornoga Gosta ili Odlaska Perušine.

II.

Sljedeće četiri proze, Među kamenjem, Cikina ženidba, Kišobran pravde, Guske i Gali, nastale su također u tome graničnome, četvrtome desetljeću, do pojave zbirke Na kamenju (1940.), od koje zapravo književna kritika, teorija i povijest započinju svoj neprekinuti disput o Kalebu. One pobuđuju naše posebno zanimanje jer su dorađene ili dopunjene, i uglavnom izmijenjenih naslova, ušle u zbirku Na kamenju ili u sljedeću zbirku Izvan stvari (1942.) kao dovršene inačice svojih prethodnica.

S tim u svezi upravo je prijelomna 1936. godina kad se Kaleb u božićnome broju Jadranskog dnevnika javio opsežnijom pripovijesti Među kamenjem, zasnivajući njome svoj znakoviti konjevratski ciklus u zbirci Na kamenju, naslovljenoj prema istoimenoj noveli objavljenoj dvije godine kasnije u Savremeniku (1938.), u drugoj, dovršenijoj, ali ne i konačnoj varijanti. Nužno je znati da je spomenuta pripovijest Među kamenjem prethodila i toj Savremenikovoj i onoj koja je u zbirku ušla kao njezina treća, konačna varijanta. Očito nezadovoljan prvom verzijom pripovijesti Kaleb ju je označio kao »odlomak«,17 a kako će se poslije pokazati, bila je podosta, a osobito raspletom, različita verzija svoje klasične inačice Na kamenju.18

Viktor Žmegač svrstava Kalebove novele prvih dviju zbirki, koje nisu zaokupljene gradskim temama, u »zavičajnu prozu« šibenskoga kraja, no ostaje pri uvriježenu njihovu lociranju u »svijet zagorskih dalmatinskih sela«.19 Batinica se pak suprotstavlja uobičajenu mišljenju o dalmatinsko–zagorskome podrijetlu Kalebovih novela te govori o konjevratskom, primoštenskom i tišnjanskom tematskom ciklusu. A s obzirom da su za Kalebove novele inspirativno poticajni doživljaji za njegova učiteljevanja u selu Konjevrati ponad Šibenika, zaseoku Široke kraj Primoštena, Lečevici u splitskome zaleđu, težačko–ribarskomu selu Betini i Murteru na otoku Murteru (1924.– 1936.) te u Šibeniku (1936.–1940.), strogo uzevši, ne radi se o Dalmatinskoj zagori u užem smislu, što Batinici daje za pravo, iako su mentaliteti žitelja šibenskoga Primorja sa zaleđem i dalmatinskih Zagoraca slični.

Zapravo je nesvrhovito utvrđivati sve promjene koje je Kaleb izvršio na tekstu novele Među kamenjem da bi u dvije uzastopne preradbe došao do novele Na kamenju, s kojom je napokon bio zadovoljan i koja je otada pa u buduće uvrštavana u sva izdanja. Očigledno je intervenirao u fabulu te išao za jezičnim poboljšanjima, stilizacijom20 i sažimanjem teksta. Znatne se promjene odnose na poredak rečenica ili pasusa, a još su znakovitija ispuštanja cijelih odlomaka koji objašnjavaju širi socijalni kontekst i opisuju predživot likova21 jer to nije odgovaralo Kalebovu nastojanju da stvari prikaže i predoči scenski i dijaloški,22 posve neposredno i automatski, bez vlastita uplitanja i opisivanja. Stoga se čuvao i opsežnijih autorskih komentara ostvarujući fabulu i likove s njihova motrišta, tako da tumače sami sebe.23 Naprotiv, onih posve škrtih komentara koji poentiraju smisao ironijom, sarkazmom ili humorom, nije se odricao.24 Najviše je promjena ipak u dijalozima gdje je standardna ijekavština novele Među kamenjem u obje inačice Na kamenju pretočena u lokalnu ikavštinu dodatno osnaženu i drugim dijalekatskim obilježjima,25 što je imalo i stvarnosno i umjetničko opravdanje. Ne treba posebno naglašavati i potkrjepljivati koliko je razlikovanje autorova hrvatskoga književnog standarda od izvorne dijaloške fraze njegovih likova pridonijelo umjetničkoj autentičnosti novele.

Zadržat ćemo se još samo na bitnoj promjeni koja je izvršena u raspletu novele. Razdjelnica se u radnji između prve i sljedeće dvije inačice događa u sceni kad maćeha, na glasu po okrutnom kažnjavanju djece, »do smrti« istuče Zorku i Mraćana što su pojeli brižno čuvano brašno. Čitava se graduirana, dvojna scena, motivirana slijepim nagonom, odvija pred očima znatiželjna susjedstva kao na pozornici. U noveli Među kamenjem gledatelji se tada razilaze utaživši žeđ za senzacijom, mala Zorka potiho vene i uskoro umire, a dramatičnost se završnoga prizora, prema kojem je fabula slojevito rasla, posve rasplinjuje u narativnome postupku Kazina povratka iz grada s hranom kojom će počastiti, kako običaj tugovanja za pokojnikom nalaže, izgladnjele ukućane i susjede što su o tome tijekom radnje neprestance maštali i raspredali.

Svjestan da je tim postupkom razvodnio epilog drame s kojom nas je u noveli stalno suočavao, pisac je već u drugoj inačici odlučio postaviti težište na prizor svirepoga kažnjavanja djece te okončati svoju novelu bez suvišnoga raspredanja o tome što se poslije dogodilo. U tome se druga i treća inačica ne razlikuju; u objema bukne užasavajući obiteljski obračun prouzročen potresnim slikama bijede i motiviran praznim želucem i neutaživom gladi, samo je u konačnoj inačici dramatičnost toga prizora pojačana dodatnim, surovim obračunom Traje s maćehom Lojom. Naravno da Kalebovi korjeniti zahvati u tkivo novele imaju duboko opravdanje. Čitatelj je otpočetka uvučen u sukob koji namjerno potiče gluhonijemi Trajo opsjednut mržnjom prema maćehi i ogorčen što mu roditelji prisvajaju mukotrpnu zaradu, a upravo je njegova uloga u raspletu radnje prve inačice Među kamenjem ostala visjeti u zraku. Zato će Kaleb i njega dovesti na prizorište sukoba gdje će iskaliti sav nagomilani jad i bijes.

Budući da je o Kalebovoj ključnoj noveli za razumijevanje konjevratskoga ciklusa rečeno dosad gotovo sve, ovdje smo pokazali kako je autor težio dramatizaciji i zgušnjavanju radnje, a pritom dodajemo da se već u drugoj varijanti dovinuo do majstorske završnice dramatičnoga prizora, jer nakon što se sve ono strašno već dogodilo, ojađeni Kazo miluje malu Zorku »nezgrapno čvorugavim rukama (...), dok mu se usta tresla u plaču i suze curile niz crno koščato lice«. Nije se Kaleb te humane dimenzije vlastita viđenja stvari odrekao ni u konačnoj varijanti svoje najpoznatije novele.

Cikina ženidba (Fragment)26 spada u razmatranu tematsku kategoriju novela po tome što je prvi put objavljena fragmentarno 1937., a u cjelovitu izdanju tek 1940. u prvoj zbirci Na kamenju. Tu se ne radi samo o naznačenoj već stvarnoj fragmentarnosti. Zapravo je objavljen tek prvi i početak drugoga dijela ove u konačnici četverodijelne novele.

Tavoreći i trajući između neumitnih, a ne izabranih zbivanja, njišu se Kalebovi junaci na vječnome klatnu vremena, u stalnoj brizi za održanje. Njihova je briga uvijek prizemna, sebična, okrenuta snatrenju o sitoj budućnosti. Tako i Ciko opsesivno sanja o bogatstvu kao jedinome mjerilu vrijednosti i prestiža u seoskoj zajednici; ono sve opravdava, pa bi iskupilo i njegovu nevjeru prema Milki. Zato je njegov odlazak udovici Zorki tako prirodan i neceremonijalan, baš kao i povratak kad spozna da mu ona ne namjerava prepisati svoj imetak. Psihološke je profile likova s njihovim biološkim i emotivnim stanjima, osobito Cike, ali i braće mu i Milke, Kaleb uvjerljivo ocrtao već u ovome krnjem zametku svoje kasnije novele, uobličivši nijansiranom percepcijom obuhvaćene i registrirane pokrete u čovjeku i oko njega u dijalog, gestu i mimiku. Dopisujući naknadno tri poglavlja, Kaleb je na dobro zasnovanim temeljima nadograđivao fragment Cikine ženidbe u cjelovitu, prostudiranu i kompozicijski zaokruženu umjetninu. Jezične su promjene i ovdje izvršene na prethodno izložen način, a najvažnije su od njih lokalno obojen dijalog i reduciranje tuđica.27

Najzad se 1940. godine pojavila u Omladini humoreska Kišobran pravde28 koju je Kaleb, nakon neznatnih preinaka i izostavljanja pijančeve pjesme o Koperniku, objavio iste godine pod naslovom Kišobran29 u Hrvatskome dnevniku. Ipak se u zbirci Izvan stvari s razlogom odlučio za prvotisak iz Omladine kao bolju inačicu svoje humoreske, a kako se ipak radilo o zgodi i peripetijama s izgubljenim kišobranom, prvotni se naslov Kišobran pravde činio pretencioznim, pa je dakle prevagnuo naslov drugotiska. Očigledno je Kaleb bio već posve izgrađeni autor, pa je novelu tek neznatno doradio, no znajući da uvod u anegdotalno pripovijedanje mora biti efektan i privući pozornost, triput je promijenio početak novele,30 što je zapravo i »najkorjenitija« promjena između prvotiska i konačne redakcije (osim pravopisne zamjene »nijesam« u »nisam« ili pak riječi »znatiželja« u »radoznalost«).

Iste se 1940. godine pojavila i opsežna pripovijest Guske i Gali,31 uz koju je na završetku također navedeno da je dio veće cjeline. Uostalom, Kaleb nas je već naviknuo na slične napomene kad nije bio zadovoljan napisanim. Naknadna će potraga otkriti da se i tu ne radi o »odlomku«, kao ni u noveli Među kamenjem, nego o opsežnoj prozi tiskanoj s određenim preradbama i dopunama tek u drugoj zbirci Izvan stvari pod novim naslovom U stakleniku. Možda je autor prvotno naumio načiniti roman ili opsežniju pripovijest, no očito je odustao od te namjere, što ne znači da nije zadirao u tkivo objavljene novele Guske i Gali, da bi je u obnovljenu ruhu i pod novim naslovom učinio što boljom, pa samo iz tih razloga i govorimo ovdje o njoj.

Radnju je ove neobične i ne baš česte književne teme stavio u zanimljiv kompozicijski okvir: bivši učenik dolazi u svoju negdašnju gimnaziju kao profesor i uranja u prošlost i uspomene, a vrativši se u stvarnost strepi pred mogućnošću da se i sâm ukalupi u određenu ulogu, zarobi navikama i predrasudama, životom »u stakleniku«, gdje nema neposredna i nesputana sudioništva, a bivše se iskustvo uvijek iznova potvrđuje i pretače u jednoličnost i klišej ili u konvenciju, sputavajući istinski međuljudski odnos i sporazum.32

Autor se sada kretao u posve novome miljeu, gradskom i među intelektualcima, likovima bitno drukčijim od svojih dalmatinsko– zagorskih seljaka. Valja reći da je ideja o složenim i punim nerazumijevanja odnosima između profesora, učenika i roditelja izražena već u prvoj verziji, no Kalebu se učinilo da treba produbiti zamisao o mladiću koji se razvija izložen dresuri i ograničenjima slobodne volje. Fabulu je zasnovao na nekoliko neugodnih epizoda iz gimnazijskog iskustva glavnoga lika Jakoba Hljeba, osjetljiva školarca koji se bolno sukobljava s krutošću i površnošću školskoga sustava, pretvarajući se u skeptika koji će svoj svjetonazor izgraditi na neshvaćenosti i prijašnjim porazima. Prividan je i njegov kasniji uspjeh u karijeri; on nije u stanju izići iz ljušture otuđenosti i trajnog nepovjerenja prema životu, ustrojenom tako da ukalupi svaku individualnost, pa i njegovu romantičnu čežnju za daljinama i nepoznatim svjetovima, za bijegom u nesputana prostranstva ljepote i smisla.

Tankoćutan za nijanse u međuljudskim, staleškim i društvenim odnosima, Kalebov je junak prototip suvremena intelektualca opterećena senzibilnošću u gruboj zbilji prepunoj ograničenja i prisila. Upravo je tu ideju Kaleb dorađivao dopisujući u drugoj inačici nekoliko epizoda u kojima protagonist pokušava razriješiti konflikte iz vlastita predživota, odnos s ocem i mrskim profesorima. Prepustivši se iscrpnom opisivanju i preciziranju njegovih misli i osjećaja, u konačnici je opteretio dinamiku novele, a likove učinio neuvjerljivim.

III.

Vjerujemo da u konačnoj sudbini prvih šest nepretiskanih i, čini se, namjerno zaboravljenih novela nema nikakva značenja to što su objavljene u lokalnim listovima, najviše u šibenskoj Narodnoj tribuni, odnosno Tribuni te u Splitu i Osijeku. Prve je pak dvije od četiri dorađivane novele, nastale u drugoj polovici tridesetih godina, Među kamenjem i Cikinu ženidbu, objavio autor u zbirci Na kamenju (1940.), s razlogom promijenivši prvoj od njih naslov koji bolje tumači zamisao o statičnosti života i ukletoj osuđenosti likova na kamenu postojbinu, koja manje daje negoli je nužno za goli opstanak, dok je fragment druge temeljito proširio trima poglavljima. Preostale su dvije novele sadržajem i smislom pogođene već u prvoj redakciji, a neznatno (Kišobran pravde) ili opsežnije promijenjene (Guske i Gali) s novim su naslovima, Kišobran i U stakleniku, uvrštene tek u drugu zbirku Izvan stvari (1942.).33

S obzirom na utvrđeno stanje, Kalebove književne početke možemo pomaknuti na sam početak tridesetih godina XX. stoljeća, no time nismo ništa pomaknuli u smislu njegova stvarnoga uspona u vrh hrvatske novelistike koji se nije dogodio čak ni s više uspješnica potkraj tridesetih godina nego tek pojavom zbirke Na kamenju, kad se dvanaest vrsnih novela našlo na okupu. Prvih bi šest proza možda moglo pokolebati poznatu sliku o Kalebu kao piscu koji nije prolazio muke početništva, da ih on sâm nije prepustio zaboravu, sugerirajući da ga se percipira kao dovršena novelista prve zbirke, u izboru koji je za nju osobno načinio. Zato smo skloni prikloniti se dosadašnjemu mišljenju kojim je Kalebov položaj u hrvatskoj književnosti kritičarski potvrđen, a književnopovijesno temeljito učvršćen tek pojavom navedene kultne zbirke.

Kao umjetnik mimetičke svijesti nastoji Kaleb prikazivati svijet, a ne posredovati ga opisivanjem i pojašnjavanjem. Do svoje se autentične umjetničke vizije dovinuo zahvaljujući ponajviše izvornoj darovitosti i inspirativnim poticajima stvarnosti, no uspjehu je pridonijelo i nastojanje da likove s dalmatinskoga kamenjara ne fiksira kao tumače prostorno i vremenski lokalizirane i ograničene zbilje nego da ih predstavi kao tumače općeljudske patnje i bespomoćnosti u nehumanu svijetu. S prvim njegovim proznim pokušajima zacijelo nije bilo tako, i sam je umjetnik bez milosti odlučio o njihovoj sudbini. Iako zasnovane na viđenim i doživljenim motivima te usidrene u sva tri Kalebova prostora radnje, seosku, primorsku i gradsku sredinu, bile su izgrađene na malim i gotovo beznačajnim zgodama, anegdotalne i lokalno ambijentirane,34 a s tim je nužno povezati znakovitu činjenicu što ih Kaleb nije pretiskivao niti uvrštavao u svoje zbirke (bez obzira što je jedna od njih uspjela na javnome natječaju). To uvjerljivo govori o njegovu odnjegovanu ukusu i kritičnosti prema tvorbama vlastita pera. Zato prikazane novele na Kalebovu posmrtnu slavu i ocjenu njegova opusa u cjelini ne mogu utjecati, iako je bilo potrebno iščitati ih i bibliografski zabilježiti kao ishodište jednoga magistralnog proznog opusa koji je meteorski zasjao pojavom zbirke Na kamenju, svrstavši svojega autora u prve redove hrvatskih novelista klasika.

Izvori i literatura

Vjekoslav Kaleb, Priča o pjesmi, »Vez«, god. 6, br. 11–12, str. 77–79, Ljubljana, novembar — decembar 1931.

Isti, Konferencija za razoružanje u Tijesnome, Orig. humoreska »Hrvatskog lista«, »Hrvatski list«, XIII., br. 177, str. 9, Osijek, 29. lipnja 1932.

Isti, Čiško, »Narodna tribuna«, II, br. 62, str. 4, Šibenik, 6. februara 1934.

Isti, Nevera, »Narodna tribuna«, II, br. 78, str. 6, Šibenik, 6. travnja 1934.

Isti, Tica, »Narodna tribuna«, II, br. 83, str. 2, Šibenik, 24. travnja 1934.

Isti, Prasešce, »Tribuna«, IV, br. 394, str. 4, Šibenik — Split, 16. jula 1936.

Isti, Među kamenjem (Odlomak), »Jadranski dnevnik«, Božićni prilog, III, br. 300, str. 34–35, Split, 24. prosinca 1936.

Isti, Cikina ženidba (Fragment), »Jadranski dnevnik«, Uskršnji prilog, IV, br. 73, str. 25, Split 27. ožujka 1937.

Isti, Na kamenju, »Suvremenik«, XXVII, br. 10, str. 925–933, Zagreb, 1938.

Isti, Kišobran pravde, »Omladina«, god. 23, br. 4, str. 77–79, Zagreb, 1. svibnja 1940.

Isti, Kišobran, »Hrvatski dnevnik«, V, br. 1399, str. 12, Zagreb, 1940.

Isti, Guske i Gali, »Hrvatska revija«, XIII, br. 5, str. 225–241, Zagreb, MCMXL Š1940.š.

Isti, Čvrsta udobnost, »Hrvatska revija«, XIII, br. 10, str. 530–535, Zagreb, 1940. ŠEsej o Huxsleyevu romanu Kontrapunkt života.š

Ante Batinica, Novelistika Vjekoslava Kaleba, Matica hrvatska Šibenik, Šibenik, 1998.

Ranko Marinković, Nevesele oči klauna, Eseji, dijalozi, portreti, Biblioteka Globus, Globus, Zagreb, 1988.

Isti, Ubodi u život (Bolne točke Kalebove novelistike), »Mosorska vila«, I, br. 1, str. 32–38, Omiš, 1. I. 1991. ŠOtisak rukopisa.š

Tonko Maroević, Slike Vjekoslava Kaleba, »Večernji list«, XXXVII, br. 10759, str. 23 Š7š, Zagreb, 8. VIII. 1993. ŠU rubrici Prva izložba priloga »Hrvatski rukopis«.š

Viktor Žmegač, Između zbilje i pučke mitologije: Gost Vjekoslava Kaleba, u: I. Frangeš — V. Žmegač,

Hrvatska novela, Interpretacije, Školska knjiga, Zagreb, 1998., str. 339–354.