Narativ nacije

iako nisam nikada uspeo u potpunosti da je shvatim.

Geografija je bila stanje, kraći ili duži trenutak dobitka:

istorija je bila dijagnoza, noć. I noć je doista pala, kao i uvek,

naprosto je prekrila nebo i više ništa nije moglo da se vidi.

David Albahari, Snežni čovek

Najbitniji iskorak u kognitivnoj sferi postmodernog svijeta nije odgovor na pitanje što je historija i kakvo je mjesto subjekta u njoj već pitanje prostora koje on naseljava obogaćen identitetima stečenim u toj intersekciji. Stoga je sasvim logično što u osmišljavanju vremena i historije koristimo više prostornih, a manje vremenskih metafora, pa umjesto o duhu vremena, govorimo o duhu prostora. Ali taj prostor nije pusto mjesto, ispražnjeno od ljudi i događaja. U svijetu globalizacije prostor poprima strukturu rizoma, rizomske mreže koja obuhvaća relacije i veze između kulturno različitih identiteta. Ohrabreni moćnim teorijskim pojmovima kao nacija, naracija, kolonizacija, negacija oni igraju ključnu ulogu u svakoj političkoj logici. Njihovo postojanje predmnijeva svijest o različitim inskripcijama i historijama, iako su neke od njih ostale bez imena jer kao post– ili anti–historije nisu uspjele postati predmetom odgovarajućih naracija. Ali, pitam se, predmnijeva li svijest o njihovome postojanju kognitivno skretanje prema rubovima historije? Uspijeva li tamo, u njihovome oprostorenome vremenu, katahrestički diskurs marginaliziranih naroda i grupa pokazati svoju kulturnu različitost otkrivajući pri tome snažnu vezu prostora i identiteta?

Ovo je, ili se bar meni tako čini, najsuptilnije pitanje regije (za nas, Makedonce, možda i od presudnoga značaja) jer kontinuirani pritisak koji vrši grubi diskurz kulturnog monizma jedne nama susjedne države — njezino odbijanje da prihvati postojanje makedonske manjine, onda odluka stavljanja veta našoj integraciji pod ustavnim imenom u okvirima jedne vojno–političke alijanse i EU — pridonijeli su izgradnji visokoga simboličkog Zida koji, eto, potvrđuje sumnju da su nekada neprikosnoveni segmenti nacionalnog identiteta (historija, geografija, etnicitet, kultura, lingvistika) danas samo krizna mjesta žestokoga političkog dijaloga, produženi sukob dviju susjednih ideologija. U takvim okolnostima, nepostojanje jedinstvenog narativa — ideja koja bi bila prihvatljiva za sve relevantne, državne i političke faktore u Republici Makedoniji — može predstavljati opasnost za sam opstanak nacije. Razlozi su sasvim jednostavni: očito je da su nacije ne samo političke već i kulturne zajednice; one nisu pitanje biologije i geografije već srca i uma. Ostvaruju se kao naracije, brižljivo ispričane ideje koje njeguju san jedne mitohistorijske forme, apstraktne kao pojam, ali konkretne kao historijske sile (Gurguris; 2004: 47).

Ipak, možda nije najvažnija ideja nacije. Važnije su od nje sudbine ljudi, onih koji žive, koji proživljavaju njezinu ambivalentnost. Zato naciji treba pristupiti kao udvojenomu entitetu: ona je, istovremeno, i naracija i interpretacija. Htjela bih provjeriti vjerodostojnost ove konstatacije citirajući dijelove romana napisanog i objavljenog početkom ovoga stoljeća. Radi se o Proroku iz Diskantrije, makedonskog pisca Dragija Mihajlovskog, romana u kojem povijest predstavlja priču o jednome minulome vremenu, a prošlost — efekt jednog izrazito figurativnog diskurza:

»Od one velike, lijepe i skladne barbarske zemlje — kaže se u ovom romanu — samo je jedan mali, većinom planinski dio postao suverena državica okružena s triju strana strmim provalijama, a s četvrte, južne, prema kojoj... je bio krenuo ovaj narod... kao prema svom dugo priželjkivanom cilju — Europi, bio se izdigao taj prokleti zid ne dajući mogućnost ni piletu da preleti...« (Mihajlovski; 2001: 112; kurziv A.B.M.).

Taj prokleti zid o kojem govori narator romana, Vasilij Nežilski (»sićušna prašinica duha ovoga naroda«), metafora je ograničenja i granica, ali ne samo državotvornih koji jamče naš i suverenitet naših susjeda već i onih drugih — imaginarnih, simboličkih, politički iznuđenih ograničenja koja za nas »znače Ime«. Možda i više od toga, jer zid je metafora koja je od naše »lijepe i skladne barbarske zemlje« stvorila lako prepoznatljiv prostor u kojem sami sebe vidimo tamo gdje nas nema, dok polako i sigurno iščezavamo tu, gdje nas zapravo ima. Izgrađen prema principu suprotnom utopiji (koja označava ne–mjesto), tužna realnost toga metaforičkog prostora–izvan–svakog–prostora je ono što Michel Foucault naziva heterotopijom. Kao najilustrativnije heterotopije današnjice, naša zemlja i mi u njoj, podsjećamo na muzejske eksponate — tuđi na svojemu — nema nam sličnih na svijetu...

»Sve ovdje i dan–danas počinje i završava zidom. I moja tuga i moje sjećanje i čini se čitav moj život...« (Mihajlovski; 2001: 113; kurziv A.B.M.), razmišlja narator spomenutog romana otvarajući vrlo bitno pitanje. Naime, kao konstantni generator značenja, zid našeg Dragija Mihajlovskog ima Janusovo lice. Njegova udvojena priroda — ono njegovo vanjsko i unutrašnje — predmnijeva da zid i ujedinjuje i istovremeno razdvaja obje strane. Stoga on nije samo fenomen ograničenja već i simbol zbližavanja: on je ograničenje Sebstva i Drugosti, ali i njihovog zbližavanja u realnome geografskome prostoru. Ipak, umjesto očekivanog i logičkog procesa hibridizacije, zid–granica producira prostor ispunjen kulturnim i političkim antagonizmima s kojima se pregovara dugo, s pozicije moći i autoriteta. Efekt tih pregovora kao da uopće nije želja za rušenje zida već ideja njegovog pretvaranja u produženi međuprostor, u jednu specifičnu međuzonu s »čudnim svojstvima«: propustljivost za jedne, ali stroga kontroliranost za Nas — Druge.

»Imao je, kako bih rekao, neku neshvatljivu snagu taj zid, kao da ga nije izgradila ljudska ruka već ga podigao sam bog ili crni vrag ili ružna kletva neke nesretne duše rugajući se mom barbarskom narodu, njegovoj sramoti pred vijekom i pred svijetom. Uvijek kada bismo pomislili da je gotov, da je rušenje njegovo pitanje vremena... taj bi se nekim čudnim čudom ponovo obnovio, onako, sam od sebe, kao da je u njegovoj tvrdoj unutrašnjosti postojala biljka... koja je obnavljala njegovo ranjeno tijelo« (Mihajlovski; 2001: 127).

Riječ je o ispunjenju grube želje i to na štetu manifestirane volje Drugih — susjeda, manjinskih identiteta. Radi se o snu jedne nacije, san koji se pretvorio u čin realnoga nasilja — teritorijalnog, simboličkog, političkog — za nas konkretnog, stvarnog kao nepobitna historijska činjenica. Ali, isto tako, činjenica je da se kulture mogu međusobno i prepoznati pomoću svojih projekcija Drugosti. U to nas uvjeravaju postkolonijalni diskurzi, oni koji govore o hibridnome i liminalnome karakteru domorodnih kultura, koji pričaju, eto, svoju tužnu priču ili žive s problemima nove historije, geografije i imagologije... Takav jedan narativ promiče i ovaj naš roman. Naime:

»Uvijek kad se govorilo o našoj zemlji ili kad je sintaksa jednostavno vrištala za našim imenom, oni su, očito po dogovoru, govorili ili this country ili your country, dok nije jedan od njih, bog mu presudio, upotrebio i ono the country of your minister kao vrh svake ironije...« (Mihajlovski; 2001: 136). »...Od dana u dan, ovo se dis kantri toliko odomaćilo, da smo uskoro... ovu uzbrdicu sami prozvali diskantrija!« (Mihajlovski; 2001: 138, kurziv je A.B.M.).

Jasno je da ovo takoreći iznuđeno preimenovanje naše zemlje u this country ili the country of our minister, ne može značiti ništa drugo osim pokušaj redefiniranja rodnog tla u mjesto–bez–tla, u prostor–izvan–svakog–prostora. Ali koji je cilj toga besmislenog inzistiranja o prihvaćanju lažnog imena nacije? Odnosi li se to inzistiranje na prostor koji su definirale same državne granice ili se radi, možda, o perfidnijem pokušaju — o promjeni identiteta domorodnog stanovništva? Oslovljavati narod njegovim vlastitim imenom znači priznati i prihvatiti njegovu autohtonost. Ali inzistirati na zamjeni pravog imena lažnim, znači pokušaj uvođenja fundamentalne pukotine u identitetu. Ona bi mogla primiti i reproducirati gen inferiornosti kao trajnu nacionalnu pojavu, kao trajnu karakternu crtu naroda.

Diskurz postkolonijalne teorije i kritike bi u jednome ovakvome nastojanju prepoznao tipičan pro/neo–kolonizatorski poduhvat s dvojnom formulom: s jedne strane, tim postupkom kolonizatori osiguravaju sebi superiornost, ali s druge — potenciraju svoju nepripadnost jer ono this ili your county u njihovome diskurzu otkriva da su oni domorodni u nekim drugim granicama, a izvanjski i tuđi narodu čiji identitet žele promijeniti. Upravo zbog toga, to agresivno nastojanje koje svakim novim pokušajem brisanja naše kolektivne memorije postaje sve nasilnije, doživljavamo kao represiju. To vam može potvrditi i prorok iz Diskantrije:

»Da je ona stvar s imenom bila ozbiljna i da je vrag odnio šalu vidjelo se kada je... naš prijem u Ujedinjenim Nacijama postao nešto što nas je ušutkalo do dana današnjega i naučilo da su naše balkanske šale samo balkanske i da svijet uopće ne mari za njih. Primili su nas, ali pod privremenim imenom Diskantrija... Bili smo osuđeni da krčimo sebi taj put ka Europi, kao ribe na suhom!« (Mihajlovski; 2001: 139).

Iako se zna šaliti na svoj račun, pokazujući jasno katahrestički odnos prema nametnutoj lažnoj referenci, narod Diskantrije ne može zaboraviti svoje ime. Mogu ga progoniti s rodnog tla, mogu od njega tražiti da napusti svoje ognjište, mogu mu zabranjivati pristup arhivima, ali mu ne mogu narediti da zaboravi svoje ime jer ono je pupčana vrpca njegovoga nacionalnog sna koja omogućava njegovu reprodukciju kroz stoljeća (Gurguris; 2004: 89). U kontekstu ovog razmišljanja htjela bih citirati sljedeće: »Ono što, u krajnjoj liniji, stoji na putu najoštrije kritičke analize, jest da je Nacija i tamo i bilo gdje drugdje, sve vrijeme. Nacija je i prošlost i sadašnjost... i nepovratna memorija i neograničena budućnost. Ona je i muzejsko mjesto i temelj zaborava... Nacija je točka gdje se potiskivanje i povratak onog što je potisnuto dešavaju istovremeno« (Gurguris; 2004: 89). I podalje: »strah od mogućnosti ugroženosti nacije od strane Drugog, strahovanje od odmazde onih koji su isključeni, recimo, jest konstitutivni princip zamišljanja onog nacionalnog koliko je to i uživanje u isključenosti. Oba aspekta pripadaju diskurzu granica i zajedno oni formiraju stožernu točku nacionalističke logike« (Gurguris; 2004: 12). Tako razmišlja Grk Statis Gurguris u svojoj knjizi Sanjana nacija (2004: 12), a ja završavam ovdje svoj esej ostavljajući otvorenu mogućnost za nadopunu drugom temom — šutnjom, ta narativna figura, taj afektivni diskurz koji ispisuje, još uvijek, kulturne razlike ovih prostora...

Literatura

Edited. Bhabha, Homi (1990): »Narrating the nation« in: Nation and narration, Routledge, London & New York (http://prelectur.stanford.edu/lecturers/bhabha/nation.html)

Bhabha, Homi K.: »Postokolonijalni autoritet i postmoderna krivnja« (http://www. razlika–differance.com/Razlika%2034/RD3–Bhabha.pdf)

Baba, Homi K. (2004): Smeštanje kulture, Beogradski krug, Beograd

Gurguris, Statis (2004): Sanjana nacija: prosvećenost, kolonizacija i ustanovljavanje moderne Grčke, Beogradski krug, Beograd

Fuko, Mišel (5–6–7/1990): »Mesta«, Delo

Mihajlovski, Dragi (2001): Prorokot od Diskantrija (roman), Kaprikornus, Skopj