Nadbiskupov posjet

Tjedan dana prije Medardova1 prvi gosti frizeraja donijeli su vijest da su u ranu zoru ulovili sestre Senkowitz. Prije nekoliko mjeseci te su dvije stare cure utekle iz četvrti zvane Izolda, iz karantene za plućne bolesnike. Pobjegulje je, vodeći ih na kožnatoj uzici, natrag u naselje navodno doveo duhovnik logora Gabriel Ventuza te ih zatvorene u kokošinjac odmah izložio pogledu javnosti. Moja pomajka, Colentina Dunka, nije htjela vjerovati svojim ušima, ali budući da se u frizeraju već stvorila gužva pa nije mogla otići iz radnje, poslala je mene s frizerkom Natalijom Vidra da doznamo što je od svega toga istina. Put do livade, gdje počinju ograde logora do kojih su radoznalci uvijek prilazili, nalazi se uz riječnu obalu i pješice traje manje od deset minuta. Ipak, dok smo nas dvoje stigli, nije ostalo ništa za vidjeti. Nigdje nije bilo kokošinjca, nigdje sestara Senkowitz. Kasnije smo čuli: ostali bolesnici u međuvremenu su kamenjem zatukli pobjegulje.

Izoldom se ovdje, u Bogdanskoj Dolini, ne doziva ni djevojka ni žena, ovdje je to ime karantene. Tako su zvali cijelu livadu oko logora okruženog bodljikavom žicom gdje su na vjetrometini, u barakama izblijedjelim od suncem, od najranijih vremena držali bolesnike i druge nepoželjnike. Ovdje je završavao grad, s one strane logora već su slijedile deponije smeća Midijskih livada koje su pohodili galebovi.

Još prije nekoliko mjeseci, u jedno jutro za vrijeme uobičajene prozivke, ispostavilo se da u baraci predviđenoj za stare cure nedostaju sestre Senkowitz. Njihov pokrivač i slamarica bili su već potpuno hladni, na jastuku pak, umjesto oproštajnog pisma, ostali su tek otisci glava. Zacijelo su prethodnu večer, odmah poslije gašenja svjetla, hinile da spavaju i potom, kad su prvi valovi hrkanja preplavili prostoriju, krenule na put. Pod ispod kreveta bio je rastvoren, na njegovom mjestu zjapila je crna, vlažna šupljina. A njih nigdje. Zemlja ih je progutala.

Vidra, učitelj geografije, imao je fiks–ideju da nekoć u pradavna vremena rijeka Medvegyica nije prema Tisi krivudala obronkom doline nego zalazila negdje u dubini pa se i sada napušteni kanali ponornice umrežuju ispod ulica, kuća i dvorišta. Malo tko mu je vjerovao iako je na mnogim mjestima zemlja ispod podruma klokotala i žuborila. Sestre su po jednom takvom skrovitom, vodom izdubljenom koridoru dospjele izvan dobro čuvane karantene na Midijske livade — na njima se poneki odvojak otvarao u slobodu.

Sestre Senkowitz bile su kržljave, hirovite i pomalo ograničene žene, nitko ne bi pomislio da u njih stane toliko dovitljive lukavštine i podmukle prepredenosti. Već su godinama pred očima cijele barake žlicom za juhu dubile i greble zemlju pod svojim krevetom, ali drugi bolesnici nisu baš najbolje shvaćali kog vraga one time hoće postići. Mada je onaj koji je bio odgovoran za baraku posumnjao i svako jutro zapisivao u izvješće da šupljina pod krevetom sestara biva sve dublja i dublja, poznavajući sestre Senkowitz u upravi su se vijestima smijali: neka samo čeprkaju. Da će se te muškarače jedne noći pokupiti i poput tekunica išetati na livadu, na to se ozbiljno nije moglo ni pomisliti. A upravo se to dogodilo. Kroz vodom izdubljene prolaze provukle su se iz logora na slobodu i dok su ih tiraspolski redovnici sa psima tražili uzduž i poprijeko po šikari i u grmlju pokraj obale, one su se na deponiju lijepo ukopale u jednu hrpu smeća. I trag im se odmah izgubio na gnjilom području.

U gradu su upravo tada čekali nadbiskupa Zilavu pa je sve nepoželjne osobe, osobito takve bolesnike koji lutaju na slobodi, trebalo pod svaku cijenu uhvatiti. Za njima dvjema raspisana je tjeralica. Onomu tko ih uhvati obećali su jednogodišnji kupon za prehranu koji je sretni nalaznik mogao podići u naturi — uobičajenu ponudu činili su keksi, šljive i čvarci — ali po želji i u gotovini, što je pak u ono vrijeme značilo nekoliko milijuna. Sada je sve to pripadalo Gabrielu Ventuzi. On ih je jutros svezane na uzicu dopratio natrag u Izoldu.

Dok sam s frizerkom Natalijom Vidra stigao do zaštitne ograde, radoznalci su se već razilazili. Možda je ranije i bilo nešto za vidjeti, ali dok smo mi stigli, preostala je tek hrpica smeća nad kojom su se prepirali galebovi.

Narod u Dolini nije pretjerano razgovorljiv pa smo uspjeli doznati tek da su pobjegulje, nesumnjivo izvučene direktno ispod smeća, čak iz kaveza užasno zaudarale. Na kokošinjac, složen od slabih daščica i obične žičane mreže, odmah su sletjeli nezasitni galebovi; kuckali su po daskama, kljucali prema unutra, kao da su tražili zadovoljštinu. Bolesnici su počeli bacati kamenje, navodno tek sa željom da otjeraju galebove. Ipak, završilo je tako da na tom mjestu nije ostalo ništa, samo smeća za dvije–tri lopate; što ne da nije ličilo na dva leša — nije izgledalo niti kao jedan: nijema isparavajuća mesna kaša, u njoj dronjci, piljevina i treska. Čak i toga su galebovi malo ostavili.

Kada sam, dakle, s Natalijom Vidra stigao do ograde, unutra su bolesnici već prodavali zjake, s rukama u džepovima vukli noge po dvorištu. Vidjeli su, naravno, radoznalce s ulične strane, ali nisu dolazili blizu ograde, ovdje to nije bilo uobičajeno. Među njima stajao je i učitelj geografije, Sebastian Vidra, muž Natalije Vidra. Čekao sam, možda će škicnuti prema nama, ali on je samo tupo zurio uokolo.

— Maši barem mužu — rekao sam Nataliji Vidra — možda jednom ipak pogleda ovamo.

— A zašto — odgovarala je — kada ćemo se uskoro sresti.

— Ne umišljaš si valjda da će ga pustiti van?

— To ne, ali ćemo ipak uskoro biti zajedno.

Natalija Vidra bila je omiljena frizerka moje pomajke. Ima već deset godina kako ju je prvi puta primila na probni rok u frizeraj i uvijek iznova otpuštala. Ponekad su joj se uskomešale mušice i tada je Nataliju Vidra naglo najurila, potom joj je slala umiljate poruke, pridobila je natrag i ponovno primila na probni rok.

Od kada su muža Natalije Vidra, učitelja geografije, držali u Izoldi, ona se preko ljeta povlačila s pustinjacima na Bogdanskoj visoravni, u brezovoj šumi. Na visoravni su vršili brojna iskapanja jer je zemlja bila puna rude koja je privlačila čak i oblake. Tijekom cijeloga ljeta mjesto su pohodili najdivlji gromovi i malo tko od planinskog življa nije na sebi nosio biljege tih ratova nebesa. Grom je već udario i u Nataliju Vidra. Od udara groma ispala joj je sva kosa, nije ostala niti jedna dlaka, iščeznule su čak i paperjaste dlačice. Obrve si je, na primjer, sama crtala olovkom, svako jutro drugdje i zato joj je svakoga dana lice bilo malčice drugačije. Nje se čovjek nije mogao nagledati. Svećenici su se najradije frizirali kod nje, bilo je i onih koji su samo zbog nje dolazili u salon. I moja pomajka, Colentina Dunka, bila je u nju zaljubljena.

U frizeraju su to prijepodne svi iščekivali Gabriela Ventuzu da ispriča što se i kako dogodilo. Živio je kao podstanar u stražnjem dvorištu frizerskog salona, u jednoj komori. U Bogdansku Dolinu stigao je prije nekoliko godina da bi odnio očeve zemne ostatke, ali je na kraju i sam ostao. Odmah prvi dan izgubio je sav svoj novac i dokumente, naravno. Da ga moja pomajka nije uzela pod svoje, završio bi među prognanicima u krečani ili, u boljem slučaju, kao plućni bolesnik u četvrti Izolda. Teško da se još uvijek mogao nadati tomu da će iz prihoda duhovnika logora moći staviti na stranu dovoljno novaca za ekshumaciju i za troškove prijevoza. Sada je ipak, odjednom, novac bio na hrpi. Činilo se da će, ako se uspije dogovoriti s pogrebnicima i arhimandritom Tizmanom te nabavi krivotvorene papire na sajmištu, uskoro moći otputovati iz grada.

Gabriela Ventuzu se nekoliko dana nije moglo vidjeti u Bogdanskoj Dolini. Tjedan dana prije Medardova pojavio se kroz zavjese magle ranom zorom iz smjera deponija smeća, na uzici vodeći sestre Senkowitz.

— Gdje si se šetao — pitao ga je otac Jeronim, zapovjednik logora, sjedajući da uzme zapisnik i ispiše potvrdu na ime Gabriela Ventuze. — Ili da pogađam?

— Samo tu, u blizini. Već sam im dugo bio na tragu.

— Zato što prilično smrde, je li? A kako tek izgledaju!

Kao da su i same od smeća, sestre Senkowitz bile su sive, vlažne, gotovo raspadnute, a njihova prožvakana kosa vijorila je zrakom. Jedva da su govorile. Otac Jeronim ih je upitao:

— Odakle da krenemo? Možda najbolje od početka. Samo ne u zboru.

Na to su se pogledale:

— To nas smeta. I zato mu nećemo ništa reći. Ni jednu jedinu riječ. Zamislite, oče Jeronime, zanijemile smo. Ne možemo ni beknuti.

I doista, bile su to njihove posljednje riječi.

Otac Jeronim nije izgubio strpljenje, poslao je dva čovjeka u dvorište ekonomije neka pogledaju gdje bi ih se moglo zatvoriti. Oni su se ubrzo pojavili noseći jedan kokošinjac.

Gabriel Ventuza se kući, u dvorište frizeraja, vratio poslijepodne. Mantija mu je bila pokidana i blatnjava, kao nekome tko je danima progonio pobjegulje, premda je on sam sestrama Senkowitz pomogao pobjeći iz dobro čuvane četvrti Izolda. I u frizerskom salonu Colentine Dunka svi su to znali. Zatim se zbilo to da ih je vratio očekujući nagradu.

— Bilo je riječi o tome da će stare cure odvesti sve do Jerevana — rekla je moja posestrima, frizerka Mauzi Anies. — Što se moglo dogoditi?

Gabriel Ventuza skinuo je blatnjavu mantiju, objesio je neka se suši te zakračunao vrata za sobom i legao. Nije se ustao to poslijepodne, ni navečer, prozori su se danima tresli od njegova hrkanja.

Hrpe smeća u Bogdanskoj Dolini narasle su do te mjere da zaklanjaju put sjevernom vjetru. Od kada se ondje odlaže otpad, nad gradom se već oko podneva zamuti zrak, samo želatinozan zvon njegova zadaha drhti nad krovovima kuća i zanijeme od njega čak i najdivljiji galebovi. Među zidove spušta se tišina od koje prolaze trnci, čuju se jedino muhe dok udaraju po prozorima. Prodiru i kroz staklo, kao crni udarci biča ošinu duž zamagljenih soba. Čovjeka u to vrijeme napušta sva snaga i ako baš nema neodgodivoga posla, ispruži se drijemajući u najskrivenijem kutku kuće. Gabriel Ventuza neprekidno je spavao punih pet dana. Probudio sam ga dan prije Medardova, u podne, kada su ga tražila dva tiraspolska redovnika sa psima.

Tiraspolci su se vozili biciklima, a kraj svakog, pričvršćen za šipku na dugom lancu, trčao je po jedan pas: slinav i širokih čeljusti. Oni su bili sluge arhimandrita Tizmana, ali im je u stanovitim prilikama bila povjerena i stražarska služba. U gradu su ih zvali jednostavno Tiraspolci sa psima.

Još ih je vikar Periprava uzeo za pospremanje i guljenje zelenja u kuhinji, ali budući je on već godinama spavao, oni su sada radili za arhimandritu Tizmana. O sebi su govorili da su stradalnici poplave, izlijevanja Odesse, siromašni redovnici koje je izbacilo bijesno more, ali nije isključeno ni to da su jednostavno pustili brade, odjenuli se u vreće i sivu čohu pa krenuli u svijet. O struku, za svaki slučaj, nisu nosili bodljikavu špagu već nabijen torbak, vonjali su po užeglom loju, a u njihovoj kosi, među kovrčavim pramenovima, kao prhut ili sol Crnoga mora, bljeskale su gnjide.

Njihovi psi nisu znali ni pošteno lajati. Umjesto da njuše približava li se čovjek, zurili su u prazno očima kao od stakla. Prehranjivali su se tako što su jednostavno ulazili u vrtove, dvorišta s kokošima i kuhinje. U novije vrijeme su se oko ručka pojavili i u bolesničkim sobama sjemeništa, skočili bi na krevete i iz zdjelica posrkali juhu. Nikada nisu ispustili glasa, njihovo približavanje najavljivalo je tek fijukanje zraka i grebanje papaka po kaldrmi. U sumrak su se lijeno povukli s ulica i stisnuli u podnožje zidova u dvorištu Poglavarstva. Kada se smračilo, po ulicama Bogdanske Doline šunjali su se samo risovi.

Moja pomajka se i ovaj put usplahirila na zveket lanaca; čula je zveket kada su Tiraspolci skrenuli u Bezimenu Slijepu ulicu. S prozora frizeraja vidjela je da sa svojim psima napreduju ravno prema njezinom ulazu. Nije ih htjela pustiti unutra, stala je pred njih na prag, ali nije se s njima mogla nositi — progurali su se pokraj nje. Rekli su da traže Gabriela Ventuzu zbog važne stvari. Znaju da je kod kuće, vide da njegov motocikl na tri točka već danima stoji u dvorištu.

U Bogdanskoj Dolini kretao se takav jedan jedini motorni furgon, svi su ga poznavali po kašljucavom zvuku. Grad je bio malen i već se izdaleka, dok je kroz zidove odzvanjalo brujanje, moglo znati kada prolazi kojom ulicom. To je bilo službeno vozilo duhovnika logora i Gabriel Ventuza je njime dolazio ispovijedati bolesnike u Izoldu i prognanike u krečani.

Ali Gabriel Ventuza je već peti dan spavao. Bolesnici u Izoldi već peti dan nisu dobili humanitarni paket, a ako bi se koji želio ispovjediti, nije imao kome otvoriti dušu. Tiraspolci sa psima nosili su poruku arhimandrita Tizmana da je uhvaćen u prijevari. Ali ako unovči prehrambene kupone što ih je dobio za nagradu, od toga će novca moći platiti grobare, pristojbu, pa čak i prijevoz. Ekshumacija je završena, zemne ostatke su već zapakirali, teret može otići jutarnjom poštom.

Tiraspolci sa psima zatražili su ključeve furgona i sivu duhovničku mantiju; stajali su kraj njega dok je nije skinuo sa sebe. Do posljednjeg trenutka su mu govorili: ne treba brbljati, na kraju krajeva, ne treba još netko pomisliti da se ovdje preko veze može doći do zemnih ostataka, uostalom, neka odmah skrati kosu i bradu da se tko ne zabuni misleći da je on svećenik. Neka ide, neka sutra u ovo vrijeme, zajedno s kovčegom, bude preko granice.

Viktor Ventuza, otac Gabriela Ventuze, čije su zemne ostatke već zapakirali, živio je u Bogdanskoj Dolini i sahranili su ga ondje, u vrtu grobova princeze Roxane, među Armence. Nekoliko dana prije smrti još se spremao u Ivano Frankovsku — trebao se obračunati s biskupom Zelenofanom koji ga je ružno izigrao — ali ga je natrag donijela poplava iz smjera Pop Sabinske šume. Vodom nošen leš vratio se s puta u grad. Danima se kovitlao u pjenušavim virovima Bogdanskog pristaništa dok ga lovci–graničari konačno nisu prepoznali. Nije to bio lak zadatak jer mu je zajedno s kožom s glave nedostajala sva kosa, a nedostajala su i oba uha. Netko ga je temeljito obradio.

Takvo se što ovdje moglo dogoditi bilo komu, ako bi na primjer na sebe navukao bijes nekog od prijatelja ili izabirao poslove bez trezvenog razmišljanja. Viktor Ventuza mogao je imati i neprijatelja jer se sedamdeset godina bavio krijumčarenjem ljudi. Svojim mušterijama pomogao je prijeći preko granice vodenim putem, uvijek u vrijeme bujanja voda. Tada je pobjegulje mogao lako izmiješati s mnogim naplavljenim drvljem. Baš kao svi majstori staroga kova, nije znao za nemoguće: mogao je preko riječne granice, privezanu za plivajuće korijenje, prevesti čak cijelu obitelj.

A kako vjekovima ne bi bili zaleđeni u hladnoj vodi, prije nego što je na njih navukao nepromočivu najlonsku vreću, premazao ih je pripravkom od kukuruznog brašna iz vlastite radinosti, zatim je slijedio debeli sloj kolomaza, na koncu zavoji kojima je omotao njihova tijela kao mumije. Čuvare granice potplatio je žvakaćim gumama, duhanom, raznim sitnicama, e da bi oni svjetlucajuće korijenje koje je podrhtavalo nad vodom i ispod kojeg su bili skriti njegovi klijenti, vidjeli kao rogove plivajućih jelena. On je cijelo vrijeme pod vodom povlačio tajne konope i usmjeravao vozilo na drugu obalu; ponekad je pripijen uz dno proveo i četvrt sata prije nego bi izronio na površinu i uzeo zraka. Pomagao je ljudima u nevolji, posebice zanesenjacima; kolebljivce je odvratio od namjere, cerekave protuhe glatko odbijao. Izuzev u slučaju da od uobičajenog iznosa ponude tri puta više.

Od tisuću devetsto dvadesete bavio se tim delikatnim zanatom — sve dok se za vrijeme jedne poplave riječno korito nije u potpunosti promijenilo. Medvegyica je ovdje bila riječna granična i jedne je noći, poslije obilne kiše, bez puno ječanja ili drečanja, nego u tišini i krišom probila nasip. Od te noći rijeka više nije obilazila grad sa sjevera nego s juga. Prodoran smrad, koji je zbog brojnih ispranih zahoda lebdio nad područjem, također je signalizirao da se dogodila nekakva ogromna stvar. Bogdanska Dolina se tijekom nekoliko sati mrkloga mraka, dok su stanovnici tako reći spavali, jednostavno našla na drugoj obali. U drugoj državi.

Od tada pa narednih sedamdeset godina Viktor Ventuza svim je sanjarima pomogao prijeći na drugu obalu. Na drugu obalu prokrijumčario je i vlastitu djecu, odmah po rođenju, staru tek nekoliko dana, zato da nikada ne mogu proviriti u tisuće prljavih tajni njegova zanata.

Gabriel Ventuza je, na primjer, odrastao uz unajmljenu majku u dalekom Podunavlju, na otoku s lavandom i jasminom. Oca više nije vidio, gotovo da nije ni čuo o Bogdanskoj Dolini sve do onoga dana kad mu je polusestra Hamza odala da armensko groblje u Dolini, gdje su na vječni počinak smjestili i njihova oca krijumčara, mještani namjeravaju isprazniti.

U Bogdansku Dolinu stigao je pun iluzija, ali jedino što mu je preostalo kada ga je moja pomajka iz samilosti primila k sebi bile su duge gaće. Colentina Dunka ga je obukla, priskrbila mu skromnu zaradu, našla mu skrovište, mjesto kamo će spustiti glavu. U stražnjem dvorištu frizeraja otvorila je sobicu u kojoj je na miru mogao boraviti. Neće mu ostati ništa više ni sada, ako uzmemo u obzir da će gotovo cijelu nagradu odnijeti ekshumatori i prijevoznici.

Nakon što su Tiraspolci otišli s njegovom mantijom, stajao je na dvorištu u dugim gaćama. Budući da niti jedna od frizerki nije imala vremena, s jednim jedinim škarama sam je sebi šišao kosu i štucao bradu ogledavajući se u prozorskom staklu. Pomajka je poslala k njemu frizerku Mauzi Anies s porukom da je ovo gospodski salon, velečasni ga vide kroz prozor i neka smjesta obuće nešto na sebe.

— Kog vraga? — prasnuo je. — Colentina Dunka dobro zna da nemam drugu odjeću. Imao sam samo ovo što su mi odnijeli.

— Ako niste znali, u blizini je radnja u kojoj možete posuditi odjeću, tamo jeftino iznajmljuju elegantnu dnevna odjela. Imate novca, idite, izaberite jedno za sebe.

Radnja s odjećom na posudbu, koju je Mauzi Anies preporučivala, bila je vlasništvo Colentine Dunka, uređena u jednoj prikolici pokraj groba Nepoznatom putniku, a ja sam je vodio od samoga početka. Radnja je bila otvorena samo vikendom, kada su u gradu očekivali nadbiskupa i ulice bi se napunile znatiželjnicima. Masu je većinom činila provincijska mladež, u razvučenoj odjeći koja je zaudarala na staju i smolu, pa ako su se sramili svoje vanjštine mogli su na sat ili dva iznajmiti građansku odjeću. U takvoj su se najradije pokazivali. Ponuda se uglavnom sastojala od tamnosivih suknenih odjela s limenim gumbima, uz što su išle i lakirane cipele i sokne, no mogle su se unajmiti i platnene hlače, jakna od skaja, kravata, šešir ili šal.

Izašao sam na trg na kojem je stajala radnja, izabrao jedne hlače i jaknu za Gabriela Ventuzu i odnio mu u njegovu kamaru.

— Posestrima mi je pomalo zaljubljena u tebe — rekao sam mu — zato je bila stroga, boli je što odlaziš.

— Ponekad i ona meni padne na pamet — odgovorio je.

— Reci mi samo: nije li bilo riječi o tome da ćeš dva strašila prevesti preko granice? Koliko znam, već si dobio i kaparu. A ti si ih doveo natrag.

— Da, zamisli, tako je ispalo.

— Mora da se dogodila neka ozbiljna stvar pa ih nisi izveo. Ili je sve skupa bilo loše isplanirano.

— Ne, nije. Sve je bilo jako dobro isplanirano. Samo je, eto, završilo ovako.

Večer prije Medardova u Bogdanskoj Dolini smatrali su praznikom, trgovine su zatvarali već poslijepodne, otvoren je bio samo frizerski salon moje pomajke da usluži onih nekoliko popova koji su prije večernje mise svratili u radnju isčešljati svoje brade.

Žene su frizirale pod drvetom duda, u zraku su lelujale kasnoposlijepodnevne, poput jesenje svile duge zlatne niti. Medardovski oblaci već su okružili dolinu, zrak je jedva treperio, a gore je također nepokretno lebdjelo paperje galebova. Preostale su još dvije mušterije, te su čekale na Mauzi Anies i Nataliu Vidra, kada je moja pomajka ušla u radnju. Gabriel Ventuza požurio je za njom.

— Dajte mi sapun. Volio bih oprati kosu.

— Što vas je tako naglo spopalo?

— Imam viziju. Osim toga, želio bih odrezati nokte.

Iz stražnjeg se dvorišta kroz malu kapiju moglo prijeći u susjedni povrtnjak, gdje su u jednom ogromnom buretu sakupljali kišnicu za zalijevanje. Gabriel Ventuza se već višu puta nakvasio u njemu. Nije pričekao ni da se osuši, odjenuo se i pošao prema kapiji. Colentina Dunka oslovila ga je s prozora.

— Do vraga, spavali ste pet dana. Mogu li znati što se dogodilo?

— Ništa — odgovorio je Gabriel Ventuza. — Cijela stvar je tako ispala..

— Pa i onda, kako vam je takvo što uopće palo na pamet?

— Samo tako. Boga Senkowitz povukao se iz posla.

Zatim se počeo žuriti. Krenuo je pravo prema četvrti Izolda. U drugim prilikama, onda kada je tri puta tjedno odlazio ispovijedati u logor, triciklom bi čak i kroz ulicu punu kaljuže stigao za dvije minute, sada je pošao prečicom kroz sokak da stigne do kapije prije bacača kamenja. U sumrak su se duž zaštitne ograde uvijek pojavljivali bacači kamenja, jedva se od njih moglo doći blizu kapije. Bilo je nekoliko bogoslova koji su na obali napunili svoje torbe kamenjem, potom se ulogorili duž ograde i ubacivali ga u dvorište, na bolesnike u šetnji. Nije bilo uputno onuda prolaziti kada su oni zaposjeli ulicu.

Stražarsku su službu u logoru obavljali Tiraspolci sa psima i sada nisu pustili Gabriela Ventuzu dalje od portirnice. Jedva su ga prepoznali u civilnoj odjeći, s kratkom kosom, oštucanom bradom, a o tome da ga puste u logor, nisu željeli ni čuti. Kada im je rekao da samo želi progovoriti nekoliko riječi s učiteljem geografije Vidrom, teškom su mukom pristali: dobro, ovaj će ga put pozvati van. Na kraju krajeva, on je bio taj koji je prije nekoliko dana vratio pobjegulje. Dali su im pet minuta za razgovor na klupi pokraj portirnice.

— Zamisli, dali su mi starog van — rekao je Gabriel Ventuza kada su sjeli jedan kraj drugog.

— S ovim te ne bih ni zamarao, ali sutra odlazim i tražim tvoju suglasnost da povedem i tvoju ženu. Znam da si razuman čovjek.

— Hm. Nisam znao da se volite.

— Oh, ne, za sada nema riječi o nečem takvom. O osjećajima tako izravno nismo govorili.

— Što onda dovraga hoćeš s njom?

— Pa da pođe sa mnom. Čini se dobrim bićem, a ti je i tako više nećeš vidjeti. Sviđa mi se osjećaš kada onako tupka oko čovjeka.

— Čekaj malo. Dođeš i — s neba pa u rebra — pitaš za njezinu ruku. Ipak, trebalo bi malo razmisliti. Osim toga, ako nisi znao, ona bez dozvole ne može napustiti okrug. Kako si je mislio izvesti odavde?

— U jednom malom mrtvačkom sanduku. Naručio sam dva kod ekshumatora i zamolio da jednog ostave praznog. Ima rupe za zrak pa se nekoliko dana može provesti u njemu bez nelagode. Svakako će moći izdržati dok dođem po nju i pustim je odande van. Iz mrtvačnice, znaš. Ne brini, sve sam pomno isplanirao.

— Pusti me da prespavam.

— Nažalost, za to nema vremena. Ujutro krećem. Razmisli, nećeš još dugo živjeti. Dobit ćeš za nju deset dolara u kuponima za prehranu. Ostavit ću ih Hariton Manukii, ona će se brinuti za tebe. Donosit će ti sir, kekse, suhe šljive i druge poslastice.

— U svakom slučaju, hvala ti, moram priznati da si velikodušan. Ali, pokušaj razumjeti to da sam malo zbunjen. Naravno, što drugo mogu reći, ako moraš — nosi je. I hvala ti za sve što si za nas učinio.

Dok je Gabriel Ventuza bio duhovnik u logoru u Bogdanskoj Dolini i tri puta tjedno odlazio u Izoldu radi ispovjedi, svaki je put Vidri, profesoru geografije, pod haljom prokrijumčario brižljivo zatvorenu ljekarničku bočicu. Unutra je bila tek krpica, ništa drugo, navodno natopljena slinom Natalije Vidra. Skrio bi je u gaće da je ni slučajno ne bi našli, ali i zato da bi je po mogućnosti održao mlačnom, na temperaturi tijela. Sebastian Vidra bi u polumraku ispovjedaonice otvorio bočicu, posisao krpicu i natopivši je vlastitom slinom poslao natrag Nataliji Vidra.

Nakon što je zatvorila frizeraj, Colentina Dunka dobacila je neka Natalija Vidra pomete dvorište da bi bilo čisto za sutrašnji praznik. Inače bi se otpala kosa i dlačice s brade ispreplele u grumenje i mali dlakavi grumeni nošeni zračnom strujom otkotrljali bi se ispod ograde i krenuli Bezimenom Slijepom ulicom prema sjemeništu. Ali u subotu pred Medardovo zrak se nije ni pomakao, miješao se tek u visinama pod oblacima poput galebova ili odnesenih najlonskih dronjaka. Moja pomajka Mauzi Aniesszel mijenjala je posteljinu u spavaćoj sobi. Kada su vidjeli da se s kraja ulice približava Gabriel Ventuza, nalaktili su se na prozor da bi čuli što će reći Nataliji Vidra.

— Bio sam kod tvoga muža — rekao je Gabriel Ventuza. — Razgovarali smo o tebi. Kaže da je zrak ovdje svakim danom sve gori i gori, ne bi volio da se razboliš.

— Nije gori, oče, uopće ne.

— Otjerali su me, više me nemoj oslovljavati s oče. Dakle, ja ujutro odlazim odavde i tvoj bi muž volio da pođeš sa mnom. Pripremam se otvoriti biljnu ljekarnu, a ti bi mogla raditi u frizerskom salonu. Mogli bi živjeti sasvim dobro.

— Ja i ovdje radim u frizeraju, oče. Uostalom, vaša ponuda stiže u krivo vrijeme. Baš sam jučer ili prekjučer obećala Colentitni Dunka da ću se preseliti k njoj. Bila je tako ljubazna i primila me u svoju spavaću sobu. Već je navukla i svježu posteljinu, jako sam draga svojoj šefici.

— Baš sam maler. Onda neka bude kao da nisam rekao ništa. Dakle, od kada je u tebe lupio grom, postala si nešto toplija.

— Ne, oče, uopće nisam topla. Ali je Colentina Dunka dala časnu riječ da će ako budem živjela s njom dva–tri mjeseca srediti da me prime kao bolesnika u karantenu, tamo u Izoldu. Pa ću tada moći biti sa svojim mužem Vidrom, profesorom geografije.

Kada sam čuo da Colentina Dunka trese zvonom, već je padao mrak, na oblacima koji su se protezali okolo–naokolo nad planinskim lancima sijevali su medardski gromovi. Ona bi me pozivala kada je uz uzglavlje htjela svježe vode, čaj od mente ili sok od bazge. Sada je stajala iza poluotvorenog prozora, naga, njezino okruglasto rame svijetlilo je iz polumraka spavaće sobe poput malenog mjeseca. Čak me je lupio njihov miris. Kvaščev miris ženskih tijela miješao se s mirisom breza s Bogdanskih visoravni.

— Nikako mi ta stvar ne ide u glavu. Idi i doznaj pod kakvom je izlikom Boga Senkowitz odustao od trgovine. Ni slučajno ne smije otići dok se to ne otkrije.

Gabriel Ventuza pio je u svratištu Haritona Manukiana. Među gostima svratišta bili su pretežno bogataši, ovamo su zalazili oni punih novčanika i kamiondžije koji su prevozili smeće. Nisu podnosili gradski zrak, držeći maramicu pred nosom uvijek su lokali nešto žestoko. Ispred Gabriela Ventuze stajala je flaša rakije od anisa, piće je miješao s vodom od čega bi se ono zamutilo kao da postrance iz čaše izbija para.

— Ako vas zanima — rekao je — sve se dogodilo baš onako kako sam isplanirao. Boga Senkowitz došao je iz Jerevana po svoje sestre i čekao me točno na dogovorenom mjestu. Ali, nije ih preuzeo. Tomu je bio dovoljan već njihov izgled. Zatim je kroz maramicu koju je držao pred nosom osjetio njihov vonj. Rekao je da mu one ne trebaju. Neka radim s njima što mi je volja. Stoga sam ih donio natrag. Čak i ovako sam zaradio novaca.

Dok sam sjedio s njim, dva puta je izašao. Kroz svjetlost što se probijala kroz prozor vidjelo se da — s noge na nogu — ide prema zahodu. Nakon što se vratio, Hariton Manukian ga oslovi:

— Često izlaziš. Jesi li možda pokvario želudac?

— Samo šoram pomalo. Sigurno sam malo živčan, znaš, putna groznica.

— Pazi na sebe, nemoj da se do sutra razboliš.

— Ostavit ću kod tebe novac koji mi preostane, iznesi ga rano ujutro na cestu i stavi pod kamen kraj natkrivenog bunara. Ostavi i buketić mirišljave broćike ili bazgu da ga pronađem. Kovčezi će otići jutarnjim poštanskim vagonom, ja ću poći tek u podne s putničkim vlakom. Trebat će mi nešto novca za put.

Kada sam pošao kući, on je još uvijek kraj šanka razgovarao s Haritonom Manukiannom. U dvorištu frizeraja bila je tišina, više nigdje nije gorjela niti jedna svjetiljka. U mraku sam se ušuljao u kamru u kojoj sam spavao s posestrom, ali čim sam ušao u prostoriju znao sam da je prazna. Naravno, bio je prazan i krevet Mauzi Anies. Obišao sam dvorište, ali nisam joj ušao u trag. Dosta kasnije, kada su medardski gromovi već udarali u blizini, čuo sam tek njezin glas i Gabriela Ventuzu koji se vratio kući iz krčme dok su prve krupne kapi udarale u nadstrešnicu.

— Nisam vas željela uplašiti. Pomislila sam da dođem prijeko prije negoli počne kišiti i zagrijem krevet.

— Znači, ako dobro slutim, noćas ćemo pripasti jedno drugom.

Dugo se činilo da oluja ide ravno prema gradu, ali — kao da su je s puta skrenule hrpetine smeća — uzmakla je negdje u blizini skele i povukla se prema istoku. U svitanje, s prvim sivilom, ponovno je počela sipiti kiša. Vrata Gabriela Ventuze bila su otvorena.

Upravo se počeo odijevati. Izgleda da su se njih dvoje natezali cijelu noć: sjaj svitanja bljeskao je na njihovoj koži, na skorenoj slini, u tisuću boja.

— Imam jedno slobodno mjesto — rekao je Gabriel Ventuza Mauzi Anies. — Ako vam je volja, rado ću vas povesti sa sobom.*

Prevela Kristina Peternai Andrić