Moliškohrvatski govori i novoštokavski ikavski dijalekt

Kručki, mundimitarski i stifilićki govor, dakle govori moliških Hrvata, klasificiraju se u dijalektologiji na različite načine, tj. uključuju se u različite dijalekatne jedinice, a vjerojatno je najopravdanije njihovo uključivanje u zapadni dijalekt, dakle u novoštokavski ikavski dijalekt, pa smo zato tako i naslovili ovaj prilog. U ovom ćemo prinosu usporediti moliškohrvatske idiome i ostale govore dijalekta u koji smo skloni uvrštavati te slavenske jezične sustave u Italiji. Zapadnom dijalektu pripadaju mnogi govori u Bosni i Hercegovini, prvenstveno u zapadnoj Hercegovini i u južnoj Bosni sve do Jajca i do zone sjeverno od Travnika i Zenice, oko Livna, Tomislavgrada, Dervente i Bihaća, kao i u još pokojoj manjoj oazi. Na hrvatskom jugu novoštokavski ikavski govori se od Opuzena i Metkovića prema sjeverozapadu sve do Omiša. Uglavnom je sva Dalmatinska zagora novoštokavska ikavska, no ikavci su novoštokavci mjestimice (npr. oko Šibenika) prodrli do mora ili su jako izmijenili postojeću čakavštinu. Npr. u Splitu, nekad čakavskom gradu, danas izrazito dominiraju ikavci novoštokavci. Podvelebitsko ili njemu blisko područje u cjelini pripada zapadnom dijalektu, a i mnogi predjeli u Lici, npr. okolica Gospića, senjsko zaleđe, Lovinac, Sveti Rok itd., dok u Gorskom kotaru i u Slavoniji tom dijalektu pripada po nekoliko naselja, Mrkopalj, Sunger, Lič s okolicom u Gorskom kotaru, Vuka, Široko Polje, Punitovci i Dragotin u Slavoniji. Na otocima Šolti, Braču, Hvaru i Korčuli nalazimo po jedno mjesto što pripadaju zapadnom dijalektu: Maslinica na Šolti, Sumartin na Braču, Sućuraj na Hvaru i Račišće na Korčuli. U Srbiji i u Madžarskoj ikavce novoštokavce nalazimo u nizu mjesta oko Subotice i Sombora te oko Baje, a i drugdje ponegdje u Madžarskoj. Moliški Hrvati osim u tri svoja sela u Italiji u znatnu broju žive na području Pertha u Australiji; ta dijaspora moliškohrvatske dijaspore naseljena je u Australiji u 20. stoljeću. Svakako je zaista čudnovato izmijenjen slavenski dijalekatni tip moliškohrvatskih sela doživio i dodatne transformacije u novom australskom ambijentu. Stanje koje je opisivao zaslužni Milan Rešetar u posljednjih je stotinu godina znatno izmijenjeno.

U klasifikaciji govora štokavskoga narječja bitna su tri kriterija, akcentuacija, jat i štakavizam, odnosno šćakavizam, dakle fonološke značajke. Pogledajmo kako je s tim i s drugim fonološkim osobinama u hrvatskim moliškim selima i u drugim punktovima zapadnoga dijalekta. Svi su govori novoštokavskoga ikavskog dijalekta ikavski, pa tako i govori moliških Hrvata. Moliško divojka, dlita, gnjizdo, ist, mihur, orih, plis »plijesan«, riča, rika, ripa, sikira, sime, sinica, smih, snig, srida, stina, stinica, strila, svidok, vištica, vitar, vriča, vrime ili zdila dobro se slaže s ikavizmima drugdje u zapadnom dijalektu. S obzirom na to da su Moližani svakako kontinuitet nekadanjega biokovsko–cetinskoga dijalekta, ikavskoga, štakavskoga, pretežno štokavskoga, ali i s prirodnim čakavskim primjesama, to je posve razumljivo. I odstupanja od čistog ikavizma ima u zapadnom dijalektu dosta, npr. cesta ili testa, sijeno ili tijesto, pa onda specifičnih odstupanja tipa verjat ili ode i još ponekog ima i u Moližana.

U zapadnom je dijalektu šwa redovito davalo a, pa je tako i u Moližana (dan, danas, daska, daž itd.), a moliško malin »mlin«, malinar, zali »zli« s vokalizacijom poluglasa u slabu položaju, kao u čakavaca, svakako svjedoči o upravo izrečenoj kratkoj karakterizaciji nekadanjega biokovsko–cetinskoga dijalekta. Kod refleksa stražnjega nazala i samoglasnoga l nema nikakvih iznenađenja (moliški put, pupak, buha, žut), tako je i drugdje u zapadnom dijalektu. Osebujnost je npr. u potvrdi sunze, gdje nc daje nz, kao i drugdje u južnoj Italiji i još ponegdje (Grčka, Albanija, Makedonija), ali to, naravno, nije vokalna pojava.

Nema mnogo prijelaza prednjega nazala u a (zajat, jamit, ali npr. jezik) u Moližana, čega u zapadnom dijalektu ima prilično, npr. žalac, jamit, prijat i slično ponegdje. Kako najviše prijelaza b u a ima u čakavaca, jasno je da moliški primjeri svjedoče o bliskosti tih štokavaca s čakavcima. Moližani govore repac, krest i rest, upravo kao Bošnjaci u Donjoj Rami i kao neki čakavci, dok mnogo češće prijelaz ra u re u zapadnom dijalektu nalazimo samo u dvije riječi, obično rebac i rest. Moliški nije greb ili greblje, često inače u zapadnom dijalektu. Moližani za »groblje« kažu gumanze, kambisand ili kamisand. Bliski čakavštini su i moliški primjeri tipa vaze »uzeti«, vazimat, kao i tepal »topao«. Određeni prijedlog glasi u. Moliški je npr. dovac ili dovica, dakle bez inicijalnoga u ili v.

Vokalne redukcije tipa udovca »udovica«, kolca »kolica« česte su, osobito u sjevernijim bosanskim predjelima, ali i drugdje, npr. u splitskom zaleđu. Među moliškim Hrvatima javlja se reduciranje ili otpadanje starih kratkih dočetnih vokala (npr. čriv kao posljedica likvidacije srednjega roda), a i nekih drugih donekle, npr. gusca »stražnjica« ili kobasca. Nazali djeluju na raznim stranama u primjerima kao kunj, nuga, ali toga među Moližanima nema.

U cjelini ikavski novoštokavski dijalekt ima peteročlani vokalizam, pa je tako i u Moližana.

U konsonantizmu novoštokavskoga ikavskog dijalekta važna je značajka đ kao refleks praslavenskoga d’, s time da je j češće nego npr. u slavonskom dijalektu. Svakako je tijekom vremena j gubljeno, a donekle je sačuvano i u Moližana (tujin, preja). Primjeri s j govore o bliskosti tih štokavaca s čakavcima, a i s mnogim kajkavcima.

Novoštokavski ikavski dijalekt je i šćakavski i štakavski, tako da se po toj značajci dijeli na dva poddijalekta. Moližani su štakavci (plašt, prišt, štap, gušterica ili guštarica), drugim riječima imaju i žd, npr. daž(d), daždi, 3. l. jd. prezenta, moždane. Po toj se osobini Moližani pridružuju zapadnoj Hercegovini, Dalmaciji zapadno od Cetine, Lici i Bačkoj.

Fonem f uglavnom ne dolazi u zapadnom dijalektu, osim u bošnjačkim govorima, ili je ograničen na tuđice i onomatopeje. Izdvaja se moliško područje gdje f nije rijetko, no i tu dolazi u posuđenicama kao fortuna, fratar ili friško, s time da je moguć prijelaz v u f u primjerima kao sfidok, sfit »svijet«, dakle iza bezvučnih šumnika.

U zapadnom dijalektu fonem x izgubljen je ili rijedak uglavnom svagdje, a prelazi obično u v, j i k. Moliški Hrvati imaju x velarnoga izgovora vrlo često, tj. taj se fonem javlja u svim pozicijama, na početku riječi (xlad), unutar riječi (buxa) i dočetno (grix). Bošnjaci uglavnom redovito čuvaju oslabjeli izgovor x, tj. h.

Pretežno se u novoštokavaca ikavaca dž čuva, ali uz česte prijelaze u ž u primjerima kao žep. U Bošnjaka dž prelazi u đ, a i u Hrvata ima takvih primjera. Nerijetko je dobiven srednji glas između dž i đ, kako je uglavnom i na moliškom području. Relativno je u dijalektu često izjednačenje afrikata č i ć u njihovoj srednjoj vrijednosti, a tako je približno i u Moližana, npr. putič’. Čr– u dijalektu uglavnom redovito prelazi u cr–, ali Moližani čuvaju čr (npr. čriva, črišnja, črv), poput mnogih čakavaca i kajkavaca; ipak bilježimo i crn ili crljen.

U Moližana pojavljuje se z, i to u pozajmljenicama (linzun »plahta«), ali i u riječima slavenskoga podrijetla, npr. sunze, konza ili konze »konac«. Riječ je o primjerima iza n, a to je pojava što zahvaća grčko, albansko, makedonsko i neka područja u južnoj Italiji. U Moližana su takvi izgovori primljeni od susjednih Talijana, pa su, naravno, u cjelini dijalekta iznimni.

Zvučnost na kraju riječi u dijalektu se uglavnom zadržava, ali se ponegdje djelomično gubi, kako je i u moliških Hrvata (baz »bazga«), ponegdje i posve gubi, npr. u Otoku kod Sinja (grep »grob«), u zaseoku Mrnjavci u Lovreću (Imotska krajina) i u Drežnici u zapadnoj Hercegovini.

U primjerima kao more »može« uglavnom je svagdje došlo do prijelaza ž u r, rjeđe su dvostrukosti, ž ili r, pa i nepromijenjeno ž. Npr. more imaju i Moližani, naravno.

Zapadni dijalekt redovito ima doć(i), poć(i), nerijetko uz dođe još dojde ili doje. Molize ima npr. pot’ , izad’e i slično. Fonemi t’ i d’ u moliških Hrvata barem djelomice dolaze i u primjerima nove jotacije, npr. gozd’a »željezo«; također čitamo gozdje (Mundimitar), gozja (Kruč), grozdje (Mundimitar). Inače u zapadnom dijalektu novo jotovanje nerijetko izostaje, osobito u primjerima kao rod(i)jak ili ne(i)jak.

Protetsko j nije često u zapadnom dijalektu, ali je npr. jope »opet« ipak često, a dolazi i u Moližana, gdje imamo također justa ili jutorak itd.

Fonem j u zapadnom se dijalektu nerijetko izjednačuje s j; tako je u mnogim mjestima, npr. u Klisu, Sućurju, Sumartinu, Opuzenu, u Čonoplji u Bačkoj. U Molisama redovito se bilježi npr. zdravje, kašaj, no čini se da primjeri kao kašaj mogu doći u Kruču.

U krajevima bližima moru dočetno l u participima dalo je a, u krajevima udaljenijima od mora o. Prijelaz u a imamo u Moližana, pa se npr. kaže mblija »mljeo«, gdje vidimo i primjer za skupinu nazal + opstruent kao u primjeru npr. mblad. Moliški je i bija »bijel«, čava »čavao«, vrta »vrt«.

Uz more i u blizini mora dočetno je m u nastavcima i u nepromjenjivim riječima prešlo u n; prema naslagat Moližani imaju naslažem, dakle –m se čuva. Također je sedam ili osam.

Akcentuacija u ikavskim novoštokavskim govorima uglavnom je dosljedno novoštokavska. U jednom dijelu Rame (dio Donje Rame) čak se može čuti akut u govoru Bošnjaka, ali on uvijek može biti zamijenjen dugosilaznim naglaskom, pa je, dakle, fonološka vrijednost toga akcenta ograničena. U Molisama je bilježen akut, također u Sumartinu na Braču. Akut je u Moližana samo akustički akut, a uglavnom nije refleks staroga akuta nego je svaki naglašeni dugi uzlazni slog akustički akut. Općenito govoreći, akcenatski se izrazito izdvaja moliško područje gdje su vrlo česti dvostruki akcenti, gdje akcent obično ne prelazi na proklitiku i gdje dolazi prednaglasna duljina neposredno ispred naglaska. Svakako je tu utjecaj bilingvizma bio izrazit, uz činjenicu da su Moližani očito napustili prvotno svoje područje prije formiranja dosljednije novoštokavske akcentuacije.

U pogledu morfologije važno je da se u Moližana srednji rod kao kategorija izgubio pod talijanskim utjecajem; odgovarajuće imenice obično su prešle u muški rod, rijetko u ženski. Imenice tipa rič i stvar dekliniraju se kao imenice tipa sestra. Rod imenica često ovisi o talijanskom utjecaju; zato je kost muškoga roda (kao un osso). Npr. u sintagmi na mblik bil vidimo talijanski model smještaja atributa, uporabu člana i likvidaciju neutruma, kao un latte bianco. U tim i mnogim drugim osobinama Moližani u odnosu na druge govornike zapadnoga dijalekta očito odstupaju. Uglavnom neproširena množina jednosložnih imenica muškoga roda govori o bliskosti Moližana s čakavskim narječjem, a tako je bar djelomice i drugdje u dijalektu. Moliški su infinitivi krnji, kao uglavnom i drugdje u dijalektu. Međutim, zapadni dijalekt ima mnogo aorista, malo imperfekta, a u Moližana aorist je izgubljen, imperfekt dobro očuvan. Glagolski vid svagdje je u dijalektu očuvan.

Moližani imaju npr. neće reče, kako je i na zadarskom području. K tomu oni kažu npr. njega su ga ubili.

Leksik zapadnoga dijalekta uglavnom svagdje ima mnogo orijentalizama, međutim, njih nema u moliških Hrvata; jedino sam registrirao primjer žep. Tvrdnja kako se »navodi da turcizama u moliškohrvatskim govorima nema zbog jakog romanskog utjecaja« (Drpić 2007 : 98) očita je izmišljotina. U blizini mora i u moliških Hrvata jak je romanski utjecaj, ponegdje drugdje madžarski i njemački. Riječi čakavsko–zapadnoštokavske boje dolaze u Moližana i na drugim stranama u dijalektu, npr. grem, klobuk, tovar, tust »debeo«, muka »brašno«, postol, iskat. Moližani imaju i riječi što su očuvane u čakavštini i na raznim stranama u štokavštini, npr. hiža, lačan, povidat, sadža, zabit, daždit, pot »znoj«, vlasi. Riječ komoštre osim na moliškom području dolazi i u drugim krajevima: Lišani Ostrovički kod Benkovca, Gradac u Makarskom primorju, oko Tomislavgrada i Livna itd. Leksički zanimljive moliške riječi su i ove: bičva, dubrava »šuma«, kolar »ovratnik«, kučak, lastavica »leptir«, lejit »čitati«, ljud »muškarac«, mat »majka«, oganj, pečurka »gljiva«, posto, pot »znoj«, prvidan »ponedjeljak«, rabit »raditi«, skola »kravata«, teg »posao«, zimac »ječam« itd.

Sve u svemu, može se zaključiti da su moliški Hrvati od početka 20. stoljeća do danas donekle promijenili svoje dijalekatne osobine, približno kao i drugi govornici zapadnoga dijalekta, vjerojatno i više, pri čemu ne smijemo zaboraviti da je mnoge moliške značajke prije stotinjak godina marljivo bilježio i s ljubavi interpretirao veliki hrvatski filolog Milan Rešetar.

Pogledamo li u cjelini dijalekatnu fizionomiju moliškohrvatskih mjesta, moramo doći do zaključka da su ti govori formirani u predjelu gdje su prevladavale štokavske crte, ali je i čakavski udio bio znatan. Mislim da je uvjerljivo reći da je takav dijalekatni tip postojao u zaleđu Makarskoga primorja, to je bio biokovsko–cetinski dijalekt, kako ga je imenovao Dalibor Brozović. Idiomi prvotno najbliži moliškima jesu govori današnjega jugozapadnoga istarskog dijalekta, danas pretežno čakavskoga, ali i sa znatnim štokavskim osobinama. Čakavizaciji su pridonijeli budući uvjeti u kojima su funkcionirali ti idiomi osobito oko Zadra i u Istri, dok u Moližana naknadne čakavizacije u talijanskom okruženju nije moglo biti, uz to što su oni već prvotno bili očito štokavskije fizionomije od budućih stanovnika Istre. Same bi se moliške hrvatske govore danas moglo tretirati kao dijalekatnu oazu, ali mislim da je opravdanije njihovo uvrštavanje u novoštokavski ikavski dijalekt, posebno pak opravdanije nego njihovo uvrštavanje u istarski ikavski dijalekt štokavskoga narječja, kako je to 1958. učinio Pavle Ivić.

Pitanje normiranja i standardiziranja moliškohrvatskoga tipa sigurno je osjetljivo i teško pitanje. Ono se i spominje u uvodnoj riječi Antonija Sammartina u mundimitarskom rječniku kao velika želja, a 2004. pojavila se i Sammartinova Gramatika moliškohrvatskoga jezika. Kao i u više ili manje sličnim prilikama, valja podsjetiti na važnost hrvatskoga jezičnog pitanja u talijanskoj pokrajini Molise. Moližani, naravno, odlučuju o svojim bitnim pitanjima sami u okviru države u kojoj žive, a inače su bili posve uklopljeni u hrvatski dijalekatni razvoj, pa onda odlaze na drugu stranu mora prije više stoljeća, s lako razumljivim posljedicama. Posljedice su, naravno, veće nego npr. u Gradišću, gdje je hrvatstvo bilo (i ostalo) jače nego u Moliseu. Moliški listovi, književni i antologičarski pokušaji, nejaki kakvi su mogli biti, ipak su vrijedni, kao i gramatičarska, rječnička i druga nastojanja. U usporedbi sa sličnim primjerima moliškohrvatski je najmanje normiran jer je u težem i slabijem položaju, iako ima i jednu prednost, tj. veliku međusobnu bliskost svih triju moliškohrvatskih idioma. Najteže je pitanje društvene sile koja bi inicirala i provela standardizaciju. Uz moćni talijanski jezični standard osjeća se potreba i za moliškohrvatskim, gdje je potrebno uložiti velike snage, uz mnoge dvojbe, među kojima može biti i ona o prihvaćanju hrvatskoga standardnog jezika. Kako god bilo, i tu će vrijediti pravilo međusobne otvorenosti, i moliškohrvatske prema hrvatskoj standardnojezičnoj, a i hrvatske standardnojezične prema moliškohrvatskim vrijednostima.

Literatura

Milan Rešetar, Die serbokroatischen Kolonien Süditalien, Wien, 1911.

Pavle Ivić, Die serbokroatischen Dialekte, I. Allgemeines und die štokavische Dialektgruppe, Hague, 1958.

Dalibor Brozović, »O Makarskom primorju kao jednom od središta jezičnohistorijske i dijalekatske konvergencije«, Makarski zbornik, 1, 1970, 381–405.

Dalibor Brozović, »Dijalekatske slika hrvatskosrpskoga jezičnog prostora«, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 8, 1970, 5–30 + 7 karata

Dalibor Brozović, »Kruč (Acquaviva Collecroce; OLA 44a)«, u: Fonološki opisi srpskohrvatskih / hrvatskosrpskih, slovenačkih i makedonskih govora obuhvaćenih Opšteslovenskim lingvističkim atlasom, Sarajevo, 1981, 393–398.

Petar Šimunović, »Šklavunske naseobine u Južnoj Italiji i naša prva zapisana bugaršćica«, Narodna umjetnost, 21, 1984, 53–68.

Mate Šimundić, »Naša osobna imena i njihovi nositelji u talijanskom epu Lo Balzino«, Čakavska rič, XIV, 1986, 2, 3–10.

A. Sujoldžić — B. Finka — P. Šimunović — P. Rudan, »Jezik i porijeklo stanovnika slavenskih naseobina u pokrajini Molise, Italija«, Rasprave Zavoda za jezik, 13, 1987, 117–145.

Agostina Piccoli, »Prolegomena za rječnik govora Montemitra«, Filologija, 22–23, 1994, 95–99.

John Clissa, Language shift and diglossia among the Italo_Croatan migrants from the Mlolise in Western Australia. A preliminary study, Perth, 1995.

Agostina Piccoli, »Fonološki prikaz govora u Mundimitru«, Hrvatska obzorja, 1995, 4, 877–896.

Charles Barone, La parlata croata di Acquaviva Collecroce. Studio fonetico e fonologico, Firenze, 1995.

Walter Breu, »Nekoliko napomena o gramatici moliškohrvatskog dijalekta sela Kruč (Acquaviva Collecroce, Italija)«, u: Prvi hrvatski slavistički kongres. Zbornik radova I., Zagreb, 1997, 431–438.

Snježana Hozjan, »Južna Italija«, u: Hrvatski jezik, Opole, 1998, 279–286.

Agostina Piccoli, »Prelazak riječi u pasivni sloj u govoru moliških Hrvata«, Filologija, 30–31, 1998, 501–507.

Walter Breu — Giovanni Piccoli, con la collaborazione di Snježana Marčec, Dizionario croato molisano di Acquaviva Collecroce, Campobasso, 2000.

Agostina Piccoli — Antonio Sammartino, Rječnik moliškohrvatskog govora Mundimitra, Montemitro — Zagreb, 2000.

Josip Lisac, »Moliškohrvatski idiomi«, Čakavska rič, XXIX, 2001, 1, 89–94.

Josip Lisac, Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb, 2003.

Antonio Sammartino, Grammatica della lingua croato–molisana / Gramatika moliškohrvatskoga jezika, Montemitro — Zagreb, 2004.

Giacomo Scotti, Hrvatski trokut u Italiji, Rijeka, 2006.

Antonio Sammartino, Sime do simena, Montemitro, 2006.

Irena Drpić, »Prilog istraživanju moliškohrvatskoga govora Mundimitra«, u: U službi jezika. Zbornik u čast Ivi Lukežić, Rijeka, 2007, 93–101.