Književnost i mladi danas

čim drugim osim s najboljim knjigama.« (Strauss)

Književnost već tisućljećima puni ljudsko srce i obogaćuje ljudski um. Koliko je samo djela kod kojih smo čitajući poželjeli uroniti u radnju i postati njezin sastavni dio?! Već u početnim fazama života kad se susrećemo sa slikovnicama, pa preko jednostavnih kratkih priča, bajki i basni, sve do avanturističkih romana, mladi čovjek postaje sastavni dio čitateljskog svijeta i književnosti te jedan dio njegova života pretvara se u literarni svijet koji je proživio putem knjiga. Naravno, svaka generacija mladih ljudi ima svoje miljenike u književnome svijetu. Rijetko je tko mogao ostati imun na zbivanja koja opisuje Karl May u svojim vestern–romanima kad su oni bili na vrhuncu svoje slave, ili je netko još manje mogao živjeti u vremenu poznatog stripa Alana Forda, a da nikada nije posegnuo za svojim primjerkom na kiosku.

Današnja generacija mladih živi drukčijim životom od života koji je bio u vremenu Maya i Forda. Mladi čovjek koji danas živi u korak sa svojim vremenom mora sa sobom nositi znatno više »aparatića« naspram avanturističkog tinejdžera sedamdesetih (ili nekih drugih) godina. Mobitel, PC, Play Station, MP3, MP4, iPod, e–mail, internet... samo su neki od danas neophodnih stvari koje čovjek treba poznavati, a upoznavanje nečega i dioba života s time zahtijeva određeno vrijeme koje treba pokloniti tome stroju, programu ili igrici. Vremena za čitanje sve je manje, ne uspije se pročitati ni ono malo (ili mnogo?) naslova klasičnih djela koja spadaju pod obaveznu lektiru. O tome nam svjedoči bezbroj internetskih stranica na kojima se pronalaze sažetci svih mogućih lektira, a i svakim je danom sve više tiskanih skripta vezanih uz osnovnoškolsku i srednjoškolsku lektiru. Kroz ovaj rad pokušat ćemo proniknuti u pitanje promidžbe i medija svakim danom sve prisutnijih među mladim generacijama koji utječu na knjige što ih oni odabiru za čitanje. Nastojat ćemo se osvrnuti na neke od najpopularnijih romana mladih čitatelja, kao i na smjernice kojima se kreće budućnost literarnoga pisanja i čitanja.

Utjecaj medija i promidžbe

»Plaši ga poljubac Emme Watson

Rupert Grint, crvenokosi čarobnjak iz serijala o Harryju Potteru izjavio je kako se grozi poljupca s Emmom Watson koji bi trebao uslijediti u nadolazećem i posljednjem nastavku ovoga filma. — Poljubac će biti prilično neugodan. Emma mi je poput sestre pa će biti jako, jako čudno — izjavio je mali čarobnjak o sceni koju ćemo moći gledati tek u studenom 2010., kada će »Harry Potter i darovi smrti« doći u kina« (Glas Istre, 24. kolovoza 2008.)

Iako nije uobičajeno da se jedno poglavlje ovakvoga teksta započinje citatom članka iz dnevnih novina, vijest koja se iz članka doznaje naišla je upravo u vrijeme pisanje ovoga poglavlja. Uz činjenicu da se glumac iz Harryja Pottera boji poljupca koji ga čeka, marketinške strukture koje stoje iza produkcije filmova o Harryju Potteru nisu zaboravile podsjetiti svoje vjerne gledatelje (i čitatelje) kako Harry Potter nije nestao. To je znak onima koji ga još uvijek nisu pročitali da je krajnje vrijeme da se u to upuste, ali istodobno i onima koji su ga pročitali i već čitaju druge naslove, kako je on još uvijek tu i kako izlazi na filmskome platnu. Utjecaj medija na proizvode koje konzumiramo u bilo kojem obliku danas je veći nego ikada. Gotovo da i nema nečega što svakodnevno koristimo, a što iza sebe nema instrumente promidžbe. I naravno, onaj tko ima bolju promidžbu taj je ujedno i prodavaniji. Takav je slučaj i s književnošću. Prateći liste najprodavanijih književnih i publicističkih naslova uočavamo kako su najprodavaniji naslovi onih izdavačkih kuća koje najviše ulažu u promidžbu. Naslovi poput Harryja Pottera, Gospodara prstenova, Alkemičara, Da Vincijevoga koda i mnogih drugih osigurali su si određeni medijski prostor te samim time i prodaju. Ono što se u tome trenutku trebamo zapitati jest koliko su takva djela književno vrijedna. Naravno, to ne znači da se djela koja nemaju literarnu vrijednost ne bi smjela tiskati. Takva trivijalna i popularna književnost prijeko je potrebna čitatelju koji ju želi čitati, ali je činjenica i to da takva književnost uzima i dio čitatelja koji bi se inače opredijelili za tzv. visoku književnost koja si zbog male naklade ne može priuštiti sličan oblik marketinga. U tome slučaju visoka književnost ostaje bez dijela čitatelja te samim time situacija u koju zapada još je teža. Ministarstva su knjigu oslobodila plaćanja poreza nadajući se da će na taj način omogućiti ulazak knjige u svaki dom, ali vjerojatno ne misleći kako će to iskoristiti oni koji na sve gledaju kroz brojke. I doista, kakva je razlika između kupljene kutije keksa i kupljenoga trivijalnoga romana na kiosku ako se dva–tri dana nakon čitanja čovjek ne osjeća ništa »pametnije« nego prije? Kupujemo ono što nam se kaže da trebamo kupiti, a ne ono što smo doista htjeli kupiti. Darko Plevnik u svojoj knjizi Fortuna čitanja zaključuje: »U prinudnom globalnom čitanju, kada svi u isto vrijeme čitamo jedno te isto štivo (mladi Harryja Pottera, a odrasli Da Vincijev kod) natjerani smo i voljeti ono što po masmedijskom i multimedijskom nagovoru čitamo. Ne piše se više ono što bi se htjelo pisati, nego ono što se može brzo i dugo prodavati. Na taj se način pisanje pretvara u stvaranje publiciteta, a čitanje u puki tržišni odjek« (Plevnik 2006: 27).

Idealan »proizvod« suvremenog doba

Pojavom romana o Harryju Potteru označen je kraj prošloga stoljeća i početak ovoga. Mladi čarobnjak koji ostaje bez roditelja već kao malo dijete te ga odgoje tetka i njezin suprug pokazuje se kao lik koji uspijeva privući milijune čitatelja. Pojavljujući se u sedam nastavaka romana1 mladi čarobnjak zajedno sa svojim prijateljima Ronom Weasleyjem i Hermionom Granger prolazi kroz zamršene događaje u Školi za vještičarenje i čarobnjaštvo Hogwarts. Pisan po klasično provjerenoj shemi po kojoj su pisane i knjige o Sherlocku Holmsu, roman J K. Rowling uobičajeno smještamo u fantastični žanr književnosti, no zbog radnje romana koja je smještena u školu gdje se mladi čarobnjaci uče magiji možemo govoriti i o vrsti odgojnog romana. Sposobnost korištenja magije pokazala se zanimljivom mladim generacijama koje su se odlučile za čitanje ovih romana i upravo je ta sposobnost ono što treba današnjem mladom čovjeku u svijetu punom nepravde. Poistovjećenje s glavnim likom nije teško, svatko je od nas u mladim godinama barem jednom poželio da može pronaći neki predmet kojim bi poletio, da može barem na kratko izgovoriti neku sintagmu koja bi djelovala poput magičnih riječi koje bi ispunile naše želje. Po tome pitanju nije teško ustanoviti kako su knjige o Harryju Potteru toliko popularne. Sigurno je da nema toliko marketinga ne bi bilo niti toliko čitatelja, ali je isto tako sigurno da kad knjige ne bi bile zanimljive i dobre svojoj publici, ne bi se ponovno odlučila na čitanje novih nastavaka. A činjenica kako su neka izdanja rasprodana u 7 milijuna primjeraka u prvih 24 sata prodaje, tako što su knjižare radile noću da bi uspjele zadovoljiti svoje kupce, daje naslutiti da se radi o pravome pogotku ovoga vremena. Ono što je bila Agatha Christie u svome vremenu, sada je to J. K. Rowling. I upravo taj spoj dobroga marketinškog prezentiranja i zanimljive, mladima prilagođene radnje daje formulu uspjeha ovim romanima. No tu nije potpuni kraj priče o Harryju Potteru kao književnome liku. On izlazi iz okrilja korica knjiga te prelazi ubrzo na filmsko platno. Snimljeno je već šest naslova, a trenutačno se (kako vidimo i iz uvodnoga priloga prethodnog poglavlja) snima sedmi naslov romana. Naravno, svako je snimanje popraćeno isto tolikim interesom kao što je i izlazak nove knjige. Glumci u nastavcima postali su planetarno popularni čiji se koraci svakodnevno prate budnim okom fotoaparata i kamera. Lik Harryja Pottera pojavljuje se i na mnogim drugim stvarima tako da s razlogom možemo govoriti o svojevrsnome brandu. Uz bezbrojne odjevne predmete, školsku opremu sa znakom Harryja Pottera najdalje je otišla poznata informatička kompanija Apple koja je svoj poznati uređaj iPod označila na poleđini logom Hogwartsa te je svim kupcima omogućila besplatne audioknjige o Harryju Potteru. Paralelno s iPodom izlazi i videoigrica napravljena prema pojedinim nastavcima Harryja Pottera. Internet danas vrvi podatcima o kupnji rekvizita koje koriste junaci knjige pa se tako može naići čak i na čarobne štapiće s certifikatom, izrađene od posebne vrste drveća. Sve u svemu, današnji će mladi čitatelj ukoliko bude oduševljen knjigom svoje oduševljenje upotpuniti cijelom kolekcijom predmeta koji će ga nakon čitanja podsjećati na omiljenu knjigu tako da čitanje samo po sebi polako prerasta u početnu fazu razvijenog konzumerizma.

Malo drukčiji oblik promidžbe dogodio se prilikom izlaženja najpoznatijeg romana Dana Browna, ujedno i jedne od najprodavanijih knjiga svijeta, Da Vincijev kod. Ovaj roman koji se mnogo puta našao na prvome mjestu po čitanosti među mladim generacijama, svoju radnju temelji na oprečnim razmišljanjima u odnosu na, najutjecajniju instituciju zapadnoga svijeta, Crkvu. Autor ove kontroverzne knjige zasniva svoju radnju na stvarnim mjestima koja autentično opisuje dok su likovi i podatci u knjizi plod autorove mašte. Međutim, kad je riječ o tako važnoj instituciji koju autor na neki način napada zbog skrivanja istine o Isusu Kristu, tada će mnogi fikciju u ovome romanu zamijeniti zbiljom pa će se tada govoriti o najvećem skandalu novoga vijeka. Da Vincijev kod imao je za posljedicu mnoge knjige, članke i predavanja u kojima se u većini slučajeva nastojalo osporiti fikciju koju je Dan Brown prezentirao svojim čitateljima. I upravo je ta činjenica da se o nečemu toliko govori i piše poticaj novim čitateljima da uzmu knjigu u ruke i pokušaju dešifrirati njezin sadržaj te odgonetnuti radi li se o plodu autorove mašte ili pak o stvarnim događajima naše civilizacije. Skandal koji je nastao izlaskom ovoga romana poslužio je izdavačkim kućama cijeloga svijeta da dobiju besplatnu reklamu što je djelovala znatno bolje od bilo kojih vrsta plaćenih reklama. U cijeloj priči čak je i Katolička crkva uspjela nešto dobiti. Dobila je zanimanje milijuna ljudi za vjeru, zaključio je tijekom jednoga svog predavanja otac Gerald O’Collins, profesor teologije na sveučilištu Gregorijana. Po njemu su film i roman pobudili interes masa na vjeru, a na crkvenim je institucijama da taj interes na što bolji način iskoriste i na pravedan način upute ljude u pravu istinu. Ono što nas zanima jest činjenica zašto je ova knjiga najpopularnija upravo među mladim generacijama. Mladi čine populaciju koja je u neprestanim traganjima za samospoznajom te je upravo pitanje vjere jedno od ključnih pitanja. Kako je knjiga ponudila nešto od spomenutih istraživanja, mladi su se bez razmišljanja odlučili na njezino čitanje. Interesi su izdavačkih kuća kod ove knjige u potpunosti ostvareni, čak je i Crkva djelomično dobila dio interesa populacije (a činjenica da nakon knjige interes za Crkvu nije opao znači da nije ništa izgubila). Ostaje nam pitanje što je u cijeloj ovoj priči dobio čitatelj. Čitatelj je naočigled dobio najmanje. Dobio je mnoga pitanja na koja će kroz svoj život tražiti odgovore, odgovore do kojih će teško doći, ali sama spoznaja da nešto traži i o nečemu razmišlja označava kako je čitanje bilo korisno pa je i knjiga, bez obzira na brojne kontroverze kroz koje je prolazila, korisna.

Zadnje je desetljeće obilježeno i trilogijom pod naslovom Gospodar prstenova. Samo je filmsko uprizorenje Gospodara prstenova: Povratka kralja zaradilo više od milijarde dolara širom svijeta te je osvojilo Oscara u jedanaest kategorija 2003. godine. Takav je uspjeh do pojave Gospodara prstenova nezapažen. Iako je djelo nastalo pedesetih godina dvadesetoga stoljeća i u početku je zamišljeno kao niz bajki koje je autor pisao svojim unucima, njegovi su ga prijatelji i sin uspjeli nagovoriti da nastavi s pisanjem te je na taj način nastao svijet Međuzemlja. Vrhunac je svoje slave ovo djelo doživjelo u zadnjih desetak godina. Priča u Gospodaru prstenova temelji se u potpunosti na fiktivnome svijetu za razliku od Harryja Pottera gdje uz vilenjački svijet imamo i onaj drugi bezjački svijet običnih ljudi ili za razliku od Da Vincijevog koda gdje imamo miješanje stvarnih prostora i predmeta s fiktivnim svijetom autora u kojemu se spominju povijesne osobe. Mladi su čitatelji prepoznali zanimljivu strukturu Gospodara prstenova koja doista iziskuje od čitatelja cjelovremenu pozornost pri čitanju i na jedan alighierijevski način uvlači čitatelja u fiktivna zbivanja priče. Ovo je djelo zanimljivo čitateljima ljubiteljima fantastičnog žanra književnosti pa su mnogi koji su čitali Harryja Pottera odlučili se i za čitanje Gospodara prstenova. Iako ova trilogija nije imala jaku promidžbu, možemo reći da se knjiga okoristila na račun filma i golemog uspjeha koji je postigao, ali isto tako i na promidžbi Harryja Pottera koja je pobudila u čitateljima interes za fantastiku.

Književnost sutra

Na pitanje kamo ide sadašnja književnost nije lako ponuditi odgovor. Sasvim sigurno suvremeni mediji počinju svakim danom uzimati dio te iste književnosti pod svoje okrilje. Ta zbivanja neće nastati sutra, ona već postoje.

Godine 1989. dogodilo se nešto što možemo slobodno usporediti s onime što se dogodilo 1455. kad je Gutenberg izmislio tiskarski stroj. Omogućiti tiskanu knjigu širokom čitateljstvu petnaestoga stoljeća značilo je početak šire pismenosti, a omogućiti širokom čitateljstvu da postanu aktivni sudionici u određivanju radnje knjige, omogućilo je čitateljstvu kraja dvadesetoga stoljeća mogućnost kreativnog stvaralaštva. Te je spomenute 1989. godine Michael Joyce objavio svoj prvi hipertekstualni roman Afternoon koji više ne možemo čitati na klasičan način, okretanjem stranica, već moramo sami utjecati na radnju romana tako što odabirom linkova koji se nalaze na stranici koju trenutačno čitamo vršimo prijelaz na drugu stranicu. Takvih prijelaza na svakoj stranici možemo imati neograničeni broj kao što je u konačnici neograničeni broj različitih radnji jednog te istog romana. Druga varijanta u svijetu hipertekstualnosti dolazi s tekstovima u kojima čitatelj sudjeluje tako da nadograđuje već postojeći tekst i time ujedno postaje i suautor teksta. Ovaj tip hiperteksta započinje Robert Coover devedesetih godina dvadesetog stoljeća na Sveučilištu Brown u okviru projekta Radionica za hipertekstualnu prozu pokrećući projekt zajedničkog hipertekstualnog pisanja proze, nazvan Hypertext Hotel. Kad promatramo poziciju čitatelja u takvim hipertekstovima, zaključujemo kako ona može biti dvojaka. Možemo govoriti o aktivnome i pasivnome čitatelju. Pasivni samo klikom miša određuje tijek radnje dok je aktivni onaj koji svojim komentarima i nadopunama aktivno sudjeluje u stvaranju same radnje. Koliko god se oba oblika hipertekstualnosti prilagodila suvremenomu čitatelju, mladi čitatelj koji sudjeluje u takvome načinu čitanja može biti doveden u određenu dozu opasnosti. Riječ je naime o tekstovima koji nemaju recenziju, nastaju tako što ih više osoba istodobno stvara, a tko zna tko su osobe s druge strane računala? Velika je zadaća današnjih i budućih roditelja i nastavnika da usmjere mlade na stranice koje su kontrolirane i koje neće imati negativnih posljedica za djecu.

Uz pojavu hipertekstualnosti kraj prošlog stoljeća donio je i drukčije književne novitete. Pojavom računalnih programa koji mogu drastično smanjiti kapacitet snimljenog teksta, a istodobno pojavom medija koji na sebi mogu nositi veliku količinu podataka, došlo se do toga da knjiga može postojati i u audioobliku. Takva verzija audio knjige lakše zalazi u društvo već natrpano gomilom obaveza. Noseći svoj iPod ili MP3 player čitatelj (od sada slušatelj) će moći istodobno vršiti nekoliko aktivnosti. On se može primjerice baviti trčanjem po šumi i istodobno slušati verziju nekoga novog romana.

Novosti se u svijetu tehnike događaju svakodnevno i književno je stvaralaštvo prisiljeno uklopiti se jednim svojim dijelom u takva zbivanja. Uvijek ima onih koji će ostati vjerni tvrdoj ukoričenoj knjizi, ali je svakim danom sve više onih koji traže novitete i koji za njima objeručke posežu. Sutra nas vjerojatno očekuje virtualno uranjanje u radnju nekog romana korištenjem specijalne opreme poput rukavica, opreme za glavu i specijalnog odijela. Očekuje nas još jedan izazov koji valja nadmašiti, ali istodobno i prilagodba na takav oblik recepcije virtualnog zbivanja koja može imati razne posljedice.

Je li ovdje riječ samo o prolaznom trendu ili o nečemu što tek prikazuje obrise onoga što nas očekuje, najbolje će pokazati vrijeme.

Zaključak

Današnja književnost za mlade čitatelje nudi ono što mlade opušta, ono o čemu kritika nema dobro mišljenje, ali mladi čitatelji »gutaju« takvo štivo bez razmišljanja. Na prvome mjestu tu je utjecaj suvremenih marketinških tehnologija koje kao da su na život i smrt odlučile određeno djelo i određenog pisca dovesti na sam svjetski tron najprodavanijih autora (po njima i najboljih autora). »Suvremeni« nastavni programi iz hrvatskoga jezika za područje književnosti nude uglavnom klasična djela kao obaveznu lektiru, a odabir izbornoga lektirnog naslova prepušten je nastavnicima koji, ukoliko nisu motivirani takvim djelima i željom da književno obrazuju mlade generacije današnjim djelima, najčešće odabiru djela koja su navikli obrađivati. Istraživanja pokazuju kako se veoma malo vremena u školi posvećuje razgovoru o najnovijim književnim ostvarajima, bila to trivijalna ili djela visoke književnosti. Povoljnu situaciju koriste izdavačke kuće koje sustavnom promidžbom, svakodnevnom pojavom u dnevnome tisku, na televiziji, u nekom od oblika slobodnog vremena mladih čitatelja vrše indirektni pritisak na odabir štiva koji će oni čitati. Djela poput Harryja Pottera, Gospodara prstenova i Da Vincijevog koda obilježavaju našu svakodnevicu. Nemoguće je ostati imun na takvu ponudu, nemoguće je prošetati se pored izloga neke od moderno opremljenih knjižara i ne opaziti knjigu o kojoj smo već toliko toga čuli i reći kako ju ne želimo pročitati jer je riječ o preuveličavanju te ćemo radije pročitati nešto od klasičnijih, manje spominjanih djela. Da, to je nemoguće. A uostalom, koja je svrha izbjegavanje toga kad čitanje treba opuštati, pružati uvide u neke nove, drukčije, rukom nedodirljive svjetove i pritom oplemeniti naše slobodno vrijeme. Stoga, jednog Harryja molim!

Literatura:

Carol, Joseph: Razoružani Da Vincijev kod: Činjenica ili fikcija?, http://www.kriz– zivota.com/tekstovi.php?id=1227&rubrika=1

Da Vincijev kod — majstorska prevara, transkripcija snimke s Radio Vatikana, http://www.veritas.com.hr/panorama/da_vincijev_kod_majstorska_prevara. php

Hromadžić, Hajrudin: »Koncepti autora/autorstva/čitatelja i praksa hiperteksta«, Književna smotra, 140 (2), Zagreb, 2006.

Plevnik, Danko: Fortuna čitanja, Hrvatsko čitateljsko društvo, Osijek, 2006.

Travis, Molly Abel: »Kibernetička estetika, hipertekst i buduća književnost«, Republika, god. 54. br. 5–6, Zagreb, 1998.