Kako prestati biti (polu)parazit

Fenomen intimnih promišljanja o stvarnosti pomoću zavirivanja u vlastitu nutrinu ekspanziju doživljava u pravilu unutar prostora zaogrnutog jakom zbiljom. Stoga progresija i liderska pozicija autobiografskog žanra unutar hrvatske književne scene u posljednja tri desetljeća 20. stoljeća trebala bi biti očekivana književna pojava poradi potrebe za malim utroškom energije prilikom prepoznavanja senzibiliteta kulturno–političke zbilje, duha vremena i ideoloških promjena koje su, na nesreću, u nas svršile tragično. No, je li uistinu tako?

Podsjetimo kako našoj književnoj produkciji, a zatim, primjera radi, i u kazališnim repertoarima upravo u razdoblju o kojem govorimo izostaje frekventnija zastupljenost aktualnih društvenih i političkih problema. To se, s jedne strane, može pripisati nedovoljnoj zrelosti samoga društva, a s druge književnoj tradiciji koja je, bez obzira na radikalnu promjenu modela u posljednjih pet godina 20. stoljeća, tradicionalno bila opterećena alegorijskom, metaforičkom referencijalnošću. Neorealističke, a time i autobiografske tendencije gotovo programatski oponiraju postmodernomu književnomu izričaju koji se zatvara u eksperimentalne strategije, zanemarujući tako komunikativnost i ostajući iza leđa svim etičkim i zbiljskim problematizacijama.

Odgovorno tvrdim kako je konačno autorsko prihvaćanje izazova zbilje u posljednjih petnaestak godina u velikoj mjeri zasluga stručnih prepoznavatelja i pojašnjavatelja pojedinačnih autobiografskih prokušavatelja, a samim time i poticatelja fenomena, vođenih tendencijom za što objektivnijom, realističnijom prikazbom jake, zgusnute stvarnosti. Bez knjiga Mirne Velčić Otisak priče (1991.), Vinka Brešića Autobiografije hrvatskih pisaca (1997.), Andree Zlatar Autobiografija u Hrvatskoj: Nacrt povijesti žanra i tipologija narativnih oblika (1998.) i Helene Sablić Tomić Intimno i javno — suvremena hrvatska autobiografska proza (2002.) te zbornika Intertekstualnost & autoreferencionalnost (1993.) urednice Dubravke Oraić–Tolić i Autotematizacije (1996.) Magdalene Medarić, autobiografski žanr nikad ne bi dosegnuo vodeću poziciju u korpusu recentne hrvatske književnosti, a šanse za umnožavanjem eskapističkih slijepo–gluho–nijemih lutanja bile bi ustostručene.

Helena Sablić Tomić sa sveučilišnim udžbenikom Hrvatska autobiografska proza na najbolji mogući način zaokružuje svoj desetogodišnji rad prilikom kojeg je promatrala, bilježila, vrednovala i kategorizirala promjene koje su se u autobiografskoj prozi, na razini izraza i sadržaja, odvijale od razdoblja hrvatskog književnog romantizma pa sve do suvremenosti. Uposlena kao izvanredna profesorica na Katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku, Helena Sablić Tomić Hrvatskom autobiografskom prozom čini ono što bi svakom sveučilišnom profesoru trebao biti primarni cilj — okuražiti studenta da na osnovi prethodno i neposredno, tijekom nastavna procesa, stečena iskustva, znanja, neprekidno propituje ustaljene istine o određenome znanstvenome fenomenu, tradicionalnim teorijama i to uz pomoć svojih kolega i profesora. Tim, u hrvatskoj znanosti gotovo jedinstvenim postupkom, autorica narcisoidno teži primarno k svomu usavršavanju, iako nepodnošljiva lakoća prohodnosti kroz ogromnu količinu prozne materije od 1845. do 2006. godine odaje završni stupanj, potpuno spoznavanje. Helena Sablić Tomić, želeći dokazati da kada govorimo o književnosti kao nedjeljivom dijelu umjetnosti, ne postoji jedna istina, gotova konkluzija koju će biti servirana i upita od strane potlačena studenta, razvija knjigu u tri segmenta koja neupitno prate razine znanja koje je pojedinac stekao procesom učenja, a očituju se na nekoliko osnovnih načina, ovisno o stupnju usvojenosti sadržaja i mogućnosti da se usvojene sadržaje praktično koristi.

U prvome dijelu knjige pod nazivnikom Rasprave autorica nas uvodi u problem autobiografskog žanra kroz tri sintetske naratološke i poetičke interpretacije temeljnih autobiografskih tekstova u književnim razdobljima romantizma, realizma i moderne. Pri tome autorica vješto pozornost ponajviše posvećuje, a tako će biti i u tekstovima koji slijede, figuri iskazivanja osobnosti autobiografskog subjekta u javnosti i privatnosti s obzirom na duh vremena u kojem je autobiografija napisana. Raspravni dio knjige slijedi funkciju mogućeg studentovog prepoznavanja u smislu identifikacije činjenica i pojava s kojima se sudionik nastavnog procesa ranije susretao, ali i usvajanja temeljnih naznaka iskoristivih u interpretaciji pojedinačnih autorskih ostvarenja. U drugome dijelu knjige naslovljenom Predavanja Helena Sablić Tomić prikazuje i sveobuhvatno teorijski osvještava generičko–tipološke specifičnosti autobiografske proze kroz poglavlja: Biografija, Memoari, Dnevnik, Pisma, Kolumne, Intima. S Kolumnama i Intimom autorica upotpunjuje svoju prijašnju studiju o suvremenoj hrvatskoj autobiografskoj prozi ukoričenoj u knjizi Intimno i javno iz 2002. godine. Naime, rezultat je to autoričine težnje za dugotrajnim feedbackom koji svojim udžbenikom želi provocirati te pri tom promišlja i o napadnome i prepoznatljivome utjecaj medija, odnosno kolumnista pri iskorištavanju autobiografskog diskursa. Medijalizacije iskustva koja dovodi često do transformiranja, katkada i parodiziranja ljubavnog govora, a kodiranje intimnosti u publicističke tekstove navodi na depersonalizaciju iskustva i hladan pogled koji isključuje emociju. Autorica uviđa kako je to upravo i namjera postmodernoga poimanja diskursa erotike, proces seksualizacije kulture i književnosti koji uključuje demokratizaciju erotskog diskursa u različitim žanrovima. Ostaje da nadodam kako pri tome ne govorimo samo o raslojavanju erotskog diskursa već svojevrsnoj dezintegraciji autobiografskih elemenata u recentnim prozama, razumije se, i žanra koji polagano, nakon dostignutog vrhunca, smještamo u ropotarnicu povijesti. No, upravo ova knjiga dokazuje, nikako ne zauvijek. Ono što nas navodi da drugomu segmentu knjige pridodamo veća očekivanja, usložnjavanje, više očitovanje razine znanja jesu upravo postavljena autoričina pitanja i zadaci koja ni u kojem slučaju ne očekuju jednoznačan i uvriježen odgovor. Time autorica od studenata iziskuje, s jedne strane prisjećanje i reprodukciju doživljenog, pročitanog, samostalnog prizivanja u sjećanje i ponavljanja nekih ranije usvojenih sadržaja, a s druge, u mnogom bitnije, rješavanje problema iz zadanog područja na kojem znanje stečeno. U posljednjem dijelu knjige autorica prikazuje metodologiju rješavanja zadaća kroz nacrtne interpretacije knjiga označenih prvim licem jednine, oblike i postupke u kojima se prepoznaje zgušnjavanje pozicije subjekta u tekstu u odnosu na tematiziranje javnoga, privatnog i intimnog prostora kao prostora njihove identifikacije. No, ni u jednome trenutku ne tražeći slijepu prepisku. U prvome je planu Hrvatske autobiografske proze upravo autoričina težnja za, i osobnim, snalaženjem i prilagođavanjem u novim uvjetima, iznova propitivanje autobiografskog diskursa u mogućem novom okružju i to kreativnim pristupom i inoviranjem u primjeni ranije stečenih znanja — stvaranjem novih znanja.

Takvim, u hrvatskoj znanstveno–obrazovnoj zajednici rijetko primjenjivanim konstruktivističkim pristupom učenju, Helena Sablić Tomić, paradoksalno, želi zatvoriti poglavlje desetogodišnjega znanstvenog bavljenja hrvatskim autobiografskim žanrom očekujući istovremeno povratnu informaciju o istoj temi. Jer samo na taj način ova knjiga dobiva potpuni smisao. A mi zavapimo za više ovakvih paradoksalnih primjera u našem znanstvenom obrazovanju.