Jusuf Sulejman: Pjesme

Zar se toliko poznajemo?

Kada govorim glasom jednakosti

s pravom na snop svjetla za kruh

na Vid,

kada govorim

glasom prava na život za život,

kada govorim

s pravom glasa na izbor za jad

bez slobode izbora na zgarište,

glasom ispuštenim u egzilu vremena

koje je u okovima Sumera okovano za Zemlju,

za alku Kozmosa,

za znak i dlijeto rezbi glagola

u duši,

u suši, u zgarištu cvijetu u kaosu

Zemlje,

da se oboji mrak stručkom boja

jednakosti u pravu na život.

Kada govorim glasom jednakosti

za egzodus Uma i egzil Razuma,

za progon Svjetlosti vezane za okovi Svetosti.

Zar se toliko poznajemo?

Što treba sad?

Šutke da se obiđe ko prevrnuta stranica,

a da se ne pusti glas, pljuska s Razumom Truleži,

pa makar

jecaji što cvjetaju u ovom mraku egzila i truleži

su odjek vječne ljubavi, života ljubavnice.

Pepeo je isti svuda

Samo pepeo je isti svuda.

Koliko se ljubimo i ludujemo

kada se ponovo rađamo iz žila,

nektara Zemlje u mirisu,

u sjemenu egzila.

Tada

svi govorimo jednim jezikom i živi

i mrtvi,

tako tražeći

blagoslov zrna koje je u utrobi,

u čvorovima govora

Svjetla i žara ljubavi,

čuva Istinu života, posjedovanja

Uma,

U žilama korijena i riječi izgon, žega

za stvoreno,

za izbor na nevrijeme pred vremenom

na nedozrelo,

nedorečeno za sjeme egzila!

Samo je pepeo isti svuda!

Kada se pali žar glasa nektara

Zemlje,

tada

se otvara cvijet, svijet snova,

da se dopre do korijena zablude,

ponovo se ne zakuju vrata istine,

cvijeta svjetla sjemena Divljeg.

Na Zemlji...

Nad i pod Zemljom... samo pepeo nije isti

svuda.

Ona...

Na Zemlji, sudbina suđenog

me osvjetljuje,

prosvjetljuje,

razgorijeva,

bitiše...

Ispisuje stranice,

i govori,

i čupa moj korijen,

i moju dušu...

Jer, svi putevi su moji!

I bez Domovine ostavlja moj

sizeren.

Univerzalna harmonija

Ja gladan, ti sit.

Ja bez ognjišta, ti s domovinom.

Ja bez zemlje, a ti suvereni građanin Zemlje.

Kažeš, univerzalna harmonija!

Isto putujemo po Zemlji kroz vrijeme Zemlje,

jer, Mi smo ispit Zemlje u nama.

Ako zalutamo u vremenu, a vremena za sebe

nemamo.

Sada, zamor...

Zamor tranzicije nam priječi

granice,

i da smo nevoljeni susjedi!

Ta tko smo mi?

Sada doneseni u drugo vrijeme, u Zemlju

bez Zemlje,

da putujemo kroz historiju Vremena,

dok se

u traženoj harmoniji prošlosti

i sadašnjosti, ništa nije izmijenilo.

Sada se pitam, pitam vas:

Što nas još čeka na Zemlji bez Zemlje?

Vremena bez Vremena?