I bi tako, i tako će biti...

I REČE BOG: »Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!« I bi tako. Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. I reče Bog: »Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!« I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro.

Bog stvori i čovjeka.

Tako, dan za dan, Bog stvori svijet. Za čovjeka stvori. Da živi, da se množi, da bude gospodar svijeta... Voda je izvor života. Bez vode, sve što Bog stvori, će nestati. I ptice, i raslinje, i sjeme, plodonosno i razna živa bića po rodovima njihovim...

Tako bi na začetku svijeta.

Ali vrijeme se mijenja.

Rat je.

Nad Kumanovom postoji jezero. Akumulacija. Zove se Lipkovo. Cijeli se grad odande opskrbljuje vodom. Život na ventil. Odvrni ga, pusti vode koliko treba, za život. No odvrni ga sad, nema ni kapi. Patnja. Tako i bi. Božja voda se upotrijebila kao oružje. Za život ili za smrt. Za pobjedu ili za poraz.

Traje rat. I kao svaki rat, svaki dan je dramatičan. Mnoga su makedonska sela zapaljena. Kuće im izgorjele. Imanja uništena. Izbjeglice na sve strane. Kumanovo je prepuno izbjeglica. Oko sto tisuća uplašenih ljudi ne zna što će biti s njihovom domovinom. S njihovim životom. Sudbina se poigrala. Teroristi napadaju, okrutni su. Zaposjeli su Lipkovsko jezero. Drže ventile vode. Sve je u njihovim rukama. Suhe česme, strah, žeđ. Apokaliptični prizori u gradu. Nebrojene kolone žena, staraca, djeca s plastičnim bocama i staklenkama skiću po gradu, od jedne do druge gradske česme. Da nađu kap vode. Nema. Sve su česme presušene, usahle. Voda u grad dolazi iz jezera. Tamo su teroristi. Prijete. Traže kapitulaciju Makedonaca. Šire vojna djelovanja. Napadaju sa svih strana, približavaju se Skoplju. Kumanovo je izbezumljen grad. Pristižu cisterne s vodom. Pred njima je gužva, tučnjava radi toga tko će prvi naliti malo vode. Žeđ je velika. U gradu je kaos. I traje to, traje. Danima, a upeklo sunce, proljeće je, ide ljeto, nitko ne zna kakav se rat vodi, tko komandira, zašto se sve to događa.

Sreo sam pjesnika Antonija. Potišten je, ozlojeđen, kosa mu posijedjela, od sunca se prelijeva srebrno i bijelo svjetlo, nervozno mrda jagodicama, kažem mu: »Pjesniče, zemlja presušuje!« Žmirka očima, mrda jagodicama, suzbija nervozu, osjećam, misli su mu zbrkane, spletene, namrgođen je, lice mu se naboralo, s plačnim prizvukom u glasu neodređeno mi kaže: »Napast božja!« »Nema takve napasti«, kažem mu. »Sve što se radi, ljudi rade! Ostavi Gospoda na miru. Nije on kriv. Ne može za sve on biti grješnik! On nam dade vode, izvore, rijeke, jezera i mora, naši su, ne može bdjeti nad njima, ventile na našim nepogodama da čuva...« On me gleda u oči, pogled mu je pun suhih kapi tuge, osjećam, pogađaju ga moje riječi, hoće gnjevno da jaukne, suzdržava se, suzbija žmarce, bira riječi, sređuje ih u sebi, znam, svaka riječ je dukat, ne troši se uzalud, riječi se redaju, pjesnik i riječi u zgrčenoj misli, bolnoj, pritislo grdno vrijeme, jad, kao da se izgovara tegoba. Pogođen tišinom, nebeskim glasom što prolazi brzim zrakama, izusti, »Sudbina nam bi da se borimo s biblijskim iskušenjima!« »Ali«, munjevito reagirah, »tko nam donese iskušenja, tko nam ih podmetnu, poturi, tko nam čeprka u dušama, tko nam zaustavi vodu, na kojim požutjelim stranicama Biblije piše da će izvori usahnuti, presušiti, zar će se sudnji dan i apokalipsa ovdje isprobati, zar je samo za makedonski narod predviđen taj dan, kaži mi, moj pjesniče, kaži mi moj Antonio, kaži, zucni, zucni, tvoj glas dopire do srca ljudi, istinska riječ može žeđ odgoditi, iz drugih izvora da šiknu vode, viči gnjevno, ljudi te žele čuti, tvoj se glas može suprotstaviti apokalipsi...«

Pjesnik Antonio me gleda svjetlucavim očima, samo zjenica u oku mu igra, znam, to što pjesnik može reći, melem za otvorene rane njegovom narodu može biti. »Riječ ne pogađa zlo«, tužno izusti, reče, neodređeno zuri u daljinu, presrete ga sunčeva zraka na licu, tjera je rukom, trepće kapcima, kao da ima vrtoglavicu. O, Bože, daj mu spokoja, da ne očajava.

»Pjesnici samo riječi imaju«, kažem mu. »Ta riječ je od grmljavine stvorena, zidana je na munji, svi udasi s bojišta su u njoj, pohodi, porazi, rađanja i umiranja, sve nadživi ta riječ, tvoja riječ je zlatasta, prenesena od predaka, u njoj su svi nestali i stvoreni glasovi, ta riječ je zavjet, ti si tu da je osjenčaš, da je blagosloviš, netko i to za svoj narod mora činiti, ti si naša krilata ptica utjehe, poleti nad domovinom, pusti zarobljenu, zatvorenu vodu za narod žedni, zlo netko mora spriječiti, pobijediti, tko drugi, ako ne ti, netko mora kriknuti, zagrmiti u ovoj tišini, gledaš, čarobnjaci vode zemlju, valcere plešu, iz tvoje sjene izlaze, u nas pod kožu ulaze, koža na pripeci će nas peći...«

Zaprepasti se pjesnik Antonio na moju bol, a njegova, znam, još veća bješe.

Petre BAKEVSKI (Kavadarci, Makedonija, 1947), pjesnik, romansijer, pripovjedač, dramatičar, publicist, prevodilac i kazališni kritičar. Autor je brojnih knjiga. Dobitnik je niza nagrada. Živi i radi u Skoplju.