Hrvatsko pjesništvo kroz stoljeća

Priča o Dušanu Karpatskom, neobična kakve lijepe priče i trebaju biti, govori i o nama, našoj krivo nasađenoj Europi. Karpatsk# je zapravo lik iz putne bilježnice građanske Europe koji se zatekao, ni prvi ni jedini, u našim predjelima, ali se nije dao obeshrabriti. Pojavio se ovdje iz jedne od klasičnih europskih metropola u doba kada su se praške perspektive ne samo lokalnim neznalicama činile presječenima, nerijetko upravo oni koji pogrešno drže do vlastita dugog pamćenja nemaju ni toliko strpljenja da se odupru inače prozirnom pesimizmu povijesnih obrata. Kako je tomu doista tako pokazalo se ubrzo nakon što su se u Prag kroz Berlinska vrata vratili svi, ili su tek došli oni, poput Amerikanaca koji se nemaju čega sjećati, dakako svi osim nas. Ne mislim kako je upućenost i iskustvena običnost Hrvatske Dušana Karpatskoga slučajna, samo je europska slučajnost toga dodira iznad spoznaje do koje nam je stalo — mi za sebe ne stanujemo u običnome svijetu kakav se rasprostire iz stihova što smo ih sami sročili, a uvod u njihovu češku interpretaciju je tekst što ga Kolo ovdje donosi i to kao zaključni ton svoje nedovršenosti. Doživjeti osjećaj nedovršenosti iz vlastitoga naslova o Nedovršenim Europljanima svakako je povlastica. Taj me osjećaj obuzeo kada sam prošle godine među nekolicinom znanaca pratio malu svečanost kojom je Matica hrvatska nekim od svojih priznanja nagradila češku antologiju hrvatskoga pjesništva. Skup se održavao u maloj dvorani novoga krila Matičine palače zanimljivoga tipa nedovršenosti. Podignuta iz ostavštine još jednoga našeg Europejca ta je dvorana u svome predvorju nosila mali, istina nezgrapni biljeg njegove uspomene. Uklonjen je kako bi se zamijenio boljim, ali popravljanje traje čitavu malu vječnost, dobivajući samo po sebi značenje. Nedovršenosti. O toj smo nedovršenosti na češki, dobronamjeran način slušali u prigodnoj riječi Dušana Karpatskoga. Tako je o Nedovršenoj Europi ovih dana u Europskom parlamentu govorio češki predsjednik Klaus. Karpatsk# se, naime, prisjetio da je o hrvatskim i češkim antologijama razgovarao s Matičarima u razdoblju poslije sloma Proljeća, praškoga i zagrebačkoga, te da se taj razgovor o jesenskim plodovima protegnuo sve do — nedovršenosti. Razgovarali smo tako nekoć i nas dvojica, Karpatsk# i ja — o dunjama, koje se u mome dubrovačkome zavičaju zovu mrkatunje, slušao sam o dunji iz praške okolice koje više nema, ali mi se tada nije činilo da su svijet ni priča nesklapni ili neskladni. Nije neobično, dapače, da je praška antologija hrvatskoga pjesništva nedovršena na taj, rekao bih češki način, na koji i Klaus, s kojim ne dijelim priče ni svjetove, i Karpatski govore o »malom labirintu« Europe. Stoga je, razumije se »slučajno«, upravo Dušan Karpatsk# u supotpisu i na zaglavlju niza godišta Kola s kojim se ni sam nisam uspio vratiti u Prag. Vidjet ćemo, možda ipak nije kasno.

Vlaho Bogišić

Srednjovjekovni početci

Pri kraju velike europske seobe naroda, negdje početkom 7. stoljeća, Hrvati su na posavsko–jadranske prostore, odnosno na područje nekadašnjega antičkoga Ilirika, stigli samo s usmenom pjesničkom baštinom o kojoj postoje tek maglovite predodžbe. Našli su se dakako u bogatoj sredozemnoj kulturi, u to doba već potpuno kristijaniziranoj i prožetoj utjecajima obiju varijanata tadašnjega kršćanstva — rimskom i bizantskom. Tu su se polako nastanjivali, prihvatili kršćanstvo i prema svjedočenju redovnika Hrabra »truđahu se slavensku riječ zapisati rimskim i grčkim pismenima, bez sustava... I tako se to događalo kroz mnogo godina«. Proces pokrštavanja, započet vjerojatno misijom opata Martina 641. godine, zasigurno je bio završen za vladavine kneza Domagoja (864.–976.) kojega je papa Ivan VIII. nazivao »slavnim vladarom Hrvata«, a susjedna Venecija »najgorim slavenskim knezom« te za moćnoga Branimira (879.–892.) koji je od pape ishodio priznanje državne samostalnosti Hrvatske.

Misionari su k Hrvatima dolazili iz Rima, Akvileje, Salzburga i iz romanskih gradova na dalmatinskoj obali i za njih su na njihovu jeziku morali pisati barem najnužnije kršćanske formule i odgajati domaće svećenstvo. U svoje su latinske knjige upisivali glose na narodnome jeziku, o čemu svjedoče kasniji sačuvani primjeri, npr. Emmeramske glose iz 9. stoljeća i glose u tzv. Radonovoj bibliji iz 10. stoljeća koje je mogao unijeti prvi zagrebački biskup — Čeh Duch (Duh), kojega je 1094. postavio ugarski kralj Ladislav, a možda ih je zapisao i netko iz njegove češke pratnje.

Značajnu prosvjetnu i kulturnu ulogu odigrali su nadasve pripadnici reda Sv. Benedikta koji su se brinuli za katehetizaciju doseljenih plemena. Srednjovjekovnim su hrvatskim knezovima donijeli zakone, obrazovali ih u području gospodarstva, težili za što boljom komunikacijom. Prvi je benediktinski samostan na hrvatskome tlu podigao 852. godine knez Trpimir (845.–864.) na prostoru od Avara i Slavena razorenoga antičkoga grada Salone (Solina) nedaleko Splita. Polovicom 9. stoljeća Trpimir je u Ninu nedaleko Zadra osnovao i hrvatsku biskupiju.

Područje prve hrvatske države, koje se protezalo između rijeke Drave na sjeveru i Jadranskoga mora na jugu, od rijeka Dragonje, Kupe i Sutle na zapadu do Usore, Bosne i ušća Neretve na istoku, nije imalo čvrstu granicu i stalno se pomicalo i mijenjalo. Tomu je pridonosilo i to što je uskim obalnim pojasom zavladalo Bizantsko Carstvo, a oko crkvene su se jurisdikcije međusobno sporili rimski pape i akvilejski patrijarsi.

Novo je razdoblje u razvoju hrvatske pisane kulture nastupilo u trenutku kad su Hrvati došli u doticaj s rezultatima djelatnosti »solunskih vjerovjesnika« Konstantina Ćirila i Metoda koji su na osnovi sporazuma između velikomoravskoga kneza Rastislava i bizantskoga cara Mihajla 863. godine došli u Veliku Moravsku. Konstantin Ćiril za tu je misiju oblikovao prvo slavensko pismo — glagoljicu, a njegov je Proglas (uvodnik evanđeljima) prva (sačuvana) slavenska pjesma. Svojim neumornim radom solunska su braća u kratkome razdoblju u Moravskoj stvorili prvu literaturu na slavenskome jeziku. Međutim, nakon Metodove smrti 885. godine pod pritiskom njemačkih biskupa bili su učenici dvojice braće prognani iz Velike Moravske, čime je nakon 22 godine završio posljednji pokušaj sklapanja kompromisa između dvaju tada jedinih europskih vjerskih subjekata — Rima i Bizanta.

Učenici su se, zajedno sa svojim glagoljskim knjigama, sklonili u Češku, Bugarsku, ali i Hrvatsku. Neke Metodove učenike, koji su dospjeli u Mletke gdje su prodavani u roblje, očito su kupili Bizantinci koji su vladali sjevernodalmatinskim otocima Osor (Cres i Lošinj) i Krk kao potporu u svojim sporovima s papinskim Rimom. O tome svjedoči činjenica da su najstariji hrvatski glagoljski epigrafski spomenici nađeni upravo na tome prostoru: Valunski natpis na Cresu, Plominski natpis, Krčki natpis, a nadasve znamenita Baščanska ploča s kraja 11. stoljeća na kojoj je ispisan najstariji sačuvani cjeloviti staroslavensko–hrvatski tekst. Nešto kasnije u Hrvatsku su dospjeli i glagoljski tekstovi nastali još na češkome tlu, prije svega Prva staroslavenska legenda o svetom Vaclavu.

U Hrvatskoj se glagoljica brzo udomaćila, pogotovo u primorju, u Istri, na otocima Krku, Cresu, Lošinju i Rabu, gdje je staroslavenski u mnogim mjestima prihvaćen kao liturgijski jezik. Prvotna obla glagoljica postupno je dobivala specifični hrvatski uglati oblik i na području Kvarnera i sjeverne Dalmacije upotrebljavala se sve do 19. stoljeća. Istodobno je ovamo s istoka prodirala i nešto kasnije nastala ćirilica koja je 893. u Bugarskoj proglašena službenim pismom, a sa zapada i latinica, tako da je hrvatska književnost u svojim srednjovjekovnim početcima pisana na svim trima pismima i tekstovi su se prepisivali s jednoga pisma na drugo.

Prve pouzdane (pisane) vijesti o slavenskome bogoslužju u Hrvata potječu iz 925. godine kad papa Ivan X. apelira na duhovne i svjetovne čimbenike u Hrvatskoj, uključujući i prvoga hrvatskog kralja Tomislava (910.–928.) koji je ujedinio hrvatske zemlje od Jadrana do Drave, da zabrane održavanje bogoslužja na »barbarskome jeziku«. Slavensko bogoslužje i njegovo glagoljsko pismo dugo prate razna ograničenja i papinske zabrane da bi se na kraju rimska kurija pomirila s glagoljašima.

Moć Bizantskoga Carstva na Balkanu na prijelazu 12. u 13. stoljeće opada i Hrvatska se sve više okreće Zapadu. Godine 1102. završava vladavina vladara iz narodnih dinastija i Hrvatska nakon izgubljenih bitaka s mađarskim kraljem Kolomanom temeljem sporazuma zvanog Pacta conventa stupa u personalnu uniju s Ugarskom. I kao što reče književni povjesničar Slobodan Prosperov Novak »u Hrvatskoj su od 12. stoljeća težinu povijesti i razvedenost zemljopisa na svoja pleća stavili pisci i mislioci, znanstvenici i pjesnici, svećenici i pustolovi, glumci i profesori«.

Glagoljska pismenost doživljava u 14. i 15. stoljeću svoje zlatno doba. Veća otvorenost Zapadu omogućava i prihvaćanje suvremenih neliturgijskih tekstova i književnih vrsta, i to ne samo latinskih nego i talijanskih i njemačkih, a isto tako i čeških — nakon što je Karlo IV. pozvao hrvatske glagoljaše s otoka Pašmana u novoosnovani praški samostan Na Slovanech. Novija se pismenost jezično udaljuje od crkvenoslavenskoga i u njoj prevladava čakavsko primorsko narječje, jedno od triju narječja kojima su se Hrvati služili ne samo u govoru nego i u književnosti. Prva je hrvatska tiskana knjiga glagoljski Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine (posljednji glagoljski misal tiskan je u Rimu 1893., a njegov je pretisak izišao 1905.).

Pjesničkih se tekstova iz toga vremena sačuvalo malo. U hrvatskoglagoljskome bogoslužju posvećenom Sv. Ćirilu i Metodu sačuvane su četiri pjesme, pisane doduše povezano poput proze, primjerice Himna Ćirilu i Metodiju u 27 stihova (u jednome vatikanskome brevijaru iz 1379. godine). Uskrsna himna Hrist vskrse iz mrtvih sačuvana je u Vrbničkom 3. brevijaru iz 15. stoljeća i u prvotisku glagoljskoga Misala iz 1483. Ima 43 stiha i oblikovana je od najstarijih elemenata bizantske himnodije tako da možda potječe iz ćirilometodskoga vremena.

Jezik višega društva, crkve, feudalaca i inteligencije u srednjem je vijeku postao latinski. Narodni se jezik razvijao u trima kulturno–jezičnim područjima: u glagoljsko–čakavskome u sjevernoj Dalmaciji, Kvarneru, Krbavi, Lici i Istri, u dalmatinskome s latinicom i čakavštinom, a djelomice i s ćirilicom i štokavštinom te u sjevernohrvatskome, pretežno kajkavskome području. (Nazivi narječja izvedeni su iz zamjenica ča, što i kaj.)

Pjesništvo na narodnome jeziku stvaralo se i u vremenima iz kojih nema konkretnih sačuvanih tekstova. Postoji zapis o tome kako su stanovnici Zadra 1177. godine silnim pohvalama i gromoglasnim pjesmama na slavenskome jeziku (»immensis laudibus et canticis altissime resonantibus in eorum slavica linguae«) pozdravljali papu Aleksandra III. kad je prolazio kroz njihov grad na putu u Mletke.

Izvori hrvatskoga srednjovjekovnog pjesništva vrlo su rijetki. Najstarija je mala zbirka od deset duhovnih pjesama iz 1380. godine, pridodana glagoljskomu liturgijskomu kodeksu koji se čuva u pariškoj Nacionalnoj knjižnici pod oznakom Code Slave 11. Pjesme se pojavljuju i u glagoljskome Petrisovu zborniku iz 1468. godine, velikom kompendiju od sedamsto stranica, nadalje u Oksfordskom zborniku iz 1486. godine i drugdje. Latinicom pisane pjesmarice, kao što su Korčulanska ili Rapska iz 1471., sadrže hrvatske, latinske i talijanske pjesme. Starije pjesničko stvaralaštvo bilježe i kasniji zbornici, npr. glagoljski Tkonski iz prve četvrtine 16. stoljeća.

Najstarija je potvrda o ritmičko–silabičkome stihotvorstvu sačuvana u Novakovu misalu iz 1368. godine; riječ je o ulomku pjesme — Pisan na spomenutje smrti, pisane osmosilabičnim stihom. Forma osmerca postala je standardni oblik hrvatskoga pjesništva 14., 15. i 16. stoljeća. To potvrđuje i spomenuta pariška zbirka u kojoj je od deset pjesama njih sedam oblikovano od rimovanih osmosilabičnih dvostiha. Jedna je pasionska — Pesan ot muki Hristovi, jedna marijanska — O Marija, božja mati, dvije božićne — Proslavimo oca Boga i Bog se rodi v Vitliomi, dvije su pogrebne — Bratja, brata sprovodimo i Tu mislimo, bratja, ča smo. Jedna je hagiografska, oblikom više molitva nego legenda — Mihaile preblaženi. Preostale tri pjesme smatraju se starijima: hagiografska legenda Pisan svetago Jurja, lirsko–asketska Zač mi tužiš, duše i društveno kritička Svit se konča.

Potpuno je drugačije naravi tzv. Šibenska molitva, zapisana u jednome latinskome kodeksu u knjižnici šibenskih franjevaca. Ta recitativna pjesnička proza bliska litanijama ubraja se u najljepše i najpoetičnije tekstove hrvatske srednjovjekovne književnosti. Iz 15. i s početka 16. stoljeća sačuvane su dvije božićne pjesme o kojima se misli da su starijega postanja: Narodil se je kralj nebeski i Va se vrime godišća.

Po svojoj društvenoj aktualnosti posebno mjesto među pjesmama pisanima osmercem zauzima skladba Spasi, Marije, svojih vernih s kraja 15. stoljeća koja se obraća Majci Božjoj kao zaštitnici i pomoćnici u obrani od nadiruće osmanlijske opasnosti.

Duhovno se pjesništvo sačuvalo uglavnom u Dalmaciji i primorskim krajevima, ali i na područjima južno od Kupe. O takvome stvaralaštvu prije 16. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj nemamo potvrde.

Od polovice 13. stoljeća u Hrvatskoj vrlo živo djeluju tzv. crkvena bratstva koja su bila dužna ispraćati svakoga umrlog člana na posljednji počinak. Za tu su se prigodu odijevali u posebne tunike, bičevali se i pjevali ili recitirali pogrebne pjesme. Sačuvano je mnoštvo tih starih pjesama, npr. spomenute Pisan na spomenutje smrti, Bratja, brata sprovodimo i Tu mislimo, bratja, ča smo.

Među dijaloške pjesme ubraja se Plač Marijin koji se javlja u više redakcija. Dijaloške su pjesme bile vezane pretežno uz pasionsku tematiku. Među tim skladbama vrhunac predstavlja Muka spasitelja našega, sačuvana u glagoljskome rukopisu iz 1556. godine, nastalom u Hrvatskome primorju, vjerojatno u Rijeci. Sadrži 3.658 osmosilabičnih stihova.

Dvanaestosilabični stih (dvanaesterac) s dvostrukim rimama — iza šestoga i dvanaestoga sloga, koji se na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće rabi na cijelome primorskome području od Senja do Dubrovnika, prvi je put zabilježen u trima fragmentarnim stihovima koje je u dubrovačku carinsku knjigu najvjerojatnije 1421. godine zapisao inače nepoznati carinik Junije Kaličević:

Sada sam ostavljen srid morske pučine,

Valovi moćno b’jen, daž dojde s visine,

Kad dojdoh na kopno, mnih da sam...

Stvaralaštvo hrvatskih latinista

Istodobno s pisanom riječi na narodnome jeziku u Hrvatskoj se od samih početaka razvijala i književnost na latinskom. S obzirom na to da je sve do revolucije 1848. godine latinski bio službeni jezik ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Ugarskoj, kojoj je Hrvatska bila sastavni dio do 1918., ne čudi bibliografski podatak da su u tome dugome povijesnome razdoblju hrvatski autori izdali barem za trećinu više naslova na latinskome nego na materinskome jeziku.

Do 14. stoljeća među latinskim tekstovima prevladavaju, međutim, tekstovi administrativno–pravne naravi, a pjesničko se stvaralaštvo može naći uglavnom na nadgrobnim spomenicima u obliku epitafa.

Na rubu lijepe književnosti stvara svoje djelo splitski crkveni velikodostojnik i gradski pisar Toma Arhiđakon (oko 1200.–1268.), autor »povijesti salonitanskih i splitskih prvosvećenika, od sv. Domnija do Rogerija«, zvane Historia Salonitana, koja predstavlja glavni izvor podataka o vladarima narodne dinastije i o povijesti 150 godina nakon njihove vladavine. Opisujući djelovanje nadbiskupa Lovre od 1060. do 1099. godine Toma spominje i jednoga zemljaka Adama, zvanoga Parižanin, koji je na putu sa studija u Parizu na studij grčkoga u Ateni neko vrijeme boravio u Splitu i tu je na biskupovo traženje preradio legende o Sv. Dujmu (Domniju) i Anastaziju te u Dujmovu čast napisao i himne koje su se pjevale u splitskoj prvostolnici posvećenoj Sv. Dujmu. Za razliku od epitafa uklesanih u kamen, ti se najraniji početci hrvatskoga latinskog pjesništva nisu sačuvali.

Među najstarijim latinistima nepjesnicima izvan domovine proslavio se prvi poznati hrvatski filozof i znanstvenik Herman Dalmatinac (oko 1100.–1154.), autor filozofsko–astrološkoga djela De essentiis (O bitima) i suprevoditelj Kurana na latinski, kao i Juraj iz Slavonije (1355./60.–1416.), profesor na Sorbonni i kanonik u Toursu, autor niza latinskih spisa od kojih je najznačajniji De virginitate servanda (O čuvanju djevičanstva).

Humanistički pokret, koji je u 14. stoljeću nastao u Italiji i postupno zavladao cijelom kulturnom Europom, zahvaljujući talijanskomu susjedstvu prodro je u hrvatske prostore već početkom 15. stoljeća. Povratak ad fontes (izvorima) i ovdje je značio živo zanimanje za klasični latinski, za stvaraoce rimske i starogrčke književnosti te nastojanje da se u umijeću skladanja tematski aktualne lirske i epske pjesme u zahtjevnoj antičkoj metrici i uporabom antičkih motiva dostignu veliki antički uzori. Sveeuropskim težnjama za oživljavanjem i očuvanjem antičke baštine pridružili su se i mnogi hrvatski učeni ljudi, uz ostale i Juraj Benja (umro 1437.) iz Zadra i Petar Cipiko (umro 1440.?) iz Trogira; uz niz antičkih natpisa s istočne i zapadne obale Jadrana njihov kodeks sadrži i latinske prijevode Platona, Lukijana i drugih grčkih klasika te jedini sačuvani prijepis Gozbe Trimalhionove iz Petronijeva Satirikona.

Krajem 14. stoljeća na opći razvitak zemlje počeo je djelovati čimbenik prijetnje ne samo kulturi nego i samomu opstanku zemlje i naroda — osmanlijski prodor na Balkan. Ratovi s Turcima značajno su poremetili povijesni razvoj cijeloga europskog jugoistoka, ali malo je zemalja stradalo koliko Hrvatska. Turci su prouzročili veću odvojenost hrvatskoga sjevera od juga i Mlečani su lakše mogli okupirati Dalmaciju. Tzv. mali kršćansko–osmanlijski rat vodio se na crti Jajce–Sisak–Zagreb–Ljubljana–Trst, a veliki na pravcu Beograd–Budim–Beč. Tijekom krvavih sukoba od kraja 15. do kraja 17. stoljeća (izgubljena Krbavska bitka 1493., pad Bihaća 1592., pobjeda kod Siska 1593.), završenih tek karlovačkim mirom 1699., Hrvatska se stanjila na uski pojas s glavnim točkama Čakovec, Zagreb, Karlovac i Senj, svela na reliquiae reliquiarum inclyti olim regni Croatiae (tj. ostatke ostataka nekad slavnoga kraljevstva hrvatskog) i dobila patetični naziv antemurale christianitatis (predziđe kršćanstva), premda se kršćanstvo prema njoj nije tako odnosilo.

Kako se Hrvatska, a s njom i cijela Ugarska, tada osjećala, dovoljno svjedoči latinska pjesma vodećega humanističkog duha druge polovice 15. stoljeća Jana Pannonija, oblikovana kao pismo ugarsko–hrvatskoga kralja Matije Korvina jednomu talijanskomu pjesniku:

No, kako mi i sam javljaš, tog nema pod kapom nebeskom,

Tko misli da pritekne u pomoć mojoj stvari.

Francuska spava, Španjolska za Krista baš ne mari,

Engleska propada od pobune velikaša,

A susjedna Njemačka u besciljnom zborovanju vrijeme trati,

Italija se i dalje svojom trgovinom bavi...

...Što Francuska spava il’ Španjolska, ništa mi nije čudno:

Naravno, ni jednoj ni drugoj opasnost ne prijeti bliska.

Ni pomisliti ne smijem, da će mi nešto pomoći Britanci,

Koji su u zaklonu, daleki ih odvaja Ocean.

I sama pak Njemačka, zar mi je i malo pritekla u pomoć,

Iako je, o teško meni, s kraljevstvom spojena mojim.

Hrvatski pjesnik latinist Janus Pannonius (1434.–1472.), pripadnik humanističkoga kruga na dvoru kralja Matije Korvina, proslavio se kao autor elegija, panegirika i epigrama — najprije u Italiji, a zatim u cijeloj Europi, te kao državnik i biskup u Ugarskoj, međutim, rodio se u Hrvatskoj (prema navodnom mjestu rođenja naziva se i Ivan Česmički), bio je na to ponosan i predstavlja neodvojiv dio književne baštine svoga naroda.

Sljedeći humanistički latinist Juraj Šižgorić (1445.–1509.), autor prve hrvatske pjesničke inkunabule Elegiarum et carminum libri tres (1477., Tri knjige elegija i lirskih pjesama), u svojoj najglasovitijoj elegiji s užasom opisuje osmanlijsko pustošenje kraja oko rodnoga Šibenika i obećava da će, ako treba, umrijeti za rodni grad.

Žalbe na Turke postaju nužna sastavnica stvaralaštva svih hrvatskih pjesnika humanizma i renesanse. Najveći među njima, Marko Marulić (1450.–1524.), piše 1522. godine očajničku Poslanicu... papi Hadrijanu VI. o sadašnjim nevoljama i pobudnicu za općekršćansko ujedinjenje i mir. Zadarski je crkveni velikodostojnik i izdavač glagoljskih knjiga Šimun Kožičić Benja (oko 1460.–1536.) prilikom audijencije kod pape Lava X. izrekao vapijući govor, općenito poznat pod nazivom De Corvatiae desolatione (1516., O pustošenju Hrvatske). Knez Bernardin Frankopan Ozaljski (oko 1453.–oko 1529.), sudionik Krbavske bitke 1493., obišao je početkom 16. stoljeća europske dvorove tražeći pomoć u borbi protiv Turaka. Dramatični je govor Oratio pro Croatia (1522.) izrekao u Nürnbergu pred okupljenim njemačkim staležima.

Trogirski plemić i diplomat u službi nekolicine vladara Franjo Trankvil Andreis (1490.–1571.) objavio je učenu pjesničku lamentaciju nad turskim osvajanjima i kršćanskom neslogom Ad Deum contra Thurcas oratio carmine heroico (1518., Molitva Bogu protiv Turaka u heksametru) i dvije opomene Nijemcima da ne podcjenjuju tursku silu i podupru obranu Ugarske — Oratio contra Thurcas ad Germanos habita (1518., Govor protiv Turaka održan Nijemcima) i Oratio ad Germanos de bello suscipiendo contra Thurcas (1541., Govor Nijemcima o nužnosti rata protiv Turaka).

Ako je Ilija Crijević (1463.–1520.), uz Karla Pucića (1458.?– 1522.) najsjajniji pjesnik latinskoga ljubavnog pjesništva u starom Dubrovniku, više mislio na svoju Flaviju nego na zemlju u kojoj se rodio i iz koje je otišao u susjednu Italiju, njegov rođak — povjesničar Ludovik Crijević Tuberon (1458.–1527.) u svome je monumentalnome djelu Commentariorum de temporibus suis libri undecim (Komentari o mojem vremenu u jedanaest knjiga, prvi put kao cjelina tiskano u Frankfurtu 1603.) dao kritički osvrt na događaje koji su potresali jugoistočnu Europu od smrti kralja Matije Korvina 1490. godine do izbora pape Hadrijana VI. 1522. godine i beskompromisno osudio i loše pojave u katoličkoj hijerarhiji (pri čemu je iskazao simpatije prema Česima i tolerantan odnos prema husitima), tako da su Komentari već 1734. dospjeli na Index librorum prohibitorum.

Govori protiv Turaka predstavljaju specifičan žanr hrvatske književnosti. Aktualno protuosmanlijsko obrambeno raspoloženje prožima i ostalo pjesničko stvaralaštvo, kako hrvatsko, tako i latinsko.

Dubrovački plemić, trgovac i pjesnik latinist Jakov Bunić (1469.–1534.) prvo je napisao manji ep De raptu Cerberi (1490., Otmica Kerbera), najstariju epsku kompoziciju hrvatske književnosti, a zatim je kao prvi europski humanist u svome velikome epu, sastavljenom od šesnaest pjevanja u 10.049 heksametara, stihovima opisao Kristovu legendu — De vita et gestis Christi (1526., Kristov život i djela).

Marko Marulić u svome je latinski pisanom biblijsko–vergilijevskom epu Davidias, napisanom 1506.–17. godine u četrnaest pjevanja i 6.765 heksametara, dao portret slavnoga židovskog kralja kao alegoriju Isusa. David mu je praslika Spasitelja koji može zaštititi kršćanstvo od osmanlijskoga Golijata. Ep međutim začudo u svoje vrijeme nije objavljen kao knjiga (izgubljeni je rukopis nađen i objavljen tek 1954. godine), iako se autor u cijeloj Europi proslavio svojim moralističkim traktatom De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (1506., Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca) koji je objavljen u više od 40 izdanja — što u latinskome izvorniku, što u prijevodima na talijanski, francuski, njemački, češki i portugalski jezik.

Splitskomu humanističkomu krugu pripada uz ostale i završeni pravnik Frano Božičević Natalis (1469.–1542.) čija zbirka od 75 pjesama uz ljubavne, didaktične i polemične pjesme te panegirike sadrži i elegije u kojima pjesnik poziva papu Pavla III. u opći rat protiv osmanlijskih osvajača. Božičević je i autor prvoga hrvatskog životopisa Vita Marci Maruli (izd. 1756., Život Marka Marulića).

Političkim pitanjima svoga vremena i općenito političkom filozofijom bavio se Šibenčanin Ivan Polikarp Severitan (1452.? — oko 1526.), posebice u svom četverodijelnom djelu Monoregia (1522.), bogato ilustriranom primjerima iz antike. Najstarije je tiskano Polikarpovo djelo ep u tri pjevanja Solimais (Rim 1509., Pjesma o Jeruzalemu) koji u tisuću heksametara oslikava stvaranje, pad i otkupljenje čovjeka.

Humanistički ideal davnih slavnih vremena potaknuo je ispaćene Hrvate da staru slavu i dostojanstvo potraže u široj slavenskoj zajednici. Vinko Pribojević (2. pol. 15. st. — oko 1530.) 1525. godine, nakon trogodišnjega boravka u Poljskoj, izrekao je u dominikanskome samostanu na Hvaru domoljubni govor De origine successibusque Slavorum (O podrijetlu i zgodama Slavena, knjižno izd. 1532.) u kojem s borbenim humanističkim optimizmom veliča povijesnu ulogu Slavena, dodajući da Slavus (Slaven) nije i ne želi biti Sclavus (rob) jer svoje ime izvodi od riječi slava.

Potporu porobljenim kršćanima u zemljama pod osmanlijskom vlašću po cijeloj je Europi tražio svećenik Bartol Đurđević (oko 1506. — oko 1566.) kojega su Turci zarobili u nesretnoj bitci kod Mohača 1526. godine. Kad je nakon nekoliko uzaludnih pokušaja 1535. uspio pobjeći iz sužanjstva, krenuo je na put Europom i izdavao na latinskom pisane knjige o odnosima u Osmanskome Carstvu i mogućnostima rušenja turske tiranije. Njegova su djela imala snažan odjek i u češkim zemljama, a prvi se njima bavio sjajni znalac Tadeáš Hájek iz Hájka.

Latinski je jezik otvorio europske prostore vodećemu i gotovo usamljenomu duhu južnoslavenske reformacije, protestantskomu teologu, filologu i crkvenomu povjesničaru Matiji Vlačiću Iliriku (1520.–1575.). Njegov šibenski zemljak Faust Vrančić (1551.– 1617.), koji je 14 godina proveo u Pragu na dvoru Rudolfa II., prvi je put Europi na latinskoj osnovi leksikografski predstavio hrvatski jezik u svome petojezičnome rječniku (1595.). Tu je pak građu ponudio praškomu benediktincu Petru Lodereckeru za njegov sedmojezični rječnik (1605.). Franjo Petrić (1529.–1597.) napisao je na latinskome djelo Nova de universis philosophia (Nova sveopća filozofija) koje je zbog svojih prevratničkih ideja dospjelo na Indeks zabranjenih knjiga. Splitski je nadbiskup, fizičar i filozof Marko Antonije de Dominis (1560.–1624.) širio na latinskome svoje hrabre zamisli o društvenome uređenju u djelu De republica ecclesiastica (Crkvena država) zbog kojega ga je progonila inkvizicija. Na latinskome je »otac hrvatske historiografije« Ivan Lučić napisao svoje temeljno djelo De regno Dalmatiae et Croatiae (O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, Amsterdam 1666.). Bez latinskoga je nezamislivo i do danas nedovoljno proučeno djelo sina alzaškoga doseljenika i neumornoga hrvatskog domoljuba Pavla Rittera Vitezovića (1652.–1713.).

Dubrovačkim pjesnicima latinistima pridružio se i Didak Pir (pravo ime Izaija Koen; 1517.–1599.), portugalski Židov, koji je 1535. godine morao napustiti domovinu, boravio je u Engleskoj, Belgiji, Italiji, bio progonjen i pobjegao u Carigrad da bi od 1558. do smrti živio u Dubrovačkoj Republici kojoj se odužio pjesničkom poslanicom adresiranom Ad Paulum (1563., Paolu — Manuziju); u 522 heksametra opjevao je slobodu i uređenje odnosa u Republici, učenost i ćudorednost njezinih građana. Za kompoziciju De illustribus familiis quae hodie Rhacusae exstant (1582., O glasovitim dubrovačkim obiteljima) nagradilo ga je samo dubrovačko vijeće. Najopsežniju i najambiciozniju Didakovu zbirku Cato Minor sive dysticha moralia ad Ludimagistros Olyssiponenses (1599., Katon Mlađi ili Moralni dvostisi posvećeni lisabonskim profesorima) ne čine samo moralističke pjesme i ona svjedoči o Didakovu bravuroznomu poznavanju najrazličitijih žanrova antičkoga pjesništva.

Rođeni Dubrovčanin, teolog, vjerski pisac i pjesnik, isusovac Benedikt Rogačić (Rogacci, 1646.–1719.) cijeli je život djelovao u Rimu i izdao je niz radova na latinskome i talijanskome jeziku. Njegovo filozofsko djelo Euthymia sive de tranquillitate animi (1690., Eutimija ili O duševnom miru), u kojem je na osnovi klasične filozofije u heksametrima opjevao duševni mir kao vrhunac čovjekove sreće, smatra se najboljim baroknim pjesničkim djelom hrvatskih latinista. U djelu Proseucticon de terraemotu (1690.) Rogačić je stihovima opisao i katastrofalni potres u Dubrovniku 1667. te poetski oblikovao himne za oficij dubrovačkoga patrona Sv. Vlaha. Njegovo petodijelno asketsko djelo L ’Uno necessario (1697.–1708., Jedno neophodno), koje govori o čovjekovoj ljubavi prema Bogu, izišlo je do početka 20. stoljeća u dvadeset izdanja na talijanskome, latinskome, francuskome, engleskome i njemačkome jeziku.

Na latinskome je napisao niz svojih radova i jedan od najvećih hrvatskih baroknih pjesnika Ignjat Đurđević (1675.–1737.) koji je svojim polemičkim djelom Bellum Troianum (Trojanski rat) postao preteča velike polemike o tzv. homerskom pitanju.

Glasoviti dubrovački latinisti bili su i prvi prevoditelji Homera na latinski, Rajmund Kunić (1719.–1794.) je prepjevao Ilijadu (1776.) i njegov učenik Brno Džamanjić (Bernard Zamanja; 1735.– 1820.) Odiseju. Potonji se proslavio i kao autor znanstveno–popularnih epova Echo (Rim 1764., Jeka) u kojem u 1.361 heksametru opisuje akustičke, meteorološke i astronomske pojave te Navis aeria (Rim 1768., Leteći brod), radom o plovilu koje bi letjelo pomoću četiriju balona. Zajedno s drugim svojim epom u 1.473 heksametra autor je izdao i ciklus marijanskih elegija Elegiarum monobiblos koji je imao priličan odjek u svijetu i mnoge od tih elegija bile su uvrštene u tadašnje antologije u Augsburgu, Bazelu i Beču.

Filozof i prirodoznanac Ruđer Bošković (1711.–1787.) koji je po mišljenju dobitnika Nobelove nagrade za fiziku W. K. Heisenberga »udario temelje modernomu razumijevanju strukture materije«, na latinskome je napisao ne samo svoje vrhunsko djelo Theoria philosophiae naturalis (Teorija prirodne filozofije, 1758.) nego je u epu De Solis et Lunae defectibus (1760., O pomrčinama Sunca i Mjeseca) produhovljeno u stihove pretočio i osnove Newtonove astronomije i optike. Pod Boškovićevim je utjecajem dubrovački svećenik, diplomat, govornik i pjesnik Benedikt Stay (1714.–1801.) u djelu Philosophiae... versibus traditae libri VI (1744., Šest knjiga filozofije u stihovima) opjevao kartuzijansku filozofiju, a drugi je svoj ep posvetio Newtonovu i Boškovićevu djelu.

Posljednji je veliki dubrovački pjesnik latinist bio Đuro Ferić (1739.–1820.) koji je na latinskome opjevao ljepote rodnoga primorja u 3.379 heksametara svoga spjeva Periegesis orae Rhacusanae (1803., Opis dubrovačke obale), a na makaronističkome latinskome i dubrovačke pokladne svečanosti. Pjesničke poslanice koje je razmjenjivao s bečkim povjesničarom Müllerom, izdavačem Herderovih Volkslieder, pridonijele su popularizaciji južnoslavenskih pučkih pjesama.

U vrijeme kad je u već umirućoj Dubrovačkoj Republici latinsko stvaralaštvo odzvanjalo u stvaralaštvu liječnika, prevoditelja i pjesnika Đure Hidže (1752.–1833.), satirika Džona Rastića (1755.– 1814.), pohrvaćenoga Francuza Marka Bruerovića (Marc Bru#re Desrivaux, 1765.?–1823.) i neumornoga branitelja latinskoga Marka Faustina Galjufa (1765.–1834.), latinski je dobivao sve veće značenje u sjevernoj Hrvatskoj, ponajprije zahvaljujući povjesničaru zagrebačke katedrale Baltazaru Krčeliću (1715.–1778.), kanoniku i rektoru Hrvatskoga kolegija u Beču, sljedbeniku prosvjetiteljstva i protivniku isusovaca, čije je djelo Annuae sive Historia ab anno inclusive 1748 et subsequis (1767) ad posteritatis notitiam (Ljetopisi ili Historija od 1748. do 1767. potomstvu na znanje) utjecalo na povjesničare i pisce povijesnih romana (Šenou i dr.).

Franjevac Matija Petar Katančić (1750.–1825.) pisao je pjesme na latinskome i hrvatskome (Poemata lyrica, Fructus auctumnales — Lirske pjesme, Plodovi jeseni), inače je bio filolog i povjesničar koji je dokazivao hrvatsku autohtonost od ilirskih vremena, a jednako tako i književni teoretičar koji je prvi počeo promatrati hrvatsko pjesništvo s estetskoga gledišta.

Svojom univerzalnošću latinski je povezivao Hrvate s okolnim kulturnim svijetom, ali je isto tako poticao održavanje svijesti o jedinstvu hrvatske književnosti u razdobljima najgore kulturne i političke podijeljenosti zemlje i naroda. Upravo zahvaljujući latinskome hrvatski su pisci s područja pod austrijskom, mletačkom i turskom vlašću i oni iz slobodne Dubrovačke Republike uspješno komunicirali i međusobno i sa svijetom. Kad još nije postojao jedinstveni hrvatski jezik, latinski je djelotvorno prevladavao centrifugalne regionalizme. Sjeverni su Hrvati u posljednjem činu borbe sa sve agresivnijim mađarskim nacionalizmom od 1790. do 1847. latinskim jezikom štitili ostatke svojih potisnutih prava. Stoga nije čudno što je u prvoj polovici 19. stoljeća u Hrvatskoj izišlo više pjesničkih zbirki na latinskome nego od pronalaska tiska do 1880. godine.

Ni nakon napuštanja latinskoga kao jezika opće uporabe pjesničko stvaralaštvo na latinskome nije posve nestalo. Pjesnik, esejist i kritičar Ton Smerdel (1904.–1970.) smatra se jednim od najznačajnijih svjetskih pjesnika latinista 20. stoljeća, a pri kraju drugoga tisućljeća izdao je svećenik i znanstvenik Ivan Golub (1930.), bibličar i autor duhovne poezije, svoju dvojezičnu zbirku stihova Ultima solitudo personae — Lice osame (1997.).

Usmena baština i renesansni početci pjesništva na hrvatskome jeziku

Početci pjesništva na narodnome jeziku prirodno su povezani s usmenim pučkim stvaralaštvom. Visoku razinu pučke književnosti (poslovica, izreka, tužbalica, svadbenih i ljubavnih pjesama) veliča već Juraj Šižgorić u svome latinskome djelcu »o smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku« iz 1487. godine, kad pučko stvaralaštvo svoga zavičaja uspoređuje s klasičnim rimskim pjesničkim vrstama. Zahvaljujući Zoranićevim Planinama sačuvao se prvi stih jedne od najljupkijih erotskih pjesama A ti, divojko šegljiva. Pučko ili bar njime inspirirano stvaralaštvo bogato je zastupljeno u dubrovačkome Zborniku Nikše Ranjine (uz umjetničke trubadurske skladbe prvih hrvatskih petrarkista Džore Držića i Šiška Menčetića). O baladičnim lirskoepskim hrvatskim »bugaršticama« prvo se svjedočanstvo sačuvalo na jugu Italije, u gradiću Gioia del Colle, gdje se priča o tamnovanju »vojvode Janka«, tj. Janoša Hunjadija (János Hunyadi) čula na plesu među »slavenskim« doseljenicima 1. lipnja 1497.

Pučka i umjetnička epika nastaju pod pritiskom povijesnih događaja (ponajprije trajnih osmanlijskih napada) praktički istodobno; umjetnička nastoji probuditi vjeru i potaknuti otpor protiv sile koja ugrožava puk i narod, a pučka veliča junaštvo kao najvažniju društvenu vrijednost svijeta u kojem se, unatoč zveketu oružja, rađa takvo pjesništvo. Dok petrarkističku liriku obilježavaju statični motivi odanosti voljenoj ženi, rastanaka i obećanja vječne ljubavi, epski likovi djeluju aktivnije, iako su njihovi postupci ograničeni kontekstom povijesnoga hoda. Upravo u to doba počeli su s istoka Balkanskoga poluotoka stizati srpski i bosanski izbjeglice kao žalosni vjesnici sve bliže nesreće i odjekivati prvi pjesnički glasi o junacima koji će se suprotstaviti toj nesreći.

Marulićeva je Judita upravo utjelovljenje toga priklanjanja epici. Kako to opisuje književni povjesničar Ivo Frangeš: »Turci su pali pod Split... turska se nasilja mogu vidjeti s gradskih zidina: kazna božja, pakao, pokora za grijehe, na što neprestano upozorava Biblija u drevnim i dalekim slikama, eto tu su. Žestina i ratna sreća turskog zavojevača toliki su da se to može objasniti samo višnjom odlukom: biblijske usporedbe nameću se same od sebe, i kao utjeha i kao jedini poetski adekvat. I u biblijskoj legendi o Juditi jedna je istočna, nevjernička vojska ugrozila narod izabrani. Spas mu je donijela zrela, sabrana žena, udovica–junakinja, a ne trubadurska gospoja. Imena i zaplet Marulićev posve su biblijski... Tek, izvedba je domaća, nije to biblijski, nego suvremeni dekor: sve što Marulić zna o istočnoj sili, o istočnoj vojsci, o istočnim nevjernicima, to je sada palo pod splitske zidine.« Analogija je više nego očita. Smisao epa još jasnije razotkriva Marulićeva Molitva suprotiva Turkom koja zajedno s Tuženjem grada Hjerozolima čini hrvatsku protutežu latinskoj poslanici papi Hadrijanu VI. Cjeloviti naslov prvoga hrvatskog umjetničkog djela glasi: Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk izraelski od velike pogibli.

Judita povezuje pučku baštinu, djela Marulićevih pjesničkih prethodnika koje on sam naziva »začinjavcima«, i latinsku tradiciju.

Sličnu utemeljiteljsku ulogu u lirici ima Zbornik Nikše Ranjine koji je taj dubrovački vlastelin počeo sastavljati već 1507. godine u svojoj 14. godini i u njemu je zapisao stihove suvremenih svjetovnih autora ljubavne poezije, ponajprije Džore Držića (1461.–1501.) i Šiška Menčetića (1457.–1527.), ali i onih čije je autorstvo do danas sporno ili neodređeno. Oba glavna lirska pjesnika, jednako kao i Marulić u epici, rabe »dvostruko rimovani« dvanaestosilabični stih (dvanaesterac), tj. stih s povezanim unutarnjim i vanjskim rimama. Obojica stoje na početku nekoliko generacija dalmatinskih i dubrovačkih petrarkista koji, unatoč tome što pišu pomalo stereotipne stihove i drže se stilskih konvencija, definitivno prvi uvode narodni jezik u lijepu književnost.

Među najznačajnija djela toga razdoblja ubraja se Jeđupka hvarskoga autora Mikše Pelegrinovića (oko 1500.–1562.), sačuvana u dvjema inačicama — kraćoj dubrovačkoj, čije knjižno izdanje potječe iz 1599. godine i kao autora navodi nekoga Andriju Čubranovića koji je djelo po svoj prilici prepisao, te u duljoj zadarskoj verziji, sačuvanoj u prijepisima. Jeđupkina »proricanja« treba promatrati iz perspektive ratnih zbivanja toga vremena i tragične sudbine naroda, rastrganoga na nekoliko dijelova.

Petrarkistička pjesmarica hvarskoga patricija Hanibala Lucića (1485.–1553.) pokazuje da se njezin autor školovao na stilskim reformama Talijana Pitra Bemba i Ludovica Ariosta, ali se inspirirao i pučkom pjesmom, a naravno, i vlastitim osjećajem i ljubavnim doživljajem jer bez toga sigurno ne bi nastala jedna od najljepših pjesama starije hrvatske lirike Jur ni jedna na svit vila. Lucićeva je Robinja, tiskana 1556., ali napisana nekoliko desetljeća ranije, ušla u hrvatsku književnu tradiciju kao »prva izvorna hrvatska drama«. Drama kulminira razgovorom mladoga Derenčina, unuka nesretnoga sudionika tragične bitke s Turcima na Krbavskome polju (1493.), s glavnom junakinjom drame u stihovima, »robinje« koju on napokon iskupljuje iz turskoga sužanjstva.

Drugi je Hvaranin, Petar Hektorović (1487.–1572.), u svome Ribanju i ribarskom prigovaranju (1555.) najpotpunije iskazao sudbinsku povezanost renesansne književnosti s pučkim stvaralaštvom; njegovi mu ribarski pratioci u plovidbi Jadranom pjevaju tri pučke pjesme, od toga dvije bugarštice, a autor ih vjerno zapisuje i s notama jer je svjestan da je hrvatska pučka baština u opasnosti.

Zadarski krug dalmatinske književne renesanse predvodi Petar Zoranić (1508.–prije 1569.), autor prvoga izvornog hrvatskog romana Planine (1569.), pjesničkoga putopisa koji opisuje zamišljeno putovanje junaka, pastira Zorana, iz primorja u planine, vili koja će ga izbaviti od ljubavnih muka.

Zoranićev mlađi sugrađanin Brne Karnarutić (oko 1520.– 1572.), zapovjednik hrvatske konjice u mletačkoj vojsci, proslavio se ponajprije prvim u hrvatskoj književnosti epom naslovljenim po događaju iz hrvatske povijesti — Vazetje Sigeta grada (1584.), kojim je u hrvatsku književnost unio često rabljeni motiv junačke smrti zapovjednika branitelja utvrde Nikole Šubića Zrinskoga u uzaludnoj obrani od Turaka 1566. godine. Njegovo je djelo više kronika u stihovima nego poezija, ali kao prvi odgovor iz južne Hrvatske na smrt hrvatskoga bana na sjeveru, k tome na mađarskome području, predstavlja značajno svjedočanstvo o svijesti o zajedničkoj sudbini i izražava težnju da hrvatska književnost, teško pogođena povijesnim zbivanjima, u rodoljublju nađe motiv za ujedinjenje. Sigetski se motiv pojavljuje u hrvatskome pjesništvu kao i u drugim književnim i umjetničkim djelima i u nadolazećim vremenima — sve do danas, npr. kod Petra Zrinskoga, u djelu Pavla Rittera Vitezovića, u Kačićevoj pjesmarici, u verdijevskoj operi Ivana Zajca i dr.

Treći glasoviti Zadranin bio je Juraj Baraković (1548.–1628.) čiji je veliki ep u 13 pjevanja Vila Slovinka (1613.) oblikovan prilično racionalno, tako da njegov najpoetičniji dio predstavlja bugarštica Majka Margarita o kojoj se do danas ne zna je li je Baraković zapisao kao pučku pjesmu ili je riječ o njegovu vlastitome djelu. Baraković je posljednji značajni dalmatinski pjesnik iz razdoblja mletačke vlasti koji najavljuje početke baroknoga načina pisanja.

Najveći procvat renesansna književnost 16. stoljeća doživljava u »Republici Svetoga Vlaha« — Dubrovniku. Dok dalmatinske gradove i otoke sve jače steže vladavina »Republike Svetoga Marka« — Mletaka i sve jače pritišće najezda osmanlijskih osvajača, Dubrovnik je proživljavao doba svoga najvećeg uzleta, premda se svuda oko njega prostiralo osmanlijsko carstvo, a u neposrednome su dalmatinskome susjedstvu vladali Mlečani koji su cijeli Jadran nazivali Golfo di Venezia (Mletački zaljev). Zahvaljujući svojoj spretnoj diplomaciji, Dubrovačka Republika uspijevala se bez rata dogovoriti s jakim susjedima i sačuvati položaj jedne minijaturne Arkadije sve do Napoleonova dolaska 1806. godine.

Benediktinski opat i pustinjak Mavro Vetranović (1482.–1576.) pridonio je renesansnomu pjesništvu svojim monologom Remeta i nezavršenim epom Piligrin, a dramskom stvaralaštvu svojim vjerskim dramama, posebice popularnom skladbom Posvetilište Abramovo koja je izvedena pred Duždevom palačom u Dubrovniku i sačuvana u pet verzija.

Dramsko je stvaralaštvo postalo domena Marina Držića (oko 1508.–1567.) koji je u mladosti doduše napisao dvadesetak ljubavnih pjesama i objavio ih zajedno s trima dramama, ali je u svijetu poznat ponajprije po komedijama u kojima se nadovezuje na antičko stvaralaštvo i kojima je pretekao ne samo Moli#ra nego i Shakespearea. Njegov se Dundo Maroje igra i danas, i to ne samo svake godine na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Lirski pjesnik i dramski pisac bio je i neuspješni dubrovački trgovac Nikola Nalješković (oko 1500.–1587.) koji je zbog svojih na talijanskome napisanih matematičkih i astronomskih radova bio cijenjen u Italiji; međutim, veliku kulturnopovijesnu i poetsku vrijednost imaju njegove hrvatski pisane pjesničke poslanice.

Od kasnih dubrovačkih petrarkista među najvrjednije se ubrajaju Dinko Ranjina (1536.–1607.), koji je 1563. u Firenci izdao Pjesni razlike, i dvadesetak godina mlađi Dominko Zlatarić (1558.– 1613.), koji se proslavio ponajprije kao prevoditelj Tassova Aminte, Sofoklove Elektre te Ljubavi i smrti Pirama i Tisbe iz Ovidijevih Metamorfoza, a ostavio je i mnoštvo dosjetljivih epitafa te 137 lirskih pjesama.

Antun Bratosaljić Sasin (oko 1518.–1595.) istaknuo se skladbom Mrnarica kojom je proslavio političku i vojnu snagu Dubrovačke Republike, dok je u epskome kroničarskome ciklusu Razboji od Turaka pozdravio hrvatsku pobjedu nad osmanlijskim osvajačima u bitci kod Siska 1593. godine.

Bolnu je liriku pisao tjelesno hendikepirani Sabo Mišetić Bobaljević, zvani Glušac (1529.–1585.), koji je svoje stihove pisao ne samo na hrvatskome nego i na talijanskome, čime je dokazao da i se talijanski ubraja u jezike kojima se mogu i znaju izraziti hrvatski pjesnici. Naravno, nije bio osamljen; njegov značajni prethodnik koji je pisao latinski i talijanski bio je kotorski pjesnik Ludovik Paskalić (oko 1500.–1551.) čija je zbirka Rime volgari di M. Ludovico Pascale da Catharo Dalmatino (Venecija 1549.) najopsežnije i najcjelovitije talijansko djelo napisano na istočnoj obali Jadrana, a zbirka latinski pisanih pjesama Carmina (posmrtno 1551.) posljednja je velika tiskana zbirka svjetovne, latinski pisane poezije hrvatskoga humanizma.

Od reformacijskih pokušaja do protureformacije i baroka

Ako je hrvatsku književnost (za razliku od npr. češke) u presudnoj mjeri obilježila renesansa, gotovo potpuno zaobišla ju je reformacija. Hrvatski benediktinci glagoljaši koji su za vrijeme svoga djelovanja u Pragu upoznali gotovo cijelu češku srednjovjekovnu književnost i marljivo je prevodili, pobjegavši iz Praga od husitskih pobuna, donijeli su u Hrvatsku i nekoliko propovijedi Jana Husa, ali misli čeških reformatora ovdje su ostale bez odaziva. Kad se u Europi kasnije proširio reformacijski pokret inspiriran djelom Martina Luthera, na ugarsko–hrvatsko prijestolje zasjeli su Habsburzi koji su podržavali katolicizam i ta je činjenica bila dovoljna da određeni reformacijski pokušaji u sjevernoj Hrvatskoj završe na samome početku. A budući da su Mletačka i Dubrovačka Republika ostale vjerne katoličanstvu, reformacije u južnoj Hrvatskoj praktički nije ni bilo. Zbog suočenosti s nepopustljivom osmanlijskom prijetnjom možda je vjernost Stolici Sv. Petra bila kakvo–takvo jamstvo da pravovjerno kršćanstvo neće svoje antemurale ostaviti na milost i nemilost osvajačima.

Hrvatski sljedbenici reformacije angažirali su se zapravo samo u svijetu, posebno u Njemačkoj. Najviše se među njima istaknuo Matija Vlačić Ilirik (1520.–1575.), filolog, protestantski teolog i crkveni povjesničar, čiji je latinski pisan Ključ Svetoga Pisma iz 1567. postao najslavniji biblijski leksikon svoga vremena. Dvojica reformacijskih glagoljaša — Stjepan Konzul Istranin (1521.–iza 1568.) i Antun Dalmatin (vjerojatno iz Senja, umro u Ljubljani 1579.) — djelovali su u Urachu u Njemačkoj gdje su u tamošnjoj hrvatsko–slovenskoj protestantskoj tiskari, koju je vodio grof Ivan Ungnad, izdavali vjerske knjige. Iako su bili izvorni čakavci, nisu se držali svoga zavičajnog narječja nego su u svojim prijevodima nastojali rabiti moderniji standardni jezik koji su nazvali »današnji općeni i razumni hrvatski jezik«.

Protestantski zahtjev da se bogoslužje održava na narodnome jeziku i da se za misijske i propagandne svrhe valja služiti jezikom puka preuzeli su isusovci, vodeći nositelji protureformacijskih ideja.

Kako se s obzirom na ratne okolnosti hrvatsko političko središte u međuvremenu pomaklo na krajnji sjeverozapad pa je administrativno i kulturno središte neokupiranoga ostatka Hrvatske postao Zagreb, u javni i kulturni život više se počelo uključivati stanovništvo koje je govorilo kajkavskim narječjem. Tiskanu literaturu u to doba predstavljaju kronike i zbirke propovijedi, a lirsku duhovnu i svjetovnu liriku pučkoga podrijetla obuhvaća najstarija kajkavska pjesmarica iz 1593. godine.

Turci su nastojali prodrijeti dalje na sjeverozapad. Padom Bihaća 1592. »pukla je kičma teritoriju hrvatstva«, ali godinu dana kasnije, 1592., kršćanska je vojska izvojštila veliku pobjedu kod Siska. Na moru je stanje bilo bolje nego prije: bitka kod Lepanta 1571. godine zaustavila je tursko napredovanje na moru i Turska više nije bila pomorska sila.

Dubrovnik je doživljavao svoj gospodarski uspon, ali Turci su ga stezali u čvrstome zemljopisnome i političkome zagrljaju. Ideološko je naručje katoličke Crkve očvrsnulo dolaskom isusovaca. Kulturni život u Dalmaciji u to se doba gasio, tako da je kulturno značenje Dubrovnika raslo i u planovima isusovaca.

Književnost koju su njegovali i promicali isusovci ima ponajprije duhovnu vrijednost. Oslobođene krajeve najprije je trebalo opskrbiti vjerskim knjigama za najšire pučanstvo — katekizmima, životima svetaca, molitvenicima, propovijedima.

Kad su isusovci počeli otvarati srednje i visoke škole (1607. gimnaziju u Zagrebu i kolegij u Dubrovniku, 1669. filozofski fakultet u Zagrebu), odmah su zapeli na pitanju književnoga jezika kojim se ne bi trebalo služiti samo u određenome ograničenome području nego na čitavome prostoru koji se u crkvenoj terminologiji počeo nazivati Illyricum sacrum. Intenzivne rasprave o modernome hrvatskome književnome jeziku započele su u Rimu, a vodila ih je kongregacija De propaganda fide, osnovana 1622. godine.

Godine 1604. u Rimu je čakavac s otoka Paga, isusovac Bartol Kašić (1575.–1650.) izdao prvu gramatiku hrvatskoga jezika Institutiones linguae illyricae (Pravila ilirskoga jezika). Kako je živio u Dubrovniku i djelovao u krajevima pod turskom vlašću, Kašić je poznavao ljepotu, bogatstvo i rasprostranjenost štokavštine pa je dva stoljeća prije jezične reforme Ljudevita Gaja sam riješio pitanje standardnoga jezika Hrvata. Njegova je načela prihvatio i drugi isusovac Jakov Mikalja (1601.–1654.) koji je izdao hrvatsko–latinsko–talijanski rječnik Blago jezika slovinskoga (Loreto–Ancona, 1649.–51.).

Hrvatsko je pučanstvo, dotučeno i razbijeno stoljetnim porazima, iseljavanjem i neprekidnim migracijama, počelo polako dizati glavu, štoviše, bivalo je sve svjesnije slabosti svojih snaga i osjećalo je potrebu za osloncem u široj slavenskoj zajednici. Paralelno s narodnim imenom pojavljuju se i druga imena — autohtono »slavensko« i nametnuto »ilirsko«; tako sva tri imena počinju funkcionirati kao sinonimi. Crkvi je odgovarao takav katolički tip panslavenstva jer je pred očima imala crkveno jedinstvo. Dubrovački benediktinac Mavro Orbini (pol. 16. st. –1611.) izdao je djelo Il regno degli Slavi (Kraljevstvo Slavena, Pesaro 1601.) u kojem se povijesni izvori miješaju s fantazmagorijama što su, naravno, imale bolji odjek i trajniji utjecaj od provjerenih činjenica i trijezne znanstvene rasprave. Orbinijeva je knjiga snažno djelovala tijekom 17. i 18. stoljeća, a išla je na ruku i crkvenoj strategiji i mašti literata.

Katolička je obnova koju su vodili isusovci naoko počinjala ispočetka, ali je u biti sačuvala sve stečevine renesanse, tako da se barok u mnogom izravno nadovezuje na nju, naglašavajući ponajprije ulogu Crkve i njezinoga nauka. Posebno se često upozorava na ogromnu distancu između svemogućega i pravednog, ali strogog Boga i njegova maloga stvorenja koje, uzdižući svoje beznačajno vrludanje do povijesnih visina, zaboravlja da je prah i sjena, pulvis et umbra. Zato umjetnost, da bi imala smisla, mora čovjeka pripremiti za »strašni« sud.

Vrhunsku viziju u europskim razmjerima predstavlja Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa (1544.–1595.) koji je utjecao na mnoge europske autore. Dubrovčanin Dominko Zlatarić (1555.–1609.?) preveo je Tassova Amintu iz rukopisa i prijevod izdao prije nego što je knjižno objavljen original. Tassovo je djelo u Dubrovniku najviše popularizirao Camillo Camilli, Toskanac iz Siene, samozvani nastavljač Oslobođenoga Jeruzalema, rektor dubrovačkih škola.

Vjerojatno najvrjedniji Tassov sljedbenik postao je Ivan Gundulić (1589.–1638.), tipični predstavnik svoga vremena, jedan od mnogih što su »sagriješili, spoznali i skrušili se«. U predgovoru svome prijevodu Davidovih psalama (Pjesni pokorne kralja Davida, Rim 1621.) poimence navodi svojih deset mladenačkih drama koje su navodno »s velicijem slavam« bile izvedene u Dubrovniku, ali tu ih naziva »porodom od tmine« i želi ih »u tmini« ostaviti i ne iznijeti na svjetlo dana. Ukratko, prijevodom psalama započinje nova etapa u pjesnikovu stvaralaštvu. Ona se ne očituje samo u Suzama sina razmetnoga (Venecija 1622.) nego i u Osmanu. Dubrovački je osmerac još od Pelegrinovićeve Jeđupke postigao iznenađujuće pripovjedačke mogućnosti i Gundulić ga je uzdigao na klasični versus heroicus hrvatske umjetničke epike. Suze predstavljaju visoku razinu umjetničkoga majstorstva svoga autora. Biblijska priča, novozavjetna prispodoba, izrazito barokna tematika, tipična barokna koncepcija grješnika i pokajnika. Tri »plača« — grijeh, spoznaja, skrušenost, tri su faze očitovanja idealnoga protureformacijskog čovjeka.

Slična se preobrazba javlja i u pastirskoj melodrami Dubravka (1628.) gdje se pjesnik od Dubravke okreće Dubravi — Dubrovniku, pa iako je djelo napisao povodom vlastitoga vjenčanja, taj tekst je više domoljuban, a manje ljubavna poema. Naglasak je stavljen na uvijek i iznova citiranu Himnu slobodi:

O lijepa, o draga, o slatka slobodo,

dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,

uzroče istini od naše sve slave,

uresu jedini od ove Dubrave,

sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi

ne mogu bit plata tvoj čistoj lipoti.

Ponos dubrovačkoga vlastelina na njegov Grad dolazi do izražaja i u Osmanu, jednako kao i barokna svijest o neizbježnosti suda nad svakim ljudskim činom, a pogotovo zločinom. Gundulić se najprije spremao prevesti Oslobođeni Jeruzalem, ali su ga rusko–poljske pobjede nad Turcima 1621. godine kod Hoćima na Dnjestru navele da napiše vlastito djelo. Svoju je ulogu odigrao i sve bliži milenij islama (626.–1626.) koji je po Gundulićevu sudu za sljedbenike Kurana morao biti katastrofalan. A isto tako i sudbina mladoga sultana Osmana koji je odlučio vratiti carstvu narušeni značaj, a poginuo je u pobuni janjičara 1622. godine. Djelo u 20 pjevanja ostalo je nedovršeno; 14. i 15. pjevanje dovršio je nakon dva stoljeća Ivan Mažuranić koji je napisao i njegov idealni dodatak — Smrt Smail–age Čengića. Gundulić se u svojoj viziji svijeta nadovezuje na Marka Marulića, a na njega pjesnici hrvatskoga preporoda. Vjera u neizbježnu propast osmanlijske tiranije mogla se primijeniti i na habsburšku tiraniju.

U Dubrovniku je nastalo i nedovoljno istraženo pjesničko djelo Horacija Mažibradića (1565.–1641.), izvanbračnoga sina autora ljubavne lirike Maroja Mažibradića Šuljage (1518./25.–1591.). Horacijeva ljubavna, moralističko refleksivna i epigrafska poezija negdje je na granici renesanse i baroka; očitujući izrazito hedonistički stav, pjesnik se majstorski poigrava pjesničkim oblicima i riječima.

Dubrovački je vlastelin Stijepo Đurđević (1579.–1632.) ušao u povijest hrvatske barokne književnosti komičnom poemom Derviš u kojoj parodira petrarkističku maniru europske i dubrovačke ljubavne poezije. Glavni mu je junak derviš koji je beznadno zaljubljen u kršćanku, a autorov karakteristični rječnik zgodno je pomiješan s turcizmima.

Najboljim lirskim pjesnikom dubrovačkoga 17. stoljeća smatra se Ivan Bunić Vučić (1592.–1658.), petrarkist i marinist ujedno. Za razliku od Gundulića, kao rođeni lirik nije se želio odreći svoga »poroda od tmine«, iako je napisao trodijelni duhovni ep Mandalijena pokornica (Ancona 1630.) u tri »plača«. Usto je u svome iskazivanju počasti ljubavi i ljepoti pokazao do tada u hrvatskome pjesništvu neviđenu maštovitost, ljubavnu je tužaljku uspio protkati ne samo humorom nego i ironijom i autoironijom, strastvenu putenost povezati s melankoličnim motivom prolaznosti, a detalje ljepote svoje voljene opjevati kaskadama bizarnih metafora. Shvaćajući liriku kao pjesničku igru koja omogućava slobodni uzlet mašte, zapravo je stvorio izrazito modernu ljubavnu poeziju u hrvatskoj književnosti.

Gundulićev rođak Junije Palmotić (1606.–1656.) ostavio je iza sebe bogato djelo u kojem je učvrstio Gundulićev osmerac. Prerađujući epizode iz Ovidija, Vergilija, Ariosta i Tassa, pisao je melodrame s mitološkom i viteškom tematikom. Njegova Pavlimira (1632.), zasnovanoga na Ljetopisu popa Dukljanina i dubrovačkoj legendi, krasi patriotizam i vjernost službenom nauku Crkve.

Vladislav Menčetić (1617.–1666.) izdao je godinu dana prije svoje smrti, a dvije godine prije potresa, Trublju slovinsku (Ancona 1665.), posvećenu junaku protuturskih ratova, hrvatskomu banu Petru Zrinskomu kojega povezuje sa sigetskim junakom.

U predgovoru svome prepjevu mađarskoga epa svoga starijeg brata Nikole Adrijanskoga mora sirena (1660.), posvećenoga junačkom činu njihova djeda kod Sigeta, Petar Zrinski (1620.– 1671.) upozorava da se oko Ozlja, sjedišta roda Zrinskih, stvara književni krug koji nastoji oblikovati književni jezik, što bi moglo dobiti i značajnu političku potporu. Ozaljski je krug predlagao takav tip jezika koji bi uzeo u obzir sva tri narječja. Među njegove glasovite članove ubraja se pjesnik, vjerski pisac i leksikograf Ivan Belostenec (1593./4.–1675.) koji je kao velikodostojnik pavlinskoga reda proputovao različite hrvatske krajeve i savršeno upoznao sva tri narječja te na osnovi tih spoznaja stvorio svoje životno djelo Gazophylacium, latinsko–hrvatski i hrvatsko–latinski rječnik, »najmonumentalnije književno djelo XVII. stoljeća u Hrvatskoj«.

Međutim, jezična je reforma ipak morala pričekati. Gazophylacium je iz financijskih razloga ostao u rukopisu sve do 1740., a Petar Zrinski se upleo u urotu protiv cara Leopolda i završio na stratištu zajedno sa svojim puno nadarenijim zetom Franom Krstom Frankopanom (1643.–1671.) koji je u hrvatsko umjetničko pjesništvo unio pučki desetosilabični stih (deseterac) i iza sebe ostavio ljupku pjesničku zbirku Gartlic za čas kratiti.

Hrvatsku je teško pogodilo uništenje dviju najznačajnijih velikaških obitelji, Zrinskih i Frankopana. Zaslugom Jana Sobjeskoga car Leopold se obranio od drugoga i posljednjeg nasrtaja Turaka na Beč 1683. godine. U obrani Beča poginuo je i dominikanac, pisac, politolog, muzikolog i skladatelj Juraj Križanić (1618.–1683.) koji je, utekavši se moćnomu ruskomu carstvu, radio na razumijevanju između njega i Svete stolice. Zbog toga je 17 godina proveo u Sibiru gdje je napisao Politiku u kojoj je iznio svoju viziju hrvatstva, ilirstva i sveslavenstva.

Na Petra Zrinskoga nadovezuje se polihistor i neizmjerno plodni pisac hrvatskih i latinskih djela Pavao Ritter Vitezović (1652.– 1713.). U svojoj najznačajnijoj skladbi Odiljenje sigetsko (1684.), sastavljenoj od niza »lamentacija« sudionika i svjedoka sigetske bitke, nekoliko godina nakon desetkovanja roda Zrinskih podsjetio je na povijesne zasluge sigetskoga junaka Nikole Šubića Zrinskoga i oživio uspomenu na tragičnu žrtvu nepopustljivoga habsburškoga carskoga apsolutizma. Prvi nakon Šime Budinića (1530.–1600.) Vitezović je počeo rabiti dijakritičke znakove po uzoru na češki. Čakavac rodom, djelovao je u kajkavskome Zagrebu i shvaćao integracijsku ulogu štokavštine.

Epik i povjesničar Jeronim Kavanjin (1641.–1714.) napisao je veliki historijsko–političko–eshatološki ep u 30 pjevanja i 32 tisuće redaka koji je njegov prvi izdavač Ivan Kukuljević Sakcinski nazvao Bogatstvo i uboštvo.

Pjesnik i dramski pisac Petar Kanavelović (1637. — 1719.), plemić s otoka Korčule, uz mnoštvo raznih vrsta lirike — od ljubavne do vjerske — te niza drama koje su izvedene u Dubrovniku, napisao je i rodoljubljem nadahnuti ep Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman, radnja kojega je zasnovana na sukobu čudotvornoga djelovanja Sv. Ivana Orsinija na razmeđu 11. i 12. stoljeća s Kolomanovim osvajanjem dalmatinskih primorskih gradova. Ep je u svoje vrijeme djelovao kao aktualni memento.

Posljednji veliki dubrovački pjesnik Ignjat Đurđević (1675.– 1737.), strasni ljubavnik, svoje je strasti u potpunosti izrazio u svojim pjesmama; osim tradicionalnoga osmerca rabio je i pučki deseterac, a svoj je marinizam oplemenjivao jednostavnošću pučke pjesme. Nadovezao se i na svoga prethodnika Bunića, ali su njegovi Uzdasi Mandaljene pokornice (Venecija 1728.) bogatiji i metrički i psihološki. Pisao je pobožne i nestašne pjesme, kao što su Suze Marunkove. Uz poeziju je opisao i život i djela nekih glasovitih Dubrovčana, a posebno je pomno proučavao povijest Ilirije (Antiquitates Illyricae). Njegov Život sv. Benedikta (tiskan tek 1984.) smatra se najznačajnijim djelom hrvatske barokne proze.

Od prosvjetiteljstva do predromantizma

U dotadašnjem vodećem kulturnome središtu još uvijek podijeljene zemlje — Dubrovniku u 18. stoljeću slabi intenzitet književnoga stvaranja, poglavito pjesničkoga. Posljedice katastrofalnoga potresa 1667. godine i smanjenje pomorskih aktivnosti na Jadranu osjećaju se u svim područjima života grada–republike kojoj se nepovratno bližio kraj.

S druge su strane književno i kulturno oživjela područja koja zbog izloženosti osmanlijskim pritiscima o književnome stvaralaštvu do tada nisu ni pomišljala. Vodeće osobe književnoga života u tek oslobođenoj Slavoniji postali su pisci koji nisu težili vrhunskomu pjesničkomu izrazu nego su u prosvjetiteljskome duhu svoga vremena i u skladu sa svojim shvaćanjem aktualnih potreba naroda htjeli njegovim najširim slojevima pružiti i zabavu i pouku, ucijepiti svojim čitateljima i slušateljima napredne ideje i odgojiti ih da steknu demokratsku, narodnu i slavensku svijest.

Model i pravi primjer prosvjetiteljski shvaćene književnosti predstavlja djelo Matije Antuna Reljkovića (1732.–1798.) Satir iliti divji čovik (1762.). U jedanaest pjevanja u pučkome desetercu glavni junak pjeva o ljepotama slavonske zemlje, ali istodobno nemilosrdno šiba sve mane i poroke njezinih stanovnika neposredno nakon 150–godišnje turske okupacije. Pjesnikovo pero ne vodi toliko njegova Muza, koliko bezgranična prosvjetiteljska vjera u snagu radnoga i moralnog odgoja. Reljković je daleko od domovine bio sudionik sedmogodišnjega rata 1756.–1763. i tijekom svoga pruskog sužanjstva u Frankfurtu na Odri živio je u kući obrazovanoga Nijemca gdje je naučio francuski i obilato se služio kućnom knjižnicom, tako da njegov najdublji doživljaj nisu bile ratne strahote nego susret s civilizacijski naprednijom sredinom i prosvjetiteljskom kulturom. Cijelo mu je djelo, koje je napisao još u sužanjstvu, prožeto čežnjom da se i njegova zemlja što prije izvuče iz zaostalosti.

Reljkovićevo je djelo izazvalo polemiku. Napao ga je anonimni Tamburaš slavonski, a rezervu je iskazao i svestrano obrazovani franjevac Matija Petar Katančić (1750.–1825.) koji je pisao na latinskome i hrvatskome i koji je pod utjecajem predromantizma već prihvaćao njegov smisao za povijest i pučke običaje te ih je branio od Reljkovića koji je u njima vidio samo tursko nasljeđe i izvor nemorala.

S druge strane, Reljkovića je u svome djelu Jeka planine, koja na pisme Satira i Tamburaša slavonskog odjekuje i odgovara (1767.) branio i slavio glagoljaški svećenik Vid Došen (1720.–1778.). U Reljkovićevu duhu, ali još snažnije, Došen je nastavio u svome djelu Aždaja sedmoglava bojnim kopljem udarena i nagrđena, iliti sablast griha na sedam glavni griha razdiljenoga oštrom istinom pokarana i prikorena (1768.).

Posve drugačiju razvojnu liniju hrvatske književnosti u Slavoniji predstavlja Antun Kanižlić (1700.–1777.), sljedbenik baroka koji je u Europi praktički već utihnuo. Njegova je Sveta Rožalija (izd. posmrtno 1780.) u već procvaloj racionalističkoj književnosti djelovala kao zakašnjeli plod, ali je ipak, svjesno se nadovezujući na slavne dubrovačke prethodnike, bila umjetnički uvjerljiva, za što ju je pohvalio i M. P. Katančić.

Kapelan hrvatskih postrojbi na mletačkome području, franjevac Filip Grabovac (1697.?–1749.) svoje je djelo Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (Venecija 1747.) oblikovao kao zbir raznorodnih književnih vrsta — stihova i proze, kao svojevrsnu kroniku »svijeta svih vremena«, prožetu pučkim domoljubljem i baroknom sviješću o slavenskoj pripadnosti, ukomponiranu u razgovor između starca i mladića. Knjiga je iz nekih razloga izazvala njegove nadređene; tek što je izišla, mletački je sud osudio autora na doživotnu robiju jer je navodno uvrijedio slavnu Signoriju, i on je ubrzo umro u franjevačkome samostanu na jednome otočiću kraj Mletaka, bolestan i iscrpljen.

Na Grabovca se nadovezuje vještiji, ali i sretniji drugi dalmatinski franjevac — Andrija Kačić Miošić (1704.–1760.). Njegov je Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.), koji mješavinom stihova i proze opisuje različite događaje iz povijesti slavenskih zemalja, ponajprije iz doba kršćansko–osmanlijskih ratova, postigao neviđenu i dugovječnu popularnost. Kačić je povijesna zbivanja crpio iz monumentalnoga djela talijanskog isusovca Danijela Farlatija Illyricum sacrum I–VIII (1751.–1819.), iskazujući desetercem junačke pučke epike svoje povjesničarske i pjesničke ambicije. Ne očituje se međutim kao jednostrani štovatelj puka; priznaje i poštuje i plemenitaške tradicije, a nadasve želi slaviti Boga jer ljudska je povijest Božje djelo. Glavni je junak njegova djela protuosmanlijski bojovnik Gjergj Kastrioti Skenderbeg (vjerojatno 1405.–1468.). Kaćić Miošić do danas se smatra obrascem pučke književnosti.

Premalo ukusa Kačićevu je Razgovoru predbacivao učeni talijanski augustinac, opat Alberto Fortis (1741.–1803.), prirodoslovac, geolog, geograf i etnograf, čiji je Viaggio in Dalmazia (1774., Put u Dalmaciju) upozorio tadašnju Europu na život i stvaralaštvo njezinih stanovnika. Njegovim posredovanjem Kačić je ušao u svjetsku književnost, u Herderove Volkslieder. Mladi hrvatski liječnik Ivan Lovrić (oko 1754.–1777.) doveo je doduše u pitanje neke Fortisove zaključke, izbor pjesama i način prevođenja, ali djelo je ipak odigralo značajnu ulogu i oduševljenjem za pučku baladičnu pjesmu Hasanaginica zarazilo mnoge pjesnike koji su je prevodili.

Došavši u kontakt s Fortisom, splitski liječnik i glazbenik Julije Bajamonti (1744.–1800.) postao je sljedbenik Francuske revolucije, racionalističkoga odnosa među ljudima i predromantičarskoga oduševljenja za pučku pjesmu. Napisao je studiju Il morlacchismo d’Omero (Padova 1797., Homerov morlakizam) o sličnosti između južnoslavenskih pučkih pjesama i Homerovih epova.

Oduševljenje blagom pučkoga stvaralaštva izrazio je i drugi Fortisov prijatelj, Dubrovčanin Đuro Ferić (1739.–1820.) koji je svojoj poslanici Ad clarissimum virum Joannem Müller (1798.) priložio prvu zbirku prijevoda pučke poezije na latinski s već proslavljenom Hasanaginicom na prvome mjestu.

U drugoj polovici 18. stoljeća djelovala je u Dubrovniku i pjesnikinja Lukrecija Bogašinović Budmani (1710.–1784.), autorica četiriju epskih skladbi s biblijskom tematikom: Posluh Abrama patrijarke (1763.), Život Tobije (1763.), Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova (1764.) i Život Jozefa patrijarke (1770.). Ni jedno djelo nije tiskano za njezina života, ali 47 sačuvanih opisa svjedoči da im nije manjkalo čitatelja.

Predromantizam je carstvu naseljenom nizom naroda bez vlastite države donio buđenje nacionalne svijesti i konstituiranje modernih nacionalnih zajednica. Jedino je u građanskoj Hrvatskoj ostala trajno sačuvana svijest o hrvatskoj državnosti. Krajem stoljeća rasplamsava se nacionalna i kulturna borba razjedinjenih Hrvata protiv nacionalno već probuđenih i sjedinjenih Mađara. Hrvatsko vodstvo u to doba staje u obranu latinskoga jezika protiv mađarskog jer novovjeki hrvatski još nije jedinstven i kodificiran. Postavlja se i pitanje starine dvaju naroda i njihovih tradicija. Stvara se hrvatski narodni preporod — ilirizam, koji svoje ime zasniva na uvjerenju da su južni Slaveni na Balkanu nasljednici antičkih Ilira. »Ilirci« prihvaćaju i priznaju dva velika književna uzora — Gundulića kojega uzdižu do nebesa i Kačića kojega svi čitaju.

Narodni preporod

Kao posljedica Napoleonova pobjedonosnoga pohoda na Europu došlo je 1797. godine do pada Venecije koja je stoljećima vladala ne samo Dalmacijom nego je kao jedna od triju velesila utjecala na sudbinu cijeloga hrvatskog naroda. Suživot i povezanost s njom trajala je gotovo cijelo tisućljeće. Za vrijeme humanizma i renesanse književnost je u Dalmaciji pod talijanskim utjecajem cvala, ali se postupno gasila. Muze nisu šutjele ni u doba osmanlijske opasnosti, naprotiv, vrlo su jasno govorile — bilo hrvatski, bilo latinski, ponekad i talijanski, ali kad je neposredna turska opasnost prošla i kad se Venecija osjetila jakom i samosvjesnom, izgubila je zanimanje za njegovanje kulture u podčinjenoj provinciji koja joj je bila dobra kao rasadište vojnika i izvor sirovina.

Neposredno prije pada Republike Sv. Marka hrvatski je narod živio razasut — u mletačkoj Dalmaciji, u turskoj Bosni i Hercegovini, u Dubrovačkoj Republici, u Istri, u sjevernoj Hrvatskoj i u tzv. Vojnoj krajini. Sjeverna je Hrvatska (Kraljevina Hrvatske i Slavonije) bila pretežno pod utjecajem njemačkoga jezika i njemačke kulture, južnom su Hrvatskom (Kraljevinom Dalmacijom i istarskom grofovijom) stoljećima vladali Mlečani, Dubrovnik je bio slobodan, ali je živio u daleko tješnjoj vezi s prekomorskim talijanskim susjedom nego s vlastitim sjeverom. Prirodnu težnju da se povežu »membra disiecta« hrvatskih zemalja i naroda onemogućavala je Habsburška Monarhija sve do svoga raspada 1918. godine.

Značajnu je ulogu odigrala Francuska revolucija 1789. godine i napoleonski ratovi koji su za njom uslijedili. Napoleon je u osvojenim hrvatskim i slovenskim zemljama oživio ideju ilirizma — osnovao je Ilirske provincije i unio u njih novi duh. Dok je austrijska uprava od 1797. do 1805. godine (od prestanka mletačke vlasti do dolaska Napoleonove vojske) u Dalmaciji protežirala manjinsko talijansko stanovništvo, Napoleonov je dalmatinski upravitelj — »providur«, Mlečanin Vicenco Dandolo, pokrenuo opću kulturnu obnovu zaostaloga područja. Izradio je plan razvitka školstva i organiziranja zdravstva, a za njegove je »vlasti« bio pokrenut i prvi hrvatski tjednik Kraljski Dalmatin, tiskan u Zadru 1806.–10. na talijanskome i hrvatskome. Napoleonov maršal A. F. L. Visse de Marmont, vojni zapovjednik Dalmacije i generalni guverner Ilirskih provincija, promaknut u »dubrovačkoga vojvodu«, uvodio je u škole hrvatski jezik i potpomogao tiskanje sjajnoga talijansko–hrvatsko–latinskoga rječnika Joakima Stullija (1729.–1817.) u Dubrovniku 1810. godine.

Istodobno je na sjeveru Hrvatske, u Zagrebu, pavlinski svećenik Tito Brezovački (1757.–1805.) isključivo na kajkavštini pisao svoje komedije, a na štokavštini i na latinskome prigodne pjesme. U komedijama Matijaš Grabancijaš dijak (1804.) i Diogeneš odigrao je ulogu svojevrsnoga hrvatskog Beaumarchaisa, a u elegiji Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, trium sororum recursus ad novum pro–regem comitem Ioannem Erdödy, ne suis priventur corronis, proinde et novo sponso Leopoldo ab Hungaria (1790., Utok triju sestara, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, novom banu grofu Ivanu Erdödyju, da ne bi ostale bez svojih kruna, a i bez mladoženje Leopolda Ugarskoga) i u kajkavštinom pisanoj tužaljci Jeremijaš nad horvatskoga orsaga zrušenjem narekajuči (1801.) oštro brani hrvatsku državnu i kulturnu samobitnost od agresivne mađarizacije.

Zagreb koji je još nedavno ležao nadomak austrijsko–turske granice počeo se razvijati i cvasti unatoč nesretnim političkim okolnostima. U okviru općega razvitka i tu se samo od sebe nametnulo pitanje određenja književnoga jezika. Godine 1796. poduzetni mladi trgovac Josip Šipuš u svojoj je knjižici Temelji žitne trgovine naglasio praktičnu potrebu kodifikacije, 20 godina kasnije Antun Mihanović (1796.–1861.) izdao je svoju Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku (Beč 1815.), a za idućih dvadeset godina napisao je i pjesmu Horvatska domovina (1835.) koja je postala nacionalna himna.

Zadatka da oblikuje jedinstveni hrvatski književni jezik upravo te se godine prihvatila mlada generacija na čelu s Ljudevitom Gajem (1809.–1872.), sjajnim i solidno humanistički obrazovanim organizatorom i govornikom. Gajeva je generacija, inspirirana Kollárovom idejom slavenske uzajamnosti, prihvatila načelo baštinjeno još od prethodnih naraštaja da su južni Slaveni potomci antičkih Ilira i pod ilirskim je imenom željela ujediniti sve južne Slavene. Za taj je jedinstveni narod ponudila i jedinstveni jezik i pravopis koji je novim naraštajima trebao približiti blago hrvatske književnosti iz svih krajeva i narječja, a Hrvate približiti ostalim južnim Slavenima.

Kao osnovu jedinstvenoga književnog jezika »ilirci« su predložili štokavsko narječje kojim je bila pisana književnost renesansnoga i baroknog Dubrovnika, a njime je govorio najveći broj ne samo Hrvata nego i Srba, i na njemu su nastale najljepše pučke pjesme. Dubrovački tip štokavštine dokazao je da se jezikom pučkih pjesama mogu pisati i najrafiniraniji književni tekstovi, a dubrovačka i dalmatinska književnost svjedočila je o duhovnome svijetu kakvim se nisu mogli pohvaliti ni veći narodi.

Književnost je ilirizma bila namijenjena ponajprije višim slojevima; njezini su stvaraoci znali da za svoje ideje u feudalnoj Hrvatskoj najprije moraju pridobiti plemstvo i ubrzati kroatizaciju malobrojnoga građanstva. Znali su i to da čitati mogu samo magnati, obrazovani šljivari, svećenici i građanstvo, i to rijetko u nižim slojevima, a seoski je puk ostao posve po strani.

Hrvatski se ilirizam vremenski poklapa s romantizmom u europskim književnostima. Međutim, u hrvatskoj književnosti (za razliku od nekih drugih) ne dolazi ni do kakvoga sukoba sa starijom književnošću, naprotiv, proklamira se integracija staroga i novoga, ne rođenje nego preporod, obnova vlastitim snagama, oživljavanje vlastite tradicije. U tome je i odjek mesijanizma koji je u slavenskim književnostima vladao od pojave Herderovih Ideja za filozofiju historije čovječanstva (1784.–91.) sve do druge polovice 19. stoljeća.

Književnosti ilirizma pečat je dao Zagreb. Sveobuhvatni Gajev program pozvao je u »ilirsko kolo« sve južne Slavene od Trsta do Varne, ali odaziv je bio slab. Srbi su dvadeset godina prije toga oružjem izvojštili početak oslobođenja i težili su postupnomu proširenju svojih područja. Filolog i sakupljač pučkih pjesama Vuk Stefanović Karadžić (1787.–1864.) ponudio je srpskoj kulturi novi, narodni jezik koji je ubrzo pobijedio konzervativni »slavenosrpski«. Srpski pisci nisu mogli imati osjećaja za pitanja koja je pred ilirce postavljala hrvatska tradicija, oduvijek narodna pa stoga i tronarječna, ali prožeta sviješću da pobjednik nad preostalim dvama narječjima mora voditi brigu i o poraženima. Slovenci i njihov čelni pjesnik France Prešeren (1800.–1849.) smatrali su da bi odreći se svoga jezika značilo odreći se jedine potvrde o nacionalnome identitetu i upravo im je Prešerenova poezija tada pokazala da bi žrtva bila prevelika.

Među Slovencima ilirizam je prihvatio jedino Stanko Vraz (1810.–1851.), obrazovani i bogomdani pjesnik, najromantičniji među ilircima. U pučkome je pjesništvu vidio korektiv utjecaja dubrovačkih klasika. U poplavi rodoljubnoga pjesništva izborio je sebi pravo na intimne inspiracije. Njegove Đulabije (1840.), pisane šestostopnim stihom poljskih krakovjaka, postale su ljubavni priručnik ilirske mladeži. Opjevana junakinja Ljubica petrarkistički zanemaruje pjesnikove osjećaje, udaje se za drugoga i ubrzo umire. Ljubav i smrt postaju jedno i pjesnikova bol prelazi u ljubav prema domovini i cijelomu čovječanstvu. Vrazova je lirika prvi uspješni primjer univerzalizacije ilirskoga pjesništva.

Svjestan da književnost ilirizma mora što brže postići umjetničku zrelost i osloboditi se neposrednih nacionalnih i političkih zadaća, Vraz je zajedno s pjesnikom, prozaikom, političarom i prirodoznancem Ljudevitom (Farkašem) Vukotinovićem (1813.–1893.) i pjesnikom, dramskim piscem i publicistom Dragutinom Rakovcem (1813.–1854.) 1842. godine pokrenuo prvi hrvatski književni časopis Kolo u kojem je kritički napao diletantizam i odredio smjer kojim hrvatska književnost mora ići. Vraz je bezrezervno prihvatio štokavštinu Karadžićevih pučkih pjesama i nije ni pomišljao da bi se ona mogla oplemeniti elementima drugih narječja koje je Gajeva reforma, prema riječima Miroslava Krleže, »bacila kroz prozor«.

Najveći pjesnik ilirizma Ivan Mažuranić (1814.–1890.) rodio se u čakavskoj sredini, ali u onome njezinome dijelu gdje je snažno živjelo pučko stvaralaštvo čakavsko–štokavskoga tipa. U djetinjstvu je zavolio Kačićev Razgovor ugodni i počeo je pisati u njegovu duhu. Onda je iskušao dubrovačku metriku i latinske heksametre da bi napokon pronašao odgovarajući način za ispunjenje dvaju zadataka koje je preda se postavio. Godine 1842. dovršio je dva pjevanja Gundulićeva Osmana (rukopis je 1818. u Veneciji tiskao A. Mihanović), a 1845. godine završio je svoju vlastitu epsku skladbu Smrt Smail– age Čengića. Uvjeren da se mora približiti klasičnim uzorima, svoju je umjetnost zasnivao na pregnantnosti, sažetosti, lapidarnosti i težnji ka gnomičnosti. Na dramatičnoj slici sukoba između volje vlastodržaca i težnje potlačenih za slobodom stvorio je veliko pjesničko djelo na novoozakonjenome književnome jeziku i njime zaključio dugo razdoblje obilježeno iscrpljujućom protuosmanlijskom borbom za narodnu samobitnost.

Ipak, glavni je kodifikator jezika hrvatskoga pjesništva za idućih pola stoljeća postao Petar Preradović (1818.–1872.) koji je progovorio općim, svima razumljivim jednostavnim jezikom svoga vremena. Njegova pjesma Zora puca, bit će dana, uvodna pjesma časopisa Zora dalmatinska (1844.), alegorijski je izrazila nade probuđenoga naroda. Glavni Preradovićevi motivi su ljubav, Bog i domovina, a domoljubni se osjećaji prepliću s ljubavnima.

Među vodećim osobama ilirizma ističe se i Dimitrija Demeter (1811.–1872.), podrijetlom Grk, pjesnik, novelist i dramski pisac, publicist i kazališni čovjek, zet Ivana Mažuranića.

(Generacija hrvatskih preporoditelja općenito je u nacionalnome pogledu bila vrlo šarolika. Gaj je bio sin doseljenika iz Slovačke, inače podrijetlom Francuza, Demetrov otac Teodor doselio je iz Grčke, Preradović je bio hrvatski Srbin, Vraz Slovenac, Bogoslav Šulek Slovak, tvorac prve hrvatske opere Vatroslav Lisinski rodio se kao Ignatius Fux, sin doseljenika iz Slovenije itd. A Hrvati su i kasnije rado prihvaćali strance koji su gorljivo pomagali u razvitku društvenoga, gospodarskog, znanstvenog i kulturnog života zemlje.)

Demeter je ponajprije zaslužan za hrvatsko profesionalno kazalište koje je ustrajno organizirao. Tragedijom u kojoj je glavna junakinja ilirska kraljica Teuta (1844.) stvorio je najbolju dramu ilirizma, a njegova poema Grobničko polje (1842.), napisana povodom proslave 600. obljetnice bitke u kojoj su Hrvati navodno porazili Mongole, pripada vrhuncima pjesničke produkcije preporoditelja.

Pjesništvo je u doba ilirizma bilo glavna pokretačka snaga narodnoga i umjetničkog uzleta, a njegovi plodovi nisu odigrali tek aktualnu prigodnu ulogu. Ako ništa drugo, Mažuranićev se ep do danas ubraja među najveća pjesnička djela hrvatske književnosti.

Hrvatski je nacionalni pokret tijekom nekoliko idućih godina značajno ojačao. Preporoditelji su 1842. osnovali Maticu ilirsku (1874. preimenovanu u Maticu hrvatsku) kao središnju kulturnu instituciju koja do danas ispunjava svoju misiju. Godine 1847. posljednji staleški Hrvatski sabor proglasio je hrvatski jezik službenim, umjesto dotadašnjega latinskoga. Cijelih četrdeset godina zaoštravao se spor s Mađarima koji su također prešli s latinskoga na mađarski, ali su svoj jezik htjeli uvesti kao službeni i u onim dijelovima Ugarske gdje nije živjelo mađarsko stanovništvo.

Revolucionarne 1848. godine prvi su put članovi Hrvatskoga sabora postali i neplemići. Veliki nacionalni skup u Zagrebu zahtijevao je ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, svoju vladu i građanske slobode.

Nacionalni interesi Hrvata kosili su se sa zahtjevima mađarskih revolucionara i kad je izbila mađarska revolucija na čelu s Lajošem Košutom, gotovo cijela ilirska inteligencija stala je na stranu protumađarske vojne intervencije koju su predvodili austrijski vojvoda Alfred Windischgrätz i hrvatski ban Josip Jelačić jer ju je shvaćala ponajprije kao obranu od nerazumnih ambicija mađarskih vođa.

Nakon poraza revolucije 1848.–49. godine nastupilo je duboko otrježnjenje. Očekivani spasitelj naroda postao je spasitelj carstva. I on i njegov narod za hvalu su dobili najmračniji apsolutizam. Hrvati su izgubili još jednu bitku jer ih je Europa doživljavala kao bijedne branitelje reakcije.

Hrvatski je sabor bio raspušten. Došlo je do čvrste centralizacije državne vlasti koja je preferirala samo jedan jezik — njemački. Feudalizam je izvršio svoju ulogu, razvijalo se školstvo. U Hrvatskoj su položeni temelji modernomu studiju humanističkih znanosti. Obnovljena je Matica ilirska, osnovano je Društvo za jugoslavensku povjestnicu i starine, započele su pripreme za osnivanje Akademije znanosti i umjetnosti. Zanemarene su prirodne znanosti, a pretjerano je cvala filologija. Zagreb se osjećao kao središte kulturne Jugo–Slavije.

Vodeći književnik u doba apsolutizma bio je Mirko Bogović (1816.–1893.); izdavao je časopis Neven koji je vodio stalne borbe s cenzurom.

Bogovića je u poeziji nadmašio Luka Botić (1830.–1863.), autor četiriju romantičarskih djela — jednoga u prozi (Dilber Hasan, 1854.) i triju u pučkome desetercu: Pobratimstvo (1854.), Bijedna Mara (1861.) i Petar Bačić (1862.) — i prvi hrvatski pjesnik vjerske tolerancije, o čemu svjedoči Pobratimstvo, 1892. prevedeno na češki, a pogotovo Bijedna Mara u kojoj se opisuje nježnu ljubav muslimana Adela i kršćanke Mare kao prerano procvali cvijet u okrutnim i krvavim vremenima.

Njegov je idejni antipod bio franjevac Grga Martić (1822.– 1905.), bosanski sljedbenik ilirizma koji je svojim suvremenicima išao na ruku velikim epskim skladbama što su se tematski i formalno oslanjale na pučko pjesništvo. Osmodijelni ep Osvetnici (1861.– 93.), koji u sto tisuća stihova opisuje bitke s Turcima, donio mu je naslov novoga Homera.

Godine 1850. u Beču je bio potpisan tzv. književni dogovor o književnome jeziku. Srbin Vuk Stefanović Karadžić, Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter, Slovenac Fran Miklošič i dr. formulirali su zaključak da »jedan narod mora imati jednu književnost« i da književni jezik Hrvata i Srba mora biti štokavska ijekavština. Međutim, tada je Karadžićev pravopis u Srbiji zabranjen, a u Hrvatskoj je u škole uveden njemački jezik.

Od romantizma do realizma

Desetljeće Bachova apsolutizma 1851.–59. unijelo je u hrvatski javni život strah i nepovjerenje. Ilirska je idila propala i nastala je opća apatija. Međutim, kad je Austrija pretrpjela teški poraz kod Solferina (1859.) i morala se povući iz Italije, bila je proglašena ustavna vlada i austrijski su narodi opet osjetili dašak slobode. Oni potlačeni povjerovali su da je problem jedino u dvojbi treba li u carevini Franje Josipa I. zadržati centralizam ili prijeći na federalno uređenje. Dana 15. travnja 1861. održano je zasjedanje Hrvatskoga sabora na kojem se okupila sva hrvatska inteligencija. Iz burnih rasprava o položaju zemlje iskristalizirale su se moderne stranke koje su djelovale sve do propasti Habsburške Monarhije 1918. godine. Unionisti su priznavali uniju s Mađarskom, prekinutu revolucijom i raskinutu zbog sukoba 1848., a narodnjaci su sanjali o federalizaciji Austrije za koju se ponajviše zauzimao njihov duhovni vođa, đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815.–1905.), kasnije veliki mecena hrvatske kulture i zagovornik ekumenističkih ideja u Crkvi. Tzv. pravaši, tj. pripadnici Stranke prava na čelu s pjesnikom, publicistom i političarom Antom Starčevićem (1823.–1896.) zauzimali su se za to da od zemalja na koje »povijesno pravo« ima Trojedina Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije treba učiniti relativno samostalnu državu koja bi austrijskoga cara priznavala svojim kraljem.

Međutim, bečki se dvor nije obazirao ni na kakve rasprave i čarke i preduhitrio je Hrvate i ostale narode u carevini austro–ugarskom nagodbom 1867. iz koje je proizišao državni dualizam — Austro–Ugarska. Godinu dana kasnije Hrvatska je bila prisiljena prihvatiti hrvatsko–ugarsku nagodbu kojom je dobila samo skromnu autonomiju i bila je posve podređena Mađarskoj.

Kao glavni cilj hrvatske politike Hrvatski je sabor istaknuo ujedinjenje Dalmacije i Istre, a poglavito Vojne krajine s Hrvatskom i Slavonijom. Nagodba je međutim iznova potvrdila podijeljenost hrvatskih zemalja; Hrvatska i Slavonija s Vojnom krajinom potpale su pod mađarski, a Dalmacija i Istra pod austrijski dio carevine. Cijelih pola stoljeća (1868.–1918.) sva se snaga hrvatske politike uzaludno iscrpljivala u nastojanjima da ostvari najosnovnije pravo — da cijeli hrvatski narod bude pod jednom vlašću. Samo je pogranična Vojna krajina kao već goli anakronizam bila ukinuta i njezino je područje 1881. pripojeno Hrvatskoj, i to tek nakon što se austrijskom aneksijom Bosne i Hercegovine (1878.) granica s Turskom pomakla 500 km na jugoistok.

Hrvatsko–ugarska je nagodba u Hrvatskoj shvaćena kao nasilje. Pet godina kasnije (1873.) ona je donekle revidirana i za bana je postavljen prvi neplemić, pjesnik Ivan Mažuranić.

Vodeći položaj u hrvatskoj književnosti za Mažuranićeva banovanja postigao je August Šenoa (1838.–1881.), pjesnik Zagreba i nanovo probuđenoga narodnog i građanskog života, kad je bilo obnovljeno sveučilište, osnovana Akademija znanosti, kad je preporodni pokret zahvatio i Dalmaciju, ogorčenu carskim vetom protiv sjedinjenja s Hrvatskom i Slavonijom. Šenoa se kao pjesnik proslavio epsko–lirskim povjesticama, od kojih je najbolja Propast Venecije. U novelama je pokazao iznimnu pripovjedačku snagu, a njegovi su povijesni romani u kojima je realistične motive povezao s romantičarskom potrebom da govori cijelom narodu bili i ostali omiljeni. Kao izdavač glavne književne tribine Vijenac (1874.–81.) odredio je smjer cijeloj hrvatskoj književnosti druge polovice 19. stoljeća. Svojim je djelom stvorio hrvatsko čitateljstvo lijepe književnosti i ubraja se u onih nekoliko prozaika koji su privukli toliku pozornost čeških prevoditelja, nakladnika i čitatelja na hrvatsku književnost da je od početka sedamdesetih godina 19. stoljeća u novinama i časopisima, a od osamdesetih i u knjigama bila praćena gotovo u stopu.

Tipični predstavnik tadašnjega salonskog biedermeiera postao je Lavoslav Vukelić (1840.–1879.) koji je u iznimnim trenutcima, ponajprije u nepatetičnoj tužaljci Kod Solferina, sažeto i duboko potresno uspio izraziti osjećaj narodne tragike.

Franjo Ciraki (1847.–1912.) u početku je pokušao ići stopama Stanka Vraza, napisao je dvije dulje pjesničke skladbe nepravilnih i nerimovanih stihova na temu davne slavenske povijesti — Borba i Dolazak Hrvata, ali svoj je vrhunac dosegnuo ciklusom od deset Florentinskih elegija (1872.) gdje je elegičnim dvostisima iskazao počast kulturnopovijesnim spomenicima Firence.

Pjesnik, prozaik i feljtonist Rikard (Flider) Jorgovanić (1853.– 1880.) u svojoj je domoljubnoj i ljubavnoj poeziji uvijek polazio od osobnoga doživljaja; njegovi stihovi, koji iskazuju ponajprije osjećaj usamljenosti i životne prolaznosti, svrstavaju ga među prve romantike.

Romantičarske je ideale općenito promicao pjesnik, dramski pisac, kritičar, filozof i političar Franjo Marković (1845.–1914.). Već je u svojim dvadesetim godinama, u duhu Mickiewiczeva Gospodina Tadije i Puškinova Evgenija Onjegina, napisao idilični ep u tri pjevanja Dom i svijet, sliku društvenoga stanja u doba Bachova apsolutizma, ali tiskao ju je tek za 20 godina. Romantični ep Kohan i Vlasta o životu polapskih Slavena i njihovu uzaludnomu otporu germanizaciji tiskao je odmah 1868. godine. U to je doba pisao i balade i romance, a neki su ga suvremenici smatrali vodećom pjesničkom pojavom epohe. Njegova je poezija promicala takozvane vječne ideale ljepote i dobrote jer pravi se umjetnik pokorava »nepokolebivim zakonima krasoćutja«.

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, čije su sjedinjenje s Hrvatskom hrvatski vođe očekivali uzalud, te zaoštravanja hrvatsko–austrijskih i hrvatsko–mađarskih odnosa, u zemlji je vladala nervoza i često je dolazilo do nemira. Stanje je »smirio« tek mađarski grof iz Hrvatske Dragutin Khuen–Héderváry koji je dugih dvadeset godina (1883.–1903.) bio hrvatski ban. Postupao je oštro i beskompromisno: ušutkavao, potplaćivao, zatvarao. Zahvaljujući njegovu manevriranju hrvatski su Srbi postali oporba režimu.

Bard na sve načine desetkovane političke opozicije, koncentrirane u Starčevićevoj Stranci prava, postao je odvjetnik i novinar August Harambašić (1861.–1911.); njegovi najbolji stihovi predstavljaju međutim samo profinjenu narodnu retoriku, a ljubavne pjesme ne nadilaze ljupku površnost.

Pod neposrednim Šenoinim i Harambašićevim utjecajem napisao je svoj prvijenac Bugarkinje (1885.) Silvije Strahimir Kranjčević (1865.–1908.) koji je nedugo prije toga napustio studij teologije u Rimu, a onda je niz godina radio kao učitelj po školama u Bosni i Hercegovini pod austrijskom okupacijom. Iduću je zbirku Izabranih pjesama (1898.) objavio tek poslije trinaest godina, tijekom kojih je izrastao u prometejskoga pjesnika hrvatskog naroda, u zagovornika individualnoga otpora slobodno mislećega čovjeka protiv nasilja. Njegove su pjesme ispunjene slikama iz biblijske i rimske povijesti; najizrazitiji mu je simbol starozavjetni Mojsije, osamljeni junak, izabran da svoj narod odvede u obećanu zemlju, a da sam u nju nikad ne stupi. Čovjekovu sudbinu na zemlji pjesnik oslikava pomoću zakona koji upravljaju svemirom; postavlja temeljna pitanja i na njih uzalud pokušava odgovoriti, tako da njegov Posljednji Adam umirući urezuje veliki upitnik u led koji pokriva hladnu Zemlju. Kranjčević nije samo najveći pjesnik razdoblja realizma nego jedan od vrhunaca hrvatske poezije uopće.

Ako se Kranjčević izražavao slobodnim i vezanim stihovima širokoga daha, onda je Fran (pravim imenom Vladimir) Mažuranić (1859.–1928.), nećak Ivana Mažuranića, inspiriran Pjesmama u prozi Ivana Sergejeviča Turgenjeva, za iskazivanje svojih opažanja i raspoloženja izabrao sažeti oblik na granici crtice i pjesme u prozi, kojemu u hrvatskoj književnosti nema konkurenta. Četrdesetak takvih tekstova sabrao je u zbirku Lišće (1887.), a onda je na četrdeset godina zamukao i nestao negdje u svijetu. Nove je tekstove izdao pod naslovom Od zore do mraka (1927.).

Moderna

Za vladavine Khuena–Héderváryja razvitak glavnoga grada još uvijek podijeljenoga kraljevstva ipak nije stao. Značajnu je ulogu u tome imao voditelj Odjela za bogoštovlje i školstvo, povjesničar umjetnosti, slikar i svestrani kulturni radnik Izidor Kršnjavi (1845.– 1927.). Temeljito obrazovan na bečkoj i münchenskoj akademiji, s iskustvom duljega radnog boravka u Italiji postao je profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu, pokrenuo je osnivanje Muzeja za umjetnost i obrt, inicirao izgradnju ili obnovu mnoštva škola i crkava, brinuo se za obnovu kulturnoumjetničkih spomenika. Zagreb se pretvorio u značajno likovno središte zahvaljujući ponajviše Vlahu Bukovcu (1855.–1922.), kasnije dugogodišnjem profesoru praške Akademije likovnih umjetnosti. Godine 1895. bila je završena izgradnja Hrvatskoga narodnoga kazališta.

Ban je pozvao cara Franju Josipa I. da ga otvori i uvjeri se da je Hrvatska napokon pacificirana. Međutim, mlada je generacija carev posjet iskoristila za prosvjede i skupina sveučilištaraca na čelu s pjesnikom Vladimirom Vidrićem demonstrativno je 16. listopada na Jelačićevu trgu spalila mađarsku zastavu. Glavni sudionici demonstracija bili su uhićeni, izbačeni iz zagrebačkih i svih zalitavskih škola, nakon čega su svi otišli studirati u Prag, Beč i München.

U Beču i Münchenu dolaze pod utjecaj modernističkih struja u likovnoj umjetnosti, a u Pragu se za njihov politički odgoj brine T. G. Masaryk. »Pražani« izdaju časopis Hrvatska misao koji proglašava da je sada najvažnija »muževna ljubav k cijelom narodu, ljubav i razumijevanje narodnih potreba i težnja... potreba da se počne realno misliti... promišljen rad na polju gospodarskom, prosvjetnom i političkom... književnost mora ispuniti dvostruku zadaću, umjetničku i poučnu... Svi hoće za domovinu umrijeti; koliko ih hoće za domovinu živjeti i raditi?«

Godina 1895. smatra se godinom nastupa hrvatske moderne. Mladi se brane od napada »starih«, tj. realista, tako da zastupaju romantizam. Za razliku od prethodnoga razdoblja književnost moderne više se priklanja lirici, kratkoj lirskoj pripovijetci i kritici, dakle žanrovima koji jače ističu individualnost, za koju se mladi najviše zauzimaju. Ali ni proza ne ostaje po strani, najveća stečevina moderne je njezino dramsko stvaralaštvo.

Otvaranje nove zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta iskoristio je intendant Stjepan Miletić za otvaranje natječaja za najbolji dramski tekst. Pobijedio je Ivo Vojnović (1857.–1929.) dramom Ekvinocij (1895.) i ubrzo je postao omiljeni dramski pisac ne samo u Hrvatskoj nego i u Češkoj, gdje je Ekvinocij izveden 1897. na sceni praškoga Narodnoga kazališta. Vojnović nije samo središnja osoba modernističke drame; njegovi su Lapadski soneti (prvi iz 1892. godine) iznjedrili motive koji će u hrvatskoj poeziji trajati do 1914. godine.

U trenutku zagrebačkoga bunta mladih u Beogradu je već godinu dana djelovao Antun Gustav Matoš (1873.–1914.) i s te je udaljenosti izrazito utjecao na književni život u Hrvatskoj, najprije kao novinar i feljtonist, a onda kao prozaik i kritičar; pjesme je počeo pisati u zrelim godinama, 1906. godine, i to u novoosnovanome zagrebačkome časopisu Savremenik. Njegov bijeg iz vojske 1894. godine kao da je navijestio egzodus godinu dana kasnije izbačenih studenata. Bila je to potvrda da nastupa novo doba hrvatskoga kulturnog i političkog života. »Kritik je dakle impresionist umjetnosti, kao umjetnik što je impresionist života... Pjesnici koji su samo patriotski pjesnici, slabi su pjesnici... domovina i narod može biti negacija one prave slobode bez koje nema ni umjetnosti,« tvrdio je Matoš, koji je u hrvatskoj moderni odigrao sličnu ulogu kao F. X. Šalda u češkoj.

Pjesnik i dramski pisac, ali i publicist i političar Ante Tresić Pavičić (1867.–1949.), Kranjčevićev vršnjak i prvi značajni Dalmatinac novije hrvatske književnosti, priklonio se talijanskomu neoklasicizmu carduccijevskoga tipa i nastojao ga obogatiti stiliziranom intonacijom pučkoga pjesništva. Vrhunac je postigao impresionističkim tonovima u svojoj zbirci Sutonski soneti (1904.).

Pjesnik, dramski pisac i prozaik Milan Begović (1876.–1948.) unio je u hrvatsku liriku nesputanu erotičnost. Sonete svoje treće zbirke Knjiga Boccadoro (1900.) predstavio je prerušen u »granda iz galantnoga vijeka« pod pseudonimom Xeres de la Maraja, a Knjiga Boccadoro ubraja se u knjige koje su značajnije po onome što su potaknule nego po onome što su same dale.

Idealni je predstavnik borbene domoljubne mladeži ubrzo postao plodni i svestrani pjesnik, prozaik i esejist Vladimir Nazor (1876.–1949.). U književnost je ušao optimističkim hvalospjevima prirodi i čovjeku, punim simbola i alegorija, kao i poetskim vizijama s temama i motivima inspiriranim mitovima i legendama iz davne hrvatske i općenito slavenske povijesti, što potvrđuju i sami naslovi — Slavenske legende (1900.) i Knjiga o kraljevima hrvatskim (1904.).

Nazorov izraziti antipod bio je pjesnik Vladimir Vidrić (1875.– 1909.), autor samo četrdeset konciznih pjesama koje su doduše bliske starim i srednjovjekovnim mitovima i legendama, ali iz njih crpe ponajprije miris njihova ozračja i ostavljaju dojam dragocjenih starinskih predmeta. Vidrić je svoje pjesme stvarao polako i dugo, a u svijet ih je puštao naoko lako, gotovo nehajno, recitirao ih je uz čašu vina i tako je ušao u legendu kao najčudesniji improvizator hrvatske lirike; ljepota njegovih stihova počiva međutim u dubokom skrovištu ispod varljive površine.

Dragutin Domjanić (1875.–1933.) pisao je impresionističku poeziju tmurnih raspoloženja u duhu dekadentne lirike s obilježjem fin de si#cle, tražeći utjehu u bijegu u nestvarni svijet aristokratske idile. Stvorio je, međutim, i prvo uspjelo kajkavsko djelo modernoga vremena, zbirku Kipci i popevke (1917.), iz koje je progovorila gruba svakodnevna zbilja seljaka iz Hrvatskoga zagorja.

U to doba općenito dolazi do procvata književnosti na narječjima. Nazorovi čakavski i Domjanićevi kajkavski stihovi potvrđuju da se narječja, isključena Gajevom reformom 1835. godine iz kodificiranoga hrvatskog jezika, nisu odrekla umjetničkih ambicija jer su prije toga stoljećima funkcionirala kao književni jezici i sačuvala sposobnost književnoga izraza.

Ponovno se počinje cijeniti pučko pjesništvo. Njegove zbirke umnožava i češki slikar i etnograf Ludvík Kuba, dok se dramski pisac, prozaik i pjesnik Milan Ogrizović (1877.–1923.) upušta u zahtjevne adaptacije lirsko–epskih pjesničkih djela, umjetničkih i pučkih. Uz ostalo je dramatizirao i Mažuranićev ep Smrt Smail–age Čengića, a pučku je Hasanaginicu oblikovao kao ibsenovsku dramu koja se davala i u Češkoj.

Pjesnik, prozaik, dramski pisac i kritičar Fran Galović (1887.– 1914.) oscilirao je između zlokobnoga predosjećaja smrti i radosnoga doživljaja djetinjstva. Kao dramski pisac bio je očaran Ibsenom, Poeom i Maeterlinckom. Njegov nezavršeni ciklus kajkavske poezije Z mojih bregov objavio je Miroslav Krleža u svome časopisu Književna republika 1925. godine, jedanaest godina nakon što je Galovića na galicijskome frontu metak pogodio ravno u srce. Njegova pjesma Kostanj smatra se »jednom od najdubljih tužaljki generacije obećane mračnoj smrti«.

Pjesnik, prozaik i dramski pisac Janko Polić Kamov (1886. — 1910.) cijelo je svoje djelo stvorio u četiri godine. Godine 1907. izdao je dvije drame i dvije pjesničke zbirke koje su provocirale već svojim naslovima: Psovka, Ištipana hartija, Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, a nakon toga se uglavnom prepustio skitnjama po Italiji. Unatoč tomu postao je prijelomna pojava u hrvatskoj književnosti. Pretekao je i futurizam i ekspresionizam. Iako je majstorski vladao vezanim stihom, definitivno je u hrvatskoj poeziji ustoličio slobodni stih. Pisao je za budućnost u koju nije previše vjerovao; pola stoljeća ga nitko nije tiskao, a njegov roman Isušena kaljuža izišao je tek 1957. godine. Samo urednik generacijskoga almanaha Hrvatska mlada lirika (1914.) Ljubo Wiesner posmrtno je njegove stihove svrstao uz kasne simbolističke stihove — svoje, Andrićeve, Ujevićeve i stihove Jankova brata Nikole. Kamovljeva životna vizija bio je besmisao. »Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene; / ne čitajte djela moja i sažgite hartiju...«

Kamovljev prijatelj, životopisac i kritičar Vladimir Čerina (1891.–1932.) bio je, naprotiv, ispunjen vjerom, vjerom u mogućnost skoroga ostvarenja sna o zajedničkoj državi južnih Slavena kojim se zanosila jugoslavenski orijentirana mladež.

Ideju o zajedničkom oslobođenju svih južnih Slavena iz austrijskoga i turskog jarma od početka 20. stoljeća prihvaćao je sve veći dio hrvatske mladeži, ne samo književne. Ona se većinom okupljala oko Čerinina časopisa Vihor, a simbol joj je postao Vidovdanski hram i Kosovski ciklus, monumentalna djela srpske inspiracije koja je hrvatski kipar Ivan Meštrović predstavio na međunarodnoj izložbi u Rimu 1913. godine. Drugi idol jugoslavenski orijentirane mladeži Ivo Vojnović istaknuo je geslo: »Nejunačkom vremenu uprkos!«, a Ivo Andrić, tada još hrvatski pjesnik, konstatirao je: »Sva Hrvatska nelijepo hrče: budni su samo pjesnici i atentatori.«

Njihovi prvi pucnji odjeknuli su 1909. godine, idući 1912., a onaj najsudbonosniji 28. lipnja 1914. u Sarajevu.

Međuraće

U almanahu Hrvatska mlada lirika za riječ su se javili i neki pjesnici koji su idućih godina i desetljeća odigrali u književnosti značajnu ulogu (ponajprije Ivo Andrić i Tin Ujević). Međutim, pucnji Gavrila Principa na Franju Ferdinanda d’Este i njegovu ženu te su godine nadjačali ne samo kult ljepote, oblika i jezika koji na samome početku karakterizira pjesništvo tada nastupajuće generacije. Odjeci ratnoga ludila i teror austro–ugarske administracije na neko su vrijeme umrtvili i književna zbivanja u sve nemirnijoj zemlji čiji su vojnici morali poći u rat protiv slavenske, pa i južnoslavenske braće. Pjesnici koji su prihvatili ideju bratstva i sjedinjenja s najneposrednijim ratnim protivnikom »centralnih sila« — Srbijom, bili su odmah ušutkani, neki su (kao Čerina) pobjegli u egzil, a Andrić i Vojnović bili su uhićeni. Andrić se sa sužanjstvom obračunao lirskim refleksijama Ex ponto (1918.) i Nemiri (1920.), a za oslobađanje Vojnovića u Pragu su održane demonstracije.

Do buđenja na književnome polju dolazi 1917. godine. Jedan od pokretača postaje časopis Vijavica, a s njim se pojavljuje pjesnik Antun Branko Šimić (1898.–1925.) kao s vlastitom tribinom na kojoj nemilosrdno kritizira svoje prethodnike i suvremenike te zagovara ekspresionistički koncizan i snažan izraz. »Umjetnost se otkriva u ekspresivnosti, ne u ljepoti... Razderimo uniforme, da otkrijemo dušu,« uzvikuje Šimić. Sama je njegova lirika sažeta, škrta, stroga, usredotočena samo na osnovne boje i teme — na ljubav, smrt, bolest, zdravlje, glad, siromaštvo, majčinstvo. Opsesija vječnošću usprkos sve jačemu osjećaju vlastite prolaznosti. Slobodna faktura stiha izgrađenoga oko središnje osi. To je dobro osjetio Nikola Polić: »Ovi su slobodni stihovi puni rima koje okom ne slušamo i uhom ne vidimo. Ali one su tu: mi slutimo da su rime tu, lagane, visoke, zračne. I zato da te rime nisu na licu mjesta, one znače jedan uspon lirskog stvaranja.«

Šimićev generacijski drug Miroslav Krleža (1893.–1981.) objavljuje 1917. godine prve dvije knjige, nietzscheovske poetske vizije Pan i Tri simfonije, a ubrzo i jedan od svojih ključnih radova, utemeljen na ratnome iskustvu naroda — ekspresionistički naglašenu Hrvatsku rapsodiju. Preuzima kranjčevićevsku simboliku Velikoga petka, ali je jasno povezuje s vjekovnom tragikom hrvatskoga čovjeka. U aktualnoj »ratnoj lirici« u trima tankim sveščićima njegovih Pjesama I–III (1918.–19.) i u (protu)ratnim novelama Hrvatski bog Mars (1922.) defilira novi naraštaj, jedan od mnogih što su stoljećima morali ginuti pod tuđim zastavama.

Nakon svršetka rata i raspada Habsburške Monarhije uspostava Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) bila je dočekana kao željeno ostvarenje vjekovnih težnji južnoslavenskih naroda, kao sanjana Gajeva Ilirija ili Strossmayerova Jugo–Slavija, ali ubrzo se pokazalo da će nova država za mnoge svoje stanovnike biti nastavak staroga nasilja, samo u ponešto drugačijem obliku. Umjesto sanjane federacije republika nastupila je, naprotiv, tvrda centralistička vlast i srpska hegemonija na čelu s dinastijom Karađorđevića koja se prema »prisajedinjenim« narodima poražene monarhije odnosila s prezirom pobjednika.

Posljednje iluzije Hrvati su izgubili 1928.–29. godine kad je jedan od vladinih zastupnika u beogradskome parlamentu pucao u vođe Hrvatske seljačke stranke na čelu sa Stjepanom Radićem, a kralj Aleksandar je 6. siječnja 1929. u preimenovanoj državi, Kraljevini Jugoslaviji, proglasio diktaturu.

Suočeni s novim realnostima, neki su nekadašnji pjesnički sanjari rezignirali. Čerina je na kraju završio u ludnici, Nazor se okrenuo poeziji intimnih tonova, meditaciji pa i misticizmu, a kasnije ponajviše prozi, a Tin Ujević, najveći lirik među njima, odao se alkoholu i boemskomu životu. Samo je Ivo Andrić prihvatio ponuđenu diplomatsku karijeru i od hrvatskoga se pjesnika preobrazio u srpskoga prozaika.

Jedan dio hrvatskoga pjesništva i dalje slijedi odjeke moderne, a drugi je svojom snagom osvojio ekspresionizam. Jedni kao da stvaraju pod utjecajem Matoševih soneta, a drugi kao da su poneseni pobješnjelim kaskadama njegove More.

Priređivač generacijski prijelomnoga almanaha Hrvatska mlada lirika Ljubo Wiesner (1885.–1960.), efemeran kao pjesnik, nastavio je ići onom prvom matoševskom linijom i kao boem je sanjao o matoševskim skitnjama, ali za njih nije imao snage; njegovi su krajolici reducirani na simbole.

Bliži Wiesneru nego svome bratu bio je Nikola Polić (1890.– 1960.), mlađi brat Janka Polića Kamova. Po mišljenju Ive Frangeša, on je po svojoj sklonosti lirskomu impresionizmu i solipsističkomu intimizmu najdjelotvorniji onda kad lagano preludira po svojim karakterističnim temama beznadne, isprazne egzistencije: »Nikog. Nikog nema. Zatvorena vrata, / I samoća slijepa luta po sobi.«

U duhu wiesnerovskoga neosimbolizma započeo je stvarati i najveći pjesnik međuratnoga razdoblja, usto prozaik, esejist, književni kritičar i prevoditelj — Augustin (Tin) Ujević (1891.–1955.). Poslije je doživio i utjecaje ekspresionizma i futurizma, nadrealizma i unanimizma, ali najviše je slijedio Matoša, Kranjčevića, Baudelairea i Rimbauda, na kraju i Whitmana. Bohem bez i najmanjega osjećaja za norme društvenoga poretka u poeziji je težio disciplini, umjerenosti, redu, apsolutu. Povučen, zatvoren u vlastitu podsvijest i tajanstva intime, težio je suglasju s ljudima, s čovječanstvom, čak i sa zvjezdanim prostranstvima, a njegovo divljenje ženi kao idealu ljepote urodilo je zbirkama Lelek sebra (1920.) i Kolajna (1926.) o kojima je rečeno da su najljepši i najdramatičniji kanconijeri hrvatske lirike.

Najsvestraniji stvaralac međuratne hrvatske književnosti, pjesnik, dramski pisac, prozaik, esejist i publicist Miroslav Krleža (1893.–1981.) objavio je ukupno jedanaest zbirki pjesama. Nakon »simfonija« i »ratne lirike« uslijedile su jedna za drugom Knjiga pjesama (1931.), Knjiga lirike (1932.) i Pjesme u tmini (1937.). Između njih su se umetnule Balade Petrice Kerempuha (1936.), pisane stiliziranim kajkavskim narječjem i objavljene povodom 100. obljetnice trenutka kad su preporoditelji taj književni jezik »bacili kroz prozor«. Ali Balade nisu bile samo jezična nego nadasve politička demonstracija; iz plebejskoga ugla i karnevalske perspektive u njima defilira hrvatska povijest od seljačke bune Matije Gupca (1573.) do suvremenoga »zgorenog kotca na tri palanjka« — Kraljevine Jugoslavije.

Dok je Krleža bio nezaobilazni inicijator i pokretač književnoga, kulturnog, a često i političkog života ne samo kao stvaralac koji teži harmoniji između visoke umjetničke kvalitete i izgrađene ljudske angažiranosti nego i kao lijevi, komunistički orijentirani mislilac napadan s lijeva i s desna, diplomirana psihologinja i gimnazijska profesorica Dora Pfanova (1897.–1989.) stvarala je u potpunoj osami; u svojim pjesmama i prozi susretala se jedino s vlastitom samoćom i olujama vlastite duše koja nastoji razumjeti smisao ljudskoga postojanja. Ipak, drugom knjigom svoje zbirke Pjesme II (1938.) navijestila je stvaralačke težnje puno mlađih naraštaja.

Gustav Krklec (1899.–1977.) napisao je svoje prve zbirke u ekspresionističkome tonu, čak je s A. B. Šimićem osnovao jedan od njegova tri časopisa — Juriš (1919.), da bi kasnije svoj stil izgrađivao između impresionizma i simbolizma, a svoje je osjećaje samoće i uzaludnosti uvijek doživljavao iz perspektive voljenoga kraja svog djetinjstva — Hrvatskoga zagorja. Kao priznati majstor soneta učinio je njegov izraz prisnijim, ali je sačuvao zatvorenost forme i snagu poante.

»Najradoznaliji šetač Zagreba«, pjesnik svoga grada, a ujedno i »pjesnik naivne slike svijeta« Vjekoslav Majer (1900.–1975.) nije se odrekao feljtonista u sebi ni kad je pisao pjesme. Lagano i suzdržano bilježio je ono što je vidio oko sebe. Znao se uživjeti u dušu čovjeka s ruba života i iskazati njegove osjećaje.

Život i stihove njegova vršnjaka Vlade Vlaisavljevića (1900.– 1943.) obilježili su samoća, siromaštvo i sklonost boemskomu životu fanatičnoga zaljubljenika u poeziju. A njegov pjesnički pogled ne niječe čisti, znatiželjni i začuđeni pogled djeteta.

Dobriša Cesarić (1902.–1980.) stekao je glas jednoga od najvećih hrvatskih lirika, bliskih Vidriću, ali premda je napisao bar četiri puta više pjesama od njega, i za njega vrijedi da je manje uvijek više. Svoje pjesme škrtoga izraza, često sažete do gnomskih minijatura, gradi na oprekama prolaznosti i vječnosti, zbilje i ideala, ljepote i ružnoće. Pripada onim rijetkim majstorima stiha koji se stalno čitaju, recitiraju i uglazbljuju.

Đuro Sudeta (1903.–1927.) dijelio je sudbinu Jiríja Wolkera; već je kao maturant obolio od tuberkuloze i kao njegov češki vršnjak »umro je mlad dvadeset i četiri godine«. U svojim melankoličnim, elegijskim stihovima zabilježio je sjećanja iz djetinjstva, tjeskobu samoće, predsmrtni strah i fatalističko mirenje sa sudbinom.

Frano Alfirević (1903.–1956.) je iz djetinjstva u Boki kotorskoj baštinio duboko suptilan odnos prema moru i cijeli je život ostao ponajprije elegični pjesnik primorskih motiva, iz kojih se razvija melankolični i nostalgični odnos prema svijetu oko njega.

Nikola Šop (1904.–1982.) unio je u poeziju običan svijet skromne i siromašne svakidašnjice, tišine i jednostavnosti i u taj je svijet u zbirci Isus i moja sjena (1934.) doveo Sina Božjega, učinivši ga svjedokom ljudske patnje i otuđenja. U duhu franjevačkoga kršćanstva pjesnik vjeruje u zbratimljenost s prirodom i zajedništvo svih živih stvorova na zemlji.

Dragutin Tadijanović (1905.–2007.) u svojim je najboljim pjesmama uspio povezati trajno prisutna nostalgična sjećanja na ostavljeni kraj svoga djetinjstva i meditacije o prolaznosti; svojim slobodnim stihom koji teče poput govora obogatio je hrvatsko pjesništvo dojmljivom neposrednošću iskrene ispovijedi.

U nekrologu pjesniku, prozaiku i književnom ukritičaru Ivi Kozarčaninu (1911.–1941.) njegov je pjesnički vršnjak Ivan Goran Kovačić napisao: »Nitko nije u hrvatskoj književnosti govorio toliko o krvi, o mraku, o kišama, provincijskoj tuzi, ljudskoj mržnji, maglama i mrtvacima kao Kozarčanin, te čovjek dobiva dojam da je naslućivao svoju strašnu, tragičnu smrt.«

Za svoje Balade Petrice Kerempuha Miroslav Krleža je vlastitim jezikotvornim umijećem osnažio staru pučku i književnu osnovu kajkavštine, dok su drugi pjesnici koji su se vratili kajkavštini više nastojali poetski iskoristiti njezin pučki potencijal. Nikola Pavić (1898.–1976.) je svojim zbirkama Pozableno cvetje (1923.) i Popevke (1940.) postao pjesnik Međimurja. Kajkavske je stihove pisao i samouki seljak Mihovil Pavlek Miškina (1887.–1942.) koji je u Drugome svjetskome ratu stradao kao žrtva ustaškoga terora te Tomislav Prpić (1898.–1987.), autor zbirke Plava gora (1923.) koji je napisao i studiju Književni regionalizam u Hrvata (1936.).

Čakavsko su narječje kao književni jezik oživljavali istarski pjesnici Mate Balota (pravim imenom Mijo Mirković, 1898.–1963.), autor kultne istarske zbirke Dragi kamen (1938.) i Drago Gervais (1904.–1957.), autor zbirke Čakavski stihovi (1929.), ali i Pere Ljubić (1901.–1952.), podrijetlom s otoka Hvara, koji je samostalno izdao zbirku Bodulske pisme (1927.), a s drugim Hvaraninom Marinom Franičevićem zbirku Na pojih i putih (1939.).

Kad je planuo Drugi svjetski rat Kraljevina Jugoslavija našla se pod sve jačim pritiskom sila Osovine Berlin–Rim–Tokio pa je krajem ožujka 1941. jugoslavenska vlada pristupila njezinu Paktu. Međutim, vlast su odmah omele demonstracije naroda i puč generala pa je Adolf Hitler sa svojim saveznicima 6. travnja odgovorio bombardiranjem Beograda i napadom na Jugoslaviju. Zemlja je munjevito okupirana i podijeljena, a na okljaštrenome hrvatskome području s pripojenim dijelom Bosne i Hercegovine ustaška organizacija na čelu sa svojim poglavnikom Antom Pavelićem osniva tzv. nezavisnu državu. Pod patronatom nacističke Njemačke i pod njezinim nadzorom ustaška vlast uvodi totalitarni teror nad Židovima, Srbima, Romima te slobodnim i pogotovo lijevo orijentiranim Hrvatima, gradi radne i koncentracijske logore. Žrtvama terora postaju i neki pjesnici, primjerice komunistički prozaik i pjesnik August Cesarec (1893.– 1941.), marksistički književni kritičari i sl., a drugi, kao npr. Miroslav Krleža, ne smiju objavljivati i njihova je sudbina upitna do kraja rata.

Mnogi su se pisci uključili u narodnooslobodilačku borbu koju je nakon napada Hitlera na SSSR pokrenula Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom (1892.–1980.). Prvu zbirku partizanske lirike Preko rovova izdaje 1943. godine na rodnome otoku Hvaru Jure Franičević Pločar (1918.–1994.). K Titovim partizanima na oslobođeno područje odlazi 29. prosinca 1942. i »stari bard« Vladimir Nazor zajedno s pjesnikom, prozaikom i kritičarom Ivanom Goranom Kovačićem (1913.–1943.). Nazor za borce piše Pjesme partizanke (1944.) i Legende o drugu Titu (1946.). U ljetu 1943. postaje i predsjednik Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, središnjega zastupničkoga organa narodnooslobodilačkog pokreta i borbe hrvatskoga naroda.

Goran piše poemu Jama (1944.), monumentalnu potresnu pjesmu u deset pjevanja, skladanu u sestinama, koja opisuje sudbinu čovjeka koji je doveden pred masovnu grobnicu i koji je izgubio oči, ali uspijeva preživjeti masovno smaknuće i na kraju ga spašavaju partizani. Savršena forma nije samoj sebi svrha. Po mišljenju Ive Frangeša »umjetnička vještina, svojom očevidnošću, pruža jamstvo da je moguć i drugačiji svijet; kaos biva poražen kozmosom, ljepota svakog časa dokazuje prevlast nad rugobom, čitatelj osjeća da ga kroz labirint strave vodi sigurna ruka, dok su rime, stihovi, metri, slike, figure zapravo miljokazi na tom križnom putu«.

Goranov osobni križni put završio je uskoro po dovršenju Jame u bezimenome grobu negdje kraj Foče u Bosni, kako je davno prije rata, već 1937. godine, prorekao u svome epitafu Moj grob:

U planini mrkoj nek mi bude hum,

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,

Muku moje rake nedostupan brijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,

Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,

Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,

Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag,

I kada se vrati, nek poravna trag.

Pjesništvo iza 1945. godine

Već je 2. zasjedanje Antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije 1943. godine u Jajcu ozakonilo revolucionarne principe na kojima se nakon pobjede nad fašizmom 1945. godine počela izgrađivati obnovljena jugoslavenska država, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, sa socijalističkim programom i komunističkom partijom kao vodećom snagom društva.

Ratom opustošenoj zemlji hrvatska se književnost ponovno stavila u službu. Njezine je obzore odredio Krleža u svome programatskome eseju Književnost danas (1945.): »...upravo to preobraženje današnjeg iznakaženog i izobličenog bijednika u biće dostojno da bude slobodnim čovjekom, to je najneposredniji zadatak današnje književnosti, i ona ne treba da bude drugo nego barjak za tu vojnu uma i dostojanstva ljudskog, za tu konačnu pobjedu ljudske misli nad podmuklim i kratkovidnim neznanjem i nad svim otrovnim i opasnim snagama koje se rote u tminama najbanalnije slaboumnosti.«

Ulogu glavnih organizatora književnoga života preuzeli su pisci koji su bili sudionici pobjedničkoga partizanskog rata protiv okupatora i njihovih domaćih saveznika. U prvim poratnim godinama normom je proglašen socijalistički realizam. U poeziji je prevladavala karakteristična uzvišena, deklarativna, patetična lirika prožeta domoljubnim proleterskim duhom. Strasni propagator te linije postao je tada službeni kritičar Marin Franičević (1911.–1990.) koji je sam pisao angažiranu poeziju s tematikom narodnooslobodilačke borbe i nove, socijalističke izgradnje, npr. u epskoj skladbi na čakavskome narječju Govorenje Mikule Trudnega (1945.). Angažirani borac za ideje revolucije i njihovo ostvarenje bio je i Marinov brat Jure Franičević Pločar (1918.–1994.), autor partizanske zbirke Preko rovova (1943.) i daljnjih sedam knjiga poezije koja naginje romantičarskoj epici sklonoj tragici i patetici.

Mnogi protivnici komunističke državne vlasti emigrirali su u zapadnu Europu te u Sjevernu i Južnu Ameriku. Među književnicima u egzilu značajnu je organizacijsku ulogu odigrao pjesnik i esejist Vinko Nikolić (1912.–1997.). On je zajedno s Antunom Bonifačićem u Brazilu pokrenuo književni časopis Hrvatska revija koji je od 1955. godine uređivao sam, od 1968. u Španjolskoj, a od 1990., po povratku u domovinu, u Zagrebu. Nikolićeva poezija tematski je vezana uz Mediteran, ponajprije uz rodni Šibenik i domovinu uopće, a dominantna joj je tema majka, hraniteljica i čuvarica, simbol patnje, ljubavi i dobrote. Uz nekoliko pjesničkih zbirki Nikolić je izdao i antologiju pjesništva u egzilu Pod tuđim nebom (1957.) i dvije velike knjige memoara. Pjesnik, prozaik i esejist Antun Bonifačić (1901.–1986.) otišao je nakon prekida suradnje s Nikolićem u SAD gdje je uređivao časopis Nezavisna država Hrvatska, a 1975.–81. predsjedavao je Hrvatskom oslobodilačkom pokretu. U poeziji se najviše posvećivao povijesnomu položaju svoga naroda.

Izvan domovine proveo je drugu polovicu svoga života pjesnik Viktor Vida (1913.–1960.) koji je 1942.–48. djelovao u Italiji, a onda je odselio u Argentinu. Odgojen u duhu talijanskoga hermetizma Salvatora Quasimoda, postao je ne samo najveći hrvatski emigrantski pjesnik nego i jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća uopće. Zadubljen u trajni dijalog između »vječnoga« i ljudske relativnosti i prolaznosti, u svojim se uzbuđenim tekstovima bavi ponajprije temom smrti koja mu je na kraju postala sudbinskom — život je završio samoubojstvom.

Zakašnjeli je emigrant 1954. godine, nakon nesretnih iskustava s nekim kulturnim arbitrima, postao pjesnik, dramski pisac, esejist i prevoditelj Radovan Ivšić (1921.) koji do danas živi u Parizu. Godinama je radio kao leksikograf u nakladničkoj kući Larousse, na poziv Andréa Bretona i Benjamina Péreta petnaest je godina sudjelovao u nadrealističkome pokretu, a dvadeset i pet godina (1961.–85.) je isključen iz Saveza književnika Jugoslavije.

Najvećem živućem hrvatskom pjesniku Tinu Ujeviću bilo je 1945. godine zabranjeno javno djelovanje pa se izdržavao prevođenjem. Tek 1950. godine objavljen mu je mali izbor iz djela Rukovet, a 1954. posljednja, velika zbirka Žedan kamen na studencu, prožeta rezignacijom i pomirenjem sa svemirom i ljudima.

Probleme s arbitrima socijalističkoga ukusa imali su i drugi autori. Među pjesnicima npr. i Josip Stošić (1935.) koji je krenuo od Ivšićevih eksperimenata, ali je puno dosljednije i radikalnije pokušao konkretizacijom reducirati jezičnu i formalnu građu, tako da se npr. jedna njegova pjesma sastojala od samih veznika i praznina između njih. Okružni sud u Zagrebu nije za Stošićeve pokušaje pokazao znatniji smisao i autorov je prvijenac Đerdan (1951.) odbacio s obrazloženjem da »predstavlja dekadentne oblike književna iživljavanja, strane socijalističkom duhu..., većina pjesama predstavlja besmisleno nizanje riječi, a neke i povredu morala i ... štetna je za odgoj omladine«.

Teorija i praksa socijalističkoga realizma, uvedena u Jugoslaviji prema Sovjetskome modelu, ipak nije dugo vladala književnim stvaralaštvom. Već 1948. godine došlo je do sukoba između vladajuće Komunističke partije Jugoslavije s Titom na čelu s Informbiroom komunističkih partija i Staljinom, tako da je višegodišnji oštri ideološki i politički konflikt ubrzao oslobađanje Jugoslavije od dogmatike i u kulturnoj politici. U tome je značajnu ulogu odigrao Titov predratni suborac i oponent Miroslav Krleža; u svome referatu na III. zasjedanju jugoslavenskih pisaca u Ljubljani 1952. godine nedvosmisleno je odbacio socrealističke formulacije i objavio novo razdoblje u razvoju jugoslavenskih književnosti. Sam se u idućem razdoblju kao pisac posvetio proznomu i dramskomu stvaralaštvu, a kao kulturni čimbenik je ponajprije zaslužan za osnivanje Leksikografskoga zavoda u kojem je do svoje smrti vodio izdavanje niza općih i stručnih enciklopedija — sve u upornome nastojanju da se razotkrije i objavi povijesna istina o životu naroda koji su se odlučili za zajednički život u (socijalističkoj) Jugoslaviji.

Uz velike ratne i revolucionarne teme u književnosti se ubrzo počinju pojavljivati i male, nepatetične refleksije na svakidašnjicu. Književnost može daleko slobodnije birati sredstva izražavanja, ne propisuje joj se nikakav kanon. Ali sloboda izražavanja ipak ne smije prijeći granice koje određuje sustav jedine vladajuće stranke, a osoba vođe partije i države maršala Tita jednostavno je nedodirljiva. Bilo kakav spomen represija protiv stvarnoga ili izmišljenog protivnika dugo ostaje tabu.

Među nedogmatski angažirane pisce ubraja se i sudionik antifašističke borbe, pjesnik, dramski pisac i slikar Drago Ivanišević (1907.–1981.) čije je stvaralaštvo izrazito obilježio francuski nadrealizam i talijanski hermetizam i koji je nastavio stvarati na liniji koju je započeo svojim prvijencem Zemlja pod nogama (1940.).

Pjesnicima koji su vlastitim stvaralaštvom i društvenim angažmanom pomagali ostvariti slobodu umjetničke riječi pripada partizanski borac Jure Kaštelan (1919.–1990.), autor slavnoga poetskog ciklusa Tifusari. Njegovi su junaci borci koji su zbog bolesti isključeni iz stroja, ali su tijelom i duhom stalno uključeni u veliku kolonu patnje i snova o budućnosti. Kaštelan u toj poemi povezuje naoko nespojivo — izmjenjuje postupke i versifikacijske oblike kao da želi ukleti strahotu groznoga trenutka, dati smisao svakoj ljudskoj žrtvi.

Sljedeća je vodeća pojava poratnoga hrvatskog književnog razvitka postala pjesnikinja, esejistica, dramatičarka, satiričarka, slikarica i autorica knjiga za djecu Vesna Parun (1922.). Njezin je poratni ulazak u književnost obilježen sukobom sa službenom kritikom »dekadentnoga ujevićevstva« u njezinu prvijencu Zore i vihori (1947.). Zbirkom Crna maslina (1955.) već je postala klasik ljubavne poezije i pripada najvećim imenima hrvatske književnosti 20. stoljeća. Njezine stihove karakterizira prožimanje sna i jave, stišavanje nekadašnjega uzbuđenja i njegovo utjecanje u sadašnje trenutke »tragičnoga smirenja«, traženje harmonije u životu čovjeka i prirode i nepopustljivo odbacivanje svakoga zla u bilo kojem obliku.

Svakidašnjici suvremenoga čovjeka u svojoj se poeziji posvetio pjesnik i autor niza dječjih slikovnica Boro Pavlović (1922.–2001.). Sočno, humorno i kozerski opisivao je »stvari oko nas«, uključujući i proizvodna sredstva i procese, a da pritom nije upadao u udarnički trans. Bio je više komentator nego govornik, sklon i feljtonističkomu izrazu. Naglašavao je vjeru u smisao rada, smisao za kolektiv i ljudsku solidarnost, i iz njegovih je stihova zračio vitalni optimizam.

Godine 1952. pokrenut je književni časopis Krugovi — organ nastupajuće mlade generacije koja obznanjuje da ne zna i neće pisati kao njezini prethodnici, od kojih se većina predstavlja moralnom legitimacijom boraca pobjedničke revolucije jer je (s obzirom na svoje godine) »jedina ostala bez lovorika« i »još nije imala priliku da izgubi«. Mladi su željeli sudjelovati u stvaranju društvenoga ozračja u kojem »drugačije« neće odmah izazivati sumnjičavost. Umjesto socrealističke nadređenosti mišljenja izrazu, ograničenoga broja tema i kolektivnoga subjekta mladi su nudili stilsku i tematsku raznolikost, jezičnu kreativnost i individualni subjekt. U svijest čitatelja probili su se brzo, ali su ih »faktori« još dugo smatrali monolitnom, politički sumnjivom skupinom.

Jedan od osnivača Krugova, pjesnik Nikola Miličević (1922.– 1999.) više je pripadao naraštaju svojih vršnjaka na čelu s Vesnom Parun. U svojoj je poeziji povezao pučku tradiciju i iskustva iz svjetske (ponajviše romanske) poezije koju je sjajno prevodio. Čistoća Miličevićeva izraza i uvjerljivost njegova stiha kao da učvršćuju vjeru u smisao pjesništva u vrijeme traganja i lutanja.

Drugi osnivač Krugova Zvonimir Golob (1927.–1997.) bio je u cijeloj generaciji najbliži »zaumnom« nadrealizmu, ali je njegovao i svima prihvatljivu poeziju šansone. Smatraju ga »kroničarom vlastitoga odnosa prema ljubavi; u svom je ljubavnom kanconijeru opjevao čovjekovu samoću u dvoje«.

Nadrealizam je inspirirao i nekadašnju Golobovu ženu, pjesnikinju, prozaisticu i autoricu radio–drama Irenu Vrkljan (1930.) koja već godinama živi u Njemačkoj.

Pjesnika i književnoga znanstvenika Josipa Pupačića (1928.– 1971.) obilježila je tragična sudbina — tri su mu brata poginula, a on sam je sa ženom i kćeri izgorio u zrakoplovnoj nesreći. Svoju je notu našao u vizijama zavičaja, njegovoj muci i ljepoti, u praiskonskim vrijednostima patrijarhalnoga života. Neposrednost, muzikalnost i iskrenost Pupačićeve poezije donijela mu je široku popularnost.

Vodeći pjesnički duh »krugovaša« Slavko Mihalić (1928.– 2007.) međaš je u razvitku poratne hrvatske lirike. Lirski je junak njegove poezije usamljeni i ugroženi čovjek, užasnut izazovom života, okružen opasnostima, tjeskobom, strahom i slutnjom neizbježnoga poraza. Mihalićeva pjesma oslikava dramu koja se prekida tek što je počela, jer htijenja i nastojanja lirskoga junaka uvijek omete odnekud naređeno povlačenje.

Milivoj Slaviček (1929.) nastupa kao ironični promatrač svakidašnjice, zatečen arogancijom povijesti; pokušava otkriti ono poetično u svim životnim detaljima i neumorno glosirati sve na što naiđe, a njegov lirski govor je siv, razgovoran, bez metafora, blizak svakodnevnoj frazeologiji.

Obnovitelj forme pjesme u prozi Zlatko Tomičić (1930.–2008.) protkao je svoje cikluse biblijskom i mitološkom metaforikom, a njihov je izraz patetičan i arhaiziran.

Pjesnik, prozaik i književni znanstvenik Ivan Slamnig (1930.– 2001.), poeta ludens, poeziju shvaća kao poigravanje mašte jezikom koji nije samo sustav znakova nego i izvor nepredvidivih emocija. Za tu mu igru ipak ne služi samo jezik nego i svijet oko njega i lirski subjekt. Pjesma mu je zatvorena tvorevina riječi i čini »valjda najjaču kohezivnu snagu u društvenoj svijesti«. U poeziji je novo ono što do sada nije bilo izrečeno, a kod Slamniga je novo ono što do sada nije bilo izrečeno parodijom. Njegova pjesnička riječ izvire iz humora koji vreba na bilo koji komični nesklad u jeziku, svijetu, književnosti, životu.

Dubravko Ivančan (1931.–1982.) ogledao se u japanskoj formi haikua, odražavajući »najčešće sliku davno viđenoga krajolika, koja je s vremenom potpuno urasla u pamćenje i postala više sastavnim dijelom pjesnikova intimnoga svijeta, nego svijeta izvan njega«.

Na pjesnikinju i prozaisticu Vesnu Krmpotić (1932.), koja sad pretežno živi u Beogradu, značajno je utjecao studijski boravak u Indiji koji je u njezinoj poeziji pobudio zanimanje za svijet mistike i pokušaje artikuliranja mističnoga iskustva.

U Beogradu je godinama djelovao i pjesnik Ivan Gudelj (1933.) koji je svoje stvaralaštvo posvetio traženju jedinstva između lirskoga subjekta i svijeta zemlje i kraja u horizontalnoj perspektivi i na vertikali povijesti i mita.

Središnja i izrazito reprezentativna figura književnoga smjera oko Krugova bio je pjesnik, prozaik, dramski pisac i kritičar Antun Šoljan (1932.–1991.) koji je u duhu osjećaja svoje »autsajderske generacije« svoje prve zbirke nazvao Na rubu svijeta (1956.) i Izvan fokusa (1957.). Njegov je lirski i epski junak mladi čovjek »razapet na Prokrustovoj postelji između panike i apatije« koji traži Arkadiju kao bijeg i priliku za samoosvještenje, za shvaćanje bezizlaznosti bijega i utješne spoznaje da traženju nema kraja.

Među pripadnike generacije oko Krugova ubraja se i pjesnik, prozaik i likovni pedagog Zvonimir Balog (1932.) koji je svojim igrama riječi, leksičkim ludizmom i besmislenostima u hrvatskome pjesništvu za djecu upravo obilježio epohu jer u nevezanoj i dosjetljivoj igri riječi otkriva duh i smisao dječjega viđenja svijeta. Njegovo stvaralaštvo općenito karakterizira izvanredni osjećaj za igru riječima i metaforama.

Drugi časopis koji je postao tribina nove, izrazito pjesničke generacije bio je Razlog (1961.–68.). »Razlogovci« su se inspirirali na izvorima suvremene zapadne filozofije, njihovi su »učitelji« u početku bili ponajprije Heidegger i francuski egzistencijalisti, a krajem šezdesetih su se oduševili idejama strukturalista. Omiljena im je forma pjesma u prozi koja omogućava brisanje granice između pjesme i eseja. Temeljito se bave i analizom samoga procesa umjetničkoga stvaranja, odnosno fenomenom literarnosti. Jezik poezije žele osloboditi pretjerane slikovitosti, metafora i drugih figura koje tobože »zamućuju« smisao; teže semantičkoj punini pojmova. Ante Stamać je okarakterizirao pjesništvo šezdesetih godina kao pojmovno pjesništvo — nasuprot slikovnomu pjesništvu pedesetih godina.

S »razlogovcima« su se zbližili i stariji, filozofski obrazovani i orijentirani pisci, primjerice pjesnik i kritičar Branislav Zeljković (1927.) koji, baveći se ontološkom usamljenošću i egzistencijalnom tjeskobom i ništavnošću, u svojoj poeziji »pomoću metafizičko–esejističkoga diskursa pokušava doprijeti do izgubljene konkretnosti i predmetnosti svijeta«.

Pjesnik, filozof i političar Vlado Gotovac (1930.–2000.) njegovao je »fenomenološki tip poezije u Husserlovom i Hedeggerovom smislu fenomenologije i fundamentalne ontologije«, pri čemu je svjesno odbacivao metaforičnost i slikovitost i zagovarao (u nizu eseja o poeziji i filozofiji) egzistencijalističku poetiku. Njegovu poeziju određuje »Hegelova ’filozofija smrti’ i Hölderlinova nada u pjesništvo«. Njegov je život obilježilo hrvatsko proljeće 1970.–71., pokušaj dijela hrvatskoga partijskog i državnog vodstva te dijela kulturnih i znanstvenih radnika i studenata da reformom postignu dosljedniju primjenu proklamiranih načela o državnosti republika i demokratizaciju društva, a pogotovo gruba represija federalnih organa na čelu s Titom koja je uslijedila nakon gušenja pokreta.

Pjesnik, dramski pisac prozaik i autor knjiga za djecu Tonči Petrasov Marović (1934.–1991.) objavljivao je i u Krugovima i u Razlogu, ali nije pripadao ni jednome krugu pisaca oko njih. U početku je iskušao različite buntovne postupke protiv »bogova« i pjesničkoga materijala — jezika, ali ga je osobna patnja na kraju dovela do smirenja i skrušene molitve: »...nagi smo a vjetar skidanja još traje i jača / i pred njim mi smo bez obrane kao da dolazi iz / kostiju«.

Kao pripadnik tzv. razlogovske generacije u književnost je ušao pjesnik, prozaik i esejist Danijel Dragojević (1934.) koji je od svoga prvijenca Kornjača i drugi predjeli (1961.) pokazivao drugačiji odnos prema mogućnostima pjesničke recepcije predmeta i oblikovanja smisla stvari. On naglašava aktivan odnos prema jeziku, provodi »svojevrsnu dekonkretizaciju stvari... i njihovom preobrazbom u tekst on im omogućuje da pokažu svoju, dotad prikraćenu, novu snagu i moć, pa se time svijet i jezik sastaju u novome jedinstvu koje, paradoksalno, upravo konkretnost stvari ne iznevjerava«. Uvjet za postizanje punine smisla, svojevrsni međustupanj, njemu je praznina koja omogućava nove ishodišne napore. Dragojevićeva poezija je poezija opažanja, pronicanja u sve što je skriveno, nejasno, nevidljivo.

Među dosljedne pjesničke analitičare egzistencijalističkoga osjećaja tjeskobe, straha i smrtne opasnosti ubraja se Mate Ganza (1936.), autor zbirki karakterističnih naziva Trg dobre smrti (1964.), Opustošenja (1968.), Strepnje (1972.), Dalje ništa (1976.).

Vodećim predstavnicima generacije pripada i Zvonimir Mrkonjić (1938.) koji u svojim antologijama hrvatske poezije nastoji revalorizirati dotadašnje predodžbe o njezinome razvitku u 20. stoljeću i značenju pojedinih autora, a sam se ubraja među najveće eksperimentatore suvremenoga hrvatskog pjesništva u duhu postmodernističke relativizacije, metatekstualnosti, ironizacije i parodiranja tradicionalnih formi i sadržaja. Posebno mu je sonet postao okvirom za igru razorenih tradicija: on ga slaže od raznorodnih elemenata, provodi totalnu dekonstrukciju tradicionalnih lirskih shema i tema.

»Pjesništvo jezičnoga iskustva« prezentira Josip Sever (1938.– 1989.) koji u nizu svojih pjesama parodira i dekonstruira načela avangarde i i njezinih težnji k preobrazbi svijeta, a istodobno vadi iz zaborava različite zatrpane mogućnosti hrvatskoga jezika. Umjesto semantičke koherencije pjesme naglašava njezinu zvukovnu koherenciju. Pritom se često oslanja na iskustva ruske avangardne poezije, od futurizma do zaumnosti. »Poput feniksa Severova poezija niče na zgarištu svijeta,« napisao je Krešimir Bagić. »Ona ne pokušava izravno intervenirati u ludilo povijesti, već oblikuje autentičnost svoga ludila i svoje bezbudućnosti.«

Romantični »pjesnik čežnje« koji, naprotiv, teži što razumljivijem izrazu je pjesnik, glazbenik i šansonijer Arsen Dedić (1938.).

Književni teoretičar, kritičar i pjesnik Ante Stamać (1939.) u svojoj se poeziji od zbirke Rasap (1962.) posvećuje egzistencijalnoj problematici beznadno raspaloga današnjeg svijeta, a u knjizi Crne rupe, mračni soneti obraća se Bogu kao mogućem tvorcu nove ravnoteže svijeta.

Tematski je određen bio i Dubravko Horvatić (1939.–2004.) koji ponajviše formom pjesme u prozi i patetičnom arhaizacijom jezika sa svih strana brusi pitanje čovjekova otuđenja.

Pjesnik i prevoditelj Nikica Petrak (1939.) vodi blago ironični dijalog s poviješću, odnosno »s istinom o vremenu koje je izgubilo svoj jasni smisao, možda i zato što je u njemu sve unaprijed određeno«. Zaokupljen pitanjima moderne povijesti i položajem pojedinca u njoj, pokušava potvrditi svoju još ne sasvim izgubljenu vjeru u mogućnost pjesničkoga oblikovanja smisla povijesti, iako na kraju pada u rezignaciju i Ispadanje iz povijesti (1996.).

Povjesničar umjetnosti i esejist Igor Zidić (1939.) još od prvijenca Uhodeći more (1960.) u svojoj lirici njeguje zgusnutost i eliptičnu zatvorenost hermetizma ili nadrealizma, zasnovanu na brzoj izmjeni slika, na asocijativnosti i kolažnome prožimanju.

Poeziju jednostavne kritičke otvorenosti i jasne izražajnosti zagovara povratnik iz višegodišnje emigracije Boris Maruna (1940.– 2007.). Njegovo stvaralaštvo u egzilu ima nekih dodirnih točaka s pjesništvom američkih beat–pjesnika šezdesetih godina koje u hrvatskoj poeziji u domovini nije imalo nikakva odjeka, a njegovu poeziju općenito ritmom i leksikom karakterizira jednostavnost i komunikativnost, slobodni stih i razgovorni jezik.

Lirika književnoga i likovnoga kritičara, esejista i pjesnika Tonka Maroevića (1943.) po sudu njegovih kritičara odlikuje se izmjenama kuta gledanja na lirski subjekt i mjesta recepcije. Takva »drama« subjekta izaziva kritičku distancu, autoironični odmak i metatekstualnu svijest.

Pjesništvo sedamdesetih godina već 1969. obilježava časopis Pitanja. Za pjesnike koji su stasali u njegovu okrilju središtem zanimanja postao je jezik teksta i njegova formalna svojstva. Pjesma najčešće dobiva formu konkretističkoga stvaranja svijeta ni iz čega i pjesničkoga nadahnuća. Uzor mnogima postali su i pomalo zametnuti i svojedobno (1959.) zabranjeni pokušaji Josipa Stošića.

Pjesnik, esejist i sociolog Ivan Rogić Nehajev (1943.) u svojoj je poeziji prošao kroz različite utjecaje i inspiracije — od klasičnoga, gnomski zgusnutoga izraza do vizualizma i letrizma — i smatra se tipičnim postmodernistom, kao i »mediteranistom«, kod kojega se »sintetičko–kinetičko gibanje mase i energije, kao spoj tijela i mjesta, suprotstavlja metafizici kao ’vertikalnoj’ hijerarhiji«.

Pjesnik, prozaik i izdavač Albert Goldstein (1943.–2007.) ušao je u književnost kratkim fantastičnim, zapravo apokrifnim pripovijetkama u Borgesovu duhu, a apokrifnim su parafrazama bliske i njegove mitološke i »povijesne« poeme, obilježene ironijom i crnim humorom.

Kao nastavljač slavne tradicije dubrovačkoga pjesništva pojavljuje se pjesnik, esejist, prozaik i dramski pisac Luko Paljetak (1943.) koji u svojim stihovima kao da neprekidno stvara napetost između današnje pjesničke situacije i provjerenih tradicionalnih oblika njezina izraza te ispituje izdrživost najrazličitijih sredstava čijom se širokom skalom služi upravo bravurozno.

Andriana Škunca (1944.) cijelo je svoje poetsko stvaralaštvo i u slobodnome stihu i u pjesmama u prozi posvetila »svomu« otoku Pagu — njegovu krajoliku i ljudskim obitavalištima, stvarima i ugođajima, stvarnosti sna i jave, onoj pred zrcalom i onoj iza njega, vidljivoj i nevidljivoj, u njezinoj konkretnosti i arhetipnosti.

Pjesničko i pjevanoj pjesmi namijenjeno stvaralaštvo Jakše Fiamenga (1946.), čovjeka iz Komiže na otoku Visu, povezano je s Jadranom, morem i okolnom prirodom. Shvaćajući poeziju kao »ritmičku stilizaciju viđenoga i naslućenoga, željenoga i primljenoga«, kako je o njemu napisano, preobražava konkretne vizualne i akustičke teme u arhetipove i simbole s metafizičkim opkoračenjem. Jedna od njegovih posljednjih zbirki nosi karakteristični naziv Ovjera beskraja (2005.).

Kritičar povijesti umjetnosti, esejist i pjesnik Zvonko Maković (1947.) na svojim je pjesničkim početcima izišao iz egzistencijalizma i bavio se ponajprije problematikom postojanja i vremena te uzaludnim traženjem apsolutnog, osjećajem straha, nesigurnosti, očaja, nemoći i ravnodušnosti. U kasnijoj se fazi njegov izraz opredmećuje i pjesme se oblikuju u male postmodernističke doživljaje. Maković je autor stihova koji navodno idu u red najznačajnijih i najdojmljivijih stihova na zalasku 20. stoljeća:

lagati, zašto ne. ionako su riječi

proizvoljne; riječi koje nisu stvari,

riječi koje nisu riječi. lagati, zašto ne:

riječima...

Čistim postmodernističkim pjesnikom i »semantičkim konkretizatorom« smatra se Branko Maleš (1949.), neumorni komentator stvaralaštva svojih kolega i usmjerenosti suvremene hrvatske poezije.

Od ostalih izrazitije profiliranih pjesnika valja spomenuti bar nekoliko imena: Sonja Manojlović (1948.), Milorad Stojević (1948.), Milko Valent (1948.), Drago Štambuk (1950.), Božica Jelušić (1951.), Sead Begović (1954.), Dražen Katunarić (1954.), Anka Žagar (1954.), Branko Čegec (1957.), Delimir Rešicki (1960.), Krešimir Bagić (1962.), Tomica Bajsić (1962.), Sibila Petlevska (1964.).

Značajnu je prekretnicu u životu hrvatskoga naroda i njegove književnosti označio raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, stvaranje samostalne Republike Hrvatske i višegodišnji obrambeni rat zemlje protiv vanjske i unutrašnje prijetnje njezinoj cjelovitosti i suverenitetu. Osim aktualne publicistike situaciju je u znatnoj mjeri reflektirala i poezija, što potvrđuje antologija U ovom strašnom času (1992.) koju su uredili Ivo Sanader i Ante Stamać te reprezentativni izbor tadašnje književne produkcije koji je pod nazivom Hrvatsko ratno pismo (1992.) izdala Dubravka Oraić–Tolić.

Nastavak višegodišnjega rata u Bosni i Hercegovini u Hrvatsku je doveo nekoliko sarajevskih pjesnika, primjerice Jozefinu Krajinović Dautbegović (1948. — 2008.). Najveću je popularnost stekao prozaik, dramski pisac i pjesnik Miljenko Jergović (1966.) koji se pridružio skupini neorealista udruženih u pokret zvani FAK.

Cjelini hrvatskoga pjesništva pripadaju i stvaraoci koji potječu ili djeluju izvan hrvatskoga državnog područja. Od bosanskohercegovačkih pjesnika starije generacije to su autori tzv. alhamijado–poezije, tj. hrvatske poezije pisane arapskim pismom, a od novijih npr. »pjesnik ljubavi i smrti, grijeha i pokajanja« Musa Ćazim Ćatić (1879.–1915.), »hermetist primarno po svojoj naravi« Veselko Koroman (1934.), pjesnik i prozaik Anđelko Vuletić (1933.) i Česima najpoznatiji — autor balada o tragičnoj sudbini Bosne i njezinih ljudi — Mak (Mehmedalija) Dizdar (19917.–1971.), iz čije je zgusnute poezije koja slikovitost i povijesnu snagu crpi i iz natpisa na srednjovjekovnim nadgrobnim kamenima iz vremena bogumilske sekte u Češkoj objavljen izbor Zápis o človeku (1980., Zapis o čovjeku).

Prevela Dubravka Sesar