Gdje su nestali mladi koji čitaju?

U svijetu modernizacije društva, digitalnih signala i televizije, sve više se osjeti nedostatak načitanih ljudi. Mladi su knjigu odlučili zamijeniti filmovima, serijama, raznoraznim reality showovima iz kojih ne dobivaju nikakvu kulturu već duhovno tonu, umjesto da se uzdižu. Moderno kao da ne podrazumijeva da i tradicija ima vrijednost. Iako digitalni formati sve više napreduju i mnoge knjige se pretvaraju u audiozapise, nijedan novi oblik pohranjivanja podataka ne može zamijeniti osjećaj knjige u ruci. Samo riječi koje sami pročitamo možemo interpretirati na svoj, osoban način. U knjižnicama je veći red za internet nego za knjige, a i nova su izdanja prilično sačuvana. I to ne zbog kulture čitača već zbog njihovog nedostatka. Sve je teže pronaći nekoga tko dijeli tu ljubav prema knjigama i prema načinu života koji u opuštanje uključuje pisanu riječ. U histeriji globalizacije ljudi se sve manje posvećuju sebi, a sve više »svijetu« i time lagano nestaju oblici prirodnog udovoljavanja sebi. Danas udovoljavamo cijelomu svijetu. Mlade nitko ne potiče na čitanje pa se tako u časopisima za mlade ljude ne mogu pronaći preporučene knjige, a pogotovo ne ozbiljna literatura. Kao da su i mladi i stari izgubili volju za pokušavanjem oživljavanja toga plemenitog hobija koji bi trebao puniti ljudske duše toplinom riječi. Zašto su eksponirani nekvalitetni filmovi za mlade, umjesto kvalitetna literatura? I jesu li uistinu krivi samo mediji ili i »klijentela« koja bi se trebala zanimati za njih? Jer, ako ljudi radije provode večeri gledajući kako izgleda nečiji život, umjesto da uzmu knjigu u ruke i pročitaju koje poglavlje, možemo li uopće kriviti medije što nude ono što se prodaje? A u zadnje vrijeme, prodaje se magla. Lažni osjećaj znanja. Ljudi kao da ne vide da su se zapustili, prepustili se televizijskom programu i življenju iz dana u dan, puni nezadovoljstva i duhovne gladi. Ne događa se to samo u jednome gradu, jednoj državi, cijeli svijet ima isti problem. Više od polovice stanovništva je nepismeno, čak i onaj dio koji se obrazuje u školama i na fakultetima. Dobivamo li znanje ili samo informacije? Za postići znanje treba biti svjestan informacija koje dobivamo, treba ih znati protumačiti, povezati. Isto je s knjigama. I njih treba razumjeti. Jedna srednjoškolka mi je rekla kako misli da je krivo vrijeme u kojem živimo jer nam je tempo takav da se nemamo kad baviti sami sobom i svojim napretkom. Iako bih se možda mogla složiti s njom, svejedno ne vidim razloga da se bar jednom tjedno odvoji sat vremena za knjigu koja, mada neće riješiti sve probleme i obaveze, ispunjava čovjeka. Poznajem i ljude koji kažu da vole čitati, no ne mogu se sjetiti kad su zadnji put imali knjigu u rukama. Prijatelj mi je rekao da se osjeća kao da je knjiga danas izašla iz mode. I uistinu, koliko ljudi zna za nove autore i naslove? I gdje saznaju za njih? Naravno, postoje portali na kojima se razmjenjuje svašta, pa se tu nađe i knjiških moljaca koji međusobno razmjenjuju iskustva o knjigama, no je li to dovoljno? Ne bi li se trebalo raditi na približavanju knjige djeci i mladima? Ne bismo li se trebali razvijati s knjigama, napredovati fizički, psihički i duhovno. Danas je čudno čitati. Uistinu, mladi to smatraju gubitkom vremena. Kasnije, u životu, žale što nisu pročitali knjige za koje u toj životnoj dobi više nemaju vremena. Nije dovoljno pročitati lektiru (ako se i uopće trude pročitati), za ljubav prema knjizi potrebno je njegovanje navike čitanja. Potrebno je shvatiti pisca, djelo, likove, događaje. Svaka riječ u knjizi treba pronaći svoje mjesto u čitatelju. Jer, nije dovoljno pročitati stranice, treba ih i osjetiti. Gledati ih kao da ih možemo opipati. I proživjeti ih. U njima naći empiriju. Gdje odlazi sva ta pisana umjetnost, ako ne dolazi do srca i uma mladih čitatelja? I gdje su uopće ti čitatelji? Nisu li oni isključena manjina na koju se pažnja ne obraća, već nove naslove moraju tražiti po internetu i knjižnicama. Zašto ne postoji nijedan časopis za mlade koji bi govorio o vrijednosti knjige? Svi nude nekakve savjete koji se ponavljaju iz broja u broj u preformuliranim rečenicama; otkrivaju nove bendove; pišu kad je gdje koji koncert, film ili zabava. No, za knjige se ne odvoji više od polovice stranice, ako i toliko. Što time urednici poručuju mladima? »Nemojte čitati.« A to ne bi trebala biti poruka onima na kojima svijet opstaje.

Postoje stvari koje se ne mogu vidjeti, a sigurno znate da postoje

Jadranka Klepac: Miris knjige, Naklada LJEVAK, Zagreb, 2004.

Knjiga je od davnina utočište sanjara koje omogućuje bijeg bez napuštanja mjesta boravka. Ona trenutno osposobljava dijelove mašte kojih ponekad ljudi nisu ni svjesni, nudi putovanje do ostvarenja svih snova. Tko nije, bar jednom, poželio biti lik iz priče i voditi život zanimljiviji od svakodnevnice u kojoj se nalazi?

Jadranka Klepec u dječjem romanu Miris knjige vodi dvije paralelne priče o životu djevojčice Dane. Jedna priča se odvija u stvarnosti, u njoj je prikazan Danin realni život, škola i obitelj, a druga je plod njezine mašte, priča o knjizi koja mijenja život osobe koja je posjeduje. U paralelnim pričama koje se spajaju u nekim dodirnim točkama vidi se osnovna ideja povezivanja mašte i stvarnosti u neraskidivoj vezi života ispunjenog radošću i kreativnošću. Stvarnost ne postoji bez mašte, a mašta ne postoji bez stvarnosti. Simbiozom tih elemenata nastaje život. U ovome slučaju osnovna poveznica svjetova je knjiga.

Dana smatra svoj život nezanimljivim, a željna je avantura o kojima čita u knjigama koje joj preporuča stari knjižničar, u kojem ona vidi čuvara toga skrivenog bajkovitog svijeta knjiga. U njihovim razgovorima ona otkriva svoju sve veću povezanost s knjigama koje čita. Ona ih dodiruje, osjeća, zna koja će joj odgovarati. Kao što ona bira knjigu, tako i knjiga bira nju. U djelu se iznosi problematika zaboravljanja knjiga jer danas se sve manje vremena posvećuje tomu mediju.

Sam je naslov, Miris knjige, simboličan i omogućuje stvaranje slike o duši koju knjiga posjeduje i o životu koji može udahnuti u onoga tko razumije njene riječi.

U knjigama svatko može naći utjehu i surogat za ono što mu, ponekad samo na prvi pogled, nedostaje u životu. No, ako se prepusti sanjarenju i priču prenese na stvarni život, moglo bi se saznati da je življenje još bolje od samog maštanja, a iskušavanje granica vlastitih sposobnosti samo još jedno otkriće vlastitoga svijeta. Dovoljno je otvoriti oči i dopustiti si spoznaju. Avanture se nalaze svuda, samo ih treba znati prepoznati.

Knjiga miriše riječima koje su u njoj, miriše poantom koja je u nju unesena. Čovjek bez mašte, usamljen je čovjek, nesretan i izgubljen, zarobljen. S druge strane, čovjek spreman na sanjarenje je bogat duhom, njegov život ispunjen je radošću i smislom koji pronalazi u svemu oko sebe. On ne traži fizičke surogate već pronalazi duhovne.

Knjiga za kojom je Dana u potrazi samo je metafora životne priče o potrazi za smislom, prijateljstvom, istinom, ljubavi, vjerom i nadom. Ona je negdje blizu i svatko je može posjedovati, samo treba vidjeti srcem, osjećati mirisom i toplinom, baš kao što knjiga diše dok je čitana. Svaka stranica sadrži na sebi zabilježen nečiji svemir, uspomene i trenutke koje čovjek i knjiga dijele dok su zajedno. Čak i kasnije, takva knjiga posjeduje dušu koju iskusan čitatelj zna prepoznati.

Čovjek ima potrebu za vjerovanjem u nematerijalne stvari kako bi mogao objasniti svoje postupke u određenim trenutcima. Čovjek ne vidi uvijek nadu, vjeru, ljubav, plemenitost, ljepotu, ali zna da postoje jer ih je osjetio u trenutcima koje je ostavio zabilježene u srcu. Pisac te trenutke stavlja na papir, a oko riječi plete laganu mrežu tajnovitosti da bi dopustio svakom čovjeku da na svoj način osjeti priču.

Knjiga posjeduje moć da začara na dodir, poveže se s čovjekom preko korica i listova. Svaka knjiga posjeduje esenciju vlastitog mirisa i čeka da ispriča priču.

Na kraju i sama autorica poručuje da treba vjerovati, ali samo u lijepo, jer upravo je lijepo ono najvažnije.

Koliko hrabrosti treba za ulazak u ring smrti?

Zdenko Mesarić: Garaža, Algoritam, Zagreb, 2007.

Gdje se nalazi granica čovjekove hrabrosti i ludosti? Kako uopće definirati hrabrost? Kakav je to čin i zbog čega tjera na borbu čak i kad se čini da je bitka već izgubljena? Je li hrabrost odsutnost straha ili spoznaja da postoji nešto bitnije za što se isplati boriti i u trenutcima najveće slabosti? Ili je lako pronaći hrabrost kad se više nema što izgubiti osim vlastitog života i gole kože?

Strah je dio svakog čovjeka. Njegov se miris osjeti na kilometre i privlači one željne tuđe patnje, straha i boli. Baš kao što životinja prepozna miris mesa i krvi bez obzira na glad, tako i čovjekova želja za nečovječnošću postaje adrenalin u tijelima onih koji su davno izgubili mogućnost spoznaje dobra i zla i čija je glavna životna zabava zgrtanje novca, bez obzira na žrtve oko njih.

Kakav je to život u strahu, kadaž se s njim odlazi na počinak i budi u ranim jutarnjim satima, kad strah postaje stalan dio svakodnevnice i počinje stvarati vlastiti imunitet, no i dalje privlači hladna srca onih koji uživaju u tuđoj boli zbog vlastitih strahova koje liječe nasiljem?

Priču o hladnoj budućnosti, nečovječnosti i odrastanju u takvome nezdravome okruženju donosi, u romanu Garaža, Zdenko Mesarić pripovijedajući jednostavnim stilskim jezikom, uz mnoštvo opisa koji uvode u svijet tame kojima upozorava da takva budućnost očekuje stanovnike Zemlje ako ne shvate na vrijeme da život koji vode sve više udaljava ljude jedne od drugih i sve se svodi na novac.

Zdenko Mesarić donosi hladnu i potresnu priču o tragičnoj sudbini devetogodišnjeg dječaka Binata kojeg životna situacija i društvo pretvaraju u čudovište bez osjećaja. Njegovo djetinjstvo postaje borba u ringu. Priča uvodi čitatelja u začarani krug okrutnosti i manjka poštovanja i ljubavi te upućuje na mogućnost ostvarivanja takvog scenarija u budućnosti Zemlje. Smrt postaje bolja i jeftinija solucija od života, a međuljudski odnosi postaju sve hladniji i beznačajniji.

Sporedne radnje romana vrte se oko eutanazije, gladijatorskih borbi, obiteljskog nasilja, pedofilije, eksploatacije djece i socijalne zapuštenosti, sve hladnijih ljudskih odnosa te naposljetku gubitku čovječnosti u ne tako dalekoj budućnosti. Jer zlo kuca na vrata čovječanstva i samo je pitanje vremena kad će netko ta vrata otvoriti.

Mesarićev prvi roman metaforom garaže prikazuje u što se pretvara svijet u kojem čovjek današnjeg vremena živi. To je svijet laži i obmana, svijet tame u kojem nema izlaza za dobre i poštene. Oni nestaju po putu, gaženi prevarantima i licemjerima.

Hrabrost i strah dva su lica jedne medalje. Dok se s jedne strane čovjek boji poraza, pobjedama gradi samopouzdanje i stvara hrabrost koja izvire u očima u svakoj bitci. I ta hrabrost daje snagu nemoćnima i pomaže u razvitku snažne osobe. No, koliko stabilan može ostati dječak koji živi u boksačkome ringu i svakog tjedna brani svoj goli život pred stotinama navijača koji samo čekaju na krv i mrtve. On nema djetinjstvo, u sebi ne razvija čovječnost nego animalnost. Na prijevaru je pretvoren u očevu marionetu i magnet za novac.

Čak i kad je prisilno zatvoren u ustanovu, njegov otac je ponosan što je pacijent s najvećom devijacijom. Dječakov život za njega nema vrijednost jer ne postoji iznos novca kojim bi se vrednovao ljudski život.

Naposljetku, ova potresna priča potvrđuje onu staru izreku »Opstaju samo najjači.«, kako u životinjskome svijetu, tako i među ljudima. Žalosno je samo što se ta snaga odmjerava fizički, umjesto da se prednost da snazi uma i samoostvarenju.

Gdje spava sloboda?

Richard Adams: Watership Down, Mozaik knjiga, Zagreb, 2008.

Čovjekova je vječna potraga za srećom preslika dubine koju on posjeduje u sebi. Za nju nemamo formulu i ne znamo kako izgleda, ali od prvog trenutka na zemlji, čovjekova jedina misija je biti sretan. Mada sreća i sloboda nisu isto, često se zajedno pojavljuju i kao da nadopunjuju jedna drugu. Jer sreća bez slobode ne postoji, a onaj tko je slobodan je sretan.

Prilagođavaju li se ljudi svijetu u kojem žive ili traže alternative vlastitom životu i traže slobodu tijela i duha? Jer psihički rob postaje i fizički rob, a ljudi bez sna i vizije postaju klonovi lažne slike stvarnosti.

Što se dogodi kad se priča o slobodi, hrabrosti i potrazi za vlastitim identitetom prikaže kroz život male skupine kunića? Tada nastaje topla, dirljiva, nježna i iskrena priča o životu kakav jest i o onim njegovim dijelovima koji uistinu jesu bitni, a to su ljudski osjećaji i djela, bez suvišnih predmeta i funkcija modernoga svijeta.

Takvu priču pronalazimo u romanu Richard Adamsa Watership down u kojem o najvišim ljudskim idealima progovara iz perspektive običnih kunića, s njihovim životnim tempom i navikama. Metafore kojima se igra u svome djelu otkrivaju čovjeka, neslobodnog i nesretnog, u potrazi za smislom života. Baš takav smisao trebaju i ti kunići kad njihov kunićnjak biva ugrožen od strane čovjeka.

Par mladih kunića otiskuje se na put s kojeg nema povratka jer svojim odlaskom odbacuju zajednicu u kojoj žive, s namjerom da stvore novu. Oni se nadaju mjestu na kojem će moći sretni pasti travu i igrati se do noći, nadaju se mjestu bez čovjeka i neprilika koje on donosi.

Sanjarski, vjeruju da ih negdje čeka njihova »obećana zemlja«, nadajući se da uistinu za svakoga postoji »njegovo mjesto u svijetu«.

Njihov je put obilježen preprekama koje se pojavljuju kad ih najmanje očekuju. Hladnoća noći toliko podsjeća na ljudsku usamljenost da je gotovo opipljiva i osjetljiva na koži. Potom strah koji se nalazi čak i u najjačima. Ali i hrabrost koju imaju i najmanji kad se bore za svoje ideale. Svaki je kunić nositelj jedne od moralnih vrijednosti čovjeka i u svakom od njih pronalaze se ljudi koji su svjesni sami sebe i svoga postojanja.

Iako je roman duhovit, zanimljiv i brzo čitljiv, dojam koji ostavlja nakon završenoga svakog poglavlja je dovoljno jak da tjera čovjeka na razmišljanje o načinu života i idealima koje drži sebi najbitnijima i najsvetijima. Najlakše je pomiriti se s činjenicom da si rob nekog društva, zajednice u kojoj živiš i da se buntovništvo plaća životom, ali biti borac, imati dovoljno snage i suprotstaviti se autoritetu kad je to potrebno, to ne može svatko. Jer životno putovanje najduže je i najteže putovanje. Puno je rupa i skretanja, topline i hladnoće, sreće i nesreće. Rane koje nastaju na putu teško zacjeljuju, izgubljeni životi se teško prežaljuju, a prijateljstva koja se stvore u tmini postaju svjetlo, zvijezda vodilja života.

Tko nije barem jednom osjetio potrebu da odšeta iz života koji vodi i negdje daleko stvori svijet koji će mu odgovarati? Možda ne postoji dovoljno mjesta na svijetu da svatko stvori taj prostor oko sebe, no svatko ga može stvoriti u sebi. U životu treba sanjati, a baš to nam poručuje Richard Adams još na početku priče kad vidimo sliku dva iznimno psihički snažna lika, toliko uvjerena u istinitost svojih predosjećaja da odlučuju napustiti dobro znane navike i običaje i otisnuti se u nepoznato. Upravo to uočavamo i na kraju, kad vidimo plod njihovog rada. Zasađeno sjeme uz mnogo pažnje procvjeta, kao i život svakog pojedinca kada dobije smisao.