Dvije spisateljice romana za mlade odrasle

U novije vrijeme pratimo snažan procvat romana namijenjenog mladima između dvanaest i osamnaest godina. Riječ je o segmentu književnosti koji se razvio iz dječje književnosti, ali su djela tematski i stilski bitno drukčija od djela dječje književnosti. Još nije prihvaćen jedinstveni termin koji bi označavao taj dio književnosti. U svjetskoj literaturi nailazimo na sintagme književnost za mlade odrasle, adolescentska književnost, tinejdžerska književnost, a kod nas omladinska književnost i književnost za mladež. Milan Crnković zalagao se za termin estovačka književnost,1 prema nastavku –est brojeva od jedanaest do devetnaest u hrvatskome jeziku što bi odgovaralo nastavku –teen za brojeve trinaest do devetnaest u engleskome jeziku, a i naši susjedi Slovenci su analogno tome stvorili pojam najstnik za tinejdžera (prema nastavcima –najst u brojevima: dvanjst, trinajst...) i najstnička književnost. No termin nije prihvaćen iako bi nam on znatno olakšao snalaženje u korpusu književnosti koja prethodi književnosti za odrasle. Naime, u hrvatskoj književnosti termini omladinska književnost ili književnost za mladež rabili su se najprije kao sinonimi za dječju književnost, pa u starijim izdanjima često nalazimo odrednicu omladinski roman, omladinska pripovijetka za djela koja smatramo isključivo djelima za djecu. Na primjer, 1933. objavljen je prijevod poznatoga Kästnerova dječjeg romana Tonček i Točkica s podnaslovom omladinski roman. Osim toga, u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća postoje biblioteke koje izdaju isključivo dječje knjige, ali u svome nazivu imaju termin omladinski ili za mladež. Na primjer, Omladinska biblioteka izdavačke kuće Binoza, Ilustrovana omladinska biblioteka zagrebačkog nakladnika Vasića ili Knjižnica za mladež Hrvatskoga pedagoško–književnog zbora. Strogo teorijski gledano razlika između pojma dječje književnosti i književnosti za mlade odrasle teško je odrediva jer bi trebalo točno utvrditi kada to djeca postaju odrasla i što to točno znači. Dječji čitateljski uzorci jako su individualni jer se djeca iste dobi mogu i te kako razlikovati po svojim recepcijskim mogućnostima, odnosno sposobnosti razumijevanja, čitateljskim i životnim interesima te reakcijama na pročitano. No i književnici i čitatelji uglavnom podrazumijevaju da kad djeca zađu u pubertet, imaju prohtjeve za sadržajno i stilski drukčijom literaturom nego što su čitali kao djeca. Dakle, razdjelnicu između dječje i tinejdžerske književnosti vidimo najprije u tematici (pubertet, tjeskobe odrastanja, teškoće u prihvaćanju društva), zatim u dobi likova (pubertetlije) i pristupu tematici te u samome izrazu. Roman za mlade odrasle prekida s igrom kao zamjenom za ozbiljne životne aktivnosti, pothvatima u igri kao potvrdom junakove vrijednosti, obvezatnim uspjehom junaka i sretnim završetkom u općem ozračju vedrine. Literatura za mlade odrasle pretežito je zaokupljena stvarnim životom, društvenim aktualnostima i obično preispituje probleme koji su u žiži zanimanja tinejdžera. Pri tome se čvrsta fabula često razlama u labaviju strukturu.

Začeci literature za mlade odrasle

Kao posebna vrsta ta književnost je zapravo moderna pojava, počinje se odvajati od dječje književnosti nakon Drugoga svjetskog rata u Americi kada društvo počinje prihvaćati tinejdžere kao posebnu sociološku skupinu. Do tada se od mladih očekivalo da čitaju popularne klasike kao što su djela Charlesa Dickensa ili Waltera Scotta, prije nego dovoljno sazru da čitaju zahtjevnije romane. No mladi su rado posezali za trivijalnom literaturom pustolovnoga tipa koja je često karakterizirana kao šund i takvo se čitanje nije smatralo poželjnim.

Za razvoj je književnosti za mlade odrasle značajan bio utjecaj Salingerova Lovca u žitu (1951). Po uzoru na njegova Holdena Caulfielda književnici počinju stvarati likove s vrlo složenim osjećajima prema svijetu odraslih koji su gotovo uvijek neurotični i nedostaje im razumijevanje za svoju djecu. Bave se tinejdžerskim identitetom koji se razlikuje od dječjeg identiteta ili identiteta odraslih. Često lik proživljava osjećaj izdvojenosti od ostalog svijeta kojemu je pripadao dok nije izgradio svoj osobni identitet. Tinejdžerska potraga za identitetom realizira se: u borbi protiv postojećih ograničenja koja postavljaju autoriteti odraslih, u potrazi za razvijanjem vlastitih kriterija vrijednosti, u utvrđivanju svoje autonomije i u uspostavljanju novih odnosa s obitelji i prijateljima. Jednim od prvih djela u žanru za mlade odrasle smatra se roman američke spisateljice Beverly Cleary Petnaest iz 1956.2 o petnaestogodišnjakinji i njezinoj želji za mladićem. Roman završava prvim poljupcem i nepokolebljivom odlukom dvoje mladih da ostanu zajedno. Usprkos potpunoj romantičnosti, bez ikakvog ocrtavanja seksa, što će postati nezaobilazno u kasnijim omladinskim romanima, roman uspostavlja uzorke za buduće omladinske romane: djevojčina očajnička želja za mladićem, neprestana zbunjenost i osjećaj da je roditelji ne razumiju.

Tijekom sedamdesetih, a naročito osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća izdavači postaju svjesni značenja tinejdžera na tržištu pa dolazi do procvata tinejdžerskih biblioteka u kojima, za razliku od dječje literature koja je bila prepuna humora i optimizma, prevladavaju teške, turobne, mučne, ali aktualne teme iz svakodnevnog života poput zagađenja okoliša, rasne diskriminacije, ženske emancipacije, solidarnosti s Trećim svijetom. Sve više se ruše tabu teme pa se sve češće javljaju motivi seksa, bolesti, razvoda braka i smrti. Književnost devedesetih godina za tu populaciju postaje još drastičnija s dominirajućim motivima straha, nasilja, kriminala, maloljetničke prostitucije, droge, SIDA–e te političkih previranja koja nastaju u istočnoj Europi i njihovih posljedica za život mladih. Čini se kako nijedna tema nije precrna i prebolna za suvremenu književnost za mlade pa se za ovaj smjer beletristike za mladež pojavljuju termini: novi realizam, problemski roman, suvremeni problemski roman, »udarni« roman, grešne dječje knjige, kontroverzne (sporne) knjige ili angažirani realizam.3 Kao učestali oblik pojavljuje se dnevnički zapis ili monološka forma glavnoga junaka.

Literatura za mlade odrasle u Hrvatskoj

U hrvatskoj je književnosti preteča tinejdžerskog romana, u kojem se kao junaci pojavljuju adolescenti i progovaraju o problemima koji ih zaokupljaju u njihovu odrastanju te koji je namijenjen populaciji mladih odraslih, roman Jože Horvata Sedmi be iz 1939. godine. Obilježja koja u njemu nalazimo, a poslije će postati bitne odrednice književnosti za mlade odrasle, su opozicija tinejdžera (mladi, ja i moji drugovi, naša kultura, naš jezik) i odraslih (stari, njihov strukturirani svijet tzv. trajnih vrijednosti, njihove institucije, njihova kultura...)4 te jezično odstupanje od književnog standarda unošenjem žargonizama, barbarizama, vulgarizama i dijalektizama. Tim romanom najavljen je književni model koji će u suvremenoj hrvatskoj književnosti doživjeti punu afirmaciju kao tinejdžerski roman. Veliku je popularnost postigao i roman Ivice Ivanca Maturanti (1976.) u kojem u prvome licu pripovijeda o zagrebačkim mladićima i djevojkama. Stvorena je dojmljiva i uvjerljiva slika zagrebačke mlade generacije, bez velikih pretenzija i misaonih teza tek sa željom predstavljanja urbanoga mladenačkog mentaliteta. Roman se leksikom udaljava od uobičajenog pisanja za djecu (žargonizmi, anglizmi, germanizmi, romanizmi, često tvorbeno ili grafijski pohrvaćeni). Iste godine objavljuje i Hrvoje Hitrec roman Smogovci (1976.) u kojem na duhovit i zabavan način predstavlja svakodnevnicu gradske mladeži te progovara s gorčinom, ali duhovito o aktualnim problemima suvremenog čovjeka kao što je onečišćena okolica, dehumanizirano industrijsko društvo, pitanja vezana uz odgoj suvremenoga mladog čovjeka, malograđanština i sl. Piše jezikom jednostavnim i bliskim govoru mladih uz mnogo tuđica kojima se manifestira pripadnost svjetskoj kulturi, dijalektizama i žargonizama kao generacijskog obilježja u govoru. Nada Iveljić u romanu Sat očeva (1978.) najbliža je crnomu trendu kakav je znatno prije zahvatio svjetsku literaturu za mlade odrasle. Progovara o rasapu obitelji koji kćerka teško podnosi i razvijajući kritički i optužujući odnos prema ocu kojega je kao djevojčica obožavala, skreće u prostituciju.

Tek krajem devedesetih godina u hrvatsku se književnost za mlade odrasle počinju sve više unositi tabu teme koje su u svjetskoj književnosti anticipirane već 70–ih godina, a veliki uzlet dobivaju 80–ih i 90–ih godina. Počevši od onih bezazlenijih kao što su čovjekov negativan utjecaj na okoliš ili patološke situacije u obitelji do vrlo drastičnih kao što su smrt, neizlječive ili teško izlječive bolesti, droga, razni oblici nasilja nad djecom, maloljetnička delinkvencija. Na primjer, tema droge kao akutnog problema među tinejdžerima javlja se u svjetskoj književnosti već 1980. s autobiografskim romanom Cristiane Felscherinow Mi djeca s kolodvora Zoo. U Hrvatskoj se prva tom problematikom pozabavila Maja Brajko–Livaković 1997. u romanu Kad pobjedi ljubav i Tonča Anković 1998. u romanu Ljudi bez mjesta. Motivom silovanja bave se u svojim djelima Sanja Pilić Leti, Marta, leti (2003.) i Miro Gavran Pokušaj zaboraviti 1996.); motivom zloćudne bolesti Zoran Pongrašić u romanu Gumi–gumi (2001) i Šime Storić u romanu Poljubit ću je uskoro možda (2000.); motivom smrti Julijana Matanović u pripovijetki Volite li medenjake (2003.), motivom otvorene seksualnosti i masturbacije Tomislav Zagoda u romanu Balada o Buginim gaćicama (2004.).

Među mladim čitateljima u Hrvatskoj ipak su popularniji romani koji u vedrom i šaljivom tonu progovaraju o odrastanju tinejdžera i njihovim problemima kakve pišu na primjer Silvija Šesto Stipaničić i Sanja Pilić.

Silvija Šesto Stipaničić

Silvija Šesto Stipaničić javila se 2000. godine kratkim romanom Vanda zanimljive fabule o zagrebačkoj tinejdžerki s tipičnim problemima koji se samo gomilaju. Vanda odrasta u naoko sređenoj gradskoj obitelji. No duhoviti prikazi obitelji iz perspektive njezinih članova (Vande, majke, oca, bake, djeda, kućne pomoćnice... pa čak i kućnog ljubimca psa) otkrivaju nam sitnije i krupnije probleme što potresaju obitelj, ali najveće potrese prouzročit će sama Vanda jer ju muče brojni pubertetski problemi s kojima se ne zna uvijek dostojno nositi. Razapeta između odrastanja i spolnog sazrijevanja s jedne strane te djetinje potrebe za pažnjom i brigom s druge strane zapada u generacijska neslaganja, nesretnu zaljubljenost i spoznaju da je svijet bitno drukčiji od onoga kako ona zamišlja da bi trebao izgledati. To je vodi iz nevolje u nevolju, a u njezinim nevoljama prepoznaju sebe i mnogi mladi čitatelji, međutim, za razliku od Vande u svojoj kući nemaju kućnu pomoćnicu. U romanu je osobito dojmljiv lik kućne pomoćnice Zlate koja poput dobrog duha ublažava Vandine ispade, izvlači ju iz neprilika i ukazuje joj na moguće izlaze iz naoko bezizlaznih situacija. I Vandini roditelji, iako pripadnici srednje generacije, katkad djeluju nezrelo. Kućna je pomoćnica u cijeloj kući jedina smirena i promišljena osoba koja sređuje sve što članovi obitelji zbrkaju. Kućna pomoćnica dakle, osim svoje primarne uloge da dovede stan u red, kao da je dobila i višu zadaću da osim fizičkog reda u kući uspostavi i duhovni i umni red. Dionice ispričane iz očišta kućne pomoćnice umjereno su intonirane pa djeluju osobito umirujuće kad slijede iza Vandinih iskaza koji nose nestandardne sintagme i neknjiževne riječi kakve rabe mlade generacije, a pune su nervoze zbog nepromišljenosti Vandinih postupaka. Određeni naboj nose i dionice majke koja je zaokupljena novootkrivenom trudnoćom kao i oca kojega muče poslovni problemi. Fragmentarnošću teksta, nizanjem kratkih dionica iz različitih vizura autorica je možda više nego samom temom djelo usmjerila literarno zrelijim čitateljima koji su sposobni u svojoj svijesti poslagati mozaik tako ispričane priče.

U romanu Debela (2002.) autorica prati proživljavanja tinejdžerice koju ovaj put osim onih tipičnih pubertetskih problema muči i jedan specifičan njezin — debljina. Taj se problem nadmoćno nadvija nad sve ostale probleme, školske i obiteljske, ljubavne preokupacije, poroke poput cigareta i alkohola koji upravo u toj dobi počinju osvajati mlade. Naime, debljina je vrlo često povod ili uzrok drugim problemima. Bilo kakvi tjelesni nedostaci u pubertetu se čine mnogo strašnijima nego prije ili nakon te dobi. Tako je i petnaestogodišnja Lada, junakinja romana, vrlo iskompleksirana zbog svoje debljine, što rezultira manjkom samopouzdanja, klonućem, rezignacijom, povlačenjem iz društva u kuću. Videoteka je bila moja druga majka, osobito u fazama neuspjelih pokušaja mršavljenja. Kad sam ubijala tugu, ubijala sam je grickalicama i filmom iz videoteke. U okrilju obitelji Lada ne nalazi razumijevanje, utjehu ili pomoć jer se drugima njezin problem ne čini tako velikim kao njoj. Na Ladino ustezanje da pojede bilo što kalorično, majka ležerno primjećuje: Bez potrebe patiš! Kile će same otići. Čekaj da odeš u vis. A u pubertetskoj dobi teško je čekati. To je doba kad u mladom tijelu uzavru sokovi koji stvaraju bunt, težnju za brzim, odnosno brzopletim, postupcima koji često ne donose prava rješenja nego zapravo stvaraju nove probleme. A utjehe i oslonci pojavljuju se onda kad ih više i ne očekujemo. Ladin brat, ljepotan manekenskoga stasa i idol njezinih prijateljica, zaljubljuje se u debelu djevojku. Nije li takva spoznaja bolja pomoć od bilo kakvih riječi koje bi se mogle izreći dobronamjerno u želji za utjehom. Silvija Šesto Stipaničić postavlja težište na Ladino psihološko proživljavanje i približava čitatelju njezin unutrašnji svijet na kojem je zasnovana bit teme ovoga romana. Prebacivanje zanimanja s izvanjskih događaja na psihologiju lika uvjetovalo je i moderniji izraz i suvremeniju strukturu romana. Roman bismo mogli okarakterizirati kao junakinjin usmeni dnevnik, kao kontinuirani tok njezine svijesti, kao monološki ispovjedni roman. Ladino koprcanje i praćakanje u moru problema popraćeno je vrlo duhovitim komentarima. Autorici ironija služi kao bitno stilsko i strukturno sredstvo koje omogućuje da se neprestano isprepleću trpkost što je nosi pubertet i šaljivost bez koje bi bilo teško preživjeti to osjetljivo životno razdoblje. Njezin je iskaz osobito zanimljiv u Ladinim opservacijama na sitnice u ljudskome ponašanju i duhovitim asocijacijama. Silvija Šesto Stipaničić ovim se svojim djelom pojavljuje i kao rušiteljica tabua. Glavnu junakinju dovodi u bliski susret s homoseksualnom osobom. Prvi puta sam upoznala takvu žensku. Nisam puno o tome znala, bio je to pojam za zbijanje šala. Osjećala sam žestoku gorčinu, najviše zbog toga što se Sanja ipak zeznula u procjeni mog karaktera. Ja sam ipak bila konzervativna cura iz grada koji ima stanovnika koliko i malo bolje napunjen metro Pariza.

Duhovitim dijalozima i dinamičnim pripovijedanjem autorica ostvaruje živ i brz ritam koji ne jenjava do posljednje stranice. Po ritmu i slobodi pripovijedanja to je prava mladenačka proza, djeluje kao da je ispričana u jednom dahu. Žargonski izrazi kao i uporaba anglizama, tipična za svijet mladih, daju djelu snažan pečat suvremenog trenutka.

Glavna junakinja, na početku iskompleksirana, nesigurna, bez imalo samopouzdanja, do kraja romana prevladat će mnoge djetinjaste nesporazume sa samom sobom i zaploviti u romantični svijet dugo tražene ljubavi.

U romanu Tko je ubio Pašteticu (2003.) autorica ponovno univerzalne pubertetske probleme prikazuje iz nekoliko vizura, ali sjajno upliće i bezdušno politikanstvo odraslih tamo gdje mu ne bi trebalo biti mjesta. Smještajući radnju na radiopostaju, približava mladima svijet iza aparature koja omogućava da se u eteru stvori zanimljiv, privlačan svijet temeljen na zvukovima koji ostavlja prostora mašti za vizualnu dogradnju toga svijeta. Radioaparat kao medij vrlo je prisutan u našem svakodnevnom životu. Često ga slušamo samo »usput« dok radimo neki drugi posao. Nakon pojava brojnih novih medija radioaparat je postao nešto tako obično. Toliko smo na njega navikli da se više i ne pitamo tko stoji iza glasa što ga čujemo? Kakvo lice ima izvor glasa? Koji problemi ga muče u privatnome životu?

Autorica nam u romanu prikazuje snimanje jedne dječje emisije. Kakve odjeke ta emisija stvara u javnosti i kako utječe na život svojih mladih voditeljica. A mlade su voditeljice u jeku puberteta. Emisiju su počele voditi kao jedanaestogodišnjakinje, uz pubertetske probleme u njihov su se rad umiješale i mame i sve se jako zakompliciralo. Novonastalu složenu situaciju autorica prikazuje iz pet vizura: neutralnog pripovjedača, urednice emisije i troje mladih voditelja. Isprepliću se univerzalni pubertetski problemi s problemima koje stvaraju odrasli svojim bezdušnim intrigama i tako se razotkriva naličje zanimljivih i popularnih emisija koje često unose toplinu i ugodu u mnoge domove, a oni koji ih slušaju ni ne slute kakvim su sve problemima popraćeni glasovi pušteni u eter.

Zahvaljujući brzim izmjenama kratkih dijaloga, ritam romana zahuktava se na samome početku i tako brz tempo autorica uspješno održava sve do kraja romana.

Sanja Pilić

Pojavivši se 1990. godine u književnosti za mlade romanom O mamama sve najbolje, Sanja Pilić je navijestila nov način pisanja. Iako je u prvome planu majka, a ne tinejdžer, tom je knjigom osvojila mnoge tinejdžere jer donosi sasvim nestereotipnu obitelj u kojoj se i majka i otac ponašaju pomalo otkvačeno, upravo onako kako to djeca obično priželjkuju. Naime, mladima kad zađu u pubertet i postanu buntovni sviđa se upravo sve ono što nije konvencionalno, što odudara od »konzervativne idile« kako počinju doživljavati sve oko sebe.

Dakle, u prvome je planu portret suvremene žene, majke, nezaposlene intelektualke koja pokušava pisati. Sanja Pilić je stvorila izuzetno zanimljiv lik majke koji u potpunosti zasjenjuje sve dotadašnje majke u dječjoj literaturi što su se javljale bilo kao puki statisti u kuhinjskim ambijentima ili su pak uzdizane do simbola blagosti, topline i bezgraničnog razumijevanja.

Čitavo je djelo zapravo analiza infantilne mlade majke s teretom osobnih problema, frustracija i neuroza kojima je podložna gotovo svaka mlada, senzibilna, misaona, ambiciozna žena u sredini suvremene urbanizirane i užurbane civilizacije.

Sve te složene probleme Sanja Pilić vrlo vješto iskazuje prividno neopterećenom, nonšalantnom i lepršavom prozom slobodnog i spontanog iskaza. U dijalozima uspješno ostvaruje ritam svakodnevnoga, živog i neposrednog govora začinjenog žargonskim izrazima. Dobrohotnom ironijom svoje likove pretvara u blagu karikaturu. Uz ironično–sarkastičan odnos prema životu, kreirajući stanja, raspoloženja i sudbine, autorica istodobno dotiče i bitna egzistencijalna pitanja suvremenog čovjeka.

Sam je pristup problematici uvjetovao i kompozicijsku razlomljenost djela, olabavljenu fabulu te relativizaciju pouzdanih kategorija zbilje i fantazije. Kaotičnost unutrašnjeg stanja lika rezultira pirandelovskom situacijom. Lik stvoren, ali nedovršen, u stvaralačkoj svijesti mame spisateljice, oživljava i kompletira se u zbilji.

Sanja Pilić literarno eksperimentirajući u traženju nove strukture romana, novih jezično–stilskih izraza i novih tema unijela je u literaturu za mlade odrasle svjež dah.

Petnaestak godina poslije Sanja Pilić stvara svojevrsnu tinejdžersku trilogiju: Sasvim sam popubertetio (2002.), Jesam li se zaljubila? (2006.) i Što mi se to događa? (2007.). Dva su romana pisana iz ženske perspektive (Jesam li se zaljubila — Zlatka, Što mi se to događa — Maša), a jedan iz muške (Sasvim sam popubertetio — Luka). Ženska vizura ne iznenađuje kad je riječ o spisateljici jer je uvjerljivost djevojačkih postupaka i razmišljanja očekivana. Ali treba odati priznanje za uspjeli prikaz muške vizure. I Lukine reakcije djeluju sasvim uvjerljivo pa kad ne bismo znali tko je napisao roman, lako bismo pomislili da je riječ o književniku, a ne književnici.

Romani su zahvalni za uspoređivanje. Protagonisti svih triju romana u potrazi su za svojim prvim ljubavima, oni su nesigurni, ne znaju točno što hoće (interpunkcije u naslovima nisu slučajne), lako se osjete povrijeđenima, ali isto tako lako povrijede i druge ne razmišljajući mnogo o tome. Dok u romanu Jesam li se zaljubila? junakinja živi u sretnome roditeljskome domu, u druge dvije knjige protagonisti žive u necjelovitim obiteljima, tj. samo s majkom. Osobito je zanimljiv pristup autorice odraslim likovima. Majke su uvijek umjetnice i vrlo samostalne žene, a očevi su pomalo nesređeni i nezreli. Čežnja za cjelovitom obitelji prisutna je u oba romana, ali dok Luka emotivno lakše podnosi nedostatak oca, Maša još sanjari o mogućem pomirenju roditelja iako joj razum govori da je njihova rastava definitivna. Logične su ljubomore na potencijalne nove partnere njihovih roditelja. Maša naročito teško prihvaća tatine nove partnerice kad je dobna razlika takva da je očeva izabranica godinama bliža Maši negoli njezinoj mami. Maša neminovno uspoređuje majku s tom mladom ženom i boli ju činjenica da majka u toj usporedbi gubi bitku zbog tragova vremena koji se ne mogu sakriti.

Polako sam silazila niz uske, drvene stepenice kad ugledah prekrasno žensko biće kako mi dolazi u susret.

— Je li se Sandi probudio? — upita me biće. — Moram mu prenijeti poruku — ljepotica zatrepće očima. — Inače, ja sam Afrodita.

— O, a ja sam Maša!

— Prepoznala sam te — odvrati Afrodita i pruži mi dugu, krhku ruku.

— Drago mi je — rekoh kiselo — Da, mislim da je budan. Provjerite.

— Hoću.

Crkla sam od užasa. Početak dana bio je upropašten. Ta Afrodita je imala, valjda, dvadeset godina — znači koju godinu više od mene. I bila je prava ljepotica. Crne kose i tamnih očiju, savršenog tena. A moj tata je starkelja od četiri banke! Kosa mu se rijedi, a dane provodi u teretani i obično je u dugovima. I što ću reći mami? Htjela sam je utješiti, htjela sam da ispadne ljepša od tatine ljubavnice.

Zlatka nema takvih problema jer živi u sređenoj obitelji, no autorica u njezino susjedstvo smješta samca Jožu. Iako Joža u početku Zlatki ide jako na živce, on je tu upravo zato kako bi Zlatka spoznala da svi ljudi nisu u životu jednako dobro prošli i da shvati kako je zapravo jako sretna jer su svi njezini pubertetski problemi zaista isprazni u usporedbi s ozbiljnim životnim nepravdama koje pogađaju neke ljude.

Joža je sjeo na krevet. Ruke su mu bile mršava i blijede, kosa duga. Na sebi je imao košulju i hlače koju mu je dao moj tata. Zidovi uokolo bili su prazni, sivi i bez slika. Jedino je sličica s anđelom čuvarom i dvoje djece visjela iznad Jožina kreveta. Bilo mi je žalosno.

— Moraš doći mami na šišanje — rekla sam.

— Budem. A ti, kako si ti? Kako je ljubav? Kako škola?

— Dobro — rekla sam. — Sve je dobro. I ostat će dobro. Ali sad moram ići.

Poljubila sam Jožu i izašla iz sobe.

Polako sam se spuštala niz stepenice. Čula sam kako se susjedi s četvrtog kata svađaju.

Odlučila sam da se više nikada, nikada, nikada neću živcirati zbog gluposti, zbog dečki, prijateljica, nepravednih nastavnika, mode, klempavih ušiju, prerijetkih trepavica ili već nečega isto tako blesavog i nevažnog.

Protagonisti svih romana sazrijevaju. Na primjer, Zlatka shvaća da čovjek ne može uvijek u životu dobiti ono što želi i vrlo zrelo prihvaća činjenicu da je dječak u kojega je bila zaljubljena izabrao drugu. I Luka se vidljivo mijenja, počinje razlikovati prave ljudske vrijednost od lažnog sjaja vanjštine i na kraju se zaljubljuje u djevojčicu koja mu je na početku jako išla na živce. Mašino je sazrijevanje vidljivo u činjenici da na kraju ipak prihvaća mogućnost da i otac i majka nastave život s drugim partnerima.

Jezik i stil svih romana karakterizira određena nonšalantnost, ležernost, duhovitost u dijalozima i unutarnjim monolozima. Sanja Pilić vješta je i u stvaranju novih riječi, ali ne takvih za koje moramo tražiti tumačenje nego riječi koje se svojom tvorbom odlično uklapaju u strukturu hrvatskog jezika pa nam zvuče već poznato i sasvim su nam jasne iako ih prvi put susrećemo. To je slučaj s naslovnom riječi popubertetio.

Zanimljivi su i završetci romana. Iako svi završavaju sretno, nije riječ o klasičnome hepiendu. Naime, ne ostvaruje se uvijek ono za čim junak dugo žudi nego junak uspijeva shvatiti da ono što je toliko dugo priželjkivao i ne mora biti najbolje rješenje za njega. Život nudi brojna rješenja od koji treba izabrati ono koje je najbolje ne samo za nas nego i za one s kojima dijelimo svoj život i svoje trajanje.

Zaključak

Osim spomenutih autorica pišu i Nada Mihelčić, Miro Gavran, Branka Primorac, Branka Kalauz, Nada Mihoković–Kumrić te Ana Đokić romane za mlade odrasle koji usprkos problemskim situacijama što ih donose otvaraju nadu u sretniju budućnost i mogućnost perspektive.

Iako je ljubav u središtu interesa junaka svih navedenih autora, radnja romana uvijek je obogaćena i drugim motivima tipičnim za mladenačku dob, kao što su prijateljstvo, preispitivanje vrijednosti i povjerenja među vršnjacima, odnosi mladeži i odraslih, bračni problemi, školski problemi i sl.

Iako hrvatski autori slijede svjetski trend uvođenja »teških« tema u prozu za mlade odrasle, ne čine to tako drastično, tj. mnogo je manje djela koja u potpunosti odišu pesimizmom i čitatelju ne ostavljaju nikakvu nadu i nikakvo svjetlo, a znatno više je optimističnih djela, poput navedenih knjiga Silvije Šesto Stipaničić i Sanje Pilić, u kojima se problemi suvremenoga svijeta sagledavaju iz ironičnog kuta, ali djelo u cjelini ne ostavlja gorčinu.

Literatura

Crnković, Milan (1997) Neki problemi i zadaće znanstvenog istraživanja i promocije dječje književnosti u hrvatskoj danas, Dječja knjiga u Hrvatskoj danas, Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, Hrvatski centar za dječju knjigu, Hrvatska sekcija IBBY–a;

Eccleshare, Julia (1996) Teenage Fiction: Realisam, Romances, Contemporary Problem Novels, Interantional Companion Encyclopedia of Children’s Literature;

Flaker, Aleksandar (1983) Proza u trapericama, Zagreb: Liber;

Hranjec, Stjepan (2006.) Pregled hrvatske dječje književnosti, Zagreb: Školska knjiga;

Lavrenčič Vrabec, Darja (2002) Bol odrastanja: droge, seks i..., Tabu teme u književnosti za djecu i mladež, Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, Hrvatski centar za dječju knjigu, Hrvatska sekcija IBBY–a;

Nenadić–Tabak, Željka (2004) Kakve političke stavove i vrijednosti promiču romani za tinejdžere, Književnost i odgoj, Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, Hrvatski centar za dječju knjigu, Hrvatska sekcija IBBY–a;

Težak, Dubravka (1998) Tematske smjernice u svjetskoj književnosti za mladež, Odrastanje u zrcalu suvremene književnosti za djecu i mladež, Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, Hrvatski centar za dječju knjigu, Hrvatska sekcija IBBY–a;

Zima, Dubravka Renesansa u rezervatu, Jutarnji list, Zagreb: 13.4.2002;

Watson, Victor (2001) Children’s Books in English Cambridge: Cambridge University Press, Cambridge, 2001.