Dvadeset i pet godina od posljednje pobune

U vrtlogu svakodnevice mlada se osoba rijetko kad osjeća potpuno sigurnom i samouvjerenom. Misli i zapažanja o svijetu oko sebe mladi nerijetko prerađuju još dugo vremena nakon što se neka situacija odvila. Dnevnički su im zapisi stoga vrlo privlačan medij. Iako dnevnike možemo promatrati kao dokumentarne tekstove u kojima osoba koja ih zapisuje pripovijeda o događajima iz svoje okoline, njihova se vrijednost rijetko svodi na objektivnost i dokumentarnost. Proces zapisivanja ima terapeutski učinak: omogućuje osobi da sistematizira bujicu misli i osjećaja, analizira ih do te mjere da im oduzme paralizirajuću moć, a svako ponovno čitanje zapisa može uroditi otkrivanjem novih slojeva i značenja u događajima opisanima na papiru. Cijeli je postupak analize i ponovne sinteze pogodan za razvijanje i produbljivanje razumijevanja svijeta. Opisane situacije tako prestaju biti samo priče o događanjima i postaju struja misli o odnosima sa svijetom odraslih, vršnjacima i samim sobom. Pisanjem osobnog dnevnika mladi se mogu suočiti s realnošću ili od nje pobjeći. Pritom je neupitan osjećaj slobode koji im omogućuje da se bijelomu papiru ispred sebe potpuno otvore. Ne čudi stoga činjenica da je većina dnevnika — tajna.

»Vidi, dnevnik!«

Uzbuđenje koje osjećamo pišući vlastiti tajni dnevnik može se usporediti jedino s uzbuđenjem koje osjećamo držimo li u rukama tuđi dnevnik.

Upravo to se dogodilo Paulini. Djevojčica koju smo upoznali u romanu Dnevnik Pauline P., a potom i u Drugom dnevniku Pauline P. autorice Sanje Polak.

Iz njezinih dnevničkih zapisa saznajemo kako je to biti tinejdžerica u 2007. godini.

Paulina je pronašla tajni dnevnik svoje majke iz 1982. godine kad je imala trinaest godina. Tako uz svaki svoj zapis Paulina u dnevnik prepisuje i zapis iz majčina dnevnika u kojem se opisuje tema slična onoj koja muči Paulinu.

Osim što čitanje tuđih skrivenih misli u svakome izaziva dozu uzbuđenja, ovo otkrivanje vlastite majke kao djevojčice za Paulinu je vrlo značajno: »Otkrivala sam mamu na potpuno nov način. Nikad mi do sada nije pričala o svom odrastanju... Kad sam pročitala dnevnik, osjetila sam olakšanje. I ona se ponašala malo čudno. Ponekad i više nego čudno. Postala mi je bliža, slađa...« (str. 17.)

Iako od Paulininih i riječi njezine majke stoji vremenska distanca od dvadeset i pet godina, možemo primijetiti koliko su neki tinejdžerski problemi univerzalni. Osim sličnosti, mogu se primijetiti i mnoge razlike u poimanju svijeta s obzirom na perspektivu svijeta odraslih i svijeta tinejdžera. Također, vremensko razdoblje koje dijeli dvije tinejdžerice neminovno sa sobom donosi i određeni generacijski odmak koji je najvidljiviji po pitanju društvenih, socijalnih i tehnoloških promjena.

Sličnosti

Usporedbom zapisa dviju tinejdžerica dolazi se do zaključka da, iako su opisane životne situacije rijetko kada identične, priroda promišljanja djevojčica često je slična.

Tako u jednome od svojih zapisa Paulinina mama priznaje kako je ukrala kazetu. Paulina ovaj tekst stavlja odmah ispod svojeg u kojem opisuje situaciju kako je na prevaru došla do novca za mobitel.

Osim očite razlike u medijima (kazeta kao zastarjeli medij, mobitel kao novi predmet žudnje), tijek razmišljanja djevojčica posve je sličan. Obje opisuju kako bivaju »ulovljene na djelu«, a i svoj sram radi učinjenog (ne)djela.

Paulinina je majka »patila« od jednakih problema kao i njezina kći. Majčine se priče također bave problemima prihvaćenosti u društvu, prijateljstvima, zaljubljenosti... Brinu ih slični problemi, čak i oni vezani uz modu. Stoga ona danas pokazuje razumijevanje za Paulinina modna previranja te s njom u nekoliko navrata odlazi u kupovinu te joj strpljivo pokušava udovoljiti.

Zanimljiva je usporedba Paulininog nadanja prvom prištiću kao simbolu prelaska iz stadija djevojčice u stadij tinejdžerke, dok iz zapisa njezine majke doznajemo kako se ona nadala rastu grudi. Čini se da su obje djevojčice bile osuđene na dulje čekanje tog prelaska u svijet tinejdžerstva, barem što se tiče fizičkih atributa.

Sociološki je fenomen univerzalnih tinejdžerskih muka moguće iščitati iz svih zapisa: vidljivo je kako su neki problemi djevojčica doista tipični za ovo razdoblje života, iako njihove priče dijeli dvadeset i pet godina.

Razlike: sudar generacija

Usprkos brojnim sličnostima u promišljanjima, pa i sličnim životnim situacijama, brojne su i razlike između dviju djevojčica. U jednom se pogledu te razlike temelje na različitosti osobnosti, no veći se dio ipak temelji na razlikama u generacijama, odnosno svijetu i društvu u kojem djevojčice žive.

Primjerice, Paulina progovara o želji za najnovijim modelom mobitela dok njezina majka pripovijeda kako se nada običnom telefonu.

Paulina posjeduje mobitel i štoviše napravila je ogroman račun, što rezultira gubitkom prava na telefoniranje. »Očajna sam bez mobitela i slobodne mogućnosti razgovora.« (str. 180) Njezina majka mogućnost mobilnog telefoniranja nije mogla ni zamisliti s obzirom da je jedini telefon koji je mogla koristiti bila govornica u naselju.

Osim razlika u tehnološkim dostignućima, velika se razlika osjeća u političkoj, odnosno društvenoj svakodnevici djevojčica. Ispripovijedani događaji ne objašnjavaju čitatelju u potpunosti režim u kojem je živjela Paulinina majka, ali jasno je da govore o razdoblju u kojem se nije smjelo zboriti o Bogu i religiji. Ona navodi kako ne razumije zašto, ali osjeća kako se Badnjak i Božić trebaju slaviti potajno.

S druge strane, demokratsko društvo u kojem odrasta Paulina omogućuje joj da se dan njezine firme proslavi u najvećem sjaju. Kao tipična tinejdžerica, Paulina ne razumije u potpunosti težinu i važnost ovog čina u njezinu vjerskome životu. »Ja sam bila najsretnija jer sam dobila darove i nešto novaca, jer su mi svi rekli da prekrasno izgledam, jer su mi rekli da sam ovim činom postala odraslija...« Ipak, osjeća zahvalnost što ima obitelj s kojom slavi ovaj dan »...Bila sam sretna jer su svi dobri i važni ljudi u mom životu bili pokraj mene.« (str. 211).

Priča o Paulininoj firmi popraćena je pričom njezine majke o »najvažnijem danu u njezinu životu«, danu kad je imala čast nositi štafetu kao znak sjećanja na druga Tita.

Paulina pripada generaciji učenika koje je zadesila reforma školstva, poznatija kao HNOS. Pod zanimljivim naslovom »HNOS — vuče nas za nos«, doznajemo kako novitet školstva izgleda iz perspektive osmašice. Kao usporedba, majčin zapis govori o njezinim posjetima zagrebačkim kazalištima. S jedne strane tako imamo prikaz modernizacije školstva, pokušaj da se nastava usmjeri na dobrobit djece, dok majka govori o vlastitome pokušaju kulturnog uzdizanja.

U jednoj od priča majka navodi kako ima sreću školovati se u posve novoj školi te navodi koliko cijeni i poštuje priliku da se obrazuje u boljim uvjetima. »Nije teško biti najbolji u najboljim uvjetima. (str. 57) Paulina pak dobiva pomoć u učenju, instrukcije iz matematike i privatne sate tenisa koje bez previše grižnje savjesti propušta.

Razmaženost i nepoštovanje prema »darovima« koje joj je majka omogućila možemo objasniti generacijskim jazom koji je očit produkt navika, očekivanja i općenitog stava društva današnjice prema obrazovanju.

Promjene svjetonazora

Svjetonazor odraslih i djece u mnogočemu se razlikuje. Te se razlike mogu pripisati sazrijevanju, ali i zaboravljanju kako je to biti tinejdžer. Promjene stajališta najbolje prepoznajemo u trenucima kad čitamo riječi Paulinine mame kao djevojčice te ih uspoređujemo s njezinim današnjim ponašanjem. Primjerice, u jednoj od navedenih situacija Paulina želi na zidove svoje sobe zalijepiti postere, čemu se njezina majka protivi. S druge strane, njezina majka u svojim zapisima opisuje sklonost jednakoj estetici unutarnjeg uređenja za koju danas prigovara svojoj kćeri.

»Već sam dva zida oblijepila. Jedva čekam da i ostala dva oblijepim šarenim posterima i prekrijem glupe tapete s cvjetićima, za koje mama kaže da su preslatke. Meni su očajne!« (str. 18)

Još jedna situacija iz koje je vidljivo prigodno »zaboravljanje« vlastitih iskustava radi dokazivanja ili »tjeranja svoje pravde« jest priča o Paulininu maturalcu. Naime, Paulinina mama, zajedno s još nekoliko mama, zabranila je svojoj kćeri odlazak na ovo »životno putovanje«. Svoju su odluku donijele temeljem svog neslaganja s ravnateljem, a sve nauštrb svojih kćeri. Paulina u majčinu dnevniku pak nalazi zapis o njezinim doživljajima s maturalca na kojem se odlično provela.

Paulinina je majka izrazito pedantna, sklona planiranju i s konstantnom željom da organizira kćerkin život. Majčine pokušaje da joj »pomogne«, Paulina vrlo često interpretira kao neprimjereno uplitanje. Njihove se svađe vrte oko standardnih problema kao što su škola, ocjene i urednost. U svome nastojanju da »reorganizira« kćer, majka ponekad zna biti vrlo direktna i gruba. Pritom je zanimljiv njezin komentar u dnevniku:

»Kad odrastem nikad neću prigovarati svojoj kćeri. Neću je tjerati da bude uredna. Kome je urednost uopće važna? Obožavam svoju neurednu sobu i u njoj se sasvim dobro snalazim.« (84. str.)

Čitajući situacije iz njezina života, može se primijetiti kako je danas, kad je i sama majka, promijenila mišljenje i preuzela stav svoje majke, isti onaj protiv kojeg se borila.

Ja i drugi

Već spomenute terapeutske odlike dnevnika vidljive su tijekom cijelog romana u zapisima i djevojčice i majke. Paulina pokazuje izražen dar opservacije koja je u skladu s tinejdžerskom potrebom da se analizira svijet »drugih« radi vlastite identifikacije. Konstantno žudi za razumijevanjem drugih ponajprije radi razumijevanja sebe, pronalaženjem »sebe« u drugima, ali i svojih posebnosti u odnosu na te »druge«.

Tako gledanjem filmova dolazi do zaključka koji sve »tipovi« osoba postoje (zgodnička, štreberica, buntovnica, genijalka, debeljuca) te pokušava odrediti kojoj skupini pripadaju njezini prijatelji i ona sama. Dolazi do zaključka kako filmovi »...nemaju blage veze sa stvarnim životom« (str. 120). Izjavu potkrepljuje analizom ponašanja svojih prijatelja koji su najčešće kombinacija pojedinih tipova. »Ana bi željela biti buntovnica, ali joj mama ne da...« (str. 120).

Za sebe kaže da ne pripada ni jednom tipu: zgodna je kad joj se hoće, nije štreberica, buntovnica je kada se posvađa s mamom, genijalka kad zna odgovor na pitanje u Milijunašu, »buca« kad obilno večera i dobije kilu.

»Zapravo nemam neko mišljenje o sebi. Češće sam si ružna i glupa nego lijepa i pametna.« (str. 121).

Paulina smatra da njezine prijateljice imaju mnogo bolje mišljenje o sebi i izražava strah da će, ukoliko im pokaže svoje nesigurnosti, ostati bez njihovog prijateljstva.

Paulinina je majka iz istog straha u više navrata pretrpjela čak i batine od prijatelja.

Paulina ipak češće spominje važnost prijateljstava. Njezine česte pokušaje za promjenom možemo protumačiti kao uobičajenu ljudsku želju za samousavršavanjem, ali i kao pomalo nezrelu, tipično tinejdžersku želju da bude prihvaćena u društvu .

»Odlučila sam biti bolja, ljepša, zgodnija, pametnija, simpatičnija, uspješnija i marljivija. Odlučila sam se svima, baš svima svidjeti i uživati u novoj ulozi savršene Pauline.« (str 35.)

Ipak, uza sve pokušaje da bude prihvaćena od drugih, Paulina pokazuje visoku razninu (pred)zrelosti jer shvaća da se neke granice jednostavno ne smiju prijeći. Ta konstantna borba između htijenja i straha od granica te preispitivanje tko ih je i zašto postavio, predstavljaju srž njezinih tinejdžerskih previranja.

Pobuna ili »Nenormalno normalna«

Paulina je trinaestogodišnjakinja. S tim u skladu, pretpostavili bismo kako je naslov romana najava buntovne prirode što je donosi pubertetska dob djevojčice. Pod pobunom bismo vjerojatno očekivali roman o buntovnome djetetu koje na sve moguće (najčešće upitne) načine preispituje sebe i druge. Buntovnost Pauline u tome je pogledu posve originalna, barem što se tiče svijeta knjiga za mlade.

Paulina ne puši, ne voli alkohol, nije se susrela s drogom (...), a opet, muče je jednaki problemi kao i sve ostale likove romana za mlade.

»Baš sam jadna. Izgledam mlađe, nemam dečka, nisam se poljubila... sasvim sigurno zaostajem u razvoju.« (str. 32)

Njezina je pobuna zapravo iskaz želje za odmakom od normalnosti. Čitajući retke koje je majka napisala kada je bila njezinih godina, osjećamo kako je ta želja izraženija kod Pauline.

»Nisam više mogla slušati o svojoj normalnosti. Žudila sam za nečim nenormalnim u svom životu. I to pod hitno! Ne želim više biti normalna. To stvarno nije normalno. Želim uzbuđenje, rizik, hrabrost i ludost.« (str 24)

Konstantna borba između pripadanja i razlikovanja od drugih vidljiva je na više mjesta u romanu. Paulina pokazuje zavidnu razinu već spomenute zrelosti u pogledu granica koje se ne bi smjele prijeći, posebno onih koje se tiču poroka, odnosno moralnosti. Ona oštro osuđuje pušenje, alkohol i drogu. Čak razmišlja o (vrlo mogućem) scenariju u kojem se zaljubljuje u mladića koji se drogira te si postavlja pitanje bi li radi zaljubljenosti i sama posegnula za drogom i tako krenula protiv sebe same radi osjećaja »prihvaćenosti«.

Njezina majka opisuje kako je dugo vremena sabotirala svoju majku uništavajući joj cigarete sve dok jednog dana i sama nije propušila. Danas Paulina trpi posljedice majčinog neuspjelog revolta i pokazuje jednaku dozu revnosti u pokušaju da svoju majku »preodgoji«.

Paulinina pobuna u želji da bude »drugačija« vidljiva je i kada jednom prilikom izjavljuje kako svi koje poznaje imaju mobitele pa baš iz tog razloga ona ga ne bi trebala posjedovati. U ovome slučaju ipak se radi o njezinoj ljutnji na oca koji joj je mobitel oduzeo radi prevelikog računa. I ova situacija pokazuje promišljanje djevojčice o utjecaju medija i prijatelja na njezinu želju za »pripadanjem«.

»Baš sam glupa što mislim kako sve što vidim moram imati. Za to su krive glupe reklame na televiziji i časopisima. I glupi izlozi u trgovinama! Ma, najradije bih se pobunila i sve ih porazbijala!« (str. 107)

Paulininu pobunu stoga možemo promatrati kao ljutnju na svijet koji je kompliciran i tjera je da svakim danom donosi odluke i prihvaća odgovornost za svoja djela. Njezina pobuna stoga nije iskaz njezine nezrelosti već njezina odrastanja.

Zaključak

Sukob ili jaz između generacija najvidljiviji je u odnosima tinejdžera i njihovih roditelja. Gotovo da i nema mlade osobe koja nije pomislila kako je majka ili otac ne razumije. Istina je ipak da su i roditelji jednom bili tinejdžeri i najvjerojatnije prošli kroz iste muke i nauke kao i njihova djeca.

Sreća koja se ukazala Paulini, a to je da iz prve ruke dozna kako je njezina majka razmišljala kad joj je bilo trinaest, omogućila je djevojčici da bolje upozna svoju majku danas i lakše razumije neke njezine postupke.

Roman na vrlo nepretenciozan način zbori o tipičnim problemima koji muče većinu tinejdžera. Iako smo svjedocima sve većeg broja mladih koji se nalaze na samoj margini društva, ne smijemo zaboraviti da je najveći broj tinejdžera danas još uvijek vrlo »normalan« u svojoj buntovnosti.

Usprkos najboljoj želji da se tematski pokrije što veći broj problema koji muče mlade, postoji opasnost da se takvi romani pretvore u zbirke tabu priča ili priručnike samopomoći. Pitanje je koliki bi broj mladih čitača u takvim djelima doista moglo pronaći što estetski užitak što osjećaj »prepoznavanja«, odnosno identifikacije s likovima.

Ova knjiga donosi tipične, univerzalne probleme tinejdžera: prve ljubavi, strah od intimnosti, žudnju za doživljajima, osjećaj nepripadanja, želje za promjenom, (ne)poštivanje autoriteta... Kroz cijelu knjigu posebno je naglašen odnos majke i kćeri, ali i općenito svijeta odraslih i mladih.

Specifično za tinejdžerske romane, i ovaj donosi problematiku preispitivanja granica sebe i drugih. Ipak, u cijelome procesu pratimo oscilacije u razumijevanju i sazrijevanju djevojčice. Paulina griješi, uči iz pogrešaka, ali ih često i ponavlja. Stoga možemo zaključiti kako je njezin lik vjeran portret tinejdžerice 21. stoljeća, a ne model tinejdžera kako ga zamišljaju odrasli. Također, roman je svojevrstan vremeplov jer nam donosi razmišljanja Paulinine majke koja je svoju trinaestu godinu provela u osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Gotovo ponavljajuće situacije čitatelju mogu dati osjećaj kako je sasvim normalno biti »nenormalan« u tinejdžerskim godinama.

Životnost lika Pauline vidljiva je i u upotrebi žargonizama, dijalektizama i sl. (zabrijala, šuknula, pošlihtati, šora...) Međutim, autorica romana izbjegava maskiranje prodike ili poduke u mladima zanimljiv (no ponekad i pretjeran) plašt mladenačkoga jezičnog revolta te tako ostaje dosljedna ideji ne podilaženja publici.

Upravo je kombinacijom »normalnosti« i iskoraka u »buntovništvo« iskreno portretiran život jedne posve normalno buntovne tinejdžerice.

Iako je dvadeset i pet godina između njihova nastanka, upravo simbiozom dnevnika Pauline i njezine majke dobivamo utješnu sliku kako je to biti tinejdžer iz koje su vidljive promjene vanjskog, ali i određena stalnost unutarnjeg svijeta čovjeka.