Dušan Karpatský ili Sve što sam bio, volio sam biti

Dušan Karpatsk# kakvoga znamo vječito je zaposlen, neumoran čovjek ogromne energije i neviđene kondicije, kolosalan poznavatelj hrvatske književnosti kojemu mi Hrvati dugujemo, ako ništa drugo, a ono toliki broj prijevoda hrvatskih klasika na češki da u jednome portretu nije moguće pojedinačno navesti ni one najznačajnije. Na sreću, uz dodjelu Godišnje nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2001. godinu INA je u prigodnoj monografiji objavila njegovu fascinantnu bibliografiju, naravno — samo do 2002. godine. Monografija je doslovce razgrabljena pa nam je, nažalost, i ta nepotpuna bibliografija teško dostupna.

Onaj koji ga je vjerojatno najbolje poznavao i tko bi o njemu i njegovome prevoditeljskome, publicističkome, istraživačkome i uredničkome kroatističkome radu najviše mogao reći — naš svestrani Marijan Matković — nažalost od 1985. nije među nama. Sam Karpatsk# o sebi govori samo ono što ga pitaju, a i to najčešće skromno svede na nekoliko »stvari« koje su za hrvatsku kulturu zapravo imale ogromno značenje.

Taj veliki MČČ (mal# česk# človek, kako se općenito vole predstavljati upravo najveći Česi) koji o sebi, citirajući svoga nezaobilaznog zemljaka Jana Nerudu, kaže da je volio raditi sve što je radio (»a čím jsem byl, tím byl jsem rád«), sigurno nije radio samo ono što je volio, ali i to je radio dobro, jer drugačije nije mogao.

Rodio se 28. veljače 1935. u Trebišovu u istočnoj Slovačkoj kao prvi od dvojice sinova češkoga Židova Maxmiliana Rosenzweiga i Slovakinje Ružene rođene Matašovske, a 1939. s majkom i bratom preselio se k ocu u Sepekov u južnoj Češkoj gdje je završio osnovnu školu. Nakon očeve smrti i nekoliko promjena boravišta, pošao je u gimnaziju u Rakovníku i završio je u Pragu, gdje se upisao na Filozofski fakultet. Prag je ostao njegovo trajno prebivalište. U njemu se 1963. oženio tadašnjom urednicom Čehoslovačkoga radija Emom Dohnalovom i započeo svoj put kroz trnje nemilih društvenih zbivanja do zvijezda književnih nadahnuća. Životopis mu zapravo započinje dramom očeve sudbine povratnika s ruske fronte (iz Prvoga svjetskog rata) i poštanskoga činovnika koji, 1939., nakon raspada prve Čehoslovačke Republike, zbog svoga židovsko–češkog podrijetla u »nezavisnoj« Slovačkoj ostaje bez zaposlenja i prisilno seli u svoj Sepekov u Protektoratu Češke i Moravske, gdje ubrzo umire od posljedica ratnih stradanja. Majka, prisilno umirovljena učiteljica, ostaje sama s djecom. Poslije rata ponovno radi u vrtićima i školama po raznim mjestima i — da bi zaštitila djecu od biljega (njemačkog) prezimena — uzima novo prezime koje će je sjećati na njezin zavičaj, Potkarpatsku Rusiju, pripojenu SSSR–u. Ni nova Čehoslovačka Republika nije bila milosrdnija prema ljudima koji slobodno misle, ali u njoj je mladi Karpatsk# tražio i nalazio sve što je moglo osmisliti i ispuniti njegov život.

Upisao se (1953.) na studij bohemistike, a kako je morao uzeti još jedan slavenski jezik, izabrao je srpskohrvatski. Ne slučajno nego iz svojevrsnoga inata prema službenome stavu tadašnjih vlasti o zemlji koja se othrvala Staljinu. Na studiju ga je zapazio praški Sarajlija prof. Vladimir Togner i »natjerao ga« na prvi hrvatski prijevod — Kolarove Šljive. Njegova starija kolegica Irena Wenigová, tada već urednica za južnoslavenske književnosti u najvećem nakladnome zavodu u Pragu, otvorila je Karpatskomu i njegovim kolegama svoja urednička vrata i omogućila im objavljivanje prijevoda. Hruščovljeva je politika otvorila neke nove mogućnosti i studentima »besperspektivnoga studija« pa Karpatsk# 1957. prvi put s kolegama odlazi u obećanu zemlju. U Zagreb, točnije — u studentski dom u Tvrtkovoj. Doznavši da je nedavno preveo Šljivu, njegov zagrebački kolega Z. Šmejkal upoznaje ga sa Slavkom Kolarom, s kojim se dopisivao do njegove smrti. Praški su studenti iz Zagreba produžili u Split, Dubrovnik, Zadar, Rijeku i — natrag u Zagreb. Dioklecijanova palača, Dubrovnik, Ljetne igre i prespavani Corneillev Cid na Revelinu, Zadar sa Sv. Donatom, Rijeka i Trsat... to su mjesta koja Karpatsk# pamti iz prvih susreta sa svijetom koji će mu postati blizak do običnosti. A u Zagrebu je tada naišao na rasprodaju knjiga Matice hrvatske i kupio VI. svezak biblioteke Hrvatska književna kritika — Miroslav Krleža. Njegov esej Književnost danas iz 1945. odmah je preveo za reviju Svetová literatura i zarazio se krležijanstvom do kraja života.

Godine 1958., kad je objavio Krležin esej, Karpatsk# je upoznao Ranka Marinkovića i Marijana Matkovića kojima je bio dodijeljen kao »njihov Vergilije« u Pragu te diplomirao radom o F. X. Šaldi. Njegov šaldinski književni ukus izabrao je Matkovića — i za sugovornika o Krleži i za prvu čvrstu vezu s hrvatskom književnošću. Štoviše, Matković je postao njegov trajni prijatelj i njegov Vergilije u hrvatskoj književnoj i akademskoj sredini. Upoznao ga je s Krležom, slao mu knjige i časopise, organizirao mu boravke u Hrvatskoj.

Tako je sve počelo. Njegov je prijevod Krležina eseja Književnost danas oduševio mnoge češke pisce i kritičare — komuniste, nekomuniste, pa i antikomuniste. Pjesnik Jirí Kolár citirao ga je u svome pogovoru prepjevu pjesama Carla Sandburga, jedan od urednika nakladnog zavoda Československ# spisovatel zamolio ga je da napiše pogovor uz prijevod novele Vražji otok, kritičar Jan Grossman tražio je da odmah napravi mali izbor iz Krležine esejistike, a najveća izdavačka kuća, kasniji Odeon, zatražila je ne samo temeljiti predgovor novomu izdanju predratnoga prijevoda Povratka Filipa Latinovicza nego i nacrt Krležinih izabranih djela. Ali uvijek budna politika nije 1958. dopustila objavljivanje prvih pet eseja i Karpatsk# je čekao 42 godine da budu tiskani u zadnjem, 9. svesku Krležinih izabranih djela na češkom koja su izlazila od 1965. do 2000. godine. Tako su Krležini eseji obilježili cijeli radni vijek Dušana Karpatskoga u vremenu s ruba pameti.

Književnošću se nije prestao baviti ni kad je 1958. po dekretu otišao raditi u Tábor kao odgojitelj u đačkome domu Strojarske industrijske škole za mehanizaciju građevinarstva, odakle je nakon dva mjeseca pozvan u Olomouc u vojsku iz koje je zbog »svoje vjerne psorijaze« ubrzo otpušten. Nakon toga je dvije godine učiteljevao u osnovnoj školi u Líbeznicama, da bi zatim postao urednik — najprije u kulturnoj rubrici Zrcadlo kultury Čehoslovačkoga radija, a onda u književnim časopisima Saveza čehoslovačkih književnika Plamen (1962.–1967.) i Sešity pro literaturu a diskusi (1968.–1969.). Pisao je prikaze novih knjiga, a kao urednik poezije nastojao je u književni život vratiti pisce koji su se zlatnih šezdesetih vraćali iz tamnica ili su godinama bili na ledu. Jedan od njih bio je i Vladimír Holan čiju je vrhunsku poemu Noć s Hamletom 1964. uspio objaviti u Plamenu.

S Krležom se dopisivao od 1958., a 1963. ga je, zahvaljujući Marijanu Matkoviću, i osobno upoznao. Poznanstvo je preraslo u suradnju i prijateljstvo koje se produbljivalo prilikom svakoga boravka Karpatskoga u Zagrebu (posljednji put ga je vidio u srpnju 1981., pet mjeseci prije njegove smrti). Njegov je krležijanski opus stalno rastao — od 1963. kad je napisao predgovor Baladama Petrice Kerempuha u sjajnome češkome prepjevu Josefa Hiršala i Irene Wenigove te predgovor njezinu prijevodu Gospode Glembajevih (koji su samo u praškome Narodnome kazalištu doživjeli više od stotinu repriza), zatim njegova prijevoda Areteja (koji je 1964. izveden u Brnu, a 1965. i u Pragu) i njegovih prijevoda desetak novela, dramskih Legendi i tri knjige eseja za Spisy (Djela), a 1964. je objavljen i njegov prvi knjižni prijevod jednoga Krležina djela — Na rubu pameti.

Karpatsk# je prevodio usporedno s radom u uredništvima časopisa; tako je do 1969. uz spomenuta Krležina djela i ostalo (npr. Davičovu Pesmu i Selimovićeva Derviša i smrt) objavio prijevode Matkovićeve Ahilove baštine i Ranjene ptice, Marinkovićeve Glorije, izbor iz poezije Tina Ujevića, izbor iz kratkih priča i radiodrama Vojislava Kuzmanovića, zajedno s Irenom Wenigovom Snímky krajiny poezie — mali izbor iz jugoslavenskoga pjesništva 20. stoljeća, za koji je obradio hrvatski dio od Krleže do Mihalića, a u tome su periodu izišla i prva tri sveska Krležinih izabranih djela: Hrvatski bog Mars, Hiljadu i jedna smrt i Glembajevi.

Marijan Matković bio je njegova stalna veza s hrvatskom književnom sredinom. Kao tajnik Razreda za suvremenu književnost JAZU pozivao ga je (nekoliko godina uzalud) u Zagreb, a kao voditelj dramskoga programa Dubrovačkih ljetnih igara u Dubrovnik. Na Matkovićev poticaj, tadašnji šef Odsjeka za slavistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Aleksandar Flaker pozvao ga je da kao lektor za češki jezik gostuje na bohemistici. Tu je Karpatsk# od veljače 1966. do kolovoza 1967. na »jezičnim vježbama« (češku književnost predavao je prof. Ljudevit Jonke!) osvojio prvu generaciju svojih zagrebačkih bohemista i do danas ostao vezan s mnogima od njih. Za to je vrijeme napisao ili preradio natuknice o češkim i slovačkim piscima za 2. izdanje leksikona Strani pisci, Davoru Kapetaniću je napravio izbor i prijevod češkoga dijela Velike Epohine antologije aforizama, Tomislavu Sabljaku je za njegov Teatar XX. stoljeća izabrao i preveo trojicu Rusa (Mejerholda, Ohlopkova, Tairova) i trojicu Čeha (Císara, Havela, Patočku) te surađivao na antologiji 100 pjesnika svijeta.

Ta mu je lektorska epizoda omogućila izravno druženje s Krležom i kovanje novih planova. Njegov prijevod poglavlja Ljubav na odru iz Zastava izišao je 1969. u 17. broju tjednika Listy u kojem je tadašnji urednik Karol Sidon cijelu duplericu posvetio »Miroslavu Krleži — neprijatelju ljudske gluposti«. List se ubrzo ugasio zbog »normalizacije« stanja nakon intervencije snaga Varšavskoga pakta 1968. Ipak, u časopisu Orientace još je uspio objaviti Krležin govor Kako stoje stvari iz 1952., a u jednome izvanrednome broju časopisa Sešity, kojemu je Karpatsk# tada bio jedan od urednika, objavljen je dio toga teksta, s kojim je dočekana »bratska pomoć« u kolovozu 1968.

Kad su tenkovi zaustavili praško proljeće i pokopali sve iluzije o »socijalizmu s ljudskim likom«, 33–godišnji Dušan Karpatsk# vratio se na Filozofski fakultet u Zagreb i tijekom cijele 1969.–1970. akademske godine na bohemistici održavao svoje jezične vježbe, studentima nezaboravne. U Zagrebu se ponovno viđao s Krležom, posjećivao ga u Leksikografskome zavodu i u njegovu stanu na Gvozdu 23, šetao s njim po Cmroku, išao na izlete u Hrvatsko zagorje. Vrata Akademijina Razreda za književnost bila su mu uvijek otvorena i tu je s Marijanom Matkovićem (dugogodišnjim tajnikom Razreda) mogao voditi duge razgovore o književnosti i kovati nove planove. Tu je mogao osjetiti dolazak hrvatskoga proljeća i naslutiti sudbinu njegovih sudionika, ponajprije tadašnjega predsjednika Matice hrvatske i profesora češke književnosti Ljudevita Jonkea. Ali plodovi toga kratkog boravka pokazuju samo jedno — koliko je mladi Karpatsk# bio zauzet i obuzet radom na književnome polju.

Po povratku u Prag dočekala ga je »normalizacija«; časopis u kojem je radio bio je već zabranjen, a on je zbog svojih aktivnosti u vrijeme praškoga proljeća ostao bez posla, isključen je iz Partije i »oslobođen« svih mogućnosti objavljivanja i javnoga djelovanja. Posao je izgubila i njegova žena. Nije doduše morao raditi kao perač prozora (kao kardinal Vlk) ili kao ložač u kotlovnici (kao filozof Tomin i ministar Dienstbier), ali je preživljavao teško. Radio je honorarno za pojedine izdavače, npr. za Albatros je lektorirao lektiru za djevojke, a u Odeonu mu je izišao prijevod jednoga Bulatovićeva romana. U svibnju 1972. dospio je na listu nepoćudnih po »kriterijima Ministarstva kulture«, vraćeno mu je sedam gotovih prijevoda i svi su ugovori raskinuti. Ni kao pomoćni radnik u Nacionalnoj knjižnici nije izdržao više od pola godine pa je počeo raditi na crno za jedno beogradsko export–import poduzeće čiji je predstavnik stanovao u njegovoj kući, da bi 1974., zahvaljujući zagrebačkomu Jadran–filmu, upao u pripreme i snimanje Bulajićeva filma Sarajevski atentat u koprodukciji Jadran–filma i Studija Barrandov iz Praga. U tome mu je trenutku pomoglo njegovo sjajno poznavanje hrvatskoga jezika pa se mogao angažirati i kao stručni prevoditelj u Konferencijskome servisu Međunarodne organizacije novinara, a od 1978. do 1989. honorarno je predavao srpski ili hrvatski jezik u praškoj državnoj Jezičnoj školi. Isprekidani i silom (ne)prilika skupljeni pedagoški staž od 16–ak godina (dvije godine u osnovnoj školi, dvije i pol godine na fakultetu u Zagrebu, jedanaest godina u Jezičnoj školi) Karpatskoga nije privukao školstvu, iako je volio predavati i bio izvrstan pedagog. Za razliku od zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta, na kojemu je uvijek dobrodošao, praškomu je vjerojatno bio ideološki nepodoban.

Usput je radio i ono što ga je duhovno najviše ispunjavalo pa je pod tuđim imenima (Milade Nedvedove, Irene Wenigove, Viktora Kudelke i djevojačkim prezimenom svoje žene Eme Dohnalove) objavljivao svoje prijevode i izvorne radove (neke čak do 1985.). Tako je npr. imenom Irene Wenigove potpisan njegov prijevod Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, imenom Viktora Kudelke Šoljanov Kratki izlet, a imenom Eme Dohnalove — Brešanove, Matkovićeve, Hadžićeve i druge drame. U češkoj bibliografiji prešućenih prevoditelja od 1948. do 1989. — Zamlčovaní prekladatelé 1948– 1989, koja je objavljena 1992. i sadrži 692 bibliografske jedinice, ime Dušana Karpatskoga nalazi se u njezinu indeksu u nizu od 126 prešućenih prevoditelja, autora pogovora i sl.

Radove objavljene u Hrvatskoj potpisivao je svojim imenom, a među njima se ističu dva opširna teksta — »Češka književnost« i »Slovačka književnost« — objavljena pod Flakerovim uredništvom u 7. knjizi Povijesti svjetske književnosti (Liber — Mladost, Zagreb 1975.).

Godine 1976., kad se još nije naziralo njegovo »pomilovanje« koje je na kraju ishodila Irena Wenigová, predložio mu je Jirí Fiedler, tadašnji urednik umjetničko–znanstvene literature u nakladnome zavodu Albatros, da za njegovu kuću napiše Mal# labyrint literatury — malu enciklopediju češke i svjetske književnosti za djecu i omladinu, naravno, pod tuđim imenom. Knjiga koja (uz spomenute preglede češke i slovačke književnosti) Karpatskoga predstavlja kao vrhunskoga književnoga povjesničara i poznavatelja svjetske književnosti, objavljena je prvi put pod imenom Viktora Kudelke 1982. godine (pretisak već 1983.). Sam je potpisao tek drugo, prerađeno i prošireno izdanje, tiskano 1997., treće i obnovljeno izišlo je 2001., a četvrto je pod naslovom Labyrint literatury na CD–romu objavljeno 2006., a kao knjiga 2008. godine.

U leksikonu jugoslavenskih pisaca — Slovníku spisovatelu Jugoslávie (Odeon, Prag 1979.) — smio je potpisati 300 svojih natuknica, ali još uvijek ne i najveći dio velike uvodne studije u kojoj obrađuje i hrvatsku književnost. Iako je cijela koncepcija bila njegova, nije naveden ni kao suurednik. Leksikon jugoslavenskih dramskih pisaca — Slovník dramatiku — Jugoslávští autori (Divadelní ústav, Prag 1984.), u kojem je uz ostalo obradio hrvatske autore, tiskan je napokon s njegovim potpisom.

U Zagrebu je 1983. objavljena njegova bibliografija Croatica na češkom jeziku, plod dugogodišnjih istraživanja hrvatsko–čeških književnih veza i upornoga pretraživanja stotina prašnjavih svezaka u praškoj Nacionalnoj knjižnici. Zahvaljujući znanstvenoistraživačkoj znatiželji Dušana Karpatskoga i činjenici da sreća prati upućene, »slučajno« su otkrivena i djela koja proširuju obzore hrvatsko–češke kulturne povezanosti. Karpatsk# je uz ostalo pronašao, a zatim preveo i objavio češki pisane Praške zapise Stjepana Radića (Znanje, Zagreb 1985.). Pronašao je i 450 godina stare češke prijevode Bartola Đurđevića koje nije otkrio ni autor Đurđevićeve bibliografije. Među zaboravljenim svescima našao je i sedmojezični rječnik češkoga benediktinca Petra Lodereckera iz 1605. godine koji se temelji na poznatom Vrančićevu petojezičnom rječniku iz 1595. Zaslugom Karpatskoga pretisak Lodereckerova rječnika s dodatkom recentnih autora objavljen je u Zagrebu 2005. godine.

Istraživanja za bibliografiju Croatica na češkom jeziku potaknula su Karpatskoga na aktivnosti o kojima ranije nije razmišljao — na organiziranje dviju velikih izložbi. Obje su ostvarene u samostalnim državama — Hrvatskoj i Češkoj: velika izložba 500 godina hrvatske književnosti u Češkoj priređena je 2000. godine u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a izložba Pul tisíciletí česko– charvátsk#ch litrárních vztahu ve vzájemn#ch prekladech (Pola tisućljeća češko–hrvatskih književnih odnosa u međusobnim prijevodima) održana je u studenome 2002. u praškoj Nacionalnoj knjižnici.

U međuvremenu je Karpatsk# neumorno prevodio, najviše hrvatske pisce na češki, ali i češke na hrvatski. Samo u zasebnim knjigama i antologijama objavio je ukupno 66 prijevoda hrvatskih pisaca (od ukupno 103). Među hrvatskim piscima koje je prevodio uz ostale se nalaze (kronološkim redom): M. Krleža, R. Marinković, M. Matković, V. Desnica, S. Kolar, T. Ujević, V. Kuzmanović, B. Belan, F. Hadžić, A. Šoljan, I. Brlić Mažuranić, I. Brešan, P. Pavličić, Z. Furtinger, S. Novak, S. Šnajder, I. Andrić, N. Orhel, I. Aralica, M. Jurić Zagorka, J. Osti, S. Mihalić, D. Ugrešić, P. Matvejević, L. Paljetak, D. Tadijanović, I. Štiks. Za Korablju od koralja preveo je, sam ili u tandemu s pjesnicima, dvadesetak pučkih pjesama te stihove A. Sasina, Đ. Hidže, A. Mihanovića, čitavu Smrt Smail–age Čengića I. Mažuranića, Propast Venecije A. Šenoe, pjesme L. Vukelića, R. Jorgovanića, F. Mažuranića, A. Tresića Pavičića, A. G. Matoša, D. Domjanića, V. Vidrića, J. Polića Kamova, F. Galovića, V. Čerine, T. Ujevića, I. Andrića, M. Krleže, D. Pfanove, A. B. Šimića, A. Cettinea, G. Krkleca, V. Vlaisavljevića, V. Majera, D. Cesarića, Đ. Sudete, F. Alfirevića, N. Šopa, D. Tadijanovića, D. Ivaniševića, I. Kozarčanina, V. Vide, K. Quiena, J. Kaštelana, R. Ivšića, N. Milićevića, V. Parun, B. Pavlovića, S. Mihalića, J. Pupačića, M. Slavičeka, V. Gotovca, I. Slamniga, Z. Tomičića, D. Ivančana, A. Šoljana, Z. Baloga, T. Petrasova Marovića, D. Dragojevića, Z. Mrkonjića, J. Severa, A. Dedića, D. Horvatića, N. Petraka, I. Zidića, B. Marune, T. Maroevića, I. Rogića Nehajeva, A. Goldsteina, L. Paljetka, A. Škunce, J. Fiamenga, Z. Makovića i B. Maleša. Lakše je nabrojiti djela koja je preveo s češkoga na hrvatski; uz izabrane pjesme Františeka Halasa, Jaroslava Seiferta, Oldricha Mikulášeka, Jana Skácela i dr. te svojevrsni mozaik misli i ideja najvećega češkog kritičara F. X. Šalde, koje je zahvaljujući M. Matkoviću objavio u Forumu, za Sabljakov je zbornik Teatar XX. stoljeća priredio izabrane (npr. Patočkine i Havelove) tekstove. Pravi prevoditeljski pothvati u kojima je sudjelovao su Golobov prepjev Sedme elegije Jiríja Ortena, a posebice knjiga izabranih pjesama Vladimíra Holana pod nazivom Noć s Hamletom i druge pjesme koja je plod njegove suradnje sa Slavkom Mihalićem (MH, Zagreb 1981.). Time ni izdaleka nije iscrpljen onaj dio njegova opusa koji se odnosi na hrvatsku književnost ili je pisan (i) na hrvatskome jeziku.

Marijan Matković umro je 1985. godine, ostavivši svomu prijatelju i suradniku vrata Akademije otvorena. Dragocjena svjedočanstva o njihovu plodonosnome druženju — preko stotinu Matkovićevih pisama Karpatskom, napisanih tijekom 27 godina — objavio je Tomislav Sabljak, urednik Kronike Zavoda za književnost od njezina osnutka, pod naslovom Pisma Marijana Matkovića Dušanu Karpatskom (2002). A 28. srpnja 1987. na trima stranicama visokotiražnoga tjednika Danas Mirko Galić je, pod naslovom Stope na stazi. Iz ljetopisa jednog prijateljstva — između Praga i Zagreba, objavio izbor odlomaka iz spomenutih Matkovićevih pisama. Karpatsk# je postao dopisni član JAZU (uskoro HAZU) 1990. godine kad je razredni tajnik bio Vlatko Pavletić s kojim se poznavao godinama i koji je bio saborski dužnosnik 2000. godine kad je Karpatsk# pratio Václava Havela na njegovu službenome putu u Hrvatsku.

Ostvarenje svoga sna — antologije češkoga pjesništva na hrvatskome jeziku Karpatski je dočekao tek nakon dodjele značajnijih hrvatskih priznanja — još 1990. (kad je postao i dopisni član Akademije) dobio je Benešićevu nagradu, 2001. je odlikovan redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, 2002. je dobio spomenutu ININU nagradu za promicanje hrvatske kulture u svijetu. Potonja će ga nagrada potaknuti na pripremu spomenute antologije.

Međutim, prije toga su se zbile političke promjene koje su pokrenule jednu novu plodonosnu suradnju, a ona se ostvarila tijekom veleposlaničkoga mandata Zorana Pičuljana u Pragu 1998.–2002. godine. Tri debele knjige Krležinih eseja tiskane su 1999. i 2000. godine. Zatim je objavljen prijevod Novakova romana Mirisi, zlato i tamjan, Matvejevićev Mediteranski brevijar, Šömenova montaža Baršunasti snovi (posvećena Václavu Havelu za 65. rođendan), Mali hrvatsko–češki biografski leksikon / Mal# chorvatsko–česk# biografick# slovník (dvojezični leksikografski pregled svih osoba zaslužnih za održavanje češko–hrvatskih kulturnih kontakata), katalog Prvih 10 hrvatskih godina u Češkoj, katalog za spomenutu izložbu u praškoj Nacionalnoj knjižnici... — ukupno deset knjiga. Među njima je najljepša prekrasno opremljena antologijska zbirka hrvatskih pjesama o moru — Má duše je more. Poezie charvátského Jadranu (Duša mi je more, Prag 2001.), kompletna u prepjevu Karpatskoga. U njoj se nižu Šimić, Krleža, Cettineo, Cesarić, Tadijanović, Vitez, Vida, Balentović, Parun, Novak, Milićević, Pupačić, Mihalić, Grakalić, Ivančan, Iveljić, Vrkljan, Slamnig, Pavlović, Petrasov Marović, Dedić, Vučićević, Škunca i Badurina, Šoljanova poetska proza i petnaest »pučkih« pjesama, uključujući i dalmatinske klapske pjesme — one anonimne, kao i pjesme D. Britvića, Z. Stipišića Gibbonija i T. Zuppe.

Antologija Má duše je more predstavljena je 2001. na pulskome sajmu Sa(n)jam knjige u Istri, a s njom je otvorena jedna nova, iznimno plodna suradnja i redovito gostovanje čeških pisaca na Sajmu. Ta je knjiga u Češkoj Karpatskomu donijela Državnu nagradu za prevoditeljstvo.

Dugogodišnjom suradnjom Karpatskoga s hrvatskom likovnom umjetnicom Zdenkom Pozaić (od 2003. do danas) nastao je vrijedan niz prekrasnih grafičko–pjesničkih mapa posvećenih češkomu pjesništvu — Františeku Halasu, Václavu Havelu i desetorici čeških pjesnika u posebnoj mapi te Dragutinu Tadijanoviću i Antunu Šoljanu. Svoj je majstorski prepjev Paljetkova Suncopasa Karpatsk# objavio u sjajnoj likovnoj opremi Branka Vujanovića. Zdenka Pozaić opremila je svojim grafikama i Paljetkov hrvatski prepjev recentnoga djela slovačkoga romantizma — Sládkovičeve Marine koji se temelji na doslovnom prijevodu Karpatskoga.

O uvjerenju Dušana Karpatskoga da je i gastronomija sastavni dio svake kulture svjedoči njegova Jugoslávská kuchyne (1988.) koja je, prerađena i dopunjena, izišla još dva puta pod naslovima Nostalgická kucharka (1994.) i Lahudky od Jadranu (2002.).

Životna želja Dušana Karpatskoga bila je da hrvatskim čitateljima daruje jednu drugu, veliku antologiju koju je zamislio 25 godina ranije. Ta Zlatna knjiga češkoga pjesništva napokon je objavljena u izdanju NZMH u Zagrebu 2003. godine. Sadrži oko 17.500 stihova — od Proglasa sv. Ćirila do naših dana. Karpatsk# ju je opremio opširnim književnopovijesnim uvodom, izvorima i biografijama čeških pjesnika te kazalom koje sadrži sve podatke potrebne istraživačima. K tome je, uz ostale suradnike, na hrvatski prepjevao i značajan broj pjesama, posebno one suvremene. Knjiga je dobila mnoštvo pohvala i priznanja od kojih joj je na praškoj promociji najljepše dao predsjednik Senata ČR dr. Pithart rekavši da je to »knjiga kakva se događa jedanput u sto godina, ako se uopće dogodi«.

Međutim, već 2007. godine u Pragu je tiskana još veća (oko 20.000 stihova) antologija hrvatskoga pjesništva — Koráb korálov#. Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníku (Korablja od koralja. Tisuću godina hrvatske poezije u djelu stotinjak pjesnika). Karpatsk# u njoj daje iscrpni uvodni pregled hrvatske poezije tijekom stoljeća (od Baščanske ploče do danas), a svakome od 102 pjesnika prethodi mali medaljon — bilješka o piscu. Prevoditeljski udio Karpatskoga nije mjerljiv samo najvećim brojem potpisanih stihova; on se očituje cjelinom, izborom i kompozicijom, a ponajviše osjećajem za vrijednosti hrvatske duhovne baštine u tisućljetnome rasponu. Da bi svoj veliki projekt ostvario, pomogli su mu sjajni suradnici, poznavatelji hrvatskoga jezika i književnosti i brojni češki pjesnici. Korabljom je Karpatsk# podigao monumentalni spomenik hrvatskoj književnosti, sigurno najveći izvan Hrvatske. Da bi se uopće dogodila, takvoj je knjizi sto godina malo.

Za svoj veliki kroatistički opus koji češkim čitateljima samo u prijevodima nudi širok spektar hrvatskih književnih klasika — od onih najzahtjevnijih (poput Krleže) do ljubavnih i pustolovnih romana za svaku čitateljicu (poput Zagorke), Karpatsk# je 2008. godine prvi dobio novoutemeljenu nagradu Matice hrvatske — Ljudevit Jonke. Primio ju je kao znak trajne i žive povezanosti s dugogodišnjim prijateljima — Ljudevitom Jonkeom, Vladom Gotovcem, Josipom Bratulićem i Igorom Zidićem.

Da naš čitatelj ne stekne pogrešan dojam — Dušan Karpatsk# nije se bavio samo hrvatskom književnošću. Preveo je mnoštvo srpskih, bosanskih, crnogorskih i drugih autora. Samo spomenuta ININA monografija u njegovoj bibliografiji do 2002. godine navodi ukupno 88 naslova knjiga prevedenih na češki, a u časopisima je do tada ukupno objavljeno 68 prijevoda. Broj njegovih važnijih članaka, objavljenih u časopisima i novinama, prelazi brojku od 140 naslova. Tom popisu treba dodati i njegove književnopovijesne, leksikografske i bibliografske radove. Uključujući spomenute antologije, grafičko–pjesničke mape i drugo, Karpatsk# je od 2002. do danas objavio preko 20 knjiga prijevoda, što samostalnih, što sa suradnicima, preko 10 leksikografskih, bibliografskih i memoarskih knjiga napisanih s nizom suradnika te preko 30 tekstova — kraćih prijevoda, pogovora, predgovora, prikaza, kritika, memoarskih tekstova, razgovora i drugih radova, tiskanih u različitim češkim i hrvatskim publikacijama.

Veći je dio njegova opusa doista kroatistički, ali se ne smiju izostaviti ni njegovi bohemistički projekti. Uz spomenuti Labyrint literatury, koji češku književnost stavlja u kontekst svjetske književnosti, posebno je značajna Česká knižnice, biblioteka koju je zamislio kao jedan od urednika (1990.–1995.) tjednika Literární noviny. U njemu je 1991. objavio tekst San o ediciji i predložio pokretanje edicije koja bi prvi put u češkoj povijesti narodu predstavila ono najvrjednije i najreprezentativnije u njegovoj književnoj baštini. Uzor mu je bila edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti. Karpatsk# je od početka bio član upravnoga i znanstvenoga vijeća, a šest godina i izvršni tajnik projekta koji se počeo ostvarivati 1998. Zaklada je do danas tiskala 50 od 250 planiranih svezaka.

Kad Karpatsk# kao vječiti »slobodnjak« — što silom prilika, što po vlastitome izboru — u jednome razgovoru priznaje da baš nije volio pisati i da je muku mučio sa svakim tekstom, sugovornik koji ga slabo poznaje mogao bi se upitati što bi tek napisao da je volio pisati. Onaj tko ga bolje poznaje, zna da sva težina i muka pisanja nije ništa drugo do težina pera ili stroja i muka rađanja misli koja mora biti dovršena i ostati zapisana za naraštaje koji neće (i ne moraju) razumjeti stvaralački grč pjesnika, odgovornost prevoditelja, znatiželju istraživača i težnju jednoga marljivog, upornog i velikog znalca da dovrši svoje životno djelo. Čovjeka koji voli raditi sve što radi i biti baš ono što jest.