Čuvar tajne

Tišina. Spokoj. Mir. Neotkrivena tajna u vremenu. Prostor koji još nije izvjestan i obznanjen. Čovjekov »nedohvatljivi« mali mozak! Igra sjena koje se plaše svojih sjena. Prvi stadij ujedinjavanja bijelog i crnog.

Zemlja se raspadala pod mojim nogama ili sam se ja mrvio nad njom. Komadići mog tijela letjeli su naprijed, a ja sam trčao po njima. Kao zdrobljen. I vidio sam i slušao kako moje srce leti ispred mene. Steže se, otpušta se. Kaplju kapi krv iz njega i natapaju suhu zemlju. Krik koji kida svoje lance s mojih grudi prekide jednoličnost zraka i razlije se u širokom prostranstvu. Do njega dopre zveket ropstva.

I dignu me đavoli i đavolski odnesu u mrak. A u mraku sam vidio sve. U mraku progledao. Vidio nezasitne đavle koji skakuću oko male Zemlje. Bili su nestrpljivi. Nisu mogli više čekati. I svi navalili na Zemlju. I muzli je. Đavolski muzli zemlju s tri strane i pili crveno mlijeko. S usta im pjena izlazila, a u njihovim očima sam vidio đavolsku slast. Sa slašću su pili. A bio sam žedan. Umrijet ću od žeđi. I letio sam kao đavolski đavoli i đavolski ih odgurnuo od dojke Zemlje. Navalio sam. Sisao sam iz pune dojke, a Zemlja mi je majčinski držala sjenu. I mlijeko se pretvori u krv. I sjetih se kapi. Za moje srce. I rekoh:

— Majko, zar me mojom krvlju hraniš?

I jako sam stegnuo dojku zubima, a Zemlja me lupi teškom nogom. Padao sam. I Zemlja se sve više i više smanjivala i postala točka u beskrajnom beskraju.

Ležao sam na brdu. Do moga lica dopirala je crna svjetlost. Borba između dana i noći. I gledah cestu, dugu cestu. I vidjeh ljude odjevene u crno koji su nosili crni kovčeg. Nisu ronili suze. Samo su iz njihovih srca kapale s vremena na vrijeme po tri kapi krvi odjednom. Krv je krvnički kapala. I vidjeh mrtvaca u crnom kovčegu. Mrtvac je bio pao u dubok san. Spavao je. Nosili su ga prema brdu. U svjež grob. I vidjeh svježu zemlju i zakopan svjež grob. Grob se radovaše crnoj koloni. Roniše suze radosnice, sline mu tekoše iz usta i stalno trljaše ruke. I pljuvaše na život. Dugo vremena pljuvaše. I vidjeh kako mrtvac blijedi. Postajaše sve bljeđi. A ljudi ne roniše suze. Samo iz njihovih srca kapaše s vremena na vrijeme po tri kapi krvi. Lice mrtvaca postajaše bijelo. I pojurih s brda. Htjedoh uzeti kovčeg, mrtvaca izvući.

Ali me đavoli podigoše i đavolski odniješe u mrak. I u mraku progledah. Vidjeh kako đavoli đavolski naliježu na đavolice. Nalijegaše. Dugo vremena nalijegaše. Iz usta im pjena izbivaše, a u očima im vidjeh slast. Upadoh među đavle, odgurnuh ih i nalegoh na đavolice. Iz njih šikne krv. I sjetih se kapi. Moga srce. Rekoh:

— Zar je moja krv đavolska?

Stegnuh im dojke zubima, a đavolice me lupiše dugim nogama. I padah. Padah dugo vremena. Iz daljine vidjeh kako se đavolice se kote. U mraku se okot đavolski umivaše krvlju.

Na brdu: Zapad uvuče sunce u sebe. Ukrade svjetlo. Umorno sunce se pripremaše za noćni odmor. U beskraju se ljudi radovaše zori. Pokojnik bješe neobično spokojan i ravnodušan. Grobar pripremaše njegovu postelju i samo s vremena na vrijeme pogledaše u dan da vidi još koliko vremena je ostalo mrtvacu. A za mrtvaca ne postojaše ni vremena, niti noći, niti dana, niti mraka, niti svjetla, niti nade. Ne postojaše ništa. On ne znaše ni za svježu zemlju koja je ispraznila grob. A grob se đavolski radovaše zbog svoje pobjede. I zemlja se radovaše. I kovčeg. Ljudi stajaše skamenjeni i čekaše svježu zemlju da ustupi mjesto svježem grobu. I vidjeh: anđeli nebeski sletješe s neba zlatnim krilima parajući prostor svojim blagim glasovima — aleluja, aleluja. Zanijemi svijet. Grob se tresaše. Zemlja se tresaše. I kovčeg. A mrtvac izgubi svoju ravnodušnost. Radovaše se i pljuvaše na smrt. Dugo vremena pljuvaše. I vidjeh kako krenuše anđeli i anđelski ga odnesoše u svjetlo. I tamo oslijepi. Na svjetlu ne vidje ništa. No, slušaše kako anđeli anđelski pjevaše. Božanstveni psalmi se raznesoše po cijelom univerzumu i dopiraše do njegovih naćuljenih ušiju. I slušaše pak kako anđeli anđelski nalegoše na anđelice. I dahtaše. Dugo vremena dahtaše. A bješe gladan. Bješe mnogo gladan. Oživjet će od gladi. I vrati se anđelima i anđelski ih odgurne i zalegne anđelice. I dugo vremena slušaše blagoslove s njihovih usta — aleluja, aleluja. Osjeti miris njihovog bljedila i odbaci ih. Padaše. Dugo vremena padaše.

I vidjeh: mrtvac padaše s neba. I vrati se. U crni kovčeg. A svježi grob se ponovno radovaše. I pljuvaše na život. Dugo vremena pljuvaše.1

I mrak nastade. I vidjeh kako đavoli uzeše mrtvaca i odnesoše ga u mrak. I tamo progleda. Tamo vidje sve. Slušaše kako se dojke od zemlje nabreknuše. A bješe žedan. Bješe mnogo žedan. Oživjet će od žeđi. I vidje kako zemlja raširi svoje noge. I rađaše. Dugo vremena rađaše.

Đavoli sisaše dojku. Muzoše. Piše crvenu krv. I ne ostaviše ništa za okot. Vidje kako se đavoli slade. Slušaše kako im na usta izlazi pjena. Vrati se đavolima i đavolski ih otjera. Baci se na dojku. Sisaše. Dugo vremena sisaše. I osjeti kako se krv pretvori u mlijeko. Zgrozi se. Odmakne se od dojke i — padaše.

I bijah na brijegu. Gledah put koji se prostirao iz sela i usmjeravao k brijegu gdje grobovi počivaše u vječnom miru. U predvečernjoj tišini jedan grobar otvaraše novu ranu na zemlji, a mrtvac ravnodušno promatraše prostranu modrinu pred sobom. I vidjeh: oko mrtvaca u krugu stajaše svi anđeli, svi đavoli i svi bogovi. Pogađali se za njegovu dušu. Crni su ljudi šutke gledali u crnu zemlju. Uplašiše se da im ne pobjegnu. Ne mogoh više gledati. Vratih se mrtvacu, zgrabih ga svojim rukama i nas dvojica poletjesmo u nebeske visine. Iza nas ostade prazan grob. I grob plakaše. Gledaše kako odlazimo i jecaše. Ne roniše suze radosnice. Sline mu ne tekoše iz usta. Ne trljaše više ruke. I ne pljuvaše na život. Plakaše. Dugo vremena plakaše.2

Na visokom brijegu više nije bilo nikoga. Bogovi su otišli na svoja prijestolja nadajući da će dobiti svoj dio. Svi đavoli i svi anđeli otiđoše vragolati. Ostadosmo samo ja i on u modrinama. Ja — živ, on — mrtav. Ostadosmo da se radujemo: ja — životu, on — smrti.

Kolona ljudi koji bjehu odjeveni u crno se vraćaše nazad po završenom poslu. Ljudi šutješe. Samo s vremena na vrijeme iz njihovih srca kapaše krv. Po tri kapi. I po tri suze iz očiju.

Ranko MLADENOSKI (Podgorci kod Struge, Makedonija, 1966), magistrirao na Filološkom fakultetu u Skoplju. Objavljuje kritike, eseje, pjesme, priče, antologije i prijevode s hrvatskog, srpskog i bugarskog jezika.