Borba sa zaboravom

U hrvatskome kulturnome kontekstu pjesnik, prozaik, esejist, profesor filozofije, ravnatelj nedavno osnovanog Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici, Tomislav Žigmanov, prepoznat je kao dobitnik nagrade Zvane Črnja na V. danima eseja u listopadu 2007. u Puli za najbolju knjigu eseja Minimum in maximis.

Knjiga Prid svit — saga o svitu koji nestaje koncepcijski je osmišljena na tragu romaneskne postmoderne slagalice sastavljene od jedanaest većih cjelina (deset monoloških i jedna dijaloška priča) koje se uvezuju likovima čije se sudbine isprepliću kako bi odr’ale unutarnju koheziju teksta tematski vezanog uz govor o tradiciji. Autor je pričama nastojao zaustaviti duh jednoga gotovo potonulog kulturnog dobra koje se prepoznaje u kronotopu oko Subotice, Čikerije, Tavankuta, Mirgeša, Lemeša, Bikova, Sombora. Tragajući za onim (ne)vidljivim komunikacijama oko domaćeg ognjišta unutar udaljenih kuća na vojvođanskim salašima, Žigmanov je uvirom u psihološku dimenziju likova uspio na površinu izvući introvertiranost i bolnu zatvorenost Bunjevaca Hrvata u Vojvodini. Ove priče na motivskoj razini nalik su na one koje se čitaju unutar konteksta otočke proze. Priče su to o mogućim i nemogućim ljubavima, sramu i tuzi, nostalgiji i pamćenju, o Somborskoj kapiji i Tavankutu. One govore o tome što znači biti drukčiji.

Autor je promišljeno iscrtao upravo tu mikrohistoriju života na salašu okruženom crnicom u kojoj se još uvijek pronalaze školjke Panonskoga mora. Stoga neke rečenice u knjizi mjestimice zauzimaju nisku promatračku poziciju, kao da postaju osobnima. Pripovjedačka analiza života u ograničenome prostoru kao da se pretvara u intimno ispovijedanje onih čije sudbine tek prid svitom postaju dostojne literarizacije. Autorovu narativnu igru i prije negoli je postala zgusnuta unutar korica prepoznali su brojni prenumeranti čija su imena navedena na kraju knjige.

Ova saga o onima koji svoj nacionalni identitet vežu uz međuzemlje, kulturološki prostor koji nije moguće podvesti samo pod jednu državu, ispričana je živim, uvjerljivim jezikom, bunjevačkom ikavicom, ne poričući pri tome iskonske, ruralne ili varoške korijene. Upravo je jezik ovdje nosač tradicije, a tradicija je učinjena dostupnijom prikazom različitih etnografskih amblema, uzrečicama koje postaju kontekst lingvističkog ponašanja pojedinih likova (jako je dobro došao u knjizi objavljen rječnik manje poznatih riječi i izraza). Taj prostor autentičnog izraza u većini priča (Sudbine su iste u žene Kriste; Smračivanje u Janje; Škapulir nade u virne Mande; Svitanje u Vranje) komunikacijsko je nastojanje pripovjedača da recepcijski ovjeri i jasnije ukaže na položaj ugrožene kulturne različitosti uopće. Bez obzira je li riječ o muškome ili ženskome pripovjedaču, oblik se njihove percepcije svakodnevlja, memorije, kao i imaginacije prepoznaje i kroz opise bunjevačkih običaja. Boravak u prostoru iskona, u prostoru panonske crnice, likovima je udahnula onu sentimentalnost duše koja izvire iz gotovo svakoga opisanog prizora. Pripovjedačev osjećaj za neiskazivost tada se još pojačava. On tako postaje okvir unutar kojega Žigmanov ispisuju rečenice pune potisnute tuge, nemoći, boli, patnje, pritajene strastvenosti i diskretne didaktičnosti.

U tome smislu, autor pažljivo opremljene knjige Prid svitom — saga o svitu koji nestaje uspio je ostvariti sintezu tradicijskoga i (post)modernog što se očituje kroz jasnu uronjenost u jezik o narodu samom koji se bori sa zaboravom iznova ocrtavajući konture svoje razbaštinjene povijesti.