Bilješka urednika

Tržište knjiga za djecu i mlade danas je zacijelo jedno od najzanimljivijih, ali i najkaotičnijih područja unutar nakladničke djelatnosti. Ako iz njega izuzmemo proizvodnju i prodaju udžbenika, doći ćemo na vjetrometinu na kojoj se nude različite knjige, različitih nakladnika, za različite uzraste. Kako svake godine stasa novi uzrast djece, tako su pojedine dječje knjige za izdavača sigurni longselleri koji se prodaju i donose siguran prihod. Neki se izdavači bave isključivo ovom vrstom književnosti, neki se odlučuju samo za slikovnice i u pravilu što su više specijalizirani, lakše se snalaze na tržištu i pronalaze kupca. S druge strane, ovo je tržište i najmanje jasno pa ono što se čini sigurnim, ne prođe kod kupaca, ne postoji nikakav medijski interes za nju, a nema ni sustavnije brige struke, čiji se interes zaustavlja na teorijskome proučavanju književnosti za djecu pa tako bitnim djelima treba i po desetak godina da se vrednuju ili budu uvrštena u lektiru. Ne treba ni spominjati da ima i vrlo značajnih djela koja nitko ne primijeti. Nakladništvo kao niskoprofitabilna djelatnost ne može si dopustiti imalo značajniji izdatak za reklamu pa je na neki način i samo krivo za to.

Uređujući knjige za djecu i mlade u kući koja je jedna od vodećih u Hrvatskoj, planirali smo za najmlađe napraviti slikovnice koje će biti spoj iznova prevedenih integralnih tekstova najpoznatijih dječjih bajki i novih ilustracija vodećih hrvatskih ilustratora. Naime, slikovnice s tekstovima suvremenih autora vrlo brzo su se pokazale slabo prodajnim materijalom jer nitko nije imao nikakva interesa (a ni gdje) ih prikazati, predstaviti, ponuditi. Pomisao da bi klasične bajke ilustrirane perima vodećih hrvatski ilustratora bile sigurniji adut nije se pokazala osobito sretnom. Ilustratori su izmaštali nove svjetove i napravili osebujne radove, no kupci ih jednostavno nisu htjeli. Međutim, čim bi se malo spustio nivo i napravila sladunjavija i kičastija slikovnica, interes je bio znatno veći. Inzistiranje na nastavku posla nije imalo smisla. Smanjivanje naklade povećavalo je cijenu, ilustratori bi morali raditi za beznačajan novac, a publiku očito zanimaju skraćene verzije istih priča oslikane kompjutorskom animacijom uvezene s Dalekog istoka.

Biblioteka namijenjena djeci nižih razreda osnovne škole posebno me radovala, u noj su izašla prva izdanja nekih naslova vodećih pisaca za djecu i mlade poput Sanje Pilić, Pavla Pavličića, Vjekoslave Huljić, Sanje Polak... Rađena u formi svima znane Vjeverice, ova je biblioteka imala sve što joj treba za uspjeh: dobar tekst, dobru ilustraciju, dobar uvez. No čini se joj je cijena bila najveća mana. Autorski troškovi, troškovi ilustratora, tiska tvrdog uveza, a u slučaju prijevodnog djela i trošak prijevoda ukupnom cijenom proizvoda ubile bi ga na samome početku. U toj smo biblioteci željeli objavljivati knjige koje bi opisivale stvarne probleme i živote djece toga uzrasta s minimalnim odmakom u bajku ili fantastiku pa smo posegnuli za vodećim imenima svjetske dječje realistične proze poput Anne Fine, Jacqueline Wilson i Judy Blume. Većinom su to bili klasici, no previsoka cijena knjige kao da ju je spriječila da stigne do čitatelja. Iako je većina tih knjiga, naravno, edukativna i na sjajan način govori o ključnim problemima djece (razvodu roditelja, alkoholizmu, odnosu prema Bogu, važnosti prijateljstva, problemima odrastanja, bijegu od kuće) niti jedna od njih nije prepoznata od strane stručne javnosti koja bi na bilo koji način upozorila na njezinu važnost. Ne znam je li potrebno dodati da se radilo o knjigama koje su u svijetu u prodaji dvadeset–trideset godina, da su u mnogim zemljama svijeta obavezna lektira i da na odličan način govore o problemima koji muče svu djecu svijeta, ali i o onome čemu ih poučavamo i u našim školama. No, ako i zanemarimo strance, ne mogu ne spomenuti knjigu Vragolije tatina sina Marije, autora Rode Rode, velikoga austrougarskog hita, čija se radnja odvija u Hrvatskoj i prema kojem je nastala mnogo slavnija Pipi Duga Čarapa o čemu više piše dr. Vlado Obad u pogovoru knjige. Jedini pisani trag o njezinome izlasku bilo je uvrštavanje odlomka u jednu osnovnoškolsku čitanku koja je nakon nekoliko godina izbačena iz programa.

Treća biblioteka, namijenjena tinejdžerskomu uzrastu, doživjela je istu sudbinu iako je princip njezina uređivanja bio isti. Priče o odrastanju, neprilagođenosti, narkomaniji, odnosu s roditeljima, a sve odreda vrsnih autora i nagrađene uglednim svjetskim nagradama nisu našle ni put do škola, udžbenika, niti do ozbiljnijeg broja čitatelja. U toj biblioteci izniman uspjeh imale su samo dvije knjige koje su objavljene u nekoliko izdanja: roman Zauvijek američke autorice Judy Blume koji je već četrdesetak godina ključno štivo tinejdžera u Americi na temu prvoga seksualnog iskustva te dnevnik nepoznate autorice u svijetu poznat pod naslovom Go ask Alice, a u nas objavljen kao Dnevnik jedne narkomanke — autentičan zapis djevojke preminule u paklu druge. Dakle, dobro su prošle knjige koje tematiziranju najosobnije interese tinejdžera. Fantasy literatura npr. za koju se misli da je djeca gutaju, uz nekoliko časnih iznimaka, neisplativ je posao za izdavača, malo tržište pa unutar njega i mali broj zainteresiranih za tu vrstu knjiga. No provjereni naslovi poput Endeove Beskrajne priče siguran su zgoditak.

Nakon nekoliko godina uređivanja knjiga za djecu i mlade iskristaliziralo se što djeca zapravo vole i kakve ih knjige zanimaju: prije svega mora biti riječ o seriji, dakle nizu knjiga sličnih po temi, autoru, vizualnom identitetu. Priče ih se moraju osobno ticati, moraju biti duhovite, napete i svakako u njima mora biti emocija. U tome je smislu pokrenuta biblioteka u kojoj su objavljeni nizovi knjiga autora Pavla Pavličića, Hrvoja Kovačevića, Sanje Pilić, Sanje Polak i Mire Gavrana. Vizualna prepoznatljivost biblioteke, dosljednost autorskog rukopisa, jamstvo dobre zabave, napetosti, duhovitosti i razine prepoznavanja stvorila je od ove biblioteke brand, a od autora zvijezde pa su njihove prodane naklade danas višestruko veće od pisaca kojima mediji pridaju važnost, no čija je čitanost u odnosu na ove zanemariva. Tako, s jedne strane, imamo slučaj da je knjiga jedne od autorica bila objavljena u tvrdo ukoričenoj, skupoj biblioteci i jedva se rasprodala u godinu dana, a kad je objavljena u novoj, unizanoj biblioteci, pravi je hit, ima godišnje nekoliko izdanja u minimalnoj nakladi od 2.000 primjeraka iz čega se vidi kako je stanje na ovome tržištu zbunjujuće i koliko čimbenika utječe na uspjeh ili neuspjeh knjige. No pojavom interneta, pogotovo internetskih blogova i osobnih zapisa djece i tinejdžera može se lako saznati što ih zanima, što oni zapravo žele, što čitaju, a što ne, i sasvim su solidan putokaz piscima što da pišu, a urednicima što da objavljuju.