AZ1

koja dira u temelje ljudskog života...

Béla Hamvas

Kršćanstvo i predaja

... nekoliko navoda...

Glagoljica

Najstarije slavensko pismo, nastalo oko polovice 9. stoljeća. Najčešće se smatra da ga je sastavio Konstantin — Ćiril, brat Metodijev (umro 867.), po uzoru na grčki kurziv, a uporabio ga je za svoj prijevod temeljnih crkvenih knjiga na staroslavenski jezik. Javlja se u dva glavna oblika, obli i uglati, koji su se međutim, tako tek kasnije uobličili. Na tom su pismu sačuvani mnogi rani hrvatski spomenici.

Milivoj Solar, Književni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb, 2008., str. 132.

Trokutasta glagoljica

Trokutasta se glagoljica smatra najstarijim glagoljskim tipom čiji slovni elementi imaju oblik kružnih isječaka, tj. trokuta, za razliku od mlađeg okruglog tipa, s elementima slova u obliku kruga. Ostaci trokutaste glagoljice čuvaju se u nekim hrvatskim, moravskim i makedonskim spomenicima 10. i 11. stoljeća.

Marica Čunčić, Maša Burić, FILOLOGIJA 44 , Zagreb 2005.

Slovčane brojke2

Brojevi u glagoljskim proslovima, označavali su se slovima, tzv. slovčanim brojkama. Za prvih devet slova glagoljske azbuke (od A do Z) odgovarajuće vrijednosti brojeva su od 1 do 9, za sljedećih devet slova (od Ď do P) vrijednosti brojeva su od 10 do 90, s razmacima od 10. Slova od R do C (njih devet) imaju vrijednosti od 100 do 1000, s razmacima od 100. Preostala slova označavaju tisućice.

Darko Žubrinić, Hrvatska glagoljica — biti pismen biti svoj, Element, Zagreb, 1996.

Monolitan sustav pismena

Budući da azbučni niz ostvara znakom križa — slovnim znakom za otvoreni samoglasnik A, Konstantin će ucrtati u četvorine koje nastaju ucrtavanjem križa u kvadrat još četiri otvorena samoglasnika: E, O, U, I.

Ta grupa od pet samoglasnika upisanih u kvadrat predstavlja vizualizaciju Konstantinove ideje. Njome objavljuje svoj »likovno–teološki« oblikovni program — prikazuje inventar elemenata pomoću kojih će složiti koherentan i monolitan sustav pismena. Tek kasnije (u XIX. st.) to će pismo dobiti ime GLAGOLJICA.

Frane Paro, Glagoljska početnica, Naklada Benja, Rijeka, 1995.

Pismo s papinim dopuštenjem

Godine 1248. senjski biskup Filip dobio je pismeno dopuštenje pape Inocenta IV. za služenje glagoljske mise u Senjskoj katedrali, kao i u svim područjima gdje je postojao taj običaj. Isto dopuštenje dano je godine 1252. benediktincima u velikome samostanu sv. Nikole pored Omišlja na otoku Krku. Te povlastice bile su važne za daljnji procvat hrvatske glagoljske kulture. Odluka pape Inocenta IV. imala je ekumensko značenje.

Darko Žubrinić, Hrvatska glagoljska bašćina povezana s Likom, Krbavom, Gackom, Modrušom i Senjom, 2001.

Predgovor

Tko sam ja?

Glagoljično pismo započinje simbolom: »Az«.

»Az« je znak kojim se označuje slovo »A«, broj jedan i prvo lice jednine — »ja«.

»Az« je simbol, broj, slovo, ali i pitanje: Tko sam ja?

»Az« je početak ambicioznog pisma koje zahtijeva ne samo pisanje nego i propitivanje. Vječno, uporno i tvrdoglavo, uvijek jednako snažno.

Nije li prirodno da se baš zbog ovako koncipiranog prvog slova glagoljice dogodilo zanimanje za njegova tvorca? Nije li i Vama intrigantan tvorac novih slova, od kojih već prvo propituje — tko sam ja?

Uz postanak glagoljice vežu se brojne legende/teorije.

Po jednoj, za tvorca glagoljice drži se Konstantin Solunjanin. Ovoj se teoriji priklanjao suvremenik XV. stoljeća, Juraj iz Slavonije. O upućenosti Jurja u glagoljičko pismo svjedoči vještina kojom je tumačio njegova skrivena značenja. Juraj je u prvih devet glagoljičkih slova iščitao skrivenu poruku Konstantina Solunjanina i odgovor na pitanje prvoga slova: Tko sam ja?

Ja kršćanin, koji slova (po znam, govorim da je dobro časno živjeti na zemlji.

Konstantinovo pismo u sebi sadrži i druge skrivene poruke.

Ipak, prvih devet slova posve su jasna smjernica što poručiti samome sebi kada ponestane odgovora na pitanje tko sam ja?

Ovaj rukopis slijedi Konstantinova slova.

Upućen je odmornima.

Pisan je i za one koji su dovoljno uporni.

»Az« se obraća onim čitateljima koji se pitaju: Tko sam ja?

Oduvijek.

Zauvijek.

Tisućice

... četvrtak 895. godine. Jedan dan Gebalima Mutimira (Muncimira) proveden u Uzdolju, mjestu s dna kninskoga Kosova polja...

Teško Klisu jer je na kamenu

i kamenu jer je Klis na njemu.

hrvatska narodna poslovica

Podižem crkvu u Uzdolju. Zadovoljan sam njezinim oltarnim pregradama, četverostranim ciborijem i apsidama. Zadovoljan sam i natpisom uklesanim u kamenu. Sunce je snažno, slova mu se dodvoravaju i ja ih s naporom iščitavam: ... hoc bene composuit opus princeps namque Muncimir... nonaginta et quinque... annorum domini...

Crkve je podizao moj otac, hrvatski knez Trpimir. Darivao ih je on, darivam ih ja, a darivat će ih i moji sinovi, Tomislav i Trpimir. Mi, Trpimirovići, bit ćemo darivatelji i predvodnici, bit ćemo snaga kojoj se, kao i suncu, dodvoravaju nejaki.

Govore da nisam svoj, da sam se po svemu ugledao na franačke vladare. Vele, ponosi se dok sjedi na očinskom prijestolju (residente paterno solio) i što kao hrvatski ban i knez Hrvata (Chroatorum dux) vlada pomognut Božjim određenjem (divino munere juvatus). Optužuju me za raskoš dvora Bijača na moru, za osmišljenost moga prstena pečatnjaka (anulo nostro), ali i za brojnost mojih dvorana.

Smetaju im dvorski župan Budimir, konjušnik Prvan, buzdovnik Prusna, peharnik Želided, štitonoša Tugina, komornici Boledrag, Kresamislav i Stjepan...

Rugaju se mojoj banici, njezinim dvorskim gospođama, ali i buzdovniku Želidragu, županu Budimiru i ostalima koji su joj na usluzi.

Neka govore. Dobro je dok su glasni i dok im se glasovi čuju. Znak da je naokolo tišina. Ne ratujemo sa susjedima, a onda ostaje dovoljno volje za čarke unutar nas samih. Takvi smo. Ne damo nikome ispred sebe...

Nikome ispred.

I sam sam takav, neposlušan i svoj. Bio sam mlađi i od Petra i od Zdeslava, ali još pamtim kako me otac učio — budi svoj. Ne priznajem ni Carigrađane, ni franačkog cara, a ipak, odlazim i jednima i drugima. Gostimo se i gledamo se u oči. I jedni i drugi osjećaju da smo onakvi kako je i Bog rekao — jednaki. Čudili su se kada sam samoga sebe prozvao s Božjom pomoću knez Hrvata — diuino munere iuuatus Croatorum dux, ali su šutjeli kada sam im pojasnio svoje razloge. U oči gledati, to je važno.

Govore, Mutimir je suprotnost samoga sebe. Ime mu je bučno — po imenu, on je svijetu darovan da bi mir uzmućivao.

Neka govore što požele. Zbog tišine koja vlada, i najtiša rečenica se čuje.

Mirno je, živimo bez prolijevanja krvi, a ja još uvijek mogu svakoga pogledat’ u oči. Oči... osjećam ih kako mi suze, pogled mi se cakli...

Takav sam, gledao bih u sunce.

Bio bih i od njega jači.

* * *

Tomislav me jutros upitao što je u životu svečano. Pomislio sam, prestao je biti djetetom. Želio sam ga poučiti, pripovijedati mu o iskustvu svečanosti. Nije imao strpljenja slušati. Dijete je, još uvijek...

Bog će dati, postat će i čovjekom.

Svečanost odmiče. Vrijeme je ući u crkvu.

Pomolit ću se, a zatim ću se obratiti okupljenom puku.

Neću im govoriti o budućnosti, neću im govoriti ni o prošlosti.

Reći ću im da su oči rječitije od riječi, i da je moja riječ uvijek i zakletva. Reći ću im još da sam prisegnuo na život u mir, a tada ću prestati govoriti.

Izmaknut ću se. Pozvat ću druge neka govore.

* * *

Čudni smo mi, ljudi. Osjetljivi na riječi, a ono što vrijedi znati, lice i oči govore bez glasa.

Pozvao sam neka ustane Žitelj, nadglednik svih samostana — superposito monasteriis. Zadovoljno će se obratiti narodu. Siguran je u sebe. Vjeruje, pozorno će ga slušati. Spominje povijest, godine. Govori o sebi i svojim zaslugama. Neki se dižu i odlaze. Žitelj je u neprilici. Gleda za onima koji odlaze, želio bi ih zadržati.

Čini se, shvatio je. Morat će govoriti o nečemu što drugi žele slušati. Zanima me, hoće li doskočiti samomu sebi...

Podiže dio haljine i iza pasa vadi svitak. Više ne premišlja. Pokazuje na slova kojima je u crkveni kamen uklesano moje ime, i najavljuje priču o novim slovima. Nakašljava se, čisti grlo, razvija pergamenu naslovljenu Italska legenda i čita tri imena. Pojašnjava Italsku (Kersonsku) legendu stvarala su tri čovjeka — biskup Gauderich, Anastazije Bibliotekar i Ivan Đakon. Narod se primirio i čeka. Vruće je. Po čelima se ljeska znoj, a Žitelj uzima dah, napinje pluća i čita.

U vrijeme kada je Mihael, car Novoga Rima, vladao Istočnim Carstvom, živio je neki muž plemenita roda rođen u gradu Solunu, po imenu Konstantin. Zbog čudesna razuma kojim se odlikovao još od djetinjstva, Konstantin je zarana, s pravom, prozvan Filozofom...

* * *

Čitao je izražajno. Glas mu se razlijegao kao umnožen, tijesno je prianjao za tišinu, činilo se da je rečenice izgovaralo više ljudi istodobno.

I sam sam bio ponesen pričom. Slušajući Žitelja, u mislima sam putovao do Krima, učio sam hebrejski, sudjelovao u potrazi za ostacima svetoga Klementa, a zatim i u razgovoru koji se vodio kod Kagana, bio sam u društvu s Kazarima...

Od sunca i priče kao da sam klonuo.

Poželio sam se izdvojiti od ljudi i gomile.

Prisjetio sam se svog posjeda kojemu se nikada nisam posvetio. Nije li u škrinji kneza Branimira jedno pismo? Sjećam se posve jasno, u Branimirovoj je škrinji Kaganovo pismo Gebalimu. U njoj su i ugovori po kojima i Bizant i Mlečani za prolazak našom obalom moraju plaćati danak hrvatskim knezovima.

Postajem nemiran. Želim ugledati obronke Kozjaka i naselja Putalj, Kruševik, Lažane, Ostrog, Radun, Špiljan i Žestinj.

* * *

Oglasit ću polazak. Oprostit ću se i okrenuti leđa Uzdolju.

Vratit ću se kući.

Uvijek kada se prisjetim kneza Branimira, postane mi mučno. Znam, svatko bi rekao, to je zato što sam nakon Branimira preuzeo vlast, a s vlašću i sve što mu je pripadalo. Ali, Branimirova je vlast bila naša! Mi, Trpimirovići, mi smo oni koji su bili razvlašteni...

Sada je svejedno. Zatomit ću žestinu.

Zavjetovao sam se, ljutnja je stanje koje neću njegovati. Ukrotit ću misli. Vratiti ću se u Bijaću. Razmišljat ću o Tomislavovom jutrošnjem pitanju. Požurit ću se.

Reći ću mu: — Sine, tišina je ono što je svečano.

A što si ti, zemljo

Az opat Držiha pitam zemlju

Az opat Držiha, az poet, az človek

Josip Pupačić

Zemlja i ja

Povorka je stala pred Bijaćom, čekaju što ću im narediti. Mašem im neka produže u dvor. Potrebno mi je ostati sam sa sobom i pronaći svoje pravo lice u crkvi svete Marte. Ne razumiju me? Drže me čudakom. Neka sam čudan, čudni smo svi jedni drugima. Ako se uspoređujemo, jastvo je mjera svakom drugom... Raznovrsna jastva, raznovrsne mjere, raznovrsne usamljenosti...

Zašto bih ikome išta pojašnjavao? Želim se pomoliti i ugledati sebe u početnom položaju.

Sjahao sam. Otvorio sam vrata i utonuo u sjenu crkve svete Marte.

Zahvalit ću se Bogu što je sve nas Trpimiroviće pred ovim oltarom ustoličio za hrvatske knezove. Spomenut ću se svoga oca, Trpimira, koji je kao i ja dux Chroatoroum iuvates munero divino..., knez Hrvata milošću Božjom.

Pomolit ću se i za svoga prethodnika, kneza Branimira. Zamolit ću Boga da bude milostiv i prema onome kojeg će na ovo mjesto imenovati nakon mene.

Primio sam vlast i ona me izmijenila.

Vlast me učinila nedodirljivim, udaljenim od ljudi. Ponekad mi se čini, otkako sam dux Chroatoroum, cijeli se Jadran izlio između mene i onih nad kojima bdijem.

Udaljen sam, ali ne i usamljen. Svoj sam, možda baš zato što sam izdvojen i što kao takav jasnije vidim. I sebe vidim drukčijim no prije. Vidim se manjim. Uvrnutim unutra, u sebe.

Zahvalit ću Ti se, Bože, jer si me izdvajanjem umanjio. Vratio si me sebi. Dopustio si mi pogled na moje početno, iskonsko stanje.

Pokazao si mi kako u ljudima prepoznati zadaće s kojima su upućeni upravo meni. Otvorenih očiju iščitavam Tvoje pismo.

Vjeran sam Ti.

Vjerno slijedim Tvoju igru.

* * *

Čujem ga kako se prikrada. Pustit ću ga misliti da ne znam kako me potajice promatra. Tomislav u meni traži svoju sliku. Zatječem ga kako u sebi iščitava prvotne dijelove mene — mene onakvog kakvim sebe ne poznajem.

Poželjet će da vrijeme provedemo u igri. Pokazat će mi slova koja je naučio. Pohvalit će se vještinom kojom ih piše. Očekivat će pohvalu. Dobro poznaje moje gnušanje zbog lijenosti i lošeg ukusa. Čitat će i pisati na glagoljici. Zatim će ponoviti želju da provedemo vrijeme u igri.

Odmaknut ćemo se od dvorjana i Tomislav će otvoriti ploču mlina. Uozbiljit će se. Nadmetat će se sa mnom. Kada me pobijedi, ukazat će mi na sličnost igre mlina i glagoljice. Neću mu priznati da sličnost postoji, a on će me uvjeravati. Iscrtavat će četverokute razdijeljene svetim znakom križa. Pokazivat će mi kako se na križanjima linija mogu rasporediti tri točke, tri kamenčića u igri mlina. Pomislit ću, Tomislav me upućuje u svoja razmišljanja o igri, crtežima mi pokazuje kako rasporediti tri točke na devet mjesta.

Zatim će kružiće spajati s točkama, a meni će igre biti već posve dosta. Ukorit ću ga. Reći ću mu da se posveti nečem svrhovitom, a on će mi odgovoriti da prateći raspored triju točaka na devet mjesta, ponavlja oblike glagoljičkih slova.

Teško ću ga slijediti. Moje će misli biti usmjerene na želju koja me vodi Kaganovom pismu napisanom Gebalimu. Zašto mislim da se ono odnosi i na mene? Jesam li Gebalim i ja, kao što su Gebalim bili Domagoj i Branimir?

Tomislav će bivati sve raspisaniji, pokušat će me raspričati, postavljat će pitanja. Ustat ću. Razmišljat ću o Kaganovom pismu Gebalimu. Tomislav će me uhvatiti za ruku. Pokušat će me privući bliže sebi. Obećat će mi da je ovo posljednje pitanje koje mi postavlja. Pitat će me vidim li u glagoljici točke mlina.

Zastat ću. Gledat ću u slova. Na trenutak će mi se učiniti da u njima prepoznajem četiri evanđelja. Izgled Konstantinove rozete odvlačit će mi pozornost, činit će mi se zamršenim, zbog zastravljenosti nad množinom linija i oblina, u jednom trenutku neću razumjeti ništa.

Pomislit ću, ovo dijete izmišlja. Zabrinut ću se za njega. Tomislav će ispisivati rozete, u njima će raspoređivati točke, ispisivat će slova... Zabrinut ću se za sebe. Nad nama će se rasprostrijeti tišine. Svatko će slijediti svoju misao. Pomislit ću, zaokupljeni smo igrom.

Pomislit ću, Tomislavu ne smijem zaboraviti reći da je svečanost tišina.*

Sheme preuzete iz Frane Paro: ČETIRI GLASNIKA RADOSNE VIJESTI KONSTANTINA FILOZOFA, SLOVO, sv. 56–57 (2006–’07), 421–438, Zagreb 2008. UDK: 003.349.1 : 76 : 221