Uvod

Kolo u ovome broju donosi opsežan izbor iz marginalija Miroslava Krleže, priređen prema građi iz Krležine ostavštine, onome njezinome dijelu koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Izbor, zapravo zbirka Krležinih varijacija na različite teme, potaknutih predlošcima članaka za enciklopediju, pripremljena je u povodu dvadeset i pete godišnjice njegove smrti koja je padala na prijelazu 2006. i 2007. godine. Krleža je umro u Zagrebu, u bolnici u Vinogradskoj 29. prosinca 1981.

Budući da je piščeva oporučna volja nalagala pohranu cjelokupne rukopisne ostavštine u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, i to s dvadesetogodišnjom odgodom u obradi i korištenju, tek je 2003., nakon prvoga pregleda i sortiranja građe, moglo početi njezino korištenje. Tada je također postalo očito kako je Krležina rukopisna građa u zagrebačkoj NSK vjerojatno najopsežniji dio zamišljene oporučne cjeline, ali ne i takva cjelina. Poznato je da se dijelovi ostavštine nalaze u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a i u memorijalnome postavu Muzeja grada Zagreba posvećenom Beli i Miroslavu Krleži u prostoru njihova stana na Gvozdu u Zagrebu, dok se usporednim čitanjem dostupnih izvora može zaključiti kako dijelovi rukopisne ostavštine za koje se može pretpostaviti da postoje nisu ni na kojoj od spomenutih lokacija.

Marginalije su dio Krležine ostavštine u stvarnome i formalnome pogledu. Zapisi, prijepisi i bilješke toga tipa pohranjeni su i u ostavinskoj masi zatečenoj u NSK. No kako je građa u toj masi zatečena uglavnom nerazvrstana, provedeno povezivanje u cjeline nije definitivno, ni s gledišta dotične zbirke niti Krležinih marginalija kao izvorne cjeline. Pojedini su segmenti tih marginalija u međuvremenu objavljeni, što je moglo biti učinjeno na temelju kopija, ali i na temelju izuzetih dijelova Krležinih rukopisa.

Leksikografski zavod svojedobno je branio svoje pravo na raspolaganje marginalijama kao dijelom radnoga postupka u nastanku enciklopedijskoga teksta. Pritom ne bi bila odlučujuća okolnost ona na koju se Zavod pozivao da je Krleža marginalije pisao kao dio svoga posla koliko njihova povezanost s nastankom i tekstom enciklopedije. Tehnički oblik te povezanosti dodatno, recepcijski, upućuje na njihovu specifičnost. Krležine su bilješke te vrste obično bile prepisivane u više primjeraka, od kojih su pojedini isječci dostavljani razmjerno velikom broju korespondenata, pa je uz temeljnu, nazovimo je autorskom, kopiju paralelno mogao nastati čitav niz, više ili manje reprezentativnih, ali autentičnih citatnih zbirki.

Marginalije koje se tiču tekstova iz Enciklopedije Jugoslavije također su priređene prema takvom, uvjetno kazano slučajnom uzorku. Ako je i postojao autorski, po enciklopedijama ili na drugi način razvrstani skup građe marginalija, on u poznatim izvorima nije dostupan. Naprotiv, u različitim prijepisima, koji često sadrže autorove rukopisne popravke, isti se naslovni ili sadržajni povod varira na različite načine. Naš se pristup stoga također drži razlikovanja pojedinih natuknica, marginalija, koje su potom zbog preglednosti povezane u abecedni niz.

Marginalije u izvorniku dakako nisu abecedirane, premda su po logici enciklopedijskoga okvira radno tako prikupljane. Krleža se osvrtao na probleme što ih je zapažao u tekstu i predmetu enciklopedije u rasporedu kako su dolazili do njega. Kad je riječ o Enciklopediji Jugoslavije, ona je izlazila od 1955. do 1971., u osam svezaka. Zbirka marginalija na tekstove u toj enciklopediji sačuvana je u Leksikografskome zavodu u prijepisu koji je podudaran s onim iz ostavštine, a raspoređena je približno ciklusima tekstova pojedinih svezaka. Krležinih je opaski, kao što se vidi i prema prezentiranome, s vremenom sve manje, da bi za posljednja dva sveska gotovo posve izostale.

Marginalije je, već kao poseban tip autorstva, iznimno teško priređivati za tisak. Posebno je utoliko važno naglasiti da je ovdje prezentirana građa obrađena stručno i odgovorno, ali ni približno standardima kakve zahtijeva kritička obrada. Sve i kad takva obrada bude provedena, ostat će upitno u kolikoj je mjeri dopušteno građu marginalija smatrati dovršenim i autoriziranim Krležinim tekstom.

S druge strane, uredništvo je Kola objavljivanjem važne i reprezentativne cjeline iz Krležine ostavštine željelo skrenuti pozornost javnosti, napose stručne, kako to djelo sadrži razgovorni i kreativni potencijal u čijoj je vrlo visokoj razini i nakon znatnoga dobnog odmaka sadržan otklon, kulturno i nadalje očit. Prije nego u načinu na koji to čini i idejnoj podlozi na kojoj zasniva zaključke, s Krležom imamo problem s obzirom na njegovu visoku kulturnu razinu.

Pri sažimanju i priređivanju teksta za objavljivanje korišteni su uobičajeni postupci i znakovi, za lakše snalaženje unutar pojedine natuknice/marginalije potrebno je obratiti pozornost na znakove I., II., i Ů koji se odnose na kronološki prvo i drugo, ako ga ima, opserviranje iste teme u predlošku, odnosno Ů na cjelovit osvrt o toj temi u nekom drugom predlošku koji je pronađen u ostavštini.

Jezične, pravopisne i logičke intervencije u predložak su minimalne, Krležine rukopisne korekture su poštovane u mjeri razgovijetnosti, ali priređivači ponavljaju da građu kakva je prezentirana ne treba uzeti kao kritičko izdanje već kao orijentacijsko čitanje. Željeli bismo da korisnik koji tragom našega čitanja želi citirati Krležu, još jednom sam verificira predloške.

Vjerujemo da će to nakon našega nastojanja biti lakše učiniti. Da bi ovo izdanje bilo moguće Domagoj Matizović, Sandra Gabrić Primorac i Vlaho Bogišić uložili su u prijepis, korekturna čitanja i povezivanja Krležinih bilješki te pripadajućih im cjelina, kakve se u skromnome izboru također donose, mnogo vremena i strpljenja. Na žalost ne i dovoljno za cjelovitiji studijski kontekst, kakav je po radnoj naravi pratio istraživanje. Periodički okvir publikacije nije trpio daljnje odgode.

Zahvaljujemo Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti na suglasnosti da se zbirka Krležinih marginalija objavi u Kolu.

Zagreb, 20. siječnja 2009.

V. B.