Iz Krležine ostavštine. Marginalije. Enciklopedija Jugoslavije. Izbor

A

AACHEN

Aachenski mir, sklopljen 12. I 812. (Kruno Krstić)

Po mom mišljenju članak je dobar, ali nije savršen. Na ovom dekorativnom panneau–u historijskih događaja medijevala, treba isto tako dekorativnim potezima, »grosso modo« (po mogućnosti) grubo ocrtati magistrale da bi prosječan čitač mogao da shvati o čemu se zapravo radi. Čitav Ilirik predstavlja zapravo amorfnu masu više–manje administrativno podijeljenu između interesnih sfera Zapada i Istoka, karolinškog carstva i Vizantije, unutar koje se kreću migracione grupe slavenske, u neodređenim smjerovima na samome terenu. Istra je bila zapadnom barijerom vizantijskom, da se pod svaku cijenu spriječi prodor karolinškog centra na istok, longitudinalno uzduž jadranske obale. Na održavanju veza političkih, ekonomskih i kulturnih sa jadranskim temama i talasokratskim komunama, Bizantija je bila prvenstveno zainteresovana. Terra–ferma, sama masa ilirskog reljefa penetrirana je franačkim vojničkim okupacionim snagama, što Vizant nije mogao da spriječi. Već god. 788. Franci osvajaju Istru i liburnijski pojas, i izbijaju do Trsata, a revidikacije franačke traju sa sve jače naglašenom tendencom prodora na Istok. Smatrajući slavenske (tada još vrlo vjerojatno nomadske mase) quantité negligéableom, Franci 10 godina kasnije priznaju formalno pravo suvereniteta bizantijskog nad tim slavenskim migracijama. Ali već od početka IX st. tereni između Vrbasa i Cetine nalaze se pod administrativnom kontrolom furlandske markgrafije. U toj igri između velikih sila javlja se na pozornici Venecija, i njena čas karolinška, a čas vizantijska igra počinje da se afirmira politički u svakome slučaju kao negacija bilo kakvih slavenskih interesa. U ratnome sukobu između Karla Velikog i Nikefora, Mleci navaljuju na dalmatinsku temu s očitom i jasnom tendencom, da osvoje za sebe istočno jadransku ilirsku obalu. U demarkacijama i u diplomatskoj igri na početku IX st. između Königshofena i Aachenskog mira demarkacione zone mijenjaju se kao u kartašnici. Venecija svojata za sebe svoju interesnu sferu na pipinskoj baštini. Zadrani već početkom IX st. osjećaju da je došlo do aberacije u odnosu snaga i tako se zadarski biskup Donat u deputaciji Thionvilleu nalazi u proskinezi pred franačkim autoritetom. Demonstracije vizantijske flote na jadranskoj obali 3 godine kasnije (809), prijenos svete Stošije mučenice mitrovačke u Zadar i t.d. sve spada u običnu ambasadorsku igru obostranog ispitivanja snaga, do 811–13, kad se Istra, Liburnija i Dalmacija (kopnena Dalmacija) priznaju za franačku interesnu sferu. 817. provodi se politička demarkacija, i onaj plebiscit koji je navodno proveden u samoj Dalmaciji, i iz koga jasno proizlazi da se Romani i Slaveni u okviru same dalmatinske teme nisu mogli koordinirati u svojim zahtjevima, jasno govore poglavlja o tome, da se na tome terenu javlja nova, subjektivna svijest, nonkomformistička spram Istoka i Zapada podjednako. Možda da se egzaktni Krstićevi podaci upotpune ovakvim jednim esejističkim uvodom za lakše razumijevanje same problematike.

II. Kao što je redigirano. Parafraza moga teksta i Krstićev tekst spajaju se u jednu cjelinu pod signaturom R.

ABDIKACIJA

Navode se samo primjeri vezani na srpsko ustavno pravo. Kako je bilo u ustavima drugih južnoslovjenskih zemalja i pravnih područja? U Sloveniji i Dalmaciji Car, u BiH okupator koji je vladao autokratski, u Crnoj Gori i u Hrvatskoj kraljevi, u Dalmaciji dužd ili dubrovački knez, u Vojvodini madžarski kralj, a u Makedoniji sultan. Proširiti abdikaciju na sva ova područja.

ABDUL HAMID

Među čitačima Enciklopedije bit će ih popriličan broj, koji su još kao sudionici abdulhamidovštine osjetili je još na vlastitoj koži. Kada je riječ o ovakvim vladarima iz neposredne prošlosti, koji kao vladari nad južnoslovjenskim zemljama predstavljaju formulu sociološke tromosti i koje revolucije odnose sa pozornice kao suvišne preživjelosti, onda bi osim šturih leksikalija valjalo dati ipak neku plastičniju sliku problema o kome je riječ kao o jedinici u afalbetaru. I ovaj članak vapije za citatima iz korespondence Gladstone — Strossmayer, iz perioda Ilindenskog ustanka ili srpskih ratova, slavjanofilske rodomontade ruske, socijalističkih formula, enverbejovštine i t. d. U čisti, autokratski legitimitet XVIII stoljeća (kao statičku formulu ekonomske soppravivenze), prodire kapitalizam sa svim popratnim pojavama: buđenje narodne svijesti, stvaranje nacionalnih država, igra financijskog kapitala velikih sila, bolesnik na Bosporu, prvi simptom agonije, carstvo na odru, svi motivi evropskih karikatura i t. d. osim Vase Čubrilovića uvoda bezuslovno je potrebna neka vrsta eksplikativne varijacije na gornju temu kao dodatak.

ABRAMIĆ, MIHOVIL

Kaže za njega Grga Novak: »Porijeklom iz Baške na otoku Krku« i t.d. Mi se klonimo kod pojedinih imena takozvane nacionalne pripadnosti, ali što znači u ovome slučaju, da je netko, »porijeklom iz Baške na otoku Krku«?

Govori se da je Abramić imao »znatnog udjela u postavljanju antičke zbirke ptujskoga muzeja i uređenju mitreja«. Nitko od prosječnih čitača Enciklopedije nema pojma šta je to mitrej pogotovu kad se Mitrej piše malim slovom.

ACEV, PETAR

Mnogo ima, brate, ovih makedonstvujuščih, očito s podvučenom tendencom nacionalističkog preuveličavanja. Šta će nam u ovome trenutku svi oni, koji su ostali u Bugarskoj? Treba ipak voditi te stvari po liniji južnoslovjenskog oportuniteta.

ADAMIČ, EMIL

»Najugledniji«, »najplodniji« i t.d. svi superlativi, koji spadaju pod skupni pojam »najnajniji«, pretvaraju se u monotonu gnjavažu. Treba bdjeti nad tim, da se definitivno iskorijene.

ADAMOVIĆ, ČEPINSKI

Nismo apologeti madžaronštine šlavoniterske da im punimo salone slikama slavnih predaka.

ADAMOVIĆ, KAPISTRAN

Producent konoplje, onkl magnata, čista glembajevština, mistifikacija jednog društva kojega nije bilo.

AGITPROP

Briše se iz x razloga, koje ne navodim in concreto.

AGRAMER TAGBLATT

Generalna napomena uz njemačku zagrebačku štampu. Nismo naročito sretni sa recenzentima. Pojedini dnevni listovi živi su organizam o kojima bi trebalo donositi prikaze posve drugog karaktera od nabrajanja bibliografskih detalja. To jest: ili da se odlučimo isključivo samo za bibliografska fakta ili za komentare. Bilo bi konsekventnije, da se kod stručnog bibliografskog navođenja fakata recenzent ograniči isključivo samo na nabrajanje urednika, naslova, datuma ili vlasnika. Interpolirane rečenice kao: bio je, a zatim je prešao, pak je opet bio i t.d. rađaju samim nesporazumima. Na primjer: kaže recenzent: »Agramer Lloyd« vlasnik Josipović pl. Emerik (Imre), pristaša Unionističke stranke: »Što je tim inače privrednim novinama davalo određeno političko obilježje«. Osnovno nerazumijevanje teze: »inače privredne novine« ne bi se trebale baviti »politikom«. Znači: privredne novine bile bi soppra lotte politiche — a Josipović Imre je zato i kupio »Agramer Lloyd« da tjera unionističku, t.j. madžarsku politiku. Ili drugi primjer: »Agramer Presse« (1877) »pokreće političar Josip Frank. List je bio u oštroj opoziciji protiv banu Ivanu Mažuraniću, ističući pravo na samostalnost i cjelokupnost hrvatskih zemalja Š ...š« Baš je njemu bilo stalo do samostalnosti hrvatskih zemalja. Takve parole mogu pobuditi u neupućenom čitaču misao, da se u slučaju »Agramer Presse« doista radi o jednome listu hrvatske opozicije. Svi su ovi Franci, Blaui i Mauthneri bili »sposobni novinari«, ali ne iz perspektive naše Enciklopedije. Oni su bili to što su jedino mogli da budu: konjunkturiste subvencioniranih listova, privređujući cinički upravo politikom. Ili: »Agramer Zeitung«. Citat iz teksta: »U sporu stranaka ilirske narodne i madžaronske list je isticao svoju neutralnost«. Pa ipak se ovdje nije radilo samo o sporu stranaka nego još i o nečem drugom. Zašto na ovome mjestu ne bi jedan citat iz teksta Imbre Tkalca, za koga recenzent ističe da je o »Agramer Zeitungu« mislio negativno, progovorio ono bitno što je potrebno da se kaže na ovome mjestu? Ta provincijalna bijedna, tuđinska, kolonijalna štampa (u malom gradu), ipak je ogledalo sveukupne naše mizerije onog davnog i kasnijih perioda, o kojem je još A.G.M. pjevao dešperaterski. Ta je štampa trovala i rastrovala pokoljenja, a osamdesetisedam godina ovakvog lista kao što je Agramer Zeitung pouzdano su vrelo za historiju kolonijalne bijede u kojoj je naš narod krepavao sve do sloma Austrije 1918.

AHMED paša GEDIK

(Elezović). Nemam ništa kontra da uđe, samo ne razumijem zašto? Po mišljenju jednog suvremenika: »nato in Servia«. Ne znači da je po tome Srbin što je rođen u Srbiji, ali se Elezoviću čini da jeste. I zato, jer se Elezoviću čini da je Srbin, Ahmed paša Gedik treba da uđe u Enciklopediju.

AKADEMIJA ZA POZORIŠNU UMJETNOST U BEOGRADU

Tko prevodi »Institucija« — u ustanovu? »Literarno« — u književno i t.d. Potpuno suvišna rabota.

AKADEMIJE LIKOVNIH UMJETNOSTI

Beogradska! »U drugom svjetskom ratu jedinice okupatorske vojske zapalile su zgradu Akademije likovnih umjetnosti«. Zgrada Akademije, koliko mi je poznato, stradala je od bombardementa godine 1941, i bilo bi dobro da se to navede konkretno. Zatim zagrebačka: strana 3. red. 7. »Dolazak na vlast hrvatsko–srpske koalicije iskoristili su umjetnički krugovi u Zagrebu, da pred kompetentne faktore postave pitanje otvaranja umjetničke škole«. Nikada hrvatsko–srpska koalicija nije došla na vlast u toj formi, da bi se moglo govoriti o njenom dolaženju na vlast. To treba odrediti konkretno! [...] Osim toga: u čitavoj kompoziciji (što se tiče zagrebačke akademije) nije dovoljno naglašena uloga koju je ova odigrala u razvoju južnoslovjenske likovne umjetnosti u opće. [...] Akademije su prikazane isključivo kao administrativna tijela. Trebalo bi prikazati živu, fluidnu, dinamičnu masu tih problema što se tiče koncepcija umjetničkog stvaranja.

ALAT I PRIBOR

[...] »Alat, predmet koji radnik stavlja između sebe i predmeta rada, a služi mu kao provodnik njegove djelatnosti na predmetu rada«. Predmet koji radnik stavlja između sebe i predmeta rada, kao provodnik djelatnosti na predmetu rada! Tipično švapski!

Alat jeste predmet, sredstvo, stroj koji služi za radnu proizvodnju; oruđe ili tehničko sredstvo kojim se zanatlija ili radnik ili zemljoradnik služi kod svog posla. Ručni ili mašinski alat razlikuju se po tome da li njima upravlja ljudska ruka ili ih tjera pogon stroja. Alatni pribor su raznovrsna pomoćna sredstva kod posla; predmeti koji usavršavaju i povisuju korisnost i upotrebu alata: držala, upinjači, klinovi i t.d.

Oruđe ili alat, skupni pojam za sprave koje služe za obrađivanje raznih materijala (kovina, kamena, drveta, kože, zemlje i t.d.). Nakovanj je alat na kome se kuje, a nožem ili makazama se reže, svrdlom se buši, a turpijom struže, iglom bode, šarafima steže, šestarom ocrtavaju se krugovi, ravnalom se ravna i t.d.

Radnik, dakle, postavljajući između sebe i predmeta rada alat upotrebljava kao provodnik svoje djelatnosti iglu, da bi pokrpao krpu.

Rezignirao bih, što se ovog filozofsko–eksplitativnog uvoda tiče, na čitav taj tekst, jer je suvišan i toliko mutan te nema pera koje bi mu pomoglo (osim satiričnog). [...]

ALAUPOVIĆ, TUGOMIR

Ušao je i tu je, a zapravo zašto, ne bi znao nitko da obrazloži. Period čistog diletantizma osamdesetih godina, od koga se odvajaju kasnije samo Tresić i Silvije, nitko još nije prikazao. Pisali su, veli, čistim narodnim jezikom. Bilo bi bolje da nisu pisali.

ALBANSKO–JUGOSLOVENSKI ODNOSI

Str. 5 redak 18. Bilo je već predmetom napomene, da se tekstovi pisani fonetski transkribiraju etimološki, kada je riječ o vlastitim imenima. Kad sam prvi put taj tekst imao pod rukom ispravio sam Gioma Adama u Guileaum! Netko je precrtao moj ispravak i ostavio fonetski.

Str. 6 red 2, 3, 4. Kod prve redakcije precrtao sam sva tri retka, kao potpuno suvišnu eksplikaciju. Netko je vratio u predstanje. Ponovno precrtavam. Mislim da se tim načinom posao samo komplikuje. Isto tako:

Str. 6 red 17, 18, 19. Kod prve redakcije precrtao sam kao suvišnu, predpostavku da je Despot možda umro od kuge i t.d., a netko je to opet vratio u predstanje. Znači: napomene glavnog urednika mijenjaju se bez diskusije i prema tome glavni urednik nije posljednja instanca. Time se tumbaju svi principi.

Str. 6 red 8, 9, 10, 11 i 12. Potpuno je suvišno da su egipatski sultani titulisali Despota Jovana Komnina »lavom, i jahačem morija«, jer se tu uopće ne govori o Albaniji nego o Bugarskoj. Da se precrta. Zatim: str. 6 red 12, 13, 14, 15 i 16. Ujevićevu napomenu da je tekst nejasan, nitko nije uzeo ad notam.

Str. 6 red 22, 23, 24, 25, 26. Slažem se s Krstićevom napomenom da je ovaj polemički tekst o »gospodičiću« suvišan. [...]

Str. 7 red 10. Ujević je stavio napomenu o tom jedinom Hrvatu (Mikleušu, Predku Kastriota), kao dubioznu i nejasnu. Nije provedena. [...]

Str. 13 redak 16, 17, 13, 19, 20, 21, 23, 24. Drugi put precrtano. Legendarne hipoteze i kombinacije koje nisu u nikakvoj vezi sa samom temom, da se brišu. Principijelno da se brišu sve kombinacije koje nisu u užoj vezi sa temama! Što se tiče razlivenosti samoga pričanja, ovi tekstovi zapravo ni po čemu ne odudaraju već od mnogih, prije izrečenih i imprimiranih partija, pisanih istim stilom i načinom. Hoćemo li biti zaista dosljedni, pitamo se, zašto da brišemo ovo a ono ne?

PISMO ROKSI od 14. X. 1954, ostalo je bez odgovora. Intervencija nije očito uslijedila, jer se ni po čemu ne vidi što je sa predloženom redukcijom teksta na 30%. Ja sam, prema tome, primio tekst kakav je bio prije toga od 14. X. i ponovno ga proučio u istom stanju. Što se mene tiče: imprimatur uz ovu principijelnu ogradu, da se, nažalost, ništa bolje ne će postići. Pitam se metode radi: kakvog smisla imadu primjedbe svih urednika kada se ne pretvaraju u djelo. Ostaje otvoreno pitanje: da li albansko ili arbanasko–južnoslovjenski odnosi?

Str. 17 redak 14. Da li je »društvena organizacija dobila ili zadržala izrazito plemenski karakter«? »Dobila je« potcrtano je crvenom olovkom, »zadržala je« dopisano je mastilom, a stvar je ostala otvorena, pošto je spis imprimiran, sa potpisom Tkalca i Ujevića. Koja verzija ostaje?

Str. 13 red 4, 5. »O sveštenim licima«. Naznačeno je nejasno, a nije rečeno kako? »Sveštena lica slovenskog porijekla, preko kojih su s mukom dopirali do severne Albanije izvjesni kulturni uticaji naprednih gradova kao što su bili Dubrovnik i Kotor«. Da se briše kao mutna verzija »sveštena lica preko kojih i t.d.« jer nije jasno što se time htjelo reći.

Str. 18 red 16, 17. Cimarioti? Rečeno je već u napomeni da se objasni, šta su bili Cimerioti, ali je kod toga ostalo. [...] Sastanak Š ...š januara 1620, predstavnika plemena severne Albanije i Crne Gore sa vođama iz Like i Poljica radi raspravljanja dadžbinskih pitanja. Sam fakat sastanka god 1620 u Beogradu sa tako širokog područja nije samo kuriozum nego i važan historijski datum, tim više što se tu radi o početku jednog zavjereničkog ciklusa sa širokim jugoslovenskim rasponom. O tome, dakako, da je govoriti samo en passant suviše malo. [...]

Str. 19 red 10, 11, 12, 13. To je Ujević precrtao ili netko ćirilicom: »pa to nije historija Srba«! Istina je da to nije historija Srba, ali pisati o albansko–južnoslovjenskim odnosima u XVII. st. teško je, a da se ne tangiraju srpski i historijski elementi. To je već bilo predmetom jedne napomene! Isto tako:

Str. 25 red 3, 4, 5, 6. Napomena ćirilicom da »to ne spada ovamo!« Istina je, to ne bi spadalo ovamo, ali je čitav tekst pisan tako široko raspričanim tonom, gotovo nepovezanog ćaskanja o svemu i svačemu, da je teško biti dosljedan i odlučiti što »spada ovamo« a što ne. Zapravo ne, ali je u stilu cjeline da se spomene i zabrinutost Austrije, koja se javlja već u XII. st., nesumnjivo kao jedan oblik prebijanja, da za njenu egzistenciju ujedinjenje Balkanskih naroda predstavlja opasnost. To je historija dokazala.

Prvo poglavlje druge partije nosi naslov: Srbija i Albanci u prvoj polovini XIX. vijeka, a drugo poglavlje Garašaninova politika (str. 25 redak 7). Zar Garašanin ne spada pod skupni naslov Srbija i Albanci?

Str. 25, redak 7, 8, 9, 10, 11. To je taj familijaran ton historiografskog seminara, gdje se slobodno priča o stvarima jezikom i stilom božićnih priloga beogradske štampe. Crvena olovka je na mnogim mjestima već podvukla taj ton, ali ga nitko nije izmijenio, i tako je ostalo. Zvati Garašanina: »jednim od najuglednijih članova te stranke« (str. 25 redak 11, 12) to je upravo taj ton.

Str. 25 redak 22, 23, 24. Napomenuto je da su ti narodi albanska plemena Crne Gore i Albanije, i da govoriti o »uvođenju srpskog uticaja među tim narodima« nije oportuno, ali je i to ostalo. [...]

»Nadu u uspjeh ulivalo mu je sve češće usvajanje načela narodnosti u međunarodnim odnosima«! To »načelo narodnosti« u »međunarodnim odnosima« u protuslovlju je sa činjenicama o kojima govori odmah redak kasnije (redak 22, 23, 24, 25 i t.d.). Knez Mihajlo se nada da će na temelju usvajanja narodnosti u međunarodnim odnosima uspjeti, a upravo zbog toga, jer su »izukrštani interesi velikih sila u okviru istočnog pitanja sprečavali to ostvarenje i t.d.« Stvar je suviše složena i prema tome mutna. Bolje bi bilo postaviti akcenat na sprječavanje toga principa sa strane velikih sila.

Str. 29 i 30. Rečeno je da je čitava partija o Dželalu preopširna. Treba je ili brisati ili skratiti, ali ne treba je ostaviti otvorenom.

Str. 30 redak 24, 25. Garašaninove ideje ovdje su imperijalistički definirane, da od podjele Albanije nije bilo koristi, jer je zemlja bila neplodna a narod se nije dao ukrotiti, da se brišu kao potpuno neoportuni enciklopedijski komentar! Taj Garašaninov politički »vade mecum« ili da se prikaže historijski egzaktno, ili kritički, ili da se briše.

Str. 31 redak 24, 25. Da li je Dželal paša imao namjeru da se proglasi za kralja Albanije ili ne? Ako je imao namjeru da postane kraljem, ne treba to zaobići sa diskurzivnom frazom da je htio biti »vladar«. Neka se vidi šta govore dokumenti!

Str. 39, redak 1, 3, 14, 15, 16, 17, 18. U enciklopediji bit će govora o Isi Boljetincu. Čitavu ovu partiju o arnautskom prepadu god. 1913 treba preraditi jer je historijski važna.

Str. 43 redak 4, 5, 6, 7. Ko bajagi: Baja Pašić rezignira na Skadar, da bi odbranio Rijeku i Dalmaciju. Čemu ovo izvrtanje fakata? Bilo je obratno: Pašić daje Istru i Rijeku da bi dobio Skadar, a onda gubi, posve logično, jedno i drugo. Ovaj klasičan primjer dezorijentacije pretvara se ovdje u apologetiku radikalsku. To nije naš zadatak.

Str. 44 redak 6, 7, 8, 9, 10. Sukob Zogu — Fan Noli, ne može se u našoj Enciklopediji tangirati jednom banalnom rečenicom: »juna 1924. izbila je velika pobuna u Albaniji koja je dovela na vlast poglavara albanske pravoslavne crkve episkopa Fan Nolia«. Fan Noli, u tome je trenutku predstavljao rusofilsku, lijevu orijentaciju jednog veoma malenog i potpuno izolovanog, evropski školovanog djela albanske inteligencije, a Zogu socijalnu i feudalnu statiku albanskih begova u najreakcionarnijem smislu. Beogradska vlada, t.j. kralj lično, smatrao je Fan Nolia pro–sovjetski orijentisanog protivnika, prema tome je i na svome terenu organizovao Zogu s ruskim bjelogardistima. O tome se ne može pisati u Enciklopediji kao o nekom dalekom događaju iz historijske daljine. Drama Zogu — Fan Noli (redak 14, 15, 16, 17) ili da bude obrađena kako je bila ili da se o tome ne govori! Ahmed Zogu pretvorio se veoma brzo u otvorenog fašističkog agenta, i kada se govori o obostranome nepovjerenju, a naročito pak poslije 1928, kada se Ahmed–Zogu proglasio kraljem Albanaca i stupio u vezu sa bugarskim revanšistima, onda treba prikazati materiju egzaktno (redak 14 i 15 kao da ih je pisao lunatik). [...]

Što da se radi s tim tekstom? Da se pronađe novi autor, tehnički je neprovedivo. Prema tome da se štampa kakav jeste, sa tačno naznačenim izmjenama i ispravcima!

ALBELY

»1825–1847 predavao je opće javno i međunarodno pravo u Zagrebu, Györu i Požunu«.

Zašto Györ, ako je Požun? Bilo bi logično, da imena svih tih mađarskih gradova, koja su nekako ušla kao posvojena imena u naš jezik, pišemo kako ih zovemo, dakle: Gjur, a ne Györ. Tako je bilo, mislim, u principu, dogovoreno.

ALEKSANDAR II NIKOLAJEVIČ, car

Dati banalan prikaz ovakvog suverena samovladara, nereljefno i potpuno stereotipno, historijskog cara pod čijom su se vladom zaoštrile socijalne i moralne suprotnosti do histerije osamdesetih i devedesetih godina, autokrate, koji predstavljaju uvod u rađanje socijalističke dotično marksističke svijesti u Rusiji, nije dovoljno. Vidi citate iz Hercena i t.d. Čitav koš citata vrlo informativnih i potrebnih.

ALEKSANDAR III, papa

Romualdo Guarna i Boson. Dva svjedočanstva o historijskoj epizodi: cum inmensis laudibus in eorum sclavica lingua eto. Romualdo Guarna, kao što je poznato nije o tome rekao ni riječi. Brunelli, Cronia, Bartoli, Benevenia, dakako da drže sa svjedočanstvom Romualda Guarna, koji u svome Chroniconu nije čuo da se pjevalo — slavenski. Naša literatura citira Bosona po Baronu. Iredentiste tvrde, da se nije pjevalo, ili ako se je pjevalo da je to bio pučki, dalmatinski neolatinski dijalekat. Pitanje je: da li se pjevalo ili se nije pjevalo? Beskrajno dosadno pravdanje oko tih problema kao što su arhitektura istočno– jadranske obale, lombardijski relikti, pitanje ornamentike, pleternog ornamenta, kupola i t.d. Svi ovi detalji u vihoru vjekova, koji se pretvaraju u dramatskom razgovoru između istočne i zapadne jadranske obale u političke argumente, nisu dostojni duha evropskog. Dokaz zasljepljene gluposti, koji bi u dječjoj sobi magister mogao da prevlada autoritetom bambusove trske po dlanu, a u historijskoj stvarnosti to je potpaljivanje krova.

Sve te detalje disputa na ovu temu (Dudan, Praga, Pragini falsifikati i krađe, Dudanov solilokvij koji traje već više od četrdeset godina, a da mu nitko nije odgovorio ni riječi na temelju solidne argumentacije, naši venecijanci i apologeti venecijanske kulture a la Lujo Vojnović i njegov brat, sve danuncijade, Cronia, slavisti, camice nere, Brunelli, Slataper i t.d.), trebalo bi razraditi u posebnoj tezi, kojoj Enciklopedija ima bezuslovno da posveti punu pažnju. Kod ove epizode na ovome mjestu, kada je riječ o posjeti pape Aleksandra III Zadru, nema smisla diskutirati o faktu koji se iznosi u Enciklopediji kao fakat na temelju Barona, jer upuštanje u diskusiju na ovome mjestu, koliko god je to glupo, ipak slabi uvjerljivost same argumentacije. Pravdamo se u Enciklopediji da li se pjevalo ili ne u Svetoj Stošiji godine 1077. Komično.

ALEKSANDROV, TODOR

(Djordji Abadžijev). Ne može Enciklopedija da definiše pojavu Todora Aleksandrova: »makedonski prosvetni radnik — vrhovist«.

VMRO predstavlja za našu političku historiju vrlo zamršen i krupan politički problem, koji se ne može u našoj Enciklopediji tretirati na ovaj način. Ova reakcionarna makedonska teroristička organizacija da se obradi kao posebna jedinica, i u okviru ove jedinice da se opiše uloga Todora Aleksandrova historijski objektivno, u svakom slučaju nerazmjerno plastičnije nego što je ovdje autor uspio da je potpuno zamagli.

ALEKSANDROVAC

Da se spomene kako je došlo do tih Aleksandrovca? Da li su to obrenovićevski ili karađorđevićevski Aleksandrovci? Isto tako Aleksandrovo u Prokuplju, ili Aleksandrovo na Krku (Punat).

ALEŠOVEC

Alešovec je svakako zanimljiva pojava, u književno–kulturnom ambijentu Ljubljane, u drugoj polovini XIX st. Međutim, što da se radi sa Slodnjakovim sudom o takvome subjektu kao Alešovec, kada pisac konstatuje, da satirik nije »imao srca i da mu je nedostajalo topline srca i etičke dubine«? Kako da se to provjeri, ako jedan urednik šaljivih listova »nema srca«?

ALETIN, PETAR

O njemu malo što znamo, zato, jer ne znamo mnogo, gotovo ništa, zato ulazi u Enciklopediju. Logika.

ALMA MATER CROATICA

Jedna od neuralgičnih, a istodobno historijskih važnih tema, koja se ne može riješiti bibliografski. Povijesno istinito (a što se tiče principijelnog stava CR o časopisima uopće), trebalo bi prikazati razvoj A.M.C. kao časopisa, dakako, razumije se samo po sebi i politički. Kako je počeo, u kome momentu, što se oko njega zbivalo, kamo je odjedrio i pod čijim je uplivom postao tribunom svega što predstavlja negaciju morala i pameti. U samom ratu, neposredno pred rat, a naročito za okupacije 1941–1945, časopis A.M.C. postao je glavnom trubom fašističkih principa, i sama apsurdnost te koncepcije u momentu kada se još onaj bokunić kopna sa dvije žlice Jadrana nalazi pod krunom Princa od Spoletta, onda A.M.C. u ime univerzitetske omladine trubi »Marš, Marš«, da bi poslije te slavne marseljeze u trenutku sloma Italije 1943. objavljivao posebne brojeve istarski i zadarski. Biti organom maksimirskih smrtnih osuda, u ime narodne, slobodne, sveučilišne misli, ipak su dokazi gluposti i zasljepljenja, preko kojih se ne može prijeći u Enciklopediji bibliografskim prikazom. Takav dribling na ovome mjestu niti je oportun niti je naročito logičan. Ne ćemo se stidjeti fakata, a time što opisno i par distance, maltene na odmet, kako da ne i ako ako, i t.d. to su čaršijski marifetluci.

ALŠAN

Pavičićevi tekstovi, klasičan su primjer pisanja izvan prostora i vremena. Trebalo bi ih uzeti kao primjer kako ne valja raditi. Jedna masa detalja u potpunoj zbrci.

ALJMAŠKO–ERDUTSKO PODUNAVLJE

Opet Stjepan Pavičić! »Cijelim tim područjem« — kaže autor — »prolazi povisoka kosa«.

Kojim područjem Aljmaško–erdutskog Podunavlja prolazi ova povisoka kosa?! Povisoka kosa prolazi između Drave i Dunava — ovim područjem — to jest Podunavljem, a kamo prolazi i kakva je to kosa i kamo pada i kuda se diže i otkuda je doputovala, to nam autor Pavičić Stjepan, dakako, nije rekao. On nema pojma šta hoće da kaže, sve je kod njega mutno, i ja predlažem, da ostane ono jedino što može da bude: eventualno sakupljač podataka, i ništa više.

AMBRO, ROMUALDO

Rodom iz Trenčina, gradski fizik u Novom Sadu, djela ostala u rukopisu, datumi marijaterezijanski. Uvrstiti ga, značilo bi, da smo se priklonili accoucheurskom kriteriju. Sve babice i svi gradski fizici ne mogu da uđu u Enciklopediju.

AMENDOLA

[...] Ovaj tekst o Amendoli, kao toliki drugi u Enciklopediji, očajno vapije za citatima. Zašto naši suradnici tako sistematski izbjegavaju citate? Citat govori više nego njihova hartija.

AMERIKANSKI SLOVENEC

Ad acta. Jedan od emigrantskih listova, koji produžuju neprijateljsku propagandu iz inostranstva. Kuriozum, da je to moglo da padne na pamet suradniku da ga uvrsti.

AMIKO II

Nisam protivan da Amiko II. uđe kao posebna jedinica. Pitam se ne bi li bilo bolje svrstati čitavu tu bandu pod zajedničkom jedinicom: Normani na našoj obali?

Pod pretpostavkom da ostaje kao jedinica: I. 4. »suparnik u otimanju za južno–italske posjede«. Ovi normanski baroni, polupirati, polukriminalni pustolovi, klasični su primjerci feudalne anarhije jednog novog društvenog oblika u nastajanju. Oni su trajno jedni drugima biološka opasnost, koja se ne može enciklopedijski definirati kao »suparnik u otimanju«. Sve su to pretendenti na kraljevske krune.

Čitač, koji čita u Enciklopediji Amika II., grofa od Giovinazza, nema o svemu pojma, i nije u stanju pratiti događaje. On ne zna tko su Normani i kako su se tu pojavili. Jedan uvod, što ga Krstić zove u slučaju mojih emendacija aperçu–em, bio bi bezuslovno potreban na ovom mjestu. Ne će biti nikakove neprilike, bude li se ista tema kasnije parafrazirala pod novim naslovima. To su repeticije. Tako se uči historija, čitajući Enciklopediju.

[...] Krstićev članak je informativan i pregledan. Jedina mu je slabost što predstavlja razmatranje o hipotezama. Budemo li se odlučili da ne uđe, da se ostavi kao građa pro futuro. Imprimatur, Za diskusiju!

ANASTASIJE I DIKOROS

491–518. Još nas nije bilo na ovome svijetu, mislim kao Slovjena (ni nacije, ni kulture svijesti), kad je ovaj već nestao. On doduše Ilir jeste rodom iz Drača, i da Orbini piše Enciklopediju jugoslavensku, možda bi ga bio uvrstio.

ANCEL, JACQUES

Sve što je rečeno o stranim autorima, koji ulaze u enciklopediju, jer su se bavili našim pitanjem. Ponovno: trebalo bi dati kratku karakteristiku o pozitivnom ili negativnom značenju takvih autora. Recenzenti ih spominju iz svoje kartoteke ili iz tuđih kartoteka, po svoj prilici ne pročitavši od tih autora ni retka. Vladanje materijom je osnovna stvar kod recenzenata.

ANDRÁSSY, GYULA (JULIJE)

Da se preradi ab ovo!

Na prvi pogled sve u redu, a naročito za čitača, koji o svemu tome pojma nema, a zapravo klasičan model svega što je suvišno ili krivo. Eksteritorijalitet (historijski i moralno politički) ovakvih pisaca kao što je autor ovog članka, tu je došao do punog izražaja. Kao da piše na mjesecu i da nije riječ o problemu koji krvavo zadire u našu vlastitu problematiku.

Kod ovakvih historijskih imena kao što je ime ovoga grofa, nama su prije svega potrebne sintetične historijske ocjene. U slučaju Andrássya bezuvjetno negativne.

Temperamentan, mlad, dobar govornik, poznavalac zapadnoevropskih jezika, aristokrata, član madžarske gentry–porodice koja se obmanjivala da potiče još iz Arpadovih vremena, socijalno borniran plemić sa dobrim aristokratskim (klasno– feudalnim i agrarnim) vezama u inostranstvu, Andrássy se poslije svoje košutovske, romantične, takoreći pubertetske četrdesetosmaške pustolovine vraća u domovinu pomilovan carskom amnestijom, klasnosvijestan svih svojih pogrešaka iz ovog takozvanog »revolucionarnog perioda«, kada je bio suđen na smrt i obješen in effigie. Korektura koju je Andrássy proveo podudarala se tačno s onim crnožutim uvjerenjem jednog dijela madžarske aristokracije, koja je još i prije košutovskog perioda bila uvjerena, da se madžarski aristokratski interesi potpuno podudaraju sa legitimističkim interesima habsburške dinastije. Andrássy bio je jedan od inicijatora i ideologa austro–madžarskog feudalnog kompromisa 1867, koji je ušao u historiju pod formulom austrougarske nagodbe, tako fatalne po razvoj hrvatskoga naroda sve do sloma Austrije. [...] Odlučan protivnik svake slavenske orijentacije, opsjednut fiksnom idejom da slavenske mase predstavljaju katastrofalnu opasnost po madžarske interese, fanatičan negator češkog kao i hrvatskog državnog prava, dosljedan protivnik svake pa i najmanje nijanse južnoslovjenskog ujedinjenja ili oslobođenja, orijentisan preko Bismarckovih koncepcija na pangermansku politiku velikoga stila (sa Bismarckom je podržavao intimne prijateljske junkerske veze), on je odigrao fatalnu ulogu u historijskome periodu potkraj stoljeća. Sa formalno demokratske strane maskiran liberalnim frazama takozvanog parlamentarizma, na koji je uvijek gledao aristokratski, u arpadovskom i korvinskom smislu, poklonik lažnih liberalnih fraza, Andrássy je proveo aneksiju Bosne, pripremio razvojačenje austrijske vojne granice, i odigrao čuvenu protujužnoslovjensku ulogu sa svojom balkanskom politikom. Strog i dosljedan legitimista, svijestan nesuvremenosti dinastičkih, socijalno– statičnih elemenata (još uvijek baroknih), koji su kao preživjeli okviri i administrativni oblici ometali mogućnost ekonomske ekspanzije i takozvanog prosperiteta, Andrássy predstavlja formulu onog ciničkog stepena ekonomske i političke madžarske aristokratske svijesti, koja se dekorativno, samodopadno dičila da je »nacionalno oslobodilačka«, a zapravo je bila legitimistička i imperijalistička, a kao takva jedna od onih sudbonosnih komponenata, koje su dovele do definitivnog političkog sloma i nestanka monarhije iz redova velikih sila.

ANDREOLA, FR (FRANCESCO)

Za mletačkog perioda nije bilo na istočnoj obali jadranskoj nijedne štamparije, a te venecijanske metode spadale su u kolonijalni sistem, koji se provodio dosljedno. Naše klečanje pred Serenissimom i njenim »Zlatnim periodama dalmatinske kulture i umjetnosti« čisti je provincijalizam, koji bi u Enciklopediji morao biti na neki način ipak plastično istaknut, da se ne javlja kao leitmotiv kod svih napisa. Naša Enciklopedija ne može biti kontrapunkt gluposti u jednom trenutku, ali uprkos našim lijevim i desnim dudanovcima i settebandijeristima beogradske i zagrebačke škole, valja ipak progovoriti od vremena na vrijeme kritički. Andreola, štampar bez posla, u momentu sloma Venecije bježi u Kotor i tamo štampa dvije–tri knjige. Bilo bi dobro, kada bi netko o toj i takvoj štampariji napisao kritički članak.

ANDRIĆ, IVO

Bogdanović Milan.

Ostavio bih kako jest.

ANDRIJA, ban Hrvatske

Stipe Gunjača. Ad acta. Šta je uopće s banovima hrvatskjim, da li je njima posvećena principijelna pažnja? Ban, banovina, Banska čast, banovanje, Banija, banovci i t. d. to je trebalo da razradi C. R.

ANĐELINOVIĆ, BUDISLAV GRGUR

Nije data karakteristika ni vremena ni čovjeka. Počeo kao starčevićanac, svršio kao šestojanuarac. Nije jedini. To je bio jedan proces u toku, proces koji obuhvaća mnogo šire raspone.

ANEKSIJA BiH

(Str. 3. red. 16–20). »Kod Hrvata, pod uticajem katoličke crkve i trijalističke ideje, bilo ih je još mnogo, koji su verovali da aneksija nije na njihovu štetu«.

S obzirom na to, što se predlaže, da se ta teza (nazovimo je tako), retušira, i s obzirom na to, da postoji protuteža, da su Hrvati u velikoj većini bili za aneksiju, a niti svi bosanski Srbi da nisu bili antianeksioniste, muslimani isto tako, da se postavi pitanje historijske istine. Među nama ima još živih svjedoka toga perioda i trebalo bi toj materiji pristupiti precizno, ne en bloc, nego infrastrukturalno! Za aneksiju bili su svi feudalni slojevi muslimanski, posve logično, jer su u agrarno–aristokratskoj Austriji ipak osjećali neku vrstu protektorata za svoje klasne interese. Jedan dio hrvatske inteligencije (naročito kuferaša iz Banovine), bio je za aneksiju, jer trijalističke iluzije u okviru samog austrijskog političkog procesa nisu bile bez osnova. (Vidi: Südlandov mentalitet!). Da li je kod toga (kao što Vasa Čubrilović misli) upravo katolička crkva kao takva igrala neku naročito važnu ulogu, to je posebno pitanje, mnogo kompleksnije nego što se može označiti ovakvom površnom dijagnozom. Š ...š Nacionalna svijest kod Srba i kod Hrvata razvila se u ovoj podvojenosti fatalno, a iluzije o osvojenju Bosne kao nacionalne baze bile su raspirivane s obje strane, pod pretpostavkom, da će se muslimanska masa asimilirati. Nisu dakle Hrvati i Srbi kao dvije kompaktne cjeline ili dvije, socijalno jasno određene konstante vjerovali ili ne vjerovali, primili ili odbijali aneksiju, jer stav Srbije kao suverene države respective njenih građana, bio je stav srpski, a taj se stav politički i historijski egzaktno nije uvijek podudarao sa stavom austrijskih Srba.

Autor prelazi mehanički na afere i procese (zagrebački veleizdajnički, Nastićeva afera), kao na kontrapunkt austrijske politike. Što znače serije veleizdajničkih procesa, u posljednjem deceniju pred austrijsku propast? Zar naglašeno jugoslavenstvujušća reakcija kod hrvatskih masa na te procese ne dokazuje kakav je bio stav hrvatskih masa u Banovini ili u Dalmaciji. Pišući i prikazujući elemente ovog historijskog procesa stvari treba poznavati iza kulisa i formulirati ih po mogućnosti podudarno s istinom.

Kada autor spominje, između ostaloga, ulogu Milovana Milovanovića — »na zapadu«, koji postavlja pred Evropu »vešto celo jugoslovensko pitanje« nije prikazana dobrim tonom i taj ton ne odgovara Enciklopediji. Kada se već Milovan Milovanović odlučio da objasni zapadu o čemu se radi, kod njega i kod njegovih koji su ga poslali na zapad, stepen političke svijesti nije bio tako nizak, da ne bi bili mogli da shvate, da se više ne radi o detaljima, nego o integraciji čitavog jugoslavenskog problema. Predlažem konkretno, da se ostavi Vase Čubrilovića članak kakav jeste, a da mu se doda još jedna varijanta, koja, bude li moguće, treba biti ono, što bi takvi prikazi u Enciklopediji uopće trebali da budu: historijski, materijalistički egzaktna, dakle istinita formula sa poznavanjem materije, koja se promatra iz socijalističke perspektive.

ANTIĆ, VINKO

Kao i svi natpisi Jakše Ravlića, da se uzmu pod lupu. Radi se doista često o sporednim pojavama, upravo sitnicama jedva vrijednim spomena.

ANTOLKOVIĆ KALINSKI, dr.

Nismo za popis medicinara, bez obzira na lirsku kantilenu o njegovom plemićkom predikatu.

ANTOLOVIĆ, JOSIP

Kod svih revolucionarnih generala JNA, koji su to postali kao klasnosvijesni proleteri (metalski i šumski radnici), nije posvećena dovoljna pažnja njihovom političkom aktivitetu do godine 1941, respective njihovom moralno–intelektualnom razvoju. Funkcioneri radničkog pokreta između diktature i sloma građanske Jugoslavije, za našu su Enciklopediju neobično važna tema.

ANŽUVINCI KOD JUŽNIH SLAVENA

I. Na 120 redaka napomene glavnog urednika Šeperova varijanta iznosi 3 stranice. Tekst N. Klaić nije time postao nimalo bolji, a pitanje je hoće li autorica na to pristati?

Anžuvinci, kao historijska pojava, još uvijek nisu određeni ni u prostoru ni u vremenu. Ko su, šta su, odakle su? O tome, u Maloj enciklopediji, ima više! Sve što je potrebno, da se u glavnim potezima navede! Koja je to napuljska grana Anžuvinaca, koja se doklatila k nama? Treba dati generalni uvod. Zašto su Anžuvinci (Napuljci) prešli na istočnu obalu Jadrana? Kako su doputovali do Napulja? Zašto hoće da osvoje Albaniju i da obnove latinsko carstvo? Financira ih Firenca kod ovih, grosso modo, antivenecijanskih pothvata. Andrija III. Arpadovac, sin Posthumusa, Morosini, je figura u mletačkim rukama. Poslije smrti Ladislava IV., očito je da baroni južnog plemstva ne će da priznaju legitimitet venecijancu Moroisinu, upravo zato jer pretedenta smatraju agentom mletačkim što je de facto i bio. Protiv Andrije III. Morosinia (kao mletačkog kandidata) Rim forsira Karla Martella, Anžuvinca, formalno mađarskog zeta, supruga sestre kralja Ladislava. Zašto je došlo do te kandidature? Logično zbog trajnih venecijanskih pretenzija na Dalmaciju. Južno plemstvo smatra, da će u Anžuvincima dobiti papinsku garanciju protivu Venecije. Šubić, kao tada najrazvijenija feudalna grana, u tom su poslu najaktivniji. Sve se to ne može prikazati kao što je rečeno I. 1, 5, 7, nelogično, nejasno, nesuvislo i puno protuslovlja. U tome trenutku Šubići su već banovi, grofovi i protektori Splita, Šibenika i Trogira. 6. 1. 1291. u Aix en Provence Karlo Martello je proklamiran kraljem Dalmacije, Hrvatske, Srbije i Bugarske. Kao pretendent na te krune, Karlo Martelo umire 1296. a da nije krunisan, Bonifacije VIII. daje Karlu Robertu sve pretendentske naslove i poslije križevačkog sabora godine 1300. Karlo Roberto se iskrcava već kao designirani kralj Dalmacije, Hrvatske, Srbije i Bugarske u Zadru, i kruni se u Zagrebu. To nije tako nevažan detalj naše historije te mu ne bi trebalo posvetiti punu pažnju.

Ponavljam: Kad se već u sažetom obliku prikazuje historija treba tu rabotu vršiti u glavnim potezima tačno! Agonija Arpadovića jeste završetak jednog historijskog procesa koji se gasi u sve većim neprilikama i smetnjama, a jedna od tih komponenata nesumnjivo je porast vlasti i prema tome političke svijesti južnoga feuduma. U toj politogenetičkoj medievalnoj fazi radi se isključivo o pretendentima na prijestolje. Anžuvinac Karlo Roberto treba punih 8 godina da dopre od Zagreba do Budima (1308), i to je, dakako, teklo u okviru komplikovanih borbi. Paralelno s tim, za ilustraciju: zadarska pobuna pod Mladenom Šubićem, i opsada Zadra pod venecijanskim admiralom Dalmasio de Limolis sa 3000 Katalonaca, samo je jedan detalj, a tih ima na desetke.

Odnos spram avignonskih papa! Bilo bi najbolje da se čitav tekst obradi ponovno, na bazi Klaić, ali bez njenog potpisa!

II. Str. 1 red 11, 12, 13. »Knezovi bribirski stvaraju samostalnu vladavinu«. Kakva je to »samostalna vladavina« knezova bribirskih? Bribirci su se već pred dolazak Anžuvinaca razvili u ovom dijelu svijeta kao ozbiljan politički faktor, koji je odigrao važnu ulogu, da su se Anžuvinci uopće i pojavili na istočnoj obali Jadrana kao suvereni. Anžuvinci će Bribirce likvidirati tek nakon dugotrajne borbe, uz pomoć rivala u redovima ostalog hrvatskog i bosanskog plemstva, a to jeste osnovna tema ovoga članka, Arpadska komponenta (Morozini) jeste mletačka. Kada se govori da su Bribirci okrunili Karla (1300) u Zagrebu neka se kaže kako se to dogodilo i protivu koga su ga krunili i zašto su ga krunili. [...]

Krugovi: Gorjanski, Paližna, Horvati, Lackovići, Žigmund, Marija, Karlo Drački, Smrt Elizabetina, Bitka kod Gorjana, Uloga Mletaka, problem Zadra, uloga Tvrtka, uloga Kotromanića i t.d. pojava Žigmunda, uloga Elizabetinih kćeri, pojava Ladislava Napuljskog, sa svim obratima do Dobora i poslije njega, sve je smuvano na dvije stranice bez repa i bez glave. Tko tu može da se orijentira o čemu se radi i u ovome slučaju ako mu je materijal poznat, i ako ima potrebu da u Enciklopediji provjeri po koji detalj?

Ovaj članak u ovom obliku ni u kojem slučaju ne može da uđe. O ulozi i o značenju srednjovjekovnoga plemstva, kada je ono još in statu nascendi u čitavoj ovoj limunadi nema ni jedne jedine logične riječi. U opasnom i okrutnom vrtlogu između Mletaka, Arpada i Pape, kuća Anjou je trajnim magnetskim sredstvima za promicanje vlastitih pretenzija pojedinih klanova, barona i aristokrata, koji se ovdje pred našim očima redaju kao feudalci većeg stila. Radi se o stvaranju feudalne baze ne samo između Ostrovice i Bribira nego između Bosne, Save, Drave, Pomoravlja i čitave Srbije, a ako su Anžuvinci htjeli da prodru na istočnu obalu, dakako da im nije bila jedinim ciljem samo Hrvatska ili Budim, nego da su pretendirali i na Bosnu, i preko Srbije na čitav Balkan, a tu se njihova politika podudara interesima Pape, jer su Arpadovci u dekadenci ispali kao mletački agenti (Morozini). Logično je da južni feudum u zaštićivanju svojih najosnovnijih interesa predstavlja negaciju svake mletačke politike.

Kad se govori o južnoslovjenskim relacijama sa Anžuvincima, o Srbiji, o Bosni i o ostalim južnoslovjenskim zemljama, u ovome prikazu o tome nema gotovo ni riječi. O odnosu srpskih kraljeva Dragutina i Milutina, koji sklapaju saveze sa Anžuvincima, i stavljaju u izgled katoličku konverziju svoje pravoslavne pastve, ne govori se ništa. Venecija je isto tako kao i Papa dijelila na Balkanu suverenitete, krojila carstva, darivale titule i privilegije za svoj vlastiti račun; ovaj anžuvinski period koji obuhvaća raspon od 80 godina, ovdje nije uopće ni tangiran i pitamo se kako je Grga Novak mogao signirati taj članak.

Neka se iz Hrv. Enc. prenese genealogija Anžuvinaca, neka se upotrebe ilustracije Zlata i Srebra, i ostali likovi i motivi sa fresaka iz Dragutinovog i Milutinog perioda. Neka se ne zaboravi bogumilski materijal. Mislim da bi bilo najoportunije prikazati sve Anžuvince kako su slijedili kronološkim redom i povezati ih preko Marije na Luksemburgovce i na sve ostale pretendente. (Valois, Habsburzi, Jageloni, svi Elisabetini zetovi i t.d. i t.d.).

APOLONIJE RODIJSKI

Pjesnik Argonautika nije imao pojma o geografiji (u današnjem smislu), a naročito ne o topografiji Jadrana, ali on nije bio ni topograf ni geograf, nego pjesnik. To, što za plovidbu Argonauta Ister utječe u Jadran, do toga je došlo po tome, što je pjesnik znao da negdje postoji Istria, a kako je kod njega sve mitski dekorativno, oba su se pojma spojila u jedno! U ovoj poemi odražava se starohelenski nagon za otkrivanjem novih svjetova, i tom se poemom šire horizonti. Da Medeja umire negdje na Cresu, to se nas danas tiče isključivo samo legendarno, i nema razloga da to ne bude spomenuto. Poezija uopće uvodi zbrku u glave učenjaka. Trebalo bi negdje objasniti poetski smisao legendi, koje se javljaju kao antipatije naučnih pojmova, mnogo kasnije iskustvom provjerenih otkrića, dakle proširenja znanja t.j. svijesti i spoznaje. Sjeverni Jadran je za Helene iznad Mljeta i Hvara bio nepoznat prostor neodređenih daljina. Bilo je smiono ploviti pod velebitskim surim stijenjem na buri, koja onda još nije bila senjska, ali zato ništa manje gusarski smrtonosna. Nisu Senjani i Neretljani bili prvi pirati na ovoj obali. Govoriti prema tome ex cathedra o tim legendama superiorno, profesorski, mnogo smisla nema!

APOSTOLI, FRANCESCO

(1755–1816). Deanović. Bio utamničen u Šibeniku i Petrovaradinu. Njegova pisma: Lettere sirmiensi per servire alla storia, govore o tome. Ulazi kao jedinica u Enciklopediju, zašto? Zato, jer Deanović kaže, da su njegova pisma historijski zanimljiva. U kome smislu zanimljiva? Tvrdnja bez dokumentacije. Principijelna napomena: svi inostranci, koji su na proputovanju kroz naše krajeve ostavili neke dokumente (štampane ili u rukopisu), čine doista jedan dio spoznajne koprene znanja o nama. Bilo bi međutim mnogo bolje prikazati ih u grupama, ukoliko nisu pojedinačno specifično važni po nekim opažanjima u kojima se odražava ili ogleda naša zemlja u očima takvih putnika na prijelazu između XVIII i XIX stoljeća. Da li takvo ime spada kao alfabetarska jedinica u Enciklopediju, to se može prosuditi samo po poznavanju materije, a iz navedenog teksta to se ne vidi.

APOSTOLOV, MIHAIL

Popeto, makedonstvujušči na crti tihog podgrijavanja lokalnog patriotizma. Ta relativno velika masa makedonstvujuščih ipak je neka vrsta kontra bande. Na te stvari valja paziti veoma budno i sve revolucionere sa makedonskog sektora dati revidirati. Principijelno važno! Bilo bi dobro u slogu poslati čitav materijal uvrštenih lica na reviziju CK SKM.

ARAČIĆ, VUKOMAN, general

I. [...] Generale koji su komandovali pojedinim jedinicama u ratovima nema smisla unositi u Enciklopediju kao takvu samo zato! To je već rečeno. Takav slučaj spada eventualno u vojničku Enciklopediju. Po ovom kriteriju koji je ovdje primijenjen, trebalo bi da uđu u Enciklopediju svi komandanti svih brigada i divizija na južnoslovjenskom terenu, bez obzira na barjake, a pogotovo ako su djelovali kao oficiri i tehničari dobro. Samo divizijski generali dali bi već solidne tomove sa notiranjem bitaka koje su vodili. Sve u svemu: sve je relativno, a najpouzdanija mjera jeste poznavanje pitanja o kojem je riječ. Za nas, obične laike, sve su to nepoznanice.

II. Predlažem da ostane. Spada u one srbijanske oficire, koji su ratovali u 6 ratova: 1876, 1878, 1885, 1912, 1913, i 1914– 15. Aračić bio je očito lojalan Obrenovićevac, kada je godine 1903. penzionisan, a bio je veoma vjerojatno dobar komandant, kada su ga godine 1912. reaktivirali. Oslobađao je gradove i pokrajine, pisao je, bio profesor. Da se ispita kako je umro godine 1915? Pao ili umro? Da se ostavi i to, da je Lanište prozvano u njegovu počast Aračićevo! Kod drugog oslobođenja Šapca 1914., on se svojom ličnom bravurom istakao tako, da ga naročito navodi i Glaise Horstenau!

ARBANASKO JUGOSLOVENSKI ODNOSI

(Henrik Barić)

[...]

VI, 13, 14, 15, 16, 17 Ruski tekstovi da se egzaktno prepišu kako valja, ćirilicom i kao što je naznačeno na margini.

[...]

Svega 30 i više redaka govori Barić o sebi, kao autor članka, koji istodobno odgovara i za tekst o sebi svojim vlastitim potpisom. Čovjek govori o sebi da je nešto prvi pokušao u vremenu i u prostoru, on osporava genetičku vezu balkanskog romaniteta i južnotalijanskih dijalekata, on fiksira dvije odvojene epohe, on je zajedno sa Skoktom tj. njegovom i svojom toponimikom doprineo tom studiju, a Barić je još iz osnova revidirao ova pitanja srodnosti ilirskog i tračkog jezika, on je osim toga nasuprot Joklu utvrdio da su trački i ilirski dva jezika i na kraju u sintezi patetično: na osnovu toga u nauci se danas ustalilo mišljenje da je arbanaški jezik dijalekat tračkog itd. itd. Imkopabilitet kao i kod Škerija u antropološkom slučaju. Ne znam što da se radi ovdje, jer je rečeno sve suviše ex cathedra i sa piedestala. Osim toga VII govori se o mnogobrojnim radovima Barića itd. Ne može netko tko pretendira na to da ga čitamo kao ozbiljnog autora govoriti u Enciklopediji o sebi u trećem licu, u superlativu, historijski retrospektivno na temelju naučnih rezultata, na osnovu tog i tog posta u nauci se ustalilo mišljenje itd. To nije konvencionalno, a nije ni ukusno. Ako je doista tako kako Barić tvrdi, neka netko drugi signira taj članak, ili da se ti superlativi brišu, i da se Barićeva funkcija svede na bibliografske citate.

ARBANASKO JUŽNO–SLOVENSKI ODNOSI

Uz moju napomenu na dopis Krstića. Prije svega molimo ga (Krstića i sve ostale redaktore) u proskynezi, sa svim autoritetom glavnog urednika, da pišu mastilom, tintom, tušem, kemikalijama, po volji, gušćim ili bilo kakvim metalnim perom — samo ne olovkom!!! Pro futuro: ne ću više čitati ispravke pisane olovkom.

Sve što Krstić piše ili što bi trebalo da se piše o Pašiću i o Zadru, ne dopisuje Krstić subjektivno! Redaktori su samo sredstvo u rukama Glavne redakcije. Redaktori to pišu na odgovornost Redakcije. Krstić će biti potpuno nevin pred historijom — pro futuro! Odgovarat će autor direktivâ, a to je urednik! Prema tome: svi Krstićevi argumenti ad acta! Politički dio: Ahmed beg Zogu — Fan Noli neka obradi ako može, Zvonko Tkalec. Ako nemamo pri ruci dokumentacije, neka se ta najnovija faza briše ili neka se uputi na neku novu jedinicu u alfabetaru.

Pročitao sam ponovno čitav tekst u vezi s mojim napomenama! Che robba!

[...]

XXVI, 19, 20, 21 Sve što je olovkom precrtano briše se. U vezi sa generalnom napomenom da se ne piše olovkom: ovo precrtavanje olovkom teksta, koji je već precrtan crvenom olovkom, a brisan u napomeni po glavnom uredniku, poslije reintegriran, sve to samo pojačava zbrku. Pišite braćo crvenim mastilom, i neka se kod dvije ili tri verzije teksta na margini utvrdi definitivna redakcija. Meni pisati ove epistole savršeno je dosadno. Hrista radi, pomilujte, da ne upotrebim neki narodni glagol.

ARHIJEREJSKI SINOD

Kao arhijerejski Sabor i t. d. i t. d. ide u skupinu o organizacionim elementima Srpske Crkve. Kao posebna jedinica nema raisona, jer bi onda trebalo da uđe i biskupska konferencija i muslimanski termini. Možda bi bilo potrebno da se svi ti problemi stave na ponovnu diskusiju i filtriraju metodički.

ARHIV ZA HEMIJU I FARMACIJU

U vezi s napomenom, da se brišu bibliografski podaci u periodu 1941–1945. Negirati fakta — nehistorijska metoda. Svatko je odgovoran za svoj potpis. Bojkot fakata objavljenih u štampi post hoc, ne provodi se nigdje. Slovenska akademija na pr. objavila je u svojim godišnjacima sve svoje račune pod talijanskom okupacijom. Osim toga: od mase podataka kojima mi još raspolažemo, to jest koji leže pred nama kao bibliografska svjedočanstva nestat će po zakonu prolaznosti jedan veliki percenat u nepovrat u veoma kratkom vremenskom razmaku i za stotinu godina nitko ne će imati o njima pojma, ne budemo li ih mi fiksirali na ovome mjestu. Sve je ovisno od principijelne ocjene. Nešto, što je po pisca kompromitantno ne smanjuje se time što se ne objavljuje i obratno, ne smanjuje se vrijednost štampanih tekstova prešućivanjem. Formalističke metode, koje se metodično ne mogu braniti.

ARIJANIZAM ILIRSKI

Primjera radi jedna novela: da se vidi čitav historijat članka: l.) Kako ga nema u alfabetaru, 2.) Kako je unatoč tome ipak obrađen, 3.) Kako ga je preradila Dragutinović, 4.) Kako je data uputa da ga treba svesti na 10 redaka, a ostao je na 32, 5.) Kako je Ujević dao poslije svega toga napomenu, da tema spada u suviše daleku prošlost i da je ne treba donijeti, 6.) Kako Tkalec predlaže da ipak uđe i da se to odluči na sjednici, 7.) Kako je naređeno da se revidira prije isplate, da se prepiše, da se utvrdi da li je predviđen, a onda tek da se isplati honorar, 8.) Kako je kod te evidencije utvrđeno da ga nema u alfabetaru, 9.) Kako se ne vidi da li je honorar isplaćen i na kraju 10.) Kako je poslije svega toga anuliran. Anuliranje ne bih mogao primiti iz mnogih razloga. Sve optužbe zbog krivovjerstva na našem terenu (već od prvoga perioda ranoga srednjeg vijeka) etiketirane su kao »arijanizam«. Ako je tog arijanizma na našem terenu doista bilo i u takvoj formi, da su od Mitrovice i Osijeka do Beograda postojala četiri organizaciona centra sa četiri sinoda i sa srijemskim formulama (formulae sirmianae) može se pretpostaviti, da je ovaj arijanizam po zakonu tromosti duha svetog još tinjao vjekovima kao autohtona ilirsko– balkanska pojava, izmiješana sa čitavim nizom slavenskih paganizama i nonkonformizama. Prema tome sam fakat nije toliko nezanimljiv te ga ne bi trebalo uvrstiti u Enciklopediju.

ARNOLD, ĐURO

Herbarthovci kod nas uopće i njihova uloga u razvoju hrvatske pedagogije. Tko će to prikazivati? Svakako ne tip Vladimira Filipovića, jednog zakašnjelog postherbarthovca.

ARNOLD, ZDRAVKO

Briše se! Hortikulturalac. Napisao nekoliko članaka o ružama.

ARPADOVIĆI

Zašto tako važne teme povjeriti Lučiću? Ovakve dvostruke ili trostruke preradbe ne mogu ostati pod prvotnim potpisom. To je logično. Valja osim toga računati i sa taštinom pojedinih autora. Rekapituliram:

Arpad, Rodonačelnik Arpadovića, osnivač dinastije, države i nacije, sin Almoša, legendarnog pretka ovih ugrofinskih i avarskih osvajača dunavske kotline, umro 907. Od početka X. stoljeća pak sve do smrti Andrije III. Mlečanina, Arpadovići se u rasponu za više od puna 4 stoljeća javljaju kao važna komponenta u historiji naših naroda. Još od polovine IX. stoljeća traju borbe na Dravi i u Slavoniji, da bi se l00–200 godina kasnije ta borba prenijela južno od Gvozda i ličkih planina na jadranski pojas s nesmanjenom žestinom. Kao saveznici Mlečana, Arpadovići su pod Kolomanom uspjeli da se diplomacijom, novcem i oružjem probiju do jadranskih gradova, da zavladaju gotovo čitavim hrvatskim relijefom na temelju dalekovidne, kompromisne politike, koja je trajno računala sa snagom dalmatinskih komuna, sa slabošću hrvatskog feuduma i s vremenom kao faktorom koji djeluje u njinu korist. [...]

ARSENIJE III. CRNOJEVIĆ

Radojičić D. Sp. Stilom i načinom ne pretjerano zanimljive novelete u svakom slučaju preopširno pričanje, koje nije ni poetično, a nije ni principijelno, klati se sa jakim priklonom sentimentalno rodoljubive kantilene. Treba da se raspravi principijelno sa srbijanskom redakcijom da su sve invektive protivu katoličkoga klera, pisane na motiv »koliko li je stradavalo ovo naše slatko pravoslavlje od latinskih popova, od latinskog klera, od crkve uopće«, historijski — idealističke. One su materijalistički potpuno nemotivirane. Habsburška monarhija jedna par excellence katolička satrapija, predstavlja principijelnu negaciju bilo koje varijante grčkoga pravoslavlja pak prema tome i srpskog. Historijski gledano: antagonizam spram emigrantske mase koja se spasava na austrijski teren u XVII st. motiviran je isključivo feudalno–klasnim odnosima. Bjegunci sa juga od Save i Dunava spasavaju se pod grofove i barone kao slobodni građani, i feudum spram tih inostranaca odnosi se negativno i principijelan je protivnik svih njihovih autonomija na klasnoj bazi. Poslije uzmaka Turaka na jug od Save i Dunava, glavni razlog svih ustanaka i pobuna na austrijskoj granici leži više u pitanju kolonata, nego u pitanju pravoslavlja i katolicizma, latinska crkva tu je samo asistirala baronima i grofovima.

ARTAMONOV VIKTOR ALEKSEEVIČ

O odluci Apisa, koji izdaje naređenje za atentat u Sarajevu, ohrabren izjavama Artamonova, to se briše. Takva izjava u okviru ispitivanja ratne krivnje za rat 1914–1918. ne može biti štampana u Enciklopediji. Dovoljno je da se kaže da je Dimitrijević izjavio na solunskom procesu, da o pripremama za sarajevski atentat nije obavijestio vojnog izaslanika.

ASBOTH, JANOS

Aleksandar Belić, kao kod svih sličnih imena, nema konkretne recenzije o piscu. Svi Madžari, pa bili oni i slaviste, i u lingvistici su agresivni i kulturno uzvišeni spram naše problematike. Te objektivacije nigdje ne dolaze do izražaja, kao kod svih tih tekstova, koji se tiču inostranaca i u ovome Miodraga Ibrovca nema karakteristike. Šematizam.

ASTROLOGIJA KOD SRBA

III, 5, 6, 7, 8 Kako se kod nas prepisuje »Zvezda padalica« prepisuje se kao »zvezda papalica« ili kao »zvezda podalica« i t.d. i t.d.

ATILA

(Krekić). Dosadno, slabo. Naša gospoda suradnici ne razvijaju nikakav naročiti napor, da bi se spremili za temu. Ako je Atila razorio čitavu Panoniju, Moesiju, Ilirik, ako je prodro u Tesaliju sve do Termopila, ako je do temelja slistio više od trista gradova u Evropi, ako je diktirao zlatne ucjene pederastima u Carigradu i eunusima lateranskim, ako je to bio doista vihor pred kojim su se Furlani i venetski ribari spasili u blatne i močvarne lagune (kao žabe pred hunskom konjicom), ako su ti Huni Tatari i Avari sa glavnim gradom Tokajem zapeli ovdje na Tisi i na Dunavu i poslije se ponovno povampirili u obliku madžarske kavalerije, ako smo, dakle, doista upućeni da pišemo i o Atili kao o jednoj od komponenata, koje čine historiju ovog ukletog Ilirika, onda neka se pristupi tome pitanju s nekom metodom i to metodom neobično jednostavnom i logičnom, t.j. metodom zdrave ljudske pameti. Da je Atila imao sva tehnička sredstva za razaranje kao danas USA (buldožere, kamione, avione, hidrogene bombe), jedva da bi bio mogao da razori trista evropskih gradova do temelja, a među njima i Singidunum, Srijemsku Mitrovicu, Sirmium, Aquileju, Solin. Neka se naglasi legendarnost same pojave, njena mitska sjenka, koja prati rasulo i paniku onog historijskog perioda, kada se umornim, prefinjenim i degenerisanim u svakom pogledu urbaniziranim građanima i patricijima carstva više nije dalo riskirati život pod golom barbarskom oštricom. Barbarske horde same po sebi i nisu (po svoj prilici) bile tako specifično jake, ali su po relativnosti slabog otpora mogle paliti i rušiti sve, što je bilo pasivno, a ta pasivnost čini se, bila je signum temporis.

Etimološki, Volga, Nibelungi, skandinavska epika, Ata, Aczel, Eczel, Etzel etc., legende onog perioda i t.d. Jedan od barbarskih talasa pod zapadnoevropskim i vizantinskim zidinama, koji će iz Azije i Povoložja i zakarpatskih močvara stoljeće–dva kasnije da baci na Jadran, na Dunav i na Crno More i veliku količinu slavenskih masa. Iz tih razloga potrebno je da se informativni podaci egzaktno historijski odvoje od legendarnog materijala, jer se sve te barbarske horde javljaju u kronikama kao neshvatljivi vihor i barbarska legenda umorne, zapadnoevropske pameti, koja nije imala nikakvih preduslova da razumije stvarnost. To se tiče direktno i nas samih, naše politogeneze i naše subjektivne pojave u medievalnom prostoru i vremenu. Za čudo: u našem jeziku riječ Atila javlja se relativno kasno: Kavanjin, Reljković, ili nije ispitano. U Rječniku JA navedena su samo dva primjera.

ATTI E MEMORIE DELLA SOCIETA ISTRIANA DI ARCHEOLOGIA E STORIA PATRIA

Neuralgično pitanje, koje se veoma često vraća kao problem. Nije dovoljno naglašen iredentistički momenat ovih publikacija. Ne razumijem ovaj uzvišeni objektivizam. Nije riječ o tome da Enciklopedija uzima polemički stav, ali ovo zanimanje talijanskih intelektualaca za probleme Istre i istočne jadranske obale, bilo je samo prividno naučno. Sve što je u toj raboti ostalo od objektivne istine, ne znam da li je toliko vrijedno da zaslužuje bilo kakav drugi komentar osim bibliografskog. Neka netko pregleda čitav taj materijal ponovno!

AUGUST

(Caius Julius Cesar Oktavianus) Grga Novak. Baštinik i adoptirani sin Caja Julija Cezara, triumvir i doživotni pučki tribun, osvajač Ilirika, Jadrana i Panonije. Augustove čete kreću se od Mljeta i Korčule i Senja preko Like i Siska sve do Save i Drave, u ovom tekstu enciklopedijskom, suviše kvantitativno. Jedva jedvice jedan resume od 10 redaka mjesto 4 stranice.

AUGUSTINČIĆ, ANTUN

[...] Ne znam čemu je potrebno da se ističe kako je Augustinčić u Meštrovićevom atelijeru vršio kamenoklesarske radove? Šta je htjelo time da se kaže? Augustinčić je bio Meštrovićev đak i argatovao je za velikoga majstora, za bijedne pare, da bi se tako školovao. [...] Što znači zaista glupa konstatacija, da je »pariski boravak za Augustinčića značio izlaz iz zagrebačke prošlosti u širinu samostalnih i slobodnih koncepcija, neopterećenih nikakvim utjecajima sadašnjih konfuznih likovnih spekulacija«? Za vrijeme Augustinčićevog pariskog boravka, obratno od toga, Augustinčić je pao pod utjecaj konfuznih likovnih spekulacija i dugo mu je trebalo da se vrati do onog stila, koji mu je već bio jasan za zagrebačke školske prošlosti; prema tome: ovo stilsko putovanje svršilo se sa povratkom u prošlost, a nikakvim izlazom u širinu. [...]

AUSTROUGARSKA VOJSKA I JUŽNI SLAVENI

Članak (generala Prpića) je uzduž i poprijeko irréparable (nažalost). Prekrajati ga nema smisla, jer je tako nesretno zbrkan, bez repa i glave, jedna hrpa riječi i podataka, da bi bio jalov napor srediti ga. Kaže U: »nema mesa«! Nema on kosti! Za meso bi bilo lako! Ne znam tko bi mogao da svlada taj zadatak. Možda pisac ovih redaka, ali bez temeljite pripreme — jedva. A ne bi imalo ni mnogo smisla.

AUTONOMAŠI

I. Nije dobar članak i ne odgovara svrsi, ali je tema važna. Autonomaši dalmatinski su obrađeni vrlo dobro, a drugo, madžaronski autonomaši, treće eshaezijski autonomaši nisu manje važni. Ne stoji da Srbi nisu bili autonomaši, jer to srpsko autonomaštvo upravo je i zatrovalo odnose u Hrvatskoj za khuenovštine. Crkvena autonomija i školska autonomija. Bosanski autonomaši i t.d. Autonomaši na univerzitetima i t.d. Autonomaške parole doista nose u sebi neke od elemenata koje autor (po Supilu) spominje, ali koje nije uspio odrediti, a pogotovu ne u obliku enciklopedijske definicije. Po zakonu historijske inercije autonomaški se recepti javljaju kao spasonosne iluzije u takvim stanjima, kada sam politički t.j. društveni medij pasivno i bezidejno traje dalje pod takvim okolnostima, kada nije u stanju da izrazi svoju političku volju ili koncepciju. Pod pritiskom jačih snaga politička i kulturna svijest takvog ambijenta nije tako razvijena da bi mogao da pristupi praktičnom rješavanju svojih vlastitih koncepcija u okviru nečega što se zove politička ili ekonomska stvarnost. Autonomaštvo jeste izvorom krupnih smetnji i nesumnjivi simptom političke i ekonomske krize. Kabasta problematika. Bilo bi veoma dobro kad bismo umjeli da ga sociološki analizujemo.

II. Bili su već dva put kod glavnog urednika i o tome smo već napisali čitave male romane. Nisam se mogao složiti da autonomaštvo kao socijalna pojava nije stvar o kojoj ne bi trebalo pisati. O ovom problemu napisali su urednici i suradnici Enciklopedije u svojim primjedbama teksta nerazmjerno više nego što ga obuhvaća sama tema. Jedno je jasno: nitko po uputama nije izvršio ništa, a tekst Josipa Horvata baca se ada acta. Gdje su oni drugi tekstovi o autonomašima i da li ulaze? Treba ih sve skupiti na jednom mjestu, usporediti i ponovo staviti na referat.

AUTONOMIJA SRBA U UGARSKOJ I U HRVATSKOJ

(Vranešević). U ovoj formi ni u kom slučaju!

AUTONOMIJA UNIVERZITETA

Tekst u ovoj formi ne može da uđe. Zavest će čitača na krivi put, kao da je svrha tih krvavih sukoba bila doista borba za autonomiju univerziteta. Pod parolom za autonomiju univerziteta, razvio se na beogradskom univerzitetu pokret, zapravo komunistički omladinski pokret, vođen na specijalan način, koji je bio uslovljen naročitim okolnostima. Prikazati sve te faze, kako se borba kretala pod zajedničkim nazivnikom autonomije univerziteta nema mnogo raisona. Nelogično je da se tom čitavom periodu omladinskog pokreta na univerzitetu beogradskom, koji je godinama davao najsolidnije kadrove za Španiju, dade taj naslov. Borbe univerzitetske omladine, uvijek pod drugim, aktuelnim političkim parolama, trajale su jednakom žestinom godinama, vođene sistematski od Marselje do rata, i te borbe svojim značenjem premašuju samu temu u naslovu. Bilo bi bolje da se sve to prikaže u posebnom članku kao borba univerzitetske omladine uopće. Autonomija univerziteta bila je samo jedna od parola.

AUTOPUT

Autoput Beograd–Zagreb. Treba napisati uvod o kome je već bila riječ. Ovu magistralu treba postaviti u prostor i u vrijeme, da bi se objasnila njena funkcija, uslovljena prirodnim i političkim i geografskim elementima.

Magistrala: Aquileiia–Aemona, Ptuj–Norik–Beč, ili put koji se nadovezuje na tu glavnu crtu koja spaja sjever i jug iz Ljubljane na Varaždin dotično iz Ljubljane na Andautoniju i Sisak, na Mursu i Singidunum. Zatim, glavna cesta koja spaja Dunav sa Jadranom, dotično Baltik sa Mediteranom na meridijanu od Beča i Danziga na Mletke, Italiju sa sjeverom te se podudara sa glavnom cestom svih seoba barbarskih na jednoj strani. Isto tako glavna cesta koja spaja crtu Dunav–Morava–Vardar u oba smjera, kao glavnu cestu seoba Avara, Slavena na crti Carigrad–Solun–Makedonija i tu se podudara sa magistralom Križarskih ratova i turskih ratova do Beča i svih baroknih gradova od Beča do Skoplja. Glavna cesta centralnoevropskog prodora na istok.

Autostrada je paralela koja spaja lombardijsko–slavenske i avarsko–tatarske puteve, a isto tako paralela koja veže kopnenim putem Mletke sa Carigradom ili zapadnu Evropu sa Crnim Morem i Moldavijom. U autostradi povezuju se uz prirodan tok Save prema tome dvije magistrale: Baltik–Jadran i Dunav–Egejsko more. Ona je most između ova dva saobraćajna sistema. Osim toga: ona je prva cesta uz tursku granicu, koja povezuje sve tvrđave od Kupe i Une do ušća savskog. Ona je glavna osovina na koju se nadovezuju transverzale Morava, Ub, Drina, Bosna, Vrbas, Una i Kupa, što znači da se sa tog centra spaja čitav reljef sa Jadranom od Bara do Rijeke i Trsta i t.d. i t.d.

AVNOJ

[...] Treba dati generalni uvod, kao preambulu o situaciji pred Bihaćem god. 1942. novembra. Kratak pregled svih događaja, koji su uslovili prvi sastanak AVNOJ–a u Bihaću, a isto tako i onih između Bihaća i Jajca god. 1943. u toku te, historijski tako važne godine. U tom uvodu treba da se posveti pažnja (u generalnim linijama) na našu vlastitu situaciju u zemlji samoj kao i sa osvrtom na tok međunarodnih događaja koji su je pratili. Tu treba uokviriti prostorno i vremenski čitav sklop događaja između 1942. i 1943: El Alamein, i staljingradska bitka 1943, Rim u rukama saveznika, slom Mussolinija i kretanje ruske vojske preko Kieva spram Moldavije. [...] Na političkom horizontu jasno se ocrtava potpuno rasulo jednoga dijela neprijateljskih vojsaka, s jedne strane kao parafraza čitave naše historije, a s druge strane kao prognoza sa najoptimističnijim izgledima za budućnost. Sastanak u Jajcu god. 1943. još je uvijek popraćen ustaško–četničko–SS–ovskim urlanjem, BBC–šiframa i skandalima, koji prenose i izriču političke smrtne osude u ime kraljevske vlade u Londonu. Teške borbe na samom terenu još uvijek traju i predstoje, no uprkos tome širenje narodne revolucionarne vlasti raste horizontalno i vertikalno na samom terenu. [...]

AZIL

Mali historijat jednog rukopisa, kao upozorenje generalno! Azila nema u alfabetaru, no uprkos tome ipak ga je obradio Borko Nikolajević. Dne 14. XI. 1953. dr. Jiroušek daje napomenu: treba obraditi u drugim historijskim pokrajinama Jugoslavije, te spojiti u jedan članak. Uz tu napomenu dra Jiroušeka netko je olovkom napisao: eventualno Crna Gora. U daljnjem toku historije ovoga rukopisa dr. Ujević kao glavni urednik pita šta je u tom pogledu poduzeto, misli se u pogledu obradbe po drugim pokrajinama. Dr. Ujević pravilno primjećuje da ovako — ne može doći na imprimatur. Rukopis je ipak stigao na imprimatur sa potpisom T.K. i još jednim potpisom (nečitkim) bez datuma. Tako je članak »Azil« stigao u fascicuo za diskusiju pred glavnog urednika u snopu pitanja da li da uđe ili ne? Raznobojna slova tehničke redakcije J.U.T.J. ne upućuju nas ni u što. Što da se radi? Pročitao članka nije nitko, i sada kad je članak pred najvišim forumom da ide u štampu, o njemu nije nitko odlučio ništa.

B

BABIĆ, ANTE

Pitam prije svega: Ko su ti naši lektori koji u takvim tekstovima kao što je ovaj, mijenjaju »inostranstvo« u inozemstvo, »formu« u oblik, »teritorij« u područje? Ko to radi, zašto to radi i dokle će tako da radi, kada mu je već 33 puta rečeno da to ne radi. Nađem li još jedan takav slučaj, utvrdit ću ga kao sabotažu i postupiti prema tome. To mi je već dozlogrdilo.

[...]

BABIĆ, LJUBO

Tekst Matka Peića ne vrijedi ništa. Neka ga preradi Batušić na temelju citata iz mojih tekstova o tome slikaru, a naročito onih iz Dnevnika 1916, 1917, 1918 i 1919.

BABIĆ, TOMA

Ne razumijem zašto se nije sistematski provelo da se kod redovnika koji pripadaju raznim redovima ostavlja ovaj »fra« kad se iz konteksta ponovno razabira da se radi o franjevcu. Poslije preradbe Milana Ćurčina, koji je konstatovao da je Ravlić tekst prepisao iz Hrv. Enciklopedije, Ujević anulira. U principu, po direktivama koje smo bili utvrdili na početku posla, ne slažem se s tim anuliranjem, jer se ne podudara s onim kriterijem, koji je utvrđen kao smjernica. Taj fratar je čovjek iz XVII. st, te je gramatik, te je napisao nekoliko knjiga, te mu je »Cvit« doživio 7 izdanja i t.d.

IŮI. Franjevce bosanske brišemo gdje možemo, a zapravo, nije mi jasno, zašto se to sistematski sprovodi i šta mi se toliko stidimo franjevaca, koji su, na kraju krajeva, pod turskim vaktom u Bosni bili kulturtregeri. U principu, po direktivama koje smo bili utvrdili na početku posla, ne slažem se s tim anuliranjem, jer se ne podudara sa kriterijem koji je utvrđen kao osnovna smjernica. Ovaj fratar, čovjek iz XVII st. gramatik je, napisao nekoliko knjiga, njegov »Cvit« doživio je sedam izdanja itd. Nema razloga da se briše, bez obzira što M. Ćurčin konstatira da je Ravlić prepisao tekst iz Hrvatske enciklopedije (Ujevićev). Ova rabota Milana Ćurčina podudara se uopće s njegovim karakterom jer što ima trajno da denuncira Ujevićev klerikalizam, kad ga je zapravo Ujević doveo u ovaj Zavod (uz moj pristanak). Ovi pseudo antiklerikalni stavovi, kada je riječ o fratrima ili o bosanskim fratrima, zapravo su i suviše prozirna rabota.

BABLER

»Prevodio je i naše muslimanske religiozne pjesme s biblijskim temama«. Jonke. Čisti besmisao. Treba uputiti pitanje autoru šta je mislio time da kaže?

Možda je varijacija slijedeća: »Prevodio je naše muslimanske i religiozne pjesme s biblijskim temama«. Ni onda nije jasno. Muslimanske religiozne pjesme s biblijskim temama?

BABUKIĆ

Hamov tekst: »Jedan od rijetkih štokavaca među prvim Ilircima«. Kakva je to karakteristika? Fiorentinac medu Furlanima. Da li su Ilirci ili Iliri? Ako je to jedina karakteristika Babukićeva, a razabira se iz konteksta da nije, i da mu je djelatnost bila rasprostranjena na raznim veoma važnim područjima, zašto svesti čovjeka na toj da je jedan od rijetkih štokavaca među prvim Ilircima, kada se podrazumijeva, s očito pejorativnim podtonom, da su ti Ilirci kajkavci, dakle u svakom slučaju manje vrijedni od ovog jednog od rijetkih štokavaca među njima. Ipak se radi o enciklopedijskom tekstu.

BADALIĆ, HUGO

I. Nije spomenuto, da je Badalić autor pjesme »Ja ne znam što je majka mila!« (Hatze). Uloga ovih davorija i pjesama osamdesetih godina kod nas, u vezi s Badalićevim radom treba da je podcrtana. Pedesetih i šezdesetih godina, balovi bili su jedini način društvenog buđenja t.zv. nacionalne svijesti, a budnice i davorije dvadeset–trideset godina kasnije predstavljale su jedan od naivnih oblika te filistarske, malograđanske nacionalne svijesti, čijim se sociološkim značenjem nitko još do danas nije pozabavio.

II. Napomena moja ponovno rukom prepisana. Neka se pregleda sada taj tekst o Hugi Badaliću poslije moje napomene, i poslije mojih korektura, izvršenih crvenim mastilom, i neka se konstatuje da ovo što dolazi kao definitivno na stol glavnom uredniku nije tekst spreman za štampu! Ovo čaranje i črčkanje i precrtavanje, unosi sve veću zbrku. Ništa nije u smislu moje napomene dopisano o funkciji ovih davorija i budnica, ni o kulturnohistorijskoj ulozi Hatzeovih instrumentacija, osamdesetih i devedesetih godina.

Ů Redigiram ga konačno kao definitivan tekst.

BADALIĆ, JOSIP

Jedna generalna napomena: »Osnovnu školu svršio u Križu, a klasičnu gimnaziju (1909) i filozofski fakultet u Zagrebu gdje je i doktorirao 1919«. Dovoljno je: doktorirao 1919. na fil. fakult. u Zagrebu! Rečeno je već, da je potpuno suvišno nabrajati da je neko svršio osnovnu školu i to još u Križu, i klasičnu gimnaziju u Zagrebu i to još god. 1909. jer se predpostavlja kada je doktorirao 1919. na filozof. fakultetu u Zagrebu, da je svršio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Rečeno je da je potpuno suvišno da se navode mjesta u kojima je takav pojedinac polazio osnovnu školu i gimnaziju, ili godine mature. Osim toga treba jednoobrazno sprovesti kada se navode doktorati, kako to da se naznači. Imamo nekoliko formula: stekao doktorsku diplomu, položio doktorat, postao doktor, pak i doktorirao i t.d. i t.d. [...]

BAJAMONTI, JULIJE

(Krstić) 186 redaka. Da se skrati na 50. Članak je dobar, čak vrlo dobar, ali u nerazmjeru sa temom, u svakom slučaju preopširan. Da apostrofira Alberta Fortisa kao »duhovitog opata–bećara«, duhovito, ali nije za Enciklopediju.

BAJAZID I. JILDIRIM (MUNJA)

To da mu je majka porijeklom Srpkinja, suvišni detalj! Još će nam netko reći da tjeramo šegu s narodnim svetinjama. Te je Srbin po majci, te je zet cara Lazara, te je kao srpski zet sa svojim srpskim šurjacima ratovao na sve strane, što predstavlja stopercentnu historijsku negaciju koncepcije cara Lazara, koji se, kao što je poznato, privoleo nebeskom carstvu. S ovom vrstom suradnika traje prijateljstvo dok se postupa po principu Laisse passer! Međutim, netom bi čovjek uspostavio kontrolu, zaustavila bi se čitava kolona redaka. Mravlji napori, mravlje perspektive i mravlje kiseline. Tek što nismo pali u nesvijest od zanosa za Munju Jildirima, kad je slistio kaure u nikopoljskoj bitci. To su, dakako, sitne slamčice i veoma velik teret za mrave, ali ipak nije veselo: Po boju na Kosovu, koji je sam izvojštio, Munja postaje Sultan. U redu. Što radi, međutim, u tom sudbonosnom trenutku kneginja Milica? Kneginju Milicu »pritisak Madžara i unutrašnje prilike« sile da se podredi Munji Jilidrimu, i da mu daje za ženu svoju »mladu kćerku Oliveru«! Kao biva, da nije bilo prokletih »Madžara i unutrašnjih prilika« nikada »mlada Olivera« ne bi bila pošla za Jildirima, jer je tata ionako poginuo za nebesko carstvo. Tako se piše naša historija. Međutim, što da se radi? Nihil obstadt. Da se ne zaboravi ilustrirati lik Bajazida ili Olivere ili despota Lazarevića.

BAJKIĆ, VELIMIR

Čuvena čaršijska i dvorska ajkula, umire u inostranstvu kao politički emigrant. Jedno od principijelnih pitanja o kojima je već bilo govora: da li da ova vrsta našeg intelektualnog čovječanstva ima da bude prikazana u Enciklopediji tonom dostojanstvenog, gotovo patetičnog građanskog epitafa? Ova Enciklopedija, iako nije socijalistička, ipak se štampa u zemlji koja izgrađuje socijalizam na principu stopercentne negacije svega što su Bajkići bilo kada mislili ili uradili.

BALASSA, FRANO

Antoljak. Što znači iz jozefinske perspektive — »krnjiti hrvatske zakone i običaje«? Ti — »hrvatski zakoni i običaji« u drugoj polovini XVIII st. podudaraju se sa interesima madžarskog, reakcionarnog, provincijalnog sitnog plemstva, a da nije bilo jozefinskog t.zv. apsolutističkog nasilja sa centralističkim tendencijama, bile bi ove tri plemenitaške županije pale pod udar madžarskoga feuduma i bilo bi se dogodilo ono, što su madžarski grofovi htjeli da izvrše 2–3 decenije kasnije, i što se ocrtalo naročito u Košutovoj koncepciji, da na geografskoj karti ne vidi Hrvata ni Južnih Slavena. Po historiku Antoljaku hrvatski ban grof Balaša morao je da se potajno skloni — »ispred bijesa mladeži«, da bi po tom istom historiku već u drugoj rečenici, unatoč tome, — »bio lijepo primljen u Beču«.

Unatoč čemu? »Unatoč tome, — što se je potajno sklonio ispred bijesa mladeži«. A zašto ga, molit ćemo logično, ne bi bili primili »u Beču — lijepo«, kada je bio stopercentan eksponent svih bečkih interesa, jer ga inače ne bi bili imenovali banom, da bude izvršiocem bečkih direktiva. Da je tako bilo, vidi se i po tome, što su ga uprkos »bijesu mladeži« imenovali predsjednikom Ilirske dvorske kancelarije. Uopće: što znači u Enciklopediji pisati o »bijesu mladeži«? Kakav »bijes« i »kakva mladež«? Blebetanje u ovom slučaju po jedinom krivo primijenjenom citatu.

BALENOVIĆ, KREŠIMIR

»Sveučilište polazio u Zagrebu, zatim odlazi na usavršavanje u Szeged«. Kad netko iz Zagreba odlazi na »usavršavanje« u Segedin, čitaču ne će biti jasno zašto je segedinska univerza na višem stepenu od zagrebačke, ako nema pojma tko je taj Szentgyörgyi? Kod takvog novog imena treba dati uputnicu, a Szeged neka bude Segedin.

Na matematičko–prirodoslovnom fakultetu u Zagrebu — »tu je stvorio centar naučnog i stručnog rada na području organske kemije«. Gdje — »tu«? »Iz tog centra je potekao najveći broj publikacija objavljenih posljednjih 7 godina na tom području u Hrvatskoj; te su se publikacije pozitivno odrazile na razvoj naše industrije lijekova«. Nejasno i suvišno. Literatura koja se navodi je dovoljno uvjerljiva.

BALENTOVIĆ, IVO

Barac

Primjera radi: lako je dati glavnom uredniku (koga ovdje laskavo u trećem licu zovu direktor), neka on da direktive... Prije svega: koje direktive, i na temelju čega?

Ovo, braćo moja, nije članak nego površina jednog klizališta, gdje se na hartiji izredalo ne znam koliko pera, olovaka, i stylova raznobojnih i sintaktičkih. Sve je to isprecrtano hijeroglifima uzduž i poprijeko, te prema tome to nije tekst za gl. urednika, nego mreža od hemijskog mastila, gdje se kroz paučinu tuđih (nazovimo ih tako) misli i primjedaba jedva nazire daktilografska masa teksta. Gospode i gospodine ti moj! E. Štampar kleči pred svetim likom Svoga Ordinariusa sklopljenijeh ruku, moleći se usrdno za katedru, a ovaj slučaj je takav da tu Glavni Urednik nema što da odluči, jer su odlučili već davno drugi, kada su angažovali ovoga suradnika, koji nije najslabiji medu odabranicima enciklopedijskog duha i njegove elite. Glavni urednik misli ovako: pošto je prof. Barac urednik struke i suradnik Enciklopedije, da tekst o njemu kao i sve tekstove o ostalim urednicima struka i suradnicima svedemo na fakta. Bio je to i to, napisao to i to. Bez ocjene. Gotovo. I to mislim, da je direktiva, koje se valja u buduće držati.

BALKAN

Časopis. Barac. U momentu, kada su pravaši s Harambašićem na čelu godine 1887. pokrenuli časopis »Balkan«, oni to zacijelo da nijesu učinili bez nekog naročitog razloga i plana. U pokretanju časopisa »Balkan« svakako da se objavljuju namjere u smjeru proširivanja intelektualnih i političkih horizonata, a u mnogobrojnim komponentama oko nastojanja te idejne koncepcije, da se prevladaju konzervativni provincijalizmi, trebalo bi posvetiti pažnju samome ambijentu. Jedno je izvan sumnje, da »simpatije za Zolu« u samome časopisu nijesu od najpreponderantnijeg enciklopedijskog značenja, tako da upravo taj fakat postaje jedinim i najvažnijim akcentom kod ocjene toga časopisa. Bilo je dogovoreno na početku, a takve su bile i direktive Centralne redakcije, da časopise treba prikazati kao žive pojave u prostoru i u vremenu, da časopise treba pratiti u razvoju na svima partijama njihovog puta i kretanja, da časopisima treba dati ocjenu po specijalnome značenju i težini njihovih misija i ideoloških vrijednosti. Kada se kaže, da su Kikerec i Zajc bili likovni i muzički urednici lista, sigurno je, da su jedan i drugi zastupali neke programatske principe u okviru samoga časopisa, o čemu čitač Enciklopedije, dakako, da nema pojma, ali je zato uzima i u ruku, da bi doznao ono što ne zna. [...]

BALKANIZMI

Po drugi put pod perom. Prvi put je stiglo kao materija za diskusiju s napomenom: Neka direktor odluči. Direktor je odlučio da balkanizmi ima da uđu. Balkanizmi su se ponovno pojavili kao materija za diskusiju s napomenom neka direktor odluči. Ponovno: neka balkanizmi uđu!

Bude li ta materija ponovno stigla pred glavnog redaktora, šta da se radi, kad baš ništa ne vrijedi što je već jedamput direktor odlučio, jer se to i onako baca ad acta.

BALKANSKI RATOVI

Lazarevićeva literatura koju navodi kod ove važne teme je jednostrana. (Citira sebe). To je nekritička parafraza njegovih vlastitih tekstova, koje je objavio. Trebalo bi izvore proširiti. Strateško–političku i taktičku problematiku razanalizovati iz raznih aspekata, a bibliografiji i literaturi toga problema posvetiti nerazmjerno veću pažnju. Kod toga treba imati trajno u vidu, da će ove tekstove čitati mnogobrojni vojno–historijski i informativni centri u inostranstvu. Bilo bi potrebno donijeti sheme glavnog operacionog plana, i čitav niz operativnih i taktičkih priloga, koji bitno objašnjavaju tekst (pogotovo za laike), što nije bilo predviđeno. [...]

Što se tiče ilustracija balkanskih ratova, neka se ponovno pregleda i prikupi čitav ilustrativni materijal, ukoliko postoji i to po mogućnosti: sprovod Milovana Milovanovića maja mjeseca 1912 u Beogradu.

Milovan Milovanović je kao ministar inostranih dela stvarao tada savez balkanskih zemalja. Zatim: jednu snimku (ili više njih) iz naoružanog ulaska Arnauta od Skoplja do Plevalja. Jednu ili više fotografija iz perioda arnautskih pokolja istoga vremena. Karikature (iz »Simplicissimussa«) grofa Berchtolda i ostale feudalne gospode bečke i berlinske. Snimke iz mobilizacije godine 1912, seljaci, šubare, taljige, volovi, i t.d. Grčku krstaricu Averov, pogled na Solun i t.d. Fotografije iz kumanovske bitke, po mogućnosti i nekoliko turskih dokumenata. Ulaz srpske vojske u Skoplje. Izlaz na Jadransko more. Scene sa Taraboša iz opsade Skadra, fotografije generala Putnika, Stepanovića, Mišića, Bojovića, Esad–paše, Zeki–paše, Nasim–paše, scene iz opsade Jedrena, bitoljska bitka, snimke iz Londona za vrijeme mirovne konferencije (1912), princ Wied i njegov dolazak u Drač (iz ilustracija), nekoliko bugarskih bitaka (Kirkilize) crnogorske bitke. Ulazak međunarodne ekspedicije velikih sila u Skadar, demonstracija međunarodne flote pred crnogorskom obalom. Bregalnička bitka. Mir u Bukureštu 28. VII. 1913. Scene sa beogradskih ulica, povratak četa, ranjenici, djeca, komore, demonstracije, barjaci, gradovi, palanke i t.d.

Osim toga, temama: »Balkanski ratovi 1912–13, Lazarević i temama 1912–13 Dušan Perović, treba dodati članak o retentissementu balkanskih ratova u ostalim južnoslovjenskim zemljama. Od pada Kuhena 1903 preko aneksione krize 1908, veleizdajničkog procesa, Friedjungovog procesa do komesarijata u Hrvatskoj, do zavođenja opsadnoga stanja u Bosni 1912, raspoloženje južnoslovjenskih masa hrvatskih i srpskih u Austriji popelo se do histerije. Citatima iz protesta bosanskoga sabora, raznih društvenih rezolucija u Hrvatskoj i Dalmaciji i Istri, iz tekstova Ante Tresića–Pavičića, Ive Vojnovića, Skerlića, Vlade Gačinovića, iz izjava omladinaca atentatora od Žerajića do Jukića pred sudovima, iz Dojčićeve brošure, iz Cuvajevog perioda, »Val«, »Napredak«, »Praška Jugoslavija«, »Praški poziv Cuvaju da odstupi sa 270 potpisa, Dalmatinski manifest od 21. IX. 1912 »Ujedinjenjem k oslobođenju«, brošura Milana Pribićevića »Naš najveći junak«, tekstovi i komentari A.G. Matoša i Vladimira Čerine, tekstovi iz »Ljubljanskog preporoda«, Milana Marjanovića, Meštrovića, Račkoga, Krizmana i svih artista i t.d. objasniti i ilustrovati samu temu kao veoma važnu!

BALKANSKO POLUOSTRVO

Parafraze poznatih, toliko puta izgovorenih, teza i koncepcija iz misaonog i političkog aparata Jovana Cvijića i u njegovoj sjeni. Ta koncepcija, iznad svake sumnje, ne odgovara potrebama. Međutim: to je irréparable.

Od str. 14 dalje, kada se prikazuje pooštrenje klasne borbe, neka se usporedi s mojim prikazom Barbusseove knjige o Balkanu, gdje se govori o ciframa, i o djelovanju fašističkih oligarhija u Rumuniji, Bugarskoj, Jugoslaviji i u Grčkoj. U prikazu Vase Čubrilovića Rumunija je jedva tangirana. Radić se tu sa Stamboliskim podvodi pod isti koeficijent, što nije historijski tačno. Nešto, što se u ovakvoj sintetičnoj formuli politikantskog uopštavanja ne može ni u kom slučaju primiti, to je str. 16 redak 1–25 i str. 17 redak 1–10. Sve to nije egzaktno. Bugarska se pokrenula do narodno–oslobodilačke borbe tek pod Ruskom okupacijom 1944., a Markos u Grčkoj bio je sveden na guerillu na Albansko–Jugoslavenskoj granici. O svemu tome ne može se danas govoriti punim glasom, ali izvrtanje činjenica nije oportuno. Kraljevska vlada u Ateni 1944–5 jeste sve prije nego oslobođenje Grčke »na klasno proleterskoj bazi«. Tu se svi problemi uopštavaju sa Južnoslovjenskom partizanskom formulom.

Isto tako: stvaranje nacionalnih država Bugarske i Srpske, sa svim tragičnim obratima Battenberg–Koburg–Slivnica–Bregalnica, sa parafrazama 1915–1941, sa bugarskom okupacijom Makedonije, sa njenim pretenzijama na našu zonu, sa svim komplikacijama u Kosmetu i Arnautluku, sve to nije obrađeno vjerodostojno.

Marko Ristić bio je obećao, upravo grozio se na početku, da će se pozabaviti tom problematikom, međutim: Ex nihilo–nihil! Ovo što je imprimirano ostaje, a što je tehnički moguće izmijeniti neka se izmijeni, upravo neka se brišu sve najnezgrapnije stvari. O tome neka se obavijesti Roksa.

BANAC, BOŽO

Isticanje ovih imena u Enciklopediji, mislim, imena koja su u razvoju kapitalističke privrede Kraljevine Jugoslavije igrala važnu ulogu, ni u kom slučaju ne treba da bude mehaničko registarsko bilježenje činjenica kao iz bilo kakvog berzijanskog šematizma. Božo Banac bio je jedan od najvećih korupcionista predratne Jugoslavije, koju danas naši ideolozi ocjenjuju ne pretjerano lijepim historijskim epitetonom »tamnica naroda«. B.B. klasičan je primjer bezobzirnog kapitaliste, koji djeluje u zaostalom seljačkom ambijentu brutalnim metodama iz vremena prvotne akumulacije, sa solidnim međunarodnim bankarskim vezama, kojima je jedina svrha bila i ostala eksploatacija ovog seljačkog naroda do krajnjih mogućnosti. B.B. između ostaloga jeste s kraljem Aleksandrom pokrao Račićevu ostavštinu od 300 milijuna dinara, koju je ovaj namro kao fond za osnivanje Pomorske akademije u Dubrovniku. B.B. kartelirao je čitav niz brodovlasničkih kompanija od Dubrovačke plovidbe i firme Banats et Russko do Jadranske plovidbe i Jugo–Lloyda, i tako postao brodovlasničkim magnatom. Bančevi brodovi plovili su pod engleskih barjacima u inostranstvu, i on je umro kao politički emigrant u inostranstvu, kao stopercentan protivnik svake socijalističke solucije. Uopće: čemu socijalistička Enciklopedija (pa bilo ona in dosibus refractibus) ako 1954. i 1955. govori o ovakvim čaršijskim političarima apologetskim tonom? Čemu postoji princip negacija negacije? U ovakvim drastičnim slučajevima kao što je ovaj Bože Banca ili da se pristupi historijski egzaktnoj ocjeni, ili da se po crti oportuniteta briše. Šematski registarski način prikazivanja fakata bez ikakvog političkog i socijalno–ekonomskog komentara u ovakvim stvarnim slučajevima svakako je odiozan. Govorilo se u okviru same redakcije o generalnoj liniji kako bi trebalo prikazati ulogu kapitala i kapitalista? Da Enciklopedija ne treba da bude apologijom kapitalističkog aktiviteta, to je izvan sumnje.

BANIČEVIĆ, JAKOV

Banicius, Banisius, Bannissius, ima li smisla ovo pohrvaćivanje imena? Gredemo tamburaškim tragom Braće Hrv. Zmaja, a ako već pohrvaćujemo, onda bi po Banissius mogao čovjek da bude isto tako Banišević kao što je Baničević, koga naši daktilografi dosljedno pišu Baričević. Postajemo tako smiješni. Ako nema dokumenata o kroatizovanom prezimenu, to je samovoljna rabota. [...]

BANKARSTVO

Na veoma mudro i diplomatsko pitanje dra Ćurčina da li treba u Enciklopediju unositi ovakve polemičke članke, glavni urednik odgovara: treba. Članak o bankarstvu neka ide pod časopise, ali o takvim »bankarcima« treba govoriti. Te su publikacije bile i otac i majka političke i financijalne korupcije u kraljevini SHS, a ovo zveketanje zlatnicima smeta našem interpelantu. Ton Vuk Dragovića sam po sebi nije dobar, on jeste demagoški, ali nije riječ o tonu, nego o temi.

BANSKA KRAJINA

(Antoljak). Blesavo! Imbecilno! Historik koji ne vidi i neka fakta kao Antoljak bolje je da za nas ne piše. To je čisti gubitak vremena. Do kakvog apsurda dolaze njegove teze: kaže Antoljak, da je protubanska propaganda na granici među Krajišnicima dovodila do neposluha prema banskim odredbama i do otvorenih pobuna. Zašto? Odgovor: »što pod utjecajem oficirske propagande, što iz bojazni Krajišnika, da im ne bi podvrgavanjem Krajine civilnoj vlasti, bili nametnuti kmetski položaji i feudalni tereti«. Svaka riječ je suvišna.

BARADA

Antoljak. Tipično apstraktno: »Baradini su radovi izrazito istraživačkog karaktera, u kojima odbacuje, ispravlja ili upotpunjuje dosadašnje rezultate hrvatske historiografije«. Patetično. U velikom stilu. Barada odbacuje — što, a ispravlja ili upotpunjuje rezultate hrvatske historiografije. Koje historiografije? Historiografije kao takve, u cjelini, sveukupne, dosad poznate, čije i kakve i gdje? Reci stvarno: Barada je dopunio to ili ono, objasnio je ovim ili onim detaljem nešto što je u historiografiji bilo krivo prikazano na temelju nepoznavanja materije ili na temelju krive interpretacije. Ili B. je odbacio ovo ili ono kao neosnovano, ili gleda na neke konkretne probleme ovako ili onako, on poriče ili afirmira i t.d.

BARAKOVIĆ, JURAJ

Mihovil Kombol. Nije dobro, nažalost, od glave do pete. Što znači ovo prepričavanje sadržaja stilom dosadne srednjoškolske pismene radnje: pjesnik pripovijeda, kako se je namjerio na vilu i to upravo u okolici Šibenika, i to još na takvu vilu: »koja govori o njegovim djedovima, o znamenitim događajima u povijesti Zadra, o mitskom podrijetlu gradova Nina i Zadra« i t.d. Barakovićevo djelo po piscu ovoga teksta »nepovezano je i glomazno«, a jedan od najživljih dijelova ovog — »inače glomaznog i nepovezanog djela« — jeste mitska priča o ljubavi između Neptuna i Plankite. To sve može da stoji, ali i ne treba da stoji, a za našu Enciklopediju je to potpuno nevažno, da li je tako, iako ne će biti da je tako kao što tvrdi pisac. Barakovićevo djelo, ocijenjeno strogo poetski, možda da mnogo manje vrijedi od ocjene »glomazno i nepovezano«, ali, ako smo se i kada smo se već odlučili da u okviru Enciklopedije objavimo po mogućnosti čitavu panoramu naše književne historije, onda je na ovome mjestu pod jedinicom Barakovića bezuslovno potrebno uputiti našeg čitača (koji je nesumnjivo gladan uputa), o čemu se radi. B. je jedan od anticipatora slovinskoga patosa od Panonije do Jadrana, a kao takav simptom neke nacionalne svijesti u cinquecentu, i on ulazi u Enciklopediju kao preteča i suvremenik Pribojevića i Orbinija, i t.d. Potrebno je nad ovim dokumentima upotrebiti posve drugi ton, od onog dosadnog srednjoškolskog ocjenjivanja pismenih radnja, kojim ubijamo svaki interes za razvoj naše knjige. Mrzovoljne mravlje kiseline.

BARANOVIĆ

U napomeni za Muzičku enciklopediju i njene tekstove u glavnim je potezima već rečeno sve što se ovdje parafrazira kao primjer u slučaju Baranovića. Ovaj način pisanja nije enciklopedijski. Ovaj način spada u feuilletonističko tralalikanje, kakvo se njeguje po našoj štampi već godinama. Apstraktno nanizivanje fraza. »Široka skala osjećaja od lirike do snažnih dramatskih akcenata«, to spada pod pojam monete, koja kao fraza kruži našim štampanim tekstovima, a ne znači baš savršeno ništa. Time se zarađuje na retcima. Kada se uz tu frazu, najništavniju i potpuno ispraznu, nadovezuje da u tim djelima (kompozitora) »dolazi do izražaja bogatstvo i šarolikost zvukova«, onda se tim »bogatstvom i šarolikošću zvukova« muzikološki nije reklo ništa i nije se objasnilo ništa, a pogotovo u slučaju Baranovića, kada on po autoru »šarolikošću zvukova izaziva radosna raspoloženja puna humora, koja mjestimično prelaze u grotesku«. Da se »ritam i melodijska linija ističu blistavom i zvučnom instrumentacijom«, to čitamo svakodnevno u muzičkim prikazima, ali ta »blistava i zvučna instrumentacija«, u ovome je slučaju čisti pleonazam, koji ne govori i ne objašnjava baš ništa.

B. je operski dirigent, a kao kompozitor vješt i iskusan kompilator, bez neke naročite lične, individualne note, a instrumentacija mu je isto tako savršeno konvencionalna i bezlična. Kao kompozitor neoriginalan, baletski dopadljiv i uglavnom konzervativno dosadan. Nije dužnost Enciklopedije da daje negativne ocjene kod takvih kompozitora kao što je B., koji su u svakom slučaju za čitavo jedno muzičko razdoblje reprezentativni i koji ubiru na našim i na inostranim scenama goleme uspjehe, ali bilo bi bezuslovno potrebno da enciklopedijske ocjene budu stvarne, a ne frazerske.

BARANJCI

Dao sam prilično opširnu napomenu koja nije priklopljena ovom tekstu. O Šokcima neka se ispita teorija, da etimološki Šokac potječe od »So«, što se madžarski izgovara »Šo«, a znači sol! Šokci bi prema tome bili bjegunci iz oblasti Usore i Soli.

BARANJSKA REPUBLIKA

Fakta, više–manje tačna. Republika nije trajala godinu dana, nego samo jednu jedinu nedjelju dana, to jest od dana izbora predsjednika, koji je iskrsnuo u međunarodnoj političkoj zavrzlami onoga perioda, kao neka vrsta Suverena uzurpatora, bez vojske i bez garanta. Desperaterski pokušaj jednog dijela madžarskog proletarijata, među kojima je bilo prilično mnogo bjegunaca peštanskih, funkcionera i mase, da se spasi ma i jedno jedino ostrvce od Horthyjevskog bijelog terora, kada se u smislu konvencija St. germainskog mira SHS vojska povukla s okupiranog terena, koji su velike sile priznale Horthyju, kao sastavni dio madžarskog suvereniteta. Epizoda, koju treba obraditi u okviru madžarsko–južnoslovjenskih poratnih odnosa ili u okviru Madžarske komune godine 1919.

BARILOVIĆ

Pišem već više od godinu dana, da je stopercentno neinteligentno kako se tretiraju pojmovi u ovoj Enciklopediji. Mi nismo Enciklopedija madžarskog, hortyjevskog legitimiteta, da bi se pojmovi trajno objašnjavali plavokrvno plemenitaški. [...]

BARLECIJE

Barjaktari, Barišić, i t.d. i t.d. kao posebna tema, čitav niz primjera za diskusiju, da li da propagandističke prepisivače i kompilatore religioznih, pedagoških, rodoljubivih, planinarskih, poljoprivrednih, veterinarskih, acoucherskih i t.d. tekstova objavljujemo kao posebne jedinice? Čitav ovaj materijal sa stanovišta historijskog trebalo bi obuhvatiti enciklopedijski u skupnim sintetičkim prikazima, gdje bi ta pojedina lica tih autora dobronamjernih rodoljuba, amateura, u jednu riječ trudbenika kao što se kaže — na raznim njivama narodnoga posla — bila prikazana sa bio–bibliografskim detaljima.

BAROK KOD SRBA

I. Mislim da ovi naslovi: Barok kod Srba, Hrvata i t.d. imaju u sebi nečeg kolonijalnog. Zašto ne srpski barok? Dalo bi se dokazati da postoje varijante tih pojedinih nacionalnoobojenih faza, pa kad se kaže vojvođanski, ruski, madžarski ili hrvatski barok, nije se time ništa pogrešilo.

Str. 1 redak 16–20. »Primajući sa nepovjerenjem sve ono što dolazi sa Zapada gledajući u tome opasnost po svoju nacionalnost i po svoju veru, Srbi su usporili ovaj proces ukoliko u životu, toliko i u umetnosti.«

Ta misao prije svoga ne podudara se sa stanjem fakata i ne znam da li je potrebno da bude tako naročito naglašena odmah, u uvodu, tim više što nije nigdje u članku niti razrađena niti dokazana. Obratno od toga. Moglo bi se dokazati da su ovi zakoni tromosti duha i apercepcije (što se tiče prihvaćanja stilova i mode), mehaničke pojave, koje se s vremenom pretvaraju u isto tako fanatičnu inerciju konzervativnog otpora, kada je jedamput takva negacija usvojena kao princip, kao što bi se to moglo naročito jasno dokazati upravo sa srpskim barokom. Nešto, što u XVIII. st. predstavlja negaciju t.zv. srpske, vizantijske, kanonizirane tradicije likovnoga stila, postaje za stotinu godina dogmatičkim kanonom, u koji crkvena hijerarhija ne da do danas dirati kao u religioznu i nacionalnu svetinju. Ova ideja da je bilo vizantijsko–ikonografske inercije kod pojedinih monaha, slikara i živopisaca, mogla bi se primijeniti na slikare, monahe na str. 4, kada se govori: kako je sa baroknim uticajem u slikarstvu išlo mnogo teže i sporije. Tu se i objašnjava zašto je tako bilo. »To su bili, uglavnom, primitivni slikari i zanatlije, sa vrlo skromnim slikarskim znanjem i uglavnom bez ikakve kulture. Oni su bili protiv zapadnjačkih uticaja« i sada se objašnjava zašto »ne samo iz religioznih razloga nego i zato što svojim znanjem nisu bili dorasli, baroknoj slikarskoj vještini« i t.d. i t.d. [...]

II. Moja napomena iznosi 52 reda, od toga nije uvaženo ništa. Gdje se vidi da je netko nešto preradio ili da je netko uvažio samo jedan od mojih argumenata? Čemu redakcija, kada je nitko ne zarezuje?! Roksa nam kod tog posla slabo pomaže ako je dobila taj predmet. Sve je zapravo jalov ping–pong.

BARSKA BITKA

Ova vesela opereta još uvijek traje, i nema joj kraja. Neka je đavo nosi ovako kako jeste.

BARTULOVIĆ, NIKO

Tekst Jure Kaštelana nije dobar. Ovako ne može. Da se kaže: »Pisac bez nekog naročitog dara, formirao se politički u sjeni predratne jugoslavenske omladine, romantičnog pokoljenja, koje je o problemu državnog i kulturnog ujedinjenja naših naroda imalo neodređene predodžbe.« B. pridružio se onom krilu jugosl. nacionalističke omladine, koje se poslije sloma Austrije kao reakcionarno, antisocijalističko, a naročito kao antikomunističko društvo stavilo pod okrilje i u službu dinastičke politike. B. se od svoje drame »Kuga« (1919) sve više razvijao desno, tako da je završio svoj život u četničkim redovima. Ako B. uopće treba da uđe, onda treba o njemu reći i nešto konkretno. [...]

BASARIČEK, ĐURO

Čitav članak treba preraditi. Prije svega: središnji zemaljski odbor, kome je bio dodijeljen, zvao se Središnji zemaljski odbor za zaštitu porodica poginulih vojnika, a ne ratnika. Basariček nije osnovao list »Narodna zaštita«, jer je to bio organ ovoga odbora, a Basariček ga je uređivao. Basaričekov napor oko unutrašnje kolonizacije, bio je diletantska bruka i o tome ne treba govoriti. Kada se već u 3. retku ističe da je do godine 1916 služio u sudstvu, neka se tamo spomene da se bavio problemom suzbijanja kriminala kod nedoraslih i t.d. Kao što je ispravljeno.

BASTAJIĆ, PAVLE

Ů Stigoše drugovi iz Topuskoga, penzioneri, funkcioneri političkog pokreta, organizatori ustanka iz 1941, sa Banije, Korduna i Gline. To je već drugi ili treći razgovor. Ljudi hoće da obnove pamćenje na Pavla Bastajića, da prikupe sve podatke o njegovoj ličnosti, i da postave spomen–ploču na kuću u kojoj je živio za vrijeme svoje konfinacije u Topuskom. Bili su s njim u ličnom kontaktu kao dječaci, kao komunistička omladina, ali kako je bio konfiniran na oba krila, nisu imali s njim neki naročiti dodir, jer su politički faktori partije na terenu bili spram Bastajića kao političke ličnosti konspirativno rezervirani. Sjećaju se da im je pričao o međunarodnoj situaciji, jeseni 1939–40, da je proricao mračne perspektive, da nije imao nikakvih iluzija o komunističkom pokretu Njemačke i da ih je uvjeravao, protivno direktivama da je u Njemačkoj likvidirano sve. Očito da je i on bio u razgovoru s njima rezerviran što je, na kraju, razumljivo. Uputio ih je da razgovaraju sa mnom Vlado Dedijer, jer da je Bastajić vodio jedan razgovor sa mnom nakon svog dolaska u zemlju 1939 godine, a ja da sam, navodno, o tome razgovoru nešto i objavio. Ne znaju šta da rade. Prikupivši čitav materijal koji im je bio pri ruci, neka njegova pisma i policijske registracije, htjeli bi da to štampaju. U toj stvari nisu još govorili ni sa kime od mjerodavnih. Jedan od dječaka iz onog vremena (1939), koji je postao viši sreski funkcioner, zapitao je Tita da li se sjeća da je o Bastajiću bila riječ na V partijskoj konferenciji u Zagrebu 1940? T. je odgovorio da se sjeća, i da Bastajić spada među ona lica koje bi o Staljinu i o staljinizmu, čini se, znalo nerazmjerno mnogo više »nego svi mi drugi«.

Iz grupe Čupine, pijemonteške, Golubićeve, Mustafine, Pavle nije studirao pravo, kao što je to naveo Čolaković u svome prikazu u Enciklopediji Jugoslavije, nego filozofiju, nije studirao bogosloviju u Sremskim Karlovcima nego je tamo polazio srednju školu i maturirao. U Tankosićevoj četi (po pričanju Sime Miljuša) spadao je u neku vrstu buntovnika, dječak bi moralizirao na nekom višem nivou takozvane nacionalne revolucionarne svijesti, u svakom slučaju buntovnik protivu suvišnoga terora! Ta je crta progovorila iz njegova karaktera i u našim razgovorima oktobra i novembra 1924 u Beču. Joffe, novi ambasador stigao je u Beč onih dana, a tamo smo preko veze Đuke C. bili razgovarali sa »tavŕrišč doktorom«. Taj nam je dao vezu, upravo meni sa Leopoldom Mandelom, a ovaj opet sa generalmajorom von Rongeom. Sa tim šefom Kundschaftsdiesta kod A.O.K. razgovarao sam lično o slučaju grofa Luje Vojnovića, u generalovoj kancelariji u jednoj kasarni u Alser–Strasse, gdje je bio na čelu nekakvog odjeljenja za demobilizaciju carske i kraljevske armade.

Pavle se nalazi u teškoj situaciji, kao ilegalac, gonjen od austrijske policije, zbog onog ubijstva jednog austrijskog, bečkog komunističkog publicista, koji je bio definiran kao odmetnik i agentprovokator. Likvidiran po jednome od naših dječaka, likvidator zapeo je u stanu na mjestu čina, zbog svoje vlastite nespretnosti. Na bijegu zapleo se oko patenta salvo–brave i zaključavši se, umjesto da je otključao stan, spustio se iz trećeg sprata u drugi preko kuhinjskih balkona i tamo su ga uhapsili. U ono vrijeme bilo je suđenje. Sud nije mogao da nastupi materijalni dokaz istine da je baš on lično pucao. Branio se da je bio prisutan, ali da je čovjek koji je pucao uspio da pobjegne, a njega da je namjerno zaključao u stanu. Branio se da je u panici nastojao da izvuče živu glavu pod svaku cijenu i da je zato pokušao da se spasi preko kuhinjskih balkona. Pavle Bastajić nije imao ni zimskog kaputa ni šešira, hranio se bijelim kavama, već kako bi mu tko platio u kavanama, a spavao je kojekuda, ponajviše po čekaonicama, pred jutarnjim vlakovima. Prespavao je dvije noći u pansionu gdje sam stanovao ja, kao moj gost. Scena u trgovini, negdje u centru, kad smo mu kupili šešir. Tu smo se rastali.

Sastajemo se oktobra 1940, u Radišinoj 14. Proveo je kod mene jednu mračnu noć, moglo bi se reći nezaboravnu. Kalvarija njegove karijere. To su te glave, skinute sa turskog kolca, melankolični balkanski mentaliteti, zapravo bezazlene sentimentalne naravi, koje preuzimaju na sebe da nose križ u ime takozvanog »društvenog ideala«. Uvijek spremni da se žrtvuju, violentni mladići, postaju heroji, nosioci uloga u svakome slučaju tragičnih. Bavio se likvidacijama, političkim likvidacijama u ime viših interesa po direktivama ruskih vlasti. Slomio se negda u Belgiji, točno se ne sjećam, godine 1931 ili 1932. Likvidirali su tamo jedno lice, o kome je, prikupivši egzaktne podatke, stekao svoje nepokolebljivo uvjerenje, da su pretpostavke za likvidaciju toga čovjeka bile krive ili da je likvidiran nevin. Odbio je da dalje vrši tu ulogu i živčano potpuno podrovan, proveo je godinu dana po ruskim sanatorijima. Osposobljen za daljnje vršenje dužnosti, vraća se na posao u Evropu, našao se u otvorenoj insubordinaciji: odbio je da se dalje bavi tim poslom i tako se pretvorio u dezertera. Gonjen kao dezerter, u trajnoj životnoj opasnosti, izmakao je smrti u nekoliko varijanata, a godine 1936 ili 1937; u Parizu javio se organizacionom sekretaru CK KPJ u stravičnoj jednoj sceni u jednome hotelu oko Pigalla. Tu scenu potvrdio mi je u detalje sam sekretar. Nervno potpuno slomljen, sveden do sjenke, koja strahuje pred svojom vlastitom likvidacijom, čuvajući svoju biološku supstancu isključivo samo sakrivanjem, bez posla, trajno gladujući, bez krova nad glavom, on je pao na koljena pred sekretarom da ga spasi, jer da ga gone i da će ga priklati, jer je upravo tako uspio da izmakne sinoć, negdje u jednoj mračnoj ulici na lijevoj obali. Sekretar je naredio da mu daju slobodan prolaz, što se tiče Pariza, zabranivši da se tamo puca, ukoliko je to bilo u njegovoj kompetenciji na KPJ sektoru.

Slomljen, u nedoumici što da radi, sjeo je jednoga dana i napisao pismo predsjedniku kraljevske jugoslavenske vlade Dragiši Cvetkoviću, svome drugu i znancu još iz beogradskih đačkih dana, i iznijevši mu otvoreno svoj slučaj zamolio ga je da mu osigura slobodan povratak u zemlju, u kojoj je kao građanin neporočan, s time da ne misli da se u zemlji bavi političkim poslovima. Dragiša Cvetković dao mu je salvus conductus i tako se pojavio u zemlji kao definitivno kompromitirana ličnost, prezren i ostavljen, konfiniran po sreskim vlastima u Topuskom. Tak je jednoga dana riskirao izlet do Zagreba i to su elementi razgovora te dramatske noći jeseni 1940 u Radišinoj 14.

Uapšen 1941 po ustašama, po informacijama ovih ljudi iz Topuskoga, on je ubijen tek 1942 u Jasenovcu. Po nekoj drugoj verziji njega su ubili ustaše već 1941 jeseni. To je meni netko pričao tada još u ratu, kao da se Pavle Bastajić krio kod jedne od svojih sestara, učiteljica negdje u pakračkom kraju.

BAŠIĆ, FRANJO

Rečeno je već bezbrojno mnogo puta da je Ravlić izgubio svaku pak i najminimalniju normalnu mjeru kod ocjene svojih jedinica. Kako je taj subotički magistratski činovnik uopće mogao da uđe? Ravlić to motivira, zato jer je štampao zbirčicu početničkih stihova »Pupoljci« u Subotici god. 1934. Šteta za svaku riječ, a boga mi i za pare. 10 redaka teksta, 10 redaka prijepisa, 18 redaka raznih napomena, ovo moje glavno uredničko čitanje, 8 redaka moje napomene, svega zajedno: 46 redaka posla u vjetar.

BATALJON STUDENTSKI ZA ODBRANU ZEMLJE

Ovaj bataljon pojavio se u okviru pokušaja, kada se KPJ htjela afirmirati sa svojim antifašističkim parolama, u predvečerje II. svj. rata, zvaničnom kursu drž. politike uprkos. Ti su pokušaji bili u prvom trenutku tolerirani sa strane nekih naprednih pojedinaca u višoj vojničkoj hijerarhiji, svijesnih da je moralno–političko rasulo ovladalo čitavom zemljom i da vodi u propast. Taj pokušaj regeneracije i unošenja antifašističkog elana u sveopćoj političkoj depresiji, likvidiran sa strane mjerodavnih faktora kao opasan trik komunističkih elemenata da se domognu oružja. Čitava stvar vježbanja tih omladinaca nije trajala ni punih mjesec dana. Svakako, historijski, zanimljiv detalj.

BATINIĆ, fra MIJO

Ilija Kecmanović. Da uđe kao što je reducirano. Napisao čovjek historiju bosanskih franjevaca za 6 vjekova, štampao god. 1881 tu svoju knjigu ili te svoje tri knjige, bez koje se čovjek ne može okrenuti, i trebalo bi, dakako, da se štampa i ocjena te rabote. Ovako ostaje sve apstraktno.

BATTHYÁNY DE NÉMETUJVÁR, KARLO

Da li je anuliran ili nije? Ja ga imam drugi put na referatu, a ovaj put među definitivno anuliranim člancima, a ne vidi se uopće tko ga je anulirao i zašto? Pod opaskom glavnog urednika rečeno je: »postoji već jedan članak, pa ga treba pripojiti. Ovaj kao i prethodni sasvim površan!«, međutim ovog pripojenog članka dakako ovdje nema. Batthyány (kaže A. Marić) »ugušio je 1743. bunu u Slavoniji«. Tu je na jedan, našim suradnicima svojstven, način — tangiran politički i socijalni vulkan naše stvarnosti iz XVIII st. na potpuno nevin, lirski način — en passant! Ova buna 1743. bila je važna pojava, a s obzirom da je taj grof bio jedan od odgojitelja Josipa II. i s obzirom na to, što kod Sermagea i Krčelića u našim vlastitim kronikama igra važnu ulogu, ne treba ga anulirati. Opet nam nedostaju citati kao dokumentacija! Ovo je jedan lajtmotiv za kojim glavni urednik vapije u ovoj pustinji enciklopedijskoga duha.

BAUER, ANTUN, nadbiskup

I. Primjer neuralgične teme, koju bi trebalo obuhvatiti svestranije, s obzirom na politički ambijent u kome je djelovao i s obzirom na njegovu ličnost koja je komplikovana. Jedan od primjera koji predlažem za zajedničku obradbu u okviru L. Z.

II. Rečeno je da je tema delikatna, u ovome trenutku više nego ikad. Ne bih o Baueru Antunu govorio ništa nego fakta: kateheta, profesor, urednik, zadrugar, član koalicije, koadjutor, nadbiskup. Kao profesor filozofije red 18, 19, 20, 21, 22, može da ostane, premda baš nije sasvim tako. Bio je pokrovitelj Akademije, pomagao je Sveučilište i t. d., za svoga biskupovanja nije se stranački opredijelio. I to bi bilo sve.

Ů Briše se.

BAUER, JURAJ

[...] Ovo je replika na repliku Krune Krstića. 1, 15–25, predlažem ponovno da se briše. Tu se »Spelin« reklamira ispred Volapüka, jer je fonetski jednostavniji, blagoglasniji, kraći, dosljedno provodi tvorbe, nema deklinacije i t.d. i t.d. Tu se »Spelin« reklamira jer se »Oče naš« moli bolje na Spelinu nego na Volapüku i t.d. i t.d. Izmislio čovjek »Spelin« 1885, a danas 70 godina kasnije, Spelin je upravo tako mrtav kao i volapük i gluplji od esperanta. U redu. Nad zaboravljenim grobom jednog lingvističkog pobačaja, pravdamo se pod zvijezdama i to povišenim tonom. U redu. Ja sam zato da se ostavi kao kuriozum, ali ništa više!

Dovoljno je da se kaže da je stvorio novi internacionalni jezik (Spelin), izgrađen na općim osnovama lingvističke kombinatorike. Krstić navodi tako veliku literaturu da će svatko tko se bude interesovao za taj spelinski problem moći da se snađe.

BECCADELLI, LODOVICO

I. Bilo je rečeno u napomeni da ovi Tiziani i ovi Michelangeli spadaju među dekorativne atrape, kojima se kulturno–historijski obmanjujemo, pišući o sebi, u okviru posljednjeg stoljeća. U taj kompleks spada i pojam »pripadnika obrazovane aristokracije«, misli se naše, narodne aristokracije, što se u ovim tekstovima konstantno, od vremena na vrijeme ističe patetično, moglo bi se reći megalomanski. Naše društvo nije plavokrvno, legitimističko, aristokratsko društvo i naše društvo nije društvo aristokratskog Horthyevskog tipa. To da se briše! [...]

II. Ne znam kome pada na pamet od naših redaktora, pak ga zove Ljudevitom. Beccadelli je za nas potpuno nevažan. Trebalo bi nešto reći o njegovim notizie historiche etc. O tome nikad nitko ništa ne govori, a to bi za nas jedino bilo važno. Njegove veze s Michelangelom, njegov portret Tiziana, (za koji sam ja subjektivno uvjeren, da nije Tizianov) itd., sve su to blistave ljuske na gospojinskim haljinama, na jednom balu, na kome nismo bili uzvanici. Prepisuje se iz Hrvatske enciklopedije da je nastojanjem Ivana Gundulića postao nadbiskup u Dubrovniku. Govori se o Ivanu Gunduliću, kao da je to poznata ličnost, itd. itd. Tekst bi trebalo konkretizirati.

BECIĆ, VLADIMIR

Oba članka se anuliraju. Neka ih netko u redakciji ponovno preradi (Batušić). Pejićev članak je netačno fabuliranje, nestvarno u ocjeni, a Bašićevića ne će familija.

BEČ, kojeg nema

Jedna takva enciklopedijska jedinica kao Beč spada u CR LZ kao posebna essaistička tema. Jedna slobodna varijacija: Beč, Vindobona, Dunaj, Wienna carstvujušča, uloga ovoga grada u historiji našeg naroda, kako se javlja u svijestima iz raznih aspekata, kako od XV i XVI st. raste na horizontu u obliku političkog i moralnog »salva–uomini« pred osmanlijskom katastrofom, kako se iz refugiuma pretvara u špansko–švajcarsku, lotrinšku opasnost, kako likvidira ostatke južnoslovjenskog feuduma, robeći i paleći iz novomještanske perspektive, nastavljajući rabotu od Luksemburgovaca i Jagelona, kako robi i pali iz novomještanske perspektive, kako caruje i kraljuje na kordonu i na granicama austrijskim, kako ratuje s našim mesom po čitavome svijetu i kakvu kobnu ulogu igra u sveopćoj demoralizaciji svih naših društvenih slojeva (t.zv. narodnih). Šta je sve taj Beč štampao protivu nas vjekovima, što smo sve štampali u tome gradu, kako nam je sjekao glave i učio nas kuhati »cušpajze« i peći bečke šnicle i jesti kajzerice i virštle, plesati valcere, klanjati se dvorskom, bečkom, aristokratskom, građanskom ukusu i neukusu (od baroknih anđela po našim provincijalnim crkvama do kolača od čokolade, do kreme, do muzike, do Secesije do Simbolizma i do Ivana Meštrovića), kako su generacije lutale njegovim granitom kao deklasirani proleteri, koliko nam je prosjačkih pokoljenja proždro ovaj habsburški fetiš, kako smo ga mrzili, što smo od njega preuzeli i imitirali, kako nas je deformirao takozvanom civilizacijom, pogledima na svijet, etatističkim principima, štampom, vješalima i korupcijom. Beč nam je vjekovima poslije Carigrada, Rima i Mletaka bio jedinom sankrosanktnom vezom s Evropom. Frivolan, bogataški, aristokratski, italijanizirani Beč u modi, u društvenim običajima, u političkim uvjerenjima i perspektivama, u kontrareformacionoj propagandi, kao kulturtreger u Bosni, kao uzor u obrtu i u nauci po svim našim palanačkim centrima, kao glavna zapreka političkog ujedinjenja i kulturnog uzdizanja, kao velegrad nad opancima, kao administrativni, vojnički admiralski i kulturni centar carstva od Piccolominija i Princa Eugena do Laudona i do Franca Ferdinanda u Sarajevo. Nezdrave naše alergične reakcije na pojavu ovoga grada u literaturi i u političkim programima. Slavjanoserbština u Carstvujuščoj Vienni od Čarnoevića, Đurđa Brankovića, do Kalvarije prote Mateje na Bečkom kongresu, od politike Obrenovića i Karađorđevića, kneza Mihajla, kralja Milana do majske pogibije godine 1903. dinastije Obrenovića, od Branka Radićevića, Vuka, Miklošića, Kopitara do Jagića i Jovana Ristića i Zmaja, svi khuenovci, svi Peštanci, svi unioniste, frankovci, arhijereji i generali i banovi do barona Rajačića, koji kleče pred uzvišenim prijestoljem sklopljenih ruku u vječitoj bečkoj proskinezi. Sve u redu ko u Beču. Izbečio se ovaj grad pred turskom silom i postao protektorom našeg sitnog pretorijanskog plemstva od požunske dijete do hrvatskoga sabora, u beskrajnoj seriji svojih glupih i katastrofalnih ratova, nedostiživ Uzor od Rittera do Krčelića, grad u kome antišambriramo ili stražimo stražu kao predmeti oko baroknih noćnih lonaca, sa carskim princesama iza paraventa, Italija, Lombardija, Champagna, sva evropska ratišta od Austerlitza do Pariza, tiha lirska kantilena ilirskoga buđenja nacionalne svijesti od Valvasora do Anastasiusa Grüna, do Cankara, do Altenberga i do Ungherove grafike. Iz Beča prodire preko nas na najbrutalniji način »Drang nach Osten« i madžarski feudalni imperijalizam, koji što se tiče eksploatacije južnoslovjenskih zemalja prima u bečkome Burgu svoje bianco–mjenice, a čelične šine puteva Beč–Trst–Budim–Rijeka, čelik grdosija bačkih na Jadranu, Jelačićeva kampanja od Beča do Švehata, svi ti kvantiteti nesreća i nacionalnih brodoloma koji se nikada nisu pretvorili ni u kakav kvalitet osim u onaj eksploatacije, narodne sramote i poniženja, sve to do anšlusa predstavlja asocijacije na ovaj grad. Svjetionik i vješala i krvnička sjekira, Beč je trajna mračna sjenka nad sudbinom naših naroda, politički program u idealnom i kolonijalnom smislu, imperijalistička kartašnica, bordel i klaonica naših duša i egzistencija, pakleni mlin historije koji nas je samlio i po svima vjetrovima sijao stoljećima.

Beč kao motiv mržnje, animoznosti, prokletstva ili pasjeg mahanja repom pred Veličanstvom dostojanstva Zlatnoga Runa, hermelina i briljanata schönbrunnskih. Vindobonski motivi do porculana, muzike, karata, salona, muške i ženske mode, kolača, frakova, konja, uniforme, od Abrahama od Santa Klare, do Gustava Mahlera i do Arbeiterzeitunga. Uloga bečke socijalne demokracije (Renner, Bauer, Kautski, Adler) u razvoju južnoslovjenske socijalističke misli. Beč baroka, empirea, marijaterezijanski i franciskojozefinski Beč, grad svjetskoga rata i agonije XX stoljeća, od zadarskog i porečskog sabora sve do majske deklaracije i sloma.

Pitanje u vezi s tim: bizantinski utjecaji, i Bizant. O Carigradu i o Mlecima trebalo bi intonirati isto tako uvodne eseje u ime CR LZ. Bizant dolazi pod Vizantija. U prvom svesku E.J. javlja se osim Beča još i Beograd, kao pitanje svečane ouverture. I to je jedan od zadataka koji valja riješiti.

Prima se kao direktiva!

BEČKI KONGRES

Generalna napomena: Ponavljam po xti put, neka se naredi urednicima da ne pišu svoje ispravke olovkom, i neka se poštedi glavni urednik da to ponavlja više od pola godine u svojim napomenama, do kojih nitko ne drži ništa. Sve ostalo kao što je ispravljeno.

Ovaj socijalnoborniran ton naših suradnika, koji izbija iz svakog drugog retka, treba radikalno iskorijeniti! Onaj markiz Miho Bona, Che bomba! oštija, sami markizi! Kad ćemo već prestati da se kao prave intelektualne antikalije i mumije stidimo da nismo vlastela, da nismo markizi i grofovi, nego obični bastardi butigara, i puk?

BEDEKOVIĆ, porodica

I. »jedna od najstarijih hrvatskih plemićkih obitelji, navodno potekla od kumanskog vojvode Kutena« itd. Glupo je i doista nije dostojno poziva glavnog urednika, da mora intervenirati kod ovakvih definicija. Ponavljam da mi nismo »Braća hrv. zmaja«, da nismo plavokrvna enciklopedija horthyjevskog tipa! Ovo sve zajedno spada u tromost duha filistarskog, a svi mi, koji se oko tog napora bakćemo, vršimo jalovu dužnost, da bismo uputili ovu jadnu pisaniju smjerom zdrave pameti.

Navedite te Bedeke, ako je važno da udu kao porodica kronološkim redom, a Janka Bedekovića, iz Petrinjske ulice, dakako, nemojte zaboraviti onda u ovoj bedekovićijanskoj komediji. [...]

Bedekovići od Kolomana do Janka predstavljaju nesumnjivo visok stepen narodne sramote. »Jedna od najstarijih hrv. plemićkih obitelji, dala je za 650 godina jednoga Pavlina, koji je preveo jednom drugog madžarskog pavlina, i god. 1744. postavio naučnu teoriju da je sv. Jeronim Dalmatinac–Slovinac. Svakako to nije bilo nikakvo otkriće! Navodi se da ih velik broj tih Bedekovića sudjeluje u crkvenoj hijerarhiji, a osim ovog pavlina citiramo još jednog jezuita iz druge polovine XVIII. st! Od Kumanskog vojvode Kutena do Marije Terezije za 500 godina jedan pavlin i jedan jezuit. Ostalo sve je vacuum. Jedan notar, jedan veliki župan i jedan Koloman, žalosna bilanca.

O tome su napisana 303 retka a pisali su taj tekst Bartol Zmajić, Carić, M. Ratković, Luka Kurbanović, i ponovno Carić. Četrnaest rukopisa likvidiranih, prerađenih, kolacioniranih, pregledanih, vraćenih, ponovno prerađenih i sada imprimiranih, to jest po meni anuliranih. Ako to nije ludo, braćo moja, ne znam što je ludo. Za 40 redaka mnogo vremena i novca.

II. U seriji ovoga imena ne treba zaboraviti na Janka Bedekovića kao na simbol. Dogovoreno je bilo u načelu u CR, da ova imena treba da uđu u Enciklopediju iz političkih razloga s konkretnim dokumentima o Petrinjskoj ulici, o Glavnjači, o upravi grada Beograda, o šestojanuarskom teroru, o političkim umorstvima u kraljevini SHS i t.d. i t.d.

BEDEKOVIĆ, JOSIP

(Pavlin). Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hyeronimi. Nismo protivni tome da takva djela ne budu notirana, jer to jesu kulturno historijski detalji koji u svakome slučaju ilustruju razvoj naše intelektualne, političke i moralne svijesti u XVII respective u XVIII st. ali kao samostalne jedinice ne mogu fungirati.

BEGO, MARIN

(E. Štampar). »Gdjegdje isprepleće komične i tragične situacije, ali bez banalnosti«. »Jezik i stil dobar, samo na mahove razvučen«. Srednjoškolska ocjena jezika i stila: trojka. Na mahove razvučen jezik i stil, ali uglavnom dobar. Kakav je to »uglavnom dobar stil, koji je na mahove razvučen«? Šta znači »komično i tragično isprepleteno, ali ne banalno«? Šta smo od toga doznali o piscu? I to o takvom piscu, kojega danas, po svoj prilici, 99% čitalaca Enciklopedije ne samo da ne pozna, nego uopće pojma nema, da je ikada postojao. Dakle o piscu, koji je otputovao u historijski nedogled i ne vidi se ni po čemu da postoji. Ocjena nepostojećeg pisca, dakle fantoma. Tu se pokazuje osnovni nedostatak ove metode, potpuno suvišne za enciklopedijske prikaze. Marin Bego spada svome jatu. Prikaži ga u ambijentu, u čredu, u svome stadu s kojim je brstio tuđu hartiju, koja valjda nije »maupassantska« — kao što to tvrdi pisac. O toj vrsti pisaca treba dati klimu onoga vremena u okviru kojega su živjeli ili fosforescirali kao krijesnice, a to je predvečerje Svjetske Gospođe Vojne, Madame La Gu#rre 1914– 1918 kao odsjaj Secesije sa velikim zakašnjenjem, i koji su nestali u poratnom vihoru. Ta vrsta naših postsecesionističkih pisaca nije važna individualno po sebi, nego kao grupna pojava. Oni su samo detalji.

BELJE

[...] »Dvije hiljade krava muzara s godišnjim prosjekom od 2600 lit. mlijeka i tendencijom sve veće muzovnosti«. Ova muzovnost potiče od Muze ili jedne od Muza, jer to se zove u našem jeziku »muža«, ta muzovnost, koja pokazuje tendenciju da bude sve veća i to tako da: ako 2600 krava godišnje daje 2600 lit. mlijeka to znači da svaka krava daje godišnje jednu litru! Tu tendenciju za sve većom muzovnošću svakako treba pojačati u socijalizmu! [...]

BEMBO, PIETRO

Ne bih se složio da ime ovoga kardinala ne treba da uđe. Svatko (a tih će biti bezbroj) tko se bavi proučavanjem historije naše književnosti, spotaknut će se o to ime. Bilo bi prema tome dobro da uđe u kolekciju onih lica, koja su kod nas zaustavila i kvarila ukus pokoljenjima, čitavo jedno stoljeće našega postpetrarkizma stoji u znaku Bemba. Bili smo se sporazumjeli na početku ovog našeg enciklopedijskog napora, da ćemo bilo kakvim (da upotrebim jedan termin Milana Marjanovića) inicijacijama u pozitivnom ili negativnom smislu posvetiti punu pažnju. B. spada u red takvih pojava.

BENESA, DAMJAN

Prije svega: pod prostorom naznačeno je kao da ovaj tekst ima 36 redaka. To je i sa crvenim znakom kao imprimirano. Međutim tekst nema 36 nego 28 redaka. To je prvo. Drugo, crvenom olovkom naznačeno je kao da je tekst u alfabetaru trebao da ima 25 redaka, znači autor je napisao 11 redaka više. Zašto? Radi se o imenu, koje po svoj prilici ulazi u Enciklopediju zato, jer to ime Ivo Vojnović patetično evocira u svojoj trilogiji kao važno historijsko ime. Međutim o čemu se radi? Čovjek je pisao ljubavne pjesme kao đak, i sve je ostalo u rukopisu, rukopisi među rukopisima koji nemaju nikakve vrijednosti pak je prema tome i 25 redaka određenih u alfabetaru bilo suviše. Ja sam sveo čitav tekst na 14 redaka, a pitanje da li i to treba da uđe?

BENEŠIĆ, JULIJE

Tema za sebe.

BENLIĆ, fra MATO

Biskup beogradski i smederevski u XVII. vijeku. Trebalo bi o Benliću dati neke stvarnije podatke ukoliko je to moguće. Bez obzira što je bio agent kurije (što je rečeno u napomeni), a što je već drugo mogao da bude u XVII. st., Benlićeva svjedočanstva mogu biti veoma zanimljiva. Da se ispita. Nisam načelno za anuliranje.

Rečeno je već: mi, nažalost, prikupljamo pionirski podatke i ispitujemo raznovrsne terene, koji pred nama nisu ispitani. Mi mjerimo i obuhvaćamo materiju primu i to nam ostaje kao jedan od osnovnih zadataka.

BENVENUTI, DE ANGELO

Kaže Strgačić: »Ide u red istaknutijih talijanskih iredentista«. Za kolonijalnu zatucanost naših ljudi i krajeva, neobično je značajno, da se o ovakvoj vulgarnoj trompeti a la De Angelo Benvenuti piše kao da ide »u red istaknutijih iredentista«, što u podtonu zvuči kao učenjaka koji djeluju s naučnom akribijom u korist istine, i koji su čitav svoj život posvetili tezi, da je talijanstvo istočne obale stvar o kojoj ne treba sumnjati, o tome pisali debele knjige, o čemu se u ovoj Enciklopediji dakako ne govori. Benvenutijeva »Storia di Zara« je politički pamflet i pisac ove knjige ne treba da bude jedinica u našoj Enciklopediji. Njegovo djelo neka se navede u skupnom referatu o pseudonaučnoj i iredentističkoj i pamfletističkoj literaturi ovoga stoljeća (Dudan, Praga), kao primjer agresivnog bezobrazluka, a ne da se ocjenjuju evazivnom frazom »ide u red istaknutih iredentista«, svrstavajući ga tako eventualno na rub pohvale. Slaboumno, ali neobično važno za izvjesne mentalitete, koji se javljaju kod nas kao negativan simptom zaostalosti duha i svijesti.

BEOGRADSKO–KARLOVAČKA ARHIEPISKOPIJA

(Autor dr. Ljubomir Durković–Jakšić). Jedno principijelno pitanje! S obzirom na tezu, da su »Austrijanci pomagali rad katoličkih misionara, a u krajevima u kojima je bilo katolika, pravoslavna crkva je bila potiskivana, a ne rijetko i proganjana«. Da se skrene pažnja gospodi suradnicima Enciklopedije Jugoslavije (predstavnicima jednog čitavog koordiniranog pogleda na svijet i zastupnicima nekih moralnih principa), da se naša Enciklopedija javlja u određenom historijskom momentu kada takve neodređene formule mogu poprimiti oblik politikantskih invektiva sa podtonom raspirivanja religioznog razdora. Mi još uvijek živimo u tako zaostalom periodu svijesti, da se nacionalno opredjeljenje podudara sa religioznim principima. Smatrajući srpsku pravoslavnu crkvu narodnom i jedinom još preostalom narodnom institucijom pod turskim feudumom, i smatrajući da do danas još nikome nije uspjelo da napiše historijsku analizu beskrajnih napora i borbe svih onih seljačkih srpskih elemenata protivu crkvene hijerarhije, koja je bila u grčkim ili fanariotskim rukama, smatrajući pojavu srpske pravoslavne crkve jedinim stvarnim i jedino mogućim garantom za egzistenciju moralne supstancije srpske seljačke mase pod turskim zulumom, nitko nema namjere da smanji značenje njene uloge kao neke vrste katalizatora kroz stoljeća.

S druge strane, austrijska okupaciona vlast u pašaluku i u provincijama sjeverno od Save i Dunava, na terenima kamo su austrijske armade prodrle tek poslije karlovačkog mira, za četrdeset godina XVIII stoljeća provodila je kolonizaciju, kao stroga, feudalna, aristokratska katolička armada, ne imajući povjerenja ni u kakvu crkvenu ni moralnu organizaciju grčkog pravoslavlja. Za austrijski katolički kriterij, sve nijanse pravoslavlja bile su grčke, dakle, par excelence šizmatične i prema tome opasne. To je bio sistem čitavog Korduna, a istaknuto je već u više mahova, da je upravo feudalna kolonizacija Korduna i bila glavnim razlogom čitavog niza rebelija i ustanaka raje, koja se nije dala u kmetove. Treba dakle prikazivati stvar u tačnim historijskim relacijama. Treba imati trajno u vidu, da Austrija kao takva nije bila nikada sklona ni katoličkoj slavenskoj raji na austrijskoj granici, a kako je sve u svijetu relativno, autor i sam priznaje, da je stanje u beogradskoj mitropoliji poslije beogradskog mira nastalo neobično teškim, jer su mitropolite (mahom Grci) bili dvostruki agenti austro–turski i u svakome slučaju neprijatelji srpskog življa kao takvog. Ovu tragičnu igru oko pogibija pod turskim kolcem i austrijskim proselitizmom, treba prikazati posve drugim tonom i načinom, da bi teza dobila na plastici. Površno tretiranje ovoga pitanja sa prizvukom, koliko li su nas gonili kao naciju i jedni i drugi, može danas da dobije na značenju neopolitičkog qui– proquoa, na motiv lamentacija Radovana Košutića i drugova. Naime Latini nas progone već vjekovima kao naciju, i to su nam prirodni neprijatelji. Latini kao konstanta od austrijskog proselytizma do danas.

BERISLAVIĆ, IVANIŠ

Bilo je rečeno na početku i treba da se principijelno provede, da se svi atributi hrvatskih kraljeva, koji su bili madžarski kraljevi pišu redoslijedom hrvatsko–madžarski. Od toga prinicipijelno ne ćemo odstupiti i to neka se provede dosljedno. »U julu 1511. imenovan je za jajačkog bana sa zadatkom da brani ugarski deo Bosne«. »Po molbi rešen je 25. V. 1513. te dužnosti«. Iz XVI. stoljeća ovaj tekst zvuči administrativno kao da je iz »Službenih novina«. Osim toga, kakav »ugarski deo Bosne«?

BETONDIĆ, JOSIP

Ostavio čovjek »Pjesni razlike« u rukopisu. Rukopisi čuvaju se u arhivu J. Akademije. Nitko ih nije čitao. Jedna se zove »Kacamorto« od Trstenika. Ravlić nas uvjerava da se »odlikuju lakoćom versifikacije«. To je prepisao iz Vodnika. Questo »cazzo–morto« nepoznat je i Vodniku. Osim toga sakupljao je »narodne pjesme«, i to »18 narodnih pjesama«, i to iz jednog poznatog rukopisa. Znači, čovjek je prepisao 18 narodnih pjesama i ostavio iza sebe un cazzo morto u arhivu Akademije. Zato nema razloga da uđe.

BIONDI

(Deanović). Pisac historije engleskih građanskih ratova, Biondi je po tome svakako mnogo zanimljiviji nego po recenziji, u kojoj se ističe, da je važnije da se kaže nešto negativno o njegovim galantnim romanima »koji nemaju umjetničke vrijednosti, jer im je stil izvještačen — zbog svojih negativnih baroknih crta«. To nije pročitano nego prepisano. Tko nije pisao u XVII st. izvještačenim baroknim stilom? Meritum ovakvih tema: Mark Antonije Dominis, Uskoci, pamflet zadarskog biskupa Minuccia o Uskocima, kalvinizam, apostaze, dvorovi, inkvizicione smrtne osude, lomače, dvorski historiograf, spektar prije Newtona, pacifikacija Senja po generalu Rabati, madridski mir (1617), revolucija u Engleskoj i t.d. i t.d. biti historik tih problema pisati latinske romane, biti emigrant rodom sa Hvara, mletački diplomata, tema neobično živa, koja se ovdje svodi na suhoparnost prazne ljušture, sa frazama leksikografskim iz stranih enciklopedija.

BIROKRATIJA U SRBIJI

Ocjene referenata su tačne. Mislim da bi takve teme bile potrebne da uđu u Enciklopediju. Kad bismo se odlučili da takve stvari objavimo, trebalo bi temu proširiti i na druge republike, sa nepregledivom masom historijskih, potpuno različitih detalja, jer: dok se još pojam birokratije u Srbiji može svesti na jednostavnu formulu, dotle se u drugim provincijama birokratija razlikuje i po funkcijama koje je vršila i po svom socijalnom sastavu. Po liniji najmanjeg otpora bolje je da se briše.

BJELINSKI

Muzika, Kovačević. Kod ovog muzikologa sve je protkano humorom: »lirska raspoloženja u osnovi vedra i optimistička, protkana su humorom«... »Poletna i živa ritmika, vješto instrumentirana pregledna kompozicija« i t.d. ton koji stalno iritira, a nesumnjivo spada u trbuhozborstvo. Potrebno je, po ovom iskustvu, a to je rečeno već u marginalijama za muzički leksikon, da se izmisli ili pronađe neko novo lice, koje će tom apstraktnom frfljanju dati ne samo drugi ton nego i sadržinu, Opet bibliografija! Navodi se sve što je napisao. Sramota je, ali nisam imao pojma, da ovaj kompozitor postoji i da mu je opus tako golem.

BOBOVAC

I. Ni u kom slučaju da ispadne. Grad Kotromanića Stipe i kćerke mu Izabele, supruge Lodovika Anžuvinca, cousine kralja Tvrtka Kotromanića. Anjou, Budim, Mileševa i sve Tvrtkove kombinacije vezane su za Bobovac.

II. Slabo. Rečeno je već da ovo glavno gnijezdo Kotromanića treba da bude obrađeno plastičnije.

BODIN, kralj od Zete

Ove, gotovo legendarne ličnosti, sasvim iz maglene daljine, kojima se konture jedva razabiru i koji žive u našoj svijesti isključivo samo kao fantomi iz starih pergamena, likovi iz rukopisa više nego živa bića, za koje je dokumentacija posve oskudna, ovakve historijske pojave u Enciklopediji ne bi trebalo opisivati kao realne i stvarne likove na kronološki način. Oni su simboli izvjesnih historijskih perioda, više simptomi i formule nego individualne pojave. Bila bi najegzaktnija metoda prikazivanja da se citiraju dokumenti po literaturi, ukoliko ih ima. Ovakvo romantičarsko nagvaždanje i ovo neinvenciozno prepisivanje kičerske historiografije, zadaje samo glavobolju urednicima i čitačima.

U Prizrenu, Bodin, proglašen je »bugarskim carem« po buntovnoj vlasteli, »kao sin kralja Mihajla, i sam kraljević Zetski«. »I pored nekih pobeda« (jer Bodin, zetski kralj XI st. ne smije ni u kome slučaju da bude poražen — dibiduz — to ne dopušta visoki stepen naše svijesti o nacionalnoj časti iz perspektive XI st.), no on je ipak zarobljen, dakle poražen, a vraćaju ga njegovom sretnom kraljevskom tati Mlečići za skupe pare.

Taj princ lutalica ženi se normanskom princesom, a to je (više spolni) »spoljni znak politike zetskih kraljeva«, a kad Normani opsjedaju Drač, princ Bodin (sada već kralj) »u toku borbe držao se po strani«. Autor Enciklopedije, parafrazirajući Ćorovića, koji je i u originalu sam po sebi nejasan, kaže: »kada su Normani počeli da postižu znatne uspehe bio je na njihovoj strani«, a zatim je proširio svoju vlast nad Bosnom i nad Raškom. Ali, kada je Bizantija potisla Normane, »drački su namesnici oteli Bodinu te zauzete gradove i njega privremeno zarobili«. Koje gradove su vratili bizantijski drački namesnici kralju Bodinu, pošto su ga opet »privremeno zarobili«? I zašto »privremeno«? Ode Raška u međuvremenu col vento, addio! Pod vladavinom kraljevskom Bodinovom barski biskup postao je metropolit Zete. God. 1096–7 Raimondo od Tuluze prolazi Zetom za Svetu Zemlju, on (po Ćoroviću) prolazi »neprijateljski Zetom«, ali ga Bodin, »prijateljski prima«...

Iz ovog medievalnog perioda prikazivati stvari sa nacionalnom konstantom, kao da je zetska, dukljanska, raška, makedonska, hrvatska ili srpska nacionalna svijest identična s ovim svijestima iz XX stoljeća ili kao da se svi politički i državnopravni pojmovi iz XI stoljeća podudaraju sa suvremenim pojmovima, tu rabotu tjerati tako ustrajno kao što je tjeraju naši historici jeste prkosno i tvrdoglavo, ali nije inteligentno. Gruba riječ, ali je potrebno da se već jedamput izgovori u određenoj formi. Ovako se historija ne može pisati. Što se tiče enciklopedijskih prikaza bilo bi dovoljno citirati jedan detalj iz neke kronike po literaturi onoga vremena, a to je upravo ono što se zaobilazi planski, jer ovi naši historici ne će da pišu historiju, nego tjeraju sitnu palanačku propagandu iz druge polovine XIX stoljeća.

Bodin, sin Mihajlov (da li je to stonski Mihajlo, a mogao bi po otonskom, karolinškom kostimu stonske freske biti doista on, taj kralj otac, jer su kraljeve u ono doba crtali dekorateri stereotipno kao kraljeve na današnjim igraćim kartama, i danas je teško razaznati tko je tko), taj princ lutalica, učesnik u pobunama makedonske vlastele, pretendent na bugarsko prijestolje, kralj od Zete, oženjen Normanskom princesom Jakintom, probija se između Vizantije i Normana lukavstvom i cekinima s namjerom, da proširi svoju vlast do Bosne i do Raške, što mu nije pošlo za rukom. Postavlja se osnovno pitanje: zašto preuveličavati smisao takvih kraljevskih uloga velikoga stila, koje propadaju kao potpuno neznatne epizode u okviru od nekoliko godina, jedna za drugom u serijama tog dalekog prostora i vremena, ne predstavljajući objektivno drugo, nego mehaničko kretanje po reljefu. Duklja, Zeta, kao podloge za politički suverenitet XI stoljeća u suvremenom nacionalnom i državnom smislu, samo po sebi contradictio in adiecto. Ova medievalna politogeneza zaslužila je već suvremenije formule od beskrajno dosadnog zveketanja zaglupljujućih rodoljubivih fraza o najispraznijim fantasmima. Kao Ibsenovi »Kronpretendenti« koji se izražavaju metar i po dugim romantičnim frazama, ova simbolistička historiografska proza je ponajčešće zbrka čistog besmisla i neistine. Što znači pojava kralja Bodina kao državotvorca u današnjem nacionalnom smislu, u XI stoljeću između Pape, Roberta Guiscarda, Bizantije i Mletaka? Sa dvjesta konja i mačeva svaki bandit onoga vremena mogao je potpuno slobodno i nesmetano da pojede bilo koga tko nije imao dvjesta konja ili konjanika. Protivu ovog anarhističkog kriminala mogli su se ljudi braniti isključivo samo zidinama, a tko je imao 30 zidara i dvjesta mačeva, taj je mogao u carigradskom ili rimskom bazaru da kupi na magarećoj koži potvrdu, da je Kralj i da je bogom pomazani naš mili i dragi saveznik kralj. Normani u Albaniji, a Bodin (kome se niti identitet ne može utvrditi, jer se zove Konstantin), taj je vladar neutralan u bizantijsko–normanskom ratu, a to znači, da je nelojalan spram careva carigradskih, spreman svakoga trenutka prodati grčke interese Lateranu, Mlecima ili Normanima, spreman da se polatini po uzoru Zvonimirovom, a to se zove iz ove romantične perspektive »stvaranjem velike srpske države« kao pendenta »velikoj hrvatskoj državi Zvonimirovoj«, o kojoj takav autoritet kao što je Nikola Radojčić piše: »Hrvatska odista nije uživala pravu slobodu, još dok je formalno bila slobodna, i čini se da je to narod duboko osećao, pa se za svoju slobodu nije ni borio s onim oduševljenjem i ustrajnošću kao kad bi državu osećao kao potpuno svoju. Po njoj su slobodno vršljali Papini Legati i njihovi poverenici dalmatinski Romani, a spremali su se da je raščupaju Mletci i Madžari«. Besmisao do besmisla: prava sloboda Hrvatske koja nije slobodna (premda to formalno jeste), a to narod oseća duboko, pak se zato i ne bori kao kad bi državu osećao svojom. Sloboda, hrvatska sloboda, narod, osjećaj slobode, osjećaj svoje državnosti i t.d. i t.d. elementi t.zv. idealističkog baratanja pojmovima, koji nisu ni u XIX st. značili to što misli Radojčić i svi naši historici s njime na čelu.

Enciklopedija Jugoslavije ne može da provede sveukupnu definitivnu reviziju svih tih nakaradnih i izvrnutih misli i pojmova, ali ono može, i ne samo to, ona treba da eliminira sav taj balast i da ga svede na minimum. Država, politika, politika etatističkih centara na narodnoj osnovi i t.d. sve su fraze bez ikakve realne vrijednosti u srednjovjekovnom prostoru i vremenu. Bodin i Raimondo od Tuluze napijaju u Skadru kraljevske zdravice (sa šampanjcem): bratimstvo u znaku franco–serbe alijanse, a zatim Bodin odmah istoga trenutka nestaje sa pozornice, t.j. nestaje u rukopisima kronike, a Grci stavljaju sve ad acta, kao da ničega nije ni bilo. Stvari se dalje rješavaju »en famille«, na macbethovski način. Trideset mrtvih na pozornici. Zašto se kolje ova kraljevska familija do istrage? Osjeća se u našoj historiji jedan prijekor, da se to sve, nažalost, zbivalo samo zato, jer ovi baroni srednjovjekovni nijesu bili na visini nacionalne svijesti naših historika kao što su Ćorović, Radojčić ili Stanojević. Javlja se na pozornici novi pretendent na prijestolje, Vukan. Raška na uštrb Zete, Budim na uštrb Gvozda, Mleci na uštrb Zadra, Hercegovina na uštrb Bosne, a sve samo zato, jer nema državotvorne svijesti kod naroda, jer narodi, premda formalno slobodni, ipak to nisu, i jer sve te države ne osjećaju idealnim ostvarenjem svojih političkih programa.

Bodinska formula: Bodin, Konstantin, sin zetskoga vladara Mihajla, konfisiran kao mladić u Antiohiji zbog neke pobune makedonskih boljara, u okviru koje je odigrao ulogu pretendenta na prijestolje, balansirao je između opasnih magnetskih polja tadanje političke stvarnosti. Kao vazal Vizantijski, on je igrao opasnu konspirativnu igru sa Mlecima, sa Normanima i Lateranom podjednako, s jednom jedinom mišlju, da na temelju koncesija jakih sila prodre u Bosnu i u Rašku, kao u svoje neposredne interesne sfere. Baroni na prelazu između rodovskog i feudalnog uređenja, kada su arhajski i patrijarhalni elementi na plemenskoj bazi još uvijek toliko jaki, da ometaju konsolidaciju jakih feudalnih centara, gube se sve do XIII i XIV stoljeća u jalovim naporima osamostaljenja.

BOGAŠINOVIĆ, LUKRECIJA

Jedna poetesa, od koje je ostalo nekoliko rukopisa! Nikakvog smisla nema da uđe. Briše se definitivno!

BOGAŠINOVIĆ, PETAR

Nije riječ o molitvenicima, da se brišu ili ne. Uvijek, jedino i u prvome planu važna je ličnost i vrijednost samoga pisca. U slučaju Bogašinovića ličnost pisca nije nezanimljiva. Trajni su nedostaci naših tekstova u tome, što ih ne prikazuju stvarni poznavaoci materije. Kakva je vrijednost Bogašinovićevih molitvenika? Nije čovjek bio samo pisac molitvenika (a ni to nije takva vještina te bi je trebalo prezreti u XVII st. kod nas), nego je prepisivao, prevodio i sastavljao svoje molitvenike, vrlo vjerojatno po nekim uzorima, samo o tome referent pojma nema. Osim toga: natpis o »Obkruženju grada Beča« trebalo bi prikazati, što je zapravo? Da li kronika, apologija ili plagijat? Da li je taj natpis vrijedan ili bezvrijedan? »Slaba književna vrijednost«, same poeme, kod jedne takve aktuelne teme tko nam može tu biti garantom? Ravlić? On nije od toga pročitao ni retka. Barac je imprimirao, a pitanje je da li i Barac o tome ima pojma?

BOGDANOVIĆ, DAVID

(Ježić). Neuralgično. Trećerazredni prepisivač i plagijator bez ikakva značenja, osim što je pisao udžbenike u kojima ni jedan podatak nije tačan, a svi sudovi krivi. Tu se u tekstu navode sva njegova djela sa plombom, a rad, koji mu je »i inače« (i svakako) bio neispravan, ističe se da je »uglavnom« ispravan...! Nije originalno djelo — kaže — ali se zato navodi 7 gradova u kojima je pio pivo i derao laktove kao srednjoškolski profesor.

BOGDANOVIĆ, FRANJO

Po treći put pod perom. U drugoj varijanti stigao mi je na diskusiju s napomenom: da direktor odluči — da ili ne! Ubogi direktor. Odlučio je — ne — a sada se taj isti Bogdanović ponovno javlja sa prijedlogom da ipak uđe.

BOGDANOVIĆ, MILAN

Šrabec Emil. Principijelno: »Iz stare zagrebačke obitelji Šrabec.« ...Filistarski ton Katedralisa. Što znači biti iz stare zagrebačke obitelji? Po čemu? Po tome što je otac ovog dosadnog prevodioca bio 50 godina pretplatnik Obzora. Što znači u našoj poetici blank–vers? Kaže recenzent, da su mu prijevodi poetični. Prijevodi mu naime nisu poetični.

BÖHM–ERMOLLI, EDUARD

Pitanje austrijske armade u Jugoslavenskoj Enciklopediji, isto tako i pitanje austrijskih generala, a naročito onih hrvatske i srpske narodnosti, potpuno je otvoreno. Böhm–Ermolli, osim svega, bio je i komandant u momentu sloma austrijske vojske na našem terenu. Kako je i na početku 1914. upravo on vodio operacije na Savi i Dunavu, trebalo bi o svemu tome, razumije se, reći mnogo više, mnogo iscrpnije i mnogo sadržajnije nego što je rečeno u ocjeni: da se smatra, da je bio »jedan od najboljih viših komandanata austrijskih za Prvog svjetskog rata«. O tome pitanju govorit ću u Vojnoj redakciji u Beogradu. Vidi slučaj Borojevića et comp.

BOKEŠKA PLOVIDBA

»Nema je u alfabetaru, neka ne uđe!« To je napomena na temelju koje je anulirana. U redu! Ali da »Bokeška plovidba« treba da uđe u parobrodarstvo kod nas ili na neko drugo mjesto gdje se to parobrodarstvo prikazuje, to je, mislim, izvan sumnje. Tako se jedan detalj baca tu, a ne će ga biti tamo ili će ispasti uopće ili pasti u zaborav ili se izgubiti. Ponavljam: treba zavesti registar za ovakve stvari koje se iz raznih razloga na jednom mjestu anuliraju, a negdje pod drugom jedinicom mogu da se ponovno pojave ili upotrebe. Ovakva mehanička anuliranja su jednostrana, unose zbrku, nisu metodična, i treba taj način izmijeniti.

BONIFAČIĆ, ANTE

Principijelno: sva imena koja su kontaminirana šovenskim (u okviru II. svjetskog rata) profašističkim elementima podivljalog nacionalizma kao svog osnovnog uvjerenja, ili pisci koji su u tome smislu djelovali u predratnom i u ratnom periodu, a inače su se afirmirali kao književnici ili pjesnici, nema nikakva razloga, da ne budu fiksirani u Enciklopediji. Na primjer: Dragiša Vasić, Miloš Crnjanski, Stanislav Vinaver, Rastko Petrović, Mile Budak, Ljubo Wiesner, i t.d. Takva lica ulaze sa biografijama i objektivnom ocjenom književne i političke djelatnosti. Kao na pr. Bartulović, Đuro Vilović, Desnica! Oni su simptomi svijesti ili fatalnih zabluda u jednom izvjesnom periodu. Pitanje je da li A. Bonifačić spada u takve književnike? Šarlatani ŕ la Viktor Vida ili Bogdan Kadica i t.d. i čitav niz danas kamufliranih građana, koji djeluju u pozadini ili iza kulisa, igrajući ulogu javnih radnika...

BORBA

Ovaj tekst Dragog Milenkovića ne može da ide. Ima čitav niz potpuno netačnih konstatacija, jednostranih, sitničavih. Zašto da se spominje slučaj Đure Cvijića, koji je likvidiran kao antigorkićevac, kada se prikazuje »Borba«, kada je Đuro Cvijić jedan od osnivača i pokretača »Borbe«, i kada je kao urednik toga lista odležao dvije godine u zatvoru? Enciklopedijski dezinformativno i potpuno izvrnuto itd. itd.

Dogovoreno je, da se »Borba« prikaže na temelju iscrpnih citata od 1922 — 6. I. 1929, isto tako i za NOB period, sve do pokretanja u Beogradu 1944. Ti će citati sami nametnuti ekplikativan tekst kronološkim redom, i dati mnogo bolje historijat i profil lista nego što je to urađeno. Da se ne zaboravi ilustrirati facsimilima.

BORBA ZA VJERSKO–PROSVJETNU AUTONOMIJU

BOSANSKO–HERCEGOVAČKIH MUSLIMANA 1899–1909

(t.z.v. Autonomna borba)

Str. 1 red. 22, 23, 24, 25. Govori se tako tajanstveno o »odvođenju jedne maloljetne muslimanke, koje je izvršeno na podsticaj katoličkog klera kao da je riječ o misterioznom, ritualnom umorstvu, a ne o pokušaju blesavog fratarskog proselytizma! Neka se kaže u čemu je bila stvar, jasno i razgovjetno!

BOROEVIĆ, SVETOZAR

U ovome obliku nikako! Čitav niz razloga govori za to, da se baci ad acta, a isto tako i da uđe u Enciklopediju. Kao komandant divizije u Košicama poznati tiranin. Kao praški komandant kora politički neprijatna crno–žuta kreatura, legitimist. Kao sočanski general, administrativni građanski krvnik. Umro je u emigraciji kao dosljedan legitimista, logično. Počasni doktor zagrebačkog sveučilišta i kao takav narodna sramota. Jedan od simptoma našeg kolonijalnog stanja. Smiješna je pomisao da uđe kao jedinica i to još kao Feldherr, neka vrsta graničarske slave, a opet tako je bilo. U okviru austrijskih ratova takvih Boroevića ima nekoliko stotina. Kao zapovjednika kora na početku I. svjetskog rata treba ga notirati. Strah i trepet Doberdoba. Glaise Horstenau: Osterreich–Ungarns letzter Kreig govori o Boroeviću, i tu bi bili potrebni citati kao i citati iz čitavog niza talijanskih publikacija. Prije formule kakav je bio strateg, trebalo bi poznavati materiju. Zbog svega toga ipak treba da uđe.

BOSANSKA BISKUPIJA

I. Nije Babić toliko jednostran koliko je shematičan. Ovo ogromno historijsko pitanje bosanske biskupije kroz stoljeća u ovom je prikazu samo tangirano, i jedva da dodiruje sva otvorena pitanja t.zv. bogomilskog perioda. Da bi se pitanje zaobišlo mogla bi se ta biskupija prebaciti na »vrhbosansku« što bi bio remedij, ali tema doista spada pod pojam Bosna.

I u ovom slučaju predlažem, da se članak štampa kakav jeste i da se upotpuni jednim člankom, kao komentarom.

II. Bilo je već rečeno, kada je o tome diskutovano pismeno, da ide pod Vrhbosanska, da se uglavnom provede rokada u alfabetaru.

BOSNA, OPĆI ČLANCI

I. [...] Citat: »U staroj Jugoslaviji vršeni su pokušaji« i t.d. U vezi s generalnom napomenom, koja nikako ne može da se provede u djelo, da se briše ova stara Jugoslavija! Neka se govori o kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca do 1929, ili o 6–januarskoj Jugoslaviji do 1941., ili o bilo kakvoj drugoj Jugoslaviji samo ne o »staroj«, jer kada je ta »stara Jugoslavija« predala dušu Gospodinu, nije imala ni 23 godine, pak je prema tome još uvijek bila mlada Jugoslavija... [...]

II. KNJIŽEVNOST BOSANSKA. Ja bih je ostavio kako jeste, odgovornost zato nosi sama redakcija BiH, bez obzira što zamjerke Ujevićeve nisu negligéable.

[BOSNA I HERCEGOVINA] KNJIŽEVNOST U BiH

I. Dogovoreno je da se članak Meše Selimovića »O književnosti u BiH poslije okupacije god. 1878«, ne će uvrstiti u Enciklopediju. To je glavni urednik dogovorio i sa sekretarom redakcije Kecmanovićem u Dubrovniku. Razlozi: svi elementi književnosti bosanske poslije okupacije 1878 bit će navedeni pod srpskom ili pod hrvatskom književnošću.

II. Iz razloga koje smo utvrdili kao pozitivne, briše se tekst Mehmeda Selimovića o suvremenoj bosanskoj književnosti kao jedinici. O tome valja obavijestiti redakciju s potrebnom motivacijom.

BOŠKOVIĆ, NATALIJA

Bez obzira na napomenu Roksinu »prva i najbolja srpska balerina — nema političkih grehova«, ne ćemo je uvrstiti! Vrangelovka, ostala u emigraciji, djeluje u inostranstvu. Njena precizna tehnika i prefinjena osjećajnost, nježan lirizam i meka gipkost i t.d. ne će nas slomiti u toj odluci da se briše.

BOŠKOVIĆ, RUĐER

Dogovoreno je da će dodatak o Naturfilozofiji Boškovićevoj napisati V. Korać u Beogradu ili netko od njegove grupe. Taj zadatak nisam za vrijeme svog boravka beogradskog mogao izvršiti, jer je Korać ležao u bolnici operiran. Neka se iz Ruske enciklopedije kompilira dodatak o Naturfilozofiji Boškovićevoj ili neka se ta tema preda na obradbu jednome od nuklearaca ili fizikalnih kemičara u Zagrebu. Možda Paiću?

BOŠNJACI

Nemam impresiju da bi trebalo da ostane kao posebna jedinica. Sve te vrste četa trebalo bi skupiti na jednom mjestu. Osim toga sam tekst nije dovoljno informativan: I, 2. »Prvobitno naziv za pripadnike konjičkih kopljanika rođenih u Bosni, koji su bili u službi njemačkih vladara«. Kaže Brockhaus III, 186. 2 »Polnische Reiter die in der ersten Halfte des XVIII Jahrhund. neben den Ulanen vorkamen, sowie Preuss. Lanzen–Reiter slaw. oder Orient. Herkunft«. Dakle poljski konjanici slavenskog ili istočnjačkog podrijetla.

I, 15–16. Korpus Bošnjaka ili puk Bošnjaka trebalo bi da se navede u originalu. Isto tako 19. Pulk Tatara ili Puk Towarczya, što mislim, svakako, da je loš prepis. Osim toga: II, 3, 4, 5. Bosanski bataljoni bili su bataljoni, a ne pukovi. Osim toga nisu bili garnizonirani samo u velikim gradovima.

II, 8, 9, 10. Kada je riječ o bosanskim četama u okviru austrijske vojske za I. svjetskog rata, nas bi ovdje interesovali konkretni podaci o gubicima, koji su bili enormni, a naročito u okviru bitaka na Soči. Palo ih je najmanje 30–50.000. Ocjena da je »ljudstvo bilo lojalno«, i da su »ove jedinice smatrane najboljima«, delikatna je do tog stepena, da je treba bezuvjetno brisati.

BOŽANOVIĆ, MILOŠ

Jedan od crnorukaca, za koga sam se odlučio da se briše. Bio je, međutim, ministar vojni god. 1913, svakako crnorukac, jer ga inače Milutin Lazarević ne bi bio uvrstio, a i autor nekih vojničkih stručnih publikacija. Pokolebao sam se. Tačna je napomena Tkalčeva, a to je lajtmotiv što se trajno ponavlja, da nitko ne posvećuje u ocjenama pažnje publikacijama tih generala, kakve su vrste. Da li su kompilacije ili originalni radovi?

Jer, napokon, publikacije su materijal koji nas iz enciklopedijske perspektive interesuje podjednako kao i funkcije koje su ti pojedini generali vršili. Kaže da je trasirao dio pruge Petrograd–Varšava a kasnije Lapovo–Kragujevac. O tome bi trebalo dati neke detalje, jer je to važno.

BOŽIĆ, MIRKO

Slab prikaz. Ovako ne može. Božić je talentovan književnik, nije mu posvećena dovoljna pažnja. To, što Kaštelan kaže, da iz Božićeva rječnika »često snažno izbija lokalni kolorit« nije rečeno koji lokalni kolorit, a takva je karakteristika sasvim slaba.

BOŽIDAROVIĆ, NIKOLA

I. Napomena za razgovor s A. Deanović.

Da li Božidarović ili Božidarević? Artur Schneider, Hrvatska enciklopedija 201, 202, 203 svrstao ga pod Božidarević. Njegova teorija glasi ovako: »Ime dolazi u Dubrovniku od XV st. Po svoj prilici nisu sva lica ovoga imena potekla od Božidara Vlatkovića poput slikara Nikole i Ivana, ali je vjerojatno, da su potekli sa Lopuda. U XV i XVI st. to se ime piše Boxidarovich i Boxidarevich kao i Boxidari ili Bosidari.« Čitava ta teorija o Božidarevićima ili Božidarovićima, Boxidarima ili Bosidarima kreće se na kokošjim nogama.

Citiram: »Nisu sva lica ovoga imena potekla od Božidara Vlatkovića, ali je vjerojatno da su potekli sa Lopuda.« Zašto se taj Božidar zove Vlatković, tko ga je kao Vlatkovića zapisao i zašto mu se sinovi ne zovu Vlatkovići, a kad su već potekli sa Lopuda — Lopudići ili Lopudarevići? Čista Schneiderovska igra riječima, bez ikakve konkretne podloge.

Zvali su ga Nicolaus Ragusinus, i jedino što bi bilo logično, kad smo ga već pohrvatili, da ga zovemo Dubrovčaninom.

Unosimo jedan novi elemenat u ovu teoriju oko podrijetla Nikole Dubrovčanina. Tom teorijom pobijamo Schneiderovu da je »porodica bila vjerojatno starinom s otoka Lopuda, a ne iz Kotora, kako neki misle«. Koji su to neki, koji »kako neki misle«, to nam Schneider nije rekao. Tvrdimo, da je Božidarović član »obitelji koja je bila podrijetlom iz Kručice kraj Slanog, ranije se zvala Velisalić, a majstorov otac je dubrovački slikar Božidar Vlatković«. Sad smo unijeli u tu teoriju još jednu hipotezu: Kručicu kraj Slanog i novo ime porodice Velisalić.

Po svemu ostavio bih ga kao Nikolu Dubrovčanina.

Prva sačuvana vijest o njemu je ugovor od 2. IX. 1476 sa dubrovačkim slikarom Petrom. Citiram: »Habitare condicto Petharo et esse fidelis et obediens more boni famuli«. U tom dokumentu javlja se Nikola Dubrovčanin kao »bonus fumulus« jednog majstora Petra, dakle šegrt kod Petra. U tom dokumentu kaže se expressis verbis da je taj Nikola »de Catharo«, dakle iz Kotora. To da je Nikola rodom iz Kotora, negira Schneider kao »očitu zabunu ili pogrešku«. Na temelju čega, nije motivirao. Od god. 1477 do 5. XII. 1494 — sedamnaest godina, ne znamo o čovjeku ništa. Kad ne znamo ništa, onda ništa ne znamo. Ako je važno citirao bih taj ugovor sa Petrom (Ognjanovićem?) u cijelosti i u latinskom originalu.

I, red 10–14. Citiram: »Upravo njega je lokalna tradicija zavila legendarnim imenom Nikole Dubrovčanina, pripisujući mu čak slike u Dubrovniku i okolici, koje nikad nije načinio«.

Zašto bi to ime bilo »legendarno«? Nisu znali kako se zove i prozvali ga Rhagusinus, pošto je vjerojatno i sama sebe tako zvao.

I, 15–25. Čitavu karakteristiku t.zv. »dubrovačke slikarske škole«, ostavio bih na kraju prikaza, kao završnu ocjenu.

O čovjeku znamo malo, gotovo ništa. Živio je 40 godina i umro. A jedino što nam je ostavio to su slike. Mislim da sama Schneiderova panorama sa imenima Marinova, Lovrina, Hamzića i Matejeva predstavlja dobru podlogu, da se Nikola Dubrovčanin kako–tako prikaže u prostoru i u vremenu naših vlastitih relacija. Sve teorije o podrijetlu porodice, o imenima i prezimenima, čitavu tu »materiju primu« ostavio bih pod znakom pitanja.

Ocjena slikarskih elemenata u djelu Dubrovčanina, kod Deanovićke je više–manje tačna, ali bi je na mnogim mjestima valjalo stilski preraditi. Da se pozove na razgovor.

II. [...] Što se tiče načina kako komponuje dekorativne scene svojih prizora, Božidarović, sputan ukusom vremena, njeguje s jedne strane još uvijek arhaičnu shemu poliptiha sa statuaričkim nizovima figura u odvojenih poljima oko centralnoga lika, a u nekima on se slobodno udaljuje od uobičajenog tradicionalnog ikonografskog načina. Tako na pr. na slici kod Dominikanaca, on više ne komponuje svetačku pratnju Bogorodice kao galeriju usamljenih figura, izolovanih u svom dostojanstvu mrtvih ikona u odvojenim predjelima poliptiha, prikazujući ih u parovima lijevo i desno od Madone. I dok je na slici Đorđić radikalno napustio oblik statuaričkog i ukočenog poliptiha, tako da su likovi oko prijestolja poredani u okviru slobodne kružne kompozicije svetačkog poklonstva i razgovora s Madonom (po motivu Sacra conversatione«’) na triptihu u Dančama, u Slavu Sv. Martina on se ponovno vraća uobičajenoj formuli poliptiha, odvojenog koordinatnim shemama na sastavne dijelove.

Smatram da je jedan od najosnovnijih nedostataka čitavog prikaza u tome što je Božidarović izolovan isključivo na dubrovački provincijalni krug, a nije postavljen u prostoru ni u vremenu čitavog slikarskog raspona onog kulturno–historijskog perioda. Trebalo bi u najosnovnijim potezima ipak reći, koji su elementi Carpaccia bili presudni za razvoj Božidarovićevog stila?

Kad je Božidarović počeo slikati koncem XV. st., djelovala je u Dubrovniku lokalna slikarska škola koja se pod uticajem slikara Blaža Trogiranina, Marinova, Ugrenovića i Ognjanovića razvila na bazi konvencionalno gotičko–bizantskog ukusa, kakav se u Dubrovniku konservativno njegovao čitavo stoljeće. Svrha ovih likovnih apologija bila je isključivo ritualna, da djeluju ornamentalno kao najbanalnije pozlaćene ikone.

Božidarović, Hamzić i Lovrin, nastavljajući i njegujući neinvenciozno i ustrajno dalje ove elemente tradicionalnog ukusa starijeg likovnog perioda, produžuju tako tradicije t.zv. dubrovačkog slikarstva, tipično provincijalnog, na način koji nema u sebi ničeg dubrovačkog specifičnog osim što je zaostao i provincijalan. Pod sve jačim uticajem novih slikarskih inspiracija upravo onog nečeg što se počelo javljati kao renesansna moda, udaljujući se od osnovnih elemenata bizantinske ikonografije, ti slikari, koliko god bili zatureni u provincijalnim likovnim zakutcima, ipak nisu mogli da se sasvim otmu likovnom uticaju sa druge obale. Novi dekorativni motivi kod Božidarovića javljaju se kao nesumnjiv uticaj V. Carpaccia (i ne samo njega). Pod jakom sugestijom svježeg i novatorskog nekonvencionalnog načina i Božidarović se u nekim svojim slikama odvojio od ikonografske konvencije zastarjele dubrovačke mode, i ostavivši iza sebe čistu sakralnu apstraktnu shemu pozlaćenih ikona, on je u nekim detaljima otvorio široke perspektive na nove razvojne mogućnosti svog vlastitog opusa. No to su samo detalji, u kojima ga od njegovih sljedbenika zapravo nitko nije dosljedno pratio do punoće nekog umjetničkog ostvarenja. Da on dekorativnu pompu pozlaćenih ikona obnavlja novim motivima, da reducira likove svetaca na obično mjerilo smrtnika, da obogaćuje svoje pozadine pejzažima, arhitekturom ljudskih i životinjskih likova, da neke ritualne svečanosti crkvene postavlja u pejzaže, da se dakle odvaja od konvencionalne stege, u nekim svojim kompozicijama posvećujući naročitu pažnju čak i rasvjeti i atmosferi, to su sve detalji, koje bi trebalo prikazati minuciozno. Od Crivellia do Carpaccia, on je svakako mnogo toga naučio, a što je naučio i ukoliko se to što je naučio odražava u njegovom načinu, to bi trebalo odrediti s poznavanjem problematike i stvarno. [...]

Ů Ad Božidarović

Pišući o Božidaroviću, ni Schneider ni Karaman nisu se naročito proslavili. Prije svega druga polovina quatrocenta na prelazu stoljeća, kada djeluje u Dubrovniku Božidarović (znači u relacijama na našem vlastitom terenu), on djeluje u okviru jedne epohe, koja se ni sa kakvog kriterija ne može uzeti likovno négligeable. Pišući te teme i razrađujući ih u našoj Enciklopediji, imamo u vidu čitav teren, i principijelno po mogućnosti, ne ćemo da izolujemo ni jednu likovnu pojavu. Između duo– i –trecenta, zaokružene su na istom terenu, i u istoj kulturnoj zoni dvije velike faze stila i ukusa, poslije raspona od nekoliko stoljeća. Neohelenistička, (Sopoćani, Mileševa, sa makedonskim krugom i mediteranskim ukrštavanjem) i bogumilska plastika. Ni jedan ni drugi krug nije takav, te bi ga trebalo smetnuti s uma, kada se govori o Dubrovniku kao likovnom centru. Do kog su stepena te medievalne izolacije bile kobne, jasno dokazuje i slučaj Dubrovnika kao likovnog centra. U Dubrovniku njeguje se još uvijek ikona na zlatnom fondu, po zakonu tromosti i uobičajenih konvencija na čitavoj istočnoj jadranskoj obali. I Božidarović prema tome, i koliko je htio da se modernizuje, još uvijek drven kao Crivelli. To, što govori paralelno o Vivariniu i vivarinijevskom uticaju Schneider, on miješa dva eliksira. Crivelli da, ali Vivarini nikako. Vivarini je sasvim drugi potencijal.

Kada se govori o uticaju Carpaccia na Božidarovića, sve hipoteze o njegovom izletu u Veneciju su suvišne. Iz Carpacciova djela, ako je nešto Božidaroviću bilo poznato, bio mu je svakako poznat zadarski Carpaccio. To se naročito dobro vidi, između ostaloga, na sv. Martinu na Dančama. Oba konja, onaj Carpaccia i onaj Božidarovića, dva su bijela drvena konja iz istog bazara i iz istog cirkusa. I bogata viteška oprema, sa raznim kićankama i uzde, zatim sjajna i bogata viteška pojava u oklopu, gesta kojom su jedan i drugi konjanik isukali svoje mačeve, sve je to varijanta Carpaccio. Dok Carpacciov konj drži glavu poludesno, Božidarović je komponovao konjsku glavu sa trzajem lijevo. Carpacciov konj, kao dresirano cirkusko biće, podigao je desnu prednju nogu, a Božidarovićev lijevu prednju. Oba sveca idealizirani su mladići. Carpacciov sv. Martin je gologlav, a Božidarovićev je pokriven baršunastim [...]. Frizura im je bogata, sa koketnom kaskadom kovrčica.

[...] Mi nemamo ni jednog podatka po kome bismo mogli prosuditi Božidarovićev način rada u croquisu, prije nego što je svoju prvu skicu, rođenu u neposrednoj zamisli, tako reći kostimirao po ukusu konvencionalnih kanona, mode, frizura i načina odijevanja.

Anegdota kod Božidarovića uopće nema. On je svečane prizore visokih, vrhunaravnih audijencija, u kontaktu s najvišim božanstvima, prikazivao ustrajno statički. Jedini novum, koji nije ni po čemu smionost, jeste da je u okviru dominikanskog triptiha, u lijevom i desnom krilu komponovao po dvije svetačke figure. Nema ni jedne marine sa perspektivom [...]. I Dubrovnik mu je dat iz ptičje perspektive, kao veduta, ali u svakom slučaju votivna. Ni na jednom od njegovih verističkih detalja ne bi čovjek mogao da procijeni, da su se pojavili na temelju nekog individualnog, ličnog opažanja. Sve su to preslikani rekviziti. Što se tiče kostima, uglavnom bogatih venecijanskih brokata, i ti su mu još više primitivistički drveni, nego što bi to moglo da bude poetiziranje tkanine. Isto tako su mu i svi ženski likovi dosadne blondine. Prosječno, dotjerano, konvencionalno, uredno, nema ni jednog barbarskog originalnog akcenta. Možda je Lovrin od njega bio smioniji?

BOŽJI SUD

Dvoboj kao vrsta božjeg suda. Trebalo bi prikazati od čega se sastoji. To je borba optuženog i tužitelja, a priznaje se u smislu osude pravo pobjednika. Kako su se borili? Po pravilima ili pod nečijom kontrolom? Oružjem, kakvom vrstom oružja, ili golim rukama? Svima sredstvima? Do iznemoglosti ili do smrti?

BRANIMIR, knez

O, fra Stipe, bože nam pomozi! Ovako se anulira, kao potpuno suvišna parafraza Baradinog teksta iz Hrvatske enciklopedije III, 241. Prije svega, o ovoj nesretnoj »upisnici« na rukopisu Evanđelja u Akvileji (t.zv. Čedadskog evanđelja), toliko se govori u svim našim tekstovima, a naročito pak u ovome na dva mjesta i to I, 2 i 3 i II, 7–10, kao da je ta nesretna Marjuša, Marija, ili Mariosa Cometissa toliko važna, da je valja učiniti pod svaku cijenu besmrtnom.

Šta da kažemo u ovakvom jednom generalnom osvrtu o tipu našeg historiografa, koji tvrdi II, 6, 7: »O političkom radu kneza Branimira ne govori ni jedan izvor«.

Da o »političkom radu kneza Branimira ne govori ni jedan izvor« — to je historiografska teza Mihe Barade. Miho Barada je tu tezu razradio na temelju dokumenata: »Mnogi spomenici svjedoče, da je njegov (t.j. Branimirov) rad na vjerskom polju bio vrlo aktivan.« To je, kaže Barada, razumljivo kao reakcija na Zdeslavovu bizantinsku orijentaciju. To je razumljivo, dapače i više od toga, to se podudara sa čitavim historiografskim sistemom Mihe Barade, kade je riječ o tom branimirskom kompleksu, ali da Stipe Gunjača tu Baradinu džezvicu podgrijava i na vatrici naše Enciklopedije, to je manje razumljivo.

Obrađivanje ovih pitanja na ovaj način, nema nikakva smisla i čitav taj tekst treba preraditi od početka.

Kako je došao na vlast Branimir? Došao je na vlast, pošto je stao na čelo zavjere. Protivu koga je bila uperena ta zavjera? Protiv Zdeslava. Kako je zavjera ostvarena? Tako, da je zavjera, kojoj je Branimir bio na čelu ubila Zdeslava! To je svakako veoma neprijatno, ali pošto se mi izražavamo salonski i pošto se Branimir »nije bavio politikom«, jer o tome ne govore izvori, jer izvori govore samo o tome da se bavio zavjerama, koje su opet skidale s vlasti druge knezove, i to tako da su bili pogubljeni, ali ne politički, dakako, nego vjerski, to je samo jedan od dokaza, da se Branimir nije bavio politikom. To je teza Baradina, koji taj apolitički début kneza Branislava na početku njegove političke karijere, objašnjava jednom fizičkom likvidacijom, t.j. umorstvom, koje je bilo čisto apolitičke prirode. A zašto su ubili Zdeslava? Ubili su ga iz reakcije na njegovu bizantsku orijentaciju.

I to je, posvema apolitički, logično i razumljivo. U redu! Ali ovo kako Stipe Gunjača objašnjava uspjeh zavjere, a to je ubijstvo jednog hrvatskog kneza, to je dirljivo. I, 5–7. »Neki povjesničari tumače tu zavjeru time, da Zdeslavova orijentacija prema Bizantu nije bila svuda u Hrvatskoj dobro primljena«. Barada, kao jedan »od nekih povjesničara, koji tumače tu zavjeru time, da Zdeslavova orijentacija prema Bizantu nije bila svuda u Hrvatskoj dobro primljena«, objašnjava to na ovaj način: »Branimir, knez, (Hrvatska enciklopedija III, 240). »Prepad 878 bizantskog pristaše Zdeslava, nije našao odziva kod Hrvata, koji su bili orijentirani prema Zapadu. Već u svibnju 879 Hrvati se dižu na ustanak s Branimirom na čelu. Zdeslav pogiba, a vladarom primorske Hrvatske postaje Branimir.«

Prepad 878 (po Baradi) »nije našao odziva kod Hrvata, koji su bili orijentirani prema Zapadu«. O čemu se tu radi? Tu se (po Baradi) radi očito o — potpuno apolitičkoj borbi za vlast, t.j. za istočnu ili za zapadnu orijentaciju. Za Bizant ili za Rim. Da ne bi rekao o tome ništa konkretno, Stipe Barada spasava se frazom »komešanje«. »Komešanje trajalo je i poslije dolaska Branimira na prijestolje.« Stipe Gunjača zove to i »krupnim osciliranjem u odnosima između istočne i zapadne Crkve« (I, 19, 20). Ta krupna osciliranja »t.j. borba uticaja tadanjih sila u IX st. na našem terenu, nemaju dakako nikakve veze s politikom... Branimir se politikom nije bavio, kao što se Hrvati u IX st. nisu uopće politikom bavili. To je već Šišićeva direktiva, koga uz Klaića prepisuju svi. Depolitizujući Hrvate i hrvatske knezove iz IX st., oni ih tako uzvisuju iznad zemaljske stvarnosti, u čiste anđele, u neku vrstu vrhunaravnih bića, koja imaju samo svoju zapadnjačku lateransku ili vizantijsku dušu, ali tijela nemaju. Hrvatima iz IX st. (kao nekakvom maglenom kolektivu) nije stalo do politike uopće, nego do čiste metafizičke orijentacije: Do Istoka ili do Zapada, a u toj dilemi Istok–Zapad, Hrvati su kao Hrvati — antiorijentaliste — kat egzohen. Hrvatima je stalo samo do Zapada, i pošto su tako jednostrano zapadnjački orijentirani, oni su ipak pocijepani »u dvije stranke«, kako kaže Šišić. U dokaz čiste medievalne hrvatske apolitičnosti, koja se, kao što vidimo, odvija u znaku »stranačkih rascjepa«, raskola, pa čak i apolitičkih zavjera i ubijstava. Ovaj Zdeslav »Dux gloriosus Sedesclavus sagitis obructus«, (strjelicama prošišan) bio je isto tako »mio i slavan sin slavenski« (u korespondenciji sa papom Ivanom VIII) kao najtipičniji »antizapadnjak«, koji se nije bavio politikom, pa kad ga je naš Branimir prošišao strjelicama i javio papi Ivanu VIII da je ubio »milog i slavnog sina slavenskog Zdeslava«, papa Ivan VIII, toj se je vijesti veoma obradovao na Spasovdan 21. V. 879, podigavši ruke k nebu i blagoslovivši Branimira, isto tako »milog i slavnog slavenskog sina« i t.d. i t.d.

U ovim svojim razmatranjima mi nismo ni za Branimira, ni za Zdeslava, nego za zdravu ljudsku pamet. Neka se nabroje fakta. Neka se svi Branimirovi natpisi donesu u faksimilu i u reprodukciji. Kao rana medievalna dokumentacija za našu je to Enciklopediju važno, samo bez ovog božjeg sosa, za koji je autor dao imprimatur, a urednik, kao što se iz ovog obrazloženja vidi, nije. Neka se tekst preda Krstiću na preradbu, u dogovoru sa mnom.

BRATIANU, DIMITRIJE

Red 10. Da li je Garašanin dopustio ili dozvolio izvoz ratnog materijala iz Srbije? Nije sitničarenje. Autor je napisao dozvolio, Malinar je ispravio u dopustio, a Garašanin je vjerojatno dozvolio kad je bio ministar predsjednik i kad je od njegove dozvole bilo ovisno hoće li ili neće li izvoz ratnog materijala uslijediti.

»BRAUN« OFANZIVA

Tehnički ustaški nazivi »bojna« i »bitnica«, tipični su domobranizmi, koje bi trebalo objasniti: bataljon i baterija. Ovako može nastati zbrka kod čitanja. [...]

BREGALNIČKA BITKA

I. Poslije nas objavit će taj isti tekst i Vojna enciklopedija, po svoj prilici mnogo detaljnije, i prema tome ja bih bio za to da ostane. Ovako pišu svi vojnici, i u vojnoj literaturi sve su ratne operacije svedene na vojno–administrativne rasporede. Bitke, to su dispozicije i promjene u dispozicijama. Mehanika stvari djeluje kod tih prikaza uvijek podjednako jednolično i dosadno.

Ne bih od teksta brisao ništa. Autor govori III, 22, 23, 24, 25 o bugarskim divizijama i brigadama i o »Srbima« kao o sintetičnom pojmu. Isto tako IV, 2, 3, 4 itd. Da se ti termini pretvore u korespondentne srpske divizijsko–brigadne relacije, po jedinicama kako su učestvovale u samoj borbi.

O političko–moralnom značenju Bregalničke bitke, koja predstavlja slom čitavog jednog sistema političkih iluzija, da će se male balkanske države oteti imperijalističkom utjecaju velikih sila, trebalo bi napisati nešto konkretno. U svojim napomenama o četnicima i o četnikovanju u Makedoniji do Balkanskih ratova, Stanoje Simić dao je nekoliko vrijednih napomena, koje tangiraju ovaj problem. Da se piše Roksi neka moli S. Simića da dopuni ovu temu. U svakom slučaju da se priloži strateška skica u 2 boje, kao što je rečeno kartografima koji taj nalog nisu izvršili.

II. Da nam odio za ilustracije ponovno predloži slike iz tog kompleksa. Ja imam negdje jednu knjigu o Balkanskim ratovima, sa slikama. Generalna napomena uz članak:

Ne znam da li je ta Bregalnička bitka kao strateški dodatak sastavni dio jednog članka ili je to sve što se govori o Bregalnici? O sporu između Srbije i Bugarske oko podjele zauzetih teritorija u Makedoniji, nije rečeno ništa. U okviru Balkanskog saveza, koji je Milovan Milovanović maja 1912 potpisao u Beogradu u ime Srbije, bile su dogovorene interesne sfere i demarkacije. O tome bi trebalo u svakome slučaju reći nešto konkretno. Kad je riječ o »težnjama makedonskog naroda — za slobodom« — nije dovoljno reći, da se o tome nije vodilo računa i t.d., s obzirom na neuralgične komplekse na temelju negativnog iskustva. Neka se dopiše jedan politički preambuo.

BREZOVAČKI, TITO

I. Ne bih mogao ovako imprimirati. Prije svega: »Bio je kapelan i dušobrižnički pomoćnik u pokrajini«. Koja je razlika između kapelana i dušobrižničkog pomoćnika u pokrajini? Čitav curriculum vitae preopširan. Brezovački nije bio nikakav pjesnik. Ako je već riječ o njemu kao versifikatoru, zašto nisu spomenute i njegove antijakobinske invektive? A kada je riječ o Diogenešu, koji kao »dovitljiv sluga traje na evropskoj sceni od Plauta do Beaumarchaisa sa skretanjima u hanswurstijade i harlekinade«, zašto da se ne kaže, da je Diogeneš stopercentan plagijat Goldonijevog Sluge dvaju gospodara. Čisti prepis jednoga klerika, koji je brisao žene. Ističe se vrijednost jezika Brezovačkog. Kad se mjeri vrijednost jezika toga komediografa, valja ga mjeriti mjerom između Kapucina Zagrepca i stenjevačkog župnika Miklošića, pak će se pokazati da je Brezovački dobar poznavalac vulgarnog, grubog i neinvencioznog jezika neobrazovanog puka, da je pisao za pučinu, povodeći se za njenim najsvakodnevnijim frazama. Kao komediograf (od neke vrijednosti) Brezovački nije se razvio iznad prosjeka, te ga i u ovom pitanju treba prikazati suzdržano i nikako patetično. Provincijalno umiranje jednog žargona, koji kod Pavla Štoosa prelazi u žalobnu kantilenu nemoći i pomanjkanja dara. Miklošić i Kristijanović su spram toga blistavi primjeri visokoodnjegovane, t.zv. »gospodske fraze«...

Reducirati na najviše 50 redaka.

II. Napomena na napomenu. [...]

U svome odgovoru na napomenu br. 1. S. B. tvrdi, da nije mogao utvrditi da je Diogeneš plagijat Goldonija: Sluga dvaju gospodara. O tome, koliko se sjećam, postoji literatura.

U vezi s napomenom, da bi valjalo izmjeriti vrijednost jezika Brezovačkoga »mjerom — između Kapucina Zagrebca i Miklošića« došlo je do nesporazuma uslijed moje formulacije. Nisam htio da kažem, da se jezik Kapucina Zagrebca »nije razvio iznad prosjeka« — kao što to formulira Batušić. Jezik Kapucina Zagrebca je najklasičniji kajkavski jezik, u čistom poetskom smislu, isto tako i Mikloušićeve intonacije. Premijera Matijaša spominje se dva puta; I, 18, bez datuma i II, 19 sa datumom 12 II 1804.

Neka se ponovno preradi.

BRIBIRSKI KNEZOVI

[...] O ulozi južnog, jadranskog i bosanskog plemstva bilo je već riječi u ovim napomenama. Nema razloga, ponavljam, da bismo Šubiće uvrstili u Enciklopediju kao bribirske knezove. Nije tačno i ne podudara se sa stanjem fakata, a kao metoda sasvim je neegzaktna ova idealistička izolacija jedne feudalne grupe ili klana, koji se onda prikazuje potpuno melodramatski, kao da se genealoški prati razvoj jedne porodice u aristokratskom almanahu. U kaosu i rasulu jednog divljeg, primitivnog, barbarskog feuduma u nastajanju, u rasponu između budimskih, mletačkih i napolitanskih pretendenata, ovi banovi, ovi trabanti oko kraljevskih tuđinaca, ovi lički, dalmatinski i bosanski baroni, koje zanosi jedna jedina boljarska misao, da zagospodare što širim područjima, da bi tako proširili svoje interesne sfere, ne kreću se na hrv. historijskoj pozornici kao patetični junaci naše historiografije, nego kao razbojnici, pustolovi i lutalice, kojima životni uslovi nisu bili ni po čemu udobni ni skloni. Gaziti preko Bosne ili Rame, probiti se od Grmeča do Plive ili Save, braniti svoje pašnjake na padinama Plješivice ili otimati ribolov na Gornjem Pounju, ugrožavati dalmatinske komune, ubirajući porez između Trogira i Zadra, to su bili jedini planovi ove vlastele, koje je kao nosilac svoje vlastite boljarske svijesti kurjak medu kurjacima, strah i trepet malim talasokratskim komunama na obali s jedne, e gonjena zvjerka s druge strane. Uz trajne pokolje, uz zveket oružja, trajno na bijegu, ugroženi veleizdajom, u okovima ili u progonstvima, svi svršavaju tragično i jalovo. [...]

BRLIĆ, IGNJAT

Da se prestilizuje i preradi, ali da se preradba preda Bogdanovu. Ovaj Ignjat bio je unionistička vrdalama. Da je u mlađim godinama pevao pesme, to je zaista dirljivo i više–manje nevino. Svesti na fakta. Brlić Ignjat nas kao pjesnik ne interesira.

BRLIĆ, IGNJAT ALOJZIJE

I. Bio je već predmetom diskusije i rečeno je da se reducira na maksimum 10 redaka. Čovjek je bio trgovac, bavio se tim poslom do smrti i ostavite ga u dostojanstvu tog njegovog građanskog poziva. Nije to nikakva sramota. Stvarati iz jednog trgovca amateura gramatika, svakako je prećerano.

II. Napomena nije uvažena, jer Ujević tvrdi da je bio dobar lingvist. Šta ćemo sada da radimo?

BRLIĆ MAŽURANIĆ, IVANA

Data je napomena: Reducirati na leksikografski minimum od 10 redaka. Bibliografija i literatura od 28 redaka, komično!!! U smislu te napomene, ovaj je nalog izvršen tako, da je 40 redaka teksta reducirano na 34, da je dakle reducirano svega 6 redaka, a ne 30 kao što je bilo rečeno. Ovakav način rada nema nikakva smisla. Da se briše I, 2, 3. U vezi s tim recenzent tvrdi, da je literarne kvalitete pokazala tek u pripovijesti Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913) i prema tome logično, implicitno pretpostavlja, da prva djela Brlić Mažuranić Ivane — Valjani i nevaljani (1902) i Škola i praznici (1903) nemaju nikakve literarne kvalitete, jer je autorica »literarne kvalitete pokazala tek deset godina kasnije (1913) u »Čudnovatim zgodama Šegrta Hlapića.« Suvišan gubitak vremena da se o tome piše, ali je ipak istina, da se ta dva djela bez literarne kvalitete Valjani i nevaljani i Škola i praznici navode ponovno u Bibliografiji sa svim bibliografskim detaljima, tj. da je prvo djelo bez literarne kvalitete Valjani i nevaljani štampano u Brodu na Savi 1902, a drugo djelo isto tako bez literarne kvalitete Škola i praznici štampano u Zagrebu god. 1903, a drugo izdanje tog literarnog djela bez kvalitete pod naslovom Srce od licitara štampano u Zagrebu 1938, i t.d. i t.d. Da se briše od 12–19 sve i iz bibliografije sve što je precrtano.

Sapienti sat!

BRONČANO DOBA

[...]

VII, 24, 25. i VIII, 1–11. Brisano kao hipoteza. Va bene. Ali nešto što u Šeperovu prikazu nedostaje, to je generalna panorama brončanog doba u dva–tri poteza. Ovi amalgami, ovo, tako reći još sirovo, erozijsko prelijevanje jedne civilizacije preko našeg relijefa, koje se, dakako, odvija po geografskim principima samoga terena, nije obuhvaćeno dovoljno jednostavno i slikovito. U vezi s tim, možda da se grafički prikaže generalno kretanje elemenata u simbolima, da bi se pokazalo, kako brončano doba ne poznaje granice u suvremenom, političkom ili etničkom smislu. Civilizacija brončanog doba je kozmopolitska, lonac i sjekira nose internacionalni karakter, i time, nažalost, anticipiraju razvoj tek budućih, dalekih stoljeća.

BROZ, IVAN

Da se uvrsti fotografija. Prikaz je pisan bezbojno. Sivo.

Str. 1. red 9–16 treba da se prenese na kraju u bibliografiju iz teksta, kada se ta djela i onako navode bibliografski bez ocjene. Ivan Broz bio je favorit Jagićev. Umro je mlad, kao velika nada naše lingvistike. Nije mu samo građa za Rječnik ostala kao dokaz velike radne sposobnosti. Broza treba prikazati u prostoru i vremenu kao predstavnika treće generacije južnoslovjenske lingvistike. Bio je njen predstavnik, a kad se odbiju bibliografski podaci sveden je na svega deset redaka teksta. To je u svakom slučaju premalo i ne stoji ni u kakvome razmjeru s ostalim tekstovima manjega značenja, kojima je u okviru Enciklopedije posvećen nerazmjerno veći prostor. Sve što je ovdje o njemu rečeno jeste, da su mu »najpoznatiji radovi bili« ti i ti, a da mu je »najpoznatije djelo« Hrvatski pravopis.

BROZ, JOSIP TITO

[...]

Hitlerov napad na Jugoslaviju zatiče Tita u Zagrebu, gde već prvih dana rata izdaje proglas CK.

Pretpostavlja se da su Dedijerovi podaci štampani uz Titov imprimatur. Dedijer o prvim danima rata u Zagrebu, u vezi s Titovim boravkom konstatuje na str. 277. i 288.

U Zagrebu je prvih dana rata Tito u ime CK KPJ izdao proglas, u kome je pozvao sve komuniste da budu u prvim redovima odbrane otadžbine. U proglasu su stajale i ove riječi: »Vi koji se borite i ginete u borbi za svoju nezavisnost, znajte da će ta borba biti okrunjena s uspjehom... Ne klonite duhom, zbijte čvrsto svoje redove, dočekujte uzdignute glave i najteže udarce...«

Zatim Dedijer na str. 290: »Krajem aprila 1941 godine, Tito je sazvao u Zagrebu plenum CK KPJ. Sastanak CK KPJ trajao je jedan dan. Prvo je Tito podnio detaljan izvještaj o stanju u zemlji, i s time u vezi postavljeno je pitanje ustanka protiv okupatora. Odlučeno je, da ustanak treba da bude najšireg karaktera, da obuhvati sve one koji su spremni da se dignu protiv nacista i fašista.«

U vezi s tim Tito je u svome govoru naglasio, da je narod u Jugoslaviji ogorčen na kralja i vladu što nisu pripremili odbranu zemlje, što su je izdali, a isto tako da postoji ogromno neraspoloženje prema petokolonašima i zbog toga da ustanak protiv okupatora treba da bude povezan s borbom protiv pete kolone. To znači da staru civilnu vlast treba rušiti, i umjesto nje stvarati novu narodnu vlast. Na plenumu CK KPJ odlučeno je da se intenzivno nastavi sa skupljanjem oružja u čitavoj zemlji, da se u gradovima i selima stvaraju udarne grupe s komandantima na čelu, da otpočnu kursovi za prvu pomoć i skupljanje sanitetskog materijala, i t.d. Taj sastanak CK KPJ, održan je u jednoj mansardi u Hercegovačkoj cesti, i o tome postoji fotografija (mislim o toj zgradi); bilo bi je dobro donijeti na ovome mjestu.

Isto tako II, uz napomenu 2b.

Citat: »Na sjednici Politbiroa od 4 jula u Beogradu na kojem je odlučeno da dotadašnje akcije sabotaže prerastu u oružani ustanak i na kojoj je stvoren Glavni štab partizanskih odreda, Tito je određen za glavnog komandanta.«

4 jula 1941, Tito je sazvao sjednicu Politbiroa CK KPJ. Odlučeno je na toj sjednici, da vojne grupe, još ranije stvorene, kao partizanski odredi odmah počnu dejstvom duž puteva, željeznica, mostova, industrijskih preduzeća, da to budu lako pokretne jedinice i da naročito dejstvuju protivu žive snage neprijatelja. U tome smislu izdaje i proglas. Iz toga proglasa na ovome mjestu bilo bi dobro citirati najvažnije odluke. Isto je tako odlučeno na ovome sastanku Politbiroa, da se stvori Glavni štab partizanskih odreda sa sjedištem u Beogradu i glavnim komandantom drugom Titom. Tu je i pokrenut Bilten Vrhovnog štaba. Za naziv boraca odreda uzeto je ime partizani. 1941 jula, augusta i septembra Tito iz Beograda održava veze sa čitavom zemljom, a kako se ustanak pod rukovodstvom CK KPJ razvijao u čitavoj zemlji, a naročito u Srbiji, gdje se stvarala prostrana oslobođena teritorija, bili su već sazreli uslovi da se Glavni štab preseli iz Beograda na oslobođenu teritoriju. Polovinom septembra Tito je izašao na oslobođenu teritoriju, idući preko Stalača i Čačka do Užičke Požege.

Od 6 IV 1941 do izlaska Titovog na oslobođeni teritorij, u tekstu se o tome ne govori, i svakako bi bilo dobro da se ti podaci interpoliraju uz sam tekst.

III, uz napomenu 3a.

Citat: »Širok narodno–oslobodilački pokret, u toku rata pretvara se u Narodni front.« Čitav historijat narodnoga fronta ovdje se povezuje sa »Socijalističkim Savezom radnog naroda«, koji je mnogo kasnijeg datuma, a sve se prikazuje sintetički sumarno rečenicom: »Poklanja pažnju i svim drugim masovnim nerodnim organizacijama«.

III, uz napomenu 3b.

Prvo zasjedanje AVNOJ–a u Bihaću novembra 1942, bilo bi dobro da se ilustruje citatima iz referata Titovog i da se »suština narodno–oslobodilačke borbe« dokumentira njegovim vlastitim riječima. Isto tako III uz napomenu 3c citati iz Titova govora na zasedanju II AVNOJ–a u Jajcu novembra 1943.

IV, uz napomenu 4a.

Hoćemo li ostati kod formulacije »partijski vođ, i opšti vođ zajednice jugoslavenskih naroda«. Da li se, u ovome slučaju atribut »vođ«, podudara s pravom funkcijom Titovom koju je historijski vršio i izvršio? Da se mjesto »partijskog vođa« govori o rukovodiocu revolucionarne partije, ili o ideologu, ili o partijskom sekretaru, ili o sekretaru na čelu pokreta, i t.d. i t.d.

IV, uz napomenu 4b.

»Prvih godina ilegalnosti KP, koja počinje od kraja 1920 i traje sve do sloma starog režima, Tito je skroman ali uvijek aktivan radnik u KP i sindikalnom pokretu.« Da se prestilizuje, da je uvijek aktivan u KP i u sindikalnom pokretu.

V, napomena 5a.

Kad je riječ o likvidaciji obaju frakcija, »čija besprincipijelna međusobna borba koči svaku značajnu aktivnost i pravilan razvitak cijelog radničkog pokreta«, valja uvažiti i imati trajno u vidu, da jedan relativno veoma velik percenat čitača naše Enciklopedije o borbi ovih frakcija nema pojma. Bilo bi prema tome dobro, kad bi se iz Titove koncepcije, koju je on ocrtao na konferenciji zagrebačke organizacije KPJ krajem februara 1928, i u kojoj je osudio rad obaju partijskih frakcija, na ovome mjestu citiralo i njegovim riječima ilustriralo, kakav je to bio stav, i koji su to bili argumenti, koje je konferencija prihvatila kao njegove prijedloge, i izabrala ga za sekretara Mjesnog komiteta zagrebačke organizacije.

Jer upravo na temelju tog svog stava, on je apšen i predan sudu. Zatim, isto tako bilo bi dobro da se citiraju i njegove riječi sa same sudske rasprave, a naročito onaj dio njegove izjave u kome expressis verbis kaže da ne priznaje buržoaski sud, jer se smatra odgovornim samo svojoj komunističkoj partiji.

V, uz napomenu 5b.

Da bi se objasnili Titovi pogledi na političku problematiku KPJ i čitave zemlje, bilo bi najbolje da se sumarno citira sve ono što o tome govori Tito sam, po Dedijeru na str. 200/201. Tom njegovom analizom najuvjerljivije će biti prikazana procjena situacije iz njegove vlastite perspektive, kad je dozrevala njegova vlastita odluka, da je prije svega potrebno da se centralno rukovodstvo prenese u zemlju.

Sama formulacija u tekstu »On se kasnije stalno bori za to da centralno rukovodstvo pređe u zemlju, smatrajući da se jednim političkim pokretom ne može rukovoditi iz emigracije« nije stvarna ni jasna. Mnogi su politički pokreti bili vođeni iz emigracije (na pr. Lenjinovo vođenje ruskog boljševičkog pokreta iz emigracije od 1903 do 1917), a ova Titova koncepcija odnosi se na jedan naročiti slučaj, a to je slučaj KPJ.

VI, uz napomenu 6a.

KPJ »ostala je jedina organizacija u zemlji, nepristupačna neprijatelju, jedina ne samo voljna nego i jedina sposobna da svoje parole pretvori u delo« i t.d. Bilo je više takvih organizacija, koje su bile »voljne da svoje parole pretvore u delo«, kao što je to kriminalno iskustvo ustaškog i četničkog pokreta dokazalo na djelu. To bi trebalo prestilizovati.

VI, uz napomenu 6b.

»Dotimaći šovinisti«, nije pretjerano sretna formulacija.

U okviru same vojničke ocjene (dodaci tekstu 6a, 6b, 6c, 6e), na nekoliko se mjesta parafraziraju fakta, navedena već prethodno. Tako na pr. o sastanku aprilskom u Zagrebu 1941 i t.d.

Dodatak 6d, napomena 1. i 2.

Citiram: »Ogromno je bilo poverenje pojedinaca i jedinica u B. vodstvo.« »Ogromno je bilo i Titovo poverenje u svoje borce.« 3. Priroda, instrumenti i vojnički rezultati NOR–a »otkrivaju forme borbe pokorenog naroda protiv najsilnijeg i najbezobzirnijeg zavojevača« i t.d. i t.d. Nikad u okviru historije jugoslovenskih naroda nitko nije priznao, da je narod pokoren.

VII, uz napomenu 7a.

»Izdajstvo starog državnog aparata daje Josipu Brozu Titu mogućnosti da od samog početka ustanka počinje zamjenjivati taj aparat narodno–oslobodilačkim odborima, kao pomoćnim organima za razvijanje ustanka«, trebalo bi prestilizovati.

Kako ćemo uvrstiti čitavu problematiku godine 1948 od pisama 27 III 1948, do Bukureštanske rezolucije i do rezolucija na V Kongresu? Jugoslavenska socijalistička revolucija, postajanje socijalističke Jugoslavije kao takve, razvoj međunarodnih, a na temelju revolucionarnih fakata i socijalističkih odnosa nakon drugog svjetskog rata, stavili su na dnevni red historije jedno novo pitanje, na koje je trebalo isto tako historijski i odgovoriti: Kakav jeste i kakvi trebaju da budu odnosi među narodima, zemljama ili državama, koje kao nezavisne države izgrađuju socijalističko društvo, svaka pod svojim historijski specifičnim uslovima. Jugoslaviji je sticajem okolnosti pripala i ta historijska uloga, da bude pionir u ispitivanju tih međunarodnih i međudržavnih socijalističkih odnosa.

Svojom definicijom, u Ljubljani 1948, na svečanom skupu Slovenske Akademije znanosti i umjetnosti, Tito je primijenio na položaj Jugoslavije 1948 onaj program, koji je formuliran 27 XI 1942 u Bihaću, u prvom proglasu AVNOJ–a narodima Jugoslavije: »Naša pobjeda bit će potpuna samo onda, kada se narodi u oslobođenoj svojoj zemlji budu osjećali kao svoj na svome, kada budu sami preko svojom slobodnom voljom izabranih Narodnooslobodilačkih odbora, solidarnim radom sviju, kao i organizacijom u svim granama naše narodne privrede, obezbjedili sve uslove za jedan poredak, koji će im pružiti mogućnost da stvore istinsku i pravu demokraciju i da izgrade jednu slobodnu, nezavisnu i bratsku zajednicu.« Pred dilemom, da li da Jugoslavija u borbi sa svoj opstanak, kao slobodna socijalistička država, odustane od svog principijelnog stava, da li da ustraje uz misiju koju joj je njena vlastita revolucija povjerila, Tito je na II Kongresu komunističke partije Srbije god. 1942 formulirao ta otvorena pitanja na dosljedan i rezolutan način. Odustati od principa vlastite revolucionarne borbe, značilo bi »sankcionirati jedan metod, koji nije ni marksistički, ni internacionalistički, a to bi u budućnosti donijelo ogromne štete međunarodnom radničkom pokretu«. Da bi socijalističke zemlje u sadašnjoj etapi koordinirale svoje odnose tako, da bi ta koordinacija poslužila kao osnovni stimul za daljnji razvitak socijalizma u svijetu, da bi socijalizam kao nova društvena forma postao idealom za sve ljude, kao nosilac novijeg, socijalnijeg i humanijeg uređenja, međunarodnih i društvenih odnosa, po Titu je neophodno potrebno, da se »odbace negativni pojmovi u međusobnim odnosima između socijalističkih zemalja, koji su primjenjivani u kapitalističkom svijetu. Važno je da se u socijalističkim zemljama poštuje princip ravnopravnosti malih i velikih zemalja, malih i velikih naroda. Braneći naš stav, mi branimo interese naše zemlje, koja gradi socijalizam, a braneći interese takve naše zemlje... mi branimo Marksizam–Lenjinizam od revizionizma.«

Te Titove riječi izgovorene na II Kongresu KP Srbije god. 1949 postale su direktivom i političkim programom privrednog društveno–političkog i ideološkog razvoja socijalističke Jugoslavije za posljednjih sedam godina. U duhu tih ideoloških direktiva vodila se borba protivu birokratizacije; mjesto centralističkog administrativnog državnog upravljanja uvedeno je samoupravljanje proizvođača s upravom radničkih savjeta nad svim privrednim ustanovama; sve funkcije državnog aparata prenešene su na komune, a u skladu sa socijalističkom demokracijom u zemlji Jugoslavija je i u međunarodnim odnosima inaugurirala novu mirovnu politiku koegzistencije između država s raznim društvenim sistemima, politiku aktivnog čuvanja mira, koja poriče politiku blokova, i t.d. i t.d.

BUČIĆ, MIHAJLO

Preko ovozemaljske pojave Mihajla Bučića pružila se histerična, kontrareformatorska sjenka Franje Fanceva, i ona leži na njemu, kao što se vidi i iz ovoga teksta, do dana današnjega. Bio je kalvin, bio u sukobu sa susedgradskim Tahijem i njegovim sinom, a to su bili luterani. Gonili su ga gdje su mogli i Tahi i zagrebački biskupi, i taj je protestant vodio bitku na dva fronta godinama. Bio je propagandista, pisao i štampao knjige, odgovarao pred crkvenim sudovima i bio izopćen kao odmetnik. To svoje odmetništvo je frontalno ispovijedao, a to u ono doba nije bila šala. Slučaj Bučića ispitati i detaljno obraditi. U svakome slučaju ilustrirati, ako je moguće likom ili naslovnom stranicom jedne od njegovih knjiga. Vidi čitav Pergošićev krug.

BUĆA

Nije mi od početka jasno što predstavlja pojam ovih naših »vlasteoskih porodica«, koje traju više od pet stotina godina kao porodice u neprekinutom kontinuitetu.

»Porodica je dala Kotoru veći broj kulturnih i političkih ličnosti«. Bilo bi bolje da se kaže, ime Buća ili Bučića nosi veći broj ličnosti, i da se navedu u preambulu samo oni najvažniji.

Red II, 15. Buća Nikola, za koga se kaže da je bio državnik, a zapravo je bio zakupnik carina. »Pratio je cara Dušana s caricom i carevićem prilikom svečane posjete Dubrovniku. Odlikovan francuskim zlatnim ljiljanom, unio ga je kao simbol u porodični grb!« Sve to zvuči Boris–Godunovski. Pa ipak nismo opera. Neka Krstić ukloni sve te aristokratske rekvizite, da ne ispadnemo smiješni.

BUDAK, MILE

U okviru ove napomene ne interesuje nas njegov književni profil, jer nije naročito markantan. To kako ga je obradio dr. Josip Čelar za našu Enciklopediju, ne odgovara ni po čemu. Ni svrsi ni zadatku... Sa Milom Budakom stoji stvar mnogo komplikovanije, i njemu treba po planu i po ulozi političkoj koju je odigrao posvetiti minucioznu i historijski egzaktnu pažnju. Kao književnik on se sve do svoje političke karijere, koju počinje da igra u većem stilu tek poslije svog povratka sa Lipara pod Stojadinovićem, od početka vukao na repu balade. Sasvim prosječan talenat, po svojim nazorima i pogledima produkt jedne zaturene provincijalne, zakašnjele romantike, Budak Mile nije dao ni jedno djelo od specifične književne vrijednosti. Sve što je pisao kao beletrista, ostaje više kao dokumenat vremena i kao simptom jedne rastrovane atmosfere, koja je za vrijeme okupacije poprimila kriminalne forme. Orijentisan po svome ukusu arhajski, da ne kažem hajdučki, sa jakim priklonom spram folklora, sa dijalektološkim regionalnim sklonostima za specifikum jezika jednog regionalno izolovanog kraja, gdje cvjetaju sve vrste soppravivenza austrograničarskih, Mile Budak nije se uzvisio iznad svojih seoskih horizonata upravo ni za jednu najsitniju nijansu. Nikakve superiornosti u njemu nema spram svih problema njegova zavičaja, koji je poslije razvojačenja granice s jedne strane predmetom najkrvavije eksploatacije (sa relativno velikim brojem emigranata u USA), a s druge strane žrtvom demagoške politike, koja se još od Khuenovih vremena tjera iz Plaškoga i Gospića, kao jakih grčko–latinskih žarišta, podjednako. Od ovih kratkovidnih negacija, rodilo se sve ono što se preko Lipara, Marselje, 6. januara, tako kriminalno završilo sa simbolima Jadovno i Jasenovac. Ako u književnom djelu Mile Budaka postoje neki elementi iskreno sentimentalni, to su elementi nostalgije za onim divnim davnim danima kada smo krali konje kao carski graničari po Lombardiji, i kada smo kao Jelačićeve haramije popili čitav špirit iz anatomskih bečkih preparata. Ta graničarska vojna grubost dolazi do punoga izražaja u svim onim elementima, koji su se u apologijama Budakovog djela zvali »poetiziranjem našeg autohtonog, samohrvatskog, tradicionalnog načina života i vjerovanja«. Te teorije, nakalamljene na Rosenbergove direktive njegove »Blut und Boden« ideologije, slijevaju se u klerikalno–ekskluzivnu, austrijsko–kolonijalnu, domaću, graničarsku glupost, koja logično onda rađa fatalnim rezultatima. Ovi politički slijepci, uvjereni da vode politiku jednoga naroda, vodili su politiku samoubojstva, besperspektivnu politiku podređivanja jednoga naroda drugim interesima, u zadnjoj konsekvenci politiku katastrofalnog gubitka slobode i suvereniteta za račun velikih neprijateljskih sila njemačko–talijansko–fašističkih. Ta politička podloga i okolnosti u okviru kojih se odvijalo Budakovo književno djelo ne mogu se odvojiti, i prema tome bezuslovno je potrebno, da se u okviru ovoga prikaza obrati pozornost njegovom političkom profilu, upravo toliko koliko i književnom. Logično je, prema tome i potrebno, da se panoramski pozabavimo genezom frankovluka kod nas, jer je frankovačka frakcija, upravo politički pokret kome je Jozua Frank dao osnovni biljeg, ona osnovna inspiracija, kojom se je Mile Budak oduševljavao, i kojoj je posvetio sve svoje ne pretjerano velike sposobnosti. U samom prikazu treba da se ocrta 1. kako to, da je starčevićanstvo pod konac stoljeća degenerisalo do fatalne političke platforme, oličene simbolima Jozua Frank, njegovi sinovi, Accurti, Argus, Kršnjavi, Aleksandar Horvat. 2. Uloga Jozue Franka oko okupacije Bosne god. 1908 i sve ono što se pod tim podrazumijeva, a što tako fatalno anticipira razvoj svih kasnijih događaja. Frankovačke legije, koje je socijal–demokratska stranka u svojoj štampi prozvala »cicibambulama«, počele su da igraju svoju ulogu god. 1908 kao operetna farsa pod vješalima veleizdajničkog procesa zagrebačkog pa sve do mistifikacije i skandala, koji su se objavili u okviru poznatih političkih procesa Friedjung–Supilo, koalicija i fatalna uloga Svetozara Pribičevića, kao što je to sve veoma detaljno prikazano u knjizi Frana Supila »Politika u Hrvatskoj«. 3. Parafraza te agent– provokatorske bečke i peštanske uloge frankovluka, raskrinkane i jasne iz perspektive liberalne i naprednjačke, poprimila je već dramatske forme za vrijeme zagrebačkih pogroma god. 1914 (»Vratite nam našega prestolonasljednika!«). Ta agent– provokatorska uloga za račun dinastije i svih onih imperijalističkih političkih faktora, koji su Hrvatsku smatrali svojom kolonijom, dolazi do punoga izražaja tokom I. svjetskog rata 1914–18, kada je austrijski generalitet sa političkom bagrom oko Aleksandra Horvata propagirao jednu jedinu svoju ideju, da se zavede komesarijat. Toj koncepciji austro–ugarske vrhovne komande, odobravala je čitava galerija svih reakcionarnih klerikalnih elemenata, u ovoj zaostaloj zemlji, koja je deklamirala o svom subjektivnom suverenitetu, nesvijesne, da je bijedna i nepismena igračka u tuđim rukama. 4. Poslije sloma Austrije ta se frankovačka komponenta parafrazira na širokoj političkoj lepezi u samoj kraljevini SHS, u sjeni politike Hrvatske Seljačke Stranke i Federalista podjednako. 5. Diktatura od 6. januara, frankovačka emigracija, ustanak u Brinju i u Lici god. 1932, Marselja 1934 i Lipari do 1941 samo su etape tog političkog razvoja. Kada se deklasirani austrijski oficiri na čelu sa generalitetom (Štancer, Matašić, Perčević, oba brata Kvaternika, grof Saalis Seevis, Laksa i t.d.) sa biskupima bore protivu beogradske čaršije »in partibus infidelium«, njihova borba stopercentne beskompromisne negacije imade u vidu sasvim druge političke ciljeve nego što su oni o kojima se govori u štampi i političkim programima. U ono doba, od peticija na Savezničko vijeće na Mirovnu konferenciju 1919. i na konferenciju velikih sila u Genovi sa Rusijom (1922.) i politika Stipe Radića koleba se između dva ekstrema: dinastije Savoja ili dinastije Habsburg ili Republika Hrvatska, koju još pred konferencijom Velikih Sila u Genovi ističe kao rezidijum austro–ungarizma. Svima su njima ideali: restauracija jedne velike sile na Dunavu.

Slučaj Mile Budaka, po svom književnom djelu, po političkoj ulozi koju je igrao i po relativno velikoj masi publikovanih političkih tekstova, klasičan je slučaj jednog trabanta, koji se ne snalazi ni u prostoru ni u vremenu, i koji luta političkim maglama bez perspektive, nošen jednim jedinim instinktom, slijepim nagonom graničarskim, da se je rodio kao sluga i da treba da umre kao sluga. Neka se ispitaju njegovi tekstovi iz srpskoga zarobljeništva, da bi se pokazalo, kako nije imao ni unče kritičkog smisla za razmatranje ove veoma zapletene političke problematike, a naročito sa stanovišta frankovački legionar omladinac, bukač, koji piše ordinarne gluposti, koje se baš ni po čemu ne razlikuju od onih fanatičkih parola, koje je počeo da propovijeda u svojim slijepim govorima godine 1941, kada se javlja kao fanatički inicijator kriminala Jadovno–Jasenovac. Književni diletant oko Matoševe Mlade Hrvatske on sudjeluje u onoj papirnatoj raboti samohrvatovanja ili velikohrvatovanja, u okviru koje nije osamljen slučaj. I Fran Galović, njegov politički istomišljenik iz onoga vremena, za ovu naivnu, pubertetsku glupost t.zv. kraljevskog hrvatskog patosa, jedan je od žalosnih primjera. Fran Galović pao je kao zastavnik u Srbiji (»sa kuglom u čelu«) — kao što se izrazio jedan od njegovih apologeta god. 1954, a da nije kojim slučajem pao, vrlo je vjerojatno, da bi bio slijedio političku liniju Mile Budaka, koji je u srpskom zarobljeništvu god. 1914–15, propješačivši Albaniju, ostao intransingentan, što se tiče njegovih pogleda samohrvatskih i velikohrvatskih.

U velikim potezima trebalo bi podvući, da tu, u tim pogledima i u tim uvjerenjima i programima, po zakonu historijske nepokretnosti djeluje u malograđanskim svijestima jedno kolonijalno stanje, koje je trajalo vjekovima. Kada se u čaršijskoj rojalističkoj papazijaniji kraljevine SHS, ta glupa, preživjela i zaostala negacija pretvara u fanatizam malih provincijalnih programa, rađaju se tipični, nekulturni simptomi tipa Ante Pavelića ili Mile Budaka. Ta ekskluzivna, zaslijepljena, šovenska i nekulturna mržnja zaostalog i necivilizovanog ambijenta, fanatizovana fatalnim stranim uticajima (Rim i Beč), reflektira se u čitavom nizu pojava onog zbrkanog vremena, koje svršava sa 6. januarskom diktaturom kao političkim datumom, a koje se istodobno pojačava u svim svojim naponima još vitalnijim uticajem nacionalsocijalizma i talijanskoga fašizma. Od emigracije (1932), do Lipara, od Lipara do »Hrvatskoga Naroda« vodi jedna linija, kojoj su govori god. 1941 zapravo fašistička sinteza. Tu Mile Budak prestaje da bude Mule Bedak, kao što ga je zvao A. G. Matoš i tu postaje kriminalcem, pak je prema tome mnogo manje važno kakav je književnik, jer se i u književnom njegovom djelu može pratiti ta njegova razvojna linija, sve do logičnoga završetka, kad je sve te svoje »Strahote zabluda« platio glavom.

BUDIMSKA SRPSKO–PRAVOSLAVNA EPARHIJA

S obzirom na to što se radi o sv. Andreji i o Budimu predlažem da ostane. Ne znam kako se ta eparhija zvala zvanično u Madžarskoj do god 1918? Po tom principu ostavili smo episkopije Temišvarsku i Aradsku. Poslije nas više to ne će nitko fiksirati.

BUDINIĆ, ŠIMUN

GENERALNA NAPOMENA. Ponovno se skreće pažnja urednicima, da ne upisuju nove varijante tekstova olovkom, jer se od tih kupona stvara zbrka u samom rukopisu. Ponovno molim u ime glavne redakcije, da se dopune i ispravci u smislu napomene glavnog urednika potpisuju. Isto tako u smislu direktiva ponavljam, da se nove varijante teksta numerišu na marginama i da se pravilno paginiraju sa tačnom naznakom stranice i retka, gdje je dopuna izvršena. Tako na pr. Budinić Šimun II, red 6. »po češkom uzoru«, kad se pita kakav je to češki uzor, onda dopuna valja da nosi tačnu naznaku: ad »češki uzor II, red 6.« I kad se pita kakav je to češki uzor, onda odgovor da je »Jan Hus u djelu De ortographia bohemica predložio pisanje č.š.ž.« nije dovoljan. Treba citirati godinu te Ortographiae bohemicae sa tačnom naznakom grafije kako je to Jan Hus predložio.

Isto tako olovkom u tekstu dopisano je da je »Ivan Polanec« Ivan Polanco (Johannes Polancus). Ako je Johannes, da ostane Johannes. Vidi sve ono što je rečeno o upisivanju olovkom.

Kad glavna redakcija stavlja suradnicima neka pitanja, ona to ne čini zato, jer bi je odgovori interesovali individualno, nego zato da se taj tekst, koji je po mišljenju redakcije nejasan, dopuni po svim principima leksikografskog posla. Ovo trajno dopisivanje o elementima, predstavlja potpuno suvišan dribling.

BUDMANI, PETAR

Do dana današnjega nitko se nije pozabavio tim čovjekom temeljito. Trebalo bi ga obraditi. Postoji i neki portrait od Budmanog Petra. Taj je jeziv. Ja sam ga kao ilustraciju brisao. Neka se pronađe neka fotografija.

BUDVA

(Ilije Sindik) Nisu važna sintaktična zanovijetanja, ali red. 5, 6, 7 mogao bi da pretrpi jednu emendaciju. »Prvobitno je to poluostrvce bilo ostrvo, ali je docnije peščanim sprudom spojeno sa kopnom«. S obzirom na veoma česte intervencije Malinarove komisije, gdje se u stilu mijenjaju sasvim neznatne sitnice, ovo je jedan slučaj gdje bi intervencija bila dobra. Da je poluostrvce bilo ostrvo i da je docnije »peščanim sprudom spojeno s kopnom« to je rečeno aktivno, kao da ga je neko spojio, a ako se spojilo samo, onda bi bilo podudarnije sa procesom da se pretvori u pasiv da se »peščanim sprudom spojilo sa kopnom«.

U vezi s tim jedna principijelna napomena. Ilija Sindik, u svakom slučaju spada medu naše solidnije suradnike, i oko njegovih tekstova ne treba zanovijetati ni zvrndati. Kad Ilija Sindik kaže: »Ni ribolov ne predstavlja značajnu privrednu djelatnost.« — ne razumijem zašto Malinar mijenja taj tekst u »Ribolov nije značajnija privredna djelatnost«. Ili još jedan primjer: II, 5, citat iz Sindika: »Najvažniji uslov za turizam — pretstavljaju prostrane plaže sa sitnim peskom«, a Malinar precrtava »pretstavljaju« i stavlja »čine« prostrane plaže.

Kad Sindik piše da nešto pretstavlja, a tako se izražava, jer tako hoće, zašto Malinar Sindiku nameće glagol činiti, mjesto pretstavljati, kad će zbog toga Sindik da vrisne, i kad je ta rabota potpuno suvišna? Malinar sa svojom komisijom na ovaj način, gubi dragocjeno vrijeme, a zatim Malinar nameće glavnoj redakciji dužnost, da piše komisiji jalove poruke da nešto ne rade, što uprkos jasnoj direktivi ipak rade, a zatim se redakcija dopisuje s autorima, tekst se slaže i preslaguje, tekst se vraća u predstanje, troše se nervi, pare i vrijeme i t.d. i t.d.

Isto tako II, 6. Sindik piše: »Njihov značaj povećava činjenica, što u njihovoj okolini ima žive vode«. Ova formulacija Sindika nije pretjerano sretna, ali njen smisao nije time postao plastičniji što je Malinar značaj pretvorio u značenje. Bilo bi bolje, da su se obje rečenice o plažama i o značenju tih plaža povezale u jednu, ali to komisija nije izvršila. Pro futuro, skrećem pažnju da se intervencije, i emendacije komisije svedu na najrealniji minimum. Isto tako, II, 17, 18 Sindik kaže, da »donji grobovi Nekropole spadaju u III. stoljeće (prije naše ere)«, a Malinar mijenja u sežu! Isto tako, IV, 24, Sindik piše o srednjevekovnim Romenima, a Malinar menja u srednjovekovni, što je svakako pravilnije, ali kako je Sindik orijentisan na Belića, zašto ga uznemirivati sitnicama, i t.d. i t.d.

BUGA

Ova znamenita sestra hrvatske braće neka se citira po tekstu iz Konstantina Porfirogeneta, tačno što je o njoj tamo rečeno.

BUJE

[...]

Kad je riječ o lošem venecijanskom stilu, bilo bi bolje da se kaže provincijalni venecijanski stil, jer su sve te fasade na istočnoj obali Jadrana uglavnom čorbine čorbe čorba, u koliko se za fasade može reći da su čorba.

BUKOVAC

Neka se kaže da mu je ime pohrvaćeno. To je historijski podatak a nije sramota. Peićev Bukovac nije ocijenjen ni u prostoru ni u vremenu. Živio je između Cabanelizma i Matissea. Ogromni rasponi, kojima nije posvećena nikakva pažnja. Ni ono što je u Bukovca pozitivno, a nesumnjivo je da je bio učitelj generacija, nije istaknuto dovoljno plastično.

BULAT, RADE

Trebalo bi Tuđmanu Franji i svim ostalim našim suradnicima iz te grupe uputiti jednu epistolu, gdje bismo im skrenuli pažnju na to, da se klone suvišnog parafraziranja uvijek jedne te iste stereotipne fraze: »Istakao se kao vojni rukovodilac ne slijedećim dužnostima« i t.d. Logično da se istakao, jer se to vidi iz čitavog prikaza, a naročito iz njegovih odlikovanja. Odlikovan ordenom narodnog heroja i t.d.

BUNIĆ VUČIĆ, IVAN (DŽIVO)

Nema mnogo smisla analizirati tekstove naših prominenata, od kojih je Kombol nesumnjivo najbolji, jer je njegov pregled Hrvatske književnosti jedini, može se reći više manje jedini, pa prema tome najbolji. Pro futuro stavio bih u vezi s ovim tekstom nekoliko napomena. U ovome prikazu konkretni biografski podaci nedostaju. To da je izgubio rano roditelje i t.d., da je kao vlastelin vršio visoke službe i t.d., to još uvijek nije biografija. Radi se više manje o ostavinskim raspravama. Potrebno je da se ti biografski podaci dopune, jer se radi o imenu poetskom, koje nije tako neznatno te ne bi bilo potrebno da mu se posveti puna pažnja. Ovaj tekst je sasvim mrzovoljna parafraza Kombolove varijacije na istu temu iz njegove Historije hrvatske književnosti. Bez pretjerivanja osjeća se kod svakoga retka: uh, što me vraga, gnjave, i zašto se dosađujem te moram prepisivati svoje dosadne tekstove o dosadnim temama? Prema tome tako i ispada: tekst je dosadniji od onog što je već bila gnjavaža na drugom mjestu. Mislim da je takav posao u okviru Enciklopedije suvišan.

Dživo Bona (koga ne znam zašto zovu kod nas Ivan Sarov), nije ocijenjen niti je postavljen u prostoru ni naših niti talijanskih relacija. Ova pjesnička pojava data je bez perspektive. Sondiranje ili perkutacija sličnih pjesničkih likova od hartije, kod Josipa Torbarine ispala je mnogo ozbiljnija.

Rođen god. 1591 Dživo Bona prestao je da njeguje svoju liriku već dvadesetih godina XVII. st. znači oko 25 godine svoga života. Na početku svoje karijere, prema tome, dok se nije još bavio ozbiljnim poslovima, tjerao je tu pjesničku rabotu za svoju vlastitu razbibrigu kao diletant. Svoje veliko pjesničko ime obezbijedio je Mandaljenom Pokornicom, pred pobožnim našim kontrareformatorskim pokoljenjima, premda mu Mandaljena nije ništa drugo nego najispraznija programatska retorika i u svakom slučaju nerazmjerno manje vrijedi od njegove Ljubavne lirike.

Tamo gdje su pjesničke slike Dživa Bona žive, bez obzira što su to samo odrazi poznatih ili nepoznatih modela, trebalo bi analitički posvetiti ozbiljniju pažnju toj poeziji, upravo tamo gdje se riječ podudara sa doživljajem u punoći izraza, koji ni danas još nije sasvim mrtav. Kada se ti elementi deskriptivno skidaju s dnevnog reda narativnim prepričavanjem tematike pojedinih sujeta, time se nije reklo mnogo i netko tko o pjesniku nema pojma, ne će, nažalost, ni iz ovog prikaza naučiti mnogo. Dživo Bona nije bio čovjek bez dara, što je izvan svake sumnje. A kada je već bio toliko nadaren, te mu se ime spominje još i danas među našim prvim ljubavnim trubadurima, onda bi valjalo to i motivirati, ali nikako na način kao što to čini naš referent.

»Pjesnik neumorno slavi tjelesne draži svoje drage, što većini pjesama daje ponešto jednoličan pohvalni ton«. »Neumorno slaviti tjelesne draži svoje drage« takav je stilski način izražavanja te ga ne bi potpisao nitko tko drži do nekih imponderabilija možda, ali ipak još uvijek elemenata stila ili izraza. Kritikovati Dživa Bonu zbog njegovih stilskih nedostataka ne može se na ovaj način.

Dživo Bona pjevao je o svojim ljubavnim inspiracijama kao o »korablji od koralja« i o zlatnim pramovima svojih plavokrvnih ideala: »vi daždeći tiho i blago vrh snježana bijela vrata« tako, da se je u »veselim tminama« svoje poezije, u tim blaženim nokturnima smionih snova na trenutke doista vinuo do čistog tona lirske kantilene, koja uprkos tome, što je nošena modom vremena ipak sadrži u sebi sve elemente iskrene poezije, koja prema tome nije mrtvorođena. Ako je doista tako, a čini se da tako doista jeste, onda bi tom kultu pravih i lirskih instrumentacija trebalo posvetiti veću i minuciozniju pažnju opravo zato, jer je čitava naša književna panorama prenagomilana neznatnim detaljima i jeftinim bazarskim rekvizitima. Ono što se govori s ovog mjesta valja oljuštiti na najbitnije elemente i plastično isticati pozitivne vrijednosti naših duhovnih ne samo napora nego i dostignuća.

Još od Körblera i Vodnika na ovamo, za posljednjih pedeset i više godina, konstantno se govori o Marinizmu kod nas, i to na način koji je potpuno apstraktan. Svi naši adepti ove esoterične nauke gunđaju jednoglasno u koru uz dim svojih pogrebnih voštanica, kada pokapaju i talente i netalente na jedan te isti način: Marinizam, Marinizam. Međutim, nije ni Marino bio takav glupan kao što se to pričinja našim uzvišenim antimarinistima.

»Chi non se far stupir, vada alla striglia«!

»Tko ne umije zapanjiti, neka grebe krave češagijom (po stražnjici)«. To je parola pjesnika koji je znao što radi i koji je umio da nađe pravu podudarnu riječ za vlastitu misao. Marino nije baš takva šeprtlja kao što se to pričinja našim književnim historicima iz njine žablje perspektive. U tu vrstu vodozemaca Mihovio Kombol dakako da ne spada, ali po zakonu tromosti duha svetoga, njemu je dosadno da se bavi tim pitanjima i koliko god on to ne misli, on veoma često ipak ne uspijeva uzvisiti se iznad općih fraza, koje vladaju našom književnom historijom i tako veoma često on sâm zvekeće na ovom sajmu pameti jeftinim đinđuvima.

Od suvremenog simbolizma, od Mallarméa do Joycea do Elliota, do suvremenog talijanskog caligrafisma, do apstraktne poezije koja se njeguje interkontinentalno, za sve bi se te pojave moglo reći da predstavljaju jednu varijantu suvremenog evropskog literarnog Marinizma. Rekao je jedamput netko, a to su poslije De Sanctisa i Spenglera i Burckhardta govorili mnogi, da je u vrijeme kavalijera Marina umirala poezija i da se rađala muzika, i to je tačno, međutim to još uvijek nije toliko difamantno, te bi se Marinizam mogao uzeti kao pojava manje vrijednosti, o kojoj je potrebno da se govori odozgo.

I kamo sreće da je u našoj poeziji onoga vremena bilo više Marinizma nego, nažalost, Chiabrere i to Chiabrere iz pete ruke. U našoj poeziji ima nažalost više Tridenta i više Jezuita na istočnoj obali Jadrana nego autohtonog glagoljaštva ili prkosnog maniheizma ili izvorne poezije. Svi su naši pjesnici pobožni i čestiti knezovi republike, rodoljubivi uzor građani, uredni činovnici, sposobni trgovci, kramari i butigari, uzorni supruzi i roditelji, i prema tome dakako da je Marija Mandaljena Pokornica postala simbolom ove filistarske pisanije, a ne Cavaliere Marino, koji, kad bismo ga bili imali, svakako ne bi bio na odmet ni danas.

Na kraju još jedna napomena. Zašto ne De Bona nego Bunić? I to je jedno od otvorenih pitanja, koja mi ne ćemo riješiti u okviru naše Enciklopedije.

Razumije se da nitko nije danas u stanju, a pogotovo ne naša Enciklopedija, da okrene kazaljke na sahat–kuli naše književnosti ili njene historije i da ih navine kako treba. Ovaj mehanizam škripi i klepeće već više od stotinu godina, ali kad smo se već popeli na zvonik i kad već čeprkamo po zarđalim kotačićima naše kulturne prošlosti kritički, bilo bi potrebno da kao stari urari znamo, da je najgora stvar biti smiješan. Jedan admiral dubrovački De Bona, upravo jedan od njegovih portraita koji je objavljen i u Hrvatskoj Enciklopediji najbanalniji je portrait Olivera Cromwela, što ga je po svoj prilici kupio u Holandiji jedan od dubrovačkih noštroma, a mi se ovom kapetanu trabakula divimo kao admiralu. Zvali su se De Bona, a i danas se tako zovu, a mi ih anektiramo i pohrvaćujemo bez ikakva prava, uvjereni da time cementiramo našu kulturu. To je stvar ukusa.

II. Članak je dobar. Briše se potpis Kombolov i potpisuje se Redakcija.

BUNTIĆ, fra DIDAK

S obzirom na arbitražu koju imam da izvršim: poznavao sam fra Didaka Buntića lično, u okviru odbora za spasavanje srpske djece (hercegovačke) od gladi 1917, 1918, i po njegovu držanju i stavu i po neobično velikoj aktivnosti zaista humanoj, nisam imao impresiju da se radi o čovjeku koga bismo mogli svrstati među srbofobe. Upravo obratno od toga on je u ono doba propovijedao otvoreno unitarističke ideje, kao i Petar Rogulja s kojim je intimno bio vezan. Oni su bili militantni katolici, ali unitariste. Čovjek je umro 1922, i bez obzira što o tome misli Viktor Novak, ne bi se u enciklopediji mogao svrstati u inspiratore ustaških zločina punih 20 godina poslije smrti. Ako ima da uđe u enciklopediju, a ja ne vidim da postoji za to neki razlog, onda nikako u ovoj formi.

BURA

Trebalo bi dati jedan enciklopedijski uvod. Grč. — Boress, Borras, vjetar, koga su stari Heleni smatrali božanstvom. Javlja se u Homeru (Odiseja V, 295), od osam Aristotelovih vjetara (Meteorologija II, 6, 363b), nosi dva imena — Boreas kai aparktias. Spominju ga među vjetrovima Erastoten i Posidonije. Latini zvali su ga Aquilo (Vitruv. I, 6,10) bio je smatran kraljem vjetrova, koji tjera ljudima u kosti zaprepaštenje i stravu. Rimski poeti opisivali su ga kao vjetar opor i okrutan — Saevus, Crudelis, Asper. Simbol jeseni, koji donosi kišovite oblake i snijeg. Rađa se u Trakiji i na Kavkazu.

Spominjem da sam preveo sve što je o buri napisao Hipokrat, a njegova knjiga o vjetrovima spada među najpoetskije tekstove. Antropomorfiran kao vjetar, bura je prikazana u obliku kralja i gospodara. Sin Aurorin (kao i Zefir) on vlada nad neprijaznim brdinama i daljinama Tracije i hiperborejskih ravnica (Plinije Nat.hist. VII,10). I u mitologiji personifikacija toga vjetra igra relativno veliku ulogu. Eshil i Sofoklo učinili su ga sujetom svojih tragedija, a kao pjesnički motiv javlja se u raznim varijantama Antike. Bura kao božanstvo bila je i predmetom kulta. Svečanost atenska Boreasmoi, koju su održavali Atenjani, zahvaljujući buri kao svom božanskom pomoćniku u ratu protivu Kserksa (Herodot) i t.d. i t.d.

BURZE

Trebalo bi u uvodu nešto da se kaže o privrednoj strukturi južnoslovjenskih zemalja na prelazu stoljeća, a naročito poslije državnog ujedinjenja god. 1918. Zaostale agrarne zemlje, u polukolonijalnom, podređenom odnosu spram centralnoevropskih financijskih i industrijskih centara, bez vlastite industrije, s relativnom malim viškovima svojih vlastitih agrarnih produkata, nisu bile pogodnom bazom da se burza, kao izrazita kapitalistička institucija, razvije do nekog većeg ekonomskog ili financijskog značenja, na temelju svoje posredničke uloge.

I, 6. Robna proizvodnja predkumanovske Srbije bila je u rukama sitnih proizvođača, koji se na burzama nisu mogli pojaviti s većim količinama pšenice i kukuruza, tim više, što je Srbija po svom kontinentalnom položaju, bez vlastitog izlaza na more, bila trajno izvrgnuta austrijskim agrarnim, konkurentskim zahvatima, koji su često poprimali i grubi oblik carinskih ratova. [...]

I, 13. Nakon stvaranja države SHS izvozna trgovina žitaricama bila je pretežno u rukama inozemnih firmi, jer se uloga inostranoga kapitala, bez obzira na formalnu nacionalizaciju banaka, nije na državnom području smanjila tako, da je izvozna trgovina žitaricama ostala i dalje pretežno u rukama inostranih firmi, a domaći trgovci i trgovačka društva bili su najvećim dijelom njihovi nakupci. [...]

I, 14. Osnivanje Prizada. Trebalo bi reći što je ovo Privilegirano izvozno A.D. značilo, na temelju kakvih političkih makinacija je do stvaranja Prizada došlo, koji i kakvi financijski faktori su igrali kod toga ulogu, koje godine i t.d.

I, 19. Promet, registrovan po našim robnim burzama u to vrijeme bio je najvećim dijelom fiktivan, jer je Prizad, radi zaštite interesa svojih komisionara i mlinova, sve svoje zaključke naknadno registrirao na burzama, po oportunitetu svojih monopolističkih bilanca, kako je to već odgovaralo specifičnim političkim interesima ovih makinacija.

II, 5. Ujedinjenjem se situacija nije puno izmijenila. Ne samo da se nije izmijenila nego se bitno pogoršala, jer je uloga inostranog kapitala poslije god. 1918 postala mnogo važnijom, što se tiče eksploatacije u procentima, s obzirom na industrijalizaciju i t.d.

BUŽAN, JOSO

Neizrecivo je sitničavo ovo malograđansko zaobilaženje tog nesretnog fotografskog zanata u slučaju Jose Bužana. Pa dobro, bio je fotograf! Na kraju konca nije nikakva sramota, gospođe i gospodo, biti fotograf. Najprije se u jednoj verziji »uz slikarstvo u Vinkovcima bavi i fotografiranjem,« mjesto da se kaže da se kao fotograf u Vinkovcima bavio i slikarstvom. I t.d. i t.d. [...]

Nije na Bužana djelovao nikakav fotografski aparat niti seljačke mase braće Radića »kao najvažniji faktor političkog zbivanja«, i neka se te gluposti ne guraju pod potpis redakcije. Bužan, izvan svake sumnje nije bio nenadaren čovjek, a jedino što je vidio i naučio, to su bile slike Vlaha Bukovca i on je tu tehniku svladao, kao što je znao i umio. Ne znam tko je radio taj članak, da li Mirjana Veža, da li Slavko Batušić, da li Blanca Batušić, da li Lelja Taš, uopće ništa ne znam.

BYRON, GEORGE NOEL GORDON

U uvodu u Byronu, za ovu vrstu Enciklopedije kao što je Jugoslavika, nije toliko važna sama ličnost Byronova, nego oni elementi koji su uslovili njegov moćan uticaj na takve sredine kao što je naša, trebalo bi nerazmjerno veću pažnju posvetiti upravo prikazu tih problema. Zašto je Byron tako markantno uticao na razvoj romantične poezije kod Rusa ili kod Poljaka (Mickiewicz, Slowacki, Puškin, Ljermontov)? Do nas dolazi njegov uticaj više–manje ipak, ukoliko se manifestira pozitivno, posrednim putem. 48 redaka uvoda, uglavnom je nabrajanje biografskih detalja, u ovom slučaju nevažnih, a toliko diskurzivnih, da nisu konkretni. Na pr.: Kad se kaže da je Byron napustio Englesku zbog rastave sa Izabelom Milbanke i »nemoguće duhovne atmosfere u tadašnjoj pietističkoj i konzervativnoj Engleskoj upravo zbog te rastave« — ta konstatacija ne podudara se baš sasvim tačno sa stanjem fakata. Čitava ta moralna kriza sastavljena je od mnogo komplikovanijih komponenata, ali te, za prikaz Byronove ličnosti, u našem slučaju nisu važne.

C

CANKAR, IVAN

»Sin obrtničke porodice s mnogo djece iz malog trgovišta«. Znači, porodica s mnogo djece iz malog trgovišta imala je sina. To je bio Ivan Cankar. Međutim interesovala bi nas kakva je to porodice bila, ako je već rodila Cankara i kakvim se obrtom ta porodica iz malog trgovišta bavila?

Autor nam objašnjava da je »Porodica upravo u vrijeme njegovog tjelesnog i duševnog uzrasta upala u krajnju bijedu«. Kakav je to tjelesni i duševni uzrast toga djeteta, kad je porodica koja ga je rodila upala u bijedu, i to u vrijeme tjelesnog uzrasta pjesnika? »U takvom stanju otac je otupio, dok je majka nadljudskom snagom« i t.d.

Ovaj uvod u tu Cankarovu biografiju je jeziv dokaz, kako naši pjesnici djeluju u potpunom vakuumu. Ova saharinska parafraza svih pseudosocijalnih tema iz književnoga repertoara osamdesetih godina prošloga stoljeća: Porodica u bijedi, a za tatu, da se ne bi reklo da je pijanac, kaže se da je otupio, a mama je nadčovjek »i nastoji djeci utrti put u ljepši život«. Mama, dakako, treba da klone, što je i učinila, a to je onda glavnim motivom pjesnikovih inspiracija.

Molili bismo najučtivije, da se briše barem ovaj uvod, ako ništa drugo. Ostalo kako jeste: Imprimatur. Slodnjak piše i potpisuje. Da se ilustrira slikom Cankara i kućom na Rožniku.

CANKOV, ALEKSANDAR

Članak ne odgovara svrsi. Trebalo bi ga preraditi.

I, 3–4 »U Bugarskoj dolazi na vladu prvi put 9. VI 1923.« To je rečeno tako kao da je Cankov došao na vladu najnormalnijim putem. Suviše je zaobilazno, svedeno na najobičniju leksikografsku formulu, da je čovjek došao na vladu, a nije došao nego je zauzeo vlast u okviru jednog krvavog državnog udara. Nije stigao na vladu, kao nevjesta na svatove u fijakeru, nego je dobrano kuvao onu generalsko–koburšku junkersku čorbu, kao jedan od najkrvavijih despota iz poratnog kontrarevolucionarnog perioda. Spram njega je i Horty neka vrsta gentlemana u bijelim legitimističkim rukavicama.

CAR, MARKO

Da se dopuni literaturom iz nekih hrvatskih autora. Ujević nema krivo, ali kao što se često zbiva, on nema ni pravo. Ne znam što bi se više moglo reći o Marku Caru u pozitivnom smislu, ukoliko se ne bi paralelno s time posvetila pažnja i negativnim stranama toga pisca. Proširiti tekst značilo bi preraditi ga u oba smjera. Mislim da to mnogo smisla nema.

CAR, VIKTOR EMIN

Vice Zaninović. To je sve, nažalost, što se može. Mislim da prerađivati nekog naročitog smisla nema. Predlažem rezignaciju po generalnoj liniji. Kad se već o našim literarnim problemima piše tako kao što to radi Vice II, 18–21 i t.d., da jedan pisac, t.j. jedan beletrist, t.j. romancijer izražava — »misao o potrebi oživljavanja prometa na moru u novim nacionalno–ekonomskim uslovima, u kojima se našao primorski svijet« — što da se radi s takvim tekstom? Najbolje ga je redigirati, tako da se briše. Tako na pr. III, 11–14, 15, svakako da se briše, jer sve to nema baš nikakva smisla.

Trebalo bi nešto reći o aktivitetu Viktora Cara Emina poslije rata, a naročito o Danuncijadi (1946), koja spada među najbolja ostvarenja toga pisca. Osim toga I, 4, 5, 14, 15, 16, kao što je redigirano.

Ů Vice Zaninović. Kao uvijek, rezignacija po generalnoj liniji. To što piše naš Vice, to je, nažalost, sve što se može postići u datim prilikama, a prerađivati nekog naročitog smisla nema, jer nikakvog izgleda na izbor boljih saradnika isto tako nema. Kad se već o našim literarnim problemima na prelazu stoljeća piše tako stereotipno kao što radi Vice, da jedan pisac, to jest jedan beletrist, romansjer izražava »misao o potrebi oživljavanja prometa na moru u novim nacionalno–ekonomskim uslovima u kojima se našao primorski svijet« — što da se radi s takvim tekstom? Najbolje ga je redigirati tako da se briše, jer svesti čitavu karakteristiku Cara Emina na to da je izražavao »misao o potrebi oživljavanja prometa na moru« ipak je potpuno besmisleno.

Viktor Car Emin spada u onu grupu naših pisaca koji se javljaju koncem XIX stoljeća, kao neka vrsta rodoljubivih barjaktara u odbrani minimalne egzistencije Istre, hrvatstva u Istri i istarskih Hrvata, pa kao propagandista, preokupiran uglavnom najelementarnijim uslovima nacionalnoga života pod onim austrijskim prilikama do Prvog svjetskog rata i pod onim terorom talijansko–fašističke vladavine sve do sloma fašizma 1943, on je s obzirom na svoja skromna sredstva, koja ni po čemu nisu manje vrijedna od prosjeka naše literature onoga perioda, decenijima bio na braniku nekih idealnijih koncepcija. A svakako trebalo bi nešto reći i o književnom aktivitetu Cara Emina poslije 1945, a naročito o njegovoj Danuncijadi, koja ne sumnjivo spada među najbolja ostvarenja toga pisca onoga vremena.

CAVOUR, CAMILO

Neka se curriculum vitae prikaže po talijanskoj enciklopediji, sveden na minimum. Nas Cavour ovdje interesuje isključivo samo po svojim relacijama spram južnoslovjenskog problema.

Protivnik svake pangermanske ili austrijske kombinacije o supremaciji nad Slavenima pod dinastijom Habsburga, kao austrijskog cara ili madžarskog kralja, Cavour je još na početku svoje političke karijere, kao mlad čovjek, prvi progovorio u turinskom parlamentu o buđenju nacionalne svijesti kod austrijskih slavenskih naroda. Sa poznavanjem i sa liberalnim svojim stavom poštovanja za sve slavenske napore u vjekovnoj izgradnji civilizacije na Dunavu, on je postao principijelnim tumačem ravnopravnosti Slavena sa austrijskim i madžarskim plemstvom. Buđenje narodne svijesti kod Slavena on je smatrao pravednim i plemenitim procesom, upozoravajući talijansko javno mišljenje da su svi austrijski aristokratski elementi ujedinjeni u namjeri da zakoče i da topovima svladaju slavenske slobodarske pokrete. On predviđa i proriče, da će se ta snaga novoprobuđene nacionalne svijesti, bez obzira što je svladana brutalnom snagom, javiti u sve moćnijem obliku na jugu u slavenskim podunavskim zemljama. Uz svu rezervu, kod razmatranja detalja ove političke borbe na pomolu, on je već 20. X. 1848 upozorio turinski parlamenat, da madžarska aristokracija potiskuje slavenske plebejske i kmetske mase, na crti svoje klasne supremacije. Bez obzira što nije imao namjere da postane apologetom slavenskim, on proriče da ovi novi barjaci pod kojima se razvija jugoslovenska narodna svijest, ne će ostati barjaci reakcije ni despotizma.

CEROVIĆ, NOVICA

I, 10, 11. »Njegov podvig u organizovanju i izvršenju ubistva Smail–agina opjevan je u Mažuranićevom spjevu«. Ne zvoni dobro. Istina je, da je Cerović Novica namro svome sinu zlatan sat Smail–agin, koji dr. Ivo Brlić prodaje danas Jugoslavenskoj akademiji za 150.000. din, ali ipak prozvati ili okarakterisati pogibiju Smail–age Čengića kao podvig »u organizovanju i izvršenju ubistva«, ne podudara se s boljim stilskim običajima.

CESAREC, AUGUST

I. Vice Zaninović je jedini koji se tom temom bavi već godinama. Kad se radi o enciklopedijskim sintetičkim prikazima jednoga pisca za Enciklopediju, onda to ovako izgleda. II, 3, 4, »kao omladinac ispoljio mnogo simpatija za socijalizam, a još prije 1914 stupio je u socijal–demokratsku stranku.« Kad je to moglo biti? 1912 otišao je na robiju kao đak VII. raz. gimnazije. Pouzdano znam da tada nije mogao biti član socijal–demokratske stranke, jer je bio integralni jugoslavenstvujušći omladinac, gotovo rojalista.

II, 8, 9 »glavnu je djelatnost ispoljio na književnom i publicističkom polju.« Kako je to radio? »neustrašivo i odlučno branio je svoje poglede«, a zbog toga je »i u staroj Jugoslaviji proganjan i često zatvaran, a osobito u vrijeme diktature« (sve potpuno apstraktno)!

II, 14, 15 i t.d. »Vođen težnjom da se upozna s kulturnim nastojanjima mlade Sovjetske države otišao je u SSSR« i t.d. i t.d.

II, 22 »pažljivo je pratio sve agresivnije nastupanje fašizma« i t.d.

III, 7, 8 »razvio je ozbiljnu književnu i publicističku djelatnost«. Kako je sve to radio Cesarec po Zaninoviću?

VI, VII i t.d. »Obrađivao je najvećim dijelom društveno politička pitanja«. Od čega su došle pobude, koje su Cesarca potakle na pisanje mnogih članaka? »Došle su do naročitog izražaja u njegovim književnim radovima«. Kako? Tako da se »zadržavao najčešće u prikazivanju života radničkog svijeta i na njegovu odnosu prema malograđanskom i građanskom društvu«.

Šta je Cesarec opisivao? »Opisivao je ne samo neustrašive borce, već i strpljive potlačene, siromašnu i gradsku periferiju. Imao je mnogo simpatija za malog čovjeka, pa je s blagim saučešćem i toplinom prilazio bićima, koja su u životu prezrena i nesretna. Taj krug proširio je, prikazujući ili crtajući razne kolebljivce, gramzljivce« i t.d.

Šta je iznio u svom djelu? »U svome djelu iznio je mnoge teške mračne i jezive slike, ali one ipak ne djeluju depresivno.« I t.d. »To daje njegovu stvaralaštvu optimistički biljeg.« Što je radio s vanjskom radnjom? »Vanjsku radnju je najčešće zasnovao na jedinstvu mjesta i vremena, ali se na njoj nije mnogo zadržavao.« Glavnu pažnju obraćao je na psihičku radnju. Pisao je pod utjecajem ekspresionizma. Svoj književni izraz našao je u realizmu ali kao psihoanalitik pod uticajem je Dostojevskoga. U svoj rad unosio je elemente publicistike. Stil mu je tvrd i opor. Stvarao je nevješte kovanice. Upuštao se u spore i razvučene analize. I t.d. Mnogo bolji tekst ne ćemo dobiti od Vice Zaninovića. Osim Ladislava Žimbreka, Cesarec danas nikoga ne interesuje i njime se nitko ne bavi. Ovoj papazjaniji valja napisati predgovor i uvod, a to će napisati pisac ovih redaka.

II. Dopuna uz tekst Vice Zaninovića o Augustu Cesarcu

August Cesarec bio je postojan i dosljedan internacionalista. Kao književnik i publicista, djelujući nepokolebljivo jednosmjerno od Oktobarske revolucije do svoje smrti, on je u Internacionali gledao logično ostvarenje svih revolucionarnih planova, koji se od Pariske komune do Lenjina javljaju kao proplamsaji golemog historijskog požara. Uvjeren da socijalizam vulkanskom snagom trese temeljima čitave građanske, kapitalističke civilizacije, pretvarajući se pred našim očima u historijsku dominantu XX. stoljeća, on je pod formulom revolucionarne, proleterske, klasne svijesti razumijevao onu logičnu, historijsku sintezu, koja će sva tragična protuslovlja razdrte evropske civilizacije prevladati suvremenijom i višom formulom besklasnog društva. Kao član seljačkog, vjekovima porobljenog naroda, on je u negaciji društvenih političkih nepravdi, nasilja i poniženja otkrio nesavladivu snagu, koja će preobraziti sve političke i ekonomske krize sadašnjosti, uzvisujući ih na stepen internacionalističke solidarnosti. Promatrajući proces političkog rasula i kulturnog razjedinjavanja na našoj zaostaloj, malograđanskoj konservativnoj pozornici, on je iz perspektive revolucionarne socijalističke svijesti trajno isticao dramatske nerazmjere između našeg palanačkog nesnalaženja, i velikih izgleda međunarodne, interkontinentalne socijalističke koncepcije. Kako je ritam događaja u svijetu rastao sve opasnije i sve brže, a naše, provincijalno poniranje u zaostalosti postajalo sve kobnijim, on je bio svijestan, da južnoslovjenski unitarizam ne treba da se gradi na međusobnom izigravanju bijednih, palanačkih egoizama. Još u prvim danima, neposredno poslije austrijskog sloma, on je isticao da državno ujedinjenje Južnih Slavena ne treba da bude nikakva politička dogma, nerazdvojivo vezana uz vrhunaravni pojam krune. On je objavio nizove tekstova sa tezom, da osjećaj južnoslovjenske solidarnosti valja osloboditi od svih konvencionalnih umjetničkih, estetskih ili nazovi — etičkih rasnih laži i konvencionalnih parola. Njegovi kritički natpisi o političkom slomu hrvatsko–srpske koalicije, jugoslavenskog odbora u emigraciji, o vidovdanskoj etici, o kosovskoj frazi Meštrovićevog perioda, o integracijama Milana Marjanovića, o okretanju Jugoslavenske omladine u Orjunu i t.d., postali su metom intenzivne političke mržnje, protivu koje se sistem borio apsom i trajnim zapljenama. U smislu njegovih direktiva jedini smisao naših političkih pokreta mogao je da bude u izgradnji civilizacije, na zajedničkom interesu seljačkih i proleterskih masa, a ne na konservativnom principu vjerskog, rasnog ili romantičarski zaostalog nacionalnog raskola. U svojim političkim esejima August Cesarec godinama je isticao da je SHSezijska državotvorna retorika prozirna podvala, da je takozvano oslobođenje u okviru Versailleskog mira (1919) najobičniji financijsko–kapitalistički kontrarevolucionarni manevar, a poratna t.zv. parlamentarna demokracija samo jeftina krinka za autokratiju, koja će našu zemlju upropastiti i dovesti do neminovnog sloma. On je isticao s druge strane i to, da se pod seljačkim, republikanskim demagoškim parolama kreće i organizuje isto tako mračna, vandejska, legitimistička reakcija, i da će se ta dva naša kontrarevolucionarna fanatizma prije ili kasnije survati u historijsku provaliju i tako ugroziti sve napredne šanse našeg državnog i narodnog ujedinjenja. Motivi njegove političke tematike, koju je varirao i u lirskoj beletrističkoj prozi, odlučno su i nepomirljivo negirali sve obmane lažnih tradicija i megalomanskih historizama. Uvjeren da upravo ti historizmi po zakonu duševne tromosti sve više ugrožavaju svaki pozitivan i napredan napor, kako bi se prevladala vjekovna gravitacija mnogobrojnih anahronizama, August Cesarec je već u »Plamenu« (1919), i kasnije u »Književnoj Republici« progovorio o mnogim tim pitanjima odlučno i neuvijeno, s akcentom i tonom koji se do danas nije pojavio u našoj političkoj esejistici. Sa višim prezirom spram svih idealističkih premisa, on je usred uznemirenog previranja svijesti, političkih i kulturnih pokreta, smiono obračunavao sa teškim balastom naše prošlosti, odbacujući idole svih t.zv. vječnih nacionalnih vrijednosti u historijski nepovrat. Uvjeren da je beskompromisno poricanje svega što vuče našu zemlju natrag, jedini pozitivni zalog za budućnost, on je već na čelu predratne, južnoslovjenski inspirisane omladine, na početku puta, u Austriji, smiono stupao ispred svoga pokoljenja kao nepomirljivi trubač, koji poziva na bitku. U đačkim štrajkovima, u atentatu protivu Cuvajeva nasilja, u predvečerje balkanskih ratova na mitrovačkoj robiji, u Prvom svjetskom ratu, u okviru sloma i oslobođenja do šestojanuarske diktature i do Španije, on se preko puna tri decenija probija mnogobrojnim stranputicama naše suvremene historije, kao pouzdan vodič, koji poznaje smjer i izlaz, uvjeren, da je put kojim se kreće, jedino ispravan put. O austrohrvatskim preživjelostima u okviru agrarne seljačke demagogije, koja je pod republikanskim parolama sakrivala antidemokratske kompilacije svih podunavskih zaostalosti i predrasuda, on je u elementima, koji negiraju južnoslovjensku koncepciju trajno isticao kontrarevolucionarne opasnosti. Da je koncepcija državnog i narodnog ujedinjenja kompromitovana dinastičkim i čaršijskim elementima i da će ovaj sudar dviju kontrarevolucionarnih struja u našem političkom životu dovesti do fatalnog sloma, to je bio jedan od glavnih motiva njegovih političkih prognoza. Treća varijanta, lenjinska, na koju je po njemu Zapadna Evropa reagirala senilno, Augustu Cesarcu pričinjala se podudarnom s osnovnom razvojnom linijom naših naprednih političkih tradicija, od Svetozara Markovića pa sve do Vukovarskog kongresa (1920). Odlučan borac protivu svih slavenofilskih fraza, on je trajno vodio borbu protivu vrangelovskih carističkih autokratskih elemenata, koji su se kod nas javljali na religiozno–političkoj osnovi, sve glasniji i sve uticajniji u kulturnim i političkim zbrkama i kombinacijama sviju vrsta.

Uvjeren da je budućnost južnoslovjenskih političkih problema uslovljena generalnim kursom Ruske revolucije, kao zapadnjak izrazitog tipa, on je propagirao socijalistički oslobodilačku misiju naše zemlje za sve balkanske narode, i upravo zato ostao je dosljednim negatorom svake varijante austro–radićevštine isto tako kao i radikalske čaršijske dvorske politike. O zabludama separatizama hrvatskog upravo tako kao i srpskog, on je govorio dijalektički.

Njegovi mnogobrojni prikazi toga spora, njegove polemičke analize mnogih ličnosti, koje su igrale fatalnu ulogu pučkih tribuna, njegovi osvrti na nizove aktuelnih problema ostali su do danas ne samo dragocjenim podacima nego i pouzdanim svjedočanstvom vremena. Uvjeren da se svi čvorovi naših političkih zapleta mogu presjeći jednim jedinim udarcem boljševičkog potencijala, on problem diktature proletarijata na našem terenu nije smatrao nikakvim eksperimentom, nego jedino stvarnom političkom metodom, da bi se anticipirali suvremeni društveni odnosi, koji će ubrzati razvoj socijalističke svijesti u vlastitim i u međunarodnim omjerima. Njegovi tekstovi o Svetozaru Pribićeviću, o Stjepanu Radiću, o čaršijskoj formuli zaostalosti, o Franu Supilu, o Glavnjači kao simbolu jednog političkog kursa, o političkim procesima od Kerovićeve smrtne osude do smrti Alije Aliagića i do šestojanuarskih nasilja, ostat će spomenikom mnogo trajnijim od tolikih formalističkih zanovijetanja u pitanjima stila i jezika, koja su se smatrala odnjegovanim književnim izrazom u vrijeme, kada se o politički tendencioznoj publicistici Augusta Cesarca govorilo iz fiktivne visine, kao o jednostranoj i neumjetničkoj zabludi ukusa.

Ů Zaninović potpisuje. Neka vrati moj tekst.

CESARIĆ, DOBRIŠA

Iz biografije predlažem da se briše, da je zajedno s V. Majerom pokrenuo »Ozon«, to zaista nije bio takav događaj, te bi ga trebalo fiksirati u Enciklopediji. Isto tako, da se zanimao za režiju. Bio je bibliotekar Škole narodnog zdravlja, od 1945 redaktor »Zore« i t.d. Nije dopisni član JA, nego pravi član, a kako se to nikad ne ističe, ostaje samo član, a kako se ni to ne ističe, ne ostaje ni član. Kad se već navode časopisi, »Pečat« došao bi kronološki na poslednje mjesto, a i tamo nije surađivao, a nije ni potrebno da se istakne kako je bio suradnik Pečata, jer on to, da se organizaciono–strukturalno izrazim, zapravo nije ni bio. Čemu čovjeka gurati u društvo u koje nije spadao?

[...]

Red I, 23, 24, 25. Da nije podlegao »čaru surréalističkih, hermetističkih i sličnih eksperimenata«, ostavio bih u ovoj formulaciji: Cesarićev lirski tekst sazdan je relativno jednostavnim jezičnim i ritmičkim sredstvima; dosljedan svojoj vlastitoj fakturi on nije podlegao modi surréalističkih ili hermetističkih eksperimenata. Izmijenio bih pojam »emociogene materije«, ne samo zato jer zvuči bizarno. Taj bi pasus prestilizovao izbrisavši interpoliranu frazu — »u prvom redu« — (I, 25 i II, –1–3): Djelujući snažnom koncentracijom neposrednih, naivnih i živih osjećaja, njenim izjednačenim predavanjem u blagoj muzikalnoj formi romantičnih rima, Cesarić svojom poezijom obuhvaća prilično širok raspon: dok mu kod nekih pjesama prevladava eksklamativna uzbuđenost, koja se doima i t.d. i t.d.

[...]

S obzirom na Ujevićeve emendacije, kad već obrađujemo takve tekstove kolektivno, ostavio bih Krstićevu formulaciju kakva jeste. Nikada ni jedan rukopis nije definitivan. Ujević je izmijenio Krstićevu atitidu u fakturu tako da Krstićeva rečenica »Atitida pojedinih pjesama prilično je različna« u Ujevićevoj redakciji postaje »Faktura pojedinih pjesama prilično je različita«.

Attitude, talijanski attitudine, aptitudo, držanje, stav, način kako se čovjek daje, kako se vlada, kako se nosi ili kreće. Attituda prema tome može biti dražesna, blagonaklona, nesklona, kruta, umišljena, utvorljiva ili skromna. Attituda kao pojam podudara se isto tako sa raspoloženjem kao na pr.: Attituda gorljiva, nehajna, strastvena ili nemarna. Attituda uopće je neka vrsta načina kako čovjek vlada reakcijama vlastitoga temperamenta. Stav i odnos spram okoline. Kao relacija društvena attituda može biti smišljena, stvorena na temelju odluke ili uvjerenja, prema tome oportunistička ili beskompromisna; attituda može biti na oprezu: u attitudi iščekivanja ili nepovjerenja, u neizvjesnosti.

Attitudom isto tako krstimo u okviru jedne likovne kompozicije figurativne detalje i odnose tih figurativnih masa. Takva likovno–umjetnička attituda, a u prenesenom smislu i književna ili poetska, s obzirom na motive koji se obrađuju i kako se obrađuju, može biti uvjerljiva, prirodna, vještačka, bizarna, životna ili mrtva. Zauzeti attitudu isto tako znači zauzeti stav u ovom ili onom pitanju, ali njom se isto tako označuje i stav tjelesne kretnje ili tjelesnog položaja: stojećeg, sjedećeg, ležećeg, potrbuške i t.d.

Bilo sa kog gledišta promatrano attituda nije sinonim za fakturu, i ona se ne podudara s tim pojmom. Faktura u umjetničkom stvaranju znači način kako je nešto stvoreno. Kaže se da neko umjetničko djelo ima solidnu fakturu, kad svladava materiju ili nesolidnu, kad samo raznim lažnim sredstvima ili trikovima dočarava, kao da je nešto svladano, a zapravo nije. Prema tome kaže se solidna ili nesolidna faktura, u prenesenom smislu tačno i podudarno s pojmom trgovačke fakture, kad hoćemo da kažemo da li je jedna roba vrijedna ili bezvrijedna u trgovačkom smislu te riječi.

Faktura kao pojam svojom jednom dalekom tangentom dodiruje pojam manire. Manira je sve što stoji na dohvat ruke, u prenesenom smislu neke artističke vještine, koja sama po sebi može da bude najispraznije formalističko poigravanje tematikom. S druge strane pojam fakture preko te manire dodiruje jedan širi krug a to je façona!

Façona kao krug nove definicije zaokružuje pojam manire, ali odudara od pojma fakture i t.d. i t.d.

Iz ovih razloga mislim da je kompromisno rješenje jedino ispravno, kad bi se pojam attitude u Krstićevoj verziji zamijenio s pojmom raspona, jer se u smislu samog teksta taj pojam preciznije podudara s onim što je recenzent htio da kaže kada govori o živosti dijaloga i o mirnom crtanju lirskih predmeta i t.d.

Isto tako Ujević mijenja Krstićevu verziju motiva sa tematikom. Kako god analizirali, to pitanje ostat će bilateralno otvoreno u oba smjera i teško je provesti arbitražu u jednom ili drugom smislu. Svakako bih »turobne jesenske štimunge«, promijenio u raspoloženja, da se ne moramo sklanjati u štimunzima i štimungima, »koji se intimno povezuju s tematikom propalih egzistencija.« Iz stilskih i sintaktičkih razloga ostavio bih u uvodu Krstićeve rečenice motive zato, da se tematika ne ponavlja dva puta, prvi put kao tematika poezije, a drugi put kao tematika propalih egzistencija. [...]

Post scriptum. Da se provjeri da li ostavljamo akademijske rangove kod pojedinih lica? Ako ostavljamo, neka ostane i kod Cesarića.

CHURCHILL, RANDOLPH

Šta je sa Windstonom? Ulazi li i on? Samo u onom slučaju ulazi i Randolph.

CIMPERMAN, JOSIP

3,4. »U trinaestoj godini poslije teške bolesti ostao uzet, najprije na nogama, a onda na rukama«. Kako je to čovjek uzet na nogama? Uslijed kakve teške bolesti?

Red 23 »Pisao krepkim ali umjetnim jezikom«? Hoće da kaže, da je bio formalista u Stritarovom smislu. Svi su jezici vještačka pojava, a pogotovo u artizmu. Međutim kad se ističe jezično »čudaštvo« Cimpermanovo, trebalo bi konkretno odrediti od čega je to »čudaštvo« bilo satkano. Stvarno, ako je bilo važno.

CONRAD VON HÖTZENDORF, FRANZ, grof, feldmaršal

I. Vidi napomenu o tome generalu u ELZ. Nas ovaj general ne treba da interesuje kao vojnik, nego kao političar, jer je kao političar bio beskompromisan protivnik bilo kakve koncepcije političkog ujedinjenja i oslobođenja naših naroda. A kada je već riječ o ocjeni generala Conrada II, 13–16 da »ni poslije poraza 1914 u Srbiji nije vidio, da su vojničke koncepcije a.u. generalštaba, kome je bio na čelu, zaostajale iz suvremenog razvitka,« — onda valja reći, da ta ocjena nije tačna. Po čitavom nizu dokumenata koji su objavljeni vidi se, da je Conrad bio protivan Potiorekovoj ofenzivi protivu Srbiju 1914, i praktično, on za taj poraz ne nosi nikakvu odgovornost.

Ů Ovako kako jeste, ad acta! Historijsko ime i pojava, koja svojom egzistencijom zadire u političku problematiku ove zemlje, prema tome, ne preporuča se, da ga bacimo ad acta shematski, manje od toga, kancelistički, zaobilazno, kao da ga nije bilo.

Austrijski feldmaršal (1852–1925), dugogodišnji profesor strategije i taktike na Ratnoj školi bečkoj, pet godina šef austrijskog generalštaba (1906–1911), za pet kritičkih godina, od austrijskog carinskog rata, za vrijeme aneksione krize, i sve do prvog Balkanskog rata, kada je 1912, ponovno imenovan šefom austrijskog generalštaba. Odlučan protivnik svih tzv. nacionalnih pokreta u okviru monarhije, bilo kakve emancipacije tzv. narodnosti, pak prema tome i protivnik bilo kakve jugoslavenske kombinatorike na Balkanu, a naročito naglašen protivnik političkog i kulturnog ujedinjenja Srba i Hrvata. U tom pogledu podudaraju se njegovi politički principi sa koncepcijom zagrebačke frankovačke grupe, kontaminacija bila je uzajamna. Ove ideje rađale su se paralelno u jednom dijelu zagrebačke frankovačke grupe, da bi se podudarajući sa interesima bečkog centralizma prenosile i na bečke centre, na dvorsku kliku, a prema tome i na generalštab sam. Propagandista preventivnog rata protiv Rusije i Italije, jedan od glavnih inicijatora za pooštrenje međunarodne krize 1906–1908, u vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine, a zatim 1912 u momentu Balkanskih ratova.

Organizator austrijske armade, pedant bez nekih naročitih originalnih ideja, koji se bori za modernizaciju ratnih sredstava, u sukobu sa parlamentarnim mehanizmom, naročito madžarskim, politički konzervativan, bezuslovni legitimist, dinastičar, očito bez nekog dara ili intuicije da bi se snašao u prostoru i u vremenu, prije svega Austro–Madžarske, a zatim i međunarodne političke i ekonomske stvarnosti. S jedne strane trebant pruskih generalštabskih koncepcija, a s druge konzervativan u austrijskom carskom smislu, u mentalitetu prije Koeniggraetza. Njegovi memoari još uvijek ostaju važno vrelo i svjedočanstvo za ispitivanje hrvatske političke historije, služe kao dokaz kako nije razumio ni jedan od osnovnih elemenata, ni jednu od komponenata koje su dovele Austriju do sloma.

Govori se, tako je to mišljenje »javno osmišljeno«, a to se odražava i u našem prikazu, da je katastrofalan austrijski poraz u Srbiji 1914 (na Drini sve do Kolubarske bitke) klasičan dokaz staračke i nesuvremene zaostalosti, marazma i nesposobnosti austrijskog generalštaba, kome je bio na čelu. Ispada kao bezidejni kondotijer jedne aristokratske armade, koja je izgubila svako pravo na opstanak već polovinom prošloga stoljeća.

Što se tiče Potiorekove drinske ofenzive 1914, augusta i septembra, za ovaj slom Conrad ne snosi nikakve formalne odgovornosti, tu je ofenzivu vodio Potiorek uz puno odobrenje carskog vojnog kabineta, sa stopostotnim protivljenjem samoga generalštaba, koji je po svojim osnovnim direktivama procijenio situaciju realno, da strateško tržište operacija ne leži na Drini, nego na sjevernom frontu u Galiciji, poslije ulaza carske Rusije u rat. No bez obzira na ove detalje ni Conrad, ni njegov generalštab, ni carski dvorski kabinet, ni svi politički faktori oko grofa Berchtolda nisu imali pojma o progresivnom i moralnopolitičkom potencijalu one političke borbe, koje su i austrijske i madžarske narodnosti vodile protivu dualističke formule još od 1867–68, dotično od revolucije 1848. Izričući smrtnu osudu i minimalno pravo na opstanak svih austrijskih narodnosti, generalštab sa Conradom na čelu sprečavao je i jugoslavensku političku emancipaciju u ime jednog aristokratskog feudalnog organizma na samrti, obmanjujući se da će svojim preventivnim prodorom do Soluna na Balkanu stvoriti sve preduslove za prodor imperijalnih monarhijskih interesa do Egejskog mora. Da je Austrija izgubila rat već 1914, to generalštabu nije bilo jasno ni u predvečerje samoga rata, a ni u predvečerje sloma, kada je princesa od Parme kao austrijska carica sa svojim carskim suprugom bila svijesna sloma, u okviru zavjere koju je vodio njen brat princ od Parme. (Burbonski).

CRIEVIĆ, ILIJA

I. Ne znam da li je taj tekst definitivan poslije Ujevićeve redakcije 136 redaka. Svakako suviše. I 80 bilo bi dovoljno. Nije mi jasno na temelju čega ga mi, uprkos njegovoj subjektivnoj volji, pohrvaćujemo, kad će se od toga u grobu okrenuti? Ovaj Vitezičin plaidoyer za antinarodni stav Aeliusa Lampridiusa Servinusa potpuno je suvišan. Bio je najobičniji Raguseo, sette bandierista.

II. Kad je već ušao u prospekt, neka ostane.

CRNA GORA

Ů Bez obzira što se radi o alergičnom osinjaku (što se sintaktičkog ponosa naših suradnika tiče), za Marmonta napisati, upravo Marmonta apostrofirati, da je bio »francuski general, Marmont«, i da je kao »francuski general Marmont«, nešto uradio ili radio oko Crne Gore, nije, štonokažu, spojivo sa boljim stilskim običajima. Nismo pretjerani poklonici nekog Empire–protokola, ali M. je ipak bio Maršal Carstva, taj mu se čin priznaje i iz historijske retrospektive. U našem slučaju bilo bi bolje da se kaže da je bio »generalni guverner svih ilirskih provincija« ili od Požunskoga mira i Duc de Raguse, vojvoda dubrovački, ali se ne preporuča da ga stilski degradiramo.

Što se stećaka tiče, ne znam da li su Crnogorci bili Manihejci, a ukoliko tih stećaka ima, neka se lokalizuju, a ne da se brišu.

Što se PTT službe u Crnoj Gori tiče, zvati »Rimske ceste crnogorskom poštom«, fraza je moli#reskna, dostojna Učenih Žena, eufemizam, više od toga, u oči upadljiva, da ne kažem opasna, precioznost, koja se kreće na rubu jedne demarkacije koju bi veoma teško bilo u ovome slučaju definirati.

Ne znam čemu služi da se poštanska služba u Crnoj Gori povezuje sa »poštanskim mletačkim pošiljkama koje su išle za Carigrad preko Kotora«, jer je Venecija te svoje mreže bila razastrla po čitavom istočnom Mediteranu.

Kada je riječ o C.G. zanatstvu, ne znam da li je uputno, s obzirom na mizeriju samih podataka kojima raspolažemo, da budu svrstani kao podnaslov u okviru posebne jedinice. Što znači da 1950 ima u C.G. 1900 zanatskih radnika, a od 848 zanatskih radnika da ih je 559 privatnih.

Isto tako posebna jedinica Nafta i zemni plin u C.G. Nevažno, a kao rezultat — ništa. »Može se zaključiti da se nafta može očekivati«?? To su, dakako, pretpostavke. Na bazi ovih pretpostavki (znači veoma smionih hipoteza), pristupilo se geološkom i geofizičkom ispitivanju čitavog područja C.G. Ako imamo samo to da kažemo da se u okviru daljnjeg istraživačkog rada mogu očekivati »znatno brža napredovanja u bušenju«, ova konstatacija ne djeluje utješno i hoće li to bušenje biti uzaludno ili ne, to će se pokazati, ali to nisu podaci enciklopedijskog karaktera.

Isto tako neka se »C.G. mljekarstvo« briše kao poseban članak. Po podacima koji se predlažu za štampu, radi se o negativnoj konstataciji. Poslije svih mogućih i nemogućih napora, da se organizuje ili podigne stočarstvo u C.G., radi se po našim referentima o negativnoj konstataciji: »Mogla bi se očekivati znatno veća količina mlijeka, da mliječnost krava nije na veoma niskom stepenu«. Logično: kad je već »mliječnost C.G. krava na veoma niskom stepenu, uprkos svim naporima da se mljekarstvo u C.G. podigne na viši stepen«, predlaže se sa strane C.R. da se briše.

Publicistika u C.G.

»Poslije Balkanskog rata 1912–13, crnogorska publicistika ograničila se na nekoliko političkih brošura« itd. No bez obzira što ove političke brošure pišu (po našem saradniku): »uglavnom pristalice ondašnje crnogorske vlade«, dakle, bez obzira na to što su ove brošure »oficijelnog«, »režimskog« karaktera, po našem skromnom mišljenju bilo bi ipak dobro, upravo oportuno da se i o ovim brošurama kaže koja. U ovim brošurama očito se govorilo o rezultatu Balkanskih ratova iz knjaževske perspektive, razumije se, jer je Knjaz bio jedini u C.G. koji je zveketao fišecima cekina, no ipak, kad je već riječ o publicistici, te su brošure historijski fakat, a istodobno i informacija o stanju fakata, to jest egzaktna uputa onima koji će se baviti pitanjem C.G. publicistike — pro futuro, i, prema tome, neka se tekst dopuni.

Isto tako o publicistici u toku Prvog svjetskog rata u C.G. i kasnije, nije rečeno ništa, upravo manje od ništa, jer čitav tekst pisan je sa prizvukom političkog animoziteta. Mi nismo u stanju danas da mijenjamo profile književnog mentaliteta onih vremena. Nas interesira ova C.G. publicistika do svjetskog rata isto tako kao i ona od 1915 dalje, kad je već kralj Nikola bio emigrant. Borba za C.G. krunu bila je krvava, vođena u inostranstvu najbezobzirnijim sredstvima — ŕ outrance. Tu se navode samo neka imena, a i ta zaobilazno, i ne kaže se ništa o načinu te borbe između jedne i druge dinastije i o argumentima koji se javljaju u ovoj političkoj diskusiji, koja se odvijala zapravo po diplomatskim zapadnoevropskim kabinetima. Ova borba, uslovljena dinastičkim interesom između doma Karađorševića i crnogorske dinastije Petrovića, nastavila se i poslije ujedinjenja u samoj zemlji 1918. Bez ovih dramatskih odnosa bilo bi teško prikazati crnogorski politički raskol, s obzirom na zamršenu diferencijaciju političkih odnosa u C.G. u okviru parlamentarnog perioda, sve do sloma 1941. Time što se govori kako su Nikola i Jovan Đonović bili »crnogorski građanski publicisti«, nije se reklo ništa što bi bilo stvarno, a kad se »od lijevih publicista« ističe »samo Vuk Dragović«, onda je i to jednostrano, jer koliko je nama poznato, osim Vuka Dragovića bio je tih lijevih crnogorskih publicista sva sila. Ne može se ni žurnalistika u C.G. apsolvirati jednim površnim, nepouzdanim i letimičnim bibliografskim pregledom.

Još jedna neuralgična tema: Književnost u C.G. do 1918. Nije mi jasno zašto bi u ovu književnost C.G. u prvome redu, s naročitim aplombom, bio uvršten »memorandum upućen austrijskom caru 1774«, kad je to bio memorandum upućen, očito po datumu, njenom šarmantnom veličanstvu carici Mariji Tereziji (1740–1780). No bez obzira bio taj memorandum upućen caru ili carici, on je, anoniman, a preštampan je »u srpskoj Pčeli za 1838.–39 godinu; pri kraju je netko dodao opis bojeva od 1774 do kraja XVIII v.« Ne govori se o memorandumu ni riječi, a kad se već konstatira da je »neko dodao opis bojeva«, pitamo se, a gdje je to dodao taj opis bojeva, u originalu samog memoranduma ili u tekstu preštampanom u srpskoj Pčeli, a kakav je to opis tih bojeva, i o čemu se u Memorandumu govori, i ukoliko se taj memorandum može svrstati u red književnih svjedočanstava C.G., to je za nas, kao potpune ignorante ove problematike, otvoreno pitanje.

Kada je riječ o fakturi (misli se očito stilskoj) Mitropolita Mitra I Petrovića — »izgleda da je bio pod izvjesnim uticajem Andrije Kačića Miošića«, to je tvrdnja, a trebalo bi znati zašto ti »izgleda«, i ako je zaista bio, i ako to samo ne izgleda, nego da je stvarno tako bilo, zašto se to ne bi konkretiziralo. Ako je tako doista bilo, onda reci kako je to doista i bilo, a čini se da je bilo, kada sam autor ovog prikaza to motivira često upotrebom Kačićeve rime i njegovim poređenjima.

Sve šta znamo da kažemo obasjano je uvijek jednom te istom frazom, koja hoće da bude očito maksimalno priznanje po književnom kriteriju kad se kaže da su neki tekstovi »pisani punim i sočnim narodnim jezikom«. Šta znači ova fraza o »punom i sočnom narodnom jeziku«, koja je potpuno isprazna, sklerozna stilistička ljuska, a dosadila je u okviru naše jadne pismenosti bogu i vragu. Trebalo bi se već jedanput obračunati s ovim našim idealiziranjem stila u gaćama. Narodi kojima smo okruženi, a s kojima se, što se stilske fakture tiče, jedino možemo uporediti, a to su Madžari, Rumunji, Slovaci i Bugari, dakle svi seljački, karpatski, zakarpatski i podunavski narodi, njeguju ovu frazu o »sočnom narodnom jeziku«, o »jeziku čistom kao suza«, kao maksimumu stilskog uspona, i prema tome ta fraza nije naš specifikum, pak se »prema tome mirne duše može brisati. »Sočnim narodnim jezikom« izražavaju se, kao što naš autor kaže, »nepismeni ratnici, koji svoje tvorevine kazuju u pero pismenim ratnicima«, znači ratnici analfabeti — ratnicima koji umiju čitati i pisati, a to bih, uza svu našu skromnost u procjenjivanju, predložio da se briše, ako ni zbog kakvog drugog razloga, a ono rodoljubivog. Svi ukrasni pridjevi u ocjeni Mićuna Pavičevića suviše su dobronamjerni. Treba njegovu ulogu uzeti kritički: obično šestojanuarsko prodano piskaralo, ucjenjivač i varalica. Ne znam hoće li jednoga dana stići vrijeme kad ćemo o svim tim našim domorodcima uspjeti da progovorimo egzaktnim stilom i načinom.

CRNČIĆ, MENCI CLEMENT

Matko Peić. Ni jedan od tekstova Matka Peića nije do danas imprimiran, pak ni ovaj.

Prvi je reducirao Crnčića kao marinistu Ljubo Babić u svojoj, po zlu glasu poznatoj Umjetnosti kod Hrvata. Svi ostali ovnovi slijede ovoga predvodnika. Istina je da je Crnčić jedan od najboljih naših grafičara, ali je isto tako istina, da je i jedan od naših najboljih marinista, ako nije najbolji. Trebalo bi članak napisati u tome smislu.

CRNI KABINET

Nije nikakav bosanski specifikum. Uobičajeni naziv za špijunsku i doušničku administraciju i evidenciju, kojom se služe sve organizovane vlasti. »Cabinet noir« francuskog dvora ima svoje pendente u Vizantu, Vatikanu, Mlecima, Beču, Madridu, kroz vjekove. Nije samo bosanski »Crni kabinet« nestao god. 1918. Govorilo se da je Svetozar Pribićević u svojstvu prvog ministra policije kraljevine SHS uzaptio prezidijalni »Crni kabinet« zagrebačke hrvatsko–slavonsko–dalmatinske zemaljske vlade, sa popisom od 2000 ratnih doušnika. Pašić je zdipio Svetozaru taj materijal hrvatskog i bosanskog »Crnog kabineta« i mnogi od tih dostojanstvenika našli su se na čelu radikalije u prečanskim stranama. Na takvim hipotezama međutim, gradi svoja strašila politička Baba–Roga. Ovdje se briše kao neozbiljna verzija, nepodesna za Enciklopediju kao posebna jedinica. U političko–historijskom pregledu kraljevine SHS, kada bude o tome riječ u Enciklopediji, da se spomene kao kuriozum. Ostaviti ga u evidenciji.

CRNOGORSKA PLEMENA

Ne samo zato, jer je tekst pisan i potpisan po uredniku Enciklopedije Jagošu, nego i zato, jer će se svijet pitati, a kako to da Enciklopedija nije progovorila o tako važnom problemu, predlažem da se ostavi. S obzirom na teorije Cvijića, Erdeljanovića i Jirečeka, bilo bi dobro ilustrirati citatima, a Jagoševo teoretisanje reducirati na leksikografski minimum. Uputiti čovjeku u tome smislu pismo.

CRNOGORSKO SLIKARSTVO

Prestilizovati u smislu generalne napomene.

O portretu zetskog kralja Mihaila, u crkvi sv. Mihaila u Stonu, »spada u naše najstarije freske«.

Ne bismo mogli da imamo ništa principijelno protivu te aneksije. Međutim kod tih fresaka iz XII vijeka zaista nije važno koga predstavljaju, nego kako su slikane. Jedan od rijetkih primjera karolinške romanike na našem tlu, u ovoj mediteranskoj zoni, taj portret jednog srednjevjekovnog vladara, predmetom je već dugotrajne diskusije među našim stručnjacima, jedne i druge vjeroispovijesti. Dobar motiv za komediju. Slika je najstereotipnija shema karolinške dekorativne romanike, i može da predstavlja bilo kog vladara iz tog perioda. Ni po čemu nije utvrđeno da je upravo to zetski Mihailo. Zna se samo da je crkva posvećena Arkanđelu Mihailu. Bilo bi bolje da se o toj slici kaže nešto što nas može interesovati konkretno, u okviru ovakvog jednog prikaza, kada se radi o slikarstvu. Isto tako i Mirosavljevo Jevanđelje bit će po svoj prilici obrađeno kao samostalna tema. Red 11, 12 da se »uticaj obdarenog minijaturiste Grigorija osjeća dugo i van teritorije Zetske države«, ovdje je uzet isključivo etatistički. U okviru samog Jevanđelja može se govoriti o raznim uticajima karolinškim, a o tome je napisana čitava literatura.

[...]

CRNJANSKI, MILOŠ

(Marko Ristić) Već na prvi pogled jasno je, da ovaj essay M.R. valja temeljito skratiti.

I, 2,3,4,5,6,7,8,9, kao prvi citat iz tekstova Crnjanskoga, može se brisati. Detaljni prikazi njegovih đačkih radova u Golubu, 10,11,2,13,14, isto tako nisu važni. Zatim 22, 23, 24, (njegovo poznanstvo sa Benešićem i t.d.) nevažno.

VIII, 7–19, autobiografski elementi u obliku citata sa sentimentalnim prizvukom romansirane autobiografije, mogu se mirne duše brisati. Isto tako XI, 22, 23, 24, 25, i XII, 1–25, XIII 1–20, recenzija o Seobi — 40 redaka hipertrofirano. Skratiti ga za polovinu, a to će najbolje učiniti, mislim, Ujević, ako ga veseli.

CRONIA, ARTURO

8,9. »Nesiguran ukus i sud naročito je pokazao u svojoj najnovijoj knjizi Teatro serbo–crosto«. Predlažem da se svakako briše, jer će ispasti, da je to polemika, moja vlastita — pro domo. Da li je nešto što je tako recentno i tako efemerno kao ova Croniine knjiga, potrebno da se komentariše u Enciklopediji u polemičkoj formi? Otkada su slaviste postali arbitri in artibus? O Croniji postoji i tekst Aleksandra Belića, da se uporede. Bibliografija od 17 redaka, svakako je suviše detaljna. Valjda nije sve to tako važno, da bi trebalo da bude fiksirano u jednoj Enciklopediji. Sve što je potrebno da se kaže rečeno je u samom tekstu. Prema tome da se svede sve na leksikografski minimum bez bibliografije.

Ů Neobično je aktivan. Mnogo je tekstova objavio o našim piscima.

Što znači Belićeva fraza »bavio se i odnosima slovenskih pisaca prema Italiji«? Trebalo bi Belića pitati. Pisati Roksi. Srpska redakcija šalje nam taj tekst s upitnikom.

CRVENA HRVATSKA

U političkom razvoju Frana Supila Crvena Hrvatska predstavlja prvu fazu jedne političke karijere, a i ta se dijeli na dvije etape. Prva, ekskluzivno starčevićanstvo do otkrića spomenika Gunduliću i druga, kada se Supilo razvija kao ideolog narodnog jedinstva sve do odlaska na Rijeku. To je period barona Chlumetzkog, važan podatak za proces Friedjungov. Trebalo bi reći koja je to nova koncepcija rješenja »hrvatskog i južnoslavenskog pitanja na suradnji hrvatskih i srpskih stranaka«. Na kakvoj suradnji? Na osnovi narodnog jedinstva. »Hegemonističke težnje madžarske vladajuće klase i prodiranje nijemstva na Balkan« i t.d. Što je sa Zadarskom rezolucijom i t.d.? Trebalo bi sve preraditi.

CUVAJ, ADOLF

Kao i Brössler, briše se. Nije mi jasno kako je mogao da uđe u alfabetar. Netko se grdno ruga s ovim našim alfabetarom i tim stručnjacima iz bosanske zemaljske službe i iz hrvatskoga ministarstva u Budimpešti. Htjeti štampati u Enciklopediju Jugoslavije da je baron Cuvaj Adolf sin komesara »likvidirao Hrvatsko ministarstvo u Budimpešti«, u najmanju je ruku besmisao. Kako je on mogao takvo ministarstvo likvidirati? To se štampa sa političkim prizvukom kao biva, bio je zaslužan. Isto tako 1938–42 »sudjeluje u upravi raznih industrijskih poduzeća«. Zbog svog sudjelovanja u tim nesretnim upravama, sjedio je nekih osam godina u zatvoru. Ovo fiksiram kao upozorenje, pro futuro, da ne gubimo vrijeme na dr. Đuru Račića, koji citira Cuvajevu bibliografiju u šest redaka, a radi se o godišnjim izvještajima Zagrebačke industrijske komore i ostalih industrijskih poduzeća.

CUVAJ, ban

Da se ne zaboravi: Slavko plemeniti od Ivanske, barun. 1911 poraz Tomašićev na izborima. Na programu financijalna nagodba, željezničarska pragmatika, predvečerje balkanskih ratova, sve veći porast političke svijesti. Raspust sabora, histerija u štampi, Cuvaj nastoji da organizuje svoju vlastitu konfidentsku štampu (Nehajev i kompanija), štrajkovi srednjoškolaca, 31 III 1912, komesarijat u Hrvatskoj, obustava t.zv. Ustava, 8 VI 1912 Luka Jukić, August Cesarec, Đuro Cvijić, Kamilo Horvatin, 31 X 1912 Planinščak. Kumanovo.

22 XII 1912 do 21 VII 1913.

Č

ČANIĆ, ĐURO, podmaršal

Bio je divizijski general, a sve ovo što Josip Horvat piše da je odbio Khuenu da uguši nemire »domobranskim oružanim snagama«, to je luk i voda, upravo tako kao i srpsko rodoljublje Raymonda Gerbe, o kome sanja u posljednje vrijeme Savica Kosanović. Kao biva general Čanić, bio je kao komandant domobranske divizije veći patriota nego ostali carski i kraljevski generali, briše se, dakako.

ČASLAV

Ů »Vladalac Srbije«, koje Srbije?

I, 23. Dinić piše: »Osim Srbije, u koju je tada spadao i kraj oko Tuzle, pod njegovu vlast spadala je tadašnja Bosna i Travunija«, Malinar mijenja: »Osim Srbije, kojoj je tada pripadao i kraj oko Tuzle, pod njegovom vlašću bila je i tadašnja Travunija« i t.d. Zašto dirati u Dimićev tekst (koji nije, priznajem, najsretniji) kada nam je poznata osjetljivost gospode ordinariusa, pogotovo na ovoj alergičnoj granici serbizama i kroatizama.

ČASOPISI

Ne možemo u okviru jednog sintetičnog prikaza u uvodu kod pojedinih republika ponavljati uvijek jednu te istu litaniju: »Društvene i političke prilike u ovim krajevima bile su takve da se kulturni život u njima teško razvijao« ili kao u Makedoniji — »Uslijed političkih i kulturnih prilika, koje su sve do Oslobođenja bile nepovoljne za jači razvitak publicistike i t.d. i t.d.« Ni jedan od tih prikaza nije ni približno obradio ono što smo imali u vidu. Svi ovi tekstovi ostaju obični bibliografski popisi. U ovoj gomili publikacija valjda ipak ima po neka, koja odudara, koja se odvaja, koja se ističe, koja je bila važnija, koja je nešto više htjela ili uspjela da izvrši neki jači upliv, osim ovog stereotipnog i dosadnog nabrajanja datuma, dosadnih, kao što su dosadni svi natpisi na zaboravljenim seoskim grobljima.

ČEHOSLOVAČKA KNJIŽEVNOST KOD JUGOSLOVENA

(Jonke). »Ako bismo pored ovog obilja« ... »tada bismo osim snažnog utjecaja Ćirilova«... i t.d. Ako bismo, tada bismo, ne bismo. Ništa nije rečeno. Dati nekome da tu temu obradi ab ovo. Nije prije svega spomenut Vrhlicki, zatim Masaryk, zatim Machar (koji je na prelazu stoljeća odigrao veoma važnu ulogu kod rađanja naše t.zv. liberalne građanske svijesti), i osim mnogih imena iz sociološko–političke oblasti, tu nema ni Otokara Brezine, ni Stanislava Neumana, uglavnom ničeg. To, da su Ivo Vejvoda i Marijan Krajačić otputovali iz Praga u španjolski građanski rat, nema zaista nikakve veze sa čehoslovačkom književnošću kod Jugoslovena.

ČELEBONOVIĆ, MARKO

»Rođen u bogatoj građanskoj porodici«. Rečeno je u direktivama da ovo isticanje porodičnog podrijetla kod pojedinih lica, nema baš nikakva smisla. Prije svega ta je metoda filistarski malograđanski glupa, zaostala i bespredmetna, u svakom slučaju kad to nije od preke potrebe i kad ne postoji za to neka nužda. Netko je precrtao u ovome tekstu »u bogatoj građanskoj porodici« i tako je ostalo da je rođen u građanskoj porodici. A u kakvoj bi porodici mogao i biti rođen? Ako je imao oca, reci šta mu je bio otac. Porodica je u ovom slučaju čista apstrakcija, za našu Enciklopediju bespredmetna. Da se vodi u evidenciji osim četverobojne reprodukcije, šta dolazi do Čelebonovića u autotipiju u okviru samoga teksta, koji ima oko 100 redaka?

ČERINA, VLADIMIR

I. Obradit ću ga ja.

II. ČERINA, Vladimir (Split 9. V 1891 — Šibenik 29. II 1932), književnik. Surađivao u raznim časopisima i novinama, uređivao Val (Zagreb 1912), izdavao i uređivao Vihor (Zagreb 1914). Vihor, list za »nacionalističku kulturu« pojavio se kao omladinski časopis februara 1914 u Zagrebu sa posljednjim brojem, štampanim poslije sarajevskog atentata 1. VII 1914. U vrijeme nasilja bečko–peštanskih banova, od kojih ni jedan nije imao većine ni u takvom predstavničkom tijelu, kakav je bio feudalni Hrvatski sabor, u predvečerje Svjetskoga rata kada je čitav južnoslovjenski politički medij bio romantično oduševljen srbijanskim pobjedama u Balkanskim ratovima, raspoloženje hrvatske omladine zapalilo se do iskrenog zanosa. U periodu političkih atentata i masovnih demonstracija, kad se iz austro–germanskih centara javlja sve očitiji poraz političkih prijetnji oružjem, Vladimir Čerina »nejunačkom vremenu uprkos« progovorio je na čelu omladine o političkom i kulturnom jedinstvu južnoslovjenskih naroda, kao o jedinoj stvarnoj političkoj formuli oslobođenja, u obliku državnog suvereniteta. Kao publicista poetskog i mladenački ocrtanog nacionalizma, V. Č. u svojim natpisima pod uticajem Papinia više je retorik nego politički propagandista. Bez određenog organizacionog programa, koji bi bio mogao postati osnovom omladinskog političkog pokreta, ne znajući šta neposredno hoće, znao je sa čitavom omladinom samo da ne će da ostane banovinska kolonija madžarskih grofova. Koliko god je ta njegova proza, pisana povišenim tonom, uznemirena i nejasna, ona će ostati svjedočanstvom jednog političkog trenutka, kada je zagrebačka sveučilišna omladina, maštajući o ujedinjenju i oslobođenju pred ždrijelom austrijskih topova, bila subjektivno uvjerena, da stoji pred neposrednim ostvarenjem svojih političkih ideala. Polemike i pamfleti Vladimira Čerine objavljeni neposredno pred sarajevskim atentatom ostali su zamagljeni dimom ratnog požara koji je čitavu evropsku civilizaciju bacio u kosturnicu. Već iz poratne perspektive, na temelju tragičnog iskustva Prvog svjetskog rata, pamfleti Vladimira Čerine nisu izdržali kritičke ocjene poratnih pokoljenja. Zanimljivi kao simptom uznemirenih omladinskih previranja, kada se u okviru sloma turskog i austrijskog carstva javljaju suvremenije formule političke i nacionalne svijesti, članci Vladimira Čerine javljaju se kao gesla onih »naraštaja koji dolaze«, »naraštaja« koji su dolazeći doista već bili na odlasku, zajedno s mentalitetom koji je međunarodna konflagracija s lenjinskom revolucijom odnijela u nepovrat. Kao pjesnik Č. ostao je sputan konvencijom pasatističke »mlade hrvatske lirike«, sa melankoličnom, još uvijek matoševski intoniranom kantilenom bezizlaznosti i jalovih napora. U nekim svojim stihovima, već potkraj života, njegove inspiracije, ponijete intimnom i bolnom patnjom, uzvisuju se do ispovijesti, koja će ostati pjesničkim epitafom i svjedočanstvom jednog talenta, nestalog u vihoru vremena, u političkoj i intelektualnoj noći, koja je otputovala sa »lagumima vina« u ranu i tragičnu smrt.

ČERMAK, JAROSLAV

O uticaju Jaroslava Čermaka, u okviru rađanja nacionalne svijesti o jedinstvu južnoslovjenskih naroda, trebalo bi progovoriti opširnije. Više nego slikar, Čermak je djelovao u našim prilikama i provincijalnim okolnostima kao propagandista. Idealiziranjem crnogorskih i hercegovačkih rebelskih masiva, njegove slike postale su popularnim parolama gotovo kod svih slavenskih naroda u Austriji. Jedna od njegovih najuspjelijih kompozicija toga genrea RANJENI CRNOGORAC, koja se nalazi u galeriji Jugoslavenske Akademije, bila je predmetom nacionalne romantične propagande, i kao oleografija, reprodukovana u nekoliko boja, decenijama je predstavljala rodoljubivu dekoraciju mnogobrojnih naših domova. Za buđenje južnoslovjenske svijesti iz toga perioda, neki detalji iz korespondence Štrosmajer–Rački dali bi dragocjene podatke.

ČEŠKA BESEDA

Česka. Kako ćemo pisati? Jedino što bi nas interesovalo, to je djelovanje Češke besede u okviru Austro–ugarske monarhije. Onda je ona na liniji solidarnosti slavenskih naroda igrala neku ulogu okupljanja ili čuvanja antiaustrijske slavenske solidarnosti. Ovo ostalo nije tako važno, a pogotovo ne djelatnost ove organizacije u Zagrebu poslije Oslobođenja. Organizacija je izgubila svoju svrhu i djeluje po zakonu tromosti.

ČIKA (Cika)

»Postoji mišljenje, da je ona, preko zadarskih Madijevaca, od kojih je potjecala, bila u rodu s hrvatskim kraljem Petrom Krešimirom IV, koji je u jednom dokumentu naziva svojom sestrom (»Soror mea Cicca«).« Ova patetična evokacija benediktinke Čike, da je bila »u rodu s hrvatskim kraljem Petrom Krešimirom IV« kao sa »hrvatskim kraljem«, izgleda mi suviše svečana. Taj hrvatski kralj Petar Krešimir IV u stilu Nazorovih hrvatskih kraljeva:

To bješe silan Kralj: od kovrčica srebrnih kaskada

do pojasa mu pada, uzvijorena brada,

na prijestolju zlatnom kao Pique — Kralj vlada,

i Duvni jednoj divnoj od zadarskijeh Mâdâ,

u pero pismo diktira: O moja sestro mlada,

za tobom ginem, divna Čiko i ljubim te, mada

znam dobro da sve je limonada —

’a la Šiško, nažalost, i ’a la Barada....

Da li Cika ili Cicca, ili Cicha, u svakom slučaju Cika, a ne Čika, ako je to hipokoristikon, kao što misli Rački od Lucija, dakle Lucika, dakle Cika, a nikako Čika.

Kako Petar Krešimir, sin Venecijanke Hicele i unuk i imenjak svoga djeda Petra Orseola Venecijanca piše jednoj od roda Madijevaca, koji su možda bili Švabe Mainardi, on upotrebljava naslov pisma »sestro moja« ili kao što bi Ličani rekli — stro’ moja, isključivo kao frazu, koju ne treba uzeti suviše ozbiljno. Da li je bila u rodu ili nije s jednim od hrvatskih kraljeva to je zaista otvoreno pitanje. Baba je imala svakako mnogo novaca, a ja sam joj s njenim krstom, koji svakako treba ilustrirati, pronio slavu sve do Pariza.

ČITAONICE (Slovenija)

[...]

Čitaonice nisu bile samo društva za čitanje raznih, osobito slavenskih i slovenskih časopisa, nego društvena i kulturno–politička središta slovenskog malograđanstva. Uz društvene priredbe (ples, pjevanje, glazbu i deklamacije) po čitaonicama njegovalo se buđenje narodne svijesti predavanjima i diletantskim predstavama. Čitaoničke priredbe, naročito one nazvane »besede«, uvodile su u javni život slovenski jezik, koji se na taj način pretvarao u govorni jezik građanina, odgojenog u njemačkim školama. Većina čitaonica nastala je u gradovima i trgovištima nastojanjem Janeza Bleiweisa i drugih staroslovenskih prvaka, uvjerenih da je čuvanje narodnog jezika jedini političko–kulturni zadatak vremena. Retorički liberalizam ove nacionalne propagande izazvao je apstinenciju reakcionarnoga klera, a malograđanski karakter ovih »gospodskih« čitaoničkih društvenih priredbi izolovao je ta nastojanja od širih, naročito proleterskih krugova tako da se uticaj čitaonica odvijao u uskom krugu provincijalne inteligencije. Iz čitaonica razvile su se s vremenom posebne organizacije za pojedine grane kulturnog života (sokolska, pjevačka i dramska društva, gospodarske i političke organizacije), a kad se slovenački politički život stao sve više diferencirati po ekonomskim i političkim stranačkim principima, čitaonice tipa šezdesetih godina gubile su kao faktor sve više od svog konkretnog značenja i s vremenom nestajale iz javnog i kulturnog života Slovenije.

Prva čitaonica u Sloveniji bila je osnovana u Trstu 29. I. 1861 pod imenom Slovanska čitalnica. U njoj je osim Slovenaca bilo još i Čeha i Hrvata i Tršćanskih Srba, na čelu s Franom Levstikom, kao prvim tajnikom. L. je članove podučavao u književnom slovenskom jeziku, dok je Jan Lego vodio pjevački zbor i podučavao češki. Osnivači druge slovenske čitaonice bili su Janko Sernec, Matija Prelog i Josip Šumen, u Mariboru (17. VII. 1861). U Ljubljani osnovana je 30. VIII. 1861 Narodna čitalnica na inicijativu Janeza Bleiweisa sa prvim predsjednikom, ljubljanskim načelnikom Mihaelom Ambrožom. Godine 1861 osnovana je Narodna čitalnica u Celju, 1862 u Tolminu, Gorici i Škofjoj Loki, a 1863 u Ptuju, Kranju i Celovcu. God. 1864 javljaju se čitaonice u Ajdovščini, Ilirskoj Bistrici, Vipavi i u Planini u Notranjskoj, a jeseni 1865 u Metliki, u Sevnici i u Novom Mestu u povodu proslave 500–godišnjice Novega mesta. Godine 1866, u jesen, osnovana je čitaonica u Šentvidu nad Ljubljanom, zaslugom pjesnika i župnika Blaža Potočnika, kao prva seoska čitaonica.

[...]

ČUKARIČKI ŠTRAJK

Jedan od najznačajnijih štrajkova za odbranu ugovora i tarifa izbio je u beogradskoj fabrici šećera na Čukarici 13 II 1907, kad je uprava fabrike otkazala tarifu zaključeno 5 X 1906. Poslije bezuspešnih pregovora u štrajk je stupilo 500 radnika. Vlast je organizovala vrbovanje štrajkbrehera okupiravši fabriku policijom, pešadijskom i konjičkom žandarmerijom i komitama. U napetoj atmosferi, kada je radikalna štampa otvorila oštru kampanju protivu štrajkača, tražeći da se štrajk slomi upotrebom oružane sile, kada je zloglasni radikalski poslanik pop Minić doveo grupu od 200 seljaka štrajkbrehera, a policija saopštila da će ih oružanom silom, preko leševa uvesti u šećeranu, tarifna komisija, da bi izbegla krvoproliće, sazvala je 28 II zbor štrajkača i zaključivši štrajk pozvala radnike da se vrate kućama. Kad je 1 III 1907 u 4 sata izjutra žandarmerija sa bajonetima na puškama uvodila štrajkbrehere u fabriku, došlo je do sukoba između radnika i žandarmerije. Tom prilikom 4 radnika izgubila su život, a bilo je i ranjenih. Kao odgovor na ovo krvoproliće Glavni radnički savez i Socijal–demokratska stranka organizovali su u vreme pogreba čukaričkih žrtava protestne demonstracije. Čukarički događaji doveli su do zaoštrenja klasnih odnosa, i time uticali na daljnji razvitak radničkog pokreta u Srbiji.

Članak je napisan površno, i prema tome nejasno. Nije na pr. jasno što znači da je tarifna komisija sazvala 28 II zbor štrajkaša »zaključila štrajk i pozvala radnike da se vrate kućama«. Znači: tarifna komisija je kapitulirala u tome trenutku, no unatoč tome nije jasno što znači da je tarifna komisija »pozvala radnike da se vrate kućama«? Da dalje štrajkuju ili da ne štrajkuju? Ako je odlukom tarifne komisije od 28 II na zboru štrajkača zaključeno da se dalje ne štrajkuje, onda je štrajk bio obustavljen, i čemu onda 1 III žandarmerija uvodi »štrajkbrehere u fabriku«? Kad se već govori o tome da su četiri štrajkača izgubila život, trebalo bi reći koliko je bilo ranjenih, a ne samo to da je bilo »i ranjenih« i t.d. i t.d. Od 56 redaka teksta, u vezi s napomenom glavnog urednika da se tekst reducira »na najviše 15 redaka«, 10 redaka je brisano, a 46 ostavljeno.

Napomena sekretarijata da »daljnja skraćenja (zbog važnosti članka) autor ne dopušta« — tumba sve konvencije oko uređivanja samog teksta. Kakvu kompetenciju ima redakcija u prosuđivanju važnosti ili nevažnosti teksta, kada se od 56 redaka briše 10, a rečeno je da se briše najmanje 40 redaka?

Toliko smo inteligentni da umijemo prosuditi da li je jedan tekst važan ili nije važan.

ČULIĆ, INOCENCIJE

Red 13,14,15 znači bio je austrijski konfident. Gluvi fratar, doušnik? Kako je mogao da prisluškuje kad je bio gluh? Da nam Jakša Ravlić objasni ovu tajnu.

Ć

ĆATIĆ, MUSA ĆAZIM

»U njegovoj poeziji osjeća se smjesa religioznog vjerovanja i nevjerice, ljubavnog bola i poganske radosti, uticaj narodne pjesme, orijentalnih pjesnika i hrvatske Moderne«. Sad nam je jasno o čemu se radi!

ĆEVAPOVIĆ, GRGUR

Katančićev urednik i emendator Katančićeve biblije. Katančićevo Sv. pismo uz Ćevapovićevu suradnju predstavlja kod nas važan kulturno–historijski datum. Treba ga zato uvrstiti i potpuno prestilizovati. To, što je pisao neke drame u pubertetu, zaista nije važno. Da se vodi u evidenciji i njegov Slavonski pravopis. U koliko ga budemo brisali, ime da mu se svakako fiksira na drugome mjestu.

ĆIRIL I METODIJE

Kruni Krstiću na temelju usmenog dogovora.

ĆOSIĆ, DOBRICA

Ostavite Fincijev tekst kakav jeste. Čovjek ga potpisuje.

ĆULINOVIĆ, JURAJ

Među našim imenima, koja zamagljujemo tamjanom i metanisanjem, Ćulinović je »sav naš«, što bi rekao Dimitrije Davidović, nad svojim vlastitim truplom. Ćulinović je doista »našijenac«, a opet slikar evropskog raspona. To mu priznaje čak i Venturi, da je »od Squarcionovih đaka« najnadareniji. Sada, ako gdje, onda bi valjalo u slučaju Ćulinovića napeti sve strune na ovim našim tamburama stalnoga pohrvaćivanja, i ipak nešto reći o čemu se radi. Ako je Ćulinović doista velik slikar, da odredimo i tu veličinu po njenim elementima. Gubimo se oko biografskih detalja. Kruno Prijatelj spada među najmarljivije detaljiste. Ali iz ove rpe datuma valjalo bi da promoli glavu i sam čovjek o kome je riječ, a pogotovo ako je slikar od vrijednosti. Što se tiče klasifikacija, tu smo podbacili kao i u književnosti. Neka se prevede barem Venturijev citat.

D

DAMJANIĆ, IVAN

Prije svega nije bio Ivan nego János. Smatrao se Madžarom, i kao takav ispovijedao je svoje šovensko antislavensko i antisrpsko uvjerenje do smrti. Ne ćemo isticati u našoj Enciklopediji da mu je i žena Emilija Černović (Srpkinja od poznatog roda Arsenija III Černojevića) bila istaknuta madžarska rodoljupka. Bili su Madžari i spadaju u Madžarsku enciklopediju. Ovdje se brišu.

DAMJANOVIĆ, RADOVAN — RAJA

Treba voditi računa o tome, da se ova Enciklopedija ne čita iz odžaklijskih perspektiva, kad odžaklijama, čorbadžijama, ćiftama i seoskim gavanima potitravaju brčine od uzbuđenja kad se govori da je netko zet Miše Anastasijevića, najbogatijeg čovjeka u Srbiji, a usto i sam bogat čovjek. Bio je gazda, dakako, i bog mu se smilovao. Treba redigirati.

DANTE ALIGHIERI

Ako već ne umijemo ništa drugo da kažemo, nego da je bio »svestrano obrazovan, jak temperamenat i snažna ličnost, golemog pjesničkog talenta«, onda je bolje da se sve to briše. Dante je dovoljno jasan pojam za svakog našeg čitača, da se sve ovo može brisati. Počeo bih sa retkom 23: »Do pojave Marka Marulića nemamo znakova o interesovanju za Dantea kod naših ljudi« i t.d.

[...]

DAVORIJA

(Josip Horvath) Iz koje je slavenske mitologije Gaj uzeo ovog svog boga Davora?

I, 9 »Ishitriti« znači improvizirati. Riječ jeziva upravo tako kao i davorija. Isto tako i »igrokaz«.

Neprijatno mi je prigovarati tekstovima Josipa Horvatha, ali šta da se radi kad piše jezive novele o klarinetistima? Ta logika ne traje ni tri sekunde.

II, 1–2 »U Ugarskoj je naročito bila zazorna Vukotinovićeva »Nek se hrusti šaka mala...«, jer da je otvoren poziv za otvoren obračun s madžarizmom. Dašto, popijevke nisu bile poznate u Ugarskoj, pa je 1839 Karlo Klobučarić, klarinetista (ili kako Josip Horvath kaže virtuoz na klarinetu), nastupio tamo na dobrotvornom koncertu i sa šakom malom požnjeo buran aplauz.

U Ugarskoj ta je šaka mala bila zazorna, ali nije bila poznata, pa kad su je Madžari upoznali, na temelju Klobučarićevih klarinetističkih varijacija doživjela je buran aplauz, ali su je zato poslije opet zabranili.

Ujević je uznastojao da pomogne oticanju ove lirske inspiracije Horvathove, promijenivši »dašto« u »međutim«, i to tako, da Horvathovu tvrdnju, kako ove davorije koje se zovu i popijevke — »nisu bile poznate u Ugarskoj«, pretvori u tvrdnju da nisu bile »stvarno poznate u Ugarskoj«, da bi spasio logiku kako su Madžari kad su stvarno upoznali ovu popijevku, burno aplaudirali Klobučariću, što je on požnjeo kao virtuoz na klarinetu u Požunu, na svome koncertu, kao golem uspjeh antimadžarizma, i t.d. i t.d.

Da se svede na leksikografski minimum!

DEČANI

Ruska opera u kostimu, sa poznatom falš–instrumentacijom. Boljarski ornati, dečanska zvona i carevi. Patos, stil i jezik iz vremena Milutina Bojića. Upravo ono što je osnovno kod Dečana, a to je varijanta romanike s bizantskom koncepcijom, tako značajna za sve medievalne napore u ovoj zoni, toj temi nije posvećena baš nikakva analitička pažnja. O freskama govori se više rojalistički nego slikarski (nažalost)! Međutim: tu ne možemo ništa, nego da pišemo sami, a i sve kad bismo i to učinili, nadglasali bi nas naši suradnici svojom kompaktnom demokratskom većinom. Prema tome: imprimatur uz rezignaciju glavnog urednika. Sve isto tako kao što se zbiva i sa izložbom medievalnih fresaka, koja putuje po inostranstvu kao kulturna propaganda, uprkos svemu što je o tome napisao pisac ovih redaka.

DEFORMACIJE TIJELA

Kompračikosi kod nas. Ciganska posla. Osljepljivanje djece, o tome autor ne govori. Svečano obrezivanje muške djece, spada u svetinje religija, koje su po pozitivnim zakonima kod nas priznate i ravnopravne. To nisu deformacije, nego rituali. Osim toga, sve te deformacije kod nas nisu tipične. Pak ni tetoviranje. Prema tome da se briše.

DEVIDE, VLADIMIR

Briše se.

DIE DRAU

Od 1868–1918 madžaronska, režimska, unionistička, a od 1918–1929 režimska unitaristička, rojalistička. Die Drau nije prikazana ni što je bila ni kakve je razdore sijala, ali da se anulira za to nisam. Bolji prikaz dobit ne ćemo. Imprimatur.

DIMITRIJEVIĆ, DIMITRIJE

Ne razumijem što znači Ujevićeva formulacija: »Dimitrijević nije ovako neizrazita ni književna ni politička ličnost, kakvim ga je prikazao Uroš Đonić.« Po želji Ujevićevoj treba da se preciznije označi Dimitrijevićeva politička uloga.

Mita Nokšir (Olivera), bio je sprdnja čitavog svog života. Hauzirao je Beogradom od 1945 sa ciklusom soneta o Lenjinu. Kao književnik, dramatik ili poeta, bez talenta; pseudopolitičko piskaralo po konjunkturi, živeći cijelog svog života od dispozicionih fondova, već kako su se mijenjali režimi. Brat mu je postigao sličnu karijeru u Bugarskoj. Što bi trebalo da se kaže o njegovom političkom profilu? Da se pojača negativno kontrastiranje ovoga mešetara i čovjeka koji je čitav svoj život proživio po političkim predsobljima. Uroš Đonić suviše je blijedo prikazao to lice beogradskih policijskih i političkih kapidžika. Šeret–budala SHS–zijskog i šestojanuarskog političkog života.

DIMITRIJEVIĆ, JELENA

Neka se piše srpskoj redakciji, da bude ljubazna i da ne opterećuje Enciklopediju suvišnim tekstovima. Ako je potrebno da se neko ime fiksira, neka ne bude fiksirano sa pejorativnim tonom koji se stišava između redaka. To, što je o njoj pisao Pavle Popović god. 1895, to još uvijek nije razlog da Dimitrijević Jelena dobije 16 redaka u Enciklopediji. Jedno, u literaturi, potpuno beznačajno ime.

DIOKLECIJAN

Kao što je redigirano. Od običnog vojnika postao konzul. Članak jedva može da prođe. Definitivna ocjena, paralelno sa člankom o Dioklecijanovoj palači.

DOBRILA, JURAJ

[...]

»Jedan od prvih buditelja narodne svijesti istarskih Hrvata«. Predlažem da se briše, jer fraza »buđenje narodne svijesti« nije najsrećnije odabrana, a pomalo je i kompromitovana »buđenjem« te iste narodne svijesti kod probuđenih Madžara ili kod Nijemaca, koji su se isto tako jednoga dana probudili pod Hitlerom. Pitanje je egzaktno, da li je ta narodna svijest spavala, ako je uopće spavala kad su je »budili« — »budnicama«? Neka se briše i zato, jer se o tom rađanju narodne svijesti govori dalje od reda 10, a naročito II, 8–12.

DOM (Stjepana Radića) 1906.

Ujeviću, u vezi s ljubaznom interpelacijom.

Nije bibliografski tačno navedeno kako je Dom uređivan. Stjepan Radić ga po ovim podacima uređuje od 5. XII. 1906 — »do svoje smrti«. To se međutim odmah demantira datumom od 14. V. 1912, jer se kaže, da je Dom uređivao Ante Radić do 27. VIII. 1914. Osim toga, potpisivali su ga Josip Vandekar »i neke druge ličnosti«, a sve to — »zadnjih godina pred smrt Stjepana Radića«. Koje su to druge ličnosti bile, koje nisu navedene, a iza kojih se »izredalo« — još — »nekoliko urednika, sve do 3. IV. 1941«, koji isto tako nisu navedeni? Pitamo se kako je to Stjepan Radić uređivao Dom do svoje smrti, kad se vidi, da ga zapravo nije uređivao? Neka se navedu svi urednici bibliografskim redom, ili neka se brišu.

I, 12, 13, 14 » kroz svo to vrijeme Dom je bio nekoliko puta obustavljen i t.d.« Kad se već to navodi, da je bio obustavljen, bilo bi dobro da se kaže kojim povodom.

[...]

II, Kad je riječ o karakteristici, predlažem izmjenu teksta: Kao glavni politički organ Seljačke stranke Dom je već od svog početka izlazio veoma često pljenjen, pod udarom stroge političke cenzure, u trajnoj borbi s materijalnim poteškoćama. Dom je bio prvi politički list, koji je sistematski počeo objavljivati publicističke i književne radove hrvatskih seljaka, populariziravši nekoliko imena, koja će biti zapažena i u literaturi, kao što su: Mihovil Pavlek Miškina, Mijo Stuparić, Mara Matočec, Mato Mandić i t.d. (Mislim da taj popis nije potpun).

Kao svjedočanstvo vremena i ogledalo političkih i kulturnih prilika u okviru kojih se razvijala politička svijest seljačkih masa, Dom će poslužiti kao pouzdana dokumentacija za proučavanje historije seljačkog pokreta u Hrvatskoj, u okviru od četiri decenija: od banovanja grofova Khuena i Pejačevića sve do Drugog svjetskog rata, i t.d. i t.d.

DOMAGOJ

85 redaka, suviše mnogo prostora. Predlažem da se prepolovi. Bilo je već govora o tim temama i kod Branimira i kod Ahenskog mira i kod Lucike i Kolomana i t.d.

U tom dalekom i mračnom periodu prvih slavenskih politogeneza na Jadranu, u trajnoj, politički neobično isprepletenoj igri između Mletaka i Rima, Ahena i Carigrada, razdoblje od 12 godina Domagojeve političke egzistencije predstavlja samo jedan detalj dugotrajnog krvavog previranja, koje se odvija u znaku zbunjenih i danas potpuno zamagljenih gusarskih prepada, čas za račun jednog a čas za račun drugog partnera. Sve historiografske kombinacije osnivaju se na dva–tri detalja u dopisivanju između Rima ili Carigrada, a ostalo sve su slobodne fantazije tipa Klaić ili Šiško, a kasnije Lukas ili Barada.

Parafraziranje ovih »rodoljubivih« tekstova još iz prošloga stoljeća, ne znam da li je najsretnije rješenje, da se ljudima, koji u našoj enciklopediji traže pouzdane upute, kaže danas nešto stvarno. Od Klaića se kod nas uvriježilo (»udomaćilo«), da se »Slaveni« iz arhivskih dokumenata trajno prevode kao »Hrvati« i to još uvijek u smislu klaićevske formule, kao da se radi o nacionalnoj svijesti po modelu iz XIX st. Ovi gusari, oni su odiozni iz perspektive mletačke, carigradske i vatikanske podjednako. Predmetom i motivom trajnih optužaba i kleveta bili su dakle žrtva propagande, a kada papa o njima govori u svom jednom jedinom pismu kao advokat, to je već u periodu raskola, kad papa na sve vizantijske prepade na istočnoj jadranskoj obali reagira kao političar. Tako »srđozlopogledasti« opaki i pogani nisu bili kako ih prikazuju, a i oni politički centri koji govore o tim knezovima i vladarima trajno sa pejorativnim prizvukom, nisu u svojim metodama bili ni za jotu progresivniji. Da Domagojeva infanterija nije bila sastavljena od one impozantne falange strijelaca, kako ih je prikazao Ivan Meštrović, kada na svome relijefu koketira sa klerikalnim pojmom bojovne domagojevštine, to je izvan sumnje! Kod nas se od Domagoja stvorio simbol Ecclesiae Militaras, što ni po čemu nije tačno. Za ove mizerije od knezova, koji su bili toliko slabi na svojoj ekonomskoj bazi u Dalmatinskoj Zagori, da nisu mogli da organizuju feudum, i koji su bili prosjaci, koji od splitskih biskupa uzajmljuju po 50 cekina, radilo se trajno o biti ili ne biti. Pasti kao mletački galiot ili ostati gladan pastir na kršu. Riječ je više o bijedi ispod mosorskih i dinarskih vrleti, nego o nekim ideološkim orijentacijama za Zapad ili za Istok. Sve su te hipoteze komične.

II, 16, 15.

»Pod izlikom kažnjavanja gusara, koji su u Jadranskom moru zarobili papine delegate sa carigradskog sabora i uništili saborske spise, bizantska flota kreće na kaznenu ekspediciju«. Ovi prokleti »saborski spisi« traju od Klaića do danas u svim varijantama, kao da se radi o saborskim spisima Khuenove sabornice. Vladari tipa Domagoja dolaze na vlast u krvi i padaju u trajnim zavjerama, a kritičkog i stvarnog prikaza ove politogeneze nemamo. Još uvijek traju parafraze već izgovorenih formula pseudopatriotske »povjesnice« iz prošloga stoljeća. Trebalo bi znati neke stvari realno: koliko ih je svega bilo? Sa podanicima zajedno, po svoj prilici nekoliko desetaka hiljada. Koliko su para primali, tko ih je kupovao, koliko su koštali, kakva je bila prodajna cijena tih njihovih vojničkih akcija i t.d. Jadno gusarsko meso, uvijek u službi jačega, s nekom maglenom sviješću otimanja tim jačim silama.

DOMINIKANCI

Gančević, Vitezica, Rija Raos–Sikirić, Zaninović, na kraju Ujević i Šidak.

Vidi prije svega ELZ II, 366. Ni tamo nije rečeno sve, ali je rečeno više. Što se »hereze« tiče, barem je spomenuta u internacionalnim omjerima, kao međunarodna pojava. Odnos spram problema hereze u ovoj redakciji je protokolarno krut, kao da se ne radi o našim jereticima, koji su nam u principu i u najmanju ruku danas barem toliko dragi i simpatični kao »naši dominikanci«. Historijska je istina, da je Dominik Guzman počeo svoju karijeru u pobijanju krivovjerstva, koje je u ono doba značilo početak rađanja laičke svijesti i pobune protivu crkvene hijerarhije. Isto je tako neosporna istina i to da su i u našu zemlju dominikanci stizali sa naročitim zadatkom, da unište manihejsku i bogomilsku jerezu. U našim tekstovima ovi dominikanci su »naši dominikanci«, te im tepamo, rastapajući se od milja, koliko ih je bilo, kako su bili kulturni i mudri i obrazovani, i kako su konstruktivno djelovali u izgradnji naše moralne i intelektualne civilizacije. Isto tako pojam jereze iz perspektive našeg prikaza jeste nešto što nije »naše«, što je »njihovo« t.j. jeretičko, i što se nas uglavnom i ne tiče, jer je corpus alienum u okviru naših iluzija. Da se stidimo nečega što se zove jereza ili da žalimo ne znam što, ili da zaobilazimo sordinantno kao mačke oko dominikanskih lomača, kao da tako nije bilo kako je bilo, smisla mnogo nema. U surovom i poganom vremenu i dominikanci su bili u zlu zli i opaki kao što su bile i društvene prilike i odnosi tog perioda. No dok je takozvani jeretički laicizam značio ipak neku pobunu u ime svijetlih evanđeoskih principa, lavež ovih vjernih pasjih čopora dominikanskih, koji su se sami dičili pred Gospodinom da su »domini canes«, odjekivao je čitavom Evropom. Bili su roditelji likovne propagande i oni su prvi u slikarstvo unijeli teme mrtvačkih plesova, prijeteći terorom sudnjega dana. (Campo Santo u Pisi kao primjer.) Bilo ih je više od 150 bataljona u ratnom sastavu. Počeli su kao pauperi, legionari, božji bojovnici, ali ratujući za račun svjetovne vlasti i dominikanci su pali pod gravitaciju svjetovnih dobara i pogospodivši se pretvorili se u feudalnu vlastelu, tako da ni u tom pogledu nisu očuvali čistoću principa. Vidi sve što je o njima pisao Erazmo, a da o protestantima i ne govorimo. »Naši« bogomili smatrali su ih đavoljskim sjemenom, pak su tu herezu i platili glavom. Dominik je postao već u dvadesetpetoj godini kanonik, organizovavši svoju četu u svrhu pobijanja Albigenza. Svoju campagnu završili su punom pobjedom. Čitav francuski jug bio je zaklan, a Lombardija zgažena. Kako su ti intelektualci već na početku njegovali kult knjige, o tom nam je ostavio dragocjeno svjedočanstvo i Fra Angelico u svojoj apologiji »Čudo Svetoga Dominika«, gdje se vidi jasno, kako braća uživaju u ognju od jeretičkih knjiga. Kao specijaliste u inkviziciji, dominikanci siju svoju čuvenu civilizaciju po čitavom civilizovanom svijetu. Ne treba zaboraviti da su oba autora čuvenog »Mlatila za vještice« (Maleus Maleficarum) bili dominikanci: Sprenger Jakob i Institoris. Tehnika uništavanja političkih i ideoloških protivnika, usavršena je samo u Hitlerovim direktivama kako valja paliti ljude u krematoriju ili po Berijinim metodama. Dominikanci su sistematizirali u historiji evropske civilizacije cenzuru, i kod baptizacije Antike, oni su igrali nesumnjivo besmrtnu ulogu. Poslije svega toga naša konstatacija

II, 3–6, »Prema svjedočanstvu suvremene dominikanske kronike, dominikanci su se služili čak i lomačama, da bi bosanske heretike primorali na poslušnost katoličkoj crkvi«. Da ne bi međutim i ta zaista naivna, gotovo salonska igra sa konfetima ostala na »našim dominikancima« kao ljaga, ističe se odmah dalje

II, 6–9:

»Međutim 1291 dolaze u Bosnu franjevci s istom svrhom kao i dominikanci, zbog čega dolazi do trvenja u oba reda; od 1330 franjevci dobivaju isključivo pravo inkvizicije u Bosni«.

Nismo zato da se enciklopedijski prikazi pišu sa bilo kakvim parti pris prizvukom (u ovom slučaju vulgarno antiklerikalnom), ali ova pretvorljivost ne djeluje u ovom slučaju ništa manje odiozno.

II, 18–25.

Vidi generalni uvod. Ovaj tekst po svome niveau ne služi svrsi. Nije informativan i ne osniva se na činjenicama.

III, 4–8, da se briše. Ova apologija benediktincima i jezuitima, na štetu dominikanaca ovdje je potpuno suvišna.

III, 21–25. O ovim našim dominikancima, koji su se »istakli na crkvenim saborima« govori se kao da je riječ o nekim trofejima. Tako na pr. o Ivanu Stojkoviću, koji je zapravo zavrnuo vratom Husu ili o Albertu Doimi–Gliričiću koga smo kroatizirali u Divnića u jednom od naših tekstova.

Sve ove parafraze, da su naši dominikanci nešto uradili, da su naši dominikanci nešto pisali ili se nečim istakli, da se u samom tekstu brišu s apostrofom »naši«, jer je uopće riječ o našim dominikancima u našoj enciklopediji.

DOMINIS (GOSPODNETIĆ), MARKANTUN DE

II, 3–5

Dominis preuzima »na sebe teret da podučava u svojoj palači kandidate za svećenike u logici, matematici i bogosloviji«. To da se briše. Kakav je to bio »teret«?

II, 6–10.

Svi sukobi Dominisa sa biskupima, sa kaptolima i sa rimskom kurijom svode se u zadnjoj konsekvenciji ipak na materijalnu bazu. Radilo se uvijek o parama. Bio je srebroljubac. Svi ovi detalji za biografiju čovjeka za nas nisu važni.

[...]

III, 11.

»U Veneciji upoznao se Markantun sa engleskim poslanikom«. Taj »engleski poslanik«, za koga bi trebalo reći kako se zvao, nije bio engleski poslanik, nego poslanik engleskog kralja. Kakvi su to dogovori između Dominisa i ovoga Engleza, od kojih papski nuncije želi da ih odgovori? Kakva je to pogibelj koja prijeti Dominisu? On bježi u Švajcarsku zbog svojih protestantskih kombinacija. Ne razumijem zašto se o svim tim protestantskim ispadima na našem terenu govori trajno nejasno, apstraktno i zaobilazno. On hoće da objavi neke »spoznate istine«, kurija pak želi da ga zbog tih istina otruje, a to bi trebalo citirati konkretno o čemu se radi. Opet bi citati ovdje govorili više od svakog opisnog teksta. [...] Isto tako:

IV, 5–10. Koja su to bila naučanja rimske crkve, koja su izazvala buru u tumačenjima Marka Dominisa? To su bile njegove anticesaropapističke filipike. Afera Sarpi–Dominis prikazana je zagonetno kao jednadžba sa tri nepoznanice. Ništa nije rečeno ni o njegovoj apostazi ni o conversii.

Čovjek je već 1606 pisao o ispraznim političkim pretenzijama rimskoga dvora, »Della Corte Romana« kao o odioznoj svjetovnoj vlasti, koja predstavlja negaciju evanđeoske misli i koja se ni po čemu ne podudara sa duhom Svetoga Pisma. Tim svojim publicističkim ispadima Dominis logično dodiruje sva ona otvorena pitanja, koja u velikoj političkoj diskusiji tresu Evropom već više od osamdeset godina. On ulazi u borbu između rimskoga dvora i protestantskoga sjevera s jedne i anglikanizma s druge strane. Mnogo važnije od njegovih sukoba, svađa i prepirki sa kaptolima i sa kanonicima, bilo bi da se upravo tim pitanjima posveti neka pažnja. Kada u Veneciji vodi pregovore s »engleskim poslanikom«, on je već ugrožen u svojoj egzistenciji. Kao biskup u demisiji, koji logično vodi računa o sebi i o svojoj ovozemaljskoj karijeri, on je već na bijegu. Našao se u autliniji spram rimske kurije, koja hoće da ga likvidira, i logično je da su jedina podneblja, pod kojima može da spasi svoj život, protestantska. Tako u Heidelbergu štampa svoj pamflet kao prolog i uvod u englesku turneju veoma vješto, jer ga u Engleskoj primaju kao biskupa–odmetnika, koji piše o moralnom brodolomu crkve rimske, sa svima počastima. Zašto se vratio u Rim. Afera Sarpi bit će da nije bila jedinim motivom.

DOMJANIĆ, DRAGUTIN

Pokušao sam redigirati, ali sve ove glupe izmišljotine su irréparable. Same konvencionalne laži, koje se prepisuju po svim našim književnim historijama. Kad se već spominje ime Domjanić, zašto ga ne povezuju sa buntovnicima iz Krčelićevih Memoara? U takvom slučaju sve one pseudoaristokratske dekoracije o porodičnom krugu u feudalnim dvorcima i t.d., izgubile bi svoj plavokrvni smisao. Potpuno je suvišno da Enciklopedija konstatuje nekoliko loših prvijenaca toga pjesnika u đačkim listovima. Sve je obratno od istine. Nemamo književnog historika, jer, eto, jedan od njih, to je naš dragi Ježić! Ako je Domjanić nešto isticao kao tužaljku svoga života, upravo je to što se osjećao činovničkom, sudačkom mizerijom. Bio je votant u veleizdajničkom procesu i sudačko potrkivalo od Raucha do Czuvaya i do bana Nikole pl. Tomašića — Trešćerovačkog. Isto tako nije istina da mu je kajkavska poezija bolja od štokavske. Sve što je pisao kajkavski, banalno je kao Prejčeva muzika na iste motive: U plavem trnacu. Sve što je radio u Koprivama i Šišmišu kao Grga ili kao Vujec Grga ne vrijedi književno ništa. Do kog stepena Ježić ne vlada ovom temom, citiram: II 14,15.: »Vremenom se Domjanić ipak približio i suvremenoj tematici.« A da bi dokazao u kakvim se motivima Domjanić približio suvremenoj tematici, on spominje rusku revoluciju. Pjevajući o ruskoj revoluciji, Domjanić je u panici i proklinje lenjinske pukove užasa, koji bacaju požar u sazrele žetve. Vidi sve što je o tome pisao pisac ovih redaka. To, kako je Domjanić obrađivao suvremenu tematiku, klasičan je motiv tipičnog, kontrarevolucionarnog zakašnjenja naše liberalne inteligencije onoga perioda. I na kraju. Spomenuo sam već u napomeni za ELZ kad se piše o Domjaniću, da se piše konkretno. Imao je nadsonovsku blagu, sentimentalnu, ako hoćete ljermontovsku rusku kantilenu, sa bolnim prizvukom onoga što se zove njemački »Lied«. Bio je lirik, koji ne vlada ni rimom ni jezikom savršeno, ali je iskren u svojim ispovijestima, a stihovi mu imaju svoju specifičnu lirsku toplinu. U tom smislu treba ga povoljno ocijeniti. Neka to preradi Krstić u dogovoru sa mnom.

DONADINI, ULDERIKO

I, 9, 10. »Osamljenik, boem, nervčik, i u privatnom životu i u književnosti«. Što znači biti »nervčik« u privatnom životu? Dovoljno je da se kaže osamljenik i boem, nervozno je reagirao protivu malograđanštine.

I, 15. »(M. Semić, u D.–vu glavnom romanu Kroz šibe)«. Ovaj Donadinijev roman teško bi bilo ocijeniti kao roman, jer je to jedna zbrkana skica, a ocijeniti ga kao glavni Donadinijev roman, nije tačno. On je bio mnogo jači u svojim matoševski obojenim lirskim feuilletonima. Prema tome da se ova ocjena »glavni roman« svede na konstataciju: u romanu Kroz šibe!

DOROTIĆ, ANDRIJA

I, 5. Dorotićev proglas od 12.VI. 1797. »Narode slavni«, pisan je mjesec dana poslije pada Republike. Mnogo neposrednije od svakog opisa, tu, na ovome mjestu, govorio bi citat iz samoga teksta. Mi uopće ne ilustrujemo citatima tekstove, premda je to bila jedna od glavnih direktiva, više od toga zaključak, koji je usvojen kao princip, i zbog koga smo načelno i organizovali našu dokumentaciju. Dorotić je jedno od onih lica, koja odražavaju ili još bolje simbolizuju (u sveopćoj našoj bijedi i zaostalosti) čitavu problematiku društvenog ambijenta jedne provincije, kojom je stao da vitla vihor bonapartizma, kao jednoga od zakašnjelih refleksa jakobinstva. Između Austrije i Mletaka zaostala Dalmacija, našla se pred problemima, za koje nije bila društveno dorasla i t.d. i t.d.

I, 21. Principijelno pitanje: Mir u Požunu 1805, kad je Bonaparte uzeo Dalmaciju, poznat je u historiji kao »Mir u Požunu«, jer smo i mi tada Bratislavu zvali Požun. Ovako zbunjuje čovjeka, kad se spominje Bratislava. Ako smo već za Bratislavu, trebalo bi Požun staviti u zagrade ili obratno.

[...]

II, 10.

Dorotić je suđen na smrt in contumatiam (ožujka 1810)! Nitko logičan ne može biti zato da se narodni nazivi za mjesece brišu pod svaku cijenu, ali smo se sporazumjeli u principu da ćemo ih prekrstiti po liniji oportuniteta, jer našu enciklopediju čitaju mnogobrojni interesenti, koji pojma nemaju o tome šta je to ožujak. To može da izazove zabunu.

II, 13, 14.

Pošto je postao šef policije u Zagrebu Dorotić namjerava »da izdaje na hrvatskom jeziku novine, koje bi preko Save agitirale za Austriju«. Ali taj projekt ne uspijeva, jer mu se iz nepoznatih razloga usprotivio zagrebački biskup i banski namjesnik Vrhovac.

Ova motivacija, da se Vrhovac »iz nepoznatih razloga« usprotivio Dorotiću, da izdaje na hrvatskom jeziku novine, koje bi preko Save agitirale za Austriju, može da se briše. Nisu nam razlozi nepoznati. Da jedan od šefova policije, i to još fratar izdaje pod nosom masona novine pisane narodnim jezikom, to biskupu nije bilo ni uz dlaku. Sapianti sat.

[...]

DOŠEN, VID

Spada u XVIII st. Dati mu atribut, da je bio »književnik«, u svakom je slučaju pretjerano. Vidi se da je napisao samo jednu jedinu pjesmu (1767). »Piše krepkim narodnim jezikom«. To bi svakako valjalo brisati. Da zbog »Aždaje sedmoglave« uđe, koju Matić zove »Djelom«, ne znam, da li je zavrijedio? Ne vladam materijom. Ujević ga zove »interesantnom ličnošću«. Da li je to opravdano?

DOŽIĆ, GAVRILO

Stojadinovićev patrijarh. Međutim, kako je odležao u zatvorima 1941–45, ja bih ga ostavio. Za vrijeme diktature sve do svog izbora za patrijarha politički mračno lice.

DRAČKA KRIZA

I,1, 2, 3.

»Srpskobugarskim ugovorom o savezu od 13. III. 1912 priznato je Srbiji pravo na teritorije turske carevine i t.d. i t.d.«, to je značilo izlaz na more preko Drača i t.d.

Priznato je Srbiji pravo na izlaz na more preko albanskih luka, prema tome. Ugovorom. To su bile hipoteze, za koje se u diplomatskom jargonu kaže da su krive. To znači da su Bugari priznali pravo Srbiji na izlaz preko albanskih luka. To valja svakako prestilizovati.

I, 10, 11. »Od prvih turskih poraza Austro–Ugarska je počela javno pomagati pokret albanskih nacionalista za nezavisnost.« (Kao što je naknadno redigirano). »Uz nju bila je Nemačka a isto tako i Italija i t.d.«

Što znači da Austrija javno pomaže? Bilo je tu i nekoliko flotnih demonstracija pred albanskom i crnogorskom obalom! Trebalo bi konkretno navesti o čemu se radilo. Sve spojiti sa jedinicom Drač i dati u štampu kao cjelinu.

DRAGIČEVIĆ, MIJO

Fra Mijo spada u jednu eventualnu franjevačku enciklopediju, ukoliko se naš zavod bude odlučio da i tu štampa. S obzirom na to što smo još 1939 godine imali u ovoj zemlji 239 krovova sv. Franje, i što taj red igra u historiji naših naroda relativno važnu ulogu, netko bi mogao doći i na tu ideju. Za sada se briše.

DRAGIŠIĆ, JURAJ

[...]

III, 13–16. Predvečerje reformacije. Predlažem da se ovdje o reformaciji progovori neposredno i informativno. Mi nismo u stanju ili u situaciji, da na svakome mjestu dajemo definicije, a naročito ne definiciju ovog intelektualno–moralnog kritičnog perioda, ali zbog važnosti same teme, da bi stvar bila jasnija, trebalo bi o tome ipak progovoriti neuvijeno i direktno.

III, 17–18. »Platonizam prodahnut paganizmom i antikurijalnim raspoloženjima, u sredini, gdje se kršćanska dogma hibridno ukrštavala s novootkrivenim Aristotelom i Platonom i čitavim spektrom neoplatonističkih i kabalističkih spekulacija, D. u toku svog idejnog razvitka čuva srednju liniju.«

Čuvanje ove »srednje linije« bilo je očito kamuflaža, jer da nije bila kamuflaža, on ne bi bio učestvovao (III, 22, 23) u »najžučnijim diskusijama svoga vremena« u koje je — povremeno zalazio. Ovo »povremeno zalaženje«, koje je za njega tipično, prvo Giovanni Pico della Mirandola, drugo Girolamo Savonarola, i treće Reuchlin, očito govori da čovjek pokazuje neke neodoljive sklonosti spram te problematike. Da li su njegove pozicije bile »vratolomne« ili ne, da li ih je izbjegavao, čuvajući svoje franciskanske pozicije i ortodoksnost, to bi trebalo tek proučiti. Ne znam da li postoji netko među nama, tko je čitao te tekstove u originalu.

Isto tako, ako je netko čitao »Opus da naturae caelestium spiritum quos angelos vocamus« (1499). Bilo bi najbolje te pozicije ilustrirati citatima.

Slučaj Dragišićev, za nas, tangira krug reformacije, o kojoj E.J. nije još progovorila, jer za to nije imala prilike.

O tom »predvečerju reformacije« (III, 13–14) trebalo bi ipak nešto reći. To predvečerje javlja se u životu gotovo svih civiliziranih zapadnoevropskih naroda kao datum, i to ne samo kalendarski, kao datum, od koga počinje jedan novi period u protestantskoj isto tako kao i u kontrareformacionoj evropskoj kulturnoj zoni. S obzirom na vjekovno trajanje maniheizma (bogomilstva), kod nas, kao tipičnog nonkonformizma i pobune laicizma protivu hijerarhije, što se kod Dragišića javlja očito u obliku simpatija za humanistički nonkonformizam »antikurijalne« naravi u slučaju Della Mirandola, a naročito u slučaju Savonarolinom. Njegov stav u odbranu Reuchlina nije samo stav orijentaliste. Citira se pisma »Litterae obscurorum virorum« kao (III, 10–11) »sjajna satira«. Trebalo bi nešto o tim pismima reći. Crotus Rubianus ili Ulrich van Hutten, svejedno tko ih je pisao, ove Epistolae bile su ipak prvi zov trube na veliku bitku. Pošto se Reuchlinov Augenspiegel javlja kao replika na Pffeferkornov »Handspiegel«, trebalo bi reći u glavnim potezima što je predstavljala ta bitka poznata pod nazivom Defensio Reuchlini? To su važni datumi kulturne historije, a za nas je isto tako važno, da je netko od našijenaca u tim bitkama učestvovao, već u samo predvečerje požara. Ne bi li se te Dragišićeve simpatije mogle objasniti i time, da je stigao iz jedne manihejske provincije? On je bio nesumnjivo neka vrsta centrumaša (kao što kaže i Krstić), dakle kombinatora sa humanističkim sklonostima, koji se ne određuje ekstremno, ali trajno taktizira. Trebalo bi poznavati prije svega Propheticae solutiones, a zatim Defensio praest. viri Joannis Reuchlini i t.d.

DRAGOR

»DRAGOR«, reka u NR Makedoniji, desna pritoka Crne.

Generalna napomena. U direktivama koje su bile date na početku rada, odredili smo neke konvencije, da bismo uštedili na prostoru. Da je Dragor »reka«, to se već vidi i po tom što je »pritoka« Crne, a biti reka u NR Makedoniji, nije naročito sretna definicija. Bilo bi jednostavnije, u smislu naših dogovora DRAGOR, NRM, desna pritoka Crne, 32 km.

Postavlja se pitanje: ima li smisla da rječice od 32 km dužine ulaze kao posebne jedinice u enciklopediju. Kako Dragor protiče kroz Bitolj (Bitolu), to je podatak, koji u svakom slučaju dolazi na kraju prikaza, najprije geološki opis (fluvioglacijalni nanosi i t.d.), a zatim Bitola. Prema tome definitivna redakcija glasila bi:

DRAGOR, NRM, desna pritoka Crne, 32 km. Izvire iz glacijalnih jezera na Peristeru. Na području iz planinskog u nizinski deo nalaze se oko njegova toka fluvioglacijalni nanosi i plavine, na kojima leži Bitola, kroz koji protiče Dragor u regulisanom (i ako mora da bude »popločanom«) koritu.

Na kraju: Predlažem da se briše.

DRAINAC, RADE

Neke Ujevićeve evidencije stoje, a neke ne bih primio, ni što se tiče skraćivanja ni što se tiče stilskih izmjena. S obzirom na osjetljivost E. Finzia, da se članak vrati u predstanje sa direktivom da Roksa u saradnji sa E.F. svede članak prostorno, možda ne na 30 (u alfabetaru predviđenih) redaka teksta nesumnjivo je nerazmjer. Bilo je dogovoreno, a beogradskoj redakciji skrenuta je naročita pažnja, da su naši alfabetarski okviri za nas u svakome slučaju važni, jer ne budemo li se držali okvira ugrozit ćemo kostur gradnje. Prema tome da se skrati na maksimum 70 redaka. Za pojavu Rade Drainca 30 redaka u alfabetaru predviđenih, svakako je preuzak prostor, a naročito s obzirom na ostala književna imena, kojima posvećujemo nerazmjerno više prostora. Kao pojava u fermentaciji onoga perioda, Raka Drainac bio je svakako simptom, i njegov profil, ocrtan je po E.F., uglavnom dobro.

DREKALOVIĆI

S obzirom na to što ovo bratstvo traje od XVII st., ja bih ga ostavio. To je naše stanje naših fakata. Pojmovi plemena i krvne osvete još su uvijek živi. Za stotinu godina čudit će se ljudi da je tako bilo. Mi smo posljednji registratori mnogobrojnih preživjelosti koje umiru pred našim očima.

[...]

DRINKOVIĆ, MATE

I. Ne bih ga brisao. Igrao je relativno važnu ulogu 1917–18, a kao povjerenik narodnog vijeća za narodnu odbranu, organizovao je oslobođenje Međimurja. Bio je jedan od osnivača Hrvatske zajednice, a kasnije šestojanuarac, i nije takvo političko lice te bi ga trebalo brisati.

II. Kao što je redigirano. Općinski liječnik; zastupnik šibenskog kotara u Dalmatinskom Saboru.

I, 6–7. God. 1917 seli u Zagreb, gdje razvija živu političku djelatnost.

Živa politička djelatnost, koja, kakva i kada? U onim danima, kada je Austrija silazila s pozornice, u periodu previranja političke svijesti, u posljednjem periodu svjetskog rata, Drinković je razvio svoju političku aktivnost, na bazi bečke deklaracije, a u opoziciji protivu politike hrvatsko–srpske koalicije na čelu sa Svetozarom Pribićevićem, koji je još jula 1918 u okviru indemnitetske rasprave Hrvatskoga Sabora, glasajući grofu Tisi posljednji ratni budžet, izjavio da hrvatsko–srpska koalicija nije guska i da ne će da ide u maglu... Postoji neka literatura o takozvanoj »Zavjeri« Mate Drinkovića. Ta »Zavjera« Mate Drinkovića bila je komedija, koja je isto tako i svršila komično, ali kad je već riječ o njegovoj, »živoj političkoj djelatnosti« u Zagrebu, poslije 1917, trebalo bi i o tome nešto reći ili brisati i tu »živu političku djelatnost«.

DRLJEVIĆ, SEKULA

S obzirom na fatalnu ulogu, koju je igrao za čitavog svog političkog života, naročito u Jugoslaviji, a pogotovo u finišu, bilo bi idealno, kad bi bio obrađen reljefnije.

DRUŠTVO KNJIŽEVNIKA HRVATSKE

I. DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA. Udruženje književnika Hrvatske od 1945 nastavak je DHK. Historijski prikaz društva i društvenog djelovanja kao posebna jedinica DHK spada pod Društvo književnika Hrvatske, ovdje se briše. Osim toga 75 redaka Ježićevog teksta šuć — muć pa prolij. Ne vrijedi ni pare. Da se prenese na problematiku društvenog života u vezi s Društvom književnika Hrvatske.

II. Prije svega riječ je o Društvu hrvatskih književnika, »DHK«. Jedno i drugo društvo nemaju nikakve veze. Rad Društva književnika Hrvatske počeo je s osnivanjem Društva književnika Hrvatske god. 1945 i ono je pravno lice, koje nema nikakve veze sa »DHK«. Rad DHK prekinut je zapravo 1945.

Za razgovor s Matkovićem, bez njega se ne može prestilizovati. Reducirati na fakta bez komentara. Borba oko Moderne (prodor bečke Secesije u naše male i zaostale provincijalne prilike), nije tema koja se može prikazati pod DHK. Diskusije između Moderne i Arnolda i kompanije spadaju pod drugo poglavlje. Dogovoriti s autorom.

DRUŽINA ZA UJEDINJENJE I OSLOBOĐENJE SRPSKO

I. Da bi se čitavoj toj epizodi dalo obilježje (kakve–takve) uvjerljive istinitosti, neka se po mogućnosti citira nešto iz samog Statuta, kao dokumentacija! Kad već autor govori o stilu i jeziku Pelagićevom, znači da taj tekst vrlo vjerojatno i postoji. Stvar će izgledati autentičnijom, a ono što je za nas najvažnije prestat će da bude opisana.

II. Napomena br. 2.

Prilikom krštenja Mirka, sina kneza Nikole, sastalo se društvance našijenaca i donijelo odluku... Ipak je stvar sasvim neozbiljna, ili barem povod ove carbonarske zavjere. 54 reda prve redakcije izgledalo je preglomazno i neozbiljno. Bilo je predloženo da se ilustrira jednim Pelagićevim citatom, a sad je stvar narasla na 92 reda. Skoro duplo više. Da se reducira.

DRŽAVINA

I. Da se piše pismo Roksi, da ćemo pristupiti sankcijama, budu li i dalje imprimirali materijal koji nije predviđen u alfabetaru. Dogovorili smo se da se to radi samo u izuzetnim slučajevima, sa posebnom motivacijom. Ovako su 64 reda ponovno plaćena i anulirana.

II. DEVOJAČKA SPREMA I UDOMLJENJE KAO PRAVNI POJAM U SRBIJI. Da se piše Roksi: Vidi Državina! Briše se.

DRŽAVNI SUD

Za ilustraciju kako mnoge napredne koncepcije (koje zakonodavci prepisuju kao demagoške plagijate) ostaju čiste apstrakcije, obična pisanija na hartiji, ne poprimajući nikada nikakav stvaran oblik, i kako se u okviru takozvanog liberalnog i nazovinaprednog zakonodavstva tjera šega u ime takozvanog »demokratskog parlamentarizma«, ovaj primjer Državnog suda zaista je klasičan. Upravo zato, jer ovaj zakon nikada nije primijenjen, premda je bio na snazi više od punih četrdeset godina, ja bih ga ostavio kad bi se tome problemu dao odgovarajući kritički komentar. Da se ostavi u evidenciji pod administrativno uređenje Srbije, kada dođe na red.

[...]

DUBROVNIK

I, red 14–25.

Dubrovački anali i kronike iz XII–XIII st., sačuvale su nam o postanku Grada dvije glavne verzije. U prvoj se govori kako su Dubrovnik osnovali bjegunci iz romaniziranog Epidaura, spasivši se poslije razorenja toga grada od Slavena i Avara. Ova verzija (zabilježena po bizantskom caru Konstantinu Porfirogenetu u X st.) odražava bizantsku tezu, kojom se dokazuje kontinuitet bizantinske carske vlasti na dubrovačkom području, a paralelno s time i težnju dubrovačke općine i njene vlastele da dokažu kontinuitet svojih prava na »svoju baštinu«, na području u okolici Dubrovnika, posebno na Župu.

III, red 6–12.

zapadno–balkanskih zemalja na morske puteve Jadrana i Mediterana, ti su gradovi bili i ostali uporištem razvijenih zemalja Mediterana za dominaciju nad Jadranom, kao i nad najvažnijim istočno–jadranskim plovnim putem, služeći kao baza za ekonomsku eksploataciju zemalja u zaleđu.

IV, 5–8.

da je ono obnovilo svoj dominij u D. i na izvjesnom dijelu istočno jadranske obale, vršeći u okviru svog dalmatinskog temata, uz manje prekide izvjesnu vlast sve do potkraj XII st.

V, 7–13.

u Dubrovnik pritjecala iz neposrednog i daljeg slavenskog zaleđa. Takvom bizantskom politikom (u Dubrovniku kao i u drugim gradovima dalmatinskog carskog temata), stvorio se problem odnosa Slavena i Romana, nastala je pojava dvojezičnog stanovništva, i otvorilo se pitanje slavensko–romanske simbioze. Intenzitet sveukupnog raspleta ovih složenih pitanja.

VIII, 10–16.

i Dubrovnik je tada morao zamijeniti bizantsku dominaciju kratkotrajnom mletačkom vlašću. Po izvorima tridesetih godina XI st. dubrovački brodovi sudjeluju u bizantskoj floti, koja operira protiv Arapa. U XI st. bizantska vlast slabi u Dalmaciji, u drugoj polovini toga stoljeća kad na istočnoj jadranskoj obali dominiraju

IX, 17–22.

Crkvena jurisdikcija nad širim zaleđem olakšavala je Dubrovčanima ekonomsko i političko uplitanje, otvarajući puteve dubrovačkim ekonomskim pozicijama u tim predjelima, a upravo ta borba oko jurisdikcije, jedan je od važnih elemenata trajnih sukoba između dubrovačke i barske nadbiskupije.

X, 14–17.

Uz opće tendencije ekonomsko–društvenog razvoja, uslovljenog razvojem trgovine i pomorstva, društvenoj diferencijaciji do XI st. doprinosile su i romansko–slavenske suprotnosti

XI, 11–19.

Ekonomske prilike na Mediteranu u XII st. Razvoj robne proizvodnje i novčane privrede, stvaranje jakih pomorsko–trgovačkih gradova sa sve intenzivnijom razmjenom dobara, to su glavne oznake ekonomskog poleta XII st. u evropskim razmjerima. Mediteran, kao glavna prometna cesta u eri križarskih ratova, na relaciji Zapadna Evropa — Levant, ulazi u jedno od najznačajnijih razdoblja

XIII, 13–19.

jadranske trgovine, Normani bili su svakako efikasnija zaštita od Bizanta, a s obzirom na potrebe dubrovačke trgovine sa južnom Italijom, veze s Normanima svakako su odgovarale interesima grada. Izmjene i više–manje nominalni karakter suverenih vlasti (pogotovu bizantske), omogućili su puni razmah težnji dubrovačke komune spram što potpunije samostalnosti.

XVI, 4–17.

Odatle (sve do XVIII st.) borba dubrovačkih trgovaca i općine da monopolistički zavladaju Drijevima, da bi pomoću monopola trgovine soli i dominirali glavnom trgovinom zemalja zaleđa. U ratnom sukobu Dubrovnika sa srpskim velikim županom Stefanom Nemanjom i njegovim bratom Miroslavom, knezom Zahumlja, dominiralo je pitanje trgovačke prevlasti u Drijevima. U mirovnom ugovoru god. 1186, Dubrovniku izričito je priznata puna sloboda trgovine, bez ikakvih ograničenja

XVII, 8–20.

i srednje Dalmacije, ne predstavlja za Dubrovnik neposrednu opasnost. Direktnih napada, pljačke, i kratkotrajne okupacije dubrovačkog teritorija po mletačkim četama moglo je biti između 1122–23 i 1171 za bizantsko mletačkih sukoba na južnom Jadranu, ali u kasnijoj fazi, borba hrvatsko–ugarskog kraljevstva s Mlecima kao i savezništvo s Normanima, predstavljali su elemente nesumnjive dubrovačke zaštite. Kako je ekonomski pritisak Venecije u jadranskoj pomorskoj trgovini bivao sve pogubniji, vodila se borba različitim sredstvima.

XVIII, 11–14.

Veze s talijanskim gradovima. I s gradovima na zapadnojadranskoj obali sklopio je D. niz ugovora:

XIX, 8–15.

Trgovačku suradnju i podršku Pisa je Dubrovniku obećala unapređenje izravne trgovine i zaštitu u Carigradu. Ova dubrovačko–pisanska trgovačko–politička suradnja pokušava da i kombiniranim kopneno–pomorskim putem Pisa–Ancona–Dubrovnik–Carigrad zada udarac mletačkoj trgovini na Levantu.

XX, 5–15.

obale nego i općenito na južnom Jadranu. Blagostanje i sve jaču materijalnu osnovu dubrovačke komune prati politička i kulturna emancipacija. »Comunitas Ragusina« i »Cives Ragusii«, nisu isprazne formule, već politički, konkretno sadržani pojmovi, koji dolaze do izražaja u sve potpunijoj gradskoj samoupravi, i u čitavom nizu međunarodnih ugovora, što ih dubrovačka komuna tjekom XII st. potpisuje na balkanskom i jadranskom području.

XXI, 1–2.

knez, biran po samim Dubrovčanima.

XXIII, 1–5.

Predlažem da se naslov poglavlja »Od komune do slobodne državice« (XIII–XIV st.) izmijeni od Komune do suvereniteta, nikako »državice«. Ako već autor želi da istakne državni atribut, onda Od komune do slobodne države ili Od komune do državne slobode. Tekst glasi (1–5):

Od komune do suvereniteta (XIII–XIV st.).

Ekonomska konjunktura. Ekonomske prilike na Mediteranu razvijaju se u znaku postojanog porasta, tako da taj polet postiže svoj najviši intenzitet u XIII i XIV st.

XXIII, 19–21.

Sve se to odrazilo u raznim vidovima komunalnog života i razvoja jadranskih gradova,

XXX, 8–12.

lizmu, pa je po svojoj suštini agresivna, te se nikad ne zna gdje svršava trgovina, a gdje počinju pljačka, gusarstvo i rat. Dubrovčani iskorištavaju sva uobičajena trgovačka sredstva na štetu svojih konkurenata maksimalno.

XXXII, 2–17.

Dubrovački kulturni krug ne osjeća se povezanim samo s Dalmacijom. Slavenska svijest o jedinstvu svih balkanskih naroda u zaleđu, širi se do pojma narodne svijesti sa cijelom »Ilirijom«, sa svim »Slovincima«, živo podržavajući i razvijajući misao o oslobođenju južnoslovjenskog svijeta od turskog i mletačkog jarma. Kult slobode stalna je tema toga kruga i neiscrpno vrelo dubrovačkih pjesničkih inspiracija. Iz domene praktično–političkog života, kao glavna garancija državne i samostalne egzistencije, misao o slobodi odrazila se i oplodila ne samo sva kulturna stremljenja Dubrovčana, nego kasnije, u periodu rađanja nacionalne svijesti, i čitavog Slavenskog Juga. Period Humanizma i Renesanse u Dubrovniku, koji i danas predstavlja jedan od najviših kulturnih, slavenskih dometa u tom razdoblju, u toliko je značajniji, što je ostvaren u okviru veoma teških uslova, u kojima su živjele jugoslavenske zemlje u XV i XVI st. Što se ta inspiracija južnoslovjenskog oslobođenja razvila u sitnoj utilitarističkoj sredini kao očita negacija svih komercijalizovanih nazora i pojmova, ona predstavlja nesumnjivo svjedočanstvo kulturno–stvaralačke snage ove male, trgovačke republike.

XXXII, 19–20.

Kriza mediteranskog pomorstva. Kriza mediteranskog pomorstva, koncem XVI st. osjeća se sve oštrije, a u

XXXIII, 4–7.

konačno, osjetljiva konkurentska nadmoć zapadnoevropskih mornarica, koje svoju robu (a naročito sukno, kao važan artikal uvoza), same dovoze i razvoze po Mediteranu, to su

XXXIII, 10–15.

Odraz krize na Dubrovnik. Dubrovnik je tom krizom pogođen u najosjetljiviji izvor svog materijalnog blagostanja; njegova moćna pomorsko–trgovačka ekspanzija na Mediteranu (iz druge polovine XVI st.), nestaje.

XXXIV, 5–13.

Jadrana, Jonskog mora i oko južne Italije, poslujući kroz cijelo XVII st. na Levantu razmjerno malo. Na zapadnom Mediteranu održava još nešto veza sa Španjolskom i sa posjedima napuljskog potkraljevstva. Broj dubrovačkih brodova smanjuje se. Sredinom XVII st. ne prelazi 120, s prosječnom nosivošću od 100 »kola«.

XXXV, 16–19.

Republika, teško pogođena mediteranskom krizom, usmjerila je svoje napore, da u jadranskom području pojača svoj pritisak, da monopolizira jadransku trgovinu, pa da tako bar nešto

XXXVI, 15–25.

Razvila se tako neobično intenzivna i beskrupulozna borba između Dubrovnika i Mletaka oko balkanske trgovine: od teških karantenskih mjera do nametanja novih daća i t.d.

XXXIX, 5.

Da se provjeri što to Porta traži od razorenog Dubrovnika, da isplati 150.000 talira u ime vrijednosti imovine poginulih Dubrovčana?

XL, 21–24.

Mletačko opkoljivanje Dubrovnika. Doznavši tek nekoliko godina kasnije za sadržaj ovog austro–dubrovačkog ugovora, Venecija koncentrira glavnu bitku na područje

VII, 1–9.

despotovini, da se otmu dubrovačkom ekonomskom pritisku nisu postigli veće rezultate. Dubrovčani su sve svoje pozicije u srpskoj despotovini i bosanskoj državi iskoristili do posljednjeg časa, iznudivši trgovačke povlastice još od Bizanta 1451.

VII, 10–20.

Odnosi s Turcima. Kad su se Turci pojavili kao osvajači srpskih i bosanskih zemalja (u drugoj polovini XV st.), Dubrovčani imaju s njima veoma solidne veze, koje traju već preko pola stoljeća. Uz privilegije za slobodno trgovanje i ugovoreno plaćanje danka za slobodu svoje trgovine i održanje samostalnosti, Dubrovnik uspostavlja živahne poslovne odnose s turskim trgovačkim centrima, osobito na zapadnom dijelu Balkana. Već posljednjih godina XIV st. stiču Dubrovčani turske garancije za sigurnost svojih trgovaca u obliku sporazuma o carinskom režimu. God. 1430 Sultanova povelja garantira im slobodno trgovanje.

VIII, 3–7.

U bogatim dubrovačkim trgovcima Turci gledaju vrlo dobre platiše tributa, pak se i sami jagme oko dubrovačkih cekina. Pod prijetnjom turskog zahtjeva za haračem 1441, Dubrovčani traže od Sultana da im se uz plaćanje toga harača prizna »sloboda i t.d. i t.d.

VIII, 14–21.

Kroz slijedećih dvadesetak godina historija dubrovačkog harača vrlo je dinamična: 1468 harač iznosi 5000 dukata i t.d. i t.d.

IX, 9–11.

riješena su ta pitanja kompromisno: izvoz robe iz zemalja zaleđa u Dubrovnik ostaje neograničen, osim olova, koje ide preko Herceg–novog, i t.d.

X, 2–7.

iako uvjeti ovog trgovačkog režima za Dubrovnik nisu najpovoljniji, Dubrovčani se trgovački nameću turskim osvajačima, koji u Dubrovniku kao »vjernom haračaru«, gledaju stalan i solidan izvor svojih financijskih prihoda, ostavljajući ga kao slobodan grad sa čitavim netaknutim spletom njegovih stoljetnih ekonomskih veza sa sirovinskim zaleđem.

X, 16–21.

Jedinstveno i prostrano tržište turskog okupacionog područja uz jednokratnu carinu od 2%, pod kraj XV st. i kroz čitavo XVI st. otvara novu eru prosperiteta dubrovačke balkanske trgovine. U XV i XVI st. uz Grke, dubrovački trgovci dominiraju Balkanom.

XI, 6–12.

Dubrovačko–mletački odnosi. Čitav režim jadranske trgovine, bitno ovisan o stanju dubrovačko–mletačkih odnosa, razvija se u znaku živih trgovačkih veza Dubrovnika i Venecije, koja spremno prima balkansku robu (posebno srebro i olovo), od dubrovačkih trgovaca, ne propuštajući ni jednu prigodu da svom konkurentu ne napakosti i ne nanese udarac.

XII, 17–20.

Najbolja je ilustracija te činjenice, da Mlečani osamdesetih godina XV st. priznaju snagu dubrovačke trgovačke mornarice: natjerani u konkurentsku stagnaciju, oni se služe masovnim uništavanjem trgovačkih brodova i t.d.

XIII, 15–25.

U periodu najvećih uspona u XVI st. ne vrši se u tranzitu kroz dubrovačku luku, već u prometu među različitim mediteranskim lukama. Ti se poslovi dobrim dijelom i ne vode više iz Dubrovnika, nego iz jakih dubrovačkih trgovačkih kolonija. Glavnu robu predstavljaju mirodije s Levanta, zapadnoevropsko sukno, španska vuna i so iz južne Italije i Grčke. U trgovini sa suknom dubrovačka trgovačka mornarica izbija na Atlantski ocean do Flandrije i Engleske već u XV st. Iskorištavanje svoje neutralnosti i posebne trgovačke konjunkture u vremenu dok konkurenti ratuju, dubrovački trgovci nastoje se okoristiti ratnim krijumčarenjem, snabdijevanjem zaraćenih strana, koje je dubrovačkoj republici donosilo političkih neprilika, ali njenim trgovcima i pomorcima velike dobiti.

XV, 5–13.

Mornarica u XVI st. 1570–1585 D. posjeduje više od 180 brodova (sa preko 36.000 »kola« nosivosti i oko 5500 članova posade) u vrijednosti od 700.000 dukata poprilici. Po ovom golemom ulogu u pomorstvu može se zaključiti koliki su trgovački kapitali bili akumulirani u dubrovačkoj Republici. Dubrovačka trgovačka mornarica jednaka je venecijanskoj, a kvalitet dubrovačke brodogradnje najvišeg mediteranskog nivoa odražava se na području pomorskih i trgovačkih znanosti.

Napomena ad XV, 13–16. Kotruljević, Sagrojević i Volčić, kako su se zvali u nekroatiziranoj transkripciji.

XV, 19–25.

Dubrovačka neutralnost. Jedan od faktora koji su omogućili održanje ovakih dubrovačkih pozicija na Mediteranu ponajprije je neutralistički stav Republike. Izbjegavajući dosljedno i načelno sve sukobe sa jedinim ciljem da svoj neutralni stav maksimalno iskoristi u smislu makijavelističke maksime da neutralac uvijek profitira, Dubrovnik nastoji da ostane po strani od svih velikih oružanih sukoba zapadnih država s Turcima i da tako izbjegne sve vojničke saveze i lige, a kad je već sticajem okolnosti prisiljen da se angažira, Dubrovnik čini to pretvorljivo, kao da se odlučio za jednu i za drugu ratujuću stranu. (Nastavlja se tekst XVI, 1–4). Dubrovački diplomatski ideal bio je i ostao od početka ostvarenje i iskorištavanje političke ravnoteže suprotnih sila, kako bi se tim balansom u prvome redu osigurali dubrovački interesi.

XVI, 20–23.

Veze sa Španjolskom. Izvrsnim dubrovačkim mediteranskim pozicijama u XVI st. doprinijele su mnogo njihove dobre relacije sa moćnom španjolskom državom. Koliko su dugotrajne i prisne veze Španjolske i Dubrovnika bila »državna« ili »privatna« stvar, zavisilo je o prilikama i o diplomatskom taktu Republike, ali da su te veze bile svestrane i jake, to je izvan svake sumnje.

XVII, 8–25.

Teško je pretpostaviti da su dubrovački kombinatori ušli u ovaj krupni španjolski pothvat samo zato da bi iskoristili ratnu konjunkturu, koja je obećavala velike dobiti. Očekujući, po svoj prilici, da će im španjolska pobjeda otvoriti široka oceanska vrata u prekomorske svjetove, na daleka mora i da će se u sjeni »Nepobjedive Armade« Filipove stvoriti velike šanse za dubrovački trgovački kapital, da se probije do ekspanzije izvan Mediterana, na oceanska tržišta, u novim uslovima, Dubrovčani su doživjeli svoj veliki politički brodolom. Jedna od njihovih velikih nada temeljito je propala. Engleska za dugo nije zaboravila dubrovačko sudjelovanje u Filipovoj Armadi, tako da je, dubrovačka pomorska trgovina engleskim i flandrijskim suknom pretrpjela od posljedica ove političke avanture težak udarac. Lavirajući u XV st. između Hrvatsko–ugarske države, Porte, rimske kurije i Venecije, D. se veoma često nalazi u ulozi obavještača Zapada o političkim događajima u Turskoj carevini i samohvalisanja tobožnjim i t.d.

XIX, 13–25.

materijalno se silno ojačalo i sasvim odijelio od puka tako, da između dubrovačke vlastele i građanstva nije došlo do potpunog razvoja klasnih suprotnosti i političke borbe, sudara i lomova, poznatih iz historije tolikih srednjovjekovnih komuna po Evropi. Kako je ekonomska osnova opstanka i prosperiteta vlastele i građanstva bila sazdana na trgovini, na trgovačkom i zelenaškom kapitalu i zemljoposjedu, ona je oba društvena sloja praktično i poslovno vezala u okviru iste društvene falange prema eksploatiranom gradskom puku i seljaštvu.

XXI, 6–9.

Reforma državne uprave. Zbog navedenih razloga, osim usavršavanja postojećeg aristokratskog ustava i sistema vlasti, u Dubrovniku su izostale neke obimnije reforme u državnom ustrojstvu i zakonodavstvu.

XXII, 7–11.

Ni velika opća zakonodavna reforma cjelokupnog zakonodavstva, što su je projektirali sredinom XVI st. (svedena na kraju na puko usavršavanje građanskog sudskog postupka), nije promijenila na konzervativnom aristokratskom ustavu ništa.

XXV, 1–2.

narodne skupštine (»zbora«), koji se sve više pretvara iz organa vlasti u mehaničko sredstvo saopćavanja i t.d.

XXXII, 1–12.

Odnosi s Venecijom. Kao što se u periodu 1205–1358 odvija borba gotovo svih istarskih i dalmatinskih gradova protiv mletačke dominacije, pri čemu su Kopar, Pula i Zadar prevladali teška iskušenja zbog bezbrojnih mletačkih opsada, pljačke i nameta, tako i Dubrovnik vodi borbe s mletačkom vlašću gotovo čitavo XIII st. Dokumenti iz 1232, 1236 (oko 1235 dolazi do prekida mletačkog suvereniteta, jer su Dubrovčani zatražili zaštitu Fridrika, kralja Sicilije), 1252 i 1265 kao i statutarna kodifikacija iz 1272 govore o dugotrajnoj i stalnoj borbi, u kojoj Venecija nastoji da posredstvom svjetovne i vrhovne vlasti prekine razvoj dubrovačke samouprave i stvarne samostalnosti.

XXXIII, 5–15.

Malo vijeće i Vijeće umoljenih, pa i gradski suci zavise u svom izboru, sastavu i djelovanju, uglavnom od mletačkog kneza. Imajući u svojoj ekonomskoj snazi glavni oslonac, dubrovačko plemstvo postepeno uspijeva da ograniči kneževu samovolju. Statutarna kodifikacija iz god. 1272 koja fiksira čvršći sistem gradske uprave, utvrđujući prerogative mletačkog kneza i njegova zamjenika u Dubrovniku, istovremeno je odraz sve većih pobjeda dubrovačke vlastele.

XXXV, 16–22.

Teško je utvrditi kako je došlo do izuzetnog položaja ovih seljaka–slobodnjaka: da li na temelju suprotnosti dubrovačke općine i slavenskih zemalja ili vladara zaleđa ili uslijed naročitih potreba ekonomskog života ovog trgovačkog grada, sa čijim se interesima kruti i klasični feudalni odnosi zemljoposjednika i seljaka nisu sasvim podudarali.

XL, 23–25.

Trgujući sve intenzivnije, Dubrovčani nastavljaju ratovanje sa zemljama i vladarima zaleđa i u stalnom su sporu sa hercegovačkim knezom Vojislavom i gradom.

XLIII, 1–4.

Time su Dubrovčani postigli modus vivendi s Tvrtkovom državom, uspijevši čak da odgovore kralja od njegovih ekonomskih akcija preko Novog i Brštanika, te tako sačuvali u Bosni svoje ekonomske pozicije.

Napomena ad XLIII/6. Stuli zove Ljudevita, kralja ugarsko–hrvatskog Anžuvinca »Velikim«! Mi nemamo nikakvog razloga da mu priznamo taj atribut romantične madžarske historiografije. Naša starija historija zvala ga je »dobrim kraljem Laušom«, jer ga Madžari zovu Lajoš, a neki ga naši historici zovu i Ljutovidom ili Ludovikom. Bio je Anžuvinac, i spada među naše historijske zetove, kao suprug Elizabete Kotromanićeve, pak mu je mjesto prema tome u našoj enciklopediji, izvan svake sumnje, osigurano! Samo se moramo odlučiti kako ćemo ga zvati: Ljudevitom, Laušom, Lajošem ili Ljutovidom? Svakako ne »Velikim«. Bio je Ludovico Angiovine, ili Louis d’Anjou. Ja ga u svojim natpisima zovem Anžuvincem Ludovikom I.

XLVI, 1–17.

Rimini–Poreč, to Dubrovčani nastoje na južnom Jadranu ostvariti svoj dominij i trgovački monopol s očitom namjerom kako bi stekli prevlast u Drijevima na Neretvi i Sv. Srđu na Bojani, kao glavnim tržištima za trgovinu sa zaleđem. Mlečani u nastojanju da ometu i onemoguće dubrovački plan, paktiraju s antidubrovačkim snagama i ta borba pretvara zetsko primorje s Kotorom (čije solane također Dubrovčani hoće da unište), u poprište stalnih sukoba, u kojima i tamošnja vlastela i dinasti grupiraju svoje snage oko glavnih suparnika. Mletački ekonomsko–politički aranžmani sa srpskom i bosanskom državom opasna su prijetnja dubrovačkim ekonomskim pozicijama u tim zemljama: ona ugrožava najosjetljivije mjesto dubrovačkog trgovačkog sistema, t.j. dominantne pozicije u zemljama zaleđa. Srpska i bosanska država pokušavaju da korištenjem dubrovačko–mletačkog rivalstva oslabe ekonomski pritisak koji na njih stalno vrši dubrovački trgovački i financijski monopolizam, a Dubrovčani nalaze načina da odolijevaju tom otporu tako, da se može reći da su u toj borbi tokom druge polovine XIV st. imali prilično uspjeha.

XLVII, 2 i 3.

Mjesto Pisanaca iz XIII st. preuzimaju trgovačku inicijativu bogati, okretni i ekspanzivni firentinski trgovci.

DUBROVNIK, SLIKARSTVO

[...]

Prvi dio konstatacije u očitom je protuslovlju s onim što je rečeno prije. Ako je Dubrovnik bio »najznačajnije središte« dalmatinske slikarske škole, logično je da se osnovne karakteristike te »dalmatinske slikarske škole« javljaju i u Dubrovniku. Koje su to »izvjesne specifične lokalne crte dubrovačke« o tome se ne govori. Kaže se samo II, 14–15 »mogu se uočiti izrazite karakteristike njegova stila (Blaža Trogiranina)«, ali koje su to karakteristike, to ne znamo. Osim toga Trogiranin boravi u Dubrovniku 1421–1424–26, svega pet godina.

Glavna oznaka dubrovačke slikarske škole bila bi u mješavini »stilskih elemenata venecijanskoga kasnoga Trecenta sa naglašenim bizantinskim prizvukom«, dok prvi značajni datirani spomenik (poliptih Lovre Marinova) još uvijek spada u gotiku (II, 21–22),

Osim toga Marinov je Kotoranin.

[...]

V, 1–4.

»Nakon sredine druge polovine XVI st. ne može se više u Dubrovniku govoriti o školi, već jedino o pojedinim osrednjim slikarima, koji su radili pod jakim utjecajem talijanske kasne renesanse i baroka«.

Što znači da pojam škole isključuje mediokritete, a poznato nam je iz negativnog iskustva, da u okviru pojedinih škola djeluju ponajviše samo mediokriteti. Trebalo bi dakle prestilizovati kao što slijedi:

Nakon sredine druge polovine XVI st. u Dubrovniku djeluju osrednji slikari pod utjecajem talijanske kasne renesanse i baroka. [...]

Ako je riječ o dubrovačkom slikarstvu, ne bi trebalo zaboraviti Marka Murata, a ne bilo na odmet da se ovdje spomene i Petar Dobrović, koji je u Dubrovniku radio 1925 pa sve do svoje smrti.

DUČIĆ, JOVAN

I, 14–15.

»Ambasador u Budimpešti i Madridu«. Da li je bio ambasador ili poslanik? Legacije ili ambasade nisu jedno te isto.

I, 22–23.

»Klasična mitologija je jedino u čemu Dučić nije išao za Vojislavom Ilićem«. Ni to nije tačno. Zašto da nije išao, kad je išao. Boško Novaković prima sve imprimature beogradske redakcije, potpuno nekritički. Postavlja se pitanje: Može li se o Dučiću reći nešto što nije konvencionalna fraza, kao na pr. »deskriptivna lirika«, »osobni akcenti«, »presudni uticaj raznih poetskih individualnosti« i t.d. Među »ovim poetskim individualnostima«

II, 7–8 spominju se kao ekvivalenti: Regnier, Samain i na kraju Ch. Baudelaire, a Regnier, Samain i Baudelaire to su trideset i tri svijeta. Mnogo više od Baudelairea uticao je na Dučića Samain. Dučić kao »poklonik forme i cizeljer stiha i brusilac jezika i graditelj zvučnog savršenstva« — što radi? On »dostiže formalno savršenstvo lirskim akcentima, blistavim elementima upečatljivog sklada i suptilnom misaonom prodornošću i t.d.« Kad se govori o »majstorstvu riječi« ili o »stilskim finesama« onda se o pjesniku, po pravilu nikad nije reklo ništa. Što znači raspon između Vojislava i zakašnjelog parnasijanizma? Što znači Heredia kao konzervativni ideal arbitra Bogdana? Što znači Dučićevo lupetanje u Blagu Cara Radovana? Netko je sveo literaturu na minimum, a i bibliografija je samo ŕ preu pr#s. Šta će u toj literaturi IV, 25 M.K. Pogreb Jovana Dučića, kad to znači stopostotnu negaciju svega što su Jovan Dučić ili Boško Novaković ikada mislili ili pisali?

II. Na napomenu br. 1, Ujević daje odgovor da (IV, 25) M. Krleža: Pogreb Jovana Dučića iz »Književne republike« treba da ostane kao citat u literaturi, što sam ja predložio da se briše kao pamflet. Ujević to motivira, zašto treba da ostane, a na sve moje napomene, da je članak nedovoljan, ništa! Šta da radimo sa tim člankom o tome Grofu Savi Vladislaviću–Raguzinskom, koji je u Pittsburgu 1943 štampao svoje knjige? Ovako ne može.

DUH, prvi biskup Zagrebačke biskupije

Pretpostavlja se da je donio kodekse iz XI st. Smatraju ga osnivačem »zagrebačkog obreda«. Također se pretpostavlja, da je donio diptih od bjelokosti i t.d. Sve to pretpostavlja Kniewald. Da zbog ovih Kniewaldovih hipoteza Duh uđe u Enciklopediju Jugoslavije kao posebna jedinica, nema rezona. Ide pod Zagrebačku biskupiju. Tamo se može govoriti i o ovim pretpostavkama, jer se o čovjeku ne zna baš ništa osim da je bio prvi biskup, a i to po jednom dokumentu Ostrogonskom.

Briše se.

DUJAM SVETI

Ostavio bih ga. 25 redaka Grge Novaka sveo bih na maksimum 10, ali bih ga ostavio.

DUJŠIN, DUBRAVKO

Za razgovor s Matkovićem. Trebalo bi razne partije prestilizovati. Kao na pr.: predlog, nove varijante: Angažovan u Zagrebačkom narodnom kazalištu, D. se veoma brzo afirmirao kao izraziti talent.

Kada je riječ o intendanturi Julija Benešića, predlažem da se to briše, jer do danas nije bilo još ni jednog teksta, koji dodiruje taj period Benešićeve intendature, a da značenje toga perioda ne bi bilo posebno istaknuto s naročitim akcentom. Sve je to rečeno već u jedinici Julije Benešić.

Prestilizovati opis Dujšinove pojave: »Impozantna, vitka, visoka pojava, vrlo izražajne crte lica, velike, grozničave oči, sve te njegove fizičke osebine, kojima je on glumački suvereno vladao« i t.d. i t.d. što znači, da je glumački suvereno vladao svojim grozničavim očima i izražajnim crtama lica, a to ga je »predistiniralo« za herojsko–klasične uloge Shakespeareova repertoirea. Ističem da je u svim velikim ulogama Bruta i Macbetha, Dujšin uglavnom zabilježio svoje velike neuspjehe. Jedan od njegovih najvećih neuspjeha bio je Lear. On je propao kao Lear i kao Macbeth, a naročito kao Tartuffe. Bio je bolji u Racineu! Nije dovoljno istaknuto, da je bio nerazmjerno jači kao karakteran glumac i to kao Križovec 1928, što se kronološki spominje na kraju, tako da izgleda da je Križovca igrao poslije Leona i poslije starog Glembaja. Zatim, naročito se ističe Dujšinova uloga kao recitatora: »Rijetke ploče, koje su nam sačuvale njegov glas, svjedoče ne samo o njegovoj sonornoj ljepoti, nego i o čudesnom doživljajnom kapacitetu tog recitatora naše poezije«. Upravo te rijetke ploče, nažalost, dokazuju da je bio sasvim slab recitator. One nam služe kao svjedočanstvo za protutezu.

DUNAJ

Članak Olinka Delorka ne može da uđe ovako. Kod Slovenaca Dunaj je pojam, koji je povezan sa čitavim nizom historijskih i kulturno–historijskih komponenata, njihovog specifičnog razvoja. Dunaj, to je Beč. Beč u tom smislu nismo obradili, s time da ćemo ga obraditi u Hrvatskoj. Možda bi na ovome mjestu Slovenci mogli da napišu prikaz.

DUNAV

Da li je to sve što ulazi od Dunava? I to što je ovdje rečeno geografski, potpuno je šematski i blijedo. Nije ostvarenje onoga što smo po planu bili odredili da je potrebno da se kaže o Dunavu. Što je sa Dunavom u Pomorskoj enciklopediji? Da se usporede tekstovi. Rečeno je da se Dunav prikaže ne samo geografski nego historijski, politički, ekonomski, strateški i kulturno–politički.

Danubius, Ister, Istros, Dunav, Donau, Dunai, Duna, Dunavo, Duneh, Danubius, Denube, od Kelta pa do suvremene historije svih podunavskih naroda, podjednako važan motiv kroz vjekove. Dunav je najveća evropska rijeka, i bez obzira što protječe kroz naše krajeve i što bi joj u okviru naše Enciklopedije valjalo posvetiti najveću i najminuciozniju pažnju, ta granica rimskog carstva, taj motiv ikonografski i likovno– umjetnički, nije u okviru ovog prikaza ni dodirnut. Dunav u slikarstvu od medievalnih motiva, od Trajana, od Marka Aurelija, od antičke plastike, do romantičke lirike i slikarstva (Baba–Kai), Dunav u našoj lirici, u prozi, u kronikama, u literaturi, u nauci, u politici i t.d. Podunavlje, Podunavci, transdanubijanstvo kao pojam. Dunav je glavno korito svih historijskih strujanja i kretanja, od prethistorije do seobe naroda, do dolaska Slavena na Balkan. Dacija, Moesia, Panonija, Germanija, Austrija, Madžarska, dunavske ravnice, pustare, Alföld, turski ratovi, dunavske zemlje, podunavska federacija, uloga Austrije i t.d. Od Kelta do 1848 i do 1948 važna baza. Trebalo bi donijeti kartu čitavog Podunavlja, ne samo geografski nego i sa svim promjenama političko–kulturnih elemenata. Rijeke koje utiču u Dunav povezuju dunavsku nizinu sa raznim zemljama, narodima i krajevima. On je podjednako važan u heraldici, kao i u pitanjima međunarodnoga prava, dunavske plovidbe, u pitanjima regulacije i t.d. Gradovi i civilizacije na Dunavu: Golubac, Beograd, Slankamen, Senta, Petrovaradin, Bratislava, Višegrad, Kalemegdan, Negotin, Budim, Beč sve do Galca i do dunavske delte, od Korvina do šajkaških regimenata, do austrijske granice, od uspona i propasti Habsburga do Tolbuhinova prelaza kod Batine skele. Dunavski kanali: Dunav–Rajna, Dunav–Odra, Dunav–Tisa, Dunav–Sava, Beograd–Hamburg i t.d.

DURMITORSKA OPERACIJA

Hoćemo li ostati dosljedni, nikakvih specifičnih razloga nema, da se briše. Ili da se donese principijelna odluka na temelju negativnih napomena, kojih ima bezbroj, i koja se tiče svih sličnih prikaza. Trebalo bi, prema tome, čitavu materiju skupiti na jednom mjestu, pregledati je kao cjelinu, oljuštiti je i nanovo redigovati. To je pitanje dogovora sa Vojnom redakcijom. Naši argumenti su Vojnoj redakciji poznati: prenagomilavanjem detalja gubi se pregled cjeline, a citiranje ogromne mase podataka uz pojedine lokalitete pretvara se u stereotipne fraze. Nabrajanje gubitaka ili plijena (podataka koji su svi više–manje pod znakom pitanja), ili pokreta pojedinih četa i jedinica, koji se bez karte uopće ne mogu pratiti i koji su u okviru same dinamike događaja u neprestanoj fluktuaciji, sve smo to već iznijeli pred Vojnu redakciju, bez rezultata.

Prema tome: ovo se imprimira s obzirom na precedente.

DÜRINGSFELD, IDA von

Ćurćinovska beletristika. Te joj je suprug barun, te je s njim putovala po Dalmaciji, te je tu crpla građu, te je ono što je napisala najbolje, te je o Vuku napisala nekrolog, te je i njen suprug, barun Reinsberg, pisao o Morlacima i t.d. i t.d. Sasvim je nejasno da je već »prvom svom romanu dala naziv »Niko Veliki«, i da ga je napisala u Toursu, koji je Aleksandar Dumas unio u svoje »Musketire«. Šta je unio Dumas u svoje Musketire? Tours u Francuskoj, ili njen roman? Kako je to Dumas uradio?

Suvišno 19 redaka. Ako je o smrti Vukovoj napisala nešto što je od takve vrijednosti, te treba da se fiksira u našoj Enciklopediji neka se to uradi na uobičajen leksikografski način u bibliografiji. Isto tako neka se navedu i njeni prijevodi, kao fakta. Skratiti na minimum.

DÜRR, OSKAR

To, što je Oskara Dürra Antun Barac svrstao u crtičare, to samo po sebi ne bi bilo razlogom, da ne bude uvršten u Enciklopediju. Peter Altenberg, koga su kod nas svi naši crtičari imitirali u lirskom crtičarstvu (a ime im je legija), bio je to isto, naime crtičar. I Cankar je ostavio svoje najbolje motive u crtičarstvu. Kod nas: Andrija Milčinović, Pecija, Špun, Ivanov, Vavra, i svi naši secesionisti en–bloc, upravo su isto takvi crtičari kao i Isidora Sekulićeva. Nije važno, po Barcu, da li je netko crtičar, nego da li mu to crtičarstvo književno nešto vrijedi. Oskar Dürr, kao prosječan lirik, i pisac sentimentalne lirske proze, ni po čemu ne zaostaje za mnogim imenima kojima je egzistencija u okviru Enciklopedije, ne zna se zapravo zašto, zagarantovana. Prema tome može da ostane.

DUŠAN, car

Mihailo Dinić nas je razočarao. Treba ostaviti tekst kakav jeste uz punu odgovornost samog autora. Jedna primjedba: I, 12,13, Dečanski šalje svoga sina Stefana »na bezbožne i pogane babune« (Bosance), »koje je pobedio«! Po čemu se vidi da su to bili Bosanci? To bi bilo sve.

DVORANA ZAGREBAČKA

Bili smo se u načelu složili da je ostavimo u alfabetaru, zato jer se na tim balovima u dvorani počela rađati iluzija o oslobođenju južnoslovjenskih naroda. Njeni su parketi prema tome historijski, u prvom predilirskom periodu, i za vrijeme apsolutizma. Bili smo se dogovorili da ćemo zamoliti Matasovića, koji već 30 godina piše monografiju o dvorani, da nam svrši taj posao. Kako to ne ide, neka Šeper preradi Esiha. Predlažem da dvorana ostane.

DVORCI U HRVATSKOJ

[...]

Kad je riječ o tome da se pojam dvorca po prvi put javlja u djelima dubrovačkih trubadura koncem XV st. »s učestalom izgradnjom dvoraca uzduž jadranske obale«, bilo bi dobro citirati, koji su to dubrovački trubaduri, koji se javljaju koncem XV st., kad Menčetić i kompanija spadaju zapravo u XVI st.

I, 4. »Sama etimologija riječi« i t.d. Nije etimologija nego etymon jer je etimologija nauka o etymonu, a etymone valja tumačiti direktno, što u ovom slučaju pokazuje da je riječ dvor praslavenska, indoevropska respektive litavska sa značenjem vrata ili gotski dauro, novonjemački Thür i t.d.

I, 16, 17. »Renesansni gospodar, ugledajući se u svoje uzore Grke i Rimljane, procul negotiis« provodi najljepše mjesece u godini čitajući poeziju i »nadzirući rad svojih kmetova« i t.d. Pitanje je da li su naši »feudalci« obnovili antikni tip villae rusticae zato, jer su proučavali antikni život ili zato, jer su odlazili na svoju zemlju, u svoje vinograde kao vinogradari t.j. u maslinike kao trgovci uljem i t.d. i t.d. To sve, dakako, da nije bilo »procul negotiis«...

Isto tako zašto da ih trajno zovemo, te male kramare, iz malih gradova, »humanistima«?

Predlažem da se Antika briše, to više što od Antike na našem terenu tih vila mnogo i nema, nego ona jedna u uvali Verige (Val Catena na Brijunima) i t.d.

Počeo bih prikaz sa IV, 16. Ali ne tako, da se historijski netačno konstatuje da je »I, 16,17, krajem srednjeg vijeka konačno skršena samovolja i snaga feudalaca«, jer se odmah konstatuje (IV, 19) da »slobodni Dubrovnik dobija prve dvorce u svojoj slikovitoj okolici«. Taj »slobodni Dubrovnik« je tipično aristokratsko feudalna komuna u okviru koje do njenog pada nikad nije bila skršena »samovolja feudalaca«.

[...]

DYGGVE–MOLLER, INGRID

Evo čime obrazlaže Abramić Mihovio ulaz u enciklopediju:

»Gostoljubivi dom supruga Dyggve je redovito sastajalište, osobito na narodnim praznicima ili prigodom kongresa svih Jugoslavena nastanjenih u Křbenhavenu, koje ona uz svoga muža svesrdno prima«.

[...]

DŽ

DŽEMIJET

Kao svi naši politički prikazi pojedinih političkih partija i pokreta, i ovaj o Džemijetu sveden je više–manje na leksikografsku ništicu. Kako je to bilo sa Ferhad–beg Dragom i njegovom političkom koketerijom sa Stipom Radićem poslije Stipina povratka iz Rusije god. 1925, i što je slomilo vrat ovom voždu makedonskih Turaka? Poslije svog radikalnog istupa na zboru HRSS u Strizivojni Vrpolju, u čitavom nizu peripetija, ovaj političar koji je svojim glasovima isforsirao Vidovdanski ustav, završio je svoju karijeru kao veleizdajnik u zatvoru i t.d. Upravo u slučaju Džemijeta trebalo bi nešto reći o metodama, kako se vladalo u ovoj zemlji već u predšestojanuarskom periodu, za koji se pisalo da predstavlja parlamentarizam (demokratski).

I, 12, 13.

»Džemijet je odigrao delikatnu ulogu na parlamentarnim Terazijama«. »Na parlamentarnim Terazijama« — »igrati delikatnu ulogu«? Da li je »delikatno« baš ona sretna formula, koja bi se podudarala s tom ulogom Džemijeta na Terazijama (političkim i beogradskim)? Pojam kojim bi se mogla izraziti ona kobna zavrzlama od čaršijskih marifetluka, kojom su se upropaštavale političke konjunkture kupovanja »dušâ i savjesti«, svakako nije nešto što se podudara s pojmom delikatno. Delikatno se podudara sa nježnim, krhkim, lomnim, u svakom slučaju ugodnim, mekim ili slatkim doživljajem, uspomenom ili odnosom u društvenom smislu. Pojam je iznijansirano fragilan, toliko delikatan te se upotrebljava samo u nijansama, kod određivanja raznih kategorija vrijednosti, osjećaja ili ukusa. Na pr.: Delikatan zalogaj, delikatno pitanje ukusa, učtivosti, uopće ponašanja i odnosa društvenih ili moralnih. Pojam delikatnog ide u vrstu estetskih ocjena: pjesme, slike, obrisa, crteža, boje ili tona. Predstavlja istančanu, paučinastu, nježnu lepezu svih mogućih finesa u rukopisu, u tkanju, u vršenju bilo kakvog posla ili dužnosti, tako da se podudara s pojmom nježno izdiferencirane osjetljivosti. Nešto što je vazdušasto, ishlapljivo, eterično, arahnoidno, kao pastelno, peludno, leptirasto, prozirno, kao tkivo, velo, koprena, tkanina, priviđenje, slutnja, čežnja ili san. Delikatno je nešto što je ženskasto, slabašno, ustalasano u prijelivima, u fluidnom stanju, bolećivo, složeno ili suptilno, istkano od samih sitnih prepreka ili otpora neurastenične naravi, hiperosjetljivo, a javlja se kao smetnja, koja nije neprevladiva, lako uklonjiva, ali ipak razvija otpor u izvjesnom moralno–psihološkom smislu i tako postaje pitanjem veoma često sudbonosnim, kad bi trebalo da se izgovore sitne istine, koje se iz preosjetljivosti partnera pričinjaju svakoj logici uprkos, kobnim i tjeskobnim pitanjem.

»Delikatno« ide svakako u krug pozitivnih, lijepih, čak uzvišenih pojmova, koji se podudaraju s pojavama plemenitosti, visoko uznjegovane duševnosti, druželjublja, simpatija ili ljubavi. Delikatno je uvijek postojano i podjednako ukusno, dotjerano, usavršeno, elegantno, harmonično, dobro odgojeno, vješto, mudro, oprezno, ljubazno, učtivo, ono što se banalno zove »kurtoazno«, obzirno, galantno pristojno, u svakom slučaju nešto što nije grubo ni podlo, ni podmuklo, ni zlo. Delikatno je prema tome suptilno,... otmjeno, rafinirano, ali kao takvo trajno neodređeno... nejasno i mutno u prijelivu.

A pošto je radikalsko kupovanje džemijetskih glasova za postizavanje rojalističke i centralističke većine u konstituanti bila kobna, gruba i za sve pojmove moralnih kategorija očito blesava i uvredljiva prevara, obična podvala dostojna političkih džambasa, kačaka i radikalskih kicoša toliko providna, bezobzirna i glupa, da se podudara s pojmom običnog brutalnog kriminala, ne bih se mogao složiti da se uloga Džemijeta kvalifikuje kao »delikatna uloga na parlamentarnim Terazijama«.

[...]

DŽUMHUR, ZULFIKAR, ZUKO

Mislim da je ispao suviše šturo. Trebalo bi skrenuti pažnju autoru Đorđu Popoviću, da nije posvetio dovoljno pažnje Džumhurovom talentu. Grafika koju je objavio u obliku reportaže sa svog izleta u Tursku (mislim prije dvije godine), govori o nesvakodnevnim kompozicijskim sposobnostima ovoga slikara, koji je u našem prikazu ispao suviše siv.

Đ

ĐAKOVIĆ, ĐURO

[...]

I, 4. »Izučio bravarski zanat kod Ditriha u Slavonskom Brodu«. Ostavio bih Ditrihovo ime, i dopunio bih ga nekim podacima.

1, 5–21. Tk. briše. Tačno. Treba tako da ostane, bez obzira da se kod osmogodišnjeg dječaka pretpostavlja visoki stepen klasne svijesti (što nije isključeno, ali bi trebalo dokumentirati), I, 23–24 »u Sarajevu, gdje se zaposlio u bravarskoj radionici Nazea u Jezero ulici«. Problematično. Kako se zvao taj majstor? Vjerojatno da je bio Švaba i da se zvao Nase. Kakva je to ulica »Jezero ulica«? Kaže Milenković »zaposlio se u bravarskoj radionici 1905«. Kako je mogao da se »zaposli« u bravarskoj radionici dječak od devet godina? Kao šegrt? Ako je bio šegrt kod Nasea u Jezero ulici, kako je mogao izučiti bravarski zanat u Slavonskom Brodu kod Ditriha još prije svoga dolaska u Sarajevo 1905? Prema tome, trebalo bi utvrditi gdje je šegrtovao i gdje je izučio taj svoj bravarski zanat?

II, 4–5.

(od svog dolaska u Sarajevo) »učestvuje u radničkom pokretu ističući se u organizovanju i borbi radničke omladine,« sa devet godina. Sa deset godina II, 6 — 1906 »zaposlen je u željezničkoj radionici, učestvuje u generalnom štrajku« ističe se »neustrašivošću«. »Tada dolazi u sukob s oportunističkim stavom nekih lokalnih vođa«. Sve to godine 1906, u svojoj dvanaestoj godini! 1910 (sa četrnaest godina on je organizator protivu štrajkolomstva (II, 15). Sa 15 godina (1907) izabran je u Odbor saveza metalaca »i do 1912 s uspjehom završio 13 od ukupno vođenih 15 štrajkova, a naročite uspjehe postigao 1910« (sa 16 godina). Ako je sve to tako doista bilo, onda su to fenomenalna svojstva jednog deset, dvanaest ili četrnaestgodišnjeg dječaka. Ako su to provjerene činjenice, onda bi sve to trebalo prestilizovati, da bi se plastično ocrtao profil mladića, koji po svemu odudara od svoje sredine u takvim razmjerima, da su u svakom slučaju jedinstveni. Ne bi trebalo pisati apologije u ikonografskom smislu. Gdje su svjedočanstva i na temelju čega mi to tvrdimo?

[...]

ĐAKOVIĆ, ISAIJA

Da se svede na leksikografska fakta, a brišu svi suvišni komentari sa religiozno–propagandističkom tendencijom. Ponovno pisati Roksi u smislu napomene, koju smo uputili Redakciji u Beogradu, u vezi sa člankom Privilegije Srba u Hrvatskoj i Ugarskoj, da nas poštede ovog tendencioznog i dosadnog religiozno–propagandističkog nagvaždanja. Protivu jedne ili druge crkve negativan stav imaju pravo da zauzmu isključivo ateisti, a apologeti nikako. Postat ćemo komični.

ĐILAS, MILOVAN

Kao što je dogovoreno.

ĐURĐEVIĆ, IGNJAT

U mnogobrojnim napomenama glavne redakcije rečeno je, da bi mnogo oportunije bilo, da se Kombol izravno citira! Ove varijante po Kombolu, već su nam zaista dosadile.

Ne ulazim u pitanje stila, ali kad je riječ o sećentizmu (po Kombolu) i o toj prokletoj »naglašenoj erotici«, onda molim učtivo da se uklone raznovrsne stilske finese, koje spadaju u »Strahote zabluda«. »Tjelesne draži«, »vještina milovanja« i »slast posjedovanja žene«, to su teme koje zaokupljaju Đurđevića.

Teško bi bilo objasniti intenzitet šoka, što ga izazivaju takve fraze u svakom (magarećem) uvetu, koje ima i najminimalniju dozu lirskog, da ne kažem stilskog sluha. »Slast posjedovanja žene« je takva skandalozno glupa fraza, da je treba iskorijeniti iz ovih naših tekstova, pak i onda ako predstavlja parafrazu mnogobrojnih kombolovština, kojima njegova knjiga, nažalost, obiluje. Nikakva »slast posjedovanja žene« nije bila tema, koja bi bila zaokupljala Đurđevića, jer osim prepisivanja najbanalnijih epigonskih fraza, koje su pomodno zaokupljale skribente onoga vremena, ništa ih drugo nije zaokupljalo. Prije svega Đurđeviću dati stotinu redaka, moglo bi se u onom slučaju, kad bi netko od naših suradnika bio sposoban, da ga zaista objektivno ocijeni. Masa detalja iz njegove biografije, kako je putovao i gdje je bio, mogla bi se sažeti u nekoliko redaka. Da je netko »barokno kićen i rječit«, da »vješto opisuje čuvstva što ih proživljava mlada i lijepa grešnica, koja nakon pokajanja upire oči i volju prema novom nebeskom ljubavniku« i t.d. ili »trepereći vješto između elemenata zemaljske i nebeske ljepote, prolaznih i neprolaznih draži« i t.d. i t.d., sve to spada u fraze, koje nemaju ni smisla ni bilo kakve stilske vrijednosti. Šta su elementi »zemaljske« ili »nebeske ljepote«? Šta su »prolazne i neprolazne draži«, i koje već nisu prolazne, što znači »želja za užitkom«? Ako je bio versifikator bez »pjesničkog nadahnuća« onda je to bio. I t.d. i t.d.

ĐURIĆ, DRAGIŠA

Prije svega: jednog kompilatora Ernsta Laasa, koji nije ni izmislio ni otkrio baš savršeno ništa, nego je filozofiju podijelio »na idealizam i pozitivizam« zvati zato filozofom, u svakom je slučaju bizarno. Bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kod čovjeka je jedino interesantno to, da je kao profesor univerziteta bio do Prvog svjetskog rata član Srpske socijaldemokratske partije. Djelujući u okviru radničkog pokreta u Srbiji još prije 1914, on je za nas isključivo po tome interesantan, a upravo to je brisano (II, 6–10). Vratiti redakciji da skrati tekst i da baš brisanoj partiji, koja govori o aktivitetu Dragiše Đurića u okviru socijal–demokratskog pokreta posveti veću pažnju.

E

EGZARHISTI

Istina je da se taj pojam često vraća u našoj publicistici (političkoj), i trebalo bi ga objasniti historijski od etymona dalje. Treba da se kaže što znači bugarski egzarhat, respektive bugarska egzarhija u odnosu na Makedoniju. Definicija da je »pojam egzarhista označavao protagonistu (!) evolucionog metoda borbe u Makedoniji i pristalicu za pripajanje Makedonije Bugarskoj« ne zadovoljava. Treba reći konkretno o čemu se radi. Egzarhiste, pristaše su ujedinjenja makedonskog sa Bugarskom. Trebalo bi citirati i nešto iz njihovog programa. Uopće: budemo li uvrstili tu jedinicu, treba je prije svega napisati, a zatim uvrstiti.

ELEZOVIĆ, GLIGORIJE

Po oportunitetu, ne bi ga trebalo brisati, pošto je jedan od glasnijih protivnika E.J. u okviru SAN. Orijentalista. Da se briše I, 7–10, kao što je precrtano.

EMPIRE

[...]

Empire u NRH

[...]

I,4–10, da se briše: »U kratkom razdoblju 1806 do 1814 francuski utjecaj nije mogao imati neku znatniju ulogu (ili odigrati odlučnu ulogu) u razvoju likovnih umjetnosti u Hrvatskoj« i t.d. Za razvoj jednog stila, kakav je bio empire, ne mora da igra nikakvu ulogu vojnička okupacija pojedinog područja. Za directoirea, na primjer, koji je vremenski trajao mnogo kraće nego francuska okupacija ilirskih pokrajina, stil »Directoire« zavladao je dobrim dijelom Evrope. Iskustvo nas uči da raznovrsni i mnogobrojni stilski uticaji stižu k nama na periferiju preko Venecije i Beča indirektno, a tako je i bilo sa dobrim zakašnjenjem i sa empireom. Empire kod nas, ukoliko ga uopće ima, ne širi se pod Marmontovom komandom, nego indirektno sa zakašnjenjem.

I/6–10. »Empire prodire tek polako u okupirane dijelove Hrvatske istodobno s okupacijom, a u Slavoniju ga presađuju pojedine feudalne obitelji.«

Bez obzira što ova rečenica nema nikakve veze sa samom temom okupacije, jer u Slavoniju ne »presađuju pojedine feudalne obitelji« empire zavisno od okupacije, navodi se pod 1/17–18 primjer arhitekture empirske crkve sv. Terezije u Suhopolju 1817, kad već okupacije davno nije bilo. Kad se već navode pojedini arhitektonski spomenici, neka se svrstaju kronološkim redom. Marmontova zgrada u karlovačkoj Švarči svakako dolazi ispred Suhopolja. Kod nas se brka klasicistički stil s empireom. Svi su ti pojmovi određeni i razbistreni u napomenama u Likovnom leksikonu. Klasicizam i neoklasicizam i empire nisu jedno te isto. Vidi ELZ II, 561. Ako se klasicizam odvaja od empirea, što je pravilno, od empirea ne ostaje kod nas gotovo ništa. Kronološki red bio bi Marmontova kuća u Karlovcu, Suhopolje, Trogir i jedan spomenik na splitskom groblju Sustjepanskom. Ostalo su samo arhitektonski nacrti.

Umjetnom obrtu (keramika, nadgrobni spomenici, srebro, pokućstvo) trebalo bi posvetiti veću pažnju, jer su to gotovo jedina stilska svjedočanstva. Kao što je smiješno da se za anglistiku navodi jedna jedina učiteljica engleskog jezika u Zagrebu, tako je enciklopedijski smiješno i to, da je Sabo Đorđić dobio na poklon od maršala Marmonta srebrnu uru.

ENCIKLOPEDIJA KOD JUŽNIH SLAVENA

VIII/9–25 i IX/1–12, sve o Leksikografskom zavodu i njegovim enciklopedijskim izdanjima ja predlažem da se briše.

Ů

Tekst se odnosi na dodatak na karticama. Napomene su paginirane crvenom olovkom.

1) Kad se već spominje Enciklopedija Jugoslavije, neka se navede da je to ova enciklopedija u kojoj se o tome govori.

Nema li nacionalnih enciklopedija i izvan naše zemlje? Bilo bi dobro da se navedu.

4) »Enciklopedije prikazuju određenu materiju i t.d. One ne razbijaju naučne pojmove, nego (ga) prikazuju u jednom članku sve što po prirodi organički ide skupa i t.d.« svakako da se prestilizuje.

2) »Značajnijih kulturnih i javnih radnika«, da se prestilizuje.

3) Kad se spominju leksikoni, da se kaže što je leksikon.

5) »Radi posebnog duha njemačkog jezika u tvorbi riječi« i t.d. sve do 5a, predlažem da se briše.

6) Larousse nije samo nakladno poduzeće, nego je Pierre Athanase, čuveni gramatičar i francuski enciklopedista, koji je god. 1852 respektive 1866 pokrenuo svoj klasičan Grand Dictionnaire Universel du XIXe si#cle. Njegovo ime stoji na čelu poduzeća više kao simbol. I kad se govori pod 7) o velikoj Enciklopediji, vidi o tome generalnu napomenu o enciklopedistima.

Dalje teče paginacija u vezi sa tekstom M.U. Enciklopedije kod Južnih Slavena.

9) »Organizacija ovog biografskog rječnika bila je loša«, predlažem da se briše.

10) »Kad je bilo očito da JA ne će moći organizirati redakciju i suradnju na enciklopediji« da se briše.

11) »Organizacijsko–redakcijski Stanojevićeva enciklopedija nije bila na visini«, da se briše. Vidi se iz konteksta, koji je kritički objektivan (ili to hoće da bude), da nije bila na visini. Prema tome predlažem da se prestilizuje: Kako je redaktor bio više sakupljač članaka nego arhitekt djela, javlja se u enciklopediji nerazmjer u tretiranju materije, neujednačenost podatka, hipertrofija u određenim granama nauke i javnog života. Uza sve navedene nedostatke, ova enciklopedija kompendij veoma često dobrih i informativnih rasprava, podaci su u golemoj većini provjereni, suradnici dobro izabrani, većina prikaza na naučnoj visini, pa sve do sada Stanojevićeva enciklopedija, i t.d.

12) »Prvi pokušaj opće enciklopedije poslije Zochove nema nikakva kulturnog značenja«, predlažem da se briše. Bez obzira kakva je 1) (crvenom olovkom isti redoslijed). Predlažem da se briše: »a naročito se za tu ideju zalaže grof. P. Tomić i Stjepan Đuro Deželić.«

Ako se Stjepan Đuro Deželić angažovao za tu ideju, vrlo vjerojatno da je to radio u okviru jednog lista. Kad se citira Tomić »Obzor« 1871, 36, da se citira egzaktno, a onda bi trebalo citirati i Deželića. Kod Tomića, bude li ostao, da se istakne da je bio i geograf.

2) Dr. Ivan Zoch. Ko je bio Zoch? Trebalo bi nešto o njemu reći. Isto tako i o Mencinu.

3) Tridesetak suradnika Zochove Hrvatske enciklopedije (1887). Ima li koje važnije ime među njima?

4) »Jezik je relativno dobar i pravilan«. Da se briše.

Isto tako predlažem da se briše 5) »Kad bi u djelu postojali crteži i ostale eksplikativne ilustracije, bilo bi na visini boljih tadašnjih enciklopedija«.

6) Leonovo društvo u Splitu — predlaže »da Hrvati pokrenu svoju Opću enciklopediju«. Ili da se konkretno citira iz te brošure jedan odlomak teksta, da se vidi kako se to predlagalo, ili da se ovo »da Hrvati pokrenu«, prestilizuje. Koji su to Hrvati?

7) »Nakon izvjesnih trenja Srpska akademija je prihvatila suradnju« i t.d. Da se briše, jer se ne vidi kakva su to trenja bila, a iz današnje perspektive to nije ni važno.

8) Terminus tehnicus »sveščić« izmijenio bih u svezak.

9) »Organizacija ovog biografskog rječnika bila je loša«, predlažem da se briše.

10) »Kad je bilo očito da JA ne će moći organizirati redakciju i suradnju na enciklopediji«, da se briše.

11) »Organizacijsko–redakcijski Stanojevićeva enciklopedija nije bila na visini«, da se briše. Vidi se iz konteksta, koji je kritički objektivan (ili to hoće da bude), da nije bila na visini. Prema tome predlažem da se prestilizuje: Kako je redaktor bio više sakupljač članaka nego arhitekt djela, javlja se u enciklopediji nerazmjer u tretiranju materije, neujednačenost podataka, hipertrofija u određenim granama nauke i javnog života. Uza sve navedene nedostatke, ova enciklopedija kompendij veoma često dobrih i informativnih rasprava, podaci su u golemoj većini provjereni, suradnici dobro izabrani, većina prikaza na naučnoj visini, pa sve do sada Stanojevićeva enciklopedija, i t.d.

12) »Prvi pokušaj opće enciklopedije poslije Zochove nema nikakva kulturnog značenja«, predlažem da se briše. Bez obzira kakva je bila, ovoj enciklopediji, upravo ovom Jugoslovenskom leksikonu Andrije Tarczaja ne može se odreći kulturno značenje. Ono postoji, bez obzira da li je pozitivno ili negativno. Trebalo bi reći ko je bio Andrija Tarczaj. To se objašnjava pod 13): »Drugačije nije ni moglo biti, kad se uzme u obzir da je cijelo djelo priredio provincijski svećenik« i t.d. I to bi trebalo prestilizovati, u blažem obliku, da ne ispadne tako minorno.

14) »ali, čini se, da su redaktori struka bili zapravo počasni organi redakcije« i t.d. Da se briše.

15) »Materijal iz hrvatskih i slovenskih krajeva prikazan je dosta površno i neravnomjerno prema materijalu iz srpskih krajeva«. Da se briše. Dovoljno je pod 16): Broj suradnika Hrvata i Slovenaca je minimalan, pak je prema tome i ta materija obrađena neproporcionalno.

17) Nisam siguran da li je »Šta je šta« u redakciji Nikole Andrića i Ise Velikanovića u izdanju Minerve 1938, leksikon? Mislim da nije. Prema tome da se briše.

18) Sve o »Hrvatskoj enciklopediji« predlažem da se prestilizuje. O planu i o formatu da je izmijenjen, da je djelo imalo izaći u dvadeset svezaka, da je Matica Hrvatska pokušala da preuzme posao u svoje ruke, i sve ono o Drugom svjetskom ratu, da se izostavi.

19) Uredničko vijeće gdje se navode Lukas i Zimmermann, da se imenu brišu, i dovoljno je da se kaže da je na čelu redakcije stajalo nominalno uredničko vijeće.

20) Moglo bi se krivo protumačiti da je ovaj apologetski ton, pisan pro domo. Da se svede na leksikografska fakta.

21) »Teritorijalno rascjepkani« i t.d. sve do »nesigurne pokušaje« da se briše.

22) »Politička razdvojenost i rastrovanost« i t.d. da se briše.

23) »Stišavanje međusobnih razmirica« i t.d. da se briše. Nisu to bile samo međusobne razmirice.

24) Sve ono gdje se spominje moje ime, da se briše. Što se tiče naše enciklopedije, sve je to već rečeno u predgovorima i komentarima samog izdanja. Mislim da je suvišno, da se to sve ponovno parafrazira. Ostale enciklopedije da se navedu, ove koje izlaze po dogovoru.

Specijalna napomena.

Apologija Minervinom leksikonu, stranica 6:

»Tehnički, djelo je na visini suvremenih leksikona; podaci su pouzdani, a specijalna je draž ovog Leksikona da se uz mnoge pojmove opće naravi nalaze kulturno–historijska objašnjenja, koja se inače rijetko sretaju u ovako sažetim leksikonima«.

Nije naročito važno, i spominjem samo u parantezi: Moram priznati da do dana današnjega nisam uspio odgonetati dublji smisao ove riječi »draž«, koja u svakom slučaju spada u grube neologizme, kao na pr. ugođaj, samo za razliku od ugođaja, ova prokleta »draž« rodila je jedan još nakazniji pridjev »dražestan«. Čast za otkriće ove draži pripada Milićeviću, po zapravo vandalskom germanizmu »Reiz«, kao podražaj. Draž je dakle riječ, koja po Milićeviću treba da znači nešto što se podudara s pojmom dragost ili milina, ili čar, čarolija, bajanje; biti razdragan, biti opčinjen, očaran, začaran, a dolazi od glagola, po svoj prilici, dražiti, iritirati ili uznemirivati. Ako je smisao riječi »draž«, upravo dražesti ili nečeg što je dražesno (što bi naime trebalo da sadržava »draž«) u tome, da djeluje iritantno, onda se ta riječ ni u kom slučaju ne podudara sa značenjem miline ili šarma, jer ni njemačka riječ »Reiz« ne znači samo to. Raspon pojma »Reiz« jeste neobično širok. Nešto što je šarmantno, t.j. što je u sebi sadržavajuće »draž« ili draž emanirajuće — stanje, t.j. ugodno, prijatno voljko, drago ili lijepo, nešto što osvaja na prvi pogled, što obara ili lomi bilo kakav neprijatan otpor, nešto što očarava ili što fascinira. »Draž« je prema tome fascinacija, a »dražesno« bilo bi fascinantno, u svakom slučaju zavodljivo, pikantno, očaravajuće, prema tome, Milićević, taj ingeniozni roditelj ove riječi »draž« opisuje je sa primjerima: žubor vode, momački stas ili što ja kažem: djevojačka njedra ili bedra. Va bene. Tutto in ordine. Duhovit neki razgovor može prema tome sadržavati u sebi »draž«, a jedna »dražesna gospodična, mački slična« je šenoinski slučaj stila u Kanarincu na karanfilovu grobu. Dražesna žena ili boginja, šarmantna vila, knez, vojvoda ili princ iz priče, pa čak i laž, poema, anegdota ili ljubavno pismo. »Draž« svakako je protupojam nečemu što odbija, što šokira, što vrijeđa (dobar ukus), ili bilo kakvu harmoniju, što dosađuje svojom nezgrapnošću. »Draž« svakako djeluje nekom magnetskom snagom tajanstvene čarolije i tu riječ, ako već onda bi je trebalo upotrebiti isključivo u magičnom smislu, u mutnom, u nejasnom izražavanju, kao nijansu ili prijeliv, kao nešto što nije ni ovo ni ono, ali nije neugodno. Iluzionistički izraz i pojam prema tome, nešto što se podudara sa vještinom, trikovima ili obmanom koja djeluje čulno, koja dočarava više od gole istine, koja uzdiže naše slike o stvarnosti do zaslijepljenog stepena užitka, što podređuje sebi naše osjećaje, svakako više emotivnije ili senzualnije nego razumno. »Draž« prema tome ide u red užitaka, ugodnih senzacija, više od toga, do one nevine ili sudbonosne nesvijesti, koja se zove »ljepota kao takva«. »Draž« spada u muzičke sfere ili u slikarske nemire, u lutanja srca, u tajanstvo pjesama, u misterij estetskih uzbuđenja. Specijalna, naročito lična draž pojedine pojave (u svakom slučaju ženske), skulpture ili zvjerke (mačke, ptice, dječje geste, glume, govora, raznih načina u okviru društvenih igara, manira, dobrog odgoja i t.d.). Čovjek može biti razdragan dražesnošću dragih »draži« dražesnih djevica, u perivojima isključivo kičerske lirike na koncu ovoga stoljeća. Taj osjećaj »draži« može da se popne do zanosa, do laskavih, lažljivih, luckastih obmana i samoobmanjivanja. »Draž« sadržava nešto što nije ni intenzivno veselo, ali nije ni tužno. ,,Draž se nalazi negdje između toga što je opojno sa sordinom i onoga što djeluje nejasno, ali uvijek više pod magnetom spola nego pameti. Kad se već upotrebljava »draž«, svakako je riječ koja odjekuje u glazbalu dobrog stila više slatko i sentimentalno kao prima violina, koja želi da djeluje saharinski. (...) koji se upotrebljavaju ozbiljnom leksikografskom poslu: »Specijalna je draž ovog leksikona, da se uz mnoge pojmove opće naravi nalaze kulturno–historijska objašnjenja, koja se inače rijetko sretaju u ovako sažetim leksikonima«. Kad dostojanstveni leksikografi listaju leksikonskim tefterima, ne znam šta ih kod toga može draži ili »rajcuje«. »Reiz«, »reizvoll«: venustes, forma specie venusta, venustas, pulchritudo corporis: Der Reiz des Auges, der Zunge, sasvim običan podražaj kašlja ili slijepog crijeva (uopće crijeva i utrobe), nešto što izaziva nemir u organizmu, često i smijeh ili bol. »Draž«, kao Reiz u smislu stimulus, stimulans, irritamentum, initare, može se objasniti samo kao ljepuškasto ili ljupko: divan dan: Dies plenus vetustatis.

ENGLESKO–JUŽNOSLOVENSKI ODNOSI (politički odnosi u XIX i XX v.)

[...]

XI/3–4, 5,6.

»Zbog ubistva kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage (1903)« engleska vlada je naredila svome poslaniku da napusti Beograd itd.

Kad se već govori o tim stvarima, trebalo bi biti konkretan. Poslije dramatskih događaja u okviru majskog prevrata 1903, Engleska ne prekida diplomatske odnose — iz legitimističkih razloga, t.j. »zbog ubijstva kralja Aleksandra Obrenovića«, nego iz diplomatskih motiva. U onome trenutku nema još Antante, i preponderantna komponenta ruskih uticaja u Beogradu ne podudara se s engleskim interesima trenutka. Bilo je važno tko će doći na srpski prijesto. Engleska uspostavlja diplomatske odnose u predvečerje austrijske aneksije Bosne i Hercegovine 1906, kad je antantinim kabinetima postalo jasno da dolazi rat kao jedina mjera protivu agresivne politike Centralnih sila i prodora na istok.

Ova teza, da je Engleska zbog ubijstva kralja Aleksandra Obrenovića prekinula diplomatske veze, u punom je protuslovlju sa tezom (VIII/10–11), da je već 1878 dala pristanak na aneksiju BiH.

XII/4–9.

Boravak Milovana Milovanovića u Londonu. Kako dolazi do iznenadnog engleskog razumevanja za srpsko pitanje? To je uvod u spremanje konflagracije 1914, to je već uovertura velikom svjetskom ratu.

[...]

XII/24–25.

Londonski ugovor tangira se u natpisu svega sa dva reda. Londonski ugovor 1915, koji ustupa Italiji gotovo čitavu istočnojadransku obalu, za razvoj političkih prilika u Jugoslaviji od 1918 do 1941 za samu egzistenciju i pojavu Jugoslavije kao nove političke sile, za razvoj svih naših političkih problema od 1918 do 1941 i od 1941 do 1945 i do oslobođenja čitave obale, do mirovne konferencije 1946, do pitanja Trsta, do Titovog ljubljanskog govora 1945 i do krize oko Trsta u najnovije vrijeme predstavlja važno historijsko poglavlje, važnije od svega što je rečeno ovdje na 12 stranica. [...] Sve to spada pod pojam englesko–južnoslovjenskih odnosa. Isto tako XIV/1–19. Čitav period između dva svjetska rata, jedva je tangiran, a sa godinom 1939 prikaz prestaje da prati događaje. To je savršeno netačno.

EP I EPSKA POEZIJA, u hrv. književnosti

»Romantične iluzije o narodnom i političkom oslobođenju, vjekovna tradicija dramatske historije, koja se stoljećima odvija u znaku tragične borbe za opstanak naših naroda, inspirisale su velik dio hrvatske epske poezije XIX i XX st.

Ep i epska poezija u suvremenoj hrvatskoj književnosti javljaju se u povezanosti s političkim uslovima, u kojima živi hrvatski narod u neravnoj borbi s austro–ugarskim reakcionarnim snagama, koje mu ugrožavaju moralnu i materijalnu egzistenciju po određenom političkom planu ekonomskog prodora na Jadransko more. Tako je davna, srednjovjekovna legenda o borbi Hrvata i Tatara na Grobničkom polju (1242) inspirirala Dimitrija Demetra za njegov epski spjev Grobničko polje (1842), više iz patriotskog oduševljenja za ilirske ideale nego za umjetničku obradu autentične historijske građe. Isti motiv sa političko–propagandističkom tendencom obradio je diletantski i Antun Kazali u svojoj epskoj pjesmi Grobnik (1869), uz očite reminiscence nekih talijanskih uzora.

Prvi ep na umjetničkoj visini toga perioda daje Ivan Mažuranić, koji je pored poeme o Smrti Smail–age Čengića, 1846, napisao XIV i XV pjevanje Gundulićeva Osmana. Sadržajni i formalni elementi Mažuranićevih djela preuzeti su dijelom iz narodne epike, a dijelom iz Gundulićeve poeme uz očite reminiscence iz antičke, i klasične epske poezije. Usprkos oskudnosti kojom prikazuje historijske detalje, Mažuranić je stvorio artistički zaokruženo epsko djelo, koje po svojoj konciznosti ide u red najboljih ostvarenja na području epske poezije kod nas.

Istim idejnim i političkim motivima nadahnuta su i druga epska djela naših romantičara: Robinjica, 1874, Mate Vodopića; Sigetski junak Nikola Zrinski, 1867, Vladislava Vežića i Osvetnici, 1893, Grge Martića. Osvetnici Grge Martića ponudili su u svoje vrijeme neopravdano oduševljenje; vrlo skromna talenta s izrazitom i trajnom težnjom da stvara nove kovanice i da traži nepoznate riječi, Martić je rasplinut, bez pravog osjećanja za kompoziciju, pa je njegovo djelo ostalo između narodne poezije i umjetničkog epa. Po svom osnovnom sadržaju i po svojoj tendenciji odvajaju se od ove »antiturske« epske poezije spjevovi Luke Botića — Pobratimstvo, 1854, Bijedna Mara, 1860 i Petar Bačić, 1862. Romantik, rođen u Splitu, Botić je zavolivši Bosnu obuhvatio svojom simpatijom podjednako hrvatski i srpski elemenat, propagirajući bratstvo i jedinstvo naših naroda, a naročito kršćanskog i muslimanskog svijeta. Umrijevši mlad, Botić je dao veći broj toplih lirskih detalja, koji su mu osigurali izuzetno mjesto u našoj epskoj poeziji. Uslijed sve intenzivnijeg nastojanja Austro–Madžara da provedu svoje imperijalističke tendence, mjesto historijskih reminiscencija iz stoljetne borbe protiv Turaka, javljaju se u poeziji onoga vremena politički motivi protivu germanizatorskih i madžarizatorskih tendencija. Mihovil Pavlinović, u svom Ognjišaru, 1865, protestira protiv austrijske politike u Dalmaciji za vrijeme Narodnog preporoda, a slični motivi inspirišu i Franju Markovića, koji u svojim »idiličkim« epima Dom i svijet, 1865 i Kohanu i Vlasti, 1868, oponira tendencijama germanizacije.

Iz ovakvih narodnoobranbenih motiva nastao je i cijeli niz epskih pjesama većeg broja pisaca Smrt Petra Svačića, 1877 i t.d. i t.d.

EPIRSKA DESPOTOVINA

Ostrogorski. Imprimatur.

I, 6. »Brat od strica«. Pita se Ujević što to znači? Mislim da mu odgovara Tkalec: sinovac! »Sinovac manje, više tvoj sam sin,« odgovara Hamlet svome očuhu kralju Klaudiju, pošto ga je ovaj apostrofirao »sine moj«, u prijevodu Šenoinom, u prijevodu Sime Pandurovića, ovaj nije upotrebio srbijančicu brat od strica, nego i on kaže sinovac (po Šenoi, po Harambašiću, po Svetislavu Stefanoviću, po Bogdanu Popoviću). Ali Srbijanci zaista zovu sinovca »brat od strica«, pa prema tome neka Ostrogorskome ostane taj »brat od strica«, molim na koljenima, da ne bi došlo do zavrzlame među našim narodima.

F

FALLER, NIKOLA

O Fallerovom školovanju kod Masseneta, čitali smo godinama. I to školovanje je pod znakom pitanja. Bili su to sezonski izleti. Komično je kad se u jednoj Enciklopediji konstatuje da je jedan dirigenat studirao »i kratko vrijeme u Londonu«. Otputovao čovjek na nekoliko dana u London, pa zar su to enciklopedijski podaci?

FALSIFICIRANJE NOVCA

Kulturno–historijski tema je neobično zanimljiva, pošto su naši krajevi bili preplavljeni krivotvorinama raznovrsnih moneta, o čemu se veoma često govori u raznim dokumentima. Ako je moguće, predlažem, da se obradi kako srpski vladari kuju mletačke cekine (matapane), da Kotromanići i ostala bosanska vlastela nisu drugo nego krivotvoritelji novca, a da čestita Republika Dubrovačka za njima ne zaostaje vjekovima. Svaka čast. [...]

FELDMAN, MIROSLAV

Sad je ispalo da mu je I, 6 »lirika nostalgična«. Ako čovjek čezne za čime čezne? Šta je predmet njegovih nostalgija? Ne znam odakle bi se nešto moglo prepisati o Feldmanu. On je izdao nekoliko knjiga pjesama, a u obliku predgovora ili pogovora ima tamo o njemu prilično mnogo floskula, koje bismo mogli prepisati.

II. I, 6–7.

»Lirika mu je nostalgična ispovijest dobroćudnog humaniste«.

Sasvim zagonetno. Humanist i to još dobroćudan!

FILIPOVIĆ, JOSIP

General. Ne samo general. Bavio se i politikom. Od Jelačićevih vremena na ovamo bavio se politikom. Trebalo bi to osvijetliti. Igrao je i neku ulogu na srpskom crkvenom saboru u Karlovcima 1864. I o tome kako je komandovao okupacionom vojskom, trebalo bi nešto reći. Bio je na čelu prve bosansko–hercegovačke vlade. I tu je djelovao politički. Svakako ulazi u enciklopediju. To da je bio (red 14,15) Maria–Theresien Ritter, i prema tome baron, za nas je suvišno.

FISKOVIĆ, CVITO

Ne znam iz kojih razloga Lelja Dobronić pušta iz vida čitavu konzervatorsku djelatnost Cvita Fiskovića iz kompleksa Dioklecijanove palače. Bibliografiju bi trebalo svakako proširiti. Bit će izabran za pravog člana JA još prije nego se pojavi ova sveska. Ostavio bih da uređuje Anale Historijskog instituta dubrovačkog i edicije Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju.

FORINT

Svi tekstovi, koji nose potpis Ivan Rengjeo, podnose temeljitu reviziju i kontrolu. Trajno su temeljito sumnjivi zbog nepouzdanosti svojih podataka. Rengjeo tvrdi da je forint imao »na aversu grb grada, lik stilizovana ljiljanova cvijeta«. A taj aureus imao je Ivana Krstitelja na aversu i ljiljan. Da se provjeri.

I, 4–5.

»Taj je zlatnik, zbog svoje valjanosti, ubrzo postao omiljelo platežno sredstvo. Među tim imitacijama došao je na glas osobito ugarski florenus«, i t.d.

Tvrdi se, da je forinta kao »zlatnik« postala omiljelo platežno sredstvo. U redu. To je jasno. Međutim nije jasno što znači: »među tim imitacijama došao je na glas osobito ugarski florenus«. Koje su to imitacije »te imitacije«? To su imitacije tipa fiorina, omiljelog platežnog sredstva, koji se ovdje ističe kao imitacija, a nije bio imitacija. Isto tako

I, 1. »Forint, najprije zlatni novac«.

Što znači »najprije«? I t.d.

FORTIS, ALBERTO

Za razgovor s Ujevićem.

Trebalo bi nešto reći o Prosper Meriméeovoj »La Guzla«. 1827 teatar Klare Gazul kao anagram Guzle, prvi je pokušaj unošenja jednog novog pojma u evropsku literaturu koji se zove couleur local. Bez obzira što će o tome biti govora kod Meriméea, nema nikakve sumnje da je upravo lektira Fortisovog »Viaggio in Dalmazia«, dala poticaj Meriméeu za njegove mistifikacije i za njegovu ličnost Hijacinta Magljanovića. Objavio je to čovjek u Strasbourgu 1827 — mislim, a stvar je važna. Isto tako trebalo bi spomenuti i repliku Giovanni Lovricha na Fortisovu knjigu. Ta je replika za nas važna. To je prvi pokušaj da se kako–tako sociološki objasni pojava hajdučije kod nas na primjeru Stanislava Sočivice. Merimée inspirirao se na Fortisu za čitavu svoju literarnu koncepciju, koja će kasnije uroditi formulom klasičnog realizma.

FOTEZ

Za scenu je preradio Dunda Maroja, Plakira i još neke Držićeve stvari. Za uspjeh Dunda Maroja na sceni, zaslužan je uglavnom Fotez. Nema razloga to prećutati. Osim toga montirao je i Brezovačkog (Tamburinovića) i mnoge druge stvari. Piše i režira. Da se dopuni.

FRANCUSKA KNJIŽEVNOST KOD JUŽNIH SLAVENA

(Ibrovac)

[...]

Za medievalni period, što se tiče zapadnih krajeva, trebalo bi pregledati teze Kniewaldove. On je kod svojih ekspertiza iskoristio, u tom pogledu bogatu, madžarsku literaturu. Tu se nije radilo samo o iluminacijama. Bernard Clairvaux, freska u sakristiji zagrebačke katedrale, uloga biskupa Timoteusa, koji gradi katedralu poslije tatarske pogibije, katedrala u Troyesu, papa Urban etc. sve su to elementi koje bi trebalo ispitati. Tu su se prepisivali mnogobrojni tekstovi, ne samo misali. Romani o Bovu od Antone i Lancelotu, bili su dnevna lektira i pretpostavlja se s pravom, onoga vremena, odatle veoma često ime Oliver, koje isto dolazi preko rolandovskog ciklusa i t.d.

Mislim, prema tome, da je uvod suviše sumaran.

[...]

»Jaša Ignjatović u Parizu (1850–53), kao emigrant i boem, Matošev, Ujevićev i Micićev preteča«. U čemu je Jaša Ignjatović Matošev, Ujevićev i Micićev preteča? Po tome što je tri godine proveo u Parizu? Prije svega, Micić, koliko je meni poznato, nije bio nikakav emigrant ni boem, niti je proveo tri godine u Parizu, Ljubomir Micić! U Parizu je živio i umro kao boem njegov brat Valerijan Poljanski. Oba brata Micića i Ljubomir i Valerijan Poljanski ne dolaze u obzir, da bi bili citirani uz Matoša i Ujevića kao primjeri, niti po tome što su bili boemi (što Micić nije bio) niti po tome što su bili pjesnici, što ni Ljubomir ni Valerijan Poljanski isto tako nisu bili. Trebalo bi ipak distingvirati neke vrijednosti. Na kraju pitamo se: što je sa periodom poslije svjetskog rata 1914–18 do danas? Po isprepletenosti književnih uticaja, taj je period mnogo bogatiji i važniji. Ne znam tko će ga obraditi?

FRANGEŠ–MIHANOVIĆ

Autor nepotpisan, po rukopisu mislim da je S. Batušić. Tekst je sveden na minimum. Frangešu nije posvećena dovoljna pažnja ni kao animalistu ni kao dekorateru. Šokčević je dobra skulptura, a portrait njegove majke spada svakako među najbolja ostvarenja hrvatske plastike na prelazu stoljeća. Supraporte u Kršljavijevoj dvorani »Bogoštovlje i Nastava« izmjerene mjerom vremena i ukusa, i danas spadaju u dobru i solidnu dekorativnu plastiku.

FRANIČEVIĆ, MARIN

Neka se vrati Milićeviću s napomenom, da ne može da se razračunava u negativnom obliku s autorom koga prikazuje.

FRANK, JOSIP

Leži nam ovaj rukopis u redakciji već nekoliko godina, a sada, kad treba u štampu, nemamo gotovo ništa u ruci. Sama skica Josipa Horvata nije takva te se ne bi mogla upotrebiti kao podloga. Dobar je citat iz Šenoe. Da se stvari ne komplikuju treba citirati Supila i Matoša. Ovi citati sami po sebi, kao svjedočanstva znače više od svih naših tekstova.

FRANKAPANI

[...]

I/16–17.

»Prešavši u službu Bele III, prima od njega 1193 županiju Modruše, navodno kao dar za vjernu službu«.

Zašto »navodno« i zašto »dar za vjernu službu«? Svi feudalci služe vjerno svome kralju i u koliko primaju neke nagrade, logično je da ih primaju za vjernu službu. Županije se nisu poklanjale badava i prema tome ne treba nikakve motivacije o vjernosti.

I/19–21.

»Kako su te posjede držali i članovi krčke loze, knezovi Krčki postaju i vazali hrvatsko–ugarskih kraljeva i vazali Venecije što vrlo često otežava njihov položaj.«

Ne postaju oni vazali Venecije, jer su to već i bili, nego oni kao vazali Venecije dolaze u bilateralan odnos između jedne i druge suverene vlasti, naime Mletaka i Budima.

I/23–24.

»Iako ne znamo, kakva je ustvari bila njihova uloga u vrijeme provale Tatara 1242, jer su F. većinu kasnijih falsifikata izgradili na lažnim tvrdnjama o spašavanju kralja Bele IV. i t.d.«

Pitamo se da li se falsifikati mogu izgraditi na istinitim tvrdnjama? Dakako, da ne. Prema tome bilo bi dovoljno da se govori o falsifikatima o spašavanju Bele IV, Međutim, kako mi tvrdimo »iako ne znamo« kakva je u stvari bila njihova uloga u vrijeme provale Tatara 1242, mi znamo da se radi o falsifikatima izgrađenim na lažnim tvrdnjama. Ako znamo da su ti falsifikati o njihovoj ulozi u vrijeme provale Tatara 1242 izgrađeni na lažima, onda se logično pretpostavlja da znamo što je istina, prema tome, logično, trebalo bi da nam je poznato kakva je bila njihova uloga u vrijeme provale Tatara 1242. A pošto to ne znamo, onda logično ne znamo ni to, da li su falsificirali ili nisu falsificirali svoje »lažne tvrdnje« o svojoj ulozi o spasavanju kraja Bele IV. Poslije toga slijedi I/24–25

»iako ne znamo, kakva je ustvari bila njihova uloga«, mi znamo da su tu ulogu falsificirali, a onda zaključujemo: »ipak je nesumnjivo, da je njihov ugled tada znatno porastao«. Kako je porastao njihov ugled? Porastao je tako I, 25 i II, 1 — »pa je 1242–3 Ivan Krčki postao i načelnik u Splitu.«

Pošto ne znamo kakva im je bila uloga u spasavanju Bele IV, mi to što ne znamo definiramo kao I/l »takvo veliko zalaganje za Belu IV platili su gubitkom krčke knežine (1244).«

Kakvo je to veliko zalaganje za Belu IV?

[...]

V/24–25.

Kad već govorimo o »romanu«, više romansiranoj biografiji Nehajeva o Krsti Frankopanu, o njegovoj slaboj knjizi »Vuci«, koju je ostavio u kompletnom neredu, a knjigu je zapravo dopisao Jurišić, onda ne bismo trebali apostrofirati Frankopana kao »zanimljivu ličnost«. Knjiga Cihlarova je slaba parafraza H. Thodeove knjige »Der Ring« koja je više kronika nego roman. A kad je već riječ o Thodeovoj knjizi, ona obrađuje i sužanjstvo i bijeg iz Milana, i čitav život Krstin, a ne samo njegovo učestvovanje na furlanskom bojištu. To je zapravo neka vrsta portraita Krste i njegove žene, upravo historija njihove ljubavi. Spada u literaturu.

[...]

FRANJEVCI

(M. U.)

FRANJEVCI, u širem smislu pripadnici reda Franje Asiskoga i t.d. S obzirom na organizacijske i disciplinske razlike i t.d. kod nas, »u užem smislu«, Mala braća (Minoriti, opservanti, fratri, ujaci).

Nejasno: u »širem smislu«, u »užem smislu«, »kod nas u užem smislu fratri, ujaci i t.d.«

Predlažem da se u ovaj preambuo uvrsti tekst: Djelatnost franjevaca (IX).

Kao varijantu teksta predlažem u uvodu:

Franjevački red u našim krajevima dobio je sticajem političkih prilika cijeli niz funkcija, koje nisu bile svojstvene redu kao takvom u zapadnoevropskim zemljama. U zemljama pod turskom okupacijom franjevci su bili gotovo jedina školovana inteligencija, koja se uz pastoralni rad bavila cijelim nizom mnogobrojnih praktičnih djelatnosti: oni poučavaju narod, šire pismenost, liječe bolesnike, predstavljaju oblik političke svijesti, a često, kad se ukazala potreba, uprkos Kačićeva savjeta da sablja nije za fratra, bore se na strani kršćanskih četa kao zapovjednici. Ova mnogostruka djelatnost približila ih je narodnim masama pa su često živjeli kao ljudi iz naroda, ne razlikujući se ni u nošnji ni u načinu života od seljačkog ambijenta. Sredinom prošloga stoljeća, u vrijeme buđenja narodne i građanske svijesti, franjevci učestvuju u narodnom pokretu kao sudionici, a često i kao nosioci narodnog otpora. U Dalmaciji, u vrijeme borbe s autonomašima, franjevci su glavni oslonac narodnjaka. I t.d. i t.d.

Predlažem da se o aktivnosti reda u okviru Prvog svjetskog rata, a naročito Drugog svjetskog rata, ovdje u uvodu ne govori.

Kad je riječ o historiji franjevačkog reda kod nas, predlažem da se legenda o Franji Asiskome, da se iskrcao »na hrvatskoj obali«, briše, prvo zato, jer je legenda, jer se ne zna ko to govori, a ne znamo ni to gdje su se ti samostani nalazili. »Najvjerojatnije u Primorju«? »Na hrvatskoj obali« »po tradiciji« i t.d. Kad ne znamo, onda ne znamo, pa prema tomu, da se legenda briše. Počeo bih sa historijski egzaktnim podacima. Ukoliko pak mislite da je potrebno da se o legendi govori, neka se citira u originalu. Historijski pregled počeo bih sa godinom 1233, kad je osnovan franjevački samostan u Gorici i dalje kako slijedi kronološki do 1291. [...]

O arhitektonskoj vrijednosti pojedinih objekata, kad se već spominju, trebalo bi u svakome slučaju reći više. Govori se samo o dubrovačkim fratrima i o hvarskom zvoniku i baroknom koru u Zadru.

Bosna Argentina. Da se provincijama ostave latinski naslovi, mislim to je jedino pravilno.

Da bosanska provincija osniva svoje misije na području Srbije i Bugarske, to predlažem da se briše. Isto tako (III, prvi i drugi red odozdo i t. d.) da se prestilizuje: Pod turskom vlašću (da su franjevci nastojali da se prilagode novim prilikama, da se briše) i prema tome ostaje:

Pod turskom vlašću, u trajnoj opasnosti od lokalnih vlasti i njihova nasilja, franjevci su nastojali da im odnosi s turskim vlastima budu što snošljiviji. Tako su isposlovali od Mehmeda II (da se stavi godina!), zasebnu ahdnamu, kojom im je Sultan garantirao slobodu vršenja vjerskih obreda. Zbog slabljenja centralnih turskih vlasti i sve češćih pojava anarhije u Bosni, franjevci nastoje da dođu u što bliži dodir s katoličkom Austrijom, koja im je posvećivala iz političkih razloga posebnu brigu. (Josip II osniva zaseban fond za školovanje bosanskih franjevaca u austrijskim zemljama, 1785, a Ferdinand I preuzima protektorat, l840, nad katolicima bosansko–hercegovačkim).

IV/1–2, da se u svakom slučaju briše: dolazeći često u sukobe s pravoslavnom hijerarhijom, i t.d.

Isto tako od 16–29, predlažem da se briše, slučaj Barišića i Štadlera. O tome je već bilo govora, a za cjelokupni prikaz nije tako ni važno. [...]

VII/20–21. »Provincija ima 154 svećenika i t.d.« Ja bih broj fratara saldakontirao negdje na jednom mjestu, tako da se vidi da ih u ovoj ateističkoj zemlji ima još uvijek jedan impozantan broj. Ovako dispercirani po provincijama, izgledaju kao da nisu respektabilna četa. [...]

X) Kad se navode prominenti od Kačića dalje, naveo bih ipak karakteristike najznatnijih kao što su Kačić, Divković, Grabovac, u svakom slučaju naročito Katančić, Jukić, Grga Martić, Marun i Stulli. Zaboravili ste Zagrepca, on je bio kapucin i spada u ovu družbu.

FRESKA KOD JUŽNIH SLAVENA

Ide u red generalnih napomena, da nikako ne postupamo kod naših prikaza metodički. Koliko li je puta već rečeno, da je kod objašnjavanja pojedinih pojmova najoportunije početi sa etymonom. Taj govori u svakom slučaju jasnije i više, nego sve naše mudrolije. Al fresco — na svježem, na mokrom, na friškom, u protuslovlju sa al secco, na suvom.

Kako je Ana Deanović pred člankom Freska u Hrvatskoj jedina dala objašnjenje tehnike (a s njenim člankom pozabavit ćemo se kasnije) predlažem, da se ispred prikaza Freska kod Južnih Slavena uvrsti uvod o tehnici same procedure. Kako se Krsto Hegedušić bavi već godinama tom problematikom predlažem, da se njegov materijal upotrijebi kod ovoga posla. Tamo će se objasniti kako se al fresco tehnika slika vodenim bojama, kako se mokra vodena boja veže mokrom okrečenom podlogom, upijajući se u vapnenu žbuku, i kako se taj proces uzajamnog upijanja žbuke i boje pretvara u kristalnu melasu jednog novog hemijskog spoja. U tom prologu ili preambulu neka se otvori perspektiva na fresco problematiku od Sudana i Atlasa do Palmire i Lascauxa. Tamo su u spiljskom slikarstvu rupe pojedinih vapnenih stijena bile začepljene običnom žbukom, tako da se na prirodnom sloju kalcija, na spiljskim pećinama slikalo na gruboj i kamenoj podlozi direktno. Kod naših fresaka, neka se metodički ispitaju procedure. Tako na pr. u Sopoćanima prva žbuka arriciato od pijeska i seckane slame ima često puta debljinu od nekoliko milimetara. A u podlozi nalaze se vlati pojedinih slamčica od debljine 2–3 mm i dužine od 6 cm. Iz toga slijedi da u Sopoćanima nisu prosijavali slamu, slikali su na intonaccu od jedne desetine milimetra i na živom vapnu, ne vodeći računa o organskoj truleži.

Istarski pojas fresaka (Marija od Lakuća, Žminj, Beram) i t.d. miješa prvu podlogu sa istarskom crvenom zemljom, a intonacco sa vapnom i pijeskom, neprosijanim veoma grubo. Vidi se seljačka rabota iz koje progovara bijeda, kod koje se vodi računa u prvome redu da se potroši što manje vapna i t.d. I u dalmatinskom pojasu, sijući konoplju, sijali su je veoma grubo i t.d.

FRESKA KOD SRBA

I, 1–3.

»Istorija freske počinje kod Srba — u X i XI v.«

Bilo bi veoma interesantno znati, na temelju čega autor gradi ovu svoju tvrdnju? Radi se o tipičnom lapsus–u calami. Istorija freske počinje veoma kasno, tek u XVIII ili XIX st. Kod svih civilizovanih naroda. Mjesto istorija freske, u svakom slučaju treba staviti pojava freske, a ne istorija.

Ne znam zašto autor zove fresku »monumentalnim slikarstvom«? Freska ne mora biti monumentalna. Ima iks fresaka, koje to nisu. Freska predstavlja tehničku proceduru slikanja, t.j. način. Za fresku je u svakom slučaju bolje da se kaže zidno slikarstvo, peinture murale, kao što ga tako i zovu. Autor »Freske kod Srba« ne daje generalnog prikaza u uvodu, ni odakle potiče taj stil, ni kakvi su uticaji prevalentni, gdje se nalazi centar te mode ili tog kodificiranog ukusa iz koga se šire pojedini krugovi fresko–slikarstva u ranom Srednjem vijeku. Vizantinsko–karolinški izvori i t.d.

I, 3–7.

»Teško bi se smjelo pretpostaviti da su one rad srpskih slikara, ali je značajno da su ostvarene u domaćoj sredini i poručene od strane Srba«.

Bez obzira što sama rečenica ne stoji ni u kakvoj vezi sa »Istorijom freske«, o kojoj se govori, naime o istoriji, u prvoj rečenici uvoda, treba da se kaže po iksti put, da se medievalna t.j. srednjovjekovna t.zv. nacionalna svijest ili svijest o nacionalnoj pripadnosti nikako ne podudara s romantičnom formulom iz prve polovine XIX st., kakvom se ovdje rješavaju ta zamršena pitanja. Freska u X ili XI st. upravo je tako evropska moda, kao i danas što je moda sve što je moderno. Ne razumijem zašto bi se »teško smelo pretpostaviti da su one (naime freske) rad srpskih slikara«? Autor stoji u očitom protuslovlju sa svojom vlastitom tezom 15 redaka niže I, 20–23:

»Pošto one imaju bliske paralele među ranim freskama u gradovima i na ostrvima našeg Primorja, nije isključeno da su delo domaćeg umetnika«.

Znači I, 3–4 »teško bi se smelo pretpostaviti da su one rad srpskih slikara«, a I, 20–23 »pošto one imaju bliske paralele« i t.d. »nije isključeno da su delo domaćeg umetnika«. Nije isključeno, dakako, ali se tom tvrdnjom poništava svaka logična podloga prvoj tvrdnji, da bi se »teško smjelo pretpostaviti da su one rad srpskih slikara«, t.j. da su delo domaćeg umetnika. Govori se o drugom spomeniku freske kod Srba.

I, 13–16, »a to je crkva svetog Mihaila u srednjovekovnom Stonu, verovatno zadužbini dukljanskog kralja Mihaila«, i t.d.

Pošto je autor ovih marginalija, historijski kriv i odgovoran, da se ta prokleta freska sv. Mihaila na Stonu uopće pojavila u ovoj našoj suvremenoj stvarnosti kao problem, koji iritira pojedine stručnjake, pošto ju je iz vlastite inicijative dao kopirati za Medievalnu izložbu u Parizu, ponovio bih sve što je već o tom Mihajlu rečeno.

Rečeno je, da je taj Mihailo najbanalniji Pique–kralj karolinški, te bi mogao da bude bilo koji grand–seigneur iz Achena, a po mom subjektivnom mišljenju ta freska i predstavlja jednog karolinškog vladara. No kad su ga već hrvatski ikonografi u drugoj polovini XIX st. anektirali kao hrvatskog vladara, i to zato jer se radi o jednoj katoličkoj zadužbini, i kad je o tome napisana jedna u svakom slučaju smiješna literatura, dopustili smo, po liniji oportuniteta da ispadnemo komični, da ga Crnogorci anektiraju kao rodonačelnika crnogorskog fresko– slikarstva u XI st., i tako smo to mi štampali u našoj enciklopediji. Sad ga autor freske kod Srba anektira kao rodonačelnika srpskog slikarstva. Pošto je naša CR savršeno uzvišena iznad ovog catcha, gdje se tri nacije bore za jednu karolinšku bebu, sliku tako karolinški stereotipnu, da bi mogla biti uvrštena u bilo kom udžbeniku karolinškog slikarstva, potpuno smo indiferentni spram tih teorija, za koje bi se smjelo ili se ne bi smjelo pretpostaviti bilo što hoće autori da se pretpostavi, samo da se ne pretpostavlja tako patetično. Ne znam kako će se to pitanje riješiti, pošto je ovaj sv. Mihailo, koji to nije, nego je jedan vladar i to dukljanski kod nas već objavljen kao Crnogorac, a Crnogorci u ovom prikazu su ga zaboravili kao svog »našijenca«. [...]

FRESKA U HRVATSKOJ

Sve što Ana Deanović piše o tehnici freske nije ni sređeno niti jasno. Navodim kao primjer:

I, 6–11.

»Ovakav se proces treba odvijati polagano, jer će u protivnom slučaju oblikovanje biti nepravilno, pa će mnoge čestice silikata, ostavši slobodne, olabaviti konsistenciju žbuke«. Kalcit, silikat, kristalna površina žbuke, karbonat i mramorni pijesak, ugljični anhidrid i t.d. Sve to će prouzročiti — što? Prouzročit će da će »oblikovanje biti nepravilno«. Oblikovanje — čega i zašto nepravilno?

I, 19–22.

»Naziv slike izvedene na opisani način postao je s vremenom svuda sinonim za zidne, svodne i stropne slikarije, oblikovane na podlozi žive stijene, kamena tesanca, opeke, sadre i drva«. Kao u narodnoj pjesmi: mošta rezanca, koštanja pucanca i kamena tesanca. U redu! Kao što je rečeno u uvodu: sve što je Ana Deanović napisala o tehnici freske treba preraditi po Hegedušićevoj materiji i uvrstiti u uvod kao prolog ili preambuo. Ovaj citat je potpuno nerazumljiv. Što tu postaje sinonim kao »naziv slike izvedene na opisani način« i t.d.

[...]

Tempera. Što je tempera? Neka se počne s etymonom od temperare, miješati. Vezati boje žumanjkom, vodom, uljem, sirčetom, ugljenom, medom, ljepilom, kazeinom, smolom, voćnim sokovima, balzamom, vezati ih dakle emulzijom, koja se stvara na razne načine. To sve dolazi u uvod o tehnikama, kad bude riječ o tome na temelju građe Krste Hegedušića. Tamo će se istaći i to da tempera boje imaju prednost da su vodnjikavo prozirne i da djeluju pastelno, i da se prozirnost potencira firnisom, voskom i t.d., da se tako pojačavaju tonovi i kontrasti svjetlosti i sjenki dovode do pune transparentnosti. Tempera boje upotrebljavaju se veoma često i pod lazurnom uljenom podlogom.

[...]

FREUDENREICH, DRAGICA

Dinastija ovih diletanata (od najstarijeg do najmlađeg), ne će nestati iz pamćenja našeg zaista strpljivog i zahvalnog naroda, budemo li ovu Dragicu predali zaboravu. Briše se.

FRIEDJUNGOV PROCES I FRIEDJUNG, HEINRICH

Friedjungov proces sa 30 redaka, apsolviran je suviše ležerno. Ne treba Friedjungov proces svesti samo na gola fakta, i izolovati ga do pojma jednog pravnog događaja. Friedjunga kao jedinicu brišemo. Nema nikakva razloga da uđe.

G

GAJDEK, TOMA

Briše se, već i zato jer mu je autor Ivan Esih, kome se to može javiti na telefon 38–501, Opatička 18. To je književni institut Jugoakademije, gdje Ivan Esih već punih deset godina ne radi pod bogom ništa, nego nama u enciklopediju javlja svoje telefonske brojeve.

[...]

GALJUF, MARKO FAUSTIN

Ů I, 5. »Za vrijeme rimske republike (1798) uzeo učešća u vlasti i napustio svećenički stalež«.

Trebalo bi reći o čemu se radi? Kakva republika i kakva vlast?

Ako je postao apostata, zašto, s obzirom na datume (1798), bilo bi za nas interesantno.

I, 9–20. Da je »neprestano studirao latinski jezik«, da je »bez teškoće mogao improvizirati latinske stihove«, da je »mogao oblikovati svoje i tuđe misli na latinskom jeziku«, to je potpuno suvišno, jer [...]

Ovi razni politički događaji odvijaju se u kompleksu Francuske revolucije, isto tako kao i »vrtlog zbivanja oko Napoleona«. Bolje, ako već mora da bude: U vrtlogu napoleonskih ratova. Apostaze ovih svećenika u posljednjem deceniju XVIII st. sve su u vezi s jakobinizmom. Trebalo bi znati, o čemu se radi. U restauraciji, vidi se da čovjek (I, 17) obilazi gradove i dvorove po Italiji i Njemačkoj, »sastavljajući i kazujući prigodne govore i pjesme«. To bi nas zanimalo o kojoj se vrsti prigodnih govora na tim njemačkim i talijanskim dvorovima radi?

Nikako ne uspijevamo osloboditi se najordinarnijih fraza: »ozbiljan pjesnik«, »nenadmašiv latinist«, »savršen poznavalac« i t.d.

Čitajući, imao sam impresiju da piše Gančević. Međutim ne! S Rafom Bogišićem trebalo bi se pozabaviti. Ili da se trgne iz učmalosti svog retorskog zapećka, koji vrvi frazama nazdravičarskim, ili da se mi trgnemo.

GARAŠANINOVO NAČERTANIJE

I, 19–21. Jedna parafraza osnovne Garašaninove teme u redakciji Vase Čubrilovića tu je »prekrižena« po M.U. Ja bih to Garašaninu i Vasi Čubriloviću ostavio, jer ako u Garašaninovom Načertaniju uopće ima neka zdrava koncepcija, onda je upravo ta, da će balkanski narodi na ruševinama carskog otomanskog izgraditi svoje nezavisne države, ako se vlastitim snagama oslobode.

GAVELLA, BRANKO

I, 3–4–5–6 da se prestilizuje kao što slijedi:

U Zagrebu službuje u Sveučilišnoj knjižnici i djeluje kao kazališni kritičar Agramer Tagblatta (1911–14).

U Hrvatskoj Njivi nije mogao da djeluje 1911–14, jer je Hrvatska Njiva pokrenuta 1917. Da se prestilizuje I, 6,7,8:

1914 debutira postavom Schillerove Mesinske vjerenice, a 1917 režira A. de Musseta (Svijećnjak) i I. Zajca (Ban Leget) i 1918 djela A. Šenoe i t.d.

To da je 1914 bio mobiliziran nije važno i zato je brisano.

I, 15–22 briše se.

II, 1–4 briše se.

II, 10–11 briše se.

III, 12–18 brisao Krleža.

Slika!

GAVRILOVIĆ, MILAN

Srpska redakcija predlaže da članak ostane nepotpisan! Znači potpisuje ga CR. A kad ga već potpisuje CR, trebalo bi reći, da je bio čovjek kapidžika, siva eminencija, koja je iza kulisa kao kraljev doušnik i informator, preko svojih tajanstvenih veza, igrala krupnu političku ulogu. Što se tiče njegovog moralno–intelektualnog profila Milan Gavrilović stoji pod znakom zagonetnog pitanja.

Kad se već govori o tome da je »bio i član emigrantske vlade u Londonu« (I, 10), trebalo bi o toj njegovoj ulozi nešto konkretno reći. Ta je vlada izricala masu smrtnih osuda. Svesti to na formulu da je »po svojim uskosrpskim konzervativnim svatanjima i u emigraciji vođa srpske građanske desnice« suviše je obazrivo i zaobilazno! Bio je reakcionar i šoven i to dosljedan i kao političar i kao urednik Politike.

GENČIĆ, ĐORĐE

I, 9,10. »Postao politički šef zavere protiv kralja Aleksandra«. Što to znači? Politička šefica zavere protivu kralja Aleksandra Obrenovića (iza kulisa) bila je Genčićeva žena, t.j. njegova druga ili treća žena, za koju se govorilo, a to je bilo secret de polichinelle, da je podržavala intimne veze s Milanom Obrenovićem. To dakako nisu podaci za Enciklopediju, jer ta ljubav njena sa kraljem Milanom nije ostala bez posljedica, ali kad je već riječ o toj zavjeri i o Genčićevoj ulozi u okviru te zavjere, trebalo bi reći kakvu je ulogu igrao u samoj zavjeri.

GERBEC (GERBEZIUS), MARKO

I, 4. »Kao izrazit sydenhamist zalagao se za točnu pretragu bolesnika« i t.d.

Kome od naših čitalaca može biti jasno što je čovjek bio, ako je bio »izrazit sydenhamist«? Ako već, onda sydenhamovac, a najbolje bi bilo opisno, da se razumijemo, sljedbenik Sydenhamove prakse. Sydenham, savremenik Gerbecov, čuveni engleski hipokratovac, principijelan protivnik svih mogućih medicinskih teorija, propovjednik čistog hipokratskog iskustva, kome je Hipokratova Ars Magna bila jedinim humoralističkim idealom starohelenske medicinske škole i t.d.

GERMAN, MIHAILO TODOROVIĆ

54 retka hipertrofirano. Zvati ga »diplomatom« isto je tako suviše kićeno. Neka se svede na razumnu formulu, da je bio double–agent koji je krao gdje je mogao i umio; raskrinkavan od vremena na vrijeme od svojih poslodavaca i opet angažiran po potrebi, u prilikama kad se nije posvećivala nikakva naročita pažnja ovim formalnostima. Maksimum 20 redaka!

GESEMANN, GERHARD

Bio je Gestapovac. Čuveni »Blut und Boden« ideolog! Njegova sjenka leži na mnogobrojnim našim publikacijama, kao na pr. na Dvornikovićevoj »Karakterologiji« i t.d. Svi takozvani šestojanuarski rasni i arhajski falsifikati, nicali su pod njegovim protektoratom. Ćurćinova ocjena da je stvar »kratko ali dobro i iscrpno napisana« je potpuno kriva. Stvar nije napisana ni dobro ni iscrpno. O Gesemannu tu nije rečeno ono što bi bilo potrebno da se kaže. Ja bih ga brisao. Nije zavrijedio da uđe u Enciklopediju kao jedinica. Što se tiče bibliografije i podataka tamo navedenih neka se vodi u evidenciji za skupni prikaz o našoj takozvanoj rasističkoj ideologiji.

GIUNIO, PETAR

Briše se. Najčišća esihovština. Opatička 18, telefon 38–501.

GJALSKI, KSAVER ŠANDOR

[...]

Čovjek se zove Ljubomir Babić, nikada nije bio plemić, kao što je to utvrđeno. Izgubio sam prilično mnogo vremena i nema smisla da obrazlažem. Članak uzduž i poprijeko ne vrijedi ništa. Briše se kao takav. Ne mogu pisati prikaze za enciklopediju ljudi, koji pojma nemaju o najosnovnijim elementima same teme.

Ů O Gjalskome pisalo se od njegove prve knjige »Pod starim krovovima« (god. 188 ) pa sve do dvadesetih godina ovoga stoljeća kao o nasljedniku Šenoe. »Homer Hrvatskog Zagorja« i »Turgenjev šljivarskog plemstva«, Gj. je decenijima bio smatran stvaraocem političko–socijalnog romana, pjesnikom koji je hrvatsku beletrističku prozu doveo u usku vezu s modernom književnošću zapadne Evrope. Romancier i novelista, o kome se govorilo da je stvorio suvremenu epohu hrvatske književnosti, izvršivši presudan utjecaj na razvoj mentaliteta čitavog naroda, Gj. je već matoševskom estetskom analizom sveden na više–manje negativnu ocjenu pisca, kome je »jezik neizgrađen«, a »stil nesretan«. Da stilsko–estetska formula kod procjene vrijednosti pojedinih pisaca nije uvijek konačna mjera, to bi se moglo dokazati veoma sugestivno upravo na primjeru Gjalskoga. Kod takve vrste pisca, kao što je bio Gjalski, osim stilskih elemenata preostaje još i historijsko svjedočanstvo tekstova, koji kao kronika ilustruju pojedina historijska razdoblja često mnogo pouzdanije od raznovrsnih političkih ili kulturno–historijskih detalja. Procjenjivanje stilskih vrijednosti ili vjerodostojnosti svjedočanstava u opusu Gj. pokazuje nam, da on nije umio prevladati mentalitet svoga vremena, ni način pisanja, kakav se njegovao kod nas u drugoj polovini XIX st., ali da je, tematikom koju obrađuje i po motivima kojima se inspiriše, pisac, za proučavanje jednog historijskog perioda nerazmjerno podesniji od mnogih reprezentativnih imena epohe. U Gj. ima još uvijek mnogo više Šenoe nego bilo kog drugog pisca, za koje je isticao da su mu služili uzorom (Flaubert, Balzac, Bjelinski, Turgenjev, Schopenhauer, Bourget, i t.d.). Dok je Šenoa Krčelićeve »Annuae«, tu »cronique scandaleuse« o životu hrvatskog plemstva XVIII st. romantično poetizovao, Gjalski (sto godina kasnije) u svojim opisima istog polufeudalnog milieua daje sliku takve moralne i intelektualne bijede, da će ostati sablasnom panoramom prilika, kada se od bana barona Levina Haucha (1867) pa preko grofa Khuena sve do Moderne (1883–1900) u okviru banovinskog rasula rađala građanska formula hrvatske narodne svijesti.

Po predrasudama svog odgoja, po naivnoj vjeri u tradicionalne obmane i iluzije, Gj. nije bio svijestan fatalnog značenja svog romancijerskog pothvata: materija koju je obrađivao ponijela ga je sasvim protivnim smjerom od one uloge u kojoj su ga slavili njegovi suvremenici, smatrajući ga apologetom konservativnog hrvatskog nacionalizma. Njegov lični odnos spram pojma »hrv. aristokracije« banalno se podudara s osjećanjem manje vrijednosti sitne činovničke mizerije šljivarskog podrijetla; to je veoma često snobizam beamterskog skorojevića, uslovljen zakonima kolonijalizovane sredine, kad poslije »demilitarizacije Vojne Krajine, usred potpunog osiromašenja čitavog naroda, nekoliko stotina tisuća beskućnika emigrira preko oceana. Naivan kao realist, kroničar i kompozitor, još uvijek na početku teške borbe s raznovrsnim smetnjama diletantizma, Gj. je Turgenjeva prozvao »svojim svakidašnjim pratiocem u duhu«, »kraljem novele«, koji je »divinatorno, savršeno i majstorski umio da oživi« ruske domove i rusku gospodu, grofove i veleposjednike. U turgenjevljevskoj poetizaciji hrv. feudalnog života, Gj. je otkrio svoj uzor i za čitave književne karijere Turgenjev mu je ostao stalnim izvorom inspiracija. Uvjeren da piše varijacije na turgenjevljevske teme, on je samoga sebe smatrao idiličnim piscem, a zapravo je podigao zavjesu nad bezizlaznom bijedom besperspektivne hrvatske stvarnosti. Dublji smisao njegove poetske tajne sakriva se više između redaka nego u tekstu samom: on izgovara stvari istinite, mračne i duboko tragične, on se kreće na rubu satire upravo u onim trenucima kad misli da idilično idealizuje, on u najbitnijim elementima svog romancijerskog djela golu pauperizovanu i zaostalu stvarnost razotkriva bez samilosti: u jeziku, u frazi, u priprostoj naivnosti izgovaranja dotrajalih tragičnih istina, koje bi svaki drugi pisac, koji misli da idealizuje, bio nesumnjivo retuširao. Kad se kaže da je bio realist turgenjevljevskog tipa, pasatist, kome je pogled, kao prokletniku u hrvatskom paklu onog vremena, zavrnut spram mutne prošlosti, mračnjak i pisac besputnik, koji se besciljno vuče na koncu balade, to je samo jedan dio njegove batorićevske, šljivarske dijagnoze. U jednome od svojih tekstova godine 1890 on se pita »ima li na svijetu nesretnije zemlje od Hrvatske? Despotska poluazijatska vlada sa zločinačkim banom, sa brigantskim činovništvom, sa prodanim narodnim zastupastvom, a jadni narod izmrcvaren, isisan, bez misli i gotovo truplo bez osjećaja«. To je elegičan ton, a nije turgenjevljevska sentimentalna kantilena! To je plač nad razvalinama, a nije himna prošlosti, to je povišen glas pobune, a nije rezignacija.

Rođen pod Apsolutizmom, Gjalski se formirao kao književnik, kad je Habsburška dinastija podijelivši vlast u monarhiji, kapitulirala pred madžarskom aristokracijom, ponizivši sve ostale austrijske narode na nivo kolonijalne, bespravne raje. Sramotna kompromisna formula, poznata pod etiketom hrvatsko–madžarske Nagodbe od godine 1868 osigurala je madžarskim financijalnim magnatima ekonomski i politički prodor na Jadran, a književno djelo Gjalskoga obuhvaća upravo taj period teških političkih poraza. Bijedu proletarizovane, provincijalne sredine u kojoj se javio, Gjalski je ispovijedao naivno, bez skrivenih misli, dajući svojim tekstovima značenje literarne ispovijesti i onda kad nastoji da glumom i dekoracijama sakrije istinu. Takozvane »Ideale« u koje je njegovo pokoljenje vjerovalo, deziluzije i moralne krize kroz koje se probijalo, brige koje su se javljale u okviru rađanja jednog novog društvenog stanja i suvremene građanske političke svijesti, Gjalski odražava u svome opisu neposredno, tako, da ocjena Miloša Savkovića, kako je »Gjalski historik hrvatskog društva«, ni danas nije lišena uvjerljive snage. Sa svim svojim nedostacima književno–izražajnih sredstava, Gj. je uslovljen prilikama, koje su bile nerazmjerno jače od njegovog individualnog dara. Bez obzira što nije ličnost ingenioznih razmjera, on je reagirajući osjećajno na mnoge negativne pojave koje ugrožavaju narodnu egzistenciju pjesnik, koji se koleba, koji naivno vjeruje, trajno propovijedajući princip otpora, kao jedinu odbrambenu i životnu mogućnost za takozvanu narodnu supstancu. Ilirac, Slaven, Sveslaven, jugoslavenstvujušći romantik, Hrvat, samohrvat, antinagodbenjak, starčevićanac devedesetih godina, on je istodobno i strossmayerovac, propovjednik integralnog narodnog jedinstva, beogradski rojalista (1904), politički smanjivac, član Hrvatsko–srpske koalicije, madžaron i progonjeni khuenovski činovnik, da bi u Prvom svjetskom ratu, 1917, postao madžaronski veliki župan i glasao za ratne proračune grofa Tise. Poslije državnog ujedinjenja 1918–1928, Gjalski deziluzionirani Jugosloven unitarista u svom posljednjem književnom djelu sanja o Jugoslaviji godine 1968 kao o saveznoj državi jugoslavenskih zemalja i naroda uređenoj po volji naroda«. Modernist i liberal, spiritista i schopenhauerovac koji vjeruje u metafizičke moralne autoritete, snobovski antiplebejac, apologet Karađorđevića i Marije Antoanete, antijakobinac, koji u Oktobarskoj revoluciji vidi konac svijeta, kozmopolita i šoven, Gjalski sa svim svojim peripetijama služi za proučavanje mentaliteta jednog historijskog perioda, koji bi se bez njegovih dvadesetak knjiga rasplinuo u prolaznosti pamćenja mnogo više nego što se misli. Kao i mnogi njegovi likovi između sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, Gjalski je neka vrsta književne preživjelosti, veoma podesne za proučavanje problematike onog historijskog raspona u okviru kog je djelovao kao romancijer, ni po čemu slabiji od pisaca koji se javljaju paralelno s njim, a često po bogatstvu, svojih motiva mnogo sugestivniji.

Kao kod Vojnovića u »Dubrovačkoj Trilogiji«, i kod Gj. ima takvih trenutaka, kad bi njegova scena mogla da oživi do književno visokog potencijala, da je pustio svoje figure da progovore autentičnim, živim jezikom (Cintekovo pismo). Udahnuvši svojim lutkama vještački govor zagrebačke banske kurijalne sredine, on ih je lišio svih izražajnih mogućnosti, koje je zamaglio simuliranim »faustovštinama« i takozvanim »Weltschmerzom«. Sve što je pisao kao »slavitelj krasnog spola« može se brisati, kao negativan balast jednoga pisca, koji nije po tome interesantan, jer se izražava neinvencionalo i bespomoćno, nego po tome što obrađuje motive koje je mislio da »raščini«, ali je i sam pao pod sugestiju banalnih fraza. On je bio uvjeren da »pjeva narodu«, »o narodu«, »za narod« i da je »slavitelj narodne duše a zapravo je bio negator bijedne hrvatske stvarnosti, koju prikazuje u književnom smislu sugestivno upravo u onim partijama, za koje je uvjeren da ih idealizuje. Sve što se u njegovom opusu zove »hrvatska muka«, »hrvatska krivica i bijeda«, »lutanje za idealima čovječanstva«, za »božanskom snagom nebeske ljubavi«, sve to svršava frazom bijednog provincijalnog donjuanizma, njegove, kao pisca, najslabije strane. Opisujući svoje likove i stare trule domove površno, on nije svijestan da otvara trule sanduke i da nam prikazuje bijedu na samrti. Ekshumacija banske laži kao nacionalistički panegirik, to je osnovno protuslovlje Gjalskovog opusa. On nije umio otvoriti prozor u našoj književnoj mrtvačnici, i prekapajući po relikvijama on razmata mumije uvjeren da piše liriku na motiv turgenjevske žalbe za lijepim starim danima, a zapravo je pjesnik jednog turobnog vremena, koje umire i koje je trebalo da umre. Grobar, koji se ruga milim pokojnicima, Gjalski u svojoj šetnji nad grobovima nije sentimentalan. Na momente on je strog, da upravo okrutan, a naročito u scenama, kad misli da drži plaidoyer, on optužuje i osuđuje na način koji su mu opraštali samo zato, jer se često krije maskom nazdravičarske retorike. On nije prijatan pratilac u svom književnom panoptikumu. Njegov kabinet voštanih kipova, to je panorama puna sablasnih prizora, panorama koju on zove »literaturom«, za koju je uvjeren da »uzdiže narodni duh«, a zapravo njegov se tekst često pretvara u snimanje mrtvačke maske i u krvavi skalp jedne stvarnosti, koja bi se bila uzvisila do gogoljevske karikature, da je mogao da potraži savjeta kod svojih književnih pređa, kojih nije bilo.

GLADNE GODINE

Bile su predviđene u alfabetaru. Ovako se brišu (nažalost).

GLAISE–HORSTENAU, EDMUND, von

Nema smisla da uđe kao posebna jedinica. Našu enciklopediju mogao bi interesovati kao glavni direktor i urednik velike monografije »Oesterreich–Ungarns letzter Krieg«. To je jedno kolektivno djelo austrijskih generalštabskih oficira. Kampanju protivu Srbije 1914–15, obradili su pod njegovom redakcijom apologeti austrijskog habsburškog oružja, retuširavši sve kretinizme AOK na ništicu, i iskarikiravši, na mnogim mjestima postupke srpske vojne komande. Kao takvo djelo je stoposto tendenciozno. Tu se opširno govori i o srpskom frontu 1914–15, i ukoliko bi Glaise ušao kao posebna jedinica, trebalo bi se tim pitanjem pozabaviti. Ne vidim autora, a subjektivno zato nemam vremena. U tekstu 13–18, kad se govori o njegovoj djelatnosti, u ulozi »Njemačkog Generala« u NDH, prikaz je prisutan u njegovu korist, a sve to tako nije ni bilo. O toj ulozi Glaise–Horstenaua, progovorit će se kada bude riječ o ustaštvu ili o njemačkim ofenzivama.

GLASEL, KAREL

Generalna napomena.

I, 16.

»Jagićevi Face (Oblak i Vidic) ocijenili su Glaserovo djelo negativno«.

U originalu teksta Slodnjakovog (I, 12–13) »knjiga je doživljala oštre kritike Jagićevih učencev, V. Oblaka in Fr. Vidica«.

U tekstu, koji je emandiran upravo redigiran po Ujeviću u napomeni na margini piše: »Jagićevi đaci Oblak i Vidic« i t.d.

U definitivnom časopisu prepisano je kao što sam citirao: Jagićevi Face (Oblak i Vidic). Da se istraži čiji je to nemar. To, dakako, može biti mehanička greška u prijepisu, ali da ta greška ostaje u tri varijante prijepisa i da to kolacioneri nisu primijetili, to je nemar! Znamo na temelju našeg negativnog iskustva da naši korektori provjeravaju ispravnost ili neispravnost rukopisa po onim tekstovima koji ulaze u štampariju. Predlažem, da se organizuje kontrola sa negativnim pointiranjem, i da se ta kontrola nemara zaista stavi i u pogon! Ovako se borimo s fantomima.

GLUŠAC, VASO

I, 7–10. »Dokazujući, nasuprot Račkom, da nije bila jeretička nego pravoslavna« (naime crkva bosanska).

»Nasuprot Račkom« da se briše, jer to nije bilo »nasuprot Račkome«, nego uprkos obilatoj historijskoj dokumentaciji, koja govori protivno. Prema tome ostaje formula: Dokazujući, da nije bila jeretička nego pravoslavna.

GOLAR, CVETKO

I, 13,14. »Klonio se neposredne stvarnosti i nije se ogorčavao razmišljanjima o društvu«. Kad smo već brisali harmoniju veselih vjetrova, raskošnog drveća, cvatnih livada, melodije ptičjeg pjeva i drzovitosti erotične, onda da brišemo i ovu neposrednu stvarnost, da se ne bismo ogorčili razmišljanjima o ovom jezivom tekstu.

GOLIA, PAVEL

Gotovo ništa se ne podudara s faktima. Piše se konstantno o generaciji (slovenske inteligencije) »koja je doživjela veliko razočarenje u Prvom svjetskom ratu, digla u godinama između dva rata ogorčen protest protiv karijerizma i korupcije u javnom životu« i t.d. Po čemu se vidi, da je G. razočaran svjetskim ratom ili da se borio i to još ogorčeno, protiv karijerizma i korupcije u javnom životu? Ako njegova igra »Princesa in pastirček« ili »Snjegulčica«, a takvih je stvari napisao masu, predstavlja borbu protivu karijerizma, u redu. Istina je da je Pavel Golia autentičan poet, gitarista, koji je odsvirao nekoliko dobrih pjesama: poet in kapitan, tam–tam–tam... Bio je pjesnik, ali je ovaj prikaz pristran u korist čovjeka. Kalan prikazuje svoga pjesnika, kome je 1936 priredio izbor pjesama.

GOLUBIĆ, MUSTAFA

I. [...] Radi se o apostazi jugoslavestvujušće omladine, i taj nonkonformizam, koji se javlja kod velikog dijela ove generacije, u slučaju Mustafe Golubića ne treba tražiti u ličnim deziluzijama pojedinaca. Gačinović je već u švajcarskim danima bio u vezi s Trockim i sa jednim dijelom ruskih emigranata ekstremista. Ti mladići nisu bili usidjelice pak da se trajno razočaravaju. U njihovim svijestima razvijala se nova politička koncepcija na temelju negativnog iskustva. Porast te političke svijesti je međunarodna pojava onoga vremena na čitavom evropskom i ruskom sektoru. U našim relacijama taj se porast političke svijesti objavljuje u disidenstvu iz ruske legije, u zelenokaderaškom odmetništvu i t.d. Čitav tok događaja od balkanskih ratova i Bregalnice, do albanske ekspedicije 1914, od Krfa i od Soluna i t.d, uslovljuje te mnogobrojne apostaze. Solunski proces samo je jedan datum u razvoju te svijesti i prikupljanju tog političkog iskustva. Rade Malobabić, kao austrijski veleizdajnik iz 1908, suđen već jedamput na smrt, bjegunac ispod austrijskih vješala, strijeljan je isto tako. Svi oni koji su ostali živi (kao Mustafa) ostali su potpuno slučajno živi. Nacionalno revolucionaran pokret u južnoslovjenskim omjerima javlja se kao organska pojava već od 1912. Razvoj je logičan: ultimatum, rat, solunski proces, disidenti iz ruske legije i Oktobarska revolucija. [...]

Njegovo pismo Aleksandru. U okviru jednog enciklopedijskog prikaza, ne mogu se stvari prikazivati deseterački, kao da se radi o krvnoj osveti. Kao biva: premlatio si mi brata, a ja ću te ubiti. Primao je regenat pune korpe takvih pisama, a da li je Dragi Jovanović htio da ga ubije, to je posebno pitanje. Kakav je to atentat V/6 »u jednoj bečkoj kafani koji nije uspeo«?

Da se tada planirao atentat na Aleksandra, i da je u okviru ove konspiracije djelovala jedna masa komponenata, to je izvan sumnje. Tada je Golubić već bio član KPJ. Od članova KPJ, u vezi sa vidovdanskim atentatom, pohapšeno je u zemlji nekoliko hiljada ljudi, poapšeno i izmasakrirano. Budemo li pisali anegdote, onda je trebalo napisati i to, da je princu regentu Aleksandru jedna Ciganka na Krfu prorekla, da mu prijeti smrt od čovjeka koji je obrezan i neka se čuva Muslimana. Govorilo sa da Aleksandar zaista pati od te fiks ideje — progona i tako je Mustafa postao njegovom nesretnom mišlju, koja ga je progonila do smrti. Pao je na kraju od ruke čovjeka koji je bio obrezan, i proročanstvo Ciganke se zaista obistinilo. Hoćemo li i to štampati u enciklopediji? [...]

II. U dopisu B. Neškovića dru Tk., ima uho da čuje, može da čuje prizvuk prijetnje: »a u interesu naše daljnje suradnje« i t.d. Mislim da ne bi bilo oportuno, da se produži ovo dopisivanje, po liniji oportuniteta! Nešković pojma nema o relaciji Mustafa Golubić–Bastajić. On tvrdi da je Bastajić »završio kao izdajnik«. Bastajić je završio kao čovjek, koga su ubili ustaše. Radi se o snazi argumenata i ni o čemu drugome.

Članak se imprimira u novoj redakciji, koju je Nešković primio po liniji oportuniteta, što je u ovome trenutku jedino mudro.

Ů »politički radnik«. Ova kategorija partijskih članova, koje mi zovemo »politički radnici«, završava svoju karijeru po pravilu nasilnom smrću. To je vrsta fanatika koju svijet bezazleno zove »idealistima«. Zapravo veoma često to su pjesničke duše bez talenta i oni kao sociološka grupa predstavljaju doista određenu kategoriju političkih stradalnika, koju bi teško bilo definirati kao grupu sa nizom zajedničkih oznaka: i oni koji su izginuli u borbi s reakcijom i oni koji su pali od vlastitih kuršuma. Početkom stoljeća to su đaci lutalice, gladna, seljačka, proleterska djeca, koji su svi počeli svoj intelektualno–moralni razvoj kao beskompromisni stopostotni romantičari nacionalisti, da bi se već od balkanskih ratova pa preko vrtloga Prvog svjetskog rata razvili lijevo, u Rusiji do aktivnih partizana boraca, a u zemlji po povratku do glavnih nosilaca partijske discipline i koncepcije. Završavaju po pravilu kao ilegalni funkcioneri, robijaši ili nasilnom smrću.

Vidi sve što sam napisao o Pavlu Bastajiću. I ovaj pendent Mustafin svrstan je u kategoriju »političkih radnika«, a bilo bi bolje da im se ostavi naziv profesionalnih revolucionera. Bolju oznaku nismo izumili. Pavla je R. Čolaković reducirao na deset redaka, a u ovom slučaju mislim da ni Mustafa Golubić u principu ne treba da dobije više, jer tema prelazi okvir enciklopedijskog zadatka.

Ova generacija nacionalnih revolucionera, koja se godinama kolebala između individualnog terora kao političke metode i partijske discipline u klasičnom marksističkom smislu (kasnije lenjinskom, a zatim staljinskom), bilo bi najlogičnije da bude prikazana u jednom jedinstvenom preglednom eseju, a zato, kako danas stvari stoje, što se tiče naših suradničkih mogućnosti, nema izgleda. Ovako fragmentarno zbrda–zdola kao što tu temu tretira Borivoje Nešković — nema smisla.

Pišemo, kao da pišemo feljtone: »U Toulousei gdje se nalazio na studiju«, en passant, pišemo, a da nismo rekli na kakvim se to studijama nalazio čovjek u Toulousei, a da smo prije toga nabacili potpuno neodređeno »da je studirao pravne nauke, i da se bavio proučavanjem istorije umetnosti« i da se »time bavio do smrti«, naime — proučavanjem istorije umetnosti?? Sasvim zagonetno. Nisam ga poznavao lično, ali nisam ni od koga iz grupe naših zajedničkih znanaca koji su s njime bili u dodiru čuo da se »do smrti bavio proučavanjem istorije umetnosti«.

Kombinacije oko atentata na Potioreka, koji nije izvršen, nisu enciklopedijski podatak, a niti historijski dokumentiran; tko nam jamči da je tako bilo, kad se sve ove tvrdnje temelje na usmenoj predaji, a sve da je tako doista i bilo, da je Mustafa kombinirao atentat na Potioreka, što nas to može interesirati u okviru jednog enciklopedijskog prikaza? Takvih dogovora i takvih zavjera i takvih atentata bilo je planirano godinama bezbroj, a može se reći da je od njih izvršen samo jedan promil sve je ostalo dim. Da se ima pucati, ta je fama kružila kao direktiva i nitko se spram nje kao direktive nije odnosio kritički. Tko u onom periodu nije konspirirao? Ja lično znam za četiri do pet takvih kombinacija, da se ubije grof Tisza, da se ubije ban Szkerlecz, da se ubije car F.J.I, a ispalo je onda tako da je stradao Franjo Ferdinand. Za prikaz karaktera jednog čovjeka kakav je bio Mustafa, važna je atmosfera u kojoj su takve odluke nicale, a o toj atmosferi nije se nitko raspisao sa poznavanjem same materije.

U biografiji čovjeka ističe se da se »borio kao dobrovoljac u odredu majora Vojislava Tankosića«, i to po svoj prilici u Prvom i u drugom Balkanskom ratu, a među tim omladincima, dobrovoljcima i četnicima nema ni jednog istaknutijeg lica koje nije prošlo Tankosićevu školu. A kad se već navodi Tankosićevo ime trebalo bi i na ovome mjestu reći da je Voja Tankosić jedno od onih lica oko kojih se kreće austrijski ultimatum 1914, gdje je njegova glava expressis verbis navedena da treba da se skine, ili Tankosićeva glava ili rat. A tako je došlo i do rata. Toliko odiozna pojava iz austrijske perspektive, Voja Tankosić koji je pao 1915, ostao je strašilom i s onu stranu groba tako da su mu Austrijanci raskopali grob i bacili ga na neko đubrište.

II/22–25 i III/1–8. Opet nova kombinacija o atentatu, s očitom namjerom da se pojača herojski momenat u prikazu samoga lica o kome je riječ. Cilj atentata ovaj put su tri vladara: njemački car, grčki kralj i bugarski kralj. Objavljivati takve kombinacije nedokumentirano ostaje na rekla–kazala, a osim toga kod ovakvog legendarnog preuveličavanja fakata bila je na djelu već lična i partijska propaganda u smislu metoda iz ere »kulta ličnosti«. Pitamo se tko već nije snovao o skidanju suverenih glava u onim i u ovim ratovima? To su »Intelligence service«, »Deuxiem bureau« ili danas CIA kombinacije. Mi ove »atentate« ističemo kao enciklopedijski podatak, a nota bene, do »atentata nije ni došlo — zbog nemogućnosti za prebacivanje u Nemačku« (III/7). Navoditi ovakav tehnički razlog djeluje neuvjerljivo i pomalo smiješno.

Isto tako nije ozbiljno i potpuno je suvišno konstatirati (III/8–14) da Tucović i Dimitrijević misle da je za većinu bosanskih omladinaca važnije da završe školovanje« itd. što je samo po sebi logično da je Tucović tako mislio u opoziciji spram Voje Tankosića, koji ni po čemu nije bio niti spadao u Tucovićeve istomišljenike ili simpatizere.

III/15–17. »Ljuba Jovanović Patak denuncira Golubića kao njemačkog špijuna«. Pitamo se kako jedan ministar policije u ratu može nekoga denuncirati kao njemačkog špijuna, kad je on ministar policije, i znači u tom slučaju da denuncira čovjeka sebi samome. Jovanović Patak uklanja po planu sve Apisove (Tankosićeve) ljude, a u onom vrzinom kolu sredstva se nisu birala i u najnovijoj političkoj historiji Srbije tko već nije bio optuživan kao špijun austrijski ili njemački? Od Nikole Pašića do Milovana Milovanovića i do samoga Jovanovića Patka, ta se podvala upotrebljavala uvijek prema potrebi, a smatrala se »narodnom frazom«, da je Golubić mogao da bude njemački špijun to je bila samo izlika, a apšen je kao njemački špijun da bi svjedočio u okviru Solunskog procesa. Zašto? Trebalo ga je likvidirati, jer je bio čovjek povjerenja Apisovog, i tako logično (III/18–20) u »zatvoru je mučen i prisiljavan da lažno svjedoči protiv optuženih oficira u Solunskom procesu«. Izražavamo se potpuno apstraktno, par distance, o ovim »optuženim oficirima u solunskom procesu«, a kad već ističemo da je (III/20–21) »na pretresu, međutim, izneo kako je tučen u zatvoru i šta je od njega traženo da lažno svjedoči«, onda bi bilo logično da se ta Golubićeva izjava pred sudom konkretno citira. Iz nje bismo mogli doznati što se od njega tražilo da svjedoči lažno, ovako ostaje sve magla.

III/24–25. Na Krfu »gde je jednoga dana na njega izvršen neuspeo atentat, koji je bio čak predmet debate na jednoj od tajnih sednica srpske narodne skupštine«. Da je na Golubića izvršen neuspeo atentat na Krfu, takvu bi pozitivnu tvrdnju trebalo potkrijepiti citatom, a najposlije odakle nam dokumentacija za tu tvrdnju kad je ona bila predmet »debate na jednoj od tajnih sednica Srpske narodne skupštine«.

IV/3–9. Radi se o apostazi jugoslavenstvujušće omladine. Nonkonformizam koji se javlja kod velikog dijela ove generacije, u slučaju Mustafe Golubića ne treba tražiti isključivo u ličnim deziluzijama pojedinaca, nego u procjeni političkih metoda koje su bile besperspektivne i ostale nespojive sa boljim običajima. Gaćinović, na primjer, već je u švicarskim danima bio u vezi sa Lavom Trockim i sa jednim dijelom ruskih emigranata ekstremista i ne može se pretpostaviti da od tih političkih rutinera (toliko godina starijih i iskusnijih) nije nešto načuo i o njihovim metodama i pogledima na političku problematiku. Neki naročiti uticaj »trockizma« kod Gaćinovića ne bismo mogli ustanoviti. Ovi mladići nisu bili sentimentalne usidjelice pak da se trajno razočaravaju. I u njihovim svijestima (jer su nastojali da žive sa svojim vremenom), razvijala se nova politička koncepcija na temelju negativnog bogatog iskustva spram čitavog kompleksa starinskih i preživjelih predrasuda i metoda. Porast ove omladinske političke svijesti nije nikakav naš specifikum; to je međunarodna pojava onoga vremena na čitavom evropskom i ruskom sektoru. U našim relacijama ovaj se porast političke svijesti objavljuje prije svega u disidentstvu iz srpske legije, u kasnijem zelenokaderaškom odmetništvu i u masovnom ljevičarskom raspoloženju oko 1918. Čitav tok političkih kriza od zagrebačkih atentata, od balkanskih ratova i Bregalnice, do albanske ekspedicije 1914, pa kasnije od Krfa i Soluna sve do 1918 uslovljuje ove mnogobrojne apostaze od nacionalističkog romantizma. Solunski proces samo je jedan datum u razvoju ove svijesti i u prikupljanju negativnog političkog iskustva. Rade Malobabić, austrijski veleizdajnik iz 1908, suđen već jedanput na smrt (po dramatskom referatu Hinka Hinkovića koji je jalovo nastojao da ga obrani na Krfu), bjegunac ispod austrijskih vješala, strijeljan je bespoštedno, a onaj Rauchov proces s onim operetnim vješalima bio je spram toga provincijalna komedija. Svi oni koji su slučajno ostali živi, ostali su živi potpuno slučajno. (Zbrka u glavi jednog Sime Miljuša, Pavla Bastajića, a naročito Milana Ćopića brata Vladimira Ćopića kad je doputovao 1922 u Beograd sa bombama da pobije čitavu svadbenu povorku kralja Aleksandra i rumunjske princese.)

Nacionalno revolucionarni pokret u južnoslovjenskim omjerima javlja se kao pojava već od 1912 simultano u raznim našim krajevima, podjednako konfuzna, bez nekog naročitog politički određenog programa, sa sasvim neodređenim i zbrkanim predodžbama o budućnosti političkog razvoja u ovim zemljama. Razvoj samih događaja od austrijskog ultimatuma i rata, pa preko svih zbrka oko Jugoslavenskog odbora u inozemstvu do Krfa i Solunskog procesa, do sloma Austrije, do pokreta disidenata iz ruske legije i do Oktobarske revolucije djeluje na ove potpuno neodređene političke koncepcije korozivno. U periodu Obznane 1920, generalnih štrajkova 1919–20, madžarske revolucije, relativno velikog uspjeha KPJ na izborima za konstituantu svi ovi predstavnici jugoslavenstvujušće omladine postaju politički sumnjivci, hapšeni, internirani, pod trajnim policijskim nadzorom, a Golubić je bio samo jedan od mnogobrojnih koji su emigrirali. Politička emigracija u novijoj historiji jugoslovenskoj igra preponderantno važnu ulogu iza kulisa.

»V/l–6. Golubićevo pismo kralju Aleksandru. U okviru jednog enciklopedijskog prikaza, prikazivati stvari deseterački kao da se radi o krvnoj osveti nema smisla. Kao biva: premlatio si mi brata, a ja ću te ubiti! Regent i kralj primao je za svoje karijere po svoj prilici pune korpe takvih pisama, a da li je famozni Dragi Jovanović kao agenat dvorske službe doista namjeravao da ubije Golubića to je posebno pitanje. Treba se sjetiti kapetana Đere i svih ubistava koje su ti razni kapetani izvršili i kome već nije prijetila trajna opasnost da ga pojede tmina ili Dunav.

Razgovor kapetana Đere sa Keršovanijem, koji je u ono vrijeme bio jedan od najbezazlenijih članova grupe SKA i suradnik Pižinovih Zemljoradničkih novosti. Pitamo se: kakav je to atentat protivu Golubića izveden (V/6) »u jednoj bečkoj kafani koji nije uspeo«.

Da se tada planirao atentat na Aleksandra i da je u okviru ove zavjereničke kombinacije bila na poslu čitava jedna grupa interesenata, to je izvan sumnje. Golubić je tada član KPJ. Od članova KPJ u vezi sa Vidovdanskim atentatom (1920), pohapšeno je u zemlji nekoliko hiljada ljudi, pobijeno i izmasakrirano. Budemo li pisali u enciklopediji anegdote, onda bi trebalo zapisati i to da je jedna ciganka na Krfu prorekla princu regentu Aleksandru da mu prijeti smrt od čovjeka koji je obrezan, i on je prema tome čitavog svog života patio od idiosynkrazije spram muslimana. Tako je i Mustafa postao njegovom nesretnom fiksnom idejom, koja ga je progonila do smrti. Mustafa je izvukao živu glavu, a Regent je pao od ruke čovjeka obrezanog i proročanstvo one ciganke sa Krfa se zaista obistinilo. Hoćemo li i to štampati u enciklopediji?

Ponovno o fiktivnom atentatu Drage Jovanovića, koji je u jednoj bečkoj kafani htio da ubije Mustafu. Danas retrospektivno ovakve tvrdnje djeluju petparački.

Riječ je o Evropi u kojoj »Mustafa godinama razvija raznovrsnu delatnost«. Neka se to briše. To spada u krug Mustafinog aktiviteta o kome je bolje ne govoriti, a naročito ne u enciklopediji.

Kad se već spominje Mustafina suradnja u »Balkanskoj federaciji« (V/20–22), trebalo bi bibliografski utvrditi što je on tu pisao kao suradnik te publikacije. To bi moglo interesirati kao svjedočanstvo i kao podatak isto tako kao i »njegova suradnja u listu »Srp i čekić« (1925–26)«.

V/24–25. »Kao delegat bečke ilegalne partijske organizacije učestvovao je 1926 na III kongresu KPJ«.

Kakva je to »bečka ilegalna partijska organizacija«? Organizacija u okviru koje bečke ilegalne partije?

VI/6–11. »Izvršavao razne zadatke u Evropi i Kini, u Španiji i Francuskoj, po povratku u zemlju 1940 sarađivao je s NOP, ali je uglavnom radio po tzv. »specijalnoj liniji« (što je u stvari bio rad za SSSR i Kominternu istovremeno)«. To sve da se briše, razumije se samo po sebi. Štampati takve stvari u enciklopediji ne samo da nije oportuno nego je naivno, ako je samo naivno?

VI/21. »U Beogradu (gde je hapšen 6. IV 1941) G. je jednom poznaniku, također uhapšeniku Gestapoa, jedino poverio da su ga u zatvoru visoki funkcioneri berlinskog centra Gestapoa saslušavali o sarajevskom atentatu«.

Tko je taj poznanik? Na temelju čega je to ovdje rečeno? U naš tekst o Golubiću ovo ne spada ni u kom slučaju. Predlažem da se prikaz svede na leksikografska fakta.

Vidi str. 327, 330 ovoga teksta na temu Bastajić!

GOLUCHOWSKI, AGENOR

Bio je grof. Mi se trajno u našoj enciklopediji stidimo tih grofovskih naslova, kao da bi to isticanje jednog stečenog atributa bila naša socijalistička sramota. Uvijek se spasavamo evazivno: »Pripadao staroj plemićkoj porodici«. Bilo bi mnogo kraće da se kaže da je bio grof. Briše se.

GOSPA OD ŠKRPJELA

O samoj crkvi govori se 1–6, svega pet redaka, a o slici Lovra Marinova više od 20 redaka — pod istim naslovom, »Gospa od Škrpjela«, kao da se radi o crkvi. Mislim da bi ikonu Lovra Marinova trebalo odvojiti od same crkve. Da se ne zaboravi ilustrirati crkva i ikona.

GRABOVAC, FILIP

Nismo u principu protivu hrvatovanja, ali kad se u okviru jednog članka od 20 redaka 11 puta apostrofira neko da je hrvatski književnik, da je vojni svećenik hrvatskih četa, da piše hrvatske pjesme, za hrvatske oficire, da hrvatski narod upoznaje s vlastitom prošlošću, da iznosi jadne prilike u kojima živi hrvatski narod, da se ističe medu hrvatskim književnicima, da se bori protivu prodiranja tuđinštine među Hrvate, i t.d. i t.d., onda po logici stvari to brišemo, jer smo brisali sve takve pendente i kod posrbljivanja.

Prije svega Grabovac nije nikakav hrvatski književnik, nego fratar, vojni svećenik mletačkih konjaničkih jedinica, u kojima su služili Morlaci, Hrvati, Dalmatinci. Tu bi trebalo nešto reći o samom tom milieu–u.

Osim toga zna se kako je pao u zatvor. Denuncirali su ga »našijenci« kao vrlog vrličanina i t.d. i t.d. Bolje bi bilo citirati iz Grabovca u originalu o čemu se radi.

GRADAŠČEVIĆ, HUSEIN, kapetan

Da bi se procedura skratila: imprimatur.

Ali kada je riječ o reformama Sultana Mahmuda II i o antireformističkom pokretu bosanskih begova i o programu ovog antireformističkog pokreta, i o tome da su begovi bili nejedinstveni, to jest jedni lojalni građani za Sultanove reforme, a drugi za »pokret«, i to još, čini se po svemu, »autonomaški«, ipak bi na kraju trebalo reći o čemu se zapravo radi? Kakve su to reforme Sultana Mahmuda II bile i da li su bosanski begovi bili principijelni opozicionari, ili je to bila samo izlika upravo povod za odmetništvo? Reforme Mahmuda II izazvale su u Carevini Turskoj goleme potrese. Od Carigrada do Azije po svima provincijama: u Albaniji, u Anatoliji, u Grčkoj, u Mezopotamiji (Bagdadu) i u Egiptu, a na kraju kako vidimo u Bosni i Hercegovini. Mahmud II, na temelju svog negativnog iskustva u okviru turskih ratova, u kojima se turska vojska pokazala inferiornom što se tiče naoružanja, spreme i discipline, uznastojao je da modernizuje carstvo, i da protivu tiranije beglerbegovskog samovoljnog vladanja po pašalucima učvrsti centralnu vlast, da očisti vojsku od Janjičara, da uvede redovitu vojnu obavezu, da reformira administraciju i t.d. i t.d.

I koliko god postoji i u ovom tekstu tendenca da se glorifikuje Husein, kao neka vrsta separatističkog vožda, on je tipičan predstavnik prošlosti, pravovjerni fanatik, koji djeluje isključivo po zakonu tromosti.

Ů 63 reda romansirane biografije i to po romanu Josipa Eugena Tomića »Zmaj od Bosne«. Osim toga pišemo i o jedinom našem historiografskom izvoru ove teme o tome Gradaščeviću, da je J.E. Tomić u svome romanu »Zmaj od Bosne« dao lik Husein–kapetana. Tomić nije dao nikakav lik nikakvog kapetana niti Zmaja, jer je Tomićeva knjiga beznadno loša i ne bi je uopće trebalo spomenuti, a naša verzija da je ovaj beg na svom »vezirskom dvoru u travniku razvio neobično raskošan život«, prepisana je iz Tomića, jer i taj romansjer piše o raskošnom životu na vezirskom dvoru u Travniku, a kako je već ovaj raskošan život na tom vezirskom dvoru travničkom mogao izgledati, mislim bolje je da se o tome i ne govori. Da se skrati i da se imprimira ne bi li se tako spriječilo neko veće zlo. Međutim ipak kada je riječ o reformama Sultana Mahmuda II i o antireformističkom pokretu bosanskih begova (o nekom kakvom– takvom reakcionarnom programu ovog begovskog pokreta) a naročito o tome da su i u ovome pitanju begovi bili nejedinstveni, to jest da je jedan dio begova kao lojalan elemenat bio za Sultanove reforme, a drugi za »pokret«, i to još, čini se »autonomaški«, ipak bi na kraju trebalo reći o čemu se zapravo radilo. Kakve su to reforme Sultana Mahmuda II bile i da li su bosanski begovi bili principijelni opozicioneri, ili je to bila samo izlika, upravo povod za njihovu stopercentnu pobunu i odmetništvo, kome mi pripisujemo nekakve »progresivne« — autonomaške tendencije.

Poznata je stvar da su reforme Mahmuda II izazvale u carevini turskoj goleme potrese. Od Carigrada do Azije po svima provincijama turskim, u Albaniji, u Anatoliji, u Grčkoj, u Bagdadu i u Egiptu, a na kraju, kako vidimo i u Bosni i Hercegovini, begovat kao nosilac konzervativnih koncepcija, pobunio se protivu uvođenja reforama. Na temelju negativnog iskustva, u okviru posljednjih turskih ratova, u kojima se turska vojska pokazala inferiornom što se tiče naoružanja, spreme i discipline, Mahmud II uznastojao je da modernizira vojnu administraciju i političku upravu carstva i da protiv tiranije beglerbegovskog samovoljnog vladanja po pašalucima učvrsti centralnu vlast, da očisti vojsku od janjičara i od derviškog medijevalnog mentaliteta, da uvede redovitu vojnu obvezu, da preobrazi administrativnu shemu itd.

Koliko god postoji i u ovom našem prikazu namjera da se glorificira Husein, kao neka vrsta separatističkog bosansko–hercegovačkog vožda, on je bio tipičan predstavnik prošlosti, pravovjerni fanatik u sjeni prorokovog barjaka koji djeluje isključivo po zakonu tromosti.

GRADNIK, ALOJZ

(dr. Marija Boršnik)

I, 17.

»Pjesnik se sve to više povlači u svoju unutrašnjost i mjesto bunta i protesta nastupa razočaranje«.

U svim tim slovenskim prikazima ovi su pjesnici trajno čisti deziluzionisti, a da nikad nije objašnjeno, zbog čega se svi oni tako trajno razočaravaju?

Fraza »povlači se u svoju unutrašnjost,« čisti je germanizam. Predlažem emendaciju teksta: Pjesnik se sve više predaje rezignaciji i deziluziji.

I, 19.

»Crna protivurječna bol, koja pjesnika navodi na traženje nove, iracionalne istine«.

Koje su to »iracionalne istine«? To se kasnije objašnjava kao

I, 20–22

»to je želja za tišinom seljačkog života, zemlje i prirode«.

Ni jedna od tih želja nije iracionalna.

II, 10–11.

Govori se o »srži Gradnikove umjetnosti«. Koja je to kvintesencija ovoga pjesnika? To je srž — »koja je duboko uzeta iz bolesti suvremenog zapadnog čovjeka«.

Duboko ili plitko, svejedno, predlažem da se to briše, kao čisti besmisao.

GRADSKO

I, 6–12.

Da su Nemci za Prvog svetskog rata od Gradskog do Bitole podigli uskotračnu željezničku prugu, to briši! Konstantno ističemo u raznim detaljima, kako su okupatori bili »Kulturtregeri« u našim prilikama! Briši to više, što nije važno.

GRAZ

I/12–13.

Da je Graz igrao važnu ulogu za Slovence, to je izvan diskusije. Trebalo bi o tome nešto konkretno reći. G. je igrao važnu ulogu i za sve Južne Slavene, od XVI st. pa sve do Drugog svjetskog rata. Bio je sjedište glavne komande na turskoj granici kroz vjekove, sve do internacija u ovom posljednjem ratu. U Grazu su studirali naši mnogi istaknuti i književnici i pjesnici, a više od 50% naših medicinara, sve do sloma Austrije dičilo se gradačkim doktoratom. Trebalo bi proširiti temu.

GRČKA KNJIŽEVNOST U JUŽNIH SLOVENA

I, 1–7.

Predlažem da se ovaj Đurićev preambuo kao uvod briše, jer nije dovoljno skladan.

»Od naroda u vremenima stare ere, kad Evrope tako reći nije ni bilo« i t.d.

Bez obzira što ovu takozvanu »staru eru« dosljedno u našim publikacijama zovemo antikom, kad, kao što Đurić kaže, »Evrope tako reći nije ni bilo«, kao što je zaista i nije bilo kao pojma, koji se nadovezuje na kulturni razvoj ovog malog azijskog poluotoka tek od XV–XVI st., ali je opet istina i to, da je nije bilo, a nije bilo sasvim tako da je bilo nije, a to, kako je bilo, prelazi okvir same teme. Predložio bih, u veoma učtivoj formi, da se prestilizuje, ukoliko veliki helenist bude sklon da primi naše sugestije. Kao što su Stari Heleni svojom književnošću, naukom i filozofijom bili uzorom svim zapadnoevropskim narodima, tako se i kod nas kultu helenske poezije posvećuje trajna pažnja već od početka XIX st. I t.d. i t.d.

II. U smislu napomene, ne vidim što se tu izmijenilo.

GRČKO–JUŽNOSLAVJENSKI ODNOSI

U vezi s Ujevićevom generalnom napomenom: Uvod zaista nije dobar i trebalo bi ga prestilizovati.

II, 12–13.

»Heterija je potražila suradnju Srba«. Da li smo donijeli Heteriju kao posebnu jedinicu? Mislim da bi to bilo dobro, i pod tim naslovom mogli bismo da obavimo sve što se Heterije, Karađorđa i Miloša tiče.

Tako na pr. II/212–25 i III/1–25, IV/1–18, sve su to detalji koji spadaju pod skupni naziv Heterija. Prikazuju se odnosi u najširim razmjerima, a trebalo bi panoramski svesti na fakta u glavnim potezima, sve do V/1–8.

VI/3–9 brisano potpuno pravilno.

VI/24–25.

»U isto 1860 upućen je predlog Beogradu preko jednog grčkog oficira, ali nije prihvaćen« i t.d.

Uvijek jedno te isto: navode se neka fakta riporterski. Jedan grčki oficir 1860 u Beogradu s tako važnim prijedlogom. Koji oficir, kada, kojom prilikom, gdje, na temelju čega se to tvrdi, kakve su to bile punomoći, čiji je bio taj oficir porteparole i t.d.? To je jedan od onih važnih detalja, koji ispadaju šuplji, a koji ističem kao primjer, preko koga se prelazi ležerno, a inače se priča sve nate nane o svemu i svačemu. Isto tako: sve peripetije VII/6–25, VII/1–25, VIII i t.d. Garašanin u Carigradu, Renieris, Jovan Ristić, sve detalji zapravo političko historijskog prikaza, a o svemu tome trebalo bi govoriti u posebnim jedinicama. U okviru ovakvog jednog generalnog prikaza kao što su Grčko–južnoslavjenski politički odnosi, te bi relacije trebalo spomenuti samo sumarno.

Generalna napomena: da se prikaz svrši sa periodom 1944. Dalje ne. Markos se zaobilazi, jasno.

Na kraju, pitamo se, šta je sa relacijama ostalih južnoslavjenskih naroda i Grka? Kulturni odnosi od Dositija pa sve do Kazancsakisa, do danas nisu tangirani.

GROEBMING, ADOLF

Počeo je svoju karijeru kao tamburaški kompozitor, prema tome je temeljito sumnjiv. Predlažem da se briše i da se ostavi u evidenciji za Muzički leksikon.

GROL, MILAN

[...]

To samo ilustruje, što je već o Milanu Grolu rečeno. Nije on bio nikakav (IV/9) »najizrazitiji propagator buržoaske parlamentarne demokratije«, nego najtipičniji zbunjenko i lovac u mutnom. Veliki kombinator i vječiti mladoženja među parlamentarnim proscima, koji čezne za portefeuilleom ma koje partije, samo da omasti brkove u svatovskoj čorbi. Za čitave svoje karijere, trajno je očekivao milost oko kapidžika. Te je dinasta karađorđevićevac, te je republikanac, te učestvuje na platformi zagrebačkog kongresa intelektualaca, rojalista i centralista, te je opozicioner, te nije federalista, ali jeste za sporazum, te je ministar prosvjete oko skupštinskog atentata, te je u Simovićevoj vladi i u emigrantskim vladama, i na kraju, i t.d. i t.d.

Sve to što se s njime zbivalo od 7. III. 1945, može da se briše. Svi naši prikazi pojedinih političkih ličnosti ne vrijede mnogo.

GROŠELJ, PAVEL

[...]

Slažem se s ironičnom napomenom Ujevićevom, da je darwinizam lijepa stvar, t.j. da nije nikakav naročiti izum, ali uzme li se u obzir da je darwinista kod nas bilo relativno, ah, tako malo, a antidarwinista, ah, toliko mnogo, i da na prelazu stoljeća biti propagatorom darwinizma nije bila šala, a da je čovjek osim toga pisao i druge stvari, jer se govori o njemu kao o esejistu, a bio je osim toga i dugogodišnji urednik raznih prirodoslovnih časopisa i pisac rasprava, prema tome ostaje.

GRUBA KRALJICA

Što se o njoj znade osim osporavanog identiteta? Ako se o njoj ne zna ništa više nego to da je bila, a i to jedva, a i to pod znakom pitanja, i ako je to jedino što se o njoj znade, parafraza jedne Klaićeve hipoteze, koju Ćorović ne priznaje, mislim da nema razloga da ju u Enciklopediji ostavimo kao posebnu jedinicu.

GULE, PITU

Poginuo čovjek na »Mečkonim Kamenu« 1903. Ratovao više od dvadeset godina. Neka uđe.

GUNDULIĆ, ĐIVO

Mi ga zovemo Ivanom, ali sad svejedno. Da se zove i Franov, ova patronimika zvuči bizarno. Prikaz je uzduž i poprijeko slab.

I/14–15.

»Porod od tmine«... Ne volim zanovijetati, ali o tome »Porodu od tmine« i uopće o toj »Tmini« progovoreno je već mnogo inteligentnije i stvarnije i što je ta nesretna »Tmina« htjela da bude, i zašto je sve cinquecenteskno iz jezuitske perspektive XVII st. izgledalo kao »Porod od tmine« i zašto su pojedini ljudi, a među njima i G. podlegli toj kontrareformacionoj propagandi.

[...]

»Porod od tmine« navodi se kao naslov »mladenačkog djela«! Da ne bi bilo nesporazuma, da je taj neki »vlastiti doživljaj« vezan »s mladenačkim Porodom od tmine« što isto tako nije jasno. Autor tvrdi »da je G. »dao u Suzama« »vlastiti doživljaj« a taj »doživljaj jeste više »lirskorefleksivni spjev« i nosi ga »više toplina osjećaja« nego — »snaga doživljaja«. Savršeno nejasan bombast.

III/2.

»U Dubravci, bljesnuo je G. u prvom redu kao građanin republike«. »Bljesnuo je« kao građanin republike, i to još u prvom redu! Kako je to bljesnuo kao građanin republike u prvom redu?

[...]

GUSA

Menohites, po Jirečeku ovdje citiran, bio je običan dripac, panariot, pamfletist, a po Jirečeku mogli bismo iz istoga Menohitesa citirati i mnogo jezivije stvari, isto tako po Jirečeku. Ispada kao da smo samo mi bili razbojnici u Srednjem vijeku, kad je čitav svijet bio banditski (kao i danas). Briše se.

H

HABUNEK, VLADO

I/2.

»U Parizu gdje studira teatre«. Trebalo bi konkretizovati šta to znači »studirati teatre«. On je tamo posjećivao nekakav Collegium Musicum.

HADŽIĆ, STEVAN

Da je lik toga generala suviše objektivistički bezličan. U. ima pravo. Čovjek je iza dvorskih kulisa, oko kapidžika dedinskog u šestojanuarskom periodu, a i oko svih parlamentarnih kriza od 1924–28 igrao važnu ulogu. Svakako da se podaci o njemu leksikografski skrate: Vojnu akademiju u Beogradu završio 1899, rusku nikolajevsku akademiju god. 1896, kao generalštabni oficir do 1912 profesor vojne akademije. 1913 komandant Drinske divizije I poziva, koja je u Bregalničkoj bitci primila glavni udar sedme i osme bugarske divizije. 1914 komanduje šumadijskom divizijom I poziva u okviru Cerske bitke. Od februara do oktobra 1916 komandant dobrovoljačke divizije u Rusiji.

HADŽIRISTIĆ, KOSTA

Ne znam na koji način, ali ovaj dribling sa Ilijom Kecmanovićem treba da se prekine veoma energično. Ove apologije sarajevske srpske čaršije iz perspektive Ilije Kecmanovića pomalo postaju dosadne. To je ton ćiftinskih nadgrobnih natpisa, kad se urednim članovima trgovačko–agentskih porodica odaje posmrtna počast u enciklopediji, dosljedno i po sistemu, kao da se radi o patosu stoljeća...

Ako je čovjek svršio »srednju školu«, za koju se naša redakcija s pravom pita kakve vrste je ta srednja škola bila, zašto da ga zovemo samoukom? Bio je član srpske čaršije, pristupio je srpskom omladinskom pokretu, ostavlja svoje imanje srpskim školama i t.d. U redu. Spada u vrle rodoljube vremena. Honor et laus... Ovaj kult malograđanskih fraza nije spojiv s boljim običajima.

I, 19–20. »Srpsko učeno društvo štampalo mu je 1875 zbirku narodnih pesama pod naslovom Srpske narodne pesme«. Taj podatak spada u bibliografiju. Kada se već ta knjiga spominje u tekstu, onda bi o toj knjizi, koja nam ostaje jedinim svjedočanstvom njegovog književnog rada trebalo reći koliko je pjesma prikupio, iz kojih krajeva, kako su ocijenjene? Ako je knjiga doživjela neke recenzije, kakav je bio odjek u štampi onog vremena, odziv u ambijentu, tiraža, vrijednost iz današnje perspektive i t.d. Budemo li tako ustrajno donosili sve rodoljube, koji su ostavljali legate raznim maticama (bez obzira da li su hrvatske ili srpske), gdje nam je kraj puta?

HADŽIVASILJEVIĆ

Bio je sekretar Društva Sv. Save. Bio je urednik Bratstva. Ne znam šta će da kaže makedonska redakcija na te njegove monografije? Tkalec predlaže konzultaciju s Makedonijom. Bio je svetosavac iz Ministarstva inostranih dela, službujući u Makedoniji. Neka oni odluče hoćemo li ga brisati ili ne.

HAEUSLER, KARLO

I, 1.

Apostrofiramo ga da je bio književnik. Ne znam po čemu bi on bio književnik u smislu građanskog zanimanja. Bio je advokat. Upravo tako kao i političar. Luckasto biće bez ikakvog književnog značenja. To da je (I,4) »pokrenuo časopis Sutla 1908 (izašao samo jedan broj) može da se briše. Potpuno nevažan detalj. Isto tako, da je » (1,5) s Ljubom Wiesnerom uređivao almanah Grič« i to su efemeride. U poeziji epigon bez ličnih akcenata.

[...]

PRINCIPIJELNO: Ne znam da li je potrebno o shizoidima donositi baš sve i najneznatnije detalje i čime su se bavili i šta su radili, samo zato, jer su pisali loše pjesme. Sve su to podaci više–manje za medicinske ekspertize. Karlo Haeusler kao političar, govoreći u beogradskom Parlamentu o svojoj rojalističkoj konverziji, on kao dinastičar obraćenik govori čiste medicinske gluposti, a svoj prelaz iz republikanstva u rojalizam on obrazlaže ljepotom sremsko–karlovačkog paysagea. Govoriti o H. kao političaru, više je kompromitantno po HSS, koja ga je kandidirala, nego po ovog nastranog osobenjaka, kakvima je uostalom naš javni život onoga perioda vrvio. Čitav njegov ugled temelji se na jednoj Matoševoj rečenici; kad mu je citirao jedan stih iz jedne njegove sasvim slabe starofrajlinske spomenarske pjesmice.

[...]

Ů Apostrofiramo ga (enciklopedijski) da je književnik, a teško bi bilo odrediti po čemu bi bio kao profesional književnik u smislu građanskoga zanimanja kad je bio advokat. Apostrofiramo ga da je bio »političar« a teško bi bilo odrediti da je to bio, kad je bio zbunjenko, patološka pojava, kao političar amater, luckasto biće bez ikakvog konkretnog književnog i političkog značenja. To da je »pokrenuo časopis Sutla 1908«, može da se briše mirne savjesti, jer taj časopis nije ni po čemu bio takvog značenja da predstavlja neki datum, a osim toga pojavio se samo jedan jedini broj, i to, što je karakteristično, uglavnom bez suradnje Slovenaca. Nevažan detalj kao i to da je s Ljubom Wiesnerom uredio almanah Grič, koji je isto tako bio efemerida. Haeusler, u poeziji epigon bez ličnih akcenata, potpuno nevažna pojava.

Ne znam da li je potrebno o ovoj vrsti shizoida donositi i najneznatnije detalje biografskog karaktera samo zato, jer su pisali slabe [...] ili manje slabe pjesmice, ili samo zato, jer je o jednoj od tih njegovih pjesama, bolje pjesmičica, A.G.M. imao pozitivno mišljenje, [...]

Karlo H. kao političar, govoreći u beogradskom parlamentu kao eksrepublikanac o svojoj rojalističkoj konverziji, kao dinastičar obraćenik govori čiste gluposti (više–manje medicinske prirode); [...] svoj dramatski i neočekivani prelaz iz republikanstva u rojalizam, ovaj pjesnik obrazlaže ljepotom sremsko–karlovačkog paysagea. Govoriti o H. kao o političaru više je kompromitantno po Seljačku Stranku koja ga je kandidirala, nego po ovog nastranog osobenjaka kakvima je, uostalom, naš javni a naročito politički život onoga perioda vrvio. Čitav njegov ugled temelji se na jednoj jedinoj Matoševoj rečenici kad mu je u okviru jednog svog feljtona citirao jedan stih iz jedne sasvim slabe starofrajlinske [...] spomenarske improvizacije.

HARAMBAŠIĆ, AUGUST

(Barac)

[...]

Čitava karakteristika Harambašićeva kao pjesnika, sasvim je banalna, ispod niveaua. Mislim da ovako ne bi trebalo da ostane. Predstavnik takozvane patriotske romantičarske poezije, Harambašić je kao starčevićanski bard napisao čitavu jednu literaturu budnica, koračnica, davorija, himni, rimovanih proslova, uvijek podjednako postojano, na jedan te isti motiv o ropstvu naroda i o vjeri u narodnu slobodu. Ova politička poezija, jeste imitacija talijanske garibaldinske poezije, ali njegova posvetna pjesma u »Slobodarkama« ispjevana Hrvatskoj: »S tebe su strgli kraljevsko odijelo, izronili tvoje božanstveno tijelo, robinja si tužna, mučenica prava! Izdajom i zlobom svezali ti ruke i t.d.«, jedan je od izvora kasnije kranjčevićevske patetične intonacije tih istih motiva.

Ne bi trebalo zaboraviti niti Harambašićeve fantasmagorije o narodnom jedinstvu, srodnost njegovih pogleda sa Zmajem. Uopće uticaj Zmaja. Harambašiću je bilo »do bolje sreće i ljepše budućnosti jednokrvne braće, koja obitavaju u divnome kraju od Tirola do Balkana, od Dunava do albanskih međa. Taj divni kraj može po mome uvjerenju, u pravi zemaljski raj prometnuti samo jedinstvo i sloboda. To su moji najveći ideali, a njih ćemo oživiti samo onda, kad se stopimo u jedno tijelo, u jednu cjelinu«.

[...]

Ů Čitav Harambašićev pjesnički opus sveli smo na minimum, što se tiče naše ocjene prozvali smo ga, još uvijek dobronamjerno zaobilazno »omanjim kanconjerom patriotske i ljubavne poezije«. Ovaj period prozvali smo »šturim periodom hrvatske poezije«, a misli se na poeziju od osamdesetih godina, međutim tu se javlja paralelno s time Kranjčević, a pomalo stiže i Matoš, tu se već javljaju imena Pavičića i Nazora, i prema tome, kao što je poznato, ni u mnogo boljim poezijama od naše nema kontinuiteta, i prema tome, ako je ta perioda bila štura, onda se ne podudara sa pozitivnim procjenama ukoliko Matoša ili Pavičića ili Nazora svrstavamo u pozitivne pojave. Pitanje je možemo li mu priznati atribut »najboljeg pjesnika hrvatskog nacionalizma i hrvatske slobode«, jer taj hrvatski nacionalizam i ove iluzije o hrvatskoj slobodi, ocrtane programatski i politički, pa ipak su kvalitetno bile iznad ovog našeg »kanconjerista«. Ne treba da se zagomilavamo epitetonima i bilo bi bolje da progovorimo konkretno o njegovim kompilacijama pa čak i plagijatima (Zmaj, Jakšić, Kaćanski, itd. itd.). To što mu patetično priznajemo da je bio starčevićanac, bio je, a pitamo se a tko od hrvatskih poeta onoga perioda to nije bio, sa Kranjčevićem na čelu?

Njegov pojam hrvatske slobode je starofrajlinski larmoyantan, on je više u Šenoinom smislu paysageist, a dalje nisu ni dospjeli u definiciji svoje ljubavi spram ove zemlje nego da pjevaju o »divnom kraju« i još od Mihanovića o »Lijepoj našoj«. Čitav prikaz njegove poezije je slupan zbrda–zdola, moglo bi se reći skrpan. Jedino šta je egzaktno, to je faktografsko nabrajanje, a i to otprilike. Na primjer: »Poslije smrti roditelja, od šesnaeste godine izdržava se sam«. Trebalo bi ipak reći kakva je to preuranjena smrt roditelja bila, a kad se već od šesnaeste godine izdržavao sam, kako je to uspio da ostvari. Konstatiramo kako je »osnovnu školu (njemačku) svršio u Novoj Gradiški«, a bilo bi dobro da se kaže da je to još bilo u vrijeme austrijske vojne krajine ili granice, on je još graničarski đak, koji studira u Zagrebu, i kao čisti provincijalac (duha i ukusa), on ostaje u tom malom gradu od 60.000 stanovnika, da bi na kraju tu tragično i stradao.

»Ne posvećujući nemiru svog vlastitog sentimentalnog osjećaja nikakve naročite pozornosti«, hoće da se kaže da je bio u svojoj ljubavnoj poeziji »retorik«, što je zaista i bio, jer konkretno o njegovoj »ljubavnoj poeziji« ne može se uopće ni govoriti. Treba da se kaže nešto o njegovom parolaštvu. Njegove rodoljubive pjesme, njegovi patriotski motivi jadna su slika zaostale provincijalne sredine, koja upravo u toj retorici pronalazi poetsku formulu svoje narodne svijesti, koja je isto tako kao retorika suđena da se izdimi kao da je nikada nije ni bilo. Trebalo bi progovoriti o žalosnoj bilanci takvih poetskih napora koji svršavaju, na kraju, tragično. A ni to nije dovoljno istaknuto.

Ů Ovako ne može. Trebalo bi preraditi od početka do kraja, uz napomene kako slijede:

I/2–3. »Otac niži činovnik pravoslavne vjere, mati katolkinja«. Otac Srbin, arhivar Virovitičke županije, majka, rođena Julija Beck, bila je Nijemica. Djed Pantelija Harambašić, penzionirani natporučnik krajiški. Taj djed Pantelija zapravo je vodio brigu o čovjeku, i u njegovoj sjeni Harambašić se formirao. To bi trebalo ispitati.

U navođenju građanskih poziva »otac niži činovnik«, nikad nismo konkretni!

I/13–14.

»Trinaest puta bio u zatvoru«, i t.d.

Ne bi trebalo zaboraviti na »Tri molitve«, godine 1886. Suđen »radi smetanja javnog mira na kazan teške tamnice od 15 mjeseci«, a Kokotović, urednik Balkana, na kazan teške tamnice od jedne godine. Motivacija, da je tekst uperen »na otrgnuće kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od jedinstvenog državnog saveza i opsega zemaljskoga monarhije Austro–Ugarske, kao i na podignuće pobune u državi« i t.d. Odležao je šest mjeseci.

I/19–20.7

»Primio 1908 državno namještenje« i t.d.

Slomio se pod banom Rauchom 1908, očito već bolestan, i postao državni tajnik.

I/21. »Doskora umro, pomračena uma«. U svakom slučaju bolje: obolio i umro u duševnoj bolnici.

Čitava karakteristika Harambašićeva kao pjesnika, sasvim je banalna, ispod niveaua. Mislim da ovako ne bi trebalo da ostane. Predstavnik takozvane patriotske romantičarske poezije, Harambašić je kao starčevićanski bard napisao čitavu jednu literaturu budnica, koračnica, davorija, himni, rimovanih proslova, uvijek podjednako postojano, na jedan te isti motiv o ropstvu naroda i o vjeri u narodnu slobodu. Ova politička poezija, jeste imitacija talijanske garibaldinske poezije, ali njegova posvetna pjesma u »Slobodarkama« ispjevana Hrvatskoj: »S tebe su strgli kraljevsko odijelo, izranili tvoje božanstveno tijelo, robinja si tužna, mučenica, prava! Izdajom i zlobom svezali ti ruke i t.d.«, jedan je od izvora kasnije kranjčevićevske patetične intonacije tih istih motiva.

Ne bi trebalo zaboraviti niti Harambašićeve fantasmagorije o narodnom jedinstvu, srodnost njegovih pogleda sa Zmajem. Uopće uticaj Zmaja. Harambašiću je bilo »do bolje sreće i ljepše budućnosti jednokrvne braće, koja obitavaju u divnome kraju od Tirola do Balkana, od Dunava do albanskih međa. Taj divni kraj može po mome uvjerenju, u pravi zemaljski raj prometnuti samo jedinstvo i sloboda. To su moji najveći ideali, a njih ćemo oživiti samo onda, kad se stopimo u jedno tijelo, u jednu cjelinu«.

II/25 i III/1.

U »Slobodarkama« — »postigao je velik uspjeh; u njima je u glatkim stihovima izrazio neobuzdanu čežnju« i t.d.

III/18–19

»Pisao je brzo, gotovo novinarski, ali u glatkim stihovima«.

Ove »glatke stihove« prepisao je Barac »brzo, gotovo novinarski«, nažalost iz Davida Bogdanovića. Samo u Davidu Bogdanoviću mogao je da nađe ovakvu formulaciju:

III/21–22

»zato su se njegove pjesme doimale čitača i onda, kad su bile prazne, povlačeći za sobom i publiku i pisce« i t.d.

[...]

Delikatna stvar dirati u Barčeve tekstove, ali ovako ne može ostati. Trebalo bi preraditi od početka do kraja uz napomene kako slijede.

HARTWIG, NIKOLAJ HENRIKOVIĆ

I, 11–12. Ruska carska arbitraža, javila se u tom tragičnom momentu kao jedina solucija. O carskoj arbitraži trebalo bi dati detaljnije informacije, jer danas nitko više o tome pojma nema. Tako je došlo do Bregalnice 1913.

I, 12, 13. Hartwigova smrt. Da je otrovan po Austrijancima, ova verzija je u psihozi predratnih dana pojačala napetost međunarodnih odnosa, a kad već spominjemo tu intrigu, trebali bismo biti konkretni.

U okviru ispitivanja ratne krivnje za rat 1914–18, postoji još jedan detalj. Dramatski razgovor regenta Aleksandra sa Hartwigom, u predvečerje njegove smrti. Pašić je preko Budimpešte primio obavještenje da su Čabrinović, Grabež i Princip preko Tankosića prešli u Bosnu. Regent s tim povjerljivim telegramom traži obavještenje od Hartwiga. Hartwig rezignirano: u toj stvari ne može da učini ništa, jer je carski vojni ataše ritmajstor Artamonov otputovao u Petrograd.

Ů Uloga ruskoga poslanika na kraljevskom srpskom dvoru u pitanju ruske carske arbitraže oko srbijansko–bugarskoga spora što se tiče demarkacije interesnih sfera u Makedoniji bila je očito samo posrednička. O toj carskoj arbitraži trebalo bi dati detaljnije informacije, jer danas nitko više o tome pojma nema kako su se ti odnosi dramatski razvijali u predvečerje Bregalnice 1913.

Ne znam na temelju čega se motivira poznata verzija o Hartwigovoj smrti, da je bio otrovan po Austrijancima. U psihozi predratnih dana, u neposredno predvečerje Prvog svjetskog rata, između atentata i austrijskoga ultimatuma ova verzija pojačala je napetost međunarodnih odnosa, a kad već spominjemo tu intrigu trebalo bi da smo stvarni, upravo stvarniji. Postoji oko Hartwigovog diplomatskog poslanstva u Beogradu još jedan detalj koji se javlja u historijskoj literaturi toga perioda nevažan za ispitivanje takozvane »ratne krivnje« za rat 1914–18. Riječ je o dramatskom razgovoru regenta Aleksandra sa Hartwigom u predvečerje Hartwigove smrti. Ministar predsjednik Pašić, po »ovoj je verziji primio preko Pešte povjerljivo obavještenje da su Čabrinović, Grabež i Princip preko Tankosića prešli u Bosnu. Regent Aleksandar u vezi s tim povjerljivim telegramom traži obavještenje od Hartwiga pošto se lično zaputio na rusko poslanstvo. Hartwig, okupiran diplomatskim čajem, prima regenta u jednom predsoblju s time da u ovoj stvari ne može da poduzme ništa, jer da je carski vojni ataše Artamonov, u čiju kompetenciju takve stvari spadaju, sinoć iznenada otputovao u Beograd.

HERGEŠIĆ, IVO

I, 4.

»Urednik kulturne rubrike Obzora«, da se briše, jer ispada kao da je to još i danas. Uređivao je, istina, tu mizernu rubriku u Obzoru, pro foro interno i ne tako dugo, da bi ta njegova aktivnost zavrijedila da bude fiksirana u enciklopediji, ni kao vremenski termin, koje se ne navodi ni kao neka naročito vrijedna pojava.

HERODOT

Ne bih ga brisao. Kad bismo imali dokumentaciju, i kad bismo mogli da koristimo citate o našoj zemlji iz Herodota, to ne bi bilo loše. To se podudara s osnovnim direktivama našega plana. To bi bilo dobro, jer smo tako i zamišljali, kad smo govorili o dokumentaciji. Predlažem da se to i ostvari jedamput iz eksperimentalnih razloga i kao primjer.

HINKOVIĆ, HINKO

Ů Trebalo bi ipak konstatirati da mu je pravo ime Heinrich Moyses.

Generalna napomena: Tko će da radi i da obradi poslije nas čitavu ovu našu tugaljivu političku historiju XIX i XX st., sve do svjetskoga rata i do sloma Austrije? Ni jedan od naših prikaza nije ni referat pojedinog lica, nije ni kronika, a kamo li portret. Za noviju političku historiju, eto, pokazuje se na djelu, da smo i mi još uvijek pioniri, a iz socijalističke perspektive ne ću uopće ni da govorim do kog su stupnja naši prikazi nekritički.

Rođen je u Vinici, a odmah se zatim ističe u njegovoj biografiji da je studirao, a gdje je studirao? Koliko je meni poznato studirao je u Beču i u Parizu. Tko ga je slao u inostranstvo i tko ga je školovao? Rođen u Vinici od oca sitnog kramara, po svemu ipak toliko dalekovidnog da ga je poslao u Evropu da uči jezike.

Javlja se 1898, kao urednik »Pravaške slobode« na Sušaku (kad mu je bilo 44 godine) i tu istupa iz uredništva u vezi sa skandaloznim otporom i pobunom najmračnijih provincijalnih duhova, izazvavši zabunu svojim člankom »Fiat lux«. Nije to bio samo njegov prijedlog da je za hrvatsku politiku imperativno da treba da se sporazumije sa Srbima; on je svojim progresivnim stavom, sa svojim zapadnjačkim neprovincijalnim mentalitetom, izazvao sudar sa mentalnom zaostalošću sredine. Ovaj duh mentalne zaostalosti progovara i iz naše kritičke ocjene: »Duhovno vrlo gibak, radoznao, više široko nego duboko obrazovan H. je tipičan predstavnik liberalne inteligencije«. Šta to znači? To znači da tu ocjenu piše netko tko »dubljinu« neke izvjesne kulture ili obrazovanosti prosuđuje takozvanom religioznom mjerom, znači bio je elastičan, ali plitak, a to se poslije i objašnjava zašto je bio »više široko nego duboko obrazovan«, zato jer je — »tipičan predstavnik liberalne inteligencije«. Ovaj »liberalizam« Hinkovićev smeta našega referenta i danas još, a takav se antiliberalan stav, nažalost, podudara i sa dijalektičkim antiliberalizmom današnjice. Treba da skinemo ovog »ideološkog liberalca« pod svaku cijenu, ne podudara se s našim programatskim pogledima ontološkim na ovaj svijet.

»Nakon povratka u Zagreb započeo spiritistički pokret, pokrenuo spiritistički časopis »Novo Sunce« itd.« Neodređeno i smušeno. Što znači »nakon povratka u Zagreb«? On se u nekoliko mahova vraćao u Zagreb, poslije svog dužeg inostranstvovanja oko 1900, kada je nekoliko godina sproveo u inozemstvu, a drugi put god. 1915 kada je bio izabran za narodnoga zastupnika u Brodu i tako se uspio vratiti u zemlju pod zaštitom svoga imuniteta, jer je 1910 suđen na dvije godine zatvora, zbog svojih verbalnih ispada protivi dostojanstva suda, u okviru veleizdajničkog procesa 1909–10. Prema tome budimo egzaktni. Zatim: »Surađivao kod osnivanja Jugoslavenskog odbora« itd. Ipak je suviše sumarno rečeno. On je emigrirao god. 1914, kao politički sumnjivo lice, jer je za vrijeme svoje posljednje emigracije (1911–13) surađivao sa kraljevskom srbijanskom vladom kao jedan od zakonodavnih referenata kod donošenja novog srbijanskog kaznenog zakona. Našao se u Italiji u predvečerje svjetskog rata i nije samo surađivao kod osnivanja Jugoslavenskog odbora, nego je u okviru Jugoslavenskog odbora bio jedini politički predstavnik, kao mandatar hrvatskoga Sabora i kao takav izabran je za potpredsjednika, a kao potpredsjednik Jug. odbora igrao je veoma važnu ulogu u samim akcijama odbora, pak je u tome svojstvu i otputovao u Sjevernu Ameriku.

Kad naš referent kaže da je »u Americi razvijao propagandu za državno ujedinjenje Južnih Slavena«, onda se on gubi u najtipičnijem trbuhozborstvu, jer »propagandu za državno ujedinjenje Južnih Slavena« razvijali su svi članovi Jug. odbora, pa zato on i nije otputovao u Ameriku, nego obratno, on je u Americi god. 1918 došao u otvoreni sukob sa predstavnicima kraljevske srbijanske diplomatske vlasti i u principijelnom tumačenju Krfskog pakta, on je došao u otvoreni sukob sa predsjednikom Jug. odbora, pak je kao principijelni demokrata i republikanac i protivnik centralističkih tendencija povukao i sve konsekvencije i istupio iz Odbora.

»U novoj državi H. nastavlja publicističku djelatnost« itd. i to je rečeno zaobilazno, jer je po povratku iz inostranstva god. 1919, respektive u borbi izbornoj za konstituantu 1920, zauzeo beskompromisni anticentralistički stav i prema tome nije tačno »da se je poslije 1918 povukao iz političkog života«, jer se 1920, na općinskim izborima u Zagrebu kandidirao kao republikanac. Mandat mu je bio poništen, (nisam siguran) ili je iz principijelnih razloga poslije poništenja komunističkih mandata demonstrativno predao demisiju. Prema tome nije se »povukao iz političkog života«, jer je, svojim memoarima, a naročito svojom aktivnošću pri rasvjetljivanju političke uloge Luje Vojnovića za vrijeme Prvog svjetskoga rata, u tom pogledu bio beskompromisno anticentralistički angažiran. Ne treba apostrofirati slučaj Luje Vojnovića na ovome mjestu, predlažem da se briše, to jest, ukoliko se ne bi brisalo, trebalo bi progovoriti o čemu se radilo, a to na ovome mjestu i nema mnogo smisla.

Iz principijelnih razloga želio bih da konstatiram pitanje njegove konverzije. Župnik Svete Marije dr. Beluhan, objavio je o konverziji Hinka Hinkovića jednu brošuru, koja sama po sebi nije naročito zanimljiva, ali osvjetljava primitivne metode kojima se bavio naš proselitizam još u najnovije vrijeme. Bolujući od karcinoma, on je za posljednje dvije–tri godine pred svoju smrt pokazivao očite simptome staračkog nesnalaženja u prostoru i u vremenu, a samo time može se objasniti i to da je primio kao kraljev dar onih 100.000 dinara, koje mu je lično predao agent visokog dvorskog povjerenja dr. Radenko Stanković, kasniji kraljevski namjesnik poslije Aleksandrove smrti. Govorilo se da je ovaj proziran manevar korupcije moralne sa očito kompromitantnom namjerom bio proveden da se baci sjenka na moralni profil staroga gospodina, na temelju fame da postoje njegovi politički memoari, koje pisac ovih redova sprema da objavi u njegovo ime poslije njegove smrti.

HLAVATY, ROBERT

Liječnik zubar i slikar. Takvih imamo u serijama. Nema mu mjesta niti u Likovnom leksikonu.

HOLZAPFEL, IGNAZ

Da li je Ignaz ili Ignac?

Pjesnik, do koga Prešern nije držao ništa. Šta je uradio? Objavio je nekoliko pjesama. Preveo je jednu latinsku pjesmu. »Slavinju« časopis, koji vlasti (Metternich!) nisu dozvolile, Slodnjak spominje u svojim natpisima veoma često! Potpuno suvišno. To je časopis, koji se nije pojavio ni kao mrtvorođenče.

U vezi s tom »Slavinjom« kod Holzapfela (I, 8–11): »Godine 1824 bio je, kao tek zaređeni svećenik, posrednik između svoga kružoka i dva starija, za slovensku književnost zagrijana svećenika pri osnivanju časopisa »Slavinja«, koji vlasti nisu dozvolile«.

»Tek zaređeni svećenik, posrednik između svog kružoka« — pitamo se kakav je to kružok o kome se ne govori ništa i koja su to »dva starija, za slovensku književnost zagrijana svećenika« između kojih H. posreduje pri osnivanju »Slavinje«, do koje nije došlo. Smatrali su ga (čini se pravom) za nemškutara, a jedino što se može salda–kontirati u njegovu korist jeste, da je ostavio 50.000 forinti za gluhonijeme. Da li je to razlog da ostane u E.J.? Mislim da nije.

HORMANN, KONSTANTIN

I, 1. »Visoki činovnik Zemaljske vlade«.

Nije nikakav visoki činovnik, nego treba da se navede čin. Kako Ilija Kecmanović piše to smo utvrdili već u nekoliko varijanata. Istina je da Kosta Hormann nije neka naročito simpatična i pozitivna pojava, i da je u našim prilikama odigrao korozivnu ulogu. Međutim, što znači karakteristika da je netko (u ovom slučaju Kosta Hormann) »dobar katolik«? Biti dobar katolik ili dobar pravoslavac, to je ordinarna fraza. Bilo je veoma dobrih katolika, koji nisu bili klerikalci, upravo zato jer su bili dobri katolici, a dobar katolik i klerikalac nisu podudarni pojmovi. Ako je uživao povjerenje klerikalnih krugova u Beču, kao što Ilija tvrdi da jeste, onda nije bio dobar katolik. O čovjeku kao uredniku »Nade« ni riječi. Ovako ne može.

Ů »Visoki činovnik zemaljske vlade« itd. Nije bio nikakav »visoki činovnik zemaljske vlade«, nego treba da se navede što je u svojstvu tog svog visokog činovničkog položaja u okviru zemaljske vlade radio i kakve je funkcije vršio. Referent je Ilija Kecmanović. Kako taj Ilija Kecmanović piše i kako on to obrađuje bosansko–hercegovačke neuralgične teme to smo utvrdili već u nekoliko navrata. On se bavi fortifikacijama svog vlastitog rasnog i nacionalnog poslanstva u ovoj bivšoj turskoj provinciji kao klasičan predstavnik mentaliteta jednog Stanoja Stanojevića. Hörmann mu je dobra prilika da izdovolji sve svoje instinkte »antiaustrijske«, danas, kad je to potpuno bespredmetno. Historijska je istina da Kosta Hörmann nije bio neka naročito simpatična i pozitivna pojava i da je u ovim našim zapletenim bosansko–hercegovačkim prilikama i odnosima odigrao otrovnu, više od toga korozivnu ulogu. U okviru postokupacionog perioda BiH Kosta Hörmann bio je austrijski kulturtreger u najnegativnijem smislu te riječi, ali Kecmanovićeva tendenca da čitav njegov aktivitet karakterizira time da je Kosta Hörmann bio »dobar katolik«, krije u sebi izraziti politički prizvuk kao biva Kosta Hörmann kao »dobar katolik« provodio je u Bosni »dobru katoličku politiku«, što znači u ovom slučaju austrofilsku, to jest hrvatsku politiku. Biti »dobar katolik« ili biti »dobar pravoslavac« to je ordinarna fraza, koja izgovorena danas s naročitim prizvukom između redaka dobija posebnu dimenziju. Bilo je veoma dobrih bosanskih katolika koji nisu bili »klerikalci«, i upravo zato, jer su bili »dobri katolici« nisu bili austrofili, kao što je bilo i vrlo mnogo »dobrih pravoslavaca« koji su bili bečke i peštanske kreature. Ako je Hörmann uživao povjerenje »klerikalnih krugova u Beču«, kao što to Ilija Kecmanović tvrdi da jeste, to nije imalo nikakve veze sa »dobrim katoličanstvom« nego sa bečkom politikom, a da je čovjek kao urednik »Nade« bio protagonista te bečke politike, o tome nema sumnje i da je ona bila kompromitantna, to se ne može negirati, ali ako se između redaka podrazumijeva da je taj Hörmann među svojim suradnicima imao i takve prominente kao što je Kranjčević, onda ovaj natpis Kecmanovićev trebalo bi da bude ipak donekle retuširan.

HORVAT, MILAN

I–3. »Studirao pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu na kome je i doktorirao«. U bezbrojno mnogo sugestija rečeno je, da se ovi podaci svedu na leksikografski minimum: Doktor prava, koji se posvetio muzici i t.d. Horvat Milan je nesumnjivo jedan od naših najnadarenijih dirigenata i prema tome trebalo bi nešto reći o njegovim nesvakodnevnim sposobnostima. Između ostaloga on je kao dirigent, ako se može reći tako, kongenijalno lansirao Šuleka, i ne samo kod nas nego i u inostranstvu. Trebalo bi reći isto tako, koji su to elementi po kojima se odvaja od našeg dirigentskog prosjeka. On se afirmirao i u inostranstvu kao markantna dirigentska pojava. Ovdje je u našem prikazu sveden na minimum. Ta se tendenca u slučaju Milana Horvata javlja na raznim stranama.

HORVAT–KIŠ, FRANJO

I. (Miroslav Šicel).

Ne dolazi u obzir.

II. Tekst je sveden na minimum. Njegovi »Istarski puti« svakako su više nadareni od beletrističkog prosjeka onog vremena, kada se o nekim imenima iz istoga perioda u našoj enciklopediji govori kao o prominentima. Nismo pravedni. Koliko se sjećam, postoji još neka varijanta o Horvatu Kišu koja je već bila predmetom razgovora između M. U. i mene.

HORVATH, JOSIP

I/2. Da se provjeri kako je to s njegovom suradnjom u »Obzoru«. On je svakako bio urednik Jutarnjeg lista do 1941. Nikako nije »pionir novinarstva«, jer bi to značilo da naše novinarstvo počinje poslije Prvog svjetskog rata. Nije redaktor L.Z. Isto tako I/11–13 da se briše.

HREN, TOMAŽ

Biskup ljubljanski. I, 1–18 može da se reducira na polovinu.

Protestantski konvertit, koji u svojoj dvadesetosmoj godini postaje kanonik, a u tridesetidevetoj biskup ljubljanski.

I, 8,9,10. »S protestantizmom se obračunavao izgonom vjerskih protivnika, rušenjem crkava i spaljivanjem protestantskih knjiga«. Znači gonio je protestante, rušio crkve i spaljivao knjige. Da to nije radio ne bi bio postao ljubljanski biskup.

I, 10–11. »U službi vladareve apsolutističke politike slabio je feudalni partikularizam«. Potpuno nejasna formulacija i predlažem da se briše.

I, 19–21, i t.d.

»Hrenov rad za domaću književnost nije opsežan, ali on je barem donekle nadoknadio zakašnjenje svojih prethodnika«.

Čisti nonsens. Čime je Hren »barem donekle nadoknadio zakašnjenje svojih prethodnika« u svome radu »za domaću književnost«? Njegov rad nije doduše »opsežan«, ali se taj rad koji nije opsežan, ali se »za domaću književnost« sastoji od toga, da je sastavio »na slovenskom jeziku Obrazac prisege za vjerske osumnjičenike« i objavio neke sinodalne dekrete i na slovenskom jeziku. Čudan rad za domaću književnost.

[...]

II, 5–6. »on je u protureformacijsko doba sačuvao slovensku književnu tradiciju«.

Nikad se mi ne ćemo oteti ordinarnom zaglupljivanju. Sačuvao je čovjek slovensku književnu tradiciju tako, da je gonio protestante, rušio crkve i palio protestantske knjige pisane slovenskim jezikom i sastavio jedan Obrazac prisege za vjerske osumnjičenike. To što je kontrareformacioni proselytizam promicao slovenskim lekcionarima, moglo bi da ima samo u onom slučaju jednu književnu vrijednost, da nam je autor rekao o čemu se radi. Kakvim je jezikom pisao, i da li taj jezik predstavlja u razvojnoj etapi slovenštine viši stepen od onog jezika, kojim su pisane knjige koje je palio.

Ů Evo jedne epistole o biskupu ljubljanskom, kontrareformatoru, koga spašavamo kao književnika, čiji rad »za domaću književnost nije opsežan, ali je barem donekle nadoknadio zakašnjenje svojih prethodnika«.

Čisti nonsens. Protestantski konvertit, neka vrsta odmetnika lutoranskog, »koji u svojoj 28. godini postaje kanonik, a u 39. ljubljanski biskup«, za nas je čovjek koji je bio antifeudalac, kao biva neka vrsta progresivnog elementa: u službi vladareve apsolutističke politike slabio je feudalni partikularizam«. Potpuno nejasna formulacija i osim pobožne želje našega referenta, čini se da nema druge svrhe, nego ublaži i razvodni portret ovoga biskupa, za koga sami tvrdimo da se »obračunavao s protestantizmom izgonom vjerskih protivnika, rušenjem crkava i spaljivanjem protestantskih knjiga«. Znači: biskup je gonio protestante, rušio lutoranske crkve i spaljivao knjige, sasvim normalno i logično, jer da to nije radio ne bi bio mogao postati ljubljanski biskup, ali je zato ipak zaslužan »za domaću književnost«. »Njegov rad nije doduše opsežan«, no uza sve to sastoji se od toga da je sastavio »na slovenskom jeziku Obrazac prisege za vjerske osumnjičenike« i »objavio neke sinodalne dekrete i na slovenskom jeziku«. Čudan rad za domaću književnost, kad mu skidamo kapu i do crne mu se klanjamo zemlje, zbog čega, zbog toga jer je »uvažavanjem književne osnove koju su stvorili protestanti« — »u protureformacijsko doba sačuvao slovensku književnu tradiciju« itd. Beznadan slučaj. Nikada se mi ne ćemo oteti ordinarnom zaglupljivanju. Sačuvao je čovjek slovensku književnu tradiciju tako da je gonio protestante, rušio crkve i palio protestantske knjige pisane slovenskim jezikom, a sačuvao je slovensku književnu tradiciju sastavivši jedan Obrazac prisege za vjerske osumnjičenike. To, što je kontrareformacioni proselytizam promicao i propagirao slovenskim lekcionarima, moglo bi da ima samo u onom slučaju neku književnu vrijednost da nam je autor naveo bilo kakav pa i najminimalniji dokaz o čemu se radi, kakvim je jezikom pisao i da li ovaj jezik predstavlja u razvojnoj etapi slovenštine viši stepen od onog jezika kojim su pisane knjige koje je palio. Tako dugo dok se ova tema ne konkretizira u smislu ove direktive, nema smisla da bude uvrštena.

HRISTIĆ, FILIP

Beogradska redakcija šalje nam redigirane i precrtane tekstove tako da nismo u stanju utvrditi, tko je proveo skraćivanja. Bilo je već rečeno u generalnim direktivama da svaka redakcija mora biti signirana. Kao kod mnogobrojnih naših prikaza, oni vrve detaljima više–manje karijerističke činovničke naravi, samo prikaza ličnosti i čovjeka nema.

HRISTIĆ, NIKOLA

Najpre podoficir Graničar (austrijski), zatim Garašaninov policajac, poslije državnik! U redu.

I, 7–10. »Na toj dužnosti gonio je učesnike u Tenkinoj zaveri, ali je do te mere sačuvao glas ispravnog i disciplinovanog činovnika da ga je knez Miloš ubrzo vratio u službu«.

»Do te mere«? Do koje mere? Da ga je knez Miloš ubrzo vratio u službu... Što znači to? To znači da je katonska ličnost knjaza Miloša kao pointer neprekidno njuškala za ispravnim činovnicima (kao za zečevima) samo da ih vrati u službu, jer su knjazu Milošu »ispravni činovnici« bili, kao što je historijski poznato, jedini ideal... Ispravan činovnik je jedno, a disciplinovan činovnik je nešto sasvim drugo. Disciplinovani činovnici (austrijski graničarski podoficiri, provincijalni policajci) gone učesnike u raznim zaverama do te mere ispravno, da ih bacaju iz službe, a knjaz ih ubrzo vraća u službu, da bi dalje gonili građane do te mere ispravno kako to već knjazu odgovara... Takvo pisanje nema nikakva smisla, uzme li se u obzir da se radi o enciklopedijskim tekstovima. Ovi mali kratkovidni i zlobni nasilnici, siledžije i tirani, podoficiri policijski, simboli knjaževskog nasilja, u prilikama kakve su vladale kod nas oko polovine XIX st., ispadaju kao državnici.

[...]

HRVAT (1919–29)

Treba da ostane, ali ne ovako kako »ne treba ići«, nego da se dopiše što je taj list propovijedao, tko je u njemu sarađivao, čiji je organ bio, što je bila ta »Hrvatska zajednica«, kako je nastala, tko ju je organizirao, u koju svrhu i kako je, na kraju, nestala. Trajanje ovog dnevnika obuhvaća ravno punih deset godina od političkog ujedinjenja 1918 pak do šestojanuarske diktature. Vidi Trumbić i sve u vezi s njim!

HRVATI, HRVATSKA KNJIŽEVNOST

(Marin Franičević) Imprimatur, kako jeste.

I/14–13.

Od IX do XI st. »Prvi počeci hrvatske književnosti odnosno pismenosti vezani su uz obred i zajednički svim južnoslavjesnkim narodima«.

Mislim kao uvod, da je suviše apstraktno i neodređeno i trebalo bi nešto reći o kakvom se to »obredu« radi. Nekoliko redaka o ambijentu u toj prvoj fazi kulturnohistorijskih dodira sa zapadnom i istočnom crkvenom hijerarhijom.

Inače je prikaz vrlo dobar, i Marin Franičević po svemu ispada za nas kao akvizicija.

HRVATI, KAZALIŠTE

Ů (Batušić)

I/2

»Na političko–geografskim odvojenim sektorima, jadranskom i gornjohrvatskom«.

Kad već, onda geopolitičkim sektorima i t.d.

U smislu jedne generalne napomene, podjela hrvatskog teritorija na geopolitičke zone, jadransku i gornjohrvatsku, nije logična, kada se govori o kulturnohistorijskim komponentama. »Gornjehrvatsko područje« kao politički pojam odgovarao bi jadranskom samo u onom slučaju kad bismo jadransko područje zvali »donjehrvatskim«, što ne činimo. Ako je područje »jadransko«, onda je ono »gornjehrvatsko« posavsko ili posavsko–podravsko i t.d. i t.d.

I/4–5.

»Osim jezika, dakako uz dijalektalne razlike, nema između njih do XVIII st. izrazitih paralelizama« i t.d.

Nije tačno, ni historijski ni politički! »Prvi kontakti« nisu uspostavljeni u XVIII st., nego traju od arpadovskih do korvinskih dana preko anžuvinskog perioda neprestano, sve do pada Venecije.

Prema tome ove teze, koliko se tiču kazališnog života, mogu se brisati, da se ne bi unijela zabuna principijelne naravi.

Pregledavši čitavu panoramu čitalac stiče impresiju da oba sektora, jadranski i panonski ili kao što ga autor zove »gornjohrvatski« ne bi trebalo tretirati podvojeno, jer tako dolazi do protuslovlja.

Pod 1/5 tvrdi se da nije bilo kontakta, a V/1–4 biskup Kažotić (svakako Mediteranac kao zagrebački biskup), eliminira liturgijske igre i t.d.

I/7–25.

Kulturnohistorijski uvod o Histrionima i o Mimusu (I/14–15) i o Mimusu koji »ne poznaje interpretaciju određenih tekstova, već zabavlja puk na raznovrsne načine« (I/20–21) i t.d., predlažem da se sve briše od I/1–21. Tekst bi trebao da počne sa I/21 »Svjetovni teatar s izvedbom književnih djela javlja se u Dubrovniku u prvoj polovini XVI st.« i t.d.

II/11, 12–13.

»To dopušta pretpostavku, da se primjenjivao način inscenacije, kakav je Držić mogao upoznati u Sieni 1538–43« i t.d.

Dakako da je mogao. I u Sieni i u raznim drugim gradovima.

II/23–24.

Rečeno je bilo u generalnoj napomeni da bi ove amateurske glumačke družine »Orlove, isprazne, smetene i nedobitne« i t.d... trebalo ipak konkretizovati. Kakvi su to »Orlovi«?

III/7–8.

»Posebnu vrijednost imaju lokalizacije Moli#rea« i t.d.

Poslije Držićeva Pometa ove Moli#reovske parafraze najdragocjeniji su doprinos scenskim vještinama kod nas. Igraju se čitavo jedno stoljeće, poznate su i razrađene danas u literaturi, ne bi trebalo preći preko njih en passant.

Šta je sa »Dubravkom« i guarinijevskim varijantama uz opernu muziku?

III/22.

Ovaj prioritet hvarskog teatra »jedna od prvih kazališnih građevina ranobaroknog tipa, ostvarena izvan Italije« i t.d., trebalo bi zaista utvrditi. Kakve su to građevine koje su ostvarene izvan Italije?

IV/4–19.

Čitava struktura ove panorame nije najsretnija. Razvrstavanje same teme po gradovima nije logično, jer se uvijek jedna te ista tema parafrazira iznova. Ako već ove liturgijske igre treba da uđu u historiju »hrvatskog kazališta« (što mislim da je suvišno), onda bi bilo bolje materiju razvrstati kronološki po epohama, po vrstama igara vremenski, sveobuhvatno u perspektivi, a ne po gradovima. Ove liturgijske igre (koje glume medievalne, cehovske bratovštine) igraju se od Budve do Splita i do sjevernog Primorja a i na kontinentu sinhrono, kao što se to lijepo vidi IV/20–25 i V/1–5.

IV/15–16.

»Dominacija talijanštine potpuna je u Rijeci, gdje je sredinom XVIII st. podignuta drvena građevina« i t.d. sve do IV/19, da se briše kao potpuno suvišna konstatacija, jer gdje već dominacija talijanštine nije bila potpuna u našim primorskim gradovima.

V/3–5.

Ukoliko bi prikaz liturgijskih igara ostao onda bi ovdje brisan tekst o Kažotićevoj eliminaciji ostavio.

V/18–19.

»Od 1644 (glumilo se) povremeno i na hrvatskom jeziku (Croatico sermone, što dakako znači na kajkavskom). Ne razumijem što znači ova emendacija »što — dakako«? Prije svega zašto »dakako«, i po čemu, »croatico sermone« ne bi bilo dovoljno? I po čemu mi znamo da se 1644, glumilo baš kajkavski i da među tim đacima nije bilo glumaca i iz drugih krajeva?

VI/6–9.

»Kontakt sa sredinom bio je samo djelomičan; izvedbe na trgovima i na otvorenom bile su namijenjene javnosti« i t.d. i t.d.

Kontakt je djelomičan, »samo djelomičan«, a izvedbe na trgovima su javne, prema tome kontakt nije djelomičan kad je sajmarski, forainski.

VII/6.

»Ove družine podržava feudum, koji im daje prilike da nastupaju u gornjogradskim palačama« i t.d.

Taj feudum!!! Tko je to?

VII/11.

»Razina njemačkih družina varira, repertoar svojom šarolikošću odražava bečku teatarsku produkciju, a sadržava operu« i t.d.

Ja mogu da zamislim da je Batušiću već davno dosadilo pisati o teatru, ali ovako ipak ne može.

VIII/3.

»U plimi ilirskog patriotizma sve se više manifestirala težnja, da se kazalište nacionalizira«.

»Nacionalizirati« znači nešto drugo u socijalističkoj terminologiji, danas.

VIII/4–5.

»Kao rezultat nastojanja rodoljubivih radnika« i t.d.

»rodoljubi«, »rodoljubivi radnici«, »radnici rodoljubi« i njihova patriotska nastojanja u plimi patriotizma i na kraju VIII/9–11:

»Ovim je događajem i datumom obilježen početak razdoblja novije hrvatske kazališne umjetnosti, pojava štokavštine na pozornici i začetak glumačkog profesionalizma na Slavenskom Jugu«.

Početak razdoblja i začetak profesionalizma i t.d.

VIII/18.

»Historijski događaj značila je 1864, izvedba Ljubavi i zlobe« itd.

VIII/24–25.

»Poslije pada apsolutizma dolazi u kazalištu 24. XI. 1860 do historijskih demonstracija« i t.d.

Dogovorili smo se i utvrdili historijski, da ovaj prokleti »apsolutizam« nije pao! Kamo je on pao, kada se ustav isto tako »apsolutistički« dekretirao? Moglo bi se reći i ovako: pošto je ustav apsolutistički dekretiran, dolazi u kazalištu do historijskih demonstracija. A koje su to »demonstracije« bile? To je bila demonstracija od 24. XI. 1860, u predvečerje svete Katarine, specijalne zaštitnice hrvatske mudrosti, kad su gimnazijalci, svijesni toga da sutra nema škole, vikali švapskim glumcima »Abzug«. Tako je nestalo »njemačkih glumaca« IX/1: »njemački glumci i jezik protjerani su s pozornice« i »hrvatska drama ostaje konačno sama i samostalna«... hrvatska drama ostala je zaista sama, manje samostalna, ali u svojoj osamljenosti podjednako jadna.

VIII/23–24.

»U razdoblju Bachova apsolutizma germanizatorski pritisak onemogućuje kontinuitet hrvatskih predstava, i one se javljaju samo povremeno.«

Reci hrvatski, brate, šta se hrvatski glumilo za ovih devet godina!

IX/9–10.

»Šenoa, koji se suprotstavlja bečkom repertoarnom kalupu«.

Reci zašto, po čemu, kako, konkretno šta je uradio da se suprotstavio, ako se suprotstavio bečkom repertoaru! Zašto kalupu?

X/5–6.

»Izuzevši Derenčina (1880–81), uprave su bezlične i birokratske«.

Po čemu Derenčin to nije bio?

X/6–7.

»Sve veće financijske teškoće daju režimu Dana Khuena povod da 1889 ukine operu«.

Još danas imamo pune gaće od straha pred Khuenom, sedamdeset godina pošto je ukinuo hrvatsku operu. Pišemo o »financijskim teškoćama«, koje su Khuenu dale povod da ukine hrvatsku operu. Kao da se ostale opere svijeta od onda pa do danas ne bore s financijskim poteškoćama. Spašavajući Khuena pred pokoljenjima, upravo tim »sve većim financijskim teškoćama, koje su mu dale povod da ukine hrvatsku operu«, mi zaista vršimo naivnu rabotu. Satro je čovjek operu, jer je bila hrvatska, a ne zato jer je bila pasivna. I danas je pasivna, i sve su madžarske opere i danas pasivne zajedno s našima.

X/10–11.

»Nova zgrada — današnje hrvatsko narodno kazalište na Trgu Maršala Tita« — mislim da je suvišno da se to Hrvatsko narodno kazalište lokalizuje u enciklopediji sa punom adresom, a kad već, da se kaže i koji je broj.

X/9.

Miletićev »novi duh i zamašite reforme«.

X/22–23.

»Brigu za jezičnu ispravnost prijevoda i čist govor vodi dramaturg N. Andrić« i t.d. Briši to! Rezolutno briši to, jer to predstavlja mizeriju o kojoj ne treba govoriti u enciklopediji.

XI/7–8.

»Kad je organizam kazališta bio u punom zamahu« — Miletić odstupa. Stvaralački zamah organizma?

XI/9.

»Repertoar nosi pečat njegovih smjernica«.

XI/15.

»Malomještani«. Navedi u originalu!

XII/8–9.

»Uslovi za ustaljivanje gdje je — paralelno s buđenjem nacionalne svijesti i spoznaje o pripadnosti narodnoj zajednici« i t.d.

Što je nacionalna svijest, ako nije spoznaja pripadnosti »narodnoj zajednici« i t.d.?

»Buđenje nacionalne svijesti« u okviru Prvog svjetskog rata, koji je potpuno paralizirao kazališni život, ovaj put »na Hrvatskom Jugu«. Prema tome hrvatska nacionalna svijest budi se tek u okviru Prvog svjetskog rata, gdje — na »Hrvatskom Jugu« odakle je prije tisuću i više godina doputovala u Panoniju i t.d. i t.d. Ostavimo to!

XIII/9–10.

Briši »Teatro Verdi«! To su se sjetili Madžari, da se Vlasi ne dosjete da se zove »Comunale«, a Verdijevim imenom je prozvan tek za D’Annunzija, danas, nosi ime Zajčevo.

XIV/3–4.

»Prije Prvog svjetskog rata dobiva kazališni život određenije forme u Varaždinu i Osijeku«. Briši to! Što znači »prije Prvog svjetskog rata«? To znači od početka stvaranja svijeta do 1914.

XIV/5.

Pad se apostrofira »bečki arhitekt H. Helmer«, treba toj firmi dati puni naziv Helmer i Fellner. Da li je važno da se govori o tome da je ta firma projektirala teatre »širom srednje Evrope« ili u varijanti »u nekim drugim evropskim gradovima«? Kakva je to Evropa Pešta, Krakow, Graz, Beč, Lavov, Agram, Varaždin i t.d.? Navedi gradove direktno, ako je potrebno.

XIV/9–10.

Osječki teatar »često se bori za opstanak, ali ustraja i održava se«. A tko se u ovom darwinističkom svijetu ne bori za svoj opstanak?

XIV/18–19.

Zagrebačko kazalište »daje koncesije sistemu« — »u repertoaru i prigodnim oportunističkim priredbama«. Ili da se briše, ili da se konkretno navedu te koncesije, ukoliko je to važno, da se ne bi XIV/19 moralo ponovno braniti to nesretno kazalište da »ali s druge strane izvodi i oficijelno neprijateljske pisce« i t.d.

Potpuno suvišno, treba prestilizovati!

XV/4–7.

»Birokratizirana su, podvrgnuta policijskoj cenzuri« i t.d. a konačno »uvučena u vrtlog partijsko–političkih obračunavanja«. Koja su to partijsko–politička obračunavanja? Ovo retrospektivno radikalno obračunavanje sa »centralističkom SHS odnosno monarhističkom Jugoslavijom pod monarhističkom diktaturom« i t.d., to smo se već davno i principijelno dogovorili da rješavamo protokolarno evazivno, bez nekih revolucionarnih apostrofa.

XV/11–12.

Upravu Julija Benešića 1921–26, ne bih prozvao »svijetlom pojavom«. Reci bez fraze, navedi visinu umjetničkog niveaua i t.d.

XVI/4.

»Gostovanje MHAT pozitivno djeluje na razvoj umijeća glume«.

Bez obzira na »umijeće glume«, briši to!

XVI/24–25.

Jedan detalj koji spada u historiju teatra, ali nikako u enciklopediju.

XVIa/2:

Benešićevi nasljednici i t.d. Briši to!

XVII/9–10.

»Afirmirali su se u svjetskim relacijama«. Briši to, te »svjetske relacije«!

XXII/9–14: Da se briše.

Na kraju: Predlažem da se sve liturgijske igre brišu, isto tako i sve diletantske i amateurske družine, jezuitski i seminarski teatri. Jer kad već govorimo o amateurima iz XVIII stoljeća, zašto se ne bismo raspisali i o Freudenreuchovim kazališnim dobrovoljcima? Bilo ih je nekoliko hiljada! Isto tako i o katoličkim teatrima pod vedrim nebom, Širola, Deželić na Trgu sv. Katarine, u Nadbiskupskom parku. Teatar pod vedrim nebom Treščec–Bach u Maksimiru. Teatar na radiu i na kraju teatar na televiziji.

HRVATI, KNJIŽARSTVO KOD HRVATA

(Za razgovor s M.U.)

Treba ponovno preraditi ab ovo. Ovako ne može, a prije svega skratiti na činjenice i osloboditi od potpuno suvišnog narativnog balasta. Prelazim na temu:

Prije svega generalna napomena kao uvod.

Kakve su to bile »štamparije«, odmah na početku ovog izuma? To su bile štamparije sa slovima od jednog tabaka maksimalno, prenosne, na jednom magaretu. Slagalo se obično po pola tabaka maksimum i štampari selili su se kao majstori i mijenjali mjesto boravišta po narudžbi, danas ovdje, a sutra tamo, što ne znači da su štamparije djelovale u pojedinim mjestima kao stalne ustanove, a osim toga, kad se govori o nekoj štampariji da je negdje osnovana kao ustanova, to bi trebalo i dokazati da je doista tako i bilo.

I/1.

»I kod Hrvata je postanak i razvoj knjižarstva najuže povezan s postankom i razvojem štamparstva«, i t.d.

Dakako da je tako bilo, ali ukoliko autor tvrdi da su »štampari bili i prodavači svojih produkata i nakladnici«, to kod Hrvata, odmah, na početku ne štima, jer ako su prvi hrvatski knjižari bili kanonici, oni su bili prije svega kanonici, a zatim tek štampari, što po svemu, kako se ovdje navodi nisu to ni bili, jer su štampari bili Gašpar Turčić i Grgur Senjanin, a ne kanonici Baromić i Bedričić. Štampare autor zova »suradnicima« naših kanonika, a zapravo su ovi »suradnici« bili pravi »knjižari« jer se tvrdi da su oni raspačavali knjige, a ne kanonici. Prema tome I/1–10 trebalo bi prestilizirati.

Sve to nije jasno.

[...]

XV/9–15

O, gospode, kakav li je to bio »preobražaj koji je nakon 1945 u novoj Jugoslaviji zahvatio sve grane našeg privrednog, društvenog i kulturnog života, donio je promjene i u knjižarstvu«, kakav li je to bio »preobražaj« koji je »knjižare pretvorio u narodno vlasništvo«, u »općenarodno vlasništvo«.

[...]

HRVATI, KNJIŽEVNI JEZIK

(Jonke)

I/1.

»U prvim desetljećima XIX st. hrvatska je književnost podijeljena još po dijalektima »sjeverozapad, istok i jug, a krajnji zapad« i t.d. Kajkavski dijalekt, štokavski dijalekt, čakavski dijalekt, i t.d. Osim toga sve geografske koordinate su potpuno krive. Zašto dijalekte dijeliti na zone?

I/6.

»Potpomagana svakako i državnopolitičkom rascjepkanošću« i t.d. Sve što je rečeno pod I/1–8 dalo bi se prestilizovati jednostavno i neposredno:

»Podvojenost hrvatske književnosti, uslovljena dijalektima i političkim granicama bila je trajnim izvorom slabosti za razvoj literature jednog malog porobljenog naroda« i t.d.

Isto tako I/8–18. I to bi se moglo prestilizovati:

»Inspirirani društvenim i kulturnim pokretima zapadnoevropskim hrvatski književnici postaju propovjednici političkog i kulturnog ujedinjenja svih hrvatskih i južnoslavjenskih zemalja i pokrajina, ističući jedinstvo književnog jezika kao jednog od najosnovnijih preduslova književnog i kulturnog razvoja južnoslovjenskih naroda« (a među njima, razumije se samo po sebi, i hrvatskoga)!

I/19–21.

»Nije stoga čudo, što u rješavanju tog važnog pitanja najaktivnije djeluju kajkavac Ljudevit Gaj, štokavac Vjekoslav Babukić i čakavac Ante Mažuranić« i t.d.! Ljudevit Gaj nije bio nikakav »kajkavac«, nego baš pravi pravcati Švaba. Majka mu nije znala ni beknuti, a nažalost ni njemački, što se vidi iz njenih pisama. Ovo sveto hrvatsko trojstvo kaj–što–čakavštine, ne djeluje ni najmanje utješno...

II/7–8.

»Problem uvođenja štokavskog dijalekta ijekavskog govora«. Zašto ne južnog?

II/10–12.

Predlažem da se ovaj citat iz Draškovićeve disertacije »u kojem sve izreći moguće jest što srdce i pamet zagteva« briše, kao neprijatno svjedočanstvo vremena, više–manje jedan dokumenat kulturne zaostalosti. Isto tako

II/13–16.

Da se rezolutno briše!

II/20–

»Kad se mladi hrvatski rodoljubi 1835« i t.d. Briši ili prestilizuj ove »mlade hrvatske rodoljube«.

II/22–23.

»Ova pojedinačna nastojanja poprimila su kolektivno, općenarodno značenje«? Bolje: Kad je 1835 pokrenuta Danica i t.d.

Riječ je zapravo u čitavom prikazu o ilirskoj grafiji, a ne o jeziku. Kad je riječ o jeziku, trebalo bi prikazati ili ilustrirati kako se u ono vrijeme pisalo između Miklošića, Kristijanovića i Zagrepca i Mede Pucića i Mažuranića. Vidi Strossmayerove govore iz onoga perioda. Vidi jezik Starčevića. Vidi raspon između Andrije Dorotića i Vrhovca i Šenoe. To je problem književnog jezika »u Hrvata« u XIX i XX st, kad se javljaju Nodilo i Pavlinović, Kurelac i Šulek.

Trebalo bi vladati materijom i prikazati jezik »Danice«, uticaj Trnskoga u prijevodima Jelačićeve lirike i t.d, pojavu Vraza, »Kola« i t.d.

V/3–5.

»Ilirska grafija i tip književnog jezika proširili su se neobično brzo. Pritom je svakako bilo odlučno i to, što je Gaj imao vlastitu štampariju. Ipak ni kritike nisu izostale«.

Treba viditi Vraza šta je sve o tome mislio i pisao. Sama konstatacija da je za »tip književnog jezika i njegovo proširenje (neobično brzo proširenje) svakako bilo odlučno i to, što je Gaj imao vlastitu štampariju« — sve savršeno netačno. Gaj je u ono vrijeme primao obilate stipendije od Metternicha. On je već četrdesetih godina živio kao grand–seigneur. Palais u Gospodskoj ulici, štamparski monopolista (kupio je Županovu tiskaru), posjed na Mirogoju, prstenje i igle careva i kraljeva, mistifikacija sa slavjanskom historijom u Moskvi i t.d. i t.d. »Ipak ni kritike nisu izostale«... Nisu izostale. Ali te kritike nisu se ticale samo grafije. Sve to dalje do kraja pitanje je pravopisa, a ne jezika.

VIII/5–10.

Šulek je sveden na frazu »značajna djelatnost«. Šulek kao polihistor, kao lingvistički novator, kao kovač i stvaralac tehnologije u jeziku i t.d. Kao politički publicista, kao političar, kao stilista uopće nije ni tangiran. Svakako spada među dominantno najkrupnije pojave toga perioda. Navode se samo bibliografski njegovi rječnici VIII/22–23. i t.d.

XI/1–15. Mislim da je suvišno, može se brisati. Nema nikakve veze s problemom jezika, a naročito književnog. Čitava problematika sintakse hrvatsko–srpske nije time ni dodirnuta. Mislim da bi čitav članak trebalo temeljito preraditi, s jedne strane proširiti na teme o kojima se ne govori, ili temu o grafiji izdvojiti pod istim naslovom.

HRVATI, KNJIŽEVNOST OD XVIII–XX ST.

Ů Frangeš: Hrvati, književnost od XVIII — XX st. Prologomena za jednu panoramu hrv. književnosti.

I/1–13. To je otprilike tako reći uvod u samu temu. Kad smo u okviru programa E. J. dogovarali magistralu kako bi trebalo pristupiti obradbi pojedinih tema, rečeno je u načelu da je kod određivanja situacije »u prostoru i u vremenu« bezuvjetno potrebno da se istaknu osnovne koordinate, bez obzira što se time eventualno sama tema, koja se kasnije razrađuje pod drugim nazivom i na drugim mjestima, parafrazira.

U uvodu položaj hrvatskog naroda sveden je na Banovinu, dotično na tri zagorsko–turopoljske županije sa Zagrebom kao centrom »Trojednice«, a to je za bilo kakav pa i dekorativni prikaz preuska pozornica u svakom slučaju. Jer kada je riječ o »hrvatskom narodu« kao cjelini (I/2 »hrvatski narod u osobito nepovoljnim prilikama« itd.), onda bi trebalo da se posveti puna pozornost i jadranskom pojasu, gdje sve do Dorotićevih eskapada i njegova zagrebačkog pokušaja da u biskupiji Maksimilijana Vrhovca pokrene Novine na narodnom jeziku, hrvatska narodna misao kao cjelina skomrači isto tako i tavori jalovo.

Historijski proglas Andrije Dorotića (»Narode slavni«, od 12. VI 1797), objavljen mjesec dana poslije pada Mletačke Republike, simbolizira svu bijedu jedne zabačene mletačke provincije kakva je bila Dalmacija kad se Bonaparte pojavio pred vratima Austrije, a ova bijeda nije tipična samo za Dalmaciju nego se javlja kao atrofija cjelovite narodne svijesti na terenu sveukupnog hrvatsko–slavonskog ambijenta, koji se jalovo otima svom vlastitom razdrtom udesu stoljećima.

Andrija Dorotić, antijakobinac od glave do pete (kao što je i Tito Brezovački i čitav niz klerika onoga vremena), nekoliko puta osuđivan na smrt po venecijanskim agentima kao narodni neprijatelj, postaje sticajem okolnosti šef austrijske policije u Zagrebu. Ovaj luckasti cokulaš (kao šef policije), bavi se idejom da štampa hrvatske novine, jer po iskustvu konstatira iz svoje perspektive kakav uticaj vrši i kakav »jakobinski razdor« širi i sije dnevno među njegovom pastvom zadarski »Regio Dalmata«, štampan hrvatskim jezikom. Zašto se Martinovićev intimus, u rodosluženju sumišljenik, kompromitiran kao jakobinski zavjerenik, biskup Vrhovac, usprotivio planu ovoga fratra, da se Narodne novine štampaju hrvatski, kada je i sam klasičan dokaz previranja narodne svijesti na prelazu iz 18. u 19. stoljeće. Ugrožen kao republikanac još u okviru Martinovićeve afere, slobodni zidar, Maksimilijan Vrhovac kao crkveni knez nije imao povjerenja u bečkog, crno–žutog fratra, uvjerenog kako je Austrija jedino utočište pred jakobinstvom, republikanstvom i ostalim ludim jatom revolucionarnih sablasti, koje prijete Dorotićevim pogledima i uvjerenjima. Relacije između biskupa masona i policijskog cokulaša jedan je od paradoksalnih motiva naših mnogobrojnih zapletaja, punih moralnointelektualnih protuslovlja, koja veoma poučno govore o tome, kako politička slobodarska problematika koja se pojavila pred hrvatskom inteligencijom kao zadatak dana da se stvori i modernizira suvisla nacionalna jedinstvena svijest, nije ni socijalno ni kulturno bila jednostavna. Što se tiče koherentne hrvatske nacionalne svijesti već od druge polovine XVII stoljeća i na prelazu u XVIII, ona je spala na najniži nivo, ispod njega, na ništicu. Iz mnogo kasnije diskusije Tommaseo — Nodilo, vođene u splitskom »Il Nazionale« o pitanju suvremene formule hrvatske, nacionalne, dotično jugoslavenske političke i kulturne svijesti, vidi se da je čitav niz pitanja ostao otvoren još punih nekoliko decenija. Nitko se još nije detaljnije i metodički pozabavio sa stanjem i analizom ove formule rađanja nacionalne svijesti na carskoj, austro–turskoj Granici, a Ilirizam javlja se kao zakašnjeli politički odraz bonapartističke ilirske okupacije, koja je raširila svoja nazovi–jakobinska krila sve do Ljubljane, u zanosu romantičarskog Vodnikovog patosa, bez koga bi i jedan Vraz kao pojava ostao zapravo fantom, što on ipak nije bio ma što se o tome mislilo. Nije riječ — da se razumijemo — ni o kakvoj ilirskoj integraciji, nego o otvorenim političkim mogućnostima.

Prema tome: kad se u našim knjiž. hist. lekcijama sveukupna tematika pojednostavnjuje po liniji najmanjeg otpora i svodi formalistički isključilo na hrvatsko–madžarske državnopravne odnose (I/8–13). »Pred sve većom upornošću Madžara, neki službeni predstavnici Hrvata bili su skloni da već oko 1830 prihvate madžarski jezik« itd., itd., trebalo bi ipak reći, što je uostalom poznato, da je hungarizam kao unionistička državotvorna zamisao bio rastrovao malobrojne šljivarske, legitimističke, arpadovski raspoložene svijesti još od jozefinskih pokušaja centralističke germanizacije, a kako je bijedno izgledalo stanje duhova sedamdesetih i osamdesetih godina još prošloga stoljeća uznastojao nam je prikazati Gjalski u nekim svojim crocquisima hrvatske plemenitaške svijesti. (Tu su sjemeništarci tipa Tita Brezovačkog bili kud i kamo radikalniji poznavaoci svog vlastitog ambijenta, zaostalog mentaliteta, a naročito jezika.)

Neuralgično pitanje hrvatsko–madžarske kulturne i političke simbioze pričinja se iz današnje perspektive kao zagonetna pojava, vrlo nepojmljiva pojava a zapravo poslije osamstogodišnjeg neprekinutog državnog legitimiteta, ova pojava bila je normalna posljedica stanja fakata, povezujući latinizirani medij šljivarskog provincijalnog, polupismenog, nekulturnog i zaostalog plemstva u »državotvornu« melasu — nečega što se zvalo — extra Hungariam non est vita...

Htjeti objasniti javljanje novije, to jest suvremenije formule nacionalne svijesti socijalnom diferencijacijom (»sinovima sitnih građana i seljaka«) nije sasvim točno, jer ni među mađarofilima nije bilo nekih naročitih gavana ni visoke aristokracije: glavni oslon mađarofilske orijentacije bilo je stotinjak nepismenih turopoljskih seljaka pod vodstvom svojih isto tako kulturno zaostalih komeša) Gay, Frass i Fuchs itd. su Švabe, Šulek je Slovak, Štos i Kundek su klerici, a među Ilirima ima i graničarskih oficira, sitnih plemića, dakle slobodnjaka, koji nisu kmetskog podrijetla, ali nisu ni aristokrati. Ne treba zaboraviti poeme grofa Mede Pucića na grobu Danteovom, kada je riječ o kollarovskim perspektivama, koje kao što se vidi nisu bile ograničene isključivo samo na zagrebački krug.

O hrvatskom autohtonom podrijetlu ilirizma i ilirskih romantičkih hipoteza, objavio je Fancev svoja zanovijetanja. Ona su dakako jednostrana, jer su pisana sa politički određenim stavom između dva rata, no uprkos svojoj prosječnosti ona nisu lišena vjerodostojnosti. Ova vrsta rodoljuba tipa Fancev bila je uvjerena da se na taj način »bori« za narod. U ovakvom generalnom prikazu bilo bi oportuno parafrazirati osnovne konstatacije Fanceva (koje, uostalom, nisu samo njegove). Na specijalnu varijantu našeg ilirskog panslavenstva nadovezuje se čitava tradicija u najširem rasponu od Priboevića i Orbinia do Rittera Vitezovića, pa preko Križanića do Istvánfyja i čitave galerije pavlina i jezuita, od Belostenca do Jambrešića, itd., itd. o čemu Fancev i govori i ne govori.

Tu bi (»tu« ili uopće) trebalo jedanput progovoriti o sablasnom rasulu književne, dakle nacionalne svijesti, a kako je hrvatska književnost jedini medij koji vjekovima povezuje razdrto hrvatstvo u jedinstveni amalgam koji se rastvara kao ponor između XV i XVI dotično XVIII i XIX stoljeća. Onda bi tom jedinom elementu jedinstvenosti trebalo odati poštovanje. Glavni razlog katastrofalnog razdora, to su dakako svi vjekovni obrati oko turskih ratova (Turci kao fakat od Dubrovnika i Klisa do Čakovca i Novog Zrina, od Save do Drave, pa sve do uzmaka Turaka na jug od Save), a i o tome bi trebalo progovoriti bez prizvuka lamentacije. O kobnim posljedicama ovog kobnog razdora: Križanić, na primjer, pojma nema da je suvremenik Gundulićev, da je sigetsko doba vrijeme Držićevo isto tako kao što ni Rački mnogo kasnije nikakve stvarne slike nema što predstavlja starohrvatska arhitektura itd. Atrofija, gubitak pamćenja, dakle znanja i svijesti.

II/3–6. »Gaj je morao razbuditi nacionalnu svijest, morao je raditi na konstituiranju moderne nacije itd.

Ne znamo šta je Gaj »morao« ili ne, ali u odnosu spram bilo kakve zapadnoevropske mjere (recimo francuske) početak ilirizma je vrijeme Berliozovog Haralda i Rekvijema (oko katastrofalnog poraza oko Constantine, kad su francuske udovice oplakivale za osvajanje Sjev. Afrike nekoliko stotina heroja).

Kada je riječ o Gaju, njegovo ime javlja se još uvijek pa i neka vrsta mitske pojave, na koturnima romantičnog solipsizma. On, Ljudevit Gaj, kao Jedini Monolitni Genije, koji svojim mojsijevskim gestom stvara ni od čega ne samo jedan narod, nego čitavu koncepciju narodne svijesti, nepismenih ilirskih plemena na Balkanu. Već je i u ovim napomenama bilo rečeno, a i napisane su čitave varijacije na istu temu, kako bi pojavu Ilirizma trebalo prikazati u okviru sličnih pojava »buđenja nacionalne svijesti« kod ostalih naroda na Dunavu. (Kao primjer vidi Madžare od Kazinczya do Csokonaia itd., čitav jozefinizam, a naročito ulogu Palais–Trautsona). Tako se malo govori o plejadi Gajevih suvremenika (ne samo Čeha, Slovaka i Madžara nego i Rumunja i Srba pa i Bugara), o stanju i o raspoloženju duhova i kod nas, na primjer, od Meda Pucića u Padovi, lajtnanta Kukuljevića u Veroni i Veneciji i čitave legije oficira po austrijskim lombardijskim garnizonama, koji su nam namrli prilično mnogo svjedočanstava o revolucionarno liberalnom nivou svojih pogleda i uvjerenja. Na našem dekorativnom panou Gaj je još uvijek centralna figura u središtu zbivanja kao Jugoslavjanski Prometej. To je romantičarski jednostrano, jer, gledano iz prešernske perspektive, Gaj je efemerida, a on je nažalost to bio i ostao zaista, a od 1849–50, kao što je poznato, čovjek se rasplinuo jakože dim.

II/7–11. »Gaj je dobro znao da će svoje ciljeve ostvariti jedino ako povede kulturnu borbu i riješi jedno od najvažnijih pitanja svakog naroda: pitanje književnog jezika« itd. Pitamo se da li je ilirska parola o »kulturnoj borbi« bila zaista tako bezazlena ili je poslužila kao krinka za skrivene misli? (Czartoriszky) I jedno i drugo. Vidi Gajev put u Rusiju. Da je po mnogobrojnim svjedočanstvima »skrivenih misli« bilo na pretek, to je evidentno.

II/14–15. »Ilirski književnici bili su — porijeklom iz »uže Hrvatske« gdje se pisalo književno izrađenim kajkavskim narječjem«.

Ovaj naziv »uža Hrvatska« prati nas kao sjenka već nekoliko decenija, a i u okviru ovog našeg mučnog posla javlja se među našim tekstovima kao jedan od geopolitičkih pojmova, verbalan lajtmotiv, upravo nepisana fraza koja ne znači mnogo, a trajno unosi zbrku u pojmove bilo kakvog političkog nacionalnog ili kulturnog razgraničenja. Termin »uža Hrvatska« nastojali smo ukloniti iz naše frazeologije, jer je neodređen, ali bez obzira na sve što ne govori stvarno ništa, svi napori pokazuju se kao jalovi. Uzme li se u obzir relativno veoma zamršeni leksikografski nivo Belostenec–Jambrešić, pa zatim nivo juridičke frazeologije Pergošić — Verböczy, isto tako kao i nivo Habdelićevih propovijedi ili visina književno odnjegovane i duhovite fraze kapucina Zagrepca (kod cijele zrele plejade pisaca) itd., ne uviđamo zašto bi se ovaj jezik zvao trajno narječjem, jer je iz perspektive onoga vremena služio kao književni jezik nekoliko stotina godina, pa prema tome nema razloga da ga tretiramo kao minornu pojavu. Vidi: godina 1790, 1. septembra: Declaratio ex parte nunciorum regni Croatiae quoad inducendam Hungaricam linguam! Tamo je bilo rečeno sve što bi i danas trebalo da se ponovi u obliku iscrpnog citata, kada se govori o borbi ove nesretne »uže Hrvatske«, na odbranu narodne riječi pod oklopom latiniteta. To su bili, dakako, paradoksi, ali neka se ispita sintaksa jednog Ante Starčevića (u »pismima Magjarolaca«), pa da se vidi kako ova, kajkavsko–latinska simbioza, i danas tako zagonetna svima, a tako tragično potrebna za razumijevanje čitave kobne zavrzlame oko Trojednice, njenog sabora i jalove borbe sa požunskim madžarskim koncepcijama. Onaj Sabor, sad kakav bio da bio, pisao je latinski, ali je osjećao i mislio kajkavski vjekovima, pa i oni prvi sabornici, koji su u saboru progovorili narodnim jezikom, bili su svijesni hrvatski integralisti, koji su se odrekli svoga jezika ne kao separatisti nego kao ujedinitelji. Isticati samoodricateljnu koncepciju njihova stava danas ne predstavlja nikakvu separatističku devijaciju. I Corpus juris hungarici i Iura municipalia, sve su to bili samo štitovi, za odbranu narodnog jezika, u ono vrijeme »kajkavskog«, koji nitko od živih tada nije smatrao dijalektom. Vidi Štos »Kip domovine« itd., itd.

III/2–10. »Hrvatska se feudalna klasa podijelila odjednom spontano s neba pa u rebra na mađarofile i pristaše Iliraca« itd., itd.

Koja »hrvatska feudalna klasa«? Sveukupni broj takozvane hrvatske inteligencije, bez obzira na njen klasni karakter, nije bio veći od nekoliko tisuća školovanih glava, a te se glave nisu podijelile na mađarofile i ilire iz »klasnih« razloga. Do raskola je došlo uslijed veoma mnogobrojnih neobično zapletenih okolnosti, a te su dodirnute u prikazu štampe onoga perioda, pa ne bi bilo na odmet neke citate iz štampe ovdje primijeniti kao ilustraciju priloga.

Da su tako nevini, sa literarnog stanovišta upravo bezazleni pokušaji kao »Danica« smetali, upravo više od toga uznemirili i Beč i Peštu, vidi se kako čitav eksperimenat kao neka vrsta krijumčarske, diletantske, nazovi–literarne rabote, koja traje osam godina (1835–1843), ima sasvim drugi karakter nego književni, a naročito klasni. Šta je već moglo da bude štampano u »Danici« od književnih svjedočanstava od takve važnosti te je uzbudilo duhove u Beču i u Budimu? Točna procjena političke opasnosti uslijed slavenske većine u monarhiji, u venecijanskoj Morlakiji, u turskim provincijama južno od Save na čitavom Balkanu i u Podunavlju, to je demografsko stanje fakata koje je bilo jasno već Nikoli Škrlecu, kada god. 1790 piše da Madžari ne predstavljaju ni četvrtinu stanovništva u Ugarskoj i da nisu mogli i da neće nikada moći pomadžariti druge tri četvrtine stanovništva. »A kod Hrvata bilo bi lakše uvesti francuski ili talijanski jezik, jer tim jezicima govore i gospoda i svećenici, a ni hrvatsko plemstvo ne vlada madžarskim jezikom«. »Državopravni savez s Madžarima bio je i ostat će osnovan na latinštini!« Prema tome nije da su (III/9–10) »najvažnija bila svakako pitanja jezika, pravopisa i moderne hrvatske književnosti«, nego u prvome redu politike. Kad se to sve svede na frazu (III/5–6): »pokret dao je svoje rezultate, razbudio pozaspale duhove, tako da je Hrvatska nacionalno probuđena dočekala prijelomnu 1848 godinu, kad je konačno srušen feudalizam, a neka temeljna kulturna pitanja bila riješena« itd., zvuči s jedne strane suviše jednostavno, a s druge opet pretjerano optimistički. »Pozaspali duhovi« uvijek se bude u nekim historijskim momentima, kao što su se probudili na primjer Madžari 1919: Az ébredo Magyarok, ili Nijemci isto tako 1919–33: Deutschland erwache! Prema tome ili da se čitav uvod temeljito preradi ili da se tekst otvori izravno bez ikakvog političkog i kulturno–historijskog uvoda isključivo kao prikaz književne problematike, što će u svakom slučaju ispasti jednostrano i apstraktno.

II/11–14. »Naravno, iako povezana sa/starijom narodnom hrvatskom književnošću, i ugledajući se u ostale slavenske književnosti, nije ipak književnost ilirizma u prvi mah mogla dati veći broj značajnijih ostvarenja«.

»Iako nije ipak u prvi mah mogla«, — »pa ipak je ona dala s druge strane (III/14–17) ma koliko lokalna, ma koliko usko vezana uz najkonkretnije potrebe časa« — »nekoliko djela — bez kojih se ne bi mogao zamisliti daljnji razvitak moderne književnosti« itd. sve do kraja nejasno. Prije svega, sve se to ne može razmatrati odvojeno od Evrope, jer je, ta naša književnost — ipak — na specifičan način — preuzimala izvjesne crte »i aspekte romantike«. To bi trebalo da znači da je ta naša ilirska književnost začeta u sjeni romantizma. Kakvog?

Ukoliko je to vezano s Evropom posredno, preko njemačkih romantičara, trebalo bi ispitati elemente zapadnoevropskog romantizma i o epigonskom karakteru ovih početaka progovoriti jedanput kao o pomodnoj imitaciji velikih uzora. A i ostale raznonarodne provincije duha kojima smo okruženi, stoje pod uticajem zapadnoevropskog romantizma, samo, nažalost, ne na tako bijednom provincijalnom nivou.

IV/7–8. Da su iliri »Slovencima olakšali rješenje pravopisnog pitanja« to je rečeno protokolarno neobično zaobilazno (ne bi se moglo reći delikatno) i prema tome ukoliko je riječ o protokolarnom oportunitetu, ja bih toj varijanti teksta dao drugi smisao s obzirom na sve veći porast samoslovenstvujuščeg kompleksa koji iz dana u dan postaje sve više nervozan.

IV/9. »Od niza stvaralaca ilirskog razdoblja«... što bi Švaba rekao: Ein bisschen übertrieben!

IV/12–13. »U Hrvatsku pa i u svjetsku književnost ušao je Ivan Mažuranić svojom epskom pjesmom Smrt Smail–age Čengića«.

Da je ušao u hrvatsku književnost to je jasno, a ovaj pojam »svjetske književnosti« muči nas već više od stotinu godina kao neka vrsta fiksne ideje, i tako pretjerujemo bez respekta spram svoje vlastite književnosti, kojoj pravu vrijednost nikada nismo uspjeli da odredimo.

Kada je riječ o »svjetskoknjiževnom« mjerilu trebalo bi prije svega progovoriti o Jeziku. Od glagoljaških posmrtnih natpisa na istarskim i bosanskim grobovima do Prikazanja, od Trecenta do Baroka, od Šišgorićevih epistola do kanconjera, od Ranjine i Hektorovića do Marula i Držića, do Frankopana, Petra Zrinskog i do Patačićke, od fra Andrije do Došena i do Katančićeva Starog Zavjeta, jezik kao izražajna materia prima, bio je tu i postojao pred pokoljenjima bogat i elementarno veličanstven kao i svi evropski jezici onih prostora i vremena.

Kao književni medij, kao paleta, kao boja, kao instrumentacija, kao narodna fraza, jezik bio je savršena melasa za modeliranje crkvenih misterija, obreda i propovijedi, za kanconjere, za pisma, za rugalice i pamflete, za političke lamentacije isto tako kao i za komedije i prijevode svih književnih vrsta, za sve književne varijacije od burleske do ljetopisa pa sve do kalendara i do političkih tužaljki nad jadnim razvalinama tragičnog stanja fakata kroz vjekove.

Jezik se tu talasao kao more otvorenih mogućnosti, ali čega nije bilo? Nije bilo originalnih stvaralaca koji bi bili mogli da daju djela od bronce trajnija. Bilo je čitavih falanga imitatora, prepisivača tuđih uzora (kao više–manje što su se rađale sve literature istočne Evrope), ali nije bilo snage prije svega samonikle, ustrajne, koja bi bila prevladala svoj vlastiti milieu, jer nije bilo gradova, jer nije bilo kulturnih centara. Riječ je spavala pod teretom socijalnih prilika i neprilika, u besperspektivnosti političkih stanja i odnosa. Sve što je bilo pisano pisano je hermetički, u zatvorenim krugovima, u punoj osamljenosti izoliranih nadarenih pojedinaca, u gluhom barbarskom vremenu, u intelektualnom vakuumu sa jakim i trajnim osjećanjem manje vrijednosti na geopolitičkom reljefu usred petstogodišnjih ratova i ratovanja pod terorom tuđih barjaka i vojsaka. Aleksandar III papa u Zadru sa demonstracijom narodnoga jezika, kao prvi proplamsaji borbe za pravo narodnog jezika u crkvi. Već Šišgorić plače u panici pred Turcima, a ta strava traje sve do hajdučke beletristike i do razvojačenja Krajine. Izmjereni mjerom takozvane svjetske književnosti poeti na našem tlu bili su junaci. Frankopan prevodi Moli#rea, Vlačić doživljava danas tek svoja priznanja i renesansu iz švedske teološke protestantske perspektive. Dominis u Londonu, kardinali Jamometić i Stojković u Baselu na koncilima, Vatikan II i Strossmayer, sve su to teme koje bi i u mjerilu svjetskih književnosti mogle predstavljati datum. Manihejci su nam ostavili samo svoje mramorove.

Ne znam da li je mjesto da se u okviru ovakvog sumarnog prikaza ocjenjuje naročito značenje Smail–age (1846), što je svakako datum naše književnosti, ali kad je riječ o »svjetskoj«, onda nije oportuno da se preko tog problema pređe tako olako — en passant. Fortisova Morlakija na crti Herder–Goethe–Walter Scott–Charles Nodier–Hasanaginica–Merimée i na kraju Puškin sa vukovskom hajdučkom (post hoc) i njemačkom romantičarskom koncepcijom, rađa hajdučku poemu, a zapravo naš najlokalniji hajdučki romantizam od Hasanaginice pa sve do Meriméea, datiran je ispred Smail–age gotovo čitavo stoljeće. Već je Lovrićeva biografija Stanislava Sočivice o problemu morlačke hajdučije izgovorila sve što je kritički i sociološki potrebno da se kaže o čemu se kod nas u Morlakiji radi kada je riječ o romantizmu i romantičkoj poeziji, a da je ta i takva hajdučija bila i vjekovima ostala jedini modus vivendi, to je izvan diskusije, a pod ovakvim prilikama kakve su vladale u Fort. vrijeme stvarati neku orig. literaturu predstavljalo je kvadraturu kruga. Između cokulaša, Turaka, Rkaća i Haramija, gdje su braća Družbe Isusove sa Habdelićem ili kapucini sa Zagrepcem jedini čuvari ljepote »in metaphysicis et sophisticis«, gdje se do jučer još radilo o klečanju pred Serenissimom, a zatim pred bečkim Španjolcima u Burgu i madžarskim budimskim grofovima, u ovom balkanskom loncu i neoliriskoj papazjaniji između Grimma, Grillparzera, Anastasiusa Grünna, Herdera i recimo kasnije Nestroya, tu se hajdučki lik Smail–age javlja kao ostvarenje svega onoga što se zove otjelotvorenje književne zamisli, kao objektivacija iluzije i na kraju bez pretjerivanja zapravo neka vrsta poezije. Smail–aga svakako je već, recimo, literatura u zapadnoevropskom smislu, ali ne treba zaboraviti ni to da je i Filip Višnjić, a i Njegoš s Vukom, sljepačka literatura hajdučije. Na bazi hajdučije od Stanislava Sočivice i Lovrića preko razvojne linije prote Mateje do Vuka povezuje ove literature (hrvatsku i srpsku) jedna genealoška crta s ovom istom književnom problematikom od koje je ilirski sektor (sa Smail–agom) samo detalj.

V/6–7. »Ilirski književnik nehrvatskog porijekla, Slovenac Stanko Vraz«, gdje mu se u tri atributa poriče nacionalno porijeklo dvaput, a afirmativno ističe da je Slovenac, što nije htio da bude, jer se sam zvao Ilirom iz Štajera, da se izmijeni. Vidi Korespondenciju Prešeren–Vraz!

V/8–9. »Vraz je smatrao da Gaj književnost odviše podređuje praktičnim političkim ciljevima«. Ne spada u ovu temu bilo kakva psihološka analiza odnosa Gaj–Vraz, ali usput trebalo bi spomenuti, da je taj antagonizam mnogo dublji od individualne nepodnošljivosti, ne samo psihološki različitih tipova. Vraz je prije svega bio estet, što se za Gaja ne bi moglo reći, Vraz je bio poet, a Gaj praktično političko lice bez ikakvog razumijevanja za bilo što što se zove poezija i književnost i td. itd.

Preostaje nam još jedno od važnih pitanja da li se tada radilo više o književnosti ili o politici? Isto tako: da li je potrebno da se u okviru ovakvog panoramskog prikaza govori o pojedinim pjesnicima ili književnicima pojedinačno ili bi bilo zgodnije da se teza razvije u širokom potezu, po pojedinim periodima tako da naš pregled ispadne sveobuhvatniji, jer se sva ova književna imena, o kojima je riječ, pojedinačno obrađuju kao samostalne jedinice alfabetskim redom. Za nas je važno da damo sliku cjeline i pregled glavnih strujanja, korito i tok same književne fluktuacije, ukoliko ona zaista teče i to bi bilo jedinim zadatkom ovakvog prikaza.

U svakom slučaju da rezimiramo radilo se više o politici nego o književnosti, a književnost bila je samo jedno od političkih sredstava u borbi za određene ciljeve nacionalne emancipacije.

Paradoks: u petome deceniju XIX stoljeća, usred Evrope, hrvatski Sabor kao jedino evropsko političko tijelo brani latinštinu, i to mu je jedino političko sredstvo za nacionalnu samoobranu. Hrvatski Sabor u vrijeme kada je nacionalnost (već od pada Bastille) jedan od zapadnoevropskih aksioma u koje više ne sumnja nitko, svim svojim hrvatskim nacionalnim koncepcijama prividno uprkos, brani latinski jezik kao svoj princip. Ovo ustrajno, postojano (duhovno tromo na prvi pogled) stremljenje u davnu srednjovjekovnu prošlost, prevladano po evropskim civiliziranim elementima već punih četiri–pet stoljeća, hrvatski Sabor smatra jedinom mogućom političkom odbrambenom mjerom da spriječi madžarizaciju. Hrvatski Sabor, za koji se u ovom historijskom trenutku ne bi moglo reći da nije predstavljao jasnu formulu hrvatske nacionalne svijesti onoga perioda, ovim svojim latinskim stavom odabire od dva zla manje: pod starom devizom Sabora: »ad evitanda mala maiora«, koja trajno prijete između Habsburga, Beča, Jozefinizma, i kasnije povampirenog jozefinizma u metternichovskoj germanizatorskoj varijanti, a na kraju i madžarskog presizanja.

Trebalo bi odrediti (a naročito u okviru ovakvog prikaza), kakvo je zapravo bilo stanje fakata u Hrvatskoj četrdesetih godina prošloga stoljeća? Kakva je socijalna struktura ove zemlje, koja je s jedne strane pravnoformalistički Jedna od mnogobrojnih kraljevina pod žezlom jeruzalemskoga kralja, a s druge carski Kordun, carska turska granica na Savi i Dunavu i dalmatinska krpa od venecijanske provincije, sa tri zagorske turopoljske, vendske županije, kao jedinom civilnom pokrajinom, sa gladnim šljivarskim plemstvom i odrođenom, tuđinskom agrarnom aristokracijom u službi dinastije koja drži čitavu Slavoniju. Što znači u svemu tome, u tome rasulu pameti, svijesti i materijalnih prilika, u tom gladnom đumbusu Kuševićeva brošura o Municipalnim pravima Trojedne Kraljevine, godine 1830? U trenutku kada u Parizu sjeda na prijestolje Louis Filippe, te iste godine Pavao Štos u svojoj silvestarskoj Lamentaciji »Nut Novo Leto« daje beznadnu dijagnozu statusa praesensa na lirski motiv: plači jadna, zgažena i zaboravljena zemljo, došlo je vrijeme da se legne u grob! Iz ove Štosove tužaljke nestala je svaka nada, izdimila se svaka pak i najmanja svijetla ili utješna perspektiva, i sve su i najskromnije mogućnosti bilo kakvog opstanka svedene na ništicu.

U okviru naše enciklopedijske panorame pitamo se šta su značili ili šta su mogli da znače individualni izolirani pothvati isto tako potpuno osamljenih pojedinaca u drugoj polovini XVIII st., kao što su bili pothvati Krčelića, Baričevića pa i Rittera–Vitezovića? Svi tekstovi štampani XVIII stoljeća govore o jednoj te istoj bijedi kako onaj sloj hrvatske inteligencije, tokom XVIII st. tako malobrojne, da u svakome slučaju predstavlja quantité negligéable, nije izgubio svaku vezu sa mrtvim pokoljenjima koja su njegovala formulu svoje nacionalne svijesti od Pribojevića u XV st. pa dalje kroz trista godina više–manje podjednako postojano. U tim mnogobrojnim stihovima, u tim historiografskim aperçuima paluca kandilo narodne svijesti, i taj kontinuitet dokazuje očito da se trajanje hrvatskog političkog otpora od osmanlijske katastrofe sve do Francuske revolucije nije prekinulo ni trenutka.

Nitko do danas nije umio da utvrdi stvarne cifre u koliko su se primjeraka štampale te knjige u XVIII st.? Mnogo toga što je bilo individualno smiono i zaista nonkonformno (u obliku cronique scandaleuse) ostalo je u memoarima ili u korespondenciji. Tko je čitao te literate i kakvi su to bili krugovi zainteresirani ovom vrstom literature? Da su Lucić, Pribojević, Orbini, Farlatti, Lovrić, Kačić, Grabovac, Katančić, Došen itd. nesumnjivi dokaz o kontinuitetu, političke, kulturne a prema tome i književne svijesti, da se lukijernar književne predaje nije ugasio na historijskim vihorima to je izvan svake sumnje. Ta blijeda svjetlost titra uz samrtnu postelju narodnih prilika, gdje pokoljenja umirući jadikuju više robujući nego živeći i to je izvan sumnje. U okviru ovakvog prikaza cifre progovorile bi više od svake riječi. Sveukupni broj stanovnika po gradovima jedva da je dosegnuo dvadesetak–tridesetak tisuća. Broj školovanih ljudi (popova i plemića) nekoliko stotina, broj škola ravan je ništici, a narodnih ispod ništice; ostale privredne grane, obrt i trgovina ispod svakog evropskog prosjeka itd., (vidi kako Šporer nema pretplatnika još početkom XIX st.). A u svemu tome sablast od pravopisa! Derkosi, Rakovci, Babukići, Kundeci, Vukotinovići itd. razbijaju svoje glave kako da se fonetizira pismo, kad se javlja iz Budima Gaj, a sa Gajem vseslavenstvujušča stihija slavenoserbskih, ilirskih i jugoslavenstvojuščih horvackih pravopisanija... Ovi sveslavenski pismoznanci »vu puščini horvatskog slovstva svojim su Slavoglasjem kao »poštokavljeni časopižđije« na kraju dogurali do Danice. O tome bi, na kraju krajeva, trebalo nešto i stvarno reći: što je Danica značila ili što je mogla da znači u ovim nerazmjerima? Trebalo bi ozbiljno progovoriti jedanput zaista (a ovdje i na ovome mjestu, sada, bila bi zgodna prilika), što zapravo znači ova naša jadna Danica u prostoru i vremenu Evrope, u relaciji spram ostalih slavenskih ili podunavskih (a u ovom našem konkretnom slučaju naročito pak madžarskih) napora? Nerazmjer između svega što se misli, govori ili piše u Beču ili u Pešti, u Pragu ili u Krakovu i u Zagrebu je očit. Kakav je to nerazmjer? Nerazmjer između feudalne zaostalosti carske imperijalne Granice i bogatih gradova na sjeveru koji igraju ulogu izrabljivača i osvajača, u jednu riječ nerazmjer između provincijalnih porobljenih i vojnički pobjedonosnih oligarhija, koje igraju ulogu legitimne vlasti i solidne ekonomske nadgradnje nad bijednim opancima soldačke, graničarske raje. Kakve su to halucinacije o Iliriji, pošto je već trideset–četrdeset godina minulo kako je nestalo bonapartizma, a i taj se izdimio usred feudalnog evropskog bunila kao himera i kao karikatura iz perspektive evropskih jakobinski nastrojenih pojedinaca (Beethoven). Što predstavlja ovaj književni romantizam u jednoj zemlji koja kao »slobodna zemlja«, pod svojim plavokrvnim saborom nije imala više od pola milijuna stanovnika? Kakvi su to iluzionizmi ovih Patuljastih Kraljevstava (Regna Pigmaea), koja izazivaju smijeh u bečkim salonima, a zapravo igraju glasnu političku ulogu koja nastoji da bi zatjerala dinastiji svojom megalomanskom pretnjom: »Nas i ostalih Slavena ima u Monarhiji i izvan nje« — strah u kosti? Trebalo bi na primjerima pokazati i naročito naglasiti kako ova nazovipoetska, a zapravo par excellence politička koncepcija nije usljed ovakvih okolnosti mogla da izumi ili da otkrije neki svoj naročito originalan književni izraz!

Kakvi su to paradoksalni odnosi vladali u mentalitetima, mislim da je veoma pregnantno izraženo u Baladama Petrice Kerempuha, gdje horvacko–vugerski raspoloženi Turopoljci, psujući Ilire, govore o toj zavrzlami mnogo jasnije nego čitava naša historiografija zajedno. Trebalo bi naglasiti kako je u prvome planu svih književnih preokupacija vladala ipak samo politika, a književnost se smatrala propagandističkim sredstvom te politike kao takve. Svi Iliri, svi koliko ih ima, bez izuzetka, od Gaja do Bogovića, kad su govorili o književnosti mislili su ne na politiku pak i onda kad su bili uvjereni da to ne misle kao Vraz u nekim svojim estetizantskim osvrtima. (Vrazovo potpuno pomanjkanje afiniteta sa dubrovačkom literaturom dokaz je da je on bio ipak uprkos svemu tvrdi Štajerac.)

Biti patriot, to jest dobar rodoljub, po uzoru ovog vremena značilo je pisati narodnim jezikom, a pisalo se poslije dugotrajnih stoljeća narodnim jezikom u ovoj zemlji kao naš grof Janko na primjer, koji je bio uvjeren da prvi narodnim jezikom piše, na čelu vrlih rodoljuba, i tko bi mogao da mu ospori »književstvo« samo zato, jer pojma nema o jeziku kojim piše i o njegovoj historiji? Tako i Rakovac i mnogi drugi pišu svoje tekstove (svoje drame, vizije i alegorije), a misle na politički katekizam a ne na poeziju, i prema tome jedini bel–ésprit i poetski raspoložena duša među njima, Vraz, trajno je i sasvim logično outsider. Vraz jeste lirik i on hoće da bude poet po svom građanskom pozivu i kao takav umire kao tragična žrtva ovih nerazmjera, kao što su mladi nestali i Lisinski i Karas. Demeter, Bogović, Kundek, Farkaš itd. jedva da bi došli u obzir kao književnici u ozbiljnom smislu tog profesionalnog pojma, a poslije Mažuranićeve poeme o Smail–agi pada zavjesa apsolutizma. Velika imena kao Strossmayer, Kurelac, Tkalac Imbro, Šulek, Jagić, Pavlinović, Starčević, Weber, Rački, Pucić, Kukuljević — sve do Natka Nodila, ova magistrala možda je mnogo važnija za razvoj hrvatske književne kulture od literarne magistrale Bogović, Trnski, Preradović, Botić, Jurković, itd.

V/18–19. Spram svega što je rečeno formulacija kako Vraz »iako nije dobro poznavao štokavski naglasak« itd., mislim da zaista nije tako važna te bi o njoj trebalo progovoriti s akcentom u okviru ovakve panorame, jer čitava bulumenta štokavaca sa Trnskim na čelu, koja je po svoj prilici dobro poznavala štokavski naglasak, književno znači mnogo manje od Vraza, a ako je u ovom prikazu riječ o poeziji, mogli bismo u svakom slučaju biti kao štokavci manje preuzetni.

V/22–25. Petar Preradović »pomalo je slika razvitka moderne hrvatske književnosti« i to zašto, zato, jer je — »kao đak austrijske vojničke škole« »posve zametnuo hrvatski književni jezik« itd., što bi trebalo značiti da je »moderna hrvatska književnost« zaboravila (zametnula) svoj hrvatski jezik, ako je Preradović njena slika — i to »pomalo«, pak bih ja iz tih razloga ovaj tekst VI/1–6, a naročito VI/6–9 rezolutno brisao.

O Preradoviću trebalo bi dati pregnantniju ocjenu, jer to da je »kao dječak zametnuo materinji jezik«, u ovom slučaju zaista nije važno, a da li je Preradović bio i postao »najznačajniji umjetnički propovjednik nacionalnih ideja«, i da li je kao takav bio »najtopliji«, to je sporedno, jer Nedić Preradovićev jezik zove nemuštim bez obzira na toplinu tog propovjednika nacionalnih ideja, za koga mi sami kažemo da je slika, »pomalo, moderne hrvatske književnosti«, kada je kao austrijski đak »zametnuo« svoj jezik. Pa kad se već ističe da je (VI/4) »dotjerao čak do položaja generala«, onda treba znati da je ovaj »najtopliji propovjednik nacionalnih ideja« generalom postao veoma kasno, a kao što se iz njegove temišvarske korespondencije vidi, intelektualno–moralni raskol između tog »najtoplijeg propovjednika nacionalnih ideja« i vojnika u austrijskoj službi nije bio tako tragično dubok te bi ga kao propovjednika Sveslavenstva to smetalo da ne mašta o blistavim izgledima svoje generalske karijere, da se može konačno oženiti bez kaucije.

O Demetru.

VI/14. To što se Demetrova Teuta »kao nacionalna drama s pravom smatra za najbolje kazališno djelo Ilirskog preporoda«, to još uvijek ne znači da je Teuta zaista dobro kazališno djelo, a od naših specijalista nitko se nije potrudio da nam kaže o Demetru kao dramaturgu nešto stvarno i tako se o njemu već sto godina prepisuju fraze. Da je bio Grk, doktor medicine, u šogoriji s Mažuranićem, da je »ispjevao nekoliko pjesama«, »napisao najbolju nacionalnu dramu«, da je izdao Jelačićeve pjesme, da mu je uzorom bio Burgtheater, to se prepisuje, a ono što je o njemu pisao Šenoa to se prešućuje. Pitamo se od znatiželje, na kraju, što je bilo s tim čovjekom koji je napisao »najbolju dramu Ilirskog preporoda«?

Kukuljević. (VI/23–25).

Ivan Kukuljević kao beletrist bio je i ostao početnikom jedva dostojnim spomena, ali sa svojim političkim i kulturno–historijskim pogledima, po poetskoj romantičnoj perspektivi velikoga stila kojom je usred sveopće afazije i anestezije dočaravao hrvatsku kulturnu prošlost kao propagandist, kao organizator i kao političar, Kukuljević u hrvatskom književnom Panteonu zauzima dostojanstveno mjesto među prvacima i ne bi ga trebalo ni u kom slučaju reducirati na autora Jurana i Sofije bez obzira na datum premijere.

VII/ itd.

»Godine 1848 bili su živi svi glavni nosioci Ilirskog pokreta. Činilo se, u prvi mah, da će to biti godina oživotvorenja ciljeva za kojima je pokret išao. Madžarska upornost i neriješena pitanja odnosa između Hrvata i Madžara dovode do poznate Jelačićeve intervencije u kojoj je hrvatski narod oduševljeno krenuo u borbu za svoju slobodnu državu, a Jelačić praktički spasio cara i reakciju« itd., itd.

Ne bih se mogao složiti s ovom formulacijom iz mnogobrojnih razloga, jer ova neuralgična tema izaziva negativne komentare, koji se sami po sebi nameću. Prije svega »poznata Jelačićeva intervencija« nije bila uopće Jelačićeva, nego intervencija bečkoga dvora, a Jelačić je dobio zadatak da izvrši pobunu u Pešti. Zatim »da je hrvatski narod oduševljeno krenuo u borbu za svoju državu« prema tome nije historijski ni približno egzaktno. »Narod« koji je krenuo preko Drave, to jest tridesetak bataljona graničarskih četa ad hoc sakupljenih iz raznih lombardijskih garnizona, koje su pod komandom habsburških generala prešle Dravu, nisu ni u kom slučaju predstavljale hrvatski Narod, jer su se istodobno mnogobrojni predstavnici »Naroda« (naime tog istog pobunjenog hrvatskog naroda) njihali na vješalima. Ovakav politički aperçu i suviše je izazovan kad se uzmu u obzir sve komponente tadanje pangermanske marksističke dijagnoze, kao što je poznato potpuno negativne po ovu Jelačićevu kampanju, koja nije završila zauzimanjem Budimpešte, nego Beča. Vidi Cavourovu ocjenu ovih događaja! Dosljedan protivnik svake pangermanske, austro–habsburške supremacije nad Slavenima, Cavour je u turinskom parlamentu 20. X 1848 progovorio o buđenju slavenske nacionalne svijesti, uprkos tome što je Jelačić zauzeo Beč kao žarište »revolucije«. Cavourove riječi ostvarile su se proročanski što se za Marxovu ocjenu ne bi moglo reći bez obzira na sve paradoksalne obrate onih historijskih događaja, veoma zapletenih i protuslovnih, buđenje narodne svijesti kod Hrvata i Srba Cavour smatra naprednim procesom. Upozoravajući talijansko javno mišljenje kako su austrijski i madžarski aristokratski elementi složni da topovima svladaju sve slavenske pokrete. Cavour predviđa da će se snaga novoprobuđenih slavenskih nacionalnih svijesti, bez obzira što će biti svladana brutalnom kontrarevolucionarnom voljom, javiti u sve moćnijem obliku na Dunavu i na istočnoj obali Jadrana. U svojoj historijskoj besjedi Cavour je upozorio turinski parlamenat da madžarska aristokracija potiskuje slavenske, hrvatske, plebejske, kmetske mase u interesu svoje vlastite klasne supremacije. Cavour je istu temu varirao i kasnije, uočivši sve bitne elemente godine 1848 tako, te se može reći kako je Szabó Ervin, 50 godina kasnije, u svojoj čuvenoj analizi ove kontrarevolucionarne problematike cavoursku tezu osvijetlio nizom historijskih svjedočanstava tako da bi Cavourove riječi mogle ostati kao motto Szabovog životnog djela. Htio bih naime reći da bi valjalo vladati historijski i sociološki razrađenom i osvijetljenom materijom, jer kada se govori o godini 1648 (svejedno da li u književnom ili političkom smislu), ulazi se u diskusiju, a kad već riskiramo diskusiju, o tim pitanjima trebalo bi da su nam dokazi, a tih ima na pretek, neoborivi.

VII/24, VIII/2, 11, 15 itd.

Bogović nema nacionalnog atributa, Botić je Splićanin, Jurković je Požežanin, Veber je Bakranin, a Franjo Marković je bez nacionalne pripadnosti. »Domu i svijetu« Franje Markovića trebalo bi posvetiti mnogo veću pozornost, jer spada među najzanimljivija djela toga perioda, premda ga je napisao dvadesetogodišnji mladić. Ovaj pjesnički debut Franje Markovića spada među najviše domete njegova dara i prosto je nerazumljivo da ova poema do danas nije našla svoga tumača koji bi je bio otkrio, bez obzira što je varijacija »Pan Tadeusza«.

VII/2–22. »Liberalizacija života nakon poraza kod Solferina kao nužnu posljedicu povlači za sobom plodniji i dublji rad na književnosti«.

Koja liberalizacija, kakvog života i kakav »plodniji i dublji rad«?

VIII/22–23. »1845– već, u času kad se hrvatska književnost našla na prekretnici«. Na kojoj? Prekretnice u pojedinim književnostima predstavljaju isključivo književna djela.

IX/9–25. Sve što je o Šenoi rečeno zvuči nazdravičarski: »toplo, iskreno, zanimljivo« itd.

X/4–5. »Šenoa je u svojim djelima branio gledišta svoje klase«. Koje klase? Relativno mali činovnik, malog provincijalnog magistrata, sin biskupskog poslastičara iz sasvim malih socijalnih prilika, i koja je to klasa?

X/2–25. Šta je Josip Eugen Tomić? »Požežanin i treći humorist«.

XI/3–4. Melita. Melita nije po tome slaba što »autoru nije dostajalo snage da se otme feljtonističkim sklonostima«, jer feljtonističke sklonosti ovako ili onako nisu nikakva oznaka za neku vrstu književno minornih pojava. Melita je svjedočanstvo beznadno zaostalog, izopačenog ukusa, rogobatnog jezika i stila, nesvladavanja najosnovnijih elemenata od kojih bi trebalo da bude sastavljeno bilo kakvo beletrističko djelo kome se može priznati atribut bolje odnjegovanog književnog posla. Međutim, što se kompozicije tiče, Melita je sva George–Ohnetovska, ali po svemu što jednog pisca čini originalnim ne dolazi u obzir, premda je sama konstrukcija teme dobra. Dokumenat žalosne nepismenosti spram koje je Šenoa kaligrafirani tekst iz starofrajlinskog albuma. Melita je riporterska, moglo bi se reći zaista nepismena! Međutim, upravo takva kakva jeste, Melita je roman koji vrvi društvenim motivima dana, neka vrsta pamfletskog »Schlüssel–romana« koji je izazvao društveni skandal zbog čega je gospodin banski savjetnik Tomić u našem malom mjestu doživio mnogo gorkih dana. Melita je svakako mnogo zanimljiviji pokušaj od svih Tomićevih šenoinskih imitacija, a nisam ni po čemu siguran da negativno razračunavanje s ovakvim djelima spada u okvir generalnog prikaza koji treba da obuhvati čitavo jedno stoljeće. Supilu (1911) jedan Bourget izgleda nedostiživim idealom naše romansjerske jalovosti, kada piše prikaz o Borotinom romanu »Dva svijeta«. Poslije »Vlatka Šaretića« Zagorkinog, »Dva svijeta« to su primjeri takozvana osavremenjenja naših beletrističkih napora, koje poslije toga nije slijedio više nitko.

XI/17–21. Šenoa. »Ono što je Šenoa zastupao još 1865, mlada generacija provodi i traži oštrije, upravo zahvaljujući spomenutoj činjenici da joj je pripravio put upravo Šenoa.«

Šenoa ispada upravo kao centralna ličnost čitavog jednog perioda, a da o Šuleku, o Kurelcu, o Starčeviću, o Jorgovaniću, a i o Kovačiću nismo progovorili ni slova. Svi su oko Šenoe bili isto tako literati, stilistički kombinatori koji se bave i beletristikom (»Fiuminensia«, »Pisma mađarolaca«, čitava Šulekova i Veberova kulturna i publicistička djelatnost itd.).

XII/5–7. »Problemi nacije nisu bili više na prvome mjestu u književnosti, duhove je zahvatilo klonuće, pesimizam«. Ne bi se moglo reći da »problemi nacije nisu više bili na prvome mjestu u književnosti«, jer i Kumičić i Harambašić i Kovačić i Gjalski obrađuju probleme nacije kao nacionalisti sve do kraja stoljeća, kad se već javlja A.G.M. isto tako u ulozi nacionalističkog barda.

XII/10–11. »Šenoa ističe hrvatstvo kao konstituiranu modernu naciju« itd., spada u formule moglo bi se reći isuviše glasne, jer »moderno konstituirana nacija evropskog tipa« izražena književno imala je u Šenoino vrijeme u književnostima kojima smo okruženi sasvim drugi profil nego što su šenoinske postromantične preživjelosti.

XII/19. »Sad se već zna da je riječ realizam višeznačna«, a šenoinska fraza »Oj, budi svoj« ili motivi njegovih povjestica »Kako Hrvati jedu djecu« spadaju u elemente hrvatstva »kao moderno konstituirane nacije«?

XIII/1–3. »Pokrajinski karakter realizma pokazuje da je hrvatska književnost morala u to doba na sebe preuzimati zadatke koje inače rješava parlamentarna politika i sociologija«.

Da se briše kao konstatacija, jer to ne dokazuje isključivo samo naš provincijalni realizam, nego time su opterećene sve struje i svi programi od Trnskoga do Marjanovića do A.G.M. i Nazora, čiji, na kraju, Musa Kesedžija postaje Srbin. Upeli smo se živi od početka, dokazujući na masi egzaktnih primjera da je naša književnost bila samo jedno od političkih sredstava u borbi za slobodu nacije, a onda se čudimo da »pokrajinski karakter realizma« ističe baš iz toga zadatka.

XIII/11–15. Šta je naučio Kumičić od realizma? Od realizma je Kumičić naučio da »i ružne pojave mogu biti predmet umjetničkog djela«. »Šenoa je zlo vidio, ali po vlastitom priznanju nije želio da žalosti sebe i publiku. Kumičić ide samo korak dalje: vidi zlo, opisuje ga, ali zbog njega optužuje strance i u prošlosti i u sadašnjosti.« Da se rezolutno briše sve ovo naklapanje o zlu i o ružnom, koje mogu biti pojave i kao takve »predmet umjetničkog djela«.

XIV i XV. Gjalski. Vidi šta je o Gjalskome objavljeno u E.J. III!

XVIII. Leskovar. Da li je Leskovar »u književnosti obilježio odraz već učvršćene Khuenove vlasti i njegovih posljedica«? Ako je već riječ o posljedicama, onda njenih. Međutim, ništa Leskovar nije obilježio od Khuenove vlasti ni od njenih posljedica. Po čemu? Zašto? Zato jer je parafrazirao turgenjevštinu u svojoj školničkoj izolaciji?

XVIII/5–7. »Bolna neka klonulost, kopkanje po vlastitoj nutrini, čudan osjećaj neke neobjasnive krivnje«, ako već, onda su sve to samo najobičniji beletristički motivi onoga vremena na temu turgenjevljevskih štimunga.

»Bio je svakako najveći umjetnik svoje generacije« (XVIII/9).

Suviše smiona tvrdnja, jer ne uviđam zašto bi Gjalski bio manji umjetnik, a velikih umjetnika to pokoljenje nije rodilo.

XVIII/10–12. »Što nije bio zapaženiji, što nije više djelovao, još očitije svjedoči koliko je njegov svijet bio proživljen«.

Znači: ako je nešto »proživljeno«, onda, logično, nije »zapaženo«, onda, logično, »ne djeluje« i to manje što je »dublje proživljeno«.

XVIII/17–19. »I pored neobično opasne lakoće stvaranja, dao je Harambašić nekoliko dobrih pjesama koje nisu samo zanatska majstorija«.

Znači lako stvarati je opasno i ne može da bude dobro (Rimbaud, Hugo, Byron, Petöfy itd.). Za Harambašića nitko neće da kaže da je jedan od Zmaj Jovinih epigona.

XVIII/20–25. »Senjanin Silvije Strahimir Kranjčević, određen da studira teologiju« itd.

XXI, XXII i XXIII. Moderna.

»Istina, ključne kulturne položaje držali su ljudi mentalno stariji za jednu generaciju čak i od prethodne« itd.?

»U stvari hrvatska je književnost tada konačno postala punoljetna«.

Hrvatska književnost je postala dakle punoljetnom, pošto je to već 400 godina bila i samu sebe kao punoljetnu slavila, a postala je »punoljetnom« sa Secesijom i to sa paljenjem madžarskih barjaka 1895.

Oni koji pale madžarske barjake 1895 nisu tada ni približno »modernisti« (osim Vidrića, koji spada u Secesiju i koji se tu slučajno našao). Ta grupa spada u povorku Stipe Radića et consortes, u povorku koja će poći sasvim drugim putem od Secesije. Sa Stipom u Seljačku Slogu s vjerom u Boga, a drugi u masarykovce, pak zatim u Koaliciju sve do 1. XII 1918 i dalje. Nema nikakve veze sa Secesijom taj njihov razvojni put. Glavna oznaka Moderne bila je da se tu skupila jedna grupa literata na čelu sa Dežmanom, koji do svoje smrti neće progovoriti ni jedne politički mudre riječi, ukoliko to nije zahvaćalo u njegove individualne političke manevre. Ovi modernistički samozvanci bili su »apolitička«, »kozmopolitska«, »supranacionalna«, nazovi »l’art pour l’artistička kompanija«, koja je životarila od Khuenovih stipendija i apstraktno crtičarila. Gospoda držala su se mudre parole da je politička poezija nespojiva s boljim običajima i da pjevati političke pjesance, znači kaljati dostojanstvo pjesnika, a takav metafizički svoj stav zadržali su i spram nacionalističke retorike (Milan Marjanović, Vladimir Nazor itd.) da bi se poslije 1918, kao apologeti Meštrovićevog Mitosa rasplinuli u brbljanju. Pitamo se što znače ovi modernistički »ključni položaji«, šta nam oni predstavljaju i zašto je baš sa Secesijom »hrvatska književnost postala punoljetna«?

Nehajev je tangiran kao pisac »Bijega«! Ako je po mišljenju recenzenta ovaj »Bijeg« najkarakterističniji roman hrvatske Moderne, onda bi o tom Bijegu i bježanju od stvarnosti trebalo nešto više reći. Što se bježanja od stvarnosti tiče karakteristična je novela Andrije Milčinovića: Nejačići.

Govori se tajanstveno o nekom ideologu Moderne. Tko je taj? Jedan od ideologa bio je Sydland, a drugi baron Benko Bojnički (Artur Grado), a treći Milivoj Dežman, a četvrti Cihlar, bilo ih je prema tome mnogo. Jedan od poklonika Moderne bio je i Gjalski. »Boccadoro« Milana Begovića! O toj knjizi trebalo bi reći šta je zapravo značila, ali nikako da je »prpošna«! To je najčišći Arthur–Schneiderizam... »Boccadoro« spada među sretne uspone jedne lirike na početku Moderne, a s tim mogu se mjeriti samo »Sutonski soneti« Tresićevi, o kojima se ne govori, a koji u svakom slučaju stoje iznad Domjanića i iznad Vidrića (koliko se sjećam. Trebalo bi vidjeti).

XXV/24–25. Da se redigira kao što je provedena redakcija (koncesija piscu): Dubrovačka trilogija najznačajnija je hrvatska drama na prijelazu stoljeća. Tu da se ime pisca ovih redaka bezuslovno briše kao citat, kao tobože neka viša mjera, kojom je ova tvrdnja zapečaćena.

XXVI/10–14. U čemu je bilo značenje »Sutona«? »Suton« je prva umjetnički dotjerana proza, hrvatska na prijelazu stoljeća, u simbolističkom smislu te riječi (»To je Evropa«, Gjalski). Međutim, kad je riječ o vještini kompozicije ne treba zaboraviti ni »Posljednje poglavlje« Srđana Tucića. Vidi i neke Borotine novelističke tekstove (ukoliko se pravilno sjećam).

Nazor: (XXVII). Nazor je potok koji je procurio iz retorike Tresićevog carduccijevskog Slapa. On nije nastavak Kranjčevića. Kranjčević je po svojoj najboljoj fakturi Vojislav, a Nazor nema nikakva dodira s Vojislavom, nego s Tresićem.

HRVATI, PUBLICISTIKA

[...]

X/21–22.

»U sukobu s Madžarima, Slavenski Jug se zalagao sa oružani obračun« — »ali je nakon sloma bečke revolucije prešao u opoziciju protivu Jelačića« i t.d.

Da ne ostanemo kod stereotipne fraze: »U sukobu s Madžarima«, predlažem da se ovdje konkretizuje, šta je Košut propovijedao kao sine qua non, ne hoteći da vidi na karti ni hrvatske države ni hrvatskog naroda, a što je Slavenski Jug dosljedno negirao.

U historiji novije hrvatske publicistike nema interesantnijeg obrata, nego što je ovaj protujelačićevski poslije sloma bečke revolucije, to jest poslije Jelačića u Beču, i mislim da bi upravo toj epizodi trebalo posvetiti punu pažnju.

[...]

XXIV/15–16.

»Kad je 1916 došlo, zbog očitih vojnih neuspjeha Austro– Ugarske do zavođenja liberalnijeg režima u štampi« i t.d« sve je suviše zaobilazno i diskursivno. Nije riječ o »vojnim neuspjesima Austro–Ugarske«, nego o čitavom nizu nesumnjivih ratnih poraza i katastrofa. Konture sloma austrijskog 1916, poslije atentata na grofa Stürgha, poslije smrti Franje Josipa, poslije Karlovih pokušaja da sklopi separatni mir i t.d. sasvim su jasne i nesumnjive. Masovna pojava »Zelenog kadra« podudara se tada već sa sazrevanjem objektivne revolucionarne situacije u okviru čitave Monarhije, a naročito kod nas. Tu ne bi trebalo zaboraviti ni onu publicistiku koja se javlja u okviru disidentskog pokreta u jugoslovenskim legijama u Rusiji. Naročito proglas 65 disidenata i t.d.

XXV/13–14.

»Stvaranje Jugoslavije, relativna sloboda štampe, koja je postepeno ograničavana« i t.d.

Treba da budemo konkretni. Prije svega: bolje je govoriti o političkom ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca god. 1918, nego o »stvaranju Jugoslavije«! »Relativna sloboda štampe« u ono vrijeme kada su zatvori puni zbog štamparskih delikata, kad se listovi plijene po Bachovom patentu iz god. 1851 i t.d., djeluje više–manje komično.

HRVATSKA KNJIŽEVNA KRITIKA

Ů (Frangeš–Ujević)

O Weberu, rode da ti pojem! Webera, bez obzira da li je počeo unositi ideje koje s književnošću veze nemaju, trebalo bi temeljito obraditi. I on spada među imena koja su potpuno zaboravljena, zapostavljena i neegzistentna. Usred opće klasicističke idealističke zbrke, a trebalo bi i o njoj reći od čega se ta klasična idealistička zbrka sastojala, kada se u Hrvatskoj počinju javljati prvi »ponešto bojažljivi glasovi o potrebi realističke književnosti i o povezanosti života i književnosti«, trebalo bi na kraju definirati i koordinirati položaj ovoga naroda, ove zemlje i, na kraju, ove književnosti u prostoru i u vremenu. Ovako sve ove konstatacije i primjedbe ostaju apstraktne.

Kritička napomena, iz koje slijedi da se sam tekst bezuslovno prestilizuje. Mislim da nema mnogo smisla da se s naročitim naglaskom, uprave aplombom ističe kako je Šenoa kao dramaturg »odbijao njemačke komade«, jer, budimo ljudi, ako je netko Nijemac u svojoj književnoj fakturi kod nas, to je upravo August Šenoa. On je doduše propagirao francuski i engleski teatar, da ne kažem sa skromnom željom repertoar, ali što se Šenoe kao književnika tiče, njegova je faktura bila i ostala njemačka.

Mislim da se pojava Janka Iblera kao kritičara svoga vremena vještački preuveličava. Ibler je već god. 1886 u redakciji Narodnih novina, a sve što je govorio relativno slobodno, govorio je na početku svoje karijere, još kao maturant ili kao srednjoškolac.

Ne može se iz kritike stvoriti »spiritus movens«, nije »nedostatak hrvatske književnosti što nema prave kritike, kojoj bi estetski kriterij bio glavni i jedini, jer mi nismo imali kritike zato, jer nismo imali književnosti, a književnosti nismo imali, jer se ona kao takva ne rađa u tako bijednim i zaostalim prilikama kao što su bile naše oko polovine prošloga stoljeća. Uloga Milana Marjanovića ostaje pod znakom pitanja. Piše se shematski o M.M. da je dao mnogo tačnih konstatacija o cjelokupnom opusu pojedinih hrvatskih pisaca iz vremena realizma i Moderne, ali nažalost, veoma malo točnih sudova o pojedinim književnim djelima«. Čista apstraktna shema. Koje su to »tačne konstatacije o opusu pojedinih hrvatskih pisaca iz vremena realizma«? Nažalost ni jedna nije točna. Čovjek koji ne umije da dade »tačne sudove o pojedinom književnom djelu« kako bi mogao da tačno konstatira ili ocijeni »cjelokupni opus pojedinih pisaca«? Isto tako uzima se kod nas M.M. kao protagonist naprednjaštva i trajno se piše o »naprednosti njegovih ideja«. »Djelujući više naprednošću svojih ideja nego analizom umjetničkog djela«, pitamo se koje su to ideje M.M. bile napredne, i da li je uopće analitički posao M.M.–a mogao da bude »napredan« kad je bio uglavnom neodređen i pristran, podcjenjujući uglavnom sve što je u njegovo vrijeme artistički u hrvatskoj književnosti nešto vrijedilo. Kada se o M.M. piše da je »zapravo htio biti savjest svoga vremena, po uzoru Brandesa ili Masaryka«, onda se time eklatantno dokazuje da ne znamo tko su bili Brandes i Masaryk i što predstavlja »savjest jednog vremena«. Marjanović je bio sve prije nego savjest svoga vremena. Vidi njegov put i njegov razvoj od 1918 pa do smrti, upravo do sloma Jugoslavije, kad je završio svoju karijeru kao najprije šef Prese–biroa, a zatim senator generala Živkovića.

Pitamo se da li se značenje i položaj A.G.M. u okviru naše književnosti može definirati da je bio »polemičar po zvanju«? Što znači Mate Ujevića definicija A.G.M.–a da je bio »dovoljno oštar, zadihani pamfletist«? To bi svakako trebalo prestilizirati, a naročito je apsurdno, i ova se teza ne može ni u kome slučaju ne samo odbraniti, nego ni postaviti, da je A.G.M. »kao kritičar bez stalnih i određenih estetskih sudova«. Grubo ignorantski ispad. Kako se to piše o A.G.M. da se »veoma često nalazi u protuslovlju sa svojim vlastitim estetskim kriterijima« i da mu je — »rječnik gipki«??

Konstantno se piše o Matoševim manama. O Matoševim ljudskim manama. Dosta više o tim ljudskim manama A.G.M.–a. Trebalo bi konkretizirati koje su to njegove mane, njegove »ljudske mane«, kakve su to mane koje nisu normalno ljudske ili koje to ne bi bile, ali kad se na kraju iz tih Matoševih mana izvodi zaključak da »sve mane Matoša čovjeka nisu ga omele da dade savršeno tačne slike«, onda smo se zapleli u crijevima svoje vlastite gluposti. O Lunačeku. Da li je bio (enciklopedijski definirano) »zagrižljiv, boležljiv«, pa čak da li je bio »suh« i »sitničav«, i opet po drugi ili po treći puta »zagrižljiv i sitničav«, to zaista nije važno, i to ne može da ostane karakteristika jednoga kritičara, koji je godinama igrao kod nas ulogu arbitra elegantiarum esteticarum. Treba o Lunačeku reći što o njemu konačno reći treba! Njegova obzoraška družba sa Dežmanom (protektorom hrvatske Moderne) na čelu, sa Dežmanovim trabantima R. Meixnerom i Josipom Horvathom, uznastojala je da iz pijeteta spram svog mrtvog druga i glavnog literarnog kritičara »Obzora« poslije njegove smrti objavi — barem jednu jedinu knjigu njegovih sakupljenih radova. Eksperiment je svršio jalovo. Njegovi poklonici konstatirali su da baš iz pijeteta ne bi trebalo preštampati ni jedan jedini redak, a da se ti tekstovi dotjeraju da budu barem približno čitki ili logični, tog se posla nitko nije primio.

»Paljetkar Marko Car, koga je već A.G.M. otpremio na drugi svijet, ali samo prividno, te se pokazalo da se taj »paljetkar« nije dao iščupati kao korov, još je uvijek tri koplja viši od A. Petravića, koga mi ovdje očito s neprikrivenom namjerom dižemo u nebo s konstatacijom da je »pisao relativno solidne studije«. Isto tako pojavu A. Hallera jedva smo tangirali. Hallerovi Croceovi pogledi na našu literaturu ostali su apstraktni, takvim mjerilom jednostranim ne mogu se procjenjivati naše književne vrijednosti ili nevrijednosti.

Ne ću da budem pristran, da ne bi netko mislio kada govorim o Marakoviću da govorim iz ressentimenta, ali da je »radoznao«, da je »više profesionalac nego kritičar po unutarnjoj potrebi«, da je«diletant u plemenitom smislu riječi«, da je »cicerone i gorljiv katolik, marljiv, stilski razvučen bez zagrijanosti« i, na kraju, da je »kritičar koji nije ostavio dubljih tragova« mislim da je retorika. Jer ako je doista tako, a tako je zaista da čovjek »nije ostavio dubljih tragova«, zašto gubiti na Marakovića 17 punih redaka.

HRVATSKA POZORNICA

Kuriozum kulturno–historijski. Javlja se u rasponu od 1909– 1940. U raznim varijacijama. Po tome što je u tome listu, Ivo Vojnović objavio čitav niz svojih članaka, a kasnije Ogrizović, Benešić, Kulundžić, Batušić i t.d., predlažem da ostane.

HRVOJE

Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo. Briše se definitivno i neodgodivo. Bez obzira što je autor Ilija Kecmanović.

HUMO, Hamzo

U vezi sa Boškom Novakovićem. Jedno ime koje valja podvrgnuti temeljitoj analizi. Njemu nisu jasni ni pojmovi ni vrijednosti. Njemu su Knut Hamsun i Bernhard Kellermann ekvivalenti. Predpostavlja se, da čovjek zaista ne želi (ili po svojoj prilici ne želi) da kompromituje književnu vrijednost Humza Huma, a ipak ga uspoređuje sa Kellermannom, piscem drugorazrednim, čuvenim ratnim reporterom 1914–18 iz »Berliner Tagblatta« ili autorom Tunnela. Kaže Hamza Humo je »subjektivno lirski obojen a la Bernhard Kellermann«... To je dobro, ali to je gruba šala na račun Hamza Huma. Inače neka ide, ako je BiH dala imprimatur.

HUMSKA ZEMLJA

Motivi uvijek podjednako isti: apstraktno narativno pričanje isprepliće se sa temom tzv. historijskog prikaza u nevezanoj formi, nedosljedno, preskakivanjem jedne teme na drugu, kao neka vrsta kozerije.

[...]

II/9–10 U našim tekstovima veoma se često navode citati pod navodnicima, kao na primjer ovaj: »vjeran kletvenik gospodinu kralu ugrskomu«... a da se ne zna odakle je taj citat, što bi svakako bilo oportuno da se navede.

II/11,12 »Iako je Uroš iz rata s Dubrovnikom izišao kao pobjednik,« nije mogao da nad Humskom zemljom uspostavi punu kontrolu; ove suvremene publicističke fraze ubijaju konkretan smisao ovih detalja iz kronika. Kakvi su to već bili ratovi i kakva puna kontrola u jednom 100% anarhoidnom stanju, u okviru koga se nikad nije znalo ko pije a ko plaća.

II/12–14 »Vlast su ovdje prigrabila lokalna vlastela ne priznavajući ničijeg autoriteta« osnovna oznaka čitavog tog historijskog perioda i jeste u tome, što anarhoidna, dezorganizovana, kriminalna (u današnjem smisla razbojnička) vlasteoska družba uopće dosljedno ne priznaje ničiju vlast dok nije zarobljena i prisiljena da to učini po jačoj sili, isto tako anarhoidnoj. Tu se situacije mijenjaju iz dana u dan, a poznato je da to stanje traje tako dugo dok neka centralna (obično kraljevska vlast) ne uspijeva da podredi svojoj volji druge slabije vlasti.

[...]

IV/8–12 Potpuno nejasno: Turski sultan u Hercegu: »našao je podesno sredstvo za suzbijanje prepone daljnjim osvajanjima. Bezobziran u gramzljivosti za teritorijama i dohodcima, okružio je zemlju neprijateljima i ispunio unutrašnjim nezadovoljstvom i razdorima koji su zahvatili i samu njegovu porodicu.« U tom periodu nije bilo ni jedne vlasteoske porodice koja nije bila zahvaćena razdorom, i nije bilo ni jedne feudalne pojave koja nije bila okružena neprijateljima, unutrašnjim nezadovoljstvom, a karakterisana »gramžljivošću za teritorijama i dohodcima«.

Svi ti naši prikazi mogli bi se prestilizovati suvremenim načinom i tonom, da ispadnu kako–tako — historiografski. To su dakako, puste želje!

Ů Naši historiografski motivi iz ovog perioda prvostepene takozvane politogeneze podjednako su neinteligentni. Oni su zapravo kulturno–historijski bezazleni, kad se promatraju kritički, ali kako smo okruženi sveopćim slaboumljem, oni još uvijek djeluju kao politička narkoza, da ne kažem otrov, čisto samoobmanjivanje s jedne strane, a mistifikacija s druge. Ovo loše beletrističko, sasvim apstraktno, diletantsko narativno prepričavanje neistina i poluistina isprepleće se sa temom takozvanog egzaktnog naučnog historijskog prikaza u tako prozirnome obliku, tako nedosljedno, tako neodgovorno nevezano, da ovo tendenciozno preskakivanje s jedne teme na drugu, ovo zlonamjerno zaobilaženje istine djeluje kao neka vrsta brbljanja, da ne kažem pseudonaučne kozerije za neznalice. Jer kad se govori o Humskoj zemlji da je »u srpskoj državi pod Stevanom Nemanjom imala položaj neke vrste udjelne kneževine« itd., čitajući to, zaista ne znamo, dakako, šta je to bilo ta »neka vrsta udjelne kneževine u srpskoj državi« i kakav je to položaj »Humske zemlje u srpskoj državi« zapravo bio?

Kako se te priče, te glupe novelete, pišu obično osamdesetih godina, nadahnute uglavnom iluzijama o Jadranu, konstantno se javlja lajtmotiv o nekom imaginarnom prodiranju srpske države na Jadran, a to se dokazuje da su se »knezovi Petar i Toljen upletali samostalno u odnose u Srednjoj Dalmaciji«?? Što to znači da su se ovi knezovi »samostalno upletali« u srednjedalmatinske odnose i čime se to dokazuje, kad se tvrdi da su »i Trogirani imali mnogo neprilika s tim knezom Toljenom, koji im je često plijenio posjede« itd.

Najnormalnije razbojničke kriminalne prepade u privatno–pravne sfere pojedinih gradova (u ovome slučaju Trogira), najbanalniju hajdučiju iz XIV ili XV st. mi povezujemo sa suvremenim pojmovima državne politike i ratova, per analogiam historicam. Ovi tekstovi trajno su apstraktni, u njima vrvi od citata pod navodnicima, kao na primjer, ovaj: »Vjeran kletvenik gospodinu kralu ugrskomu«..., a da se uopće ne zna odakle je taj citat, koji je taj »kral ugrski« bio i o kome se to »vjernome kletveniku« radi, što bi svakako veoma oportuno da se navede.

Suvremene publicističke fraze, iz najbanalnije dnevne štampe, koje vrve tendencioznim invektivama kao na primjer ovaj citat: »Iako je Uroš iz rata s Dubrovnikom izišao kao pobjednik — nije mogao da nad Humskom zemljom uspostavi punu kontrolu« citati su iz naše visokoškolske nastave, a to je takva vrsta neodređenih tvrdnji, koje ne unose samo zabunu, nego izvrću evidentna fakta. Jer, pitamo se: kakvi su to već bili ratovi i kakvi su to već ratovi mogli da budu i kakva je ta puna etatistička, državna ili politička kontrola mogla da egzistira nad nekim pokrajinama, usred jednog stoposto anarhoidnog hajdučkog stanja, u trajnoj fluktuaciji i presizanju posjeda, u okviru društvenih odnosa kad se zaista nikad nije znalo ni tko pije ni tko plaća.

»Vlast su ovdje (misli se u Humskoj zemlji) prigrabila lokalna vlastela ne priznavajući ničijeg autoriteta«, to je osnovna oznaka čitavog ovog historijskog perioda, i ne samo kod nas u našoj zemlji, nego po čitavoj Evropi kada se ta feudalna vlast rađa i nastaje, kada je u doslovnome smislu in statu nascendi, anarhoidna, dezorganizirana, u današnjem smislu hajdučka, kriminalna i razbojnička. Vlasteoska družba onoga vremena uopće dosljedno i postojano i logično ne priznaje i nije priznavala ničiju vlast dok nije poražena prevladana i zarobljena bila prisiljena da to učini pod imperativom jače, centralne kraljevske sile, u XIV još stoljeću isto tako anarhoidne, koja se kod nas na našem terenu u nekom centralističkom smislu državotvornomu nikada nije formirala ni potvrdila. Situacije se onoga vremena mijenjaju iz dana u dan, a poznato je da to stanje traje vjekovima, da je trajalo i u Evropi tako dugo dok centralna kraljevska vlast nije uspjela da podredi svojoj volji druge slabije »lokalne vlasti«, da bi nametnula svoju premoćnu monarhističku volju. Pisati danas per analogiam, kao da se u XIII, XIV ili XV stoljeću radi o nekim nacionalno obojenim monarhističkim centrima, prosto je u nebovapijuće bespredmetno.

Našim romanticima historiografima trajno lebdi pred očima neka monarhistička centralna vlast, pak je tako i »Humska zemlja sa glavnim gradom Blagajem, stvorivši veliku vlasteosku državinu, čijim je središtem i matičnom oblasti postala«, pretvorila se u državotvorni ideal današnjice.

Ove četverobojne oleografije po uzoru Paje Jovanovića trajno se gube i ne snalaze u vlastitim protuslovljima. Na primjer: »Turski sultan našao je u Hercegu podesno sredstvo za suzbijanje prepone daljnjim osvajanjima. Bezobziran u gramzljivosti u teritoriji i dohocima, ovaj je okružio zemlju neprijateljima, ispunio je unutrašnjim nezadovoljstvom i razdorima koji su zahvatili i samu njegovu porodicu«! Jadan li je doista bio ovaj Herceg, u kome je turski sultan našao svoje vlastito podesno sredstvo za provođenje Hercegove familijarne politike. U onome periodu nije bilo ni jedne vlasteoske porodice koja nije bila zahvaćena razdorom i nije bilo ni jedne feudalne pojave koja nije bila okružena neprijateljima, a naročito pak unutrašnjim nezadovoljstvom, i koja ne bi mogla da bude općenito karakterizirana »gramzljivošću za teritorijima i dohocima«. Vidi sve šta se zbivalo na zapadnoj jadranskoj obali, čitaj Dantea, pregledaj historiju talijanskoga feuduma itd.! Svi naši vajni prikazi naše narodne prošlosti srednjovjekovne trebalo bi da budu prestilizirani suvremenim načinom i tonom, da budu osvijetljeni nekim suvremenijim mentalitetom i metodama da bi ispali kako–tako historiografski podnošljivo. S obzirom na stanje fakata na našim univerzitetima i u mentalitetima naših ordinariusa historiografa, to su, dakako, puste želje. A zašto? A dokle? I to se zove znanost socijalistističke katedre.

HUNYADI, JANOS

Mislim da bi bilo logičnije da ga pišemo Hunjiadi, Janos (Sibinjanin Janko). Trebalo bi prije svega vidjeti i usporediti s rumunjskom literaturom o tome problemu, jer su mađarski prikazi jednostrani, farbani iz perspektive 80–tih godina, kada se krivotvorilo sistematski sve što nije pristajalo u kalup madžarske feudalne supremacije.

Među quatrocentrističkim baronima jedan od pretendenata na krunu, svakako bio je ovaj Hunyadi, Sibinjanin Janko, kome će tek sin Matija Korvin, koji kao ni otac mu nije znao mađarski ni beknuti, ostvariti feudalne ideale ovog boljarskog, vlaškog t.j. rumunjskog klana. Svojom političkom sviješću, instinktivnim i neobično živim snalaženjem u prostoru i u vremenu, ovaj Hunyadi jasno je procijenio sve elemente osmanlijskih opasnosti i svojim preventivnim, defenzivnim ratovima, u obliku mnogobrojnih i iznenadnih prepada u osmanlijsku etapu, on je zapravo usporio proces probijanja turskog na Dunav, za čitavih 7 do 8 decenija. Ovaj Hunyadi jeste politički i vojnički vezan za t.zv. despotski period srpske historije i prema tome kao tema bezuslovno spada u E.J. Da je bio važna i živa pojava vidi se i po tome što je ostao živ u našoj narodnoj pjesmi.

Kao feudalni klan Hunyadijevci su svakako rumunjsko– vlaškog, t.j. srpskog t.j. slavenskog romanizovanog podrijetla. Još do XIV st. djeluje jedan od rodonačelnika ovog klana pod imenom Serb, Serbo, Serba, Serbe, a jedan od njegovih potomaka zove se Radul a jedan drugi Vuk (Wayk) Vojk, kome će Sigismund Luxemburgovac pokloniti grad Hunyad, Vayda Hunyad, Hunedoara, Eisenmarkt. Kao generalna napomena.

HVARSKA BISKUPIJA

Generalna napomena.

Sve ove i ovakve biskupije (kao u ovom konkretnom slučaju hvarska), spadale bi zapravo pod skupni naziv mletačke ili venecijanske takozvane crkvene politike. Sama tema po sebi nije nezanimljiva. Sam fakat, da Venecija, osvojivši otoke Hvar, Brač i Vis 1147 lomi okvire crkvene hijerarhije i organizacionu vezu s kopnom (koje još nije pod njenom lavljom jurisdikcijom), nije takav te ga ne bi trebalo notirati kao enciklopedijsku građu s napomenom, koja, dakako, predstavlja neku vrstu tačnog komentara.

Pedeset i trojicu biskupa hvarskih ne bih navodio, jer nisu ni po čemu važni. Prema tome I/1–25 da se stegne na leksikografska fakta ili da se ova ili slična materija prenese pod Illyricum sacrum, ili Ilirske biskupije i t.d.

I

IBRIŠIMOVIĆ, LUKA

I/8.

Da se briše »mnogo propatio«.

I/17–19.

»Kad se 1687–91 vodila borba za oslobođenje Slavonije, I. je stajao na čelu narodne vojske, koja se u borbi pridružila carskoj vojsci«.

Po ovoj stilizaciji izgleda kao da se 1687–91 »vodila borba za oslobođenje Slavonije«, a zapravo je ta borba »za oslobođenje Slavonije« samo jedan detalj velike protuturske campagne od Beča do Skoplja i Sarajeva. U okviru tog rata, koji je trajao 5 i više godina, kada su se Turci povukli na jug od Save i Dunava, borbe u Slavoniji samo su jedan detalj. Da ne bi ispalo, da se ta borba »za oslobođenje Slavonije«, vodi kao rat »za oslobođenje Slavonije«. Kad se već spominje »narodna vojska« trebalo bi nešto konkretno reći i o toj narodnoj vojsci«, a naročito o pobjedi kod Požege. Više od svega interesuje nas (I/24–25) borba Ibrišimovića protivu nasilja i pljačke »oslobodilaca«, t.j. bečke upravo habsburške soldateske.

Isto tako, u okviru ovog prikaza bilo bi zanimljivo da se uvrsti barem jedan jedini citat iz bogate korespondence, koju je Ibrišimović još za turske okupacije vodio sa zagrebačkim biskupima i sa bečkim dvorom i Vatikanom. Ne samo zbog ranog datuma, nego, jer u vakuumu ovog perioda ovakvi dokumenti govore poglavlja. Ne treba da se zaboravi Ibrišimovićev spomenik u Požegi. Da se citira eventualno i nešto iz narodne pjesme o oslobođenju Požege.

IČKO, PETAR

Ličnost važna, historijski fantastična, zagonetna i više–manje neispitana. Ostavio bih I/1–2 »u dosad poznatim izvorima prvi put se spominje 1767 kao trgovac u Beogradu«, jer je to konstatacija jednog svjedočanstva, a ne bih ga kvalifikovao kao trgovca po građanskom pozivu, jer je bio i trgovac i diplomatski agenat, a završio je svoju karijeru kao što se vidi, kao beogradski gradonačelnik i član Saveta. Kod Pantelića ima masa svjedočanstva iz kojih nesumnjivo slijedi da Ičko nije bio sam double–agent čas austro–turski, čas tursko–srpski ili austro–srpski, nego lice koje je donosilo odluke i davalo sugestije veoma važne i u čijim je rukama često bila sudbina čitave krvave igre koja traje decenijima. Ne znam da li se može nešto utvrditi o moralno–političkom profilu čovjeka? Taj prvi kršćanski gradonačelnik Beograda umire 1808, ne zna se u kojoj godini života, a ne zna se ni na koji način. Njegova kuća u Beogradu, koju bi između ostaloga trebalo svakako donijeti i u reprodukciji, govori o tome da je bio odžaklija. Govori se I/5–6 da ga je »beogradski vezir postavio za trgovačkog konzula bazrđanbašu«. To je bila neka vrsta konzularnog agenta, koji zastupa interese grčkih trgovaca u Beogradu. Da li je utvrđeno koje je narodnosti bio? Kaže se rođen je u Makedoniji. Poliglot. Serdar kneza Muruzija? O tome se ne govori u našem prikazu, a bilo bi svakako uputno osvijetliti ga iz raznih aspekata, jer se njegovo ime nalazi u prvome planu ustanka nekoliko godina.

ILIĆ, VOJISLAV ML.

Predlažem da se I/12–15 briše.

»Nije se ustručavao da bude i običan »dvorski pesnik«. Ubio je svoju ženu iz ljubomore...«

O dvorskom pjesništvu uopće, kad se o njemu govori s prezirom iz uzvišene retrospektive, trebalo bi i nešto reći. Tko već nije bio »dvorski pjesnik« u posljednjem periodu vladavine Obrenovića ili Karađorđevića. Budemo li sve dvorske pjesnike žigosali kao »dvorske pjesnike«, trebat će više od 80% naših pjesnika svrstati u tu grupu. Prema tome neka se to briše.

ILIDŽA

Netko je prilijepio uz ovaj prikaz veoma mudru napomenu: Ovaj je članak skroz pučkoškolski prikaz i ne bi smio ući u E.J. u ovoj primitivnoj i bez ikakve potrebe detaljiziranoj formi. Nek se barem izbaci balast, označen zagradama! Potpis nečitak, napomena veoma mudra. Ne bi smio ući, neka se barem izbaci balast i t.d. Neka se izbaci.

ILUSTRIRANI ČASOPISI

Generalna napomena u vezi s temom »Ilustrirani časopisi«. Sporazumjeli smo se jednoglasno da bi trebalo periodične publikacije donositi u ozbiljnim prikazima. Na temelju negativnog iskustva utvrdili smo da to iz mnogobrojnih razloga, ne ide. U redu. Nemamo saradnika koji bi vladali materijom. Svi naši prikazi periodika zapravo su bibliografski popisi, a bilo bi po mom mišljenju mnogo ispravnije da su samo to! Tako ih serviramo trajno s nekakvom neizrecivo dosadnom, stilski nedotjeranom majonezom, koja onda izgleda ovako: Citiram: »Može se smatrati da je bio prvi ilustrovani časopis«. Može se smatrati. »Donosio je«, »Uzeo je«, »Ranije je donosio«, »Isprva je donosio«, »a zatim je donosio«, »donosio je i zatim«, »objavljivao je ranije«, — »a i kasnije« »pod uredništvom«, »po uzoru« i »po ugledu«, »objavljivao je«, »bio je najprije«, »bio je opremljen«, »bio je ilustriran i čitaocima namijenjen«. Konstatujemo dakle da je ilustrovani časopis »bio ilustriran« — i »čitaocima namijenjen«! Opet je jedamput »donosio«, a zatim je »izlazio«, »bio je posvećen«, »bio je izrazito porodični ilustrovani časopis«, »služio je svrhom«, »izlazio je«, »odlikovao se«, »bio je namijenjen«, »bavio se«, »značajno je mjesto zauzimao«, »izlazio je«, »Donosio je« i 17 puta bio je »jedini«, »prvi«, »najbolji«, »bio je medu prvima«, bio je »bogato ilustriran« i t.d. i t.d.

Kronološki popis predstavljao bi rabotu nerazmjerno logičniju, leksikografski čistu i upravo toliko informativnu kao što je i ova naša pisanija.

ISAKOVIĆ, ANTONIJE

Nije napisao mnogo, ali spada relativno među najtalentovanije beletriste poratnog perioda. Predlažem da ostane.

ISLAM U JUGOSLAVIJI

II/18–21

»Prelaženje se vršilo postepeno i po pravilu dobrovoljno«.

Da se briše po oportunitetu, da ne bismo ovdje govorili o poturicama, a i ovaj citat koji se navodi da se poturčenje vršilo »po pravilu dobrovoljno«, više–manje je pod znakom pitanja: »I mnogi nemučeni ni od koga otstupiše od pravoslavlja i pristaše uz njihovu vjeru«.

»I mnogi nemučeni« — treba da se vidi, što stoji u kontekstu. Mučeni i mnogi nemučeni.

IVANOVIĆ, KATARINA

[...]

I/16. »Iz Zagreba se vratila u Stoni Beograd«. Kakav je to grad?

II/3–5. »Posvećivala je naročitu pažnju slikanju materije: svile, brokata i nakita, ali s ukusom i merom«.

Da se prestilizuje: Naročitu pažnju posvećivala je slikanju svile, brokata i nakita, s ukusom i s merom. Onaj »ali« je suvišan, jer kao sintaktička interpolacija pretpostavlja, da je slikanje takve materije kao što je svila, brokat ili nakit, što se ukusa tiče pod znakom pitanja.

IVANJICA

I/2–5. Mehana, dva sokaka i t.d. da se briše. Nije važno. Kad je već riječ o Ivanjici, možda ne bi bilo na odmet, da se nekim citatom iz Nušića ilustrira kako je Ivanjica kao sresko mjesto značila kao simbol administrativne prijetnje, gotovo progonstva za sve policijske duše i štrebere predratne male Srbijice, kad su svi činovnici strahovali pred pojmom duboka unutrašnjost...

IZOLA

I/7, 8, 9, 10 »Kao znatno ribarsko središte, ima mnogo profesionalnih ribara, bogat ulov i veliku ribarsku tradiciju« i t.d. Teško bi bilo zamisliti »znatno ribarsko središte« bez »mnogo profesionalnih ribara i bez bogatog ulova«. To što se tiče logike.

[...]

J

JAJCE

Već je dvaput bilo na mome stolu, dragi Jirouš! Ovako ne može.

I/19–20.

»Bila je to najisturenija tačka ugarskog odbranbenog sistema«. Zašto samo ugarskog? Svi grbovi u Jajcu koliko ih god ima od Kampanila pa do svodova i subraporta ne govore o Madžarima ni riječi. Jajačka banovina i njeni banovi su »našijenci« pod Matijom Korvinom: Berislavići, Frankopani, Keglevići, Grbonozi i t.d. Vidi Thállóczya, koji se navodi u literaturi, ali u tekstu ni o jednome od Thállóczyevih podataka nema govora.

I/21.

»Stanovništvo je primalo povremeno subsidije od Madžara«. Ovako ne bi trebalo tretirati ova pitanja u E.J. Vidi o tim subsidijama u literaturi! Na kraju trebalo bi utvrditi odakle Jajcu ime? Joanna, napolitanska princesa, žena Hrvoja Vukčića, sagradila je Jajce po modelu napuljskog Castello del’ovo! Da se konačno jedamput provjeri, utvrdi i ispita i skine s dnevnog reda to pitanje o nazivu same tvrđave.

Ova diskusija sa Thállóczyem nema mnogo smisla. Thállóczy pisao je svoje buruntije iz perspektive poslije okupacije, s aneksionističkim tendencama promadžarski. Ovaj dribling, da li omjer »našijenaca« i Madžara kao banova jajačkih stoji kao 4:10 i t.d., to je smiješno. Svi ovi Frankopani i Keglevići i Berislavići, branili su i svoje vlastito tlo, bez obzira što je Jajce spadalo i pod interesnu sferu madžarskog feuduma. Mi međutim ne pišemo Enciklopediju iz madžarske perspektive. [...]

Ů Vraća se na moj stol u nekoliko varijanata, moje se napomene ne uvažavaju, dragi Jirouš, ovako dalje nema smisla. O Jajcu uglavnom sve šta znamo, znamo po Thalloczyu, a opet i ova diskusija s njim nema mnogo smisla. Tko je Thalloczy bio, to znamo. Bio je jedan od kolonijalističkih madžarskih faktora oko okupacije i poslije nje. Sve šta je pisao, pisao je s određenom političkom tendencijom iz perspektive poslije okupacije s aneksionističkim tendencama promadžarski, sa stanovišta nekog historijsko–pravnog fiktivnog, madžarske krune na Bosnu. Ovaj dribling o omjeru, kakav je između »našijenaca« i Madžara u galeriji jajačkih banova, sasvim je metafizički, i dokazivali mi da taj omjer stoji u našu korist 4:10, ostajemo ipak smiješni. Braneći Jajce decenijima, svi ovi Frankopani, Keglevići, Berislavići i čitava četa »našijenaca«, branili su svoje vlastito tlo, svoje vlastite interesne sfere, a da je iz strateško–političkih razloga Jajce spadalo i pod interesnu sferu madžarskoga feuduma, koji je bio budimski, kraljevski, hrvatsko–madžarsko unionistički, to je izvan diskusije. Međutim, mi ne pišemo ovu enciklopediju iz madžarske perspektive, i prema tome govoriti o Jajcu da je Jajce bilo »najisturenija tačka ugarskog odbrambenog sistema« sasvim je fiktivno. Zašto samo ugarskog, kad se odbrana Jajca ticala i svih ostalih hrvatskih pokrajina od mora do Save i Drave. Svi grbovi u Jajcu koliko god ih ima od kampanila jajačke crkve pa po svodovima i po supraportama ne govore o Madžarima ni riječi. Jajačka banovina i njeni banovi pod Matijom Korvinom jesu Berislavići, Keglevići, Grbonozi itd., i prema tome da li je »stanovništva primalo povremene subsidije od Madžara« samo po sebi ne dokazuje ništa. Ratovalo se i novac se primao odakle je stizao, a ovako ne bi trebalo tretirati ova kardinalna pitanja. Na kraju: neka se jedanput definitivno utvrdi odakle Jajcu ime? Joanna, napolitanska princesa, žena Hrvoja Vukčića, sagradila je Jajce po modelu napuljskog Castello del’Uovo! Da se konačno jedanput za uvijek provjeri, utvrdi i ispita, i skine sa dnevnoga reda ovo pitanje o nazivu same jajačke tvrđave.

JAKOPIČ, RIHARD

Trebalo bi uputiti pismo K.D. (Karelu Dobidi).

Trebalo bi zamoliti Karela Dobidu da posveti punu i široku pozornost pojavi Jakopičevoj u prostoru i u vremenu evropskog slikarstva. Evropske relacije, a ni južnoslovjenske, nisu tako reći ni tangirane. Prije svega nije bio sam i nije bio jedini. Radi se o generacijama, takoreći o plejadama, svakako o grupama i o falangama. Niti kao ažbeovac u Münchenu nije bio sam ni jedini! Po ovom prikazu izgleda kao da je bio monolitna, jedinstvena pojava. Kao da je počeo borbu protivu Münchena i münchenovaca upravo münchenovskog stila opet potpuno osamljen. Münchenoidi i secesionisti kod nas. Moderna uopće kao pojava na prelazu stoljeća. Osim toga u vezi s Jakopičem da se ne zaboravi »Nabizam«: Sérusier, Bonnard, Denis Maurice, a prije svega i nadasve Jean Vuillard (1869–1940). Jean Vuillard i Jakopič su vršnjaci. Jakopič 1899–1943. Od neotradicionalizma još pod utjecajem... (Bukovac u Parizu »La Grande Isa), pa preko Salona Nezavisnih do Modernog Stila i preko njega do svega onoga što se zove suvremeno slovensko slikarstvo i t.d. Njegovi intimni i topli interleuri, njegova bogata paleta, njegove intonacije i claire obscuri u zatvorenim građanskim sobama, u sumraku, kad se unose prve svjetiljke, intimno kretanje likova u prigušenoj melankoličnoj rasvjeti, pa do punog razgara game u životu cvijeća i t.d. i t.d.

JAKŠIĆ, DMITAR

I/1 »Srpski vlastelin.« Jedan jedini vlastelin u našoj enciklopediji, i i to još srpski!

JAKŠIĆ, MILETA

[...]

I/l5, 16 »Pesme imaju puno realističkih elemenata, naročito u pejzažima, u koje je unosio svoje lične doživljaje«. Može se mirne duše brisati. Pjesnici obično unose svoje lične doživljaje u pjesme, ali u »pejzaže« unositi svoje lične doživljaje, prilično je nejasno.

I/18,19 Sveži opisi »ravničarske, banatske i fruškogorske prirode«. Ako je banatska, moglo bi se reći da je i ravničarska, ali za fruškogorsku prirodu to bi bilo već teže. Prema tome »ravničarski opisi« mogu se mirne duše svesti samo na opise.

JAMBREŠIĆ, ANDRIJA

Ů Bio je član Družbe Isusove po svome pozivu, a taj njegov poziv kao kod svih isusovaca zaobilazimo dosljedno i principijelno, kao da se toga i danas još stidimo da je netko bio isusovac, a pogotovo u XVIII st. o Jambrešiću ne usuđujemo se reći kakvo je zapravo značenje imao pa i danas ima njegov Lexicon. Pa ipak, kada netko 1732 u svom pravopisnom predlogu »Manuductio ad croaticam ortographiam« predlaže dijakritičke znakove kao elemente pravopisne reforme, onda taj izum spada zapravo u red otkrića, koje će se tek ravno jedno stoljeće kasnije javiti kao Gajev izum, Gaja uzdižemo do idololatrije, a s Jambrešićem postupamo kao sa isusovcem, premda je njegov Lexicon latinum interpretatione illyrica, germanica et hunsarica locuples (Zgb, 1742) djelo nerazmjerno vrjednije nego sve ono što je Gaj ikada izmislio ili napisao. Nemamo perspektive na vlastitu problematiku.

JAMNIČKA SKUPŠTINA

Da se ne zaboravi Jamnička kiselica, s obzirom na rodoljubiva nastojanja biskupa Strossmayera da produži život naših naroda i srce mlado, ukoliko se uopće bude spomenulo selo Jamnica.

JANKOVIĆ, BOŽIDAR

Ů Ova oznaka: srpski general. Nije jedini. Čitava galerija srpskih generala. U redu, ali uza svu masu epitetona i citiranih odlikovanja (koja bismo mogli brisati kao suvišna), o licima osim superlativa ne govorimo ništa, a bilo bi stvarnije da nam se kaže tko su bili i kakav im je bio politički profil. Svi su generali politizirali, i od ljutih obrenovićevaca postali su još ljući karađorđevićevci, a to se iz našeg prikaza ne vidi. Ima tih generala raznih vrsta i kategorija, a među njima, a upravo te prikazujemo, čini se, s naročitom simpatijom, čitava bulumenta šestojanuaraca i tvrdih dinastičara, koji su u tom pogledu odigrali negativnu, upravo kobno razornu ulogu političku sve do sloma 1941. Ni iz jedne od biografija ne vidi se da bi samo jedan, od ovih, tako patetično apostrofiranih, vojskovođa, nosio bilo kakvu pak i minimalnu odgovornost za razvoj političkih prilika sve do aprilskoga rata 1941, a naročito za slom toga rata. Ovaj srbijanski generalitet je jedna stvar, međutim, na terenu ove zemlje djelovao je godinama upravo stoljećima, još jedan generalitet, austrijski, a poslije 1867–8 i austro–mađžarski, pa kad bismo htjeli biti egzaktni historijski, ne bismo trebali da smetnemo s uma ni taj fakat da je i u turskoj armadi čitav niz naših ljudi bio nosio visoke činove. Sve to spada u historiju našeg naroda. S nekima se ponosimo, a neke preziremo, međutim, da je tako bilo kako je bilo, nezavisno od naše volje i nama predleži samo to da konstatiramo fakta. Sa stanovišta historiografske objektivacije donosimo srbijanski oficirski kor, gotovo čitav šematizam, a isto tako i crnogorski oficirski kor, i to principijelno, jer je riječ o »narodnoj vojsci«. Međutim, bez obzira na državnu pripadnost, kada je riječ o višim zapovjednicima austrijske armade (sve do sloma 1918) svi ovi generali kao komandanti ratovali su na čelu kontingenata iz naših krajeva, a poznato je da je pod austrijskim oružjem izginulo nekoliko stotina tisuća našega svijeta, a ne mnogo manje stradavalo u zarobljeništvu. Pitanje naših ratnih zarobljenika u Rusiji i u Italiji u okviru Prvog i Drugog svjetskoga rata isto je tako jedna tema koju bi mi specijalno morali razraditi pošto se poslije nas njom nitko više ne će baviti.

Što se austrijskog generaliteta tiče, od turskih ratova, od pada Bosne, od prelaza Turaka preko Save, četiristo i više godina ratovalo se na našem terenu, a sa stanovišta objektivne istine isto je tako neosporna činjenica da je veliki broj Hrvata i Srba komandirao tim četama i upravljao raznim bitkama i ratovima pod austrijskim barjacima. Bilo bi dobro kad bismo raspolagali preglednim materijalom, ili u najmanju ruku nekim popisom viših komandanata Srba i Hrvata u turskim ratovima, u svim austrijskim baroknim ratovima evropskim i za vrijeme Granice. Vaniček!

Da je ta materija opširna citiram po šematizmu carske i kraljevske vojske za god. 1911 samo jedan površan popis generala naše narodnosti, od kojih ima više od dvjesta lica, od kojih bi u svakom slučaju minimalno barem 10 do 20% (po objektivnoj historijskoj procjeni) bilo potrebno da ostane fiksirano u enciklopediji, jer je vezano nekim važnijim historijskim događajima. Mi ih međutim, principijelno, ili brišemo ili namjerno prešućujemo.

U šematizmu za god. 1911 generali naše narodnosti u Austriji bili su: Klobučar Vilim, barun, Varešanin barun, Gerba Rajmund, Vojnović od Belobreska, Trkulja Ivan, Klobučar Viktor, Borojević Svetozar od Bojne, Tišljar Lentulis, Tršćanski baron, Puhalo od Brloga, Ljubičić Stevan, Lazar Fridrih, Sarkotić, Cvitković Lazar, Nikić Jovan, Matić Dravodolski, Matanović Ernest, Žunac Đuro, Lavrić Ivan, Miščević Grgur, Botić Joakim, Kukić Ilija, Velebit Dušan, Čanić od Starigrada, Trtanj Većeslav, Kolarević Stjepan, Njegovan Viktor i Lipoščak Anton, Babić Stjepan, Blažek Josip, Grivičić Ivan, Belovski Emil, Blažić Petar, Crljen Marko, Dalmata Otokar, Davidov Svetozar, Dimitrović Georgije, Durski Tržački, Đunio Dominik, Gregorović, Grivičić Milan, Grivić von Limau, Grubor, Đurić vitez od Sokolgrada, Kalic Ivan, Krmpotić Miroslav, Ilić Petar, Krajačić Franjo, Kranjc Viktor, Ljuština Ivan, Lulić Josip, Manovarda Jovan, Marić Karlo, Mazanec, Milutinović, Milivojević, Nemičić, Orešković Franjo, Pejić von Peindvor, Pregelj Josip, Ratković, Roknić, Romanić, Rašin, Silvatić, Šintić, Stipanović von Cetingrad, Suvić Bribirski, Trumić Milan i Vuko Branković de Vuka et Branko.

Osim toga po šematizmu iz 1911 aktivnih komandanata pukova naše narodnosti u Austriji bilo je 116: Aljančić, Baukovac, Bekić, Bogdan, Budisavljević, Bunjevac, Crnokrak, Cindrić, Modruš, Cvitković, Delić, Demić, Divić, Dorosulić, Ekmečić, Georgijević, Grujić, Hegedušić, Hršković, Janković, Jemrić, Jerbić, Jerković, Jovanović, Kozlovac, Kozak, Kramarić, Krulić, Uvegić, Lalić, Lebar, Letovšek, Ljubanović, Lončarski, Lukanec, Magaraš, Mamula, Marin, Mašić, Matić, Mihajlović, Mihoković, Mikulaš, Novaković, Okoličan, Olujević, Ostojić, Perčević, Prpić, Petraš, Petrović, Popović, Radojković, Radošević, Reljković, Rogoz, Roknić, tri Rukavine, Rumenović, Živanović, Sertić, Srvin, Španić, Špoljarić, Strnac, Šušić, Tučkorić, Turić, Turković, Uzelac, Vukmanović, Vukadinović, Vidmar i Zdunić.

Generali infanterije, kavalerije i Feldzeugmeisteri: Radanović, Adrovski Unukić, Brušek, Čanić Đuro, Cena, Cajpek, Kružić, Cvitković, Cvjetičanin, Czweits von Potissie, Draženović von Pocerje, Halavanja, Radojčić Đuro, Ivanošić, Hipšić, Kemenović von Belovar, Krizmanić, Lukinac, Mikulić, Palković, Petrović Petar, Plojnić Herman, Rukavina von Liebstadt, Sertić Luka, Škrinjar de Szent Ivan, Sluka Ferdo, Sokol von Jaladol, Stipšić Josip, Sužnjević Karlo, Swetics, Tomičić von Ričice, Valentić, Vuković i Vanić.

U popisu vitezova Marije Terezije ima ih 68: Bojanovski, Šišković, Drašković, Ravica, Ljubibratić Trebinjski, Dimić, Trs, Tkalačević, Knežević Svetojelenski, Šćujac von Heidenfeld, Petrović Petar, Timar, Šišković, Orešković, Orešković von Breitenthurm, Gvozdanović Vitus (Karlstadter Grenz– Hussaren Rgm.), Pržina, Sokolović, Horvat–Patričević, Cigan od Ujpalanke, Vukasović, Dedović, Šaka, Pejaćević Virovitički, Boža, Pebarnik, Martonić von Kraj de Topola, Stipčić, Barac, Rožić, Rukavina von Bonyograd, Bajalić, Ivičić, Levačić, Jelačić 1, 2, 3, Bogdan von Sturmbruck, Gvozdanović Karlo, Zvrtnik, Meško, Tomašić, Jugunić, Čorić, Banica, Novak, Čivić, Brzina, Marojević, Mavrić, Tomašić Zadarski, Lazarić, Petrović, Maretić, Marojčić, Šimunić, Rukavina 1, 2, 3, Mamula, Rastić, Jurković, Burić, Rodić, Flipović i Jovanović.

Od komandanata koji su zapovijedali našim četama svakako trebalo bi da uđu kao jedinice: Wurmser, Davidović, Gvozdanović, Beaulieu, Kolowrat, Hadik, Lichtenstein, Windischgraet: Radetzky, Nugent, Bubna, Benedik, Hainau, Montenuovo, Palavicini, Nadasdy, Erdödi i tri Jelačića.

JARNEVIĆ, DRAGOJLA

I/2–3.

»Poslije boravka u Grazu, Trstu i Veneciji gdje uči krojački zanat«.

U Grazu, Trstu i Veneciji uči krojački zanat? Bila je dakle krojačica? Da se barem jedno biće od njenih biografa nađe i pronađe koje bi nam ljudski umjelo da kaže, što je zapravo ta Jarnevićeva po svom građanskom pozivu bila? Od čega je živjela? Vrijednost njenih radova dolazi u obzir samo kao svjedočanstvo vremena, i to pod znakom pitanja. Ova naša ilirska Karina Michaelisova još uvijek nas plaši kao sjenka na spiritističkim seansama naše književnosti. Tajanstvena i nejasna Dragojla Jarnevićeva, pitamo se šta je radila i od čega je živjela?

Ů »Poslije boravka u Grazu, Trstu i Veneciji gdje uči krojački zanat«, šta je bilo dalje s njom — postala je književnica. Bila je švelja, i pošto je u Grazu, Trstu i Veneciji izučila krojački zanat, dalje se o njoj ne govori, o njenom građanskom pozivu. Da se barem netko od njenih biografa pronašao koji bi nam umio da prikaže, šta je zapravo Dragojla po svojoj profesiji bila? Od čega je živjela? Kakva je vrijednost njenih radova? Dolazi u obzir kao svjedočanstvo vremena i mentaliteta. Ova naša ilirska Karina Michaelisova još nas uvijek plaši kao slobodoumna sjenka i borac za slobodnu ljubav na spiritističkim seansama naše literature. Tajanstvena, nejasna i nepoznata Dragojla Jarnevićeva, pitamo se šta je to zapravo s njom bilo u literaturi i u životu?

JED IN PIJAČA SLOVENCEV

Kaže napomena »nije predviđeno«.

Ide pod kulturno–historijsku materiju! U okviru principijelnih razgovora i diskusija za Alfabetar, ove i ovakve teme načelno su bile prihvaćene u smislu općih direktiva. Složili smo se i pismeno fiksirali da su takve kulturno–historijske teme važne i da ih treba obraditi! Do danas, međutim, nitko se sistematski nije tog posla primio. Principijelno ne predleži ništa protivu toga da bi ova tema bila uvrštena (bez obzira da li je formalno predviđena ili ne, a u principu ona je bila predviđena), i zapravo je trebalo da bude predviđena! Ona bi zapravo spadala pod skupni naziv Jugoslavija, jugoslavenske kulturno–historijske prilike i t.d. U ovom slučaju trebalo bi tu temu obraditi i po ostalim kulturno–historijskim zonama, kao hranu, ishranu, kujnu i kulinarske vještine kod Južnih Slavena. Razne kujne: bečka, mediteranska, venecijansko–dalmatinska, centralnoevropska, balkanska, turska, madžarska, srpska, narodna jela i t.d. Ostaje da se vidi za diskusiju.

JELENA, žena cara Dušana

Da ostane! Da Roksa pita Dinića što znači II/2 godišnjak »Sloge« London 1956, 35–49. Kakva je to emigrantska publikacija koju ovdje Dinić citira i zašto?

Jelena, žena kralja Uroša.

Briše se.

JELIČIĆ, ŽIVKO

Ostaje. Predati Marinu da prestilizuje.

JENKO, DAVORIN

[...]

I/20–22 »J. je položio temelj« srpskoj modernoj muzici. U srpskim razmjerima bio je gotovo revolucionaran. Unio je nove poglede i utro nove putove, po kojima se srpska muzika mogla usporediti sa evropskom« i t.d. Sve principijelno netačno, a osim toga neuralgično. Da se parafrazira ili da se briše. Da se ne zaboravi slika Davorina Jenka! Bože pravde!

JEVTIĆ, BORIVOJE

Ů Čitav ovaj naš prikaz procijeđen kroz zube, napisan je očito contre coeur. Pojava ličnost i uloga Borivoja Jevtića u rojalističkoj SHS fazi, nije bila simpatična ni pozitivna. Uprkos tome, što je čovjek na temelju svojih veza sa sarajevskim atentatorima uspio da stvori svoju građansku karijeru, jer ništa drugo nije radio nego se godinama lično reklamirao u tome smislu, trebalo bi u našoj publikaciji progovoriti konkretno. On je o tom svom sudjelovanju oko atentata objavio prilično mnogo feljtonističkih i beletrističkih varijanata, a te bi trebalo provjeriti i kritički prikazati. Mi ga karakteriziramo kao »književnika dubljih intelektualnih nego emocionalnih stvaralačkih izvora, s razvijenim posmatračkim darom i kritičarskim sklonostima«, i prema tome, nesumnjivo da imamo namjeru da ga prikažemo kao pozitivnu pojavu. Međutim, uprkos ovoj svojoj namjeri mi ga ipak svodimo na lelujavu i neodređenu sjenku, sa prizvukom negativnim, jer je »najuspjeliji u pripovjeci i u drami«, pa kad je već u tim vrstama (u pripovijeci i u drami) najuspjeliji, onda je potpuno suvišno, da mu smanjujemo vrijednost time što mu je »pripovijetka bez dovoljne unutrašnje temperature«, jer mu onda i najuspjeliju vrstu njegovog literarnog posla smanjujemo u vrijednosti. »Pretežno obrađuje minulu Bosnu, težeći da ude u psihologiju ljudi«, prikazujući ga ovako, gubimo se u bombastičnim frazama, reci ma što, jer koja je to Bosna minula, koju Jevtić prikazuje?

JOB, IGNJAT

I/22–24.

Da li je osnivač srpskog modernog slikarstva, tu temu stavlja Ujević pod znak pitanja. Mislim da je tačno. Job Ignjat proglasio je sebe Srbinom.

JOHANNES AQUILA DE RAKESPURGA

[...]

I/23.

»Odjeci češkog slikarstva i sjevernotalijanski utjecaji«.

Zašto da češko slikarstvo odjekuje? Bolje jednostavno: Jasno se vide češki i sjevernotalijanski utjecaji.

JOVANOVIĆ, SLOBODAN

»Pravni pisac, istoričar, književnik i političar«. ?? Dovoljno: istoričar.

I/5–6.

»U politički život ušao tek 1939, kad je učestvovao u osnivanju šovinističkog srpskog kluba i bio njegov predsjednik«.

Teško je zamisliti da bi netko postao predsjednikom jednog političkog »kluba«, a da nije kod toga učestvovao u osnivanju. »U politički život ušao tek 1939«... Ne će biti da je tako, jer je bio trajna kombinacija takozvanih vanstranačkih ili generalskih kabineta već oko krize P.P. vlade godine 1925 pa sve do 1929. Znači li to da se nije bavio politikom ili da je »u politički život ušao tek 1939«? I kako bi bio mogao postati jedan od inicijatora i ideologa toga kluba, da se nije bavio politikom. Bavio se čovjek politikom, u najmanju ruku dvorskom, i kao »istoričar« i kao »književnik i političar«. Uopće: političar, koji je ušao u politiku tek 1939 kad mu je bilo ravno 70 godina.

I/11–16.

»Ta vlada je pružila moralnu podršku četničkom pokretu na čelu sa Dražom Mihajlovićem« i t.d.

Nije se radilo samo o moralnoj podršci i u materijalnoj pomoći u »spremi«, nego i o formalnom imprimaturu i potpisivanju smrtnih osuda iz Londona i t.d.

[...]

II/20.

»U docnijim godinama — pod uticajem marksizma« i t.d.

Uticaj marksizma kod Slobodana Jovanovića, u čemu, kada, gdje? Zvuči artificijelno, a prije svega netačno. O marksizmu izražavao se trajno kao najprosječniji, sociološki neobrazovan filistar. Marksizam je za Slobodana bio i ostao bauk, te su mu se tresle gaće pred marksizmom, kao Zdenki Smrekarovoj, popu Kerubinu ili Dežmanu. Sve je to rog za svijeću. Kakvo priznavanje »ekonomskih činilaca«? Kakvo »približavanje sociološkom metodu (1930–39)«? I to upravo 1939, kada organizuje i kada postaje predsjednikom Srpskog kluba sa Dragišom Vasićem.

[...]

III/6–9.

»Tako je dao velike i dokumentovane studije o vođama Francuske revolucije« i t.d. »o Svetozaru Markoviću, Peri Todoroviću« i t.d. Treba vidjeti te studije, da se ocijeni prava metoda, i to još »sociološka« toga historičara, koji je bio »umjetnik«. Njegova studija o Svetozaru Markoviću sasvim je neuspio pokušaj da se Svetozar Marković retušira na ništicu. O Peri Todoroviću pisao je kao pamfletista, a i spram Svetozara je kratkovidno i zagriženo nepravedan. Izvrće fakta i smisao tih fakata.

[...]

[JOVANOVIĆ], ZMAJ JOVA

Šteta. Ostaje.

JUGOSLAVENI — UČEŠĆE U RATOVIMA

(Autor Vladimir Kalečak)

Prije svega, na početku posla. Fonetska transkripcija zavodi u bludnju. Kako ćemo to čitati: Braunšvajg, Lihtenštajn, Brajtenfeld, Tili, Ličen, Nerdlingen, Brajsah, a onda ipak pišemo Wreda ili Chiogia i t.d. Čitavu materiju treba transkribirati.

Generalna napomena kao uvod:

Ogromnu masu raznih detalja, koji su ovdje razvrstani po nekom sistemu i po grupama, trebalo bi stegnuti. Jer budemo li tako nanizivali detalje pojedinih operacija u proizvoljnom nizu i u raznim, mnogobrojnim obratima, već kako se kreće bojna sreća, odosmo u nepovrat. Poglavlja, kojima mi dajemo vlastite nazive kao na pr. »Prvi austro–mletački rat«, isto su tako naša proizvoljna improvizacija. Taj se rat iz venecijanske perspektive sasvim sigurno tako ne zove.

Ductus generalis je uglavnom dobar. Prikupljena je masa materijala relativno pregledna. Trebalo bi prije svakog poglavlja u uvodu, u nekoliko riječi ocrtati »grosso modo« svrhu samoga rata po principu odnosa snaga s time da rat kao takav ne ostane kao izolovan detalj, da se poveže sa političkom cjelinom u međunarodnim relacijama i da se po mogućnosti dade sinhrona perspektiva na događaje koji su se odvijali i na drugim ratištima. Osim toga: nabrajanje ovih ratova počinje sa XVI stoljećem. Hrvatsko–ugarski kraljevski preventivni ratovi (Hunyadi, Korvin, Bribirski i Krbavski knezovi, Frankopani, Mačva, Jajce, Una, Lika, konac Quatrocenta) uopće nisu spomenuti.

Predlažem da se sugestija autora, što se tiče ilustracija uvaži. Vidi prilog.

[...]

10. XII 1508, papa Julije II (Della Rovere) organizovao je i sklopio u Cambreiu Međunarodnu Ligu, u kojoj učestvuju: Maksimilijan I Habsburg, car njemački, Louis XII, kralj francuski, kraljevi aragonski i engleski, vojvode Savojski i Ferrarski i na kraju Firenza. Svrha ove Lige bila je, kao što je poznato, savezna međunarodna politička koalicija sa tendencom da se likvidira mletačka supremacija u svijetu. Liga je, iz dekorativno–lažnih diplomatskih motiva imala i neke protuturske teze, ali te su bile potpuno sporedne, spadajući više–manje u političku kamuflažu. Radilo se prije svega o oslobođenju od mletačkoga jarma ovih terena, koji i danas sastavljaju etnički gros u sjeverozapadnoj zoni našega naroda. Radilo se o otimanju Liburnije i Dalmacije, današnje Beneške Slovenije, sa gradovima Gorica, Trst, Rijeka, Labin, Akvileja i Zadar, sa čitavom istočno–jadranskom obalom. Ovaj teren osporavale su dvije velike sile onoga vremena, kao svoju osnovnu interesnu sferu i to: Bečko–Habsburška, kao filijala Njemačkog Carstva i Mletačka. Radilo se o dezaneksiji zapravo većeg dijela naše narodne baze, koja još nije bila okupirana po turskim četama. U Budimu sjedi na prijestolju hrvatsko–ugarski kralj Ladislav II, koji kao vladar pretendira na zadarsku terra–fermu, kao na svoje krunsko leno, Envoyé spécial, chargé d’affaires mletački, Pedro Pasqualigo, putuje novembra 1509 u Zagreb, gdje je sazvana konferenca južnoga plemstva na čelu sa banom Andrijom Botom, sa tri Frankopana, sa grofovima Krbavskim i Zrinskim i Blagajskim, sa čitavim klanom Bakača, Berislavića i t.d. Tu se stvaraju dalekosežni zaključci o kojima se u našem tekstu pod II/l govori više–manje netačno i površno.

Predlažem da se literatura, koja se navodi na kraju svakog poglavlja, sumarno navede na kraju prikaza u sintetičkom obliku.

II/2. II. Austro–mletački rat 1615–17.

Autor ga stavlja u zagradu kao Uskočki rat. I to je dobro, samo ne u zagradi! A kad je riječ već o Uskočkome ratu, onda bi ga trebalo prikazati u cjelini kao jedan otvoreni proces, koji do Madridskog mira 1617 (o kome se u okviru našeg prikaza ne govori) traje već punih osamdeset godina. U okviru ovog prikaza dodiruje se samo finale. Kao što u prvome poglavlju nije objašnjeno koji su bili osnovni motivi Kambrejske Lige i kakva je bila uloga južnoga plemstva u okviru Kambrejskog rata, tako se i sada ovdje u Uskočkom ratu II/2 sasvim krivo objašnjavaju razni motivi. Na pr.: »Iz uskočkih gusarskih napada na mletačke brodove, i mletačkih represalija i pomorske blokade razvio se Uskočki rat«.

Sasvim netačno. O tim gusarskim napadima, već smo govorili u okviru nekih naših napomena. Iz perspektive ovoga življa na istočnoj jadranskoj obali ovi takozvani »gusarski napadi« bili su jedini modus vivendi. Nije dolazilo do tih gusarskih napada iz čistoga mira i nisu represalije izazvane gusarskim napadima, nego su gusarski napadi izazvani mletačkom okupacijom ovoga terena. To što se ova metoda ratovanja zove »gusarstvom« t.j. piraterijom, to je guerilla, a guerillu okupatori oduvijek krste banditizmom.

[...]

Generalna napomena.

Ovaj kalendar tih ratova (da ga tako nazovemo) počinje zapravo sa Kambrejskom Ligom, a pitamo se šta je sa turskim ratovima od 1521, pada Beograda, pa do 1689? To su: Austro–turski rat 1683–99 sve do Karlovačkog mira isto tako nije obrađen. Paralelni mletački ratovi, na tursko–dalmatinskoj granici isto tako nisu obrađeni. 1684 Mleci pristupaju protuosmanlijskom savezu i obavezuju se na mobilizaciju od 15.000 Morlaka. Srbi, Raci, Vlasi, grčko–istočni hrišćani, Grabači, Croati, Hajduci, Uskoci, Slavoniteri i t.d. trajno ratuju od opsade Budima 1686 pod generalom Picolominijem i njegovim prodorom do Skoplja, u četama od 20.000 i t.d. Nova komponenta politička u austrijskom smislu to je komponenta srpskog patrijarhata. Bečki dvor koncipira svoju politiku na »ilirskom terenu«, integralno kao »ilirsku«. Navodim detalje: kod zauzimanja Virovitice 1684 učestvuje 4.000 Hrvata pod generalom Trautmannsdorfom. Mletački general Mocenigo sa generalom Molinom prodire sa morlačkim četama sve do Glamoča. 1685 Osijek pada u ruke generala Leslie sa 2.000 Hrvata kao četa pod Leslievom komandom. 1685 Erdödy oslobađa Dubicu sa 4.000 hrvatskih konjanika. Sve akcije mletačkoga Cavaliere Janco, koji trajno komanduje četama od 5.000 Morlaka. 1686 Arad, Pečuj, senjska baza sa ispadima u Liku, Cornaro u Sinju, Almaš, Vukovar, Ilok, prinz Louis Badenski sa hrvatskim četama oslobađa Gradišku, Mitrovicu, Banja Luku, Petrovaradin. Do oslobođenja Beograda nije bilo ni jedne bitke u kojoj nisu učestvovali naši ljudi. Isto tako svi austro–turski ratovi nisu obrađeni sve do onoga 1737–39 i t.d.

Naknada opaska gl. Urednika!

Prikaz treba završiti s god. 1866.

JUGOSLAVENSKA NJIVA

Ja bih je ostavio pod Hrvatska njiva. Podaci nisu konkretni. Ona izlazi kao »Hrvatska njiva« od januara 1917 do marta 1919, dakle pune dvije godine. To se iz ovih podataka ne vidi. Godinu dana je ta Njiva »Obnova njiva«.

I/10. »Do 1923 časopis je imao naučno–publicistički karakter«. A što je sa političkim karakterom toga časopisa? Njiva, kao Hrvatska njiva pokrenuta je po Jurju Demetroviću, tada već masonu i socijalističkom odmetniku sa unitarističkom tendencom.

JUGOSLAVENSKI ODBOR

Ů (Dragovan Šepić)

I/5–8. »Proizašao iz pokreta, koji je godinama prije rata širio u jug. zemljama A.–U. ideju ujedinjenja J.S. i njihova okupljanja oko Srbije«.

Grosso modo, nije tačno! Trebalo bi konkretizovati, ukoliko se govori o genezi Jugoslavenskog odbora, koje su to bile komponente od Riječke i Zadarske rezolucije, koja se manifestira u politici hrvatsko–srpske koalicije na izborima 1906, i koja nastaje kao praktična politika sa Friedjungovim procesom. Vidi Frano Supilo: Politika u Hrvatskoj.

I/9–25 i t.d. Parafraze po Miladi Pavlovoj.

I/16–18. Kontakt sa srpskom vladom. Po čemu se može tvrditi da je srpska vlada »u programu svojih ratnih ciljeva imala priključenje hrvatskih i slovenskih zemalja A.–U.«?

Kakav je to program? Kad je bio objavljen? Isto tako: I/18–19. kada je srpska vlada »prema talijanskim imperijalističkim težnjama na Jadranu zauzela izrazito negativan stav«?

Vidi zapise Nikole Stojanovića o tome kako je došlo do sastanka u Firenzi 22. XI. 1914.

II/16–18. Koji su to sastanci »s političarima u domovini«? Kada su uspostavljeni kontakti sa »pripadnicima Starčevićeve Stranke prava«.

Vidi razgovore Barčeve u Ženevi sa Hinkovićem.

III/1–8. »Hrvatsko–srpska koalicija, koja je programatski bila za ujedinjenje sa Srbijom«.

Proizvoljna tvrdnja. To hrvatsko–srpska koalicija nikad programatski nije bila. Da su se svi predstavnici a.–u. političkih grupacija držali rezervirano, to je tačno, samo ta je rezerva potrajala sve do konca rata. Sve političke proklamacije, svi proračuni u okviru indemhitetskih rasprava u Hrvatskom saboru, pa čak i proklamacije Bečkoga kluba kreću se postojano u lojalnom okviru A.–U. pod žezlom dinastije Habsburga. Što se koalicije tiče, vidi indemnitetsku raspravu u Hrvatskom saboru jula mjeseca 1918???, a naročito programatske govora sa Svetozarom Pribićevićem na čelu.

IV/l7–20. Kada je srpska vlada »diplomatskim putem oštro protestirala protiv Londonskog ugovora«?

Kada je Pašićeva vlada nešto konkretno poduzela protivu izvršenja Londonskog ugovora, sve do kapitulacije Austrije u Versaillesu 3. XI. 1918, poslije svih marifetluka od Krfa do Ženeve?

IV/23–24. Po čemu je decembra 1915 »položaj odbora prema srpskoj vladi ojačao«?

V/16–17. U svom radu »odbor je nailazio na velike zapreke zbog negativnog držanja Italije prema pitanju jugoslavenskog ujedinjenja« i t.d.

Da su te zapreke bile »velike«, to je tačno, ali ne samo uslijed negativnog držanja Italije.

V/20–21. »Osim toga dolazilo je i do nesuglasica sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca«.

Ovo je diskursivno rečeno, parafraza po Miladi Paulovoj. Ove »nesuglasice sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca« od početka su preponderantno važne. Organizaciju jugoslavenskih dobrovoljačkih odreda kao samostalne vojne jedinice, srpska vlada je ometala od početka po planu.

VI/1–3. Nije do afere u Odesi došlo samo zbog »ekskluzivističkog stava i netaktičkih postupaka srpskih oficira«, jer se ne može pretpostaviti da bi srpski oficiri, iz vlastite inicijative bili zauzeli onaj principijelni stav, polaganja prisege i regrutiranja dobrovoljačkih masa iz zarobljeničkih logora, na način kako je to provedeno, bez direktiva odozgo.

VI/4–8. Kriza Hinković–Trumbić. Nisu motivi neslaganja između Hinkovića i Trumbića nastali uslijed neovlaštenosti Hinkovićeve da upućuje poziv na mobilizaciju jugoslavenskih iseljenika, nego zbog Minkovićeve interpretacije osnovnih teza Krfske deklaracije, da Krfska deklaracija ne može prejudicirati zaključcima Konstituante. Tu su demokratski principi samoodređenja i ujedinjenja na temelju prava samoodređenja i oslobođenja i prisajedinjenja došli do eklatantnog sudara. Isto tako

VI/ Eksodus Supila iz Jugoslavenskog odbora. Takozvana pitanja transformacije Srbije i t.d.

VII/12–25. Krfska deklaracija. Nikako ne bi trebalo zaobići da se paralelno sa konferencijom na Krfu provodi likvidacija Crne Ruke.

VIII/5. Po čemu se vidi da Saveznici »sve više računaju u svojim planovima sa Krfskom deklaracijom«?

Izjava Lloyda Georgea od 6. I. 1918 da »Velika Britanija ne ide za rušenjem Austro–Ugarske« ilustrira da Saveznici baš ne računaju tako jako sa Krfskom deklaracijom, a i 8. I. 1918 Woodrow Wilson u svojih 14 točaka govori još uvijek samo o autonomiji. Kakav stav zauzima spram te nove zavrzlame srpska vlada? Negativan.

VIII/19–20. »Srpska vlada je odbila da se na temelju zaključaka Krfske deklaracije sazove širi kongres poslanika Srbije, Jugoslavenskog odbora, C.G., srpske vojske, jugoslavenskih dobrovoljaca i t.d.«

VIII/20–22. Tačno je da je »Pašić odstupio od principa iznesenih u Krfskoj deklaraciji i da je politika srpske vlade (VIII/24– 25) usprkos Krfskoj deklaraciji čitave godine 1918 bila u potpunom protuslovlju sa deklaracijom i sa politikom Jugoslavenskog odbora. Prema tome ova i ovakva Krfska deklaracija nije mogla biti podlogom da Saveznici sve više računaju s njom u svojim planovima. Obratno od toga. Kao što se u predvečerje Ženeve pokazalo, Saveznici su forsirali upravo to što je srpska vlada pod Pašićem dosljedno i postojano odbijala.

IX/2–5. Sporazum Trumbić–Torre na Kongresu potlačenih naroda AU u Italiji, takozvani Rimski kongres, ne bi se mogao proglasiti »novim uspjehom«. I to je bila samo rpa izgovorenih riječi, tada već zaista na kraju balade. Treba imati u vidu da taj sporazum Trumbić–Torre od 7. III. 1918 ostaje potpuno demantiran mandatom talijanskim da okupira čitavu zonu zagarantiranu Londonskim ugovorom kao saveznička vojna snaga.

X/4–9. Ovdje se tvrdi da je Rimski kongres »ipak djelovao u korist politika Jugoslavenskog odbora«, da je »moralno oslabio Londonski ugovor i utirao put priznanju ujedinjenja Južnih Slavena«, da je »znatno povećao ugled Odbora, koji je poslije kongresa bio de facto tretiran kao predstavnik Južnih Slavena u AU«.

Po čemu se to može tvrditi? Londonski ugovor ni po čemu nije bio time »moralno oslabljen«, ugled odbora time nije bio »povećan«, a da Jugoslavenski odbor nije bio, »de facto tretiran kao predstavnik Jušnih Slavena u AU«, to se drastično pokazalo u Ženevi, kada je Pašić to porekao, i time torpedirao sve zaključke Krfske deklaracije de facto i de jure.

X/13–14. Da je »teško bilo doći do priznanja jugoslavenskog naroda AU kao saveznika i Jugoslavenskog odbora kao njegovog predstavništva uslijed toga« jer se »tome još uvijek protivila talijanska vlada«.

Ne samo talijanska vlada, nego i srpska!

X/23–24. Saveznici nisu priznali »Južnim Slavenima AU status Saveznika«. Saveznici su svim svojim raspoloživim sredstvima jeseni 1918 trajno djelovali na to da se organizuje jedinstvena reprezentacija Južnih Slavena, ali je to ometao Pašić, koji nije htio da pristane niti na koalicioni kabinet sa samostalnima niti na širu koncentraciju sa neparlamentarnim predstavnicima srpskih progresivnih elemenata u opoziciji, kao »ustavobranitelj«.

XI/6–7. To je u protuslovlju sa gornjim tvrdnjama, jer se tu expresis verbis kaže da do priznanja jugoslavenskih emigrantskih organizacija sa strane saveznika, kao zaraćene strane na savezničkoj strani ne dolazi uslijed protivljenja srpske vlade.

XI/12–13. Trumbić nije odbio da uđe u srpsku vladu iz principijelnih razloga, nego zato, jer je to tada već bilo bespredmetno. U smislu zaključaka versailleske konferencije Italija je već bila okupirala od Trsta do Kotora čitavu obalu.

XII/4–5. »Zahtjev Jugoslavenskog odbora za priznanje ne »jugoslavenskog naroda kao savezničkog« nego Srba Hrvata i Slovenaca tada već organiziranih u zgb. NVSHS — »nije bio usvojen od Saveznika«. Netačno, sve ja to torpedirao Pašićev kabinet sa čitavim nizom artificijelno izazvanih kriza. Pašićeva verzija da se tome protivi regent bila je demantovana. Vidi razgovor sa Pichonom.

XIII/8–9. »Pozicija Jugoslavenskog odbora u Ženevi bila je jaka«. Po čemu se to manifestiralo? Po tome (XIII/10–11) da je Pašić usvojio zaključke koji su bili protivu njegovih shvaćanja. Kako ih je usvojio? Tako da ih je poništio neposredno poslije toga svojom pariškom krizom. Ovaj t.zv. »sporazum« koji je po autoru »postignut u Ženevi (Ženevski sporazum)« nije bio, kaže autor, »duga vijeka«. Dakako da nije. Poslije povratka iz Ženeve, Pašić je uspio da ga poništi. Ženevski sporazum je jedan od klasičnih primjeraka t.zv. ispraznih manevara na hartiji.

XIII/22–25. Raspuštanje Jugoslavenskog odbora. »Daljnji rad na ujedinjenju prenesen je u domovinu«. Kako je prenesen? U domovini, NVSHS u Zagrebu pod Svetozarom Pribićevićem produžuje radikalsku ulogu torpediranja Jugoslavenskoga odbora. Ne govori se konkretno o »proglašenju ujedinjenja 1. XII. 1918«, ni o tome da je to diktat dinastije i početak političke krize, koja će potrajati daljnje 23 godine.

O svemu: da posebna jedinica Jugoslavenski odbor ostane kao rekapitulacija političkog kalendara i kronološki prikaz događaja kako su tekli, to je dobro i informativno u vezi sa samim člankom Jugoslavensko državno ujedinjenje, ali trebalo bi prikaz preraditi na temelju ovih napomena.

Ů 1. JUGOSLAVENSKI ODBOR. (Šepić)

O jugoslavici, o Jugoslaviji, o Jugoslavenskom odboru i o svim ostalim pojmovima koji se nadovezuju o taj prefiks jugo — trebalo bi progovoriti čistu istinu, a ta je i u ovim našim edicijama »tabu«, čije se ime ne može spomenuti zaludu kao ni božje.

Sve se frazira i sve je postala shema i o svemu se piše netočno, otprilike, ŕ peu pr#s, grosso modo, to jest zbrkano, dezinformativno. Kad se daje na primjer geneza Jugoslavenskog odbora da je »proizašao iz pokreta, koji je godinama prije rata širio u jug. zemljama A.U. ideju ujedinjenja J.S. i njihova okupljanja oko Srbije«, onda ne treba o tome govoriti magleno nego stvarno. Koje su to bile komponente »pokreta koji je godinama prije rata širio« itd. i kakav je to pokret bio? Uzme li se komponenta od Riječke i Zadarske rezolucije, koja je uspjela, na kraju, kao praktična finta da osigura koaliciji na izborima 1906 tzv. pobjedu, onda bi trebalo dati i konkretne podatke o čemu se radilo u Riječkoj rezoluciji. Nikakve veze ona nije imala ni sa kakvom koncepcijom ujedinjenja Južnih Slavena i njihovog okupljanja oko Srbije. Bio je to jedan trik izigravanja Nagodbe, na krivim pretpostavkama, koji se rasplinuo kao balon od sapunice, a praktična politika Koalicije zabrazdila je u najbanalnijoj khuenovštini, kompromitantnoj, da bi završila sa skandalom oko Friedjunga i izbacivanjem Supila iz Koalicije. Vidi: Frano Supilo »Politika u Hrvatskoj«. Ovako se ne može prodavati magla. Prema tome jasno je da Jug. odbor nije nikakav nastavak te koalicione politike.

O katastrofalnoj politici Jug. odbora, koja se kreće od neuspjeha do neuspjeha, najeklatantnije govori politički put Ante Trumbića. Nije ovdje mjesto, a opet bilo bi, kad je već riječ o Jug. odboru, da se jedanput u enciklopediji progovori o tim stvarima.

Kad je riječ o »kontaktu sa srpskom vladom i o njenom programu, upravo o njenom »ratnom cilju« a koji se banalno zove »priključenje hrvatskih i slovenskih zemalja« šta treba o tome govoriti patetično. Sve te proklamacije srpske vlade bile su improvizacija, a poznato je kako je došlo do one emendacije o »priključenju« respektive o prisajedinjenju u Nišu decembra 1914. Isto tako, zašto uvijek romantizirati stav srpske vlade koja da je »prema talijanskim imperijalističkim težnjama na Jadranu zauzela izrazito negativan stav«? Vidi o tome zapis Nikole Stojanovića, kako je zapravo došlo do sastanka u Firenci 22. XI 1914.

Isto tako govori se o »sastancima s političarima u domovini«! Kada, kojom prilikom i sa kime su uspostavljeni kontakti sa »pripadnicima Starčevićeve Stranke prava«?? Vidi razgovore Barčeve u Ženevi sa Hinkovićem (po Hinkoviću)?

Evo jedne proizvoljne i apstraktne konstatacije, kao klasičan primjer dezinformacije: »Hrvatsko–srpska koalicija, koja je programatski bila za ujedinjenje sa Srbijom«.

Potpuno proizvoljna tvrdnja, i teško bi bilo otkriti na temelju čega se to tako ustrajno tvrdi? Programatski za ujedinjenje sa Srbijom — Hrvatsko–srpska koalicija nikada nije bila. Svetozar Pribićević, koji je imao mnogo razloga da u svojoj knjizi »Diktatura kralja Aleksandra«, pišući u emigraciji, kao neku vrstu apologije svoje vlastite politike, da istakne sebe kao nekog protagonista ove programatske unifikatorske ideje, nije mogao nigdje konkretno da navede da je za vrijeme rata konspirirao. Da su se »svi predstavnici A.U. političkih grupacija držali rezervirano« to je više–manje točno, samo razlikujmo dobro, ta je rezerva potrajala sve do konca rata. Supila u procjeni međunarodne situacije na početku konflagracije 1914 u tom pogledu nitko nije praktično slijedio! Vidi stav Stjepana Radića 1914, kad je rat buknuo. Konstatujmo fakta! Sve političke proklamacije, sve budžetske rasprave o proračunima u okviru indemnitetskih rasprava u Hrvatskom saboru, pa čak i proklamacije Bečkoga kluba kreću se postojano u lojalnom okviru Monarhije, a žezlo dinastije Habsburga spada među svetinje u koju ne treba dirati. Kakvu je politiku Koalicija pod vodstvom Svetozara Pribićevića vodila u ratu 1914–18 sve do kraja A.U., to je više–manje javna tajna, to je poznato a indemnitetska rasprava u Hrv. saboru jula 1918, a naročito govor Svetozara Pribićevića u okviru te rasprave, govori o tome poglavlja«. Tvrdi se da je »srpska vlada diplomatskim putem oštro protestirala protiv Londonskog ugovora«? Molit ćemo, bilo bi dobro, kada se to tako apodiktički tvrdi, da se navedu i fakta. Pitamo se: kada je Pašićeva vlada nešto stvarno poduzela protiv izvršenja Londonskog ugovora? Do kapitulacije Austrije u Versaillesu 3. XI 1918, pa poslije svih marifetluka od Krfa do Ženeve, to se ne vidi. Vidi amandman Aleksandra Belića Sazonovu za dopunu Londonskog ugovora! Na kraju, šta tu treba dokazivati, kada je evidentno da je Pašić sprječavao priznavanje Jug. odbora po velikim silama usque ad finem tako da su čete Franchet d’Eperey–a, ušle u Jugoslovenske predjele i zemlje A.U. konglomerata 1918 kao garanti i kao izvršioci Londonskog ugovora.

Isto tako kad se tvrdi da je »decembra 1915 položaj Jug. odbora prema srpskoj vladi ojačao«, tvrdi se nešto za što nema dokaza. Ni u onome trenutku albanskoga sloma srbijanska vlada nije izmijenila svoj stav spram Jug. odbora. Da je »Odbor nailazio na velike zapreke zbog negativnog držanja Italije prema pitanju jugoslavenskog ujedinjenja«, to ne treba dokazivati, ali te »zapreke« nisu bile »velike« samo zbog stava negativnog Italije, nego i Srbije, jer do kraja rata Trumbiću nije pošlo za rukom da bude priznat kao ratujući subjekt, prvo, i da se, prema tome, logično, naoruža, premda je praktično u onome trenutku mogao da stavi saveznicima na dispoziciju možda čak i desetak divizija od jugoslavenskih ratnih zarobljenika SHS narodnosti. Ova neuralgična pitanja po svim se našim referentima isto tako neuralgično zaobilaze.

»Osim toga«, (misli se na negativan stav Italije) »dolazilo je i do nesuglasica sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca«. Dakako, ovo je diskursivno rečeno, to su sve eufemističke parafraze po Miladi Paulovoj, koja isto tako kao agent Beneša, post hoc, lakirajući još uvijek istinu, nikada nije htjela da progovori punim tonom. Ostanimo logični! »Nesuglasice sa srpskom vladom u pitanju dobrovoljaca« spadaju u principijelna pitanja, one jasno ocrtavaju negativan stav srbijanske vlade koja organizaciju jugoslavenskih dobrovoljačkih odreda kao samostalnih vojnih jedinica pod komandom ili pod zastavom Jug. odbora ometa od početka po planu. Tako, na primjer, do »Afere u Odesi« nije došlo samo zbog »ekskluzivističkog stava i netaktičkih postupaka srpskih oficira«, jer se ne može pretpostaviti da bi srpski generali, kao predstavnici vojne srbijanske sile u Rusiji, iz vlastite inicijative bili zauzeli ili bilo mogli zauzeti onaj principijelni stav koji su zauzeli, a da zato nisu imali direktive od svoje vlastite vlade. Polaganje prisege srpskom kralju kao predstavniku suvereniteta Kraljevine Srbije i problem regrutiranja dobrovoljačkih masa iz zarobljeničkih logora za srpsku vojsku, na način kako je to provedeno, ne može se zamisliti bez direktiva srpske vlade.

Kada je riječ o krizi Hinko Hinković, Ante Trumbić, jasno je da motivi »neslaganja između Hinkovića i Trumbića« nisu nastali uslijed neovlaštenosti Hinkovićeve da upućuje poziv na mobilizaciju jugoslavenskih iseljenika u USA, nego zbog Hinkovićeve interpretacije osnovne teze Krfske deklaracije, a tu je H. Hinković jasno, logično i nedvoumno formulirao da »Krfska deklaracija ne može prejudicirati zaključcima Konstituante«. Tu nije bila riječ dakle o neslaganjima Hinković — Trumbić nego o demokratskom principu samoodređenja i ujedinjenja na temelju prava samoodređenja i oslobođenja«, koje je oduvijek bilo u eklatantnom protuslovlju sa tezom srbijanske vlade o »prisajedinjenju ili priključenju A.U. SHS naroda«. Prema tome nije riječ o nesuglasicama nego o eklatantnom sudaru na bazi principa. Exodus Supila iz Jug. odbora i čitav konglomerat problema i pitanja koji se nadovezuje o tezu Frana Supila o »transformaciji Srbije«, u našem je prikazu jedva tangiran.

Kada je riječ o Krfskoj deklaraciji nikako ne treba da se zaobiđe još jedan veoma važan fakat unutrašnje političke diferencijacije srbijanskog političkog tijela! Paralelno i istodobno sa Krfskom deklaracijom i sa konferencijom na Krfu provodi se likvidacija Crne ruke. Sve okolnosti koje u tom pogledu djeluju da se srbijanska vlada odlučila na likvidaciju političke junte, više–manje su poznate i jasne.

Na temelju čega se tvrdi u ovom našem prikazu da poslije Krfa »saveznici sve više računaju u svojim planovima sa Krfskom deklaracijom«?

Izjava Lloyd Georgea od 6. I 1918 da »Velika Britanija ne ide za rušenjem A.U.«, dokazuje obratno i lijepo ilustrira kako saveznici početkom 1918 ne računaju sa Krfskom deklaracijom, pak prema tome na temelju čega se može reći da oni u svojim planovima sa Krfskom deklaracijom računaju sve više«? Isto tako 8. I 1918 Woodrow Wilson, objavljujući svoje teze u četrnaest točaka govori još uvijek samo o autonomiji i o federativnom uređenju A.U. kompleksa.

A kakav stav je zauzela sama srbijanska vlada spram Krfske deklaracije? Više–manje negativan. Ona je odbila da se na temelju zaključaka Krfske deklaracije sazove širi sastanak parlamentaraca Srbije, predstavnika Jug. odbora, predstavnika C.G., srpskog generaliteta i vojske jugoslavenskih dobrovoljaca itd. Jasno je da je Pašić ostao samome sebi dosljedan, i prema tome on (Pašić) »nije odstupio od principa iznesenih u Krfskoj deklaraciji«, jer on te principe nikada nije ni priznao i jer je politika srbijanske vlade Krfskoj deklaraciji uprkos čitave godine bila u potpunom protuslovlju sa deklaracijom i sa politikom Jug. odbora, koju je ometala na svakome koraku i svima sredstvima. Prema tome je jasno da Krfska deklaracija nije mogla biti nikakvom podlogom ni motivom da saveznici sve više računaju s njom u svojim planovima, kad je saveznicima bilo poznato da se srbijanska vlada spram Krfske deklaracije odnosi negativno. Obratno od toga da bi saveznici bili računali sa Krfskom deklaracijom pokazalo se u predvečerje Ženeve kad su saveznici forsirali upravo to što je srpska vlada pod Pašićem nastojala da provede, odbijajući dosljedno i postojano sve principe Krfske deklaracije.

Ne razumijem zašto se »sporazum Trumbić–Torre na kongresu potlačenih naroda A.U. u Italiji (tzv. Rimski kongres) proglašava »novim uspjehom«? Kakav je to »uspjeh« bio? Bila je to rpa izgovorenih riječi, tada, nažalost, već zaista na kraju balade. Osim toga ne treba zaboraviti ni trenutka i treba imati u vidu da »sporazum Trumbić — Torre od 7. III 1918 ostaje odlučno demantiran talijanskim mandatom kojim je Italija stekla pravo da okupira čitavu zonu zagarantiranu Londonskim ugovorom, kao saveznička vojna snaga«.

Faktima uprkos, u našem se tekstu tvrdi da je Rimski kongres »ipak djelovao u korist politike Jug. odbora«, da je »moralno oslabio Londonski ugovor i utirao put priznanju Južnih Slavena«, da je »znatno povećao ugled Odbora, koji je poslije kongresa bio de facto tretiran kao predstavnik Južnih Slavena u A.U.«. Po čemu se može tvrditi ova eklatantna neistina?

Londonski ugovor ni po čemu nije bio time »moralno oslabljen«, ugled Odbora time nije bio »povećan«, a Jug. odbor nije bio »de facto tretiran kao predstavnik Južnih Slavena u A.U.«, jer se u Ženevi drastično objavilo i pokazalo da je Pašić torpedirao sve zaključke Krfske deklaracije de facto i de iure, i prema tome tvrditi obratno od istine, znači svijesno zavoditi u bludnju, znači trajno dočaravati neke iluzije kao da je nešto bilo što tako bilo nije. Da je »teško bilo doći do priznanja jugoslavenskog naroda A.U. kao saveznika, i Jug. odbora kao njegovog predstavništva« — uslijed čega? — jer se »tome još uvijek protivila talijanska vlada«, kada je evidentno da se tome nije protivila samo talijanska vlada nego i srpska.

Fakta govore da saveznici nisu priznali »Južnim Slavenima A.U. status saveznika«, ali su svim svojim raspoloživim sredstvima jeseni 1918 djelovali na to da bi se organizirala jedinstvena reprezentacija Južnih Slavena, što je opet ometao Pašić, koji nije htio pristati niti na koalicioni kabinet sa samostalcima niti na širu koncentraciju sa neparlamentarnim predstavnicima srpskih progresivnih elemenata u opoziciji, pozivajući se na riječi srbijanskoga »ustava«! Ova uloga Pašića jeseni 1918, kada se javlja u političkoj areni kao srbijanski »ustavobranitelj« zaista je zaslužila jedno kongenijalno komediografsko pero. Trajno se zaobilazi u našim prikazima onih mutnih političkih intriga u finišu 1918 da do priznanja jugoslavenskih emigrantskih organizacija sa strane saveznika »kao zaraćene strane na savezničkoj strani« uglavnom nije došlo isključivo samo zbog protivljenja srpske vlade, jer saveznici su u ono vrijeme već davno bili priznali i češke legije u Sibiriji i poljski suverenitet pod Pilsutskim.

Zašto je Trumbić odbio da uđe u srpsku vladu? Iz principijelnih razloga? Ne. On je to odbio, jer bi njegov ulazak tada u srpsku vladu bio zaista bespredmetno zakašnjenje, uz principijelnu rezignaciju spram svoje vlastite politike, a to je bilo u momentu kada je Italija u smislu zaključaka versailleske konferencije, kao mandatar Londonskog ugovora već bila okupirala čitavu obalu od Trsta do Kotora.

Isto tako nije točno da »zahtjev Jug. odbora za priznanje — ne »jugoslavenskog naroda kao savezničkog«, nego SHS, tada već organiziranih u Zgb. NVSHS — nije bio usvojen od saveznika.

Sve je to torpedirao Pašićev kabinet sa čitavim nizom vještački izazvanih kriza, podvala, svijesno lansiranih neistina i intriga. (Pašićeva verzija da se priznanju SHS protivi Regent, bila je već tada demantirana u Ženevi! Vidi razgovor sa Pichonom!) Trajno se prikazuju stvari neistinito i tendenciozno krivo! »Pozicija Jug. odbora u Ženevi bila je jaka«? A po čemu se to može dokazati i po čemu se ta snaga manifestirala? Po tome da je »Pašić usvojio zaključke koji su bili protiv njegovih shvaćanja«. Pitamo se kako ih je usvojio? Usvojio ih je tako da ih je poništio neposredno poslije toga svojom navodnom demisijom i tako izazvao parišku krizu. Ovaj tzv. »Sporazum«, koji je po našem referentu »postignut u Ženevi« (dakle ženevski sporazum) nije bio, kao što kaže autor »duga vijeka«. Dakako da nije. Nije trajao ni jedno poslije podne, jer poslije povratka iz Ženeve u Pariz, Pašić ga je uspio poništiti već drugog jutra. Ženevski sporazum je jedan od klasičnih primjera tzv. najispraznijih providnih i intrigantski staromodnih, zapravo smiješnih manevara na hartiji.

Kada je riječ o »raspuštanju Jug. odbora«, to se u našem tekstu stilizuje tako da je »daljnji rad na ujedinjenju prenesen u domovinu«. A kako je prenesen? U domovini NVSHS Zgb pod vodstvom i inicijativom Pribićevićevom produžuje Pašićevu politiku torpediranja Jug. odbora. U našem prikazu ne govori se konkretno o »proglašenju ujedinjenja 1. III 1918, niti o tome da je to diktat dinastije i početak političke krize koja će potrajati pune 23 godine, jer je praksa pokazala u Makedoniji, u Hrvatskoj, a velikim dijelom i u Bosni i Sloveniji, da SHS narodne mase sa muslimanima, Makedoncima i ostalim narodnostima nikada politički nisu pristale na ovu formu ujedinjenja.

O svemu. Jedinica Jugoslavenski odbor treba da ostane, a bilo bi najoportunije da je pretvorimo u rekapitulaciju političkoga kalendara sa kronološkim prikazom događaja kako su tekli. Čitav prikaz treba preraditi na temelju ove napomene.

JUGOSLAVENSKO DRŽAVNO UJEDINJENJE

Prijedlog za ilustracije.

Od austrijskih grofova i magnata Tisza, Andrassy, Berchtold, Czernin, u svakom slučaju u gali austrijskog magnata. Andrassy isto tako. Ako postoji fotografija Tisza u Sarajevu, ili Tisza u Zagrebu. Takve fotografije postoje.

Masaryk, Metternich, Windischgraetz. Neka stara grafika iz talijanskog ustanka. Custozza ili Solferino.

Slike atentata. U vezi s atentatima: Cuvaj ili Sarajevo. Najbolje sarajevski proces (slika iz sudnice).

Aleksa Aehrenthal. Ako postoji neka slika iz aneksije Bosne: 1908. Sprovod Franje Josipa.

Voja Tankosić. Apis.

Postoji kod nas jedna kolekcija fotografija austrijskih iz rata 1914–18. Da se izabere nekoliko motiva ratne mizerije. Isto tako ratna mizerija iz Balkanskih ratova, bombardement Beograda 1914, uzmak preko Albanije, kralj Petar na volovskim taljigama. Santiquaranta, iskrcavanje u Albaniji, Krf.

Milovan Milovanović, Nikola Pašić, Stojan Protić, Masaryk, Supilo, Trumbić, Sazonov, Strümer, Izvolski, Malobabić.

Faksimili iz štampe omladinske. Gaćinović, Kočić, Skerlić, Meštrovićeva jedna skulptura, Marchese Di San Giuliano, Sonnino, Poincare, Delcasse.

Beograd 1914 poslije ulaska srpske vojske, ako ima.

Niš 1914–15. Slika grada.

Sa suđenja na Solunskom procesu. Snimka pred strijeljanjem.

Jugoslavenski odbor kolektivna snimka. Hinko Hinković.

Ako postoji snimka iz Ženeve. Narodno vijeće SHS (Kišov?).

29.X.1918 na Markovu trgu. Ustanak flote u Boki Kotorskoj, eventualno suđenje. Da se pregleda Trumbićev arhiv.

Jovan Cvijić. Franchet d’Esperey, Diaz.

Pula.

JUGOSLAVIJA

Ů (Bogdanov)

Šp. 10/1

Hrvatska.

Šp. 10/2.

Da li trajno ili svršeno. »Obuhvatila?«

Šp. 10/3. »obuhvatala«

10/4.

»Feudalizam srpske srednjovjekovne države, kako su pokazala novija proučavanja Dušanova zakonika« i t.d.

Mislim da je suvišno da se ovdje pozivamo na Dušanov zakonik ili na novija proučavanja toga zakonika. Čitava struktura srpskog medievala je zapadnjačka, i Srbija je iz vizantijske perspektive »zapadna zemlja«.

Šp. 11/1

Da se prestilizuje:

Oslobođena Srbija, kao neposredni rezultat prvog i drugog ustanka, počela je djelovati na sve ostale Južne Slavene kao živi primjer.

11/2.

I to bi trebalo prestilizovati:

Nacionalnooslobodilačko značenje Prvog, srpskog ustanka za sve slavenske narode na Balkanu, prvi je formulirao kod Srba Dositej Obradović, a na hrvatskoj strani i t.d.

11/3.

»Kad je 1810 Napoleon vojnoadministrativno sjedinio hrvatske i slovenačke zemlje u ilirske provincije« i t.d.

Predlažem da se to prestilizuje zato, jer u prvoj stilizaciji ispada kao da je N. »sjedinio hrv. i slov. zemlje do Save«, s nekim političkim pretenzijama. Ovo »do Save« da se briše, jer geografski ni političkiadministrativno ne određuje tačno granice.

11/4.

»Održavao prijateljske odnose s najuglednijim hrvatskim javnim radnicima«.

Ovaj termin »javnih radnika« ne odgovara ovdje na ovome mjestu, bili oni ugledni ili neugledni. Zvuči suviše suvremeno publicistički. Bilo bi najbolje da se ovdje konkretno navede tko su bili ti ljudi.

11/5.

»pa i na kasnije naše ustanke i bune« i t.d., sve do kraja da se briše. Ta se konstatacija trajno vraća, a i iz samog teksta se vidi da je tako bilo.

11/6.

»I ilegalni ilirski list Branislav« i t.d.

Trebalo bi reći u kom smislu »ilegalan«?

11/7.

Da se veže s gornjim tekstom.

11/8.

»Sva kasnija pozitivna shvaćanja« itd.

Bolje napredna, progresivna.

11/9a

»građanska klasa i njena inteligencija«.

To je formula koja se vraća. Predlažem novu varijantu: građanska inteligencija, i to da se provede sistematski do kraja.

11/9b.

Trebalo bi da se navede tko su autori ovih citata, mislim!

Trebalo bi da se dâ ovdje komentar! Iz one perspektive je tako izgledalo, ali stvarne formule nacionalnih svijesti krenule su sasvim drugim smjerom do danas, a i danas su formulirane tako, da ovi citati ispadaju samo kao pobožne želje romantičarske prirode.

Šp. 12/1.

»izvojevali stvarnu nezavisnost prema Madžarskoj i prema Austriji« itd. Da se prestilizuje! Pretjerano je reći da su »izvojevali stvarnu nezavisnost prema M. i prema A.«, jer austrijski car bio je i ostao legitimni madžarski kralj de jure et de facto, bez obzira na debrecinsku detronizaciju, a ona demonstracija u Hrvatskom saboru juna 1648 samo je epizoda. Legitimna vlast ostala je u neprekinutom kontinuitetu da vlada ovim zemljama i da komandira njenim četama, upravo četama regrutiranim iz ovih zemalja, koje su bile austrijska granica i kao takve ostale sve do pobjede kontrarevolucije. Bez obzira, dakle, na neke deklaracije, ova formula da su »izvojevali stvarnu nezavisnost« ne podudara se sa stanjem fakata. To dokazuju vojne operacije i daljnji razvoj događaja na političkoj pozornici. Jer kad bi to zaista i bilo tako da su »izvojevali stvarnu nezavisnost«, trebalo bi znati i reći kada je ta »stvarno izvojevana nezavisnost« prestala. Isto tako

12/1b

»i u vanjskoj i u unutrašnjoj politici oni su dosljedno ostvarivali svoj program« i t.d. Citat iz govora Ivana Kukuljevića samo je deklaracija — pro futuro! Pia desideria.

12/4

»povezavši se sa Srbijom slobodna srpska Vojvodina značila je god. 1848 onaj most, koji je omogućavao da se spoje Srbija i Hrvatska«.

Ova tvrdnja nema realne podloge.

12/5.

Citat iz Kardelja je isprekidan i tako nerazumljiv.

12/6.

Generalna napomena.

»Radi se o poglavljima koja su označena rimskim brojevima. Trebalo bi tim poglavljima dati posebne naslove ili ukinuti ove brojeve.

Da ne bi rečenica počela sa »Ali normalni nacionalni razvoj« i t.d

Šp. 13/1.

»Pošto je nakon ukidanja feudalizma postala vladajućom klasom«. Trebalo bi reći i kronološki odrediti kada se to dogodilo, ali da je »poslije ukidanja feudalizma« — »buržoazija postala vladajućom klasom«, i to je lišeno svake materijalne podudarnosti s istinom, jer ova ista buržoazija ostala je i nakon ukidanja feudalizma kolonijalna neznatna socijalna komponenta u odnosu spram austro–madžarske buržoazije.

13/2.

Da se prestilizuje:

Tako se građanska inteligencija od pobornika oslobođenja i ujedinjenja pretvorila u čuvare državne i nacionalno političke razjedinjenosti«, što isto nije tačno, jer elita te građanske inteligencije, upravo ona elita koja je kao takva historijski pozitivno predstavlja, to nikad nije postala.

13/3.

»sve do kraja« i t.d.

Do kojega kraja? Koji je to »kraj« nosilaca državne vlasti u Srbiji?

Šp. 14/1.

Da se prestilizuje:

–– sljedeći svoju raniju sebičnu, kratkovidnu vlastodržačku politiku zavede u Makedoniji kolonijalno–izrabljivački režim.

Posljednja četiri retka da se brišu!

14/2.

Posljednji pasus:

a trojica osuđenika« i t.d. da se briše. Dali smo gore uputnicu na Solunski proces i to je dovoljno. Rečenica prema tome svršava –– na kome je izrečeno sedam smrtnih osuda nad nevinim žrtvama dinastijsko–radikalskog terora.

14/3.

»crnogorske monarhije do kraja« i t.d., da se briše do kraja.

14/5.

Da se prestilizuje: Prve dvije godine koalicija sa Supilom na čelu vodi protuaustrijsku politiku, ali poslije Friedjungova procesa malograđanska oportunistička većina i t.d.

Ono da se »koalicija — suprotstavlja germanskom prodiranju na istok«, to je pretjerano reći. Bogami se nisu suprotstavili ničemu, a najmanje germanskom prodiranju na istok. To su t.zv. antiaustrijske parole Frana Supila (publicističke!).

Šp. 15/1.

(J. Krčovski i K. Pejčinović) i t.d.

Volio bih da se to provjeri, a da se među ovim makedonstvujušćim imenima ne zaboravi ime i pojava Krste P. Misirkova, autora čuvene knjige »Za makedonckite raboti« (1903), jer je to djelo fundamentalne važnosti, a i iz današnje perspektive Misirkov postao je savremenim formulatorom ovih pitanja.

15/2.

(Razlovački ustanak pod vodstvom Belovskoga 1876)?

Da se provjeri i verifikuje sa makedonskim podacima koje navodimo u historiji Makedonije!

15/3.

»Poslije ugušenog ustanka provođenje takozvanih mürzsteg– skih reforama uz učešće i pod kontrolom velikih sila« i t.d.

Mürzsteg, 1. X. 1903, austro–ruske punktacije za pacifikaciju Makedonije, a pitamo se kome je to poznato pod ovim adjektivnim oblikom mürzstegski? I što je to tamo bilo? Sastanak austro–ruskih diplomatskih agenata u jednom štajerskom lovačkom dvorcu i t.d.

Šp. 16/1.

»zbog Principova sarajevskog atentata od 28.VI 1914« i t.d.

Dovoljno je »zbog sarajevskog atentata«.

16/2.

»Pašić se zalagao za pravoslavno rješenje našeg nacionalnog pitanja«.

Mislim da nije sretna formula. Osim toga »pravoslavno« ne treba štampati kurzivom.

Pašić se zaista zalagao za »pravoslavno rješenje«, ali ne »našeg nacionalnog pitanja«, nego srpskog nacionalnog pitanja, i bilo bi najidealnije da se to prestilizuje:

Stojeći pod utjecajem carske Rusije i strahujući da ujedinjenjem katoličkih masa sa Srbijom pravoslavci ne dođu u manjinu, Pašić je nastojao da Srbiji pripoji samo one zemlje, koje ne bi dovele u pitanje srpsku većinu u budućoj državi.

16/3.

Rat je praktično prestao kapitulacijom Austrije 3. XI. 1918, i prema tome, strogo uzevši, samo bi Krfska deklaracija bila takozvana ratna deklaracija.

16/4.

Predlažem da se »prihvatanje stanovišta Frana Supila odnosno Jugoslovenskog odbora« prestilizuje na prihvatanje Jugoslovenskog odbora. Supilo je Krfsku deklaraciju pozdravio post hoc, više–manje dekorativno i teško bi se moglo dokazati da su njegove teze disidentske podudarne sa Krfskom deklaracijom.

16/5.

da se tačno provjeri kojim je redom, i kako išlo ovo potpisivanje Ženevskog sporazuma.

Šp. 18/1.

Prebegova deklaracija. »morao je izjaviti da je program, frankovačke stranke ispunjen i da se stranka raspušta«. Ako se već citira Prebegova izjava, trebalo bi je citirati doslovno, kako je tačno glasila, jer tako, izvan svake sumnje, nije mogla glasiti. Po čemu bi »program stranke bio ispunjen« u momentu ujedinjenja SHS?

18/2.

Predlažem da se sve ove deklaratorne fraze brišu na ovome mjestu, jer je to u okviru ovakvog jednog historijskog pregleda, hic et nunc, na ovome mjestu, mislim, potpuno suvišno! Kod ove historijske retrospektivne procjene trebalo bi dati i objašnjenje ovakvih deklaratornih fraza! Za vrijeme rata od 1914, Koalicija neprekidno i trajno pod Damaklovim frankovačkim i austrogeneralštapskim komesarijatom, ove se makijavelističke laži mogu objasniti i sa kompleksom čitavog jednog sistema skrivenih misli! Nema nikakve sumnje da je koalicija bila u vezi sa radikalima! Ona je provodila u saboru s jedne strane politiku, nema sumnje, sramotno oportunističku, a s druge to su bile direktive: Quieta non movere, da se ne pokrenu duhovi hrvatskog sabora, trebalo je dokazati, da su elementi politički u hrvatskom saboru quantité négligéablé! Neka se samo braća u saboru kompromituju kao crno–žute kreature, da bi do kraja rata ostale pasivan objekat za »oslobođenje«. Bez ovakvog komentara, ovi citati djeluju suviše drastično, jer se nisu podudarali s političkim uvjerenjem koalicije. (Recimo da je tako!)

Šp. 20/1.

Da se posljednja tri reda brišu, jer se ova fraza javlja trajno i ponavlja. Čitav pasus da se prestilizuje u tome smislu, da bi eventualno slobodno ispitivanje narodne političke volje dovelo u pitanje opstanak dinastije.

20/2.

Da se briše. Vraga sa ona povezala sa centralističkim vlastodršcima, ona je sama to bila i ona ih je vezala.

20/3.

Kad sa govori o SHS monarhiji, da se briše epiteton ornans »karađorđevićevska«.

Da se prestilizuje čitav pasus:

Kao pouzdanik antikomunističkih reakcionarnih snaga, dinastija uživala je povjerenje savezničkih pobjednika, a u tom pogledu izjava M. Pupina, generalnog konzula srpske vlade u Americi 1917 govori poglavlja. Slijedi citat M. Pupina.

20/4.

Da se briše.

Šp. 21/1.

Da se na ovakvim mjestima srbijanska vojska ne apostrofira kao srbijanska, nego kao kraljevska.

21/2.

Da se prestilizuje:

Metoda ujedinjenja protezanjem kraljevske državne vlasti...

Šp« 22/1.

Prva vlada Stojana Protića 20. XII. 1918.

Što je bilo od 1. XII. do 20. XII. 1918?

22/2.

Da se ponovno spomene Privremeni poslovnik.

Šp. 23/1.

Dogovorili smo se u principu da ćemo frazu »stara Jugoslavija« u svakom slučaju zaobići. Recimo kraljevska Jugoslavija.

Šp. 24/1.

Principijelna napomena. Ne treba zaboraviti na proglašenje ustava i na Stojićev atentat 1921, 28. VI, s obzirom na sve političke posljedice toga atentata, na ovome mjestu!!!

24/2.

Oduvijek, a tako i sada na ovome, mjestu, ne slažem se s formulom srbijanska buržoazija, upravo s njenim hegemonističkim držanjem. »Srbijanska buržoazija« kao cjelina? Jeste, hegemonija je fakat, ali čija? Cijele buržoazije srbijanske? Ili samo jednog dijela te buržoazije, možda čak samo 50%.

24/3.

Kao i gore »srbijanska buržoazija« kao cjelina. Ona se ovdje per analogiam aristocraticam pretvara u terminus tehnicus hungaricus »vladajuća nacija«.

24/4 i 24/5 i 24 trebalo bi prestilizovati.

Nije se ta buržoazija pretvorila u vladajuću naciju, nego se eventualno proglasila vladajućom pobjedničkom nacijom.

24/6 da se briše.

24/8.

Ne znam da li ovdje moramo citirati Marxa?

24/9.

Brisao bih sve što je pod 24/9a, podcrtano crveno, jer je to već parafrazirano u nekoliko varijacija.

25/1.

Ova saradnja Davidović–Radić ne bi se mogla prozvati »savezom«.

25/2.

S obzirom na delikatnost same teme, bilo je dogovoreno da se to dokumentira citatom, kao autentičnim svjedočanstvom.

26/1.

Da se prestilizuje, mjesto država — državna vlast za sve to vrijeme nije vodila i t.d.

27/1.

Ni na jednom mjestu, nismo naveli ni jedno djelo. Ne treba ni ovdje da se citira Pribićevićeva knjiga.

27/3.

»Policijski krvnici« ovdje na ovome mjestu bilo bi dobro da se nekako prestilizuju.

27/4.

O gotskim teorijama! Mogli bismo ih prozvati i besmislicom, što su one zaista i bile, ali kao teorije o gotskom podrijetlu nisu se zaista javile tek poslije šestojanuarske diktature! One su mnogo starijeg datuma.

27/5.

Epiteton ornans »karađorđevićevske« da se briše.

27/6.

Da se prestilizuje: »Vođe tih stranaka, nekadašnji prvaci zabranjenih građanskih partija nisu od samog početka imali nikakvo samostalno stajalište« i t.d., jer što se »osvjedoćenja« tiče, ta gospoda zaista nikad nisu imala nikakvo svoje vlastito »osvjedočenje«.

27/7.

I to bi bilo dobro dokumentirati.

28/1.

Da se prestilizuje: Demokrati odnosili su se prema diktaturi kao i radikali.

28/2.

»ali vodstvo Hrvatske seljačke stranke se u to doba nalazi pod presudnim utjecajem hrvatske buržoazije«.

Na ovom mjestu to zvuči zaista apstraktno! Koja hrvatska buržoazija? Dalo bi se dokazati, da su najsolidniji predstavnici hrvatske buržoazije (Banac, Teslić, Šverljuga et comp.) bili solidni nosioci centralizma i šestojanuarske politike. Hrvatska buržoazija, kao takva, to jest 98% kapitala u ovoj zemlji nije bilo povezano sa HSS niti je HSS bila pod njenim »presudnim utjecajem«.

29/1.

Da se prestilizuje:

U samom početku šestojanuarska diktatura, u okviru velike svjetske ekonomske krize, našla se usred katastrofalnog pada cijena poljoprivrednih proizvoda, u teškoj ekonomskoj situaciji.

U SAD pala je cijena pšenice, zbog naglog povećanja proizvodnje, od 1927–31 na jednu trećinu, a izvoz jeftinog američkog žita prouzrokovao je rapidan pad cijena, zemljoradničkih proizvoda i u Jugoslaviji.

Šp. 30/1.

Citira se jedini autor, osim S. Pribićevića, M. Mirković. I ovo ime se može mirne duše tu brisati.

30/2.

Da li »su masovne demonstracije dovele do pada Cvetković–Mačekove vlade? Nisu.

Šp. 31/l.

»Ta je vlada u najkritičnijem trenutku, zajedno s bivšim kraljem Petrom pobjegla iz zemlje«.

Nije tačno! U momentu kada kralj napušta zemlju, on nije »bivši kralj«, nego baš pravi pravcati kralj od glave do pete.

31/2.

Trebalo bi ovo dokumentirati.

JUGOSLAVIJA — FILM

I/4.

Kad je riječ o datumima, onda je prvi filmski journal i kod nas i u evropskim razmjerima »Krunisanje kralja Petra 1904«, snimljen po jednom francuskom kameramanu, a taj prvi filmski journal važan je i kao datum i kao svjedočanstvo. Ovdje se ne spominje.

Kad već autor (I/11–12) ističe, da po njemu navedeni filmovi (od 1910) »s umetničkog gledišta ne predstavljaju značajne rezultate«, gore navedeni journal o »Krunisanju kralja Petra« trebalo je u svakome slučaju navesti, jer on nesumnjivo predstavlja »značajan rezultat«.

[...]

U Zagrebu je prvi film prikazivan (a to bi trebalo provjeriti) god. 1899. U to vrijeme radio je — godinu dana kasnije — negdje u Ilici prvi bioskop. Isto tako putujući bioskopi radili su u Zagrebu već od 1902–03 (Bachmayer), koji se poslije pretvorio u stalnu bioskopsku dvoranu. Isto tako oko 1904–05 u zgradi Prve hrvatske štedionice djelovao je stalni bioskop.

I/16–19.

O zagrebačkoj filmskoj produkciji trebalo bi progovoriti konkretno. Po ovom uvodu nisam sklon da vjerujem da su svi podaci pouzdani.

O Sloveniji se uopće ne govori.

JUGOVIĆ, IVAN

I/12,13 »kao agent austrijske vlade zastupao je austrofilsku političku orijentaciju« i t.d. »agent austrijske vlade« zvuči suviše policijski. Iz one perspektive, t.j. iz perspektive svoga vremena 1772–1813 čovjek je bio uvjeren, kao toliki mnogi drugi rodoljubi, da je austrijska komponenta preponderantna stvarnost. Zato nije trebao da bude »agent austrijske vlade«. Po čemu je to poznato da je bio agenat?

JUKIĆ, LUKA

I/1.

»Nacionalni revolucionar«.

Ni ovo pitanje nije dosljedno rješavano. Da li smo se odlučili da kod pojedinih ličnosti ističemo njihov građanski poziv, jer se po tome kako čovjek djeluje iz samoga prikaza dovoljno jasno vidi u koju je i u kakvu političku kategoriju spadao njegov aktivitet. Jukić je bio student prava. Osim toga da li »nacionalno revolucionerstvo« može biti kvalifikovano kao neka vrsta građanskog zanimanja?

[...]

I/13.

»1918 Jukić se nastanio na malom imanju kraj Dervente koje je dobio od države«.

To da se u svakom slučaju briše već po logici oportuniteta, jer kakva je to država bila koja je jednima davala »imanje«, a druge gonila do istrage? Isto tako kako to (I/14–15) da Jukić »umire u bedi«, kad je živio na svom malom imanju kraj Dervente?

[...]

II. Ne vrijedi ništa! Ovako ne može da uđe. Svesti na fakta. Zašto dajemo takve neuralgične tekstove Vicku Zaninoviću kad znamo da je to iznad njegove snage. Vidi napomenu br. 1, tamo je rečeno sve.

JURIČIĆ, JURAJ

Da li Jurij ili Juraj? Kaže »protestantski pisac«. Hrvatski pop glagoljaš, koji se sklonio u Kranjsku pred progonima. U jednoj fazi pokreta Trubarova desna ruka. Djeluje u Urachu za hrvatsku štampariju, a piše hrvatski i slovenski. Trebalo bi stvarno znati kakav je to njegov prijevod »drugoga dijela novoga testamenta (»Drugi Del Novega Testamenta«) štampanog u Tübingenu 1563, glagoljicom i ćirilicom.

I/15–16.

Bio je u sukobu sa Trubarom, ne samo kao versifikator i prevodilac, a kao takav i izvorom trajnih smetnji, sukoba i afera? sa Trubarom, zbog jezičnih pitanja. Trebalo bi ispitati sve njegove kroatizme da se vidi u čemu je bila stvar konkretno? Trebalo bi ga ocijeniti kao pojavu i kao pisca i s ovu stranu Sutle. Da su ga prozvali Kobilom i to govori poglavlje.

JURIŠ

Briše se rezolutno. Kao samostalna jedinica ne treba da ostane. Potpuno nevažna efemerida.

JURKIĆ, GABRIJEL

Trebalo bi utvrditi šta je s njim danas, t.j. od 1940 do danas. Koliko je meni poznato on se zaredio, postao je fratar, konvertit, a onda je odbacio mantiju, on i njegova žena, koja je neka vrsta poetese. Da se vidi šta je s njim. Ukoliko bude ušao, neka se i ilustrira u autotipiji. On je svojevremeno bio u modi i prodao na stotine slika po t.zv. građanskim domovima.

JUSTINIJAN, car

Kako pod Justinijanom Slaveni prelaze Dunav, sam taj fakat dovoljno teži, da se vladar pod kojim se javljaju prvi znakovi slovenske penetracije, uvrsti u E.J. U prikazu, koji ne obuhvaća više od 20 redaka, trebalo bi dati osnovni pregled Justinijanove vladavine: Codex Justinianus, ravenatski mozaici, sveta Sofija u Carigradu, zatvaranje Atinske akademije, princip univerzalnosti crkvene i imperijalne, otimanje Afrike barbarskim, germanskim i vandalskim hordama. Italski ratovi protivu Gota, perzijski ratovi, fortifikacija Balkana, simptomi dekandanse velegradskog Carigradskog života, urote i protuurote i zavjere, i na kraju nova opasnost po Imperij: Slaveni na Dunavu.

JUTARNJI LIST

I/6–7.

»Glasnik najširih slojeva hrvatskog građanstva«, i t.d. O, blagoslovljeni ovi uži ili najširi slojevi hrvatskog i ostalih građanstava.

I/12–13 da se prestilizuje: Uređuje Eugen Demetrović, koji daje listu fizionomiju bulvarske štampe.

I/14–22 se briše.

JUTRO

Jutro kao kronika, kao dnevnik, kao svjedočanstvo dvadesetipetogodišnjeg historijskog raspona od ujedinjenja 1918 pa sve do svršetka Drugog svjetskog rata nije prikazano. Svi naši prikazi štampe su mizerija. Manje od ništa. Svega 12 redaka. A trebalo bi, po onoj osnovnoj i generalnoj koncepciji, najmanje 3 stupca.

K

KABUŽIĆ (KABOGA), MAROJICA

Ako već Kaboga, onda i Caboga. Osim toga: vidi sve što je izgovoreno u okviru ovih napomena o kroatizaciji dubrovačkih imena i prezimena, i ne samo dubrovačkih nego svih naših jadranskih »našijenaca«. Ako se već ta imena citiraju u pohrvaćenoj formi, trebalo bi isto tako da se navede kada je ta operacija provedena i u koju svrhu? Tko će tražiti ovog Marojicu kao Kabužića, kad je poznat kao Kaboga i u literaturi i u beletristici.

I/4–5.

»U metežu nakon potreba oslobodio se od tamnice«. Da li je bio oslobođen ili je pobjegao?

I/7.

Kara Mustafa traži da mu se isplati »velika suma u ime odštete za carine i pristojbe« i t.d., koje je Republika »ubirala od Turaka u doba Kandijskog rata i poslije njega«. Kada je to bilo? O kakvoj se velikoj sumi radi?

I/10.

»Jasak«?

Marojica je ostao da čami u tamnici 1678–1683, dakle je tri godine kasnije pušten nego što se ovdje navodi (1680).

I/19–23.

Neka se ne zaboravi drama Matije Bana »Marojica Kaboga«.

KACIJANAR, IVAN

Ne znam zašto Kacijanar? Katzianer, plaćenička generalska familija u službi Habsburga, koja živi i »djeluje sve do vladavine Leopolda I, 1665, kada jedan Ivan Herbert Katzianer postaje grof. Ovaj naš Katzianer bio je jedan od habsburških vojskovođa pod vladom Ferdinanda I. Nije zapovijedao (I/2–3) nikakvom »kranjskom vojskom u borbama protiv Turaka«, jer kranjske vojske nije bilo. To su Ferdinandove austrijske čete. Generalisimus u građanskom ratu protivu Zapolje, od koga je oteo Nagyszombat, Nyitru i Galgócz, a kod Szzine u neposrednoj blizini Košića, definitivno je razbio Zapoljine čete, a poslije toga poraza Zapolja se spasava u Poljsku, gdje ostaje kao emigrant. Katzianer 1529 brani Beč za vrijeme prve turske opsade i postaje generalisimus ugarsko–hrvatske armade. Trebalo bi nešto više reći i o likvidaciji Štajerskog seljačkog ustanka (1525). Katzianer, kao Ferdinandov agent igra glavnu ulogu kod izbora cetingradskog, kad je Habsburg izabran za hrvatskog kralja. I o njegovoj ofenzivi protivu Osijeka (t.zv. »Katzianerova vojna«) trebalo bi nešto više reći. Osim toga (I/16) nije njega dao pogubiti Zrinski zbog Kostajnice, jer je on bio uapšen već u Beču i pobjegao Habsburzima iz Beča pod okrilje Zrinskoga, koji je njegovu glavu poslao u Beč na nalog Habsburga.

KAČIĆ–MIOŠIĆ, ANDRIJA

Ů Nikako ne ćemo da kažemo da je bio fratar i gvardijan, nego ga avansiramo na književnika. Sve te biografije su u nerazmjeru spram same teme. Te je bio provincijalac, te je bio gvardijan, te je bio lektor, te je bio filozof, a na kraju je, navodno, umro od groznice. Zašto »navodno«?

Tog nesrećnog našeg fra Andriju svi ovi naši mudri bukvojedi kao da brane pred štiocima suvremenim, kao da ga peru od sramote što je bio neznalica i slab pisac i kao da fra Andriji već pokoljenja nijesu priznala ono što mu pripada i što je bilo njegovo. Trajno ispada u našim prikazima, kao da su Fortis et Comp. sa Lovrićem bili u pravu kad su mu odrekli svako značenje dar i vrijednost kao cokulašu koji nije imao književnog ukusa. Ne bi trebalo Kačića izolirati i pisati o njemu negativne recenzije, nego ga prikazati u prostoru i u vremenu, a to je druga polovina XVIII st., što se uopće ne vidi iz naših tekstova. Ovakvi prikazi nisu na visini našeg programa, kakav je usvojen na početku našeg posla. Da nije bilo Kačića, ne bi bilo ni Fortisa, ni Herdera, ni one meriméeovsko–goetheovsko–puškinske reklame, do danas najvećeg književnog uspjeha, naše jugoliterature u svijetu (nažalost).

Svi pišu o tom našem nesretnom fratru kiselo, kao da im se ne će, kao biva, što da se kaže o tom jadnom kompilatoru samozvanom historiografu, koji je pisao za ljude nepismene, koji osim slovinskog ne vladaju nikakvim drugim jezikom, a prema tome nije »sveznanac« kao oni koji govore danas o njemu negativno iz retrospektive od više od dvjesta godina. Pišu o njemu da nije bio pjesnik zato, jer o sebi sam govori da nije pjesnik i da to ne će da bude, a to je, dakako, bila s njegove strane pretvorljiva skromnost kakvom se diče mnogi pisci u predgovorima svojih djela, što još uvijek ne dokazuje da zaista nije bio autor Pismarice, koja je kao takva bila i ostala najčitanija hrvatska knjiga pjesama do danas. Na Kačiću se školovao i formirao još Ivan Meštrović!

KAČKAVALJ

Protivno od Tk. ja cijenim kačkavalj, ali sam zato da se briše. Išao bi u skupni pregled pod Sirevi kod nas ili Narodni sir u našoj historijskoj prošlosti i sadašnjosti ili pod Sirarstvo!

KAMPOFORMIJSKI MIR

I/3–4

To je mir koji je »datiran u obližnje seoce Campo–Formio«, i t.d.! To je mir koji je datiran u obližnje seoce! Pitamo se da li se jedan »mir« može datirati u »seoce«, pa bilo ono i obližnje?

KAPITUL KOD KNINA

Ů Ako je Stipa Gunjaca pisac ovoga »Kapitula«, onda neka se prestilizuje, da bi se tako uklonila neprilika da autor Stipa Gunjaca samoga sebe navodi pod svojim prezimenom »Stipa Gunjaca« kao treće lice. Stipa ukopistio se s ovim svojim »ukopištem«, da ne kaže, da se radi o grobu ili o groblju. »Ukopište« još je uvijek groblje, pa kad Stipa dovodi ovo ukopište u vezu s prvotnim grobljem to jest »ukopištem kralja Zvonimira«, širi zabunu, jer nije jasno o kakvom se groblju radi, pošto jedan takav kralj kao što je bio »naš kralj Zvonimir« mogao je posjedovati i nekoliko »ukopišta« to jest grobalja, a da ni u jednome nije bio ukopan, to jest pokopan, to jest pogreben.

KARAĐORĐE

Boljeg članka dobiti ne ćemo. Hiperdimenzioniran, više od 400 redaka. Predlažem da ostane. Pitanje je tko će obraditi ustanak, ove se dvije teme povezuju.

KARAĐORĐEVIĆ, PAVLE

I/1.

»Knez–namesnik«. Apostrofiramo ga kao kneza–namesnika, a u (I/13–14) sami ističemo njegovu ulogu kao regenta–samozvanca. Po ustavu i po pozitivnim zakonima bio je jedan od kraljevskih namjesnika, a ovu svoju titulu »knez–namesnik« lansirao je sam s očitom namjerom da ozari svoju regentsku karijeru s autokratskim pridjevom.

Nema smisla da mu i mi budemo apologeti.

[...]

I/25.

»Za vreme rata prebegao u inostranstvo, u Englesku« i t.d. Nije tačno. Bio je interniran na Mauriciusu, premda »anglofil« — bio im je potpuno nepouzdan. Poslije su ga pardonirali.

KARAĐORĐEVIĆI

Što je sa Pavlom Karađorđevićem — princ–regentom, sinom kneginje Demidove? Ovako ne može.

VI/23–24.

Nije Aleksandar rušio Pešića »koji mu se bio nešto lično zamerio« i t.d. Bili su to sasvim drugi motivi o kojima se ovdje uopće ne govori.

VII/5–12 može se mirne duše brisati. Takvih narativnih partija ima na svakoj stranici i više. Sve je pisano a peu pres, kao na primjer VIII/10–11 »A. je 6.1.1929 ukinuo prividno demokratski Vidovdanski ustav i zaveo svoju monarhofašističku diktaturu« i t.d. Niti je taj ustav bio »prividno demokratski«, niti je monarhistička diktatura zavedena tek 6.1.1929, jer se to iz teksta (VII/15–19) jasno i vidi, kad se tvrdi da su sve vlade SHS padale u dvoru, a ne u parlamentu.

VIII. Namjesništvo nije obrađeno kao posebna jedinica sa Pavlom na čelu.

IX/5–19 mirne se duše može brisati i svesti na fakta.

Članak uglavnom može da ide uz generalnu ogradu, da zapravo ne odgovara svrsi.

Ů Bude tako jedna dinastija, pa vlada, pa nestane, pak se onda ni u enciklopediji o njoj ne govori ništa, kao da je nije ni bilo.

Imamo na primjer Božidara: sveli smo ga da mu je građanski poziv bio »likovni umetnik, pripovedač, putopisac i umetnički kritičar«. Sad na kraju ne znamo ništa, ni o čovjeku, ni o umjetniku ni o umjetničkom kritičaru. Preživio ga portret Marije Baškirceve i trebalo bi vidjeti što Marija Baškirceva govori o svome modelu u svome dnevniku. Za jednoga princa, to je svakako zanimljivo, a kad ga već spominjemo trebalo bi ga i prikazati. Aleksandar. Sve vrvi od narativnih partija, kao na primjer: »rušio je Pašića« »koji mu je bio nešto lično zamerio«... Kao da pišemo na mjesečini jedne sasvim zaboravljene i davno već izumrle planete. Pak valjda su bili motivi tog Pašićevog obaranja sasvim drugi od neke subjektivne zamjerke, o kojoj se, nota bene, ovdje uopće i ne govori.

»A. je 6. 1 1929 ukinuo prividno demokratski Vidovdanski Ustav i zaveo svoju monarho–fašističku diktaturu« itd. Niti je taj ustav bio prividno demokratski niti je monarhofašistička diktatura zavedena tek 6. 1 1929, jer se to iz teksta jasno i vidi, kad se tvrdi da su sve vlade od 1918 do 1929 padale u dvoru, a ne u parlamentu. Osim toga tvrditi da je diktatura kralja Aleksandra bila »monarhofašistička« u punome je protuslovlju sa posmrtnim kultom njegove historijske ličnosti, kada je uzdignut na pijedestal kralja–mučenika, koji je pao u borbi protivu fašističkih elemenata??

Pavle, koga apostrofiramo kao »Kneza namesnika«, a sami ističemo njegovu fatalnu ulogu kao Regenta–Samozvanca. Po Ustavu i po pozitivnim zakonima bio je jedan od trojice kraljevskih namjesnika, a svoju titulu »Knez–Namjesnik« lansirao je sam s očitom namjerom da ozari svoju regentsku karijeru s autokratskim pridjevom.

Da je »za vreme rata prebegao u inostranstvo u Englesku« itd. ne odgovara činjenicama. Bio je po Englezima interniran na Mauritiusu, i prema tome potpuno nepouzdan, iz savezničke perspektive.

KARLOVAČKI MIR

S neba pa u rebra: sklopljen u Karlovcima i t.d. Dogovoreno je u principu da ova vrsta jedinica treba da bude uvijek na svakome mjestu, barem u glavnim potezima, objašnjena i ambijentom i okolnostima, da bude jasnija.

»Humke«, kojima je bila demarkirana granica tursko–austrijska od Slankamena do Laćarka (kod Srijemske Mitrovice) i kojom je kao dijagonalom preko Srijema Turska sačuvala sebi svoj beogradski Brückenkopf, u protokolarnom instrumentu Karlovačkog mira nazvana je u njemačkoj verziji »Die Humzen–Krenze« i t.d. U svakom slučaju treba teritorij Karlovačkog mira, što se tiče razgraničenja austro–turskog, ilustrirati jednom geografskom kartom. Da se ne zaboravi!

Ů Šta će nam ova mudrost s neba pa u rebra, da je to mir »sklopljen u Karlovcima« itd. Dogovoreno je u principu da ova vrsta jedinica treba da bude uvijek i na svakome mjestu, barem u glavnim potezima, objašnjena i ambijentom i okolnostima, da bude jasnija.

»Humke«, kojima je bila demarkirana granica tursko–austrijska od Slankamena do Laćarka (kod Srijemske Mitrovice), i kojom je kao dijagonalom preko Srijema Turčin sačuvao sebi svoj beogradski »Brückenkopf«, u protokolarnom instrumentu Karlovačkoga mira, nazvana je u njemačkoj verziji protokolarnog ugovora: »Die Humzen–Gränze«. U svakom slučaju teritorijalno razdjeljenje granično u smislu Karlovačkog mira, što se tiče razgraničenja austro–turskog, neka se ilustrira jednom geografskom skicom, a to da se ne zaboravi.

KASTELIC, MIHA

[...]

I/5–8.

»Iako ’Freigeist’ i u neku ruku provincijski libertin« i t.d.

Što je »libertin«? Čovjek razuzdan i odan raznovrsnim porocima. Bilo bi po svoj prilici bolje liberal, jer kao libertin, mogao je objavljivati i dinastičke prigodnice, ali »moralističko–pobožne stihove« jedva i u onom slučaju, ako se pojam uzme u pejorativnom smislu, a ne u antičko–konservativnom.

I/8–10.

»Iz dublje unutarnje potrebe napisao je, osim nekih ljubavnih pjesama, Pesem ljubljanske narodne straže« i t.d.

Kakve su to »unutarnje potrebe«, i to još »dublje«? Tako pišemo od početka, budi bog s nama.

Ů »Iako »Freigeist« i u neku ruku provincijski libertin« — »iz dublje unutarnje potrebe napisao je, osim nekih ljubavnih pjesama »Pesem ljubljanske narodne straže« itd. Pitamo se kakve su to »unutarnje potrebe« i to još »dublje« iz kojih se pišu pjesme o narodnoj straži, ako je čovjek »libertin«? Libertin je čovjek razuzdan, odan raznovrsnim porocima, a bilo bi bolje da se kaže »liberal«, jer kao »libertin« mogao je objavljivati i dinastičke prigodnice, ali »moralističke pobožne stihove« jedva, pa čak i u onom slučaju ako se pojam uzme u pejorativnom smislu, a ne u konzervativnom.

KAŠIĆ, BARTOL

Preporuča se M. Ujeviću da ovaj neuralgičan dentistički posao svrši s autorom na liniji koegzistencije, po mogućnosti u prijateljstvu.

I/17–22, II/6–13, II/14–25 i III/1–14 u svakom slučaju da se skrati. Nas ovaj dribling oko raznih misionarskih problema, u ovom konkretnom slučaju ne interesuje. Kašić je bio i ostaje prvi gramatik i prema tome njegova karakteristika III/15–25 i IV/1–19 ostaje.

KAŠTELAN, JURE

Ů Prešao je četrdesetu godinu života i radi već više od dvadeset godina. Čovjek je nesumnjivo markantna pojava. Njegova poezija, izmjerena mjerom naše današnje lirske mjere, nerazmjerno je neposrednija i sugestivnija od tolikih mnogih imena o kojima se kod nas govori povišenim tonom. Kaštelan ima pravo da se osjeća osamljenikom u ovoj našoj pustinji lirskog duha, gdje on često vapije zaista za nekim tko bi ga čuo u ovoj dosadnoj osami. Svega pet redaka književne ocjene, premalo. Tko je autor? Isto tako već godinama molim da se potpisuju tekstovi, da bi čovjek, ocjenjujući znao tko je pisao. Nama je svejedno da li pišemo o Kaštelanu ili Kataliniću. Mislim za tačnu ocjenu prikaza da je važno, da ne radimo u slijepom anonimitetu.

KATALINIĆ–JERETOV, RIKARD

Ů Čovjek je bio prigodničar i ništa više. Njemu je bilo svejedno da li piše pjesme talijanskom kralju Viktoru Emanuelu ili kralju Vitezu Ujedinitelju, ili kralju Petru Oslobodiocu. 23 reda, suviše. Bio je istarski propagandista u sjeni Viktora–Cara Emina i tamo mu je mjesto. U bibliografiji, koja se ovdje navodi kao »djela« trebalo bi se držati kronološkog reda. Njegova knjiga pjesama »Inje«, štampana 1902 dolazi na kraju. Poklonio ju je lično sa patetičnom posvetom Franji Josipu I, a ovaj mu se i lično zahvalio, kao izrazitom borcu protiv Austrije.

KATANČIĆ, MATIJA PETAR

Ů Mi se trajno stidimo da je neko bio fratar. Avansiramo čovjeka na književnika a tako, na ovaj način naša stilizacija djeluje smiješno.

»Umirovljen (zbog slaba zdravlja) posvetio se naučnom radu i povukao se u samostan u Budimu, gdje je i umro«.

Prije svega nije tačno da se posvetio naučnom radu tek onda kad je bio umirovljen zbog slaba zdravlja, a iz naše formulacije da se »povukao u samostan u Budimu« ne vidi se da je bio fratar. Sama konstatacija I/6–7 »bavio se i poezijom« ima pejorativan prizvuk. Bio je poet, nije se bavio »i poezijom«. To da je bio fratar nije nikakva sramota, bio je i geograf i arheolog, lingvist i numizmatik, u jednu riječ polihistor. Šta je sa njegovim spisom o Dunavu? Šta je sa njegovim važnim i u svakom slučaju fundamentalnim prijevodom Svetoga pisma? Kada je riječ o Katančiću kao pjesniku, on za nas predstavlja veoma važan primjer preloma s latinitetom. Bez obzira na klasicistički pomodni okvir, Katančićeva živa pjesnička riječ javlja se ravno sto godina prije naše neoklasicističke retorike (Tresić — Nazor), Katančićeva poezija javlja se glasom do danas još uvijek poetskog spomena vrijednim. To otkrivati u okviru ovih informativnih tekstova čini se da je napor jalov. Muzama neskloni naši recenzenti zaista ne umiju da odvoje najisprazniju hartiju od živog poetskog svjedočanstva ni onda kada su spremni da pretvorljivo »krasnoslove« kao apologeti.

KATOLIČKA CRKVA

III/20–22.

Nejasno kakva se to »diferencijacija« ustalila — tek nakon uvođenja stalne crkvene uprave? Kada, gdje, kojom prilikom, koja diferencijacija i zašto, i na kraju nakon čega?

IV/4,5.

Crkvena granica (očito metropolije salcburške, ali i to se jasno ne vidi), održala se na Dravi 975 godina, to znači do god. 1786 po računu ovog prikaza. Zašto se ne kaže direktno god. 1786, kakva je to godina? Da li je to jozefinski zahvat? Ako je tako, reci o čemu je riječ, ovako je enigmatično.

IV/10.

»Ekvipolentno«.

IV/13.

Riječ je o mletačkom patrijarhatu 1451, kad je naslov prenijet sa Grada. Bolje bi bilo ako je to Grado iz Grada. Međutim, što znači slijedeća rečenica

IV/13–15:

»Kasnije je doduše patrijarhat jedinstven, ali je njegova vlast jenjavala i 1751 prestala«.

Govori se o rasponu od trista godina. Što znači »kasnije« u okviru ovog golemog vremenskog raspona?

IV/5–6.

»Nestalni korski biskupi!«? Što to znači?

V/20–23.

O ovom manihejskom periodu — »koje je (bogomilstvo), otežavalo rad i susjednim biskupijama, ali ni jedna nije zbog toga prestala živjeti«.

Što to znači? Koje su to susjedne biskupije koje zbog bogomilstva nisu prestale živjeti?

V/23–24.

»Ni protestantski vjerski ratovi nisu srušili hijeratični red«. Ova kontrareformatorska aktivna konstatacija toliko je mutno evazivna da se ne zna što se htjelo time reći. O reformaciji i kontrareformaciji s obzirom na ulogu katoličke crkve u našim krajevima moglo se reći i više.

VI/19.

»Prosvjetljeni apsolutistički vladari Habsburgovaca«. Navedi ih poimence direktno, Mariju Tereziju i Josipa II.

VII/19.

»Prva jugoslavenska država«.

Reci država SHS!

VII/21–23.

»Nova Jugoslavija je oslobođenjem primorja došla u mogućnost da se i na zapadnoj granici obnove crkvene provincije«.

Koja je to »nova Jugoslavija«? To je po svoj prilici FNRJ? Koje je to Primorje? Koje su to crkvene provincije na zapadnoj granici i t.d.? Sve nejasno i zaobilazno, prema tome mutno!

VII.

Citiramo popis stanovništva 1953, a imamo i popis 1961.

Prikaz Katoličke hijerarhije (IX–XVIII) može uglavnom da ostane. Naslov da se izmijeni. Dovoljno je Današnje stanje katoličke hijerarhije. Ne treba u Jugoslaviji, jer se radi o skupnom prikazu Jugoslavije kao jedinice, a odmah slijedeća rečenica IX/2 počinje: Na području Jugoslavije.

KATOLIČKA CRKVA KOD JUŽNIH SLAVENA

I/1–3.

Da se prestilizuje kao što slijedi:

Trag miješanog latinskog i grčkog jezičnog područja odrazio se na teritoriju naseljenom Južnim Slavenima i u crkvenoj podjeli.

I/3–5.

Ne znam šta bi se uradilo s tom rečenicom, a svakako bi trebalo o toj proporcionalnoj podjeli, pored upotrebe latinice i ćirilice, reći nešto što je autor htio da kaže, ali što se ne vidi. Isto tako

I/5–6.

»Rimska je država mehanički preuzela tu granicu s crtom Kotor–Drina« itd. Ispada tako da je Rim 379 mehanički preuzeo granicu latinice i ćirilice.

I/7–8.

»Crkvena uprava u Antici te granice nije priznavala.« Koja crkvena uprava i o kojoj se sad granici radi?

I/14.

Zar je ova latinska »Liturgija sv. Petra« jedini primjer solunske koegzistencije grčko–rimske? Ne možemo sve da svedemo na jednu liturgiju.

I/15–16.

»Pod utjecajem nomadskih Avara na osvojenom području Slaveni su uklonili vidljive znakove kršćanstva«. (To sam prestilizirao). Zašto pod utjecajem nomadskih Avara? Što znači »ukloniti vidljive znakove kršćanstva«? Znači razoriti crkve, po svoj prilici.

I/17.

Koji su to »novi gospodari kojima su se podvrgli kršćanski starosjedioci«? Avari ili Slaveni? Kada se sve to zbiva?

I/18.

Sve ono o opatu Martinu primjer jezive beletristike.

I/20.

»Nestalo je velikih starih kršćanskih središta« i t.d.

Na koji način i kako?

II/1.

Konačno smo stigli do Salone, do porušene Salone. A kako smo doputovali u Salonu?

II/5.

»Uz more, s onu stranu slavenske obale«.

Koja je to »ona strana«? Govori se o Solunu i o Akvileji. To nije na onoj strani.

II/20,21.

Kakve su to pravne prednosti, kad se već o njima govori?

II/22–23.

»Uvjeti za primanje kršćanstva sazrijevali su kod Slavena dva stoljeća«.

Prevedi to na hrvatski. To znači ono što se kaže II/23–24 da misionari u VII st. (pod Heraklijem) nisu imali vidljivih uspjeha.

II/24–25.

»Izdašnija je bila penetracija kršćanstva« i t.d.

Nije zgodno kad se o penetraciji kršćanstva govori da je izdašna ili izdašnija, jer to zvuči merkantilno, rentabilno ili nerentabilno, unosno ili neunosno.

III/2–3 Da se prestilizuje i čitavo stoljeće kasnije.

III/3–7, može se mirne duše brisati.

Arapska opasnost na Loiri ovdje nas ne interesuje.

III/8.

Kad je riječ o Karantaniji, trebalo bi nešto progovoriti o svemu što je poznato kao »Conversio Caranthanorum«. To bi nas ovdje moglo interesirati.

III/12–13.

Trebalo bi progovoriti ovdje o ikonoklastičkim borbama, i u svakom slučaju prestilizirati sve ono što autor ovdje podrazumijeva pod »zastojem«.

III/15–16.

»Pospješena akcija i t.d.« Ako su se od Slavena III/16 »posljednji pokrstili Neretljani« tko se krstio prije njih?

III/16–22.

Sve je izgovoreno neobično mucavo i sve bi trebalo prestilizirati, i ono o napretku i o vlastitom kulturnom stvaralaštvu. Ako se u ovakvom tekstu, kao što je ovaj o katoličkoj crkvi, daje definicija kršćanstva kao univerzalne, katoličke, veseljenske ideologije, trebalo bi o tome progovoriti na adekvatan stilski način.

IV/1–2.

»Pridobijanje Podunavlja sa sintezom odlika grčke i rimske misaonosti«. Po Ćirilu i Metodiju i t.d. Ne će biti da je bilo tako. Što znači »sinteza odlike grčke i rimske misaonosti«? Da li je Ohridska škola »sinteza ove odlike grčke i rimske misaonosti«? Dakako da nije.

IV/5–6.

»Diferencijacija u istočnu i zapadnu crkvenu zajednicu nastalila se je tek uvođenjem stalne crkvene uprave«.

Evazivno, nejasno i zaobilazno. Trebalo bi reći o čemu se radi.

V/6–7.

»Nasljednik Akvileje za Hrvatsku bio je najprije hrvatski biskup«. Nije rečeno što.

VI/3–5.

Kad je riječ o patarenstvu, bolje bi bilo upotrebiti originalnu frazu »uzmak bosanskog biskupa u Đakovo«, jer to je zaista bio uzmak. Sve ono što se zbivalo u Bosni mi ne možemo definirati kao »vjerske nerede«.

VI/6–7.

O protestantizmu i kontrareformaciji kod nas, u okviru ovakve retrospektivne historijske panorame, trebalo bi progovoriti stvarno, i t.d.

Dalje nisam čitao.

KATOLIČKI TJEDNIK

Budemo li ostali dosljedni, izlazi 20 godina, i prema tome ja ga ne bih brisao. Trebalo bi dati bolju i stvarniju karakterizaciju samoga lista, kao na pr.: Organ aktivnog katoličkog pokreta, koji je kao organ vrhbosanskog kaptola odigrao negativnu političku ulogu. Propagirajući beskompromisnu katoličku netoleranciju u jednoj zemlji, gdje je uloga katoličkog episkopata trebala da bude svedena na koncilijantnu ulogu vjerskih manjina. Ili tako nekako...

KEROŠEVIĆ, JURE

Slučaj Jure Keroševića predstavlja historijski datum u okviru masovne pobune intelektualnomoralne i političke svijesti u našoj zemlji dvadesetih godina. Ovdje je slučaj sveden na minimum. Nije bila samo radnička štampa i nisu bile samo napredne studentske organizacije, koje su otvorile kampanju za spašavanje Jure Keroševića. To je bila generalna pobuna javnog mišljenja, na početku čitave serije političkih i pravnih umorstava.

I/6–8.

O solidarnosti evropskog proletarijata, uglavnom komunističkog, trebalo bi isto tako progovoriti detaljnije.

I/8–10.

»Na dan pred vešanje, pošto mu je saopšteno da nema šta da očekuje od pomilovanja« i t.d.

Pomilovanje je bilo odbijeno. Koliko se sjećam to je bilo u predvečerje izvršenja smrtne osude.

I/11.

»K. je pokušao da izvrši samoubistvo, nanevši sebi ozbiljne povrede«, izgovoreno je suviše zaobilazno. To je bio pravi harakiri. Čovjek je sebi razrezao drobinu i ostao je da leži u lokvi krvi, u trajnoj smrtnoj opasnosti, tako da nije mogao biti obješen, prosto tehnički.

[...]

KESIĆ, BRANKO

Napomena br. 2.

Jeste kuriozum da neko piše sam o sebi prikaz za enciklopediju, ali to opet ne može biti razlogom da zato ne bude uvršten. Uvrstili smo sličnih imena masu, kao što je to već rečeno u napomeni br. 1. Njegova bibliografija u svakom je slučaju tako velika kao što su bibliografije njegovih pendenata. Dati nekome da ga obradi ponovno, da vidimo.

KETTE, DRAGOTIN

[...]

I/11–12.

»Utočište je našao u ljubljanskoj fabrici šećera kod prijatelja pjesnika Murna, gdje je i umro već poslije nekoliko nedjelja«.

Netko tko pojma nema o literarno–historijskim detaljima slovenske Moderne, a to je ogroman percenat naših čitalaca, ne će znati o čemu se radi. Naći utočište u jednoj »fabrici šećera« značilo bi za beskućnika, da je postao radnik u toj fabrici. Naći utočište kod prijatelja pjesnika Murna u fabrici šećera moglo bi da znači da je pjesnik Murn bio neka vrsta vlasnika jedne fabrike i tako dao utočište svome prijatelju, gdje je i umro već poslije nekoliko nedjelja, naime u toj fabrici. Što je, međutim, »cukrarna« značila u historiji slovenske poezije, o tome bi autor ovoga prikaza trebao da progovori jasno. Nije to bila nikakva fabrika šećera nego jedna krntija i podrtina napuštene i ostavljene fabrike, u kojoj su skapavali pjesnici kao pacovi bez krova i kruha.

I/14.

»Cankar i Župančič su kasnije smatrali da je Kette u svoje vrijeme bio najpotpunija i najzrelija ličnost, slovenske Moderne«.

Što znači »kasnije«? Smatrali su da je Kette bio najzrelija ličnost slovenske Moderne. Od tog svog suda nisu odstupili, ne samo u »svoje vrijeme« nego do kraja.

II/6–15.

Ovo nepismeno, mucavo, nepoetsko opisivanje pojedinih lirskih motiva govori o tome kako naši Orfeji još uvijek sviraju gluhonijemome kamenju, a i mačke bi već bile proplakale.

Skratiti i svesti na stvarne motive. Da se ne zaboravi slika pjesnika!

KHEVENHÜLLER, FRANZ CHRISTOPH

Treći sin Bartolomeja Khevenhüllera, od frankenburških Khevenhüllera, rođen u Klagenfurtu 1588, 28. februara, umro u Badenu kraj Beča 1650, 13. juna. God. 1616 austrijski ambasador u Madridu. 1631 u pratnji nevjeste infantkinje španske Marije Ane, supruge Ferdinanda III. Na dvoru carice postao glavni dvorski meštar. Kao takav postao je glavni zapovjednik kapetan vendsko–hrvatske turske granice. Historik. »Annales Ferdinandei« (Leipzig, 12 tomova, 1716–26). Napisao njemačkim jezikom biografiju Ferdinanda II.

KHUEN

(M. Gross)

Kao i tekst o Koaliciji ad discutandum. Ovako ne može.

Ů 1. Kad je već riječ o našim intimnim (narodnim) sramotama ili da se brišu ili da se svedu na činjenično stanje, a kakvo je bilo stanje činjenica kad je našim, zagrebačkim, hrvatskim javnim mnijenjem zavladala »Afera o grbovima«, o tome bi trebalo progovoriti, samo se pitamo na koji način. Ne znam da li smo o toj »Aferi grbova« pisali, direktno ili indirektno, u svakom slučaju ovu aferu trebalo bi obraditi, a ne samo spomenuti kako je bila »neposredni povod Khuenovu imenovanju za bana«, što očito nije tako bilo.

Grbovi nisu bili ni važni, oni su bili podtekst, jedan detalj u okviru otvorene političke krize, koja taje već 20 godina, a da li su bili u duhu Nagodbe ili ne, što znače »nijemi grbovi«, sve to ostat će nejasno za naše štioce i prema tome bilo bi najbolje da se počne sa konstatacijom fakata kao uvodom.

»Budući da su Hrvati Hrvatsko–ugarsku nagodbu od 1868 i njenu reviziju 1873 smatrali nametnutim aktima« (II/4–6) u vezi s tim trebalo bi reći koji su to »Hrvati« bili i kako se ovaj beskompromisni otpor protiv Nagodbe manifestirao u Saboru, jer kad već spominjemo »Hrvate«, »Hrvati« su bili i oni Hrvati koji su madžarsko–hrvatsku Nagodbu sklopili i potpisali.

Govoriti o Mažuraniću da je bio bečki, znači protumadžarski orijentiran, jer sama stilizacija Mažuranićeve politike kako »ni banovanje antinagodbenjaka Mažuranića — nije moglo poboljšati te odnose«, sama je po sebi protuslovna, jer je logično da banovanje Mažuranića kao dvorskog čovjeka u bečkom smislu ni u kom slučaju »nije moglo poboljšati te odnose« s Mažuranićem, pošto je Beč stajao na strogo legitimističkom nagodbenjačkom odnosu spram Madžara, prema tome sve to zvuči neodređeno i apstraktno. Isto tako: govoriti o »antinagodbenjacima« kao o određenom političkom terminu sasvim je apstraktno, jer biti »nagodbenjak« ili »antinagodbenjak« danas ne govori za objašnjenje onih prilika baš ništa. Ima li danas neko lice kome Harambašićev stih: »Ja sam draga dobar Hrvat, oporbenjak Stranke prava« govori nešto konkretno.

Zaobiđimo, dakle, neuralgične pojmove i svedimo konstatacije na takozvani enciklopedijski tip fraziranja: »Khuenov dolazak bio je neka vrsta kaznene ekspedicije koja je imala obuzdati Nezavisnu Narodnu Stranku i Stranku prava kao protagoniste hrvatske protumađžarske politike i njihovu saborsku ulogu uskladiti s interesima madžarske državne ideje«.

Na temelju svog određenog i jasnog programa madžarizacije, s očitom namjerom da pod svaku cijenu slomi hrvatsku opoziciju, grof Khuen je uznastojao pretvoriti između ostalih mnogih drugih regionalnih hrvatskih svijesti onu slavonsku, u posebnu nacionalnu svijest. Vodila se onda politika na apstraktno »oporbenjački« način lošim stihovima, a produbljivanju jaza između grčke i latinske vjeroispovijesti, tog kobnog novog faktora u okviru rađanja nacionalne svijesti kod Srba i kod Hrvata u Hrvatskoj. Khuen je pristupio metodički. Svojim dosljednim favoriziranjem Pravoslavlja (Vasa Đurđević u Saboru, karlovački vladika koji u Saboru Karlovac ostentativno zove Karlstadt itd.), Khuen za svoju solidnu unionističku većinu, a te će se metode produžiti sve do poznate parole »Dok je nama Like nema republike«, i uroditi paroksizmima uzajamnih negacija od pogroma 1903 do 1941. Svojim metodama Khuen je zaveo režim otvorenog protuzakonitog nasilja sa policijskim terorom: on provodi sve svoje saborske izbore, on svodi broj zastupnika od 110 na 88, pojačavajući uticaj virilista, on uvodi novi poslovnik sa takozvanom kloturom i sa proširenim pravima predsjednika, on sprečava svako ozbiljnije istupanje opozicije, ukidajući porotu za štamparske prestupe, plijeneći štampu, zabranjujući skupštine opozicionarnih stranaka, on činovništvo u administrativnoj upravi i sudstvu pretvara u poslušno roblje. Khuen poništava autonomiju Sveučilišta (afere s otpuštanjem profesora A. Frankija, Koste Vojnovića i Frana Vrbanića), on se obara izravno na rad Jugoslavenske akademije a naročito na biskupa Strossmayera s namjerom da ga ekonomski uništi (sekvestar na đakovačko biskupsko vlastelinstvo).

I/6–25 predlažem da se briše, ili da se skrati na fakta. Ne znam da li smo o toj aferi grbova pisali, direktno ili indirektno, jer ovu aferu trebalo bi ili temeljito obraditi a ne samo spomenuti da je bila »neposredni povod Khuenovu imenovanju za bana«. Obrazlažem: kakvi su to grbovi bili, sa kakvim natpisima, da li su bili u duhu Nagodbe ili ne, što znače »nijemi«, sve to ostat će nejasno za naše interesante, i prema tome bilo bi najbolje da počne sa tekstom II/1–4.

’Budući da su Hrvati hrvatsko–ugarsku Nagodbu 1868 i njenu reviziju 1873 smatrali nametnutim aktima«. Trebalo bi reći koji su to Hrvati bili i kako se ovaj beskompromisni otpor protivu Nagodbe manifestirao u Saboru.

II/4–6.

Rekao bih za Mažuranića da je bio bečki, dakle protumadžarski orijentiran, jer sama stilizacija da »ni banovanje antinagodbenjaka Mažuranića« — »nije moglo poboljšati te odnose«, sama je po sebi protuslovna, jer je logično da banovanje Mažuranića kao dvorskog čovjeka u bečkom centralističkom smislu, već samo po sebi »nije moglo poboljšati te odnose«. Osim toga terminus tehnikus zagrebačke saborske prirode »antinagodbenjak«, danas nije živ pojam i ne govori mnogo za objašnjenje onih prilika.

II/6–25 sveo bih na konstatacije takozvanog enciklopedijskog tipa. »Khuenov dolazak bio je neka vrsta kaznene ekspedicije koja je imala obuzdati Nezavisnu narodnu stranku, i Stranku prava kao protagoniste hrvatske protumadžarske politike i njihovu saborsku ulogu uskladiti s interesima madžarske državne ideje«.

Na temelju svog određenog i jasnog programa madžarizacije, s očitom namjerom da pod svaku cijenu slomi hrvatsku opoziciju, Khuen je uznastojao da pretvori regionalnu slavonsku svijest u posebnu nacionalnu svijest i tako on metodički zavodi režim otvorenog protuzakonitog nasilja, provodi sa policijskim terorom saborske izbore (navedi godine!), svodi broj zastupnika od 110 na 88, pojačavajući uticaj virilista, uvodi novi poslovnik sa takozvanom kloturom i sa proširenim pravima predsjednika, sprečava svako ozbiljnije istupanje opozicije, ukida porotu za štamparske prestupe, plijeni štampu, zabranjuje skupštine opozicionalnih stranaka, a činovništvo u upravi i u sudstvu pretvara u poslušno roblje, poništava autonomiju sveučilišta (afere s otpuštanjem prof. A. Frankija, Koste Vojnovića i Frana Vrbanića), neprijateljski se obara na rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a naročito na biskupa Strossmayera, da ga ekonomski uništi (sekvestar na đakovačko biskupsko vlastelinstvo).

III/13–17.

Citat iz Strossmayerovog pisma bez komentara proširio bih i na one fraze »Ris, drzovit čovjek« i t.d. do kraja, ali svakako bez apostrofa da je Strossmayer »kolerik«!

III/17–25.

Cijelu aferu Starčević–Gržanić spomenuo bih en passant, jer nije bila naročito slavna.

Ů 2. Riječ je prije svega o Khuenu, a posredno o Kurelcu. Kad se već dopisujemo u vezi s Khuenom, a bilo bi logično i potrebno da se ovo dopisivanje razvije do metodičke studije (koja do danas nije napisana), o Khuenu i o khuenovštini. Odmah u uvodu, da pređem na meritum, predlažem da se sve što je izrečeno o »nijemim grbovima« ili briše ili da se obradi ab ovo, tako bi svakome od naših čitalaca bilo jasno o čemu se zapravo radilo u okviru ove afere. Ne znam da li smo mi ili neko drugi o toj aferi pisali, direktno ili indirektno, jer bi, prije svega, baš ovu aferu, koja je bila, nota bene, pomalo i krvava, trebalo temeljito obraditi. Kada se en passant spominje, tako i samo usput tangira da je neposrednim povodom Khuenovu imenovanju za bana bila ova afera s »nijemim grbovima«, pitam se ima li danas netko živ od naših čitalaca koji ima samo i najbljeđeg pojma kakvi su to nijemi grbovi bili, kakvi su to natpisi na tim grbovima bili, madžarski ili nemadžarski, da li su bili u duhu Nagodbe ili ne, i na kraju zašto su brisani. Što, dakle, predstavljaju u političkoj historiji ove zemlje »nijemi grbovi« ostat će za naše kupce nejasno, i prema tome trebalo bi na početku, odmah u uvodu, dati jasno objašnjenje u formi konstatacije fakata.

Budući da je nepodijeljeno i sveukupno javno mišljenje ove zemlje, ovog naroda, respektive ovoga grada i njene inteligencije bili uvjereni da je prije svega Ugarsko–hrvatska Nagodba od 1868, a naročito pak njena revizija pet godina kasnije god. 1873, jedna vrsta flagrantnog oktroja prema tome da sama Nagodba i sve njene emendacije predstavljaju nesumnjivo politički teror, trebalo bi reći i da se ovaj beskompromisni otpor političke svijesti u protunagodbenjačkom smislu eklatantno manifestirao u samome saboru tako da je brisanje prema tome onih tekstova sa grbova bila je neka kompromisna gesta sa strane vlasti.

Kad se govori o Mažuraniću da je bio bečki orijentiran, a ukoliko se uopće politički o Mažuraniću danas govori, piše se da je bio »bečki čovjek«, onda valja naročito naglasiti da je Mažuranićeva bečka orijentacija »Aula est pro nobis« bila uglavnom protumadžarski motivirana. Između Beča i Pešte, u toj dilemi, bolje u tom začaranom krugu vrti se čitava hrvatska politika promadžarska ili antimađžarska, probečka ili antibečka još od Mažuranića pa preko Khuena i preko Riječke rezolucije sve do sloma Koalicije i do sloma Austrije. [...]

Pošto je uveo novi saborski Poslovnik sa tzv. kloturom i sa proširenim pravima predsjednika, on je u Saboru praktično spriječio svako ozbiljnije istupanje opozicije, on je ukinuo porotu za štamparske prestupke, on je drastično plijenio opozicionu štampu, on je branio i zabranjivao bilo kakvu slobodnu skupštinu opozicionalnih stranaka, a autonomno činovništvo u upravi i u sudstvu pretvorio je u poslušno roblje, direktnim materijalnim uništavanjem opozicije. On je sveo autonomiju sveučilišta na najništavniju ništicu, on je tu autonomiju s otpuštanjem profesora A. Frankia, Koste Vojnovića i Frana Vrbanića praktično slomio, on se otvoreno neprijateljski oborio na rad Jug. Akademije, a poznatim sekvestrom đakovačkog biskupskog vlastelinstva, on je uznastojao da ekonomski uništi Strossmayera. A što se najkobnije strane njegove političke uloge tiče, on je metodički svijesno produbio raskol između grčke i latinske vjeroispovijesti, i u onom periodu fermentacije u okviru rađanja tzv. nacionalne svijesti kod Srba i kod Hrvata, on je uspio da od pravoslavnih (Srba) stvori svoje eksponente i da si tako glasovima osigura svoju apsolutnu saborsku većinu. To je što se tiče uloge Khuena, koja bi trebala da bude u okviru naše publikacije prikazana, bez obzira na prostor, egzaktno, na temelju fakata i veoma plastično.

A kad je već riječ o nijemim grbovima, a u vezi s Franom Kurelcem, preporučam u samome tekstu neke emendacije. Zbog svog demonstrativnog ispada, kada je nasred Markova trga izviždao protagonista madžarske Nagodbe bana baruna Levina Raucha, Frano Kurelac otpušten je iz službe, da bi, dva mjeseca kasnije, bio demonstrativno izabran za člana Jugoslavenske akademije. Za učitelja hrvatskoga jezika na riječkoj gimnaziji, gdje je učiteljevao pet godina, bio je imenovan politički, pa je i sa Rijeke iz političkih razloga isto tako protjeran. U znak poštovanja, u znak političke demonstracije, Strossmayer je dao Ivanu Rendiću da izradi Kurelčevu bistu, pa kad se 17. VI 1874 već slab i bolestan zaputio u Akademiju da prisustvuje otkriću svog vlastitog spomenika, onesvijestio se na uglu Bregovite ulice i Ilice i prenesen u bolnicu umro.

Ů 2. Dragi Ujeviću,

Kad se već dopisujemo u vezi sa Khuenom, i kad Vas ovi »nijemi grbovi« toliko raduju ili vesele, neka ostanu, đavo ih odnio, ali u vezi sa Franom Kurelcem molim Vas da ipak primite neke takozvane emendacije i to:

II/2 kao što je ispravljeno po glavnom uredniku:

Za učitelja hrvatskog jezika na riječkoj gimnaziji, gdje je učiteljevao pet godina, postavši ne samo nastavnik i t.d.

II/17–19 kao što slijedi:

Zbog svog demonstrativnog ispada, kada je na Markovu trgu izviždao protagonista madžarske Nagodbe bana baruna Levina Raucha, otpušten je iz službe, a dva mjeseca kasnije, izabran je, isto tako demonstrativno za člana Jugoslavenske akademije.

Da mu je dekret uručio Veber, predlažem da se briše, ponovno!

Zatim II/24–25 i III/1–5 da se prestilizuje kao što slijedi:

U znak poštovanja biskup Strossmayer dao je Ivanu Rendiću da izradi Kurelčevu bistu, pa kad je 17. VI. 1874 već slab i bolestan pošao u Akademiju da vidi svoj vlastiti spomenik, pozlilo mu je na putu i iste je noći umro.

KLAIĆ, MIHO

I/20–21 da se prestilizuje.

II/4. Što znači »borba za kroatiziranje općina«? Ispada kao da ovo pohrvaćivanje dalmatinskih općina predstavlja kroatizaciju nečega što nije bilo hrvatsko.

KLAIĆ, NADA

Bogami mislim da nema ni po kakvom kriteriju razloga da uđe u E.J.

Koje je njeno samostalno djelo? To što je suradnik djela Historija naroda Jugoslavije? Ili što je uredila jednu zbirku Izvora? Sve ostalo su radovi iz publikacija, godišnjaka, zbornika i t.d.

KLETVENICI

Briše se. Po ovom principu trebali bismo preštampati čitavog Mažuranića Pravno–povijesni rječnik.

KLOPČIĆ, MILE

I/1.

Pjesnik? Nikoga još nismo apostrofirali, pod njegovim građanskim pozivom, kao pjesnika.

[...]

KLOVIĆ, JULIJE

III. 1/7.

Bolje u Budim na dvor kralja Lukovika II, nego u Madžarsku.

I/17–18.

»Povremeno je boravio u Rimu« i t.d., može se brisati, kad se tačno ne govori koje su to godine.

Dovoljno je 1540 stupio je u službu kardinala Farnese.

I/22. »Teško se razbolio na lijevom oku«??

II/12 da se prestilizuje da bude jasnije: Iščezlo je iz kraljevske napuljske biblioteke 1860.

II/2. »Umro je u palači Farnese«? Po čemu je to važno da je baš u palači Farnese umro? Kao stanar ili kao podstanar?

II/14–16.

Ajde, hvala gospodinu bogu, da kritikujemo Klovija, jer to nam je prije svega svrha i poziv!

»Unutar kićenih okvira s dekorativnim figurama pretjerano naglašene muskulature i patetičnih poza« i t.d. Sve mi znamo, dakako, bolje od Klovija, zato smo ga proglasili našom narodnom slavom.

III/19–24.

Generalna napomena:

Čovjek često misli da naši feuilletonisti kada iz svoje kulturnohistorijske uzvišenosti govore svojim umišljenim žargonom o raznim pojavama, sa prizvukom omalovažavanja pojedinih artista, da tjeraju šegu, ali to nije tačno. Oni nemaju pojma o značenju pojedinih fraza kada se izražavaju kao što slijedi: da je »Klovio sveden na pravu mjeru«. Na kakvu je to pravu mjeru sveden Klovio, na takvu, da je »posljednji veliki predstavnik minijature«. Ima li ova oznaka pejorativan značaj? Svakako da ima, jer Klovio je »pretjerao naglašene muskulature i patetične poze«, i na kraju, on je samo »vrstan poznavalac métijera«. Dakle neka vrsta vještog zanatlije, ali je III/24 »pretjerano bujan, a u koloritu često sladunjav«, a na kraju IV/1–4 on nije ni minijaturista! Pitamo se na kraju što je Klovio? A sve treba da bude apologija! Dogovorili smo u principu što treba ilustrirati i kako.

KNEZ (KNJAZ) SRPSKI

Evo nam opet jednog Knjaza, i to sa 75 redaka! Ne ćemo, valjda, ostati samo kod srpskih knezova? Da vidimo čitavu temu kao jedinicu u cjelini, i da se onda odlučimo za proporcije.

KNJIŽARSTVO KOD SRBA

Ide pod istu generalnu napomenu kao i kod Hrvata. Sva ova štamparija u Goraždu, Gračanici, Rujnu, Mileševu, Mrkšinoj Crkvi, Beogradu i u Skadru i t.d.

I/11–13.

»Za rasturanje izdanja ovih tiskara bila je organizovana čitava trgovačka mreža, koja je imala za svrhu (ispravljano — zadatak) da plasira sve knjige kod Srba«.

Da se radi o knjižarstvu kod Srba, to se vidi i iz samog naslova.

I/13–18.

Sve ovo o trgovačkoj mreži, autor će nam dopustiti da o tome imamo odvojeno mišljenje, per analogiam historicam, koja po svojoj negativnoj dokaznoj snazi djeluje do dana današnjega. Ovakvim formulama postajemo smiješni. Knjiga je oduvijek bila roba, i nakladnici su oduvijek nastojali da štampaju stvari koje »imaju sigurnu prođu«.

I/20–24.

Da su knjige »trgovački artikal« i da se »raznose od mesta do mesta« i t.d. Sve je to loša proza.

II/1–10 može se mirne duše brisati.

IV/8–13.

Ove priče o knjižarskim poslovima i t.d., može se mirne duše brisati.

V/3–5.

Opet jedna štamparska vesela udovica!

Slovenci su svojim statističkim pregledom naklade u NR Sloveniji od maja 1945 do maja 1960 na primjeru pokazali, kako se te stvari mogu prikazati jednostavno, tabelarno, jasno i informativno. Ostalo nisam čitao.

KNJIŽEVNA REPUBLIKA

Da se skrati kao što je dogovoreno usmeno s autorom, na bibliografske konstatacije i više ništa. Svi eksplikativni tekstovi kao na pr. da je »bez pijeteta prema papirnatim« i t.d., da je »oborio mnoge idole«, pa osim toga »prozračna atmosfera, strah i trepet«, »svojim visokoodnjegovanim« i t.d., uz Pečat, a naročito ovo uz Pečat i t.d. sve se to rezolutno briše po odluci glav. redaktora.

KNJIŽEVNI JUG

Književni jug kao časopis pokrenut 1.I.1918 još u Austriji, imao je svoj raison d’etre. Sve ono u SHS bilo je režimski već potpuno besmisleno. Prema tome da se briše. Dovoljno je da se konstatuje. Brišu se i saradnici poimenično.

KNJIŽEVNIK (A.B. Šimić i Stanko Šimić) (2.)

Predlažem da se briše. Nema smisla donositi časopise koji su izlazili svega u tri broja.

KOČEVAR, ŠTEFAN

Generalna napomena: Vidi antiilirsku alergiju kod naše braće Slovenaca. Ovi Štajerski Iliri (Kočevar i Krempl i t.d.) trn su u oku naše redakcije s onu stranu Sutle. Prema tome (I/1) »širitelj ideja narodnog preporoda u Štajerskoj«, djelovat će tamo provokatorski, kao i to što se govori o Kremplu i o Kočevaru.

[...]

KOGOJ, FRANJO

Profesor Medicinskog fakulteta, a ne liječnik.

KOLO

II/12. »Kolo je dalo i danak svome vremenu«

Dozvolite da vam citiram jedan dvostih Rudolfa Franjina Magjera, iz god. 1914, mjeseca augusta, pošto je Austrija navijestila Srbiji rat, dakle u prvim danima Prvog svjetskog rata:

Narodno Jedinstvo platilo je danak,

kad je došlo hapsu na sastŕnak.

Nećemo srednjoevropskom romantizmu, prema tome, platiti danak!

[...]

KONKORDAT

(Viktor Novak)

I/2–4, može se brisati, jer je pod 4–6 rečeno sve što je potrebno za objašnjenje ovoga pojma.

III/13–14.

»i uvođenja monarho–fašističke doktrine« — briše se.

V/7–19.

Historijska je šteta što se Viktor Novak nije sakrio pod Varnavinu suknju. Sve ovo o trovanju Varnave i o onoj Litiji, ne treba da uđe u E.J.

KONSTANTIN FILOZOF

(A. Belić)

Treba da se prestilizuje jer je sve zbrkano. Čovjek je Bugarin, predstavlja jednu od najznatnijih ličnosti srpske književnosti, Despot ga lepo prima, na dvoru ima školu, ta škola deluje tako (II/16–17) da nije koristila napretku naše stare pismenosti, i pošto ga lepo primaju, domaći mu ljudi ne odobravaju, naime to što je htio da reformiše i t.d. i t.d.

I/4–5 može da se briše. Po čemu se zna da je tako bilo?

I/12. Znao je »verovatno i turski«. Po čemu se to zna? Konstantin je apologet Jeftimija, i logično je da je nailazio na otpor. Trebalo bi preraditi.

KONSTANTIN VII PORFIROGENET

Prije svega da se vidi koliko Konstantina imamo? Da se svi svrstaju u jednu cjelinu pregleda radi, jer bi se onda tek mogla izvršiti definitivna redakcija po pravilu razmjera. Ovaj Porfirogenet interesuje nas isključivo samo u vezi s našom historijom. 25 redaka biografije, a svega 18 redaka za »De administrando Imperio«, malo! Nije ni informativno. Za nas bilo bi najvažnije da se u okviru ovog prikaza, u glavnim potezima, hic et nunc, prikaže »De administrando Imperio« po glavnim tezama, a naročito pak iz suvremene t.zv. naučne perspektive. Druga pol. XIX st. t.j. period koji se podudara sa periodom rađanja bilateralne nacionalne svijesti kod Srba i kod Hrvata, životari u sjenci porfirogenetskih svađa i raznoraznih urnebesa o tome što je ovaj u skrletu rođeni historik rekao ili mislio da kaže, govoreći o onim legendarnim danima iz seobe naših naroda, koji prethode jugoslovenskoj politogenezi. Jagić, Dümmler, Rački i toliki politički i publicistički trabanti od Gjalskog do danas, nažalost još se uvijek nisu oslobodili ove porfirogenetske magle. O svemu: De administrando Imperio trebalo bi prikazati svakako iscrpnije i konkretnije.

KOROŠEC, ANTON

Ne vrijedi ništa! Neka Ljubljanska redakcija obradi ovog Korošca kako spada! Još malo pak će ispasti kao »vrli rodoljub«, a da je bio fanatički negator svega što je u ovoj zemlji predstavljalo i najneviniju pomisao na neki socijalizam, na neko ljevičarstvo, na neku demokraciju, o tome ni riječi. Treba se samo sjetiti šta je govorio o našim Špancima, kad ih je hapsio poslije španskog sloma, gdje je stigao! Treba se sjetiti njegove cenzure, njegovih ispada poslije atentata u Skupštini, njegovog cinizma i njegove glupe pretvorljivosti, kad je skakao iz bloka u blok i iz kombinacije u kombinaciju i t.d. Treba se sjetiti njegove fatalne uloge u okviru Narodnog vijeća, a naročito one u Ženevi, koju mi ovdje prikazujemo kao pozitivnu (I/24–25) — »gdje je nastojao da postigne priznanje novostvorene države SHS«. Ispada da je Korošec bio borac protivu Orjune (II/8) i t.d.

KORUŠKI SLOVENCI

II/18.

»Slovenski« saobraćajni jezik... »Umgangssprache« — govorni jezik. Ovako mi zvuči suviše saobraćajno. »Saobraćajni jezik«, jezik saobraćajnih signala na željeznici ili autoputu. Mislim svakako bilo bi bolje »govorni jezik«. Treba da se odlučimo.

II/22.

Jezik »vindišarski«, kao otvoreno pitanje. Ne ulazim u materiju, ali mislim da bi u duhu našeg jezika bilo svakako bolje da se govori o Vendima i o vendskom jeziku, a ako već »vindiš«, vindišarski u našem jeziku u svakom slučaju zvuči nakaradno. Vendi (ukoliko ih još ima), a jedan od njih živi, radi u hotelu Palace kao madžarizirani kelner i smatra se »Vendom«. Tih Venda bilo je još kao Venda, za posljednjeg popisa stanovništva u A.U. monarhiji devedesetih godina u Prekomurju i Međimurju, oko Varaždina pa čak i na Rijeci oko 2.000 na Rijeci.

KOSOR, JOSIP

[...]

I/12–13 »Oporost izraza — koja je dolazila od nepoznavanja zanata« i t.d. U originalu: »koja dolazi«. To se, ne znam zašto, mijenja u prošlo vrijeme, a može se brisati jedna i druga varijanta, jer se pitamo, koji je »zanatlija« pisao bolje u ono vrijeme i da li je u ono vrijeme uopće bilo tzv. »literarnih zanatlija« koji bi bili poznavali svoj zanat?

[...]

I/22 »ali ide (precrtano pada) u prećeranu kićenost i filozofiranje«. Bilo je to više misaono trabunjanje, u svakom slučaju »cupalaština« više nego filozofiranje.

[...]

II/2 »Sva u kozmičkim traženjima«. Ta svoja »traženja« Kosor sam uzdiže do »kozmičkih visina«, ali to zaista nije ni traženje ni kozmičko. To se karakteriše kao neka vrsta retorike »intelektualistička bujica riječi«, ali ipak drugi dio kritičke konstatacije da to »otkriva dubok osjećaj nerazmjera i nezadovoljstva sa stvarima kakve one jesu (sa se briše), može se brisati. Dovoljno: pomodna retorika.

II/6–7. »Praiskonska borba seljaka za brazde«, može se brisati. Dovoljno da je dao nekoliko živih seljačkih likova i t.d.

KOSOVO

[...]

VI/2 VI/8–9 citiraju se Dubrovački anali redigovani krajem XV vijeka. Koji su to anali?

KOŠIR, LOVRO

Po ovoj našoj definiciji, njegovo građansko zanimanje jeste »pokretač austrijske poštanske marke«. U svakom slučaju bizaran građanski poziv! Isto tako bizarno (4–5) »računski činovnik u guberniji u Ljubljani, poslije 1848 vjerojatno najprije u Beču i 1856–68 u Zagrebu«. Kao što? Da se briše! Ide pod filateliju ili pod marke ili pod poštu, u jednu riječ: napolje!

KOVAČ, ANTE

U principu treba da uđe, jer je napisao više od tri knjige. Osim toga lice poznato iz knjige »Moj obračun s njima«. Nema smisla da mu se uz prezime navodi i pseudonim (Pfifficus). On je publicista a nije književnik.

I/3–4 da se prestilizuje, »kao zarobljenik austro–ugarske vojske stupio dobrovoljno« — da se provjeri. To nije bila srpska vojska, nego dobrovoljački odredi.

I/14–15.

Karakteristika djela može se mirne duše brisati. Bibliografija da se dopuni.

KOVAČEVIĆ, BOŽIDAR

[...]

I/12–20 bibliografija da se svede na minimum. Nisu to tako važne stvari da bi trebalo da budu baš sve fiksirane. Sve je to neka vrsta »ptičjeg mlijeka«.

KOVAČIĆ, GORAN

[...]

I/14–15. Ono o četničkom nožu koji je prerezao grlo »divnom galebu«, da se briše. Nema smisla.

I/16–18.

»U staroj Jugoslaviji, tamnici naroda« i t.d.

Da se već jedamput oslobodimo tih fraza o »staroj Jugoslaviji«. Ostalo kao signirani tekst Kaštelanov ostaje.

[...]

KOVAČIĆ, KREŠIMIR

I/4–6 da se briše i da se prestilizuje:

Kao pristaša omladinskog nacionalističkog pokreta izdao u Beogradu brošuru »Hrvatska u borbi za slobodu« (1912).

I/7–8.

»Inicijator i predsjednik Jugoslavenskog novinarskog udruženja«. Rojalističke, režimske i šestojanuarske sramote ne treba isticati bez komentara, jer u ovakvoj stilizaciji zvuče kao neka zaslužna svjedočanstva.

I/9–11.

Neka se vidi kako dugo su trajala ta njegova urednikovanja? Sve efemeride, ostaju samo Novosti i eventualno Jutarnji list.

Isto tako, ima li smisla ovo patetično isticanje (I/10–11)

»Pokretač Mlade Hrvatske i Grabancijaša«. Sve su to listovi koji nestaju poslije prvog ili drugog broja. Ukoliko se takve publikacije registruju kao samostalne jedinice, bit će urednici tih publikacija navedeni tamo. Kao individualni pothvati u biografiji pojedinaca nisu tako važni ovi podaci.

KOZAK, JUŠ

[...]

III/6–7 »(kroničar Ljubljane) intimno povezan s njom i njezinim ljudima i onda kad je još bila zaostala i zagušljiva«.

I onda? Zaostala i zagušljiva?? — »i to mu daje posebno mjesto u slovenskoj literaturi«. Pitamo se: što daje posebno mjesto Jušu Kozaku u slovenskoj literaturi? Posebno mjesto Jušu Kozaku u slovenskoj literaturi daje mu i to, što je intimno povezan s Ljubljanom i njezinim ljudima i onda kad je još bila zaostala i zagušljiva. I sada, molit ću lijepo, piši romane ovom svijetu četrdeset godina. I to je jezik recenzenata za enciklopediju.

[...]

KOZARAC, JOSIP

I. [...] Mislim da se redukcijom samo dobija i zato predlažem redukciju: [...]

(Ono o raskalašenosti žena). Da se prestilizuje, kao na pr. III/9–11. »Kozarčeva djela su ispričana odmjereno, nerijetko suho, i radi toga trajno ostavljaju dojam nečega ukočena, dojam mirisa umjetnoga cvijeća bez vlastitog dana«. (Ne će biti da je tako).

II. (treći put među Srbima)

I/4–5. Da se prestilizuje.

Boležljiv, daleko od političkih i kulturnih centara, K. je živio povučenim životom, promatrajući kritički prilike oko sebe, više očima sociologa nego umjetnika. Pisao je pjesme, komedije i t.d.

I/15–16 i dalje.

K. prikazuje Slavoniju realistički s namjerom da djeluje na moralno i prosvjetno uzdizanje slavonskog čovjeka. Ne ispitujući osnovne elemente socijalne problematike slavonskog seljaštva, K. je, u osnovi moralizatorno–prosvjetiteljski nasljednik Matije Antuna Reljkovića, postavio jednostranu dijagnozu: za sve moralno i nacionalno zlo slavonskih seljaka uzrok je njihova težnja da se pogospode.

I/23–25 i II/1 briše se.

II/9–15 da se prestilizuje:

Pored problema seljačkog pogospođenja K. je obrađivao i problem uloge žene u okviru dezagregacije seljačkog života, a to svoje proučavanje razradio je u pripovijesti Tena (1894), u jednoj od najljepših njegovih novela.

III/1–11 da se prestilizuje.

Sociološki analitik, s darom opažanja detalja, s manjim smislom za umjetničku sintezu, K. je u svojim posljednjim psihološkim studijama ocrtao put hrvatskog realizma. U svojim posljednjim radovima, iznoseći psihološke konflikte i opisujući osamljene individualne sudbine, K. je dao svoja najvrijednija djela koja, izmjerena estetskim kriterijima devedesetih godina djeluju više kao svjedočanstva nego kao sugestivni živi literarni tekstovi.

KRAJINA NEGOTINSKA

Tih »Krajina« bit će kod nas najmanje dvadesetak. Sve Krajine da se svrstaju u preglednom nizu, sa generalnim uvodom, o pojmu Krajine. Krajina je pars extrema uvijek i svagda, pak prema tome i Negotinska Krajina ne može da bude drugo nego to što jeste. Ali Krajina nije samo pogranični dio jedne države, jer kod nas, u našoj historijskoj prošlosti, gdje je državnih vlasti bilo bezbroj i gdje su pogranične zone trajno podvrgnute stalnim promjenama, Krajina je u izravnom ili neizravnom smislu veoma često i ime mjesta, predjela a prema tome upotrebljava se u smislu kao pokrajina ili provincija, a u prenosnom smislu kao vojna, rat ili ratovanje, permanentna guerilla u pograničnim zonama i t.d.

KRALJ, VLADIMIR

Tu se naš Filip Kalan za priličnu nijansu enciklopedijskog protokola i suviše duboko poklonio našem suradniku Vladimiru Kralju, koji se opet svojim tročetvrtinskim načinom isto tako duboko klanja raznim drvenim svecima na našem oltaru. Sve je to pitanje, na kraju, ukusa. Iz tekstova Vladimira Kralja nismo mogli do danas da konstatujemo ni »solidno historiografsko znanje« niti smisao za sistematsku obradu dramske vrste na podlozi stručne estetske analize i t.d. Sa skromnim prijedlogom redakciji, da ipak malo retuširaju.

KRALJEVIĆ, MARKO

Postoje dvije verzije o Kraljeviću Marku. Ova Dinićeva u svakom slučaju je bolja.

KRALJSKI DALMATIN

Principijelna napomena.

Da se piše Meštroviću ili da se provede bez njegova imprimatura I/11–13 »posebno prosvetiteljsko–reformnih nastojanja generalnog providura za Dalmaciju Vinceza Dandola«, da se briše ili da se kaže koja je to vrsta prosvjetiteljsko–reformnih nastojanja Dandolovih bila, kada se prvi put u historiji Dalmacije pristupilo sistematskom potaljančenju istočnojadranske obale. Isto tako I/19–20. Kad se govori o »antifrancuskoj struji u Dalmaciji« (Dorotić) trebalo bi reći o čemu se radi! Andrija Dorotić, čuveni fratar i autor antifrancuskih manifesta, bio je po francuskim vlastima osuđen na smrt in contumatiam i ucijenjen mnogobrojnim tjeralicama, pa kad se već govori o tome kako je Kraljski Dalmatin »oštro nastupao protiv antifrancuske struje« trebalo bi reći o čemu se radi.

KRANJČEVIĆ

I/12.

Ova »intervencija nadbiskupa Stadlera« bila je u svakom slučaju negativna intervencija. Kad se već spominje trebalo bi reći o čemu se radilo.

I/23.

»Getovski shvaćena tirtejska poezija«. Iz kakvog je to Geta? Ako je Goethe, onda je goetheovski.

I/23–25.

»Goetheovski shvaćena tirtejska poezija«, sama definicija I/24–25 se može brisati.

II/2.

Da se prestilizuje

»ali je intonacijom i u pogledima dublji od svojih uzora«.

II/3–9 da se prestilizuje:

U trinaest godina, koliko je proteklo između Bugarkinja (1885) i Izabranih pjesama (1898), objavljujući svoje najznačajnije pjesme u Viencu, K. se razvio kao pjesnik i poslije patetike kod njega se sve češće javlja socijalna nota.

II/9–12.

Ako se već govori o tome da nije mogao dobiti mjesto u Hrvatskoj, trebalo bi konkretno navesti koji su to bili razlozi.

II/18–20 da se prestilizuje:

U zabačenim bosanskim prilikama, seleći iz jedne kasabe u drugu, K. se teškom mukom probio od barda jednog malog, potlačenog naroda do pjesnika prometejskih prokletstava i protesta.

III/5 da se briše »sav u zamahu«.

III/9–10. »kako smo rekli« da se briše.

III/16–18 da se prestilizuje i briše. Dovoljno je: K. nije poznavao zakone društvenog razvitka; njega je vodio dubok osjećaj pravde i t.d.

V/8–25 citat iz A.G. M. da se skrati svakako V/17–21.

KRANJEC, MIŠKO

I/1.

»Sin sezonskoga radnika«! Da je sin izbornoga kneza ili grofa, to bismo brisali. Ukoliko obiteljsko podrijetlo nije vezano sa nekim t.zv. literarnim ili »stvaralačkim« kompleksima pojedinog pisca, nije tako važno da bude odmah u početku patetično istaknuto. Ovi motivi »o sezonskim radnicima« u opusu Miška Kranjca javljaju se u raznim varijacijama, i to bi se moglo spomenuti na pr. II/9–10, gdje se govori o takvim motivima. Odvojiti odmah na početku to do patetičnog akcenta, mnogo smisla nema. Prema tome predlažem da se prestilizuje.

[...]

KRANJSKA ČBELICA

I/4.

Kad se govori o Prešernu, uvijek smo na visokom »C«. Ja znam kad je riječ o Prešernu, da treba postojano birati najdragocjenije ukrasne pridjeve, ali da se o njemu govori da je bio »najdragocjeniji suradnik almanaha« (Čbelice) ipak ne ide.

[...]

KREGAR, STANE

I/12–18.

Šest redaka popisa slika, a ovaj kao svi naši stereotipni popisi slika ne govore nikome ništa, predstavljajući osjetljive gubitke prostora i vremena. U vremenskom razmaku od 26 godina (1933–39), nabrajamo devet slika za dokaz »razvojne linije« razdijeljene na četiri perioda: »kubistički, umjereno lično nadrealistički, poetski realistički i prelazni od postkubističkog geometrijskog do apstraktnog« slikarstva »koje se, međutim, još uvijek temelji na pobudama iz realnog svijeta«. Slijedi popis od devet slika, kronološki, sa navodom mjesta i ustanove gdje se nalaze.

II/18–22.

To je netko precrtao i to energično, a mislim da je to jedino što je trebalo da ostane. Ja bih brisao sve ovo gore, a ostavio bih ovo što je brisano: »Kregarov opus obuhvaća preko 300 uljenih slika; najzrelija djela dao je u svojoj nadrealističkoj fazi i u razdoblju poslije 1950, kad njegov rad obilježuje početke afirmiranja apstraktne umjetnosti«!!!

KRITIKA KNJIŽEVNA

(Frangeš–Ujević)

[...]

XV/11. »ali sve mane Matoša kao čovjeka nisu ga omele da dade savršeno tačne slike«. Dosta više o tim ljudskim manama A. G. M. Koje su to njegove mane, i to »ljudske mane«, koje nisu normalno ljudske mane ili koje to ne bi bile?

KRIŽEVAČKA GRKOKATOLIČKA BISKUPIJA

Ne ide nikako pod križevačka. Međutim, ja je ne bih brisao i predlažem da ostane pod jedinicom Unijatska crkva, ali svakako u novoj redakciji, a nikako u Buturčevoj, gdje se tako patetično citira literatura Janka Šimraka, o kome se gore kao biskupu ne govori (dakako)!

KRMPOTIĆ, JOSIP

Epistola griješnika Matije iz Krivog dola ostavlja me potpuno indiferentnim, bez obzira na sve tamo navedene patetične elemente. Quousque tandem?

KRSTAŠKI RATOVI

225 redaka jedne zaista sasvim slabe seminarske radnje, koja ne treba da nas interesuje u okviru naše publikacije. Sve ono što bi EJ trebala da prikaže, a što se tiče naše vlastite problematike u odnosu spram Križarskih vojni, autorici je uspjelo da svede na minimum. Tako na pr. Vilhardouin i pad Zadra, zatim zašto je ubijen Dimitrije Zvonimir i t.d., odnos Nemanje spram Barbarose, prolaz Pierrea l’ Ermitea kroz Šumadiju (bugarske šume) i t.d., relacije Bodinovog oca i Krstaša i t.d., ništa nije obrađeno (Raymond de Toulouse).

II. Napomena II.

Bilo je rečeno u napomeni br. I da se tih 225 redaka skrati. Bilo je i motivirano zašto. Ima li smisla uopće pisanje ovih napomena? Nije skraćeno ništa.

KRUŠEVAC

Tekst Milana Kašanina III/12–25, IV/1–13 da se skrati. Ovo kašaninsko trućanje da se svede na stvarnu osnovu i da se tako njegove, do zla boga dosadne, patetične, rojalističke tendencije sa realnom strategijom dobijanja na retcima reduciraju na normalne razmjere, kako slijedi: III/18–19, III/20–21. [...]

KULMER, MIROSLAV

Bio je prije svega vlastelin ili veleposjednik i grof, a ne bih se složio s time da je bio bankar.

Nema kronološkog redoslijeda. »1906 dovodi ga u Hrvatsko–srpsku koaliciju«. Što ga dovodi u Hrvatsko–srpsku koaliciju? U Hrvatsko–srpsku koaliciju ga dovodi to što »kao strossmayerovac od početka svoje javne djelatnosti nastoji ojačati suradnju hrvatske i srpske buržoazije«. Početak njegove javne djelatnosti ovdje fiksiran je sa godinom 1887. Onda postaje predsjednik Gospodarskog društva. Znači onda je po svoj prilici strossmayerovac, a od 1887–1906 to ga dovodi u Hrvatsko–srpsku koaliciju. Znači 19 godina je strossmayerovac koji nastoji ojačati suradnju hrvatske i srpske buržoazije, a onda ulazi u Hrvatsko–srpsku koaliciju »premda ne odobrava pravac Riječke rezolucije kao suviše riskantan« i t.d.

Odmah iza toga slijedi: »Nakon kratke aktivnosti u Hrvatskom saboru u koji ulazi kao virilist, K. se 1885 povlači iz politike«. Dakle molim, pošto se u javnosti pojavio kao predsjednik Gospodarskog društva 1887, on je ušao u Hrvatski sabor kao virilist (kada, kod kojih izbora to se ne kaže), a zatim u Hrvatsko–srpsku koaliciju, da bi se 1885 povukao iz politike.

I/13.

Za Nikolu Tomašića plemenitog Treščerovačkog može se reći šta god se hoće i mogu mu se priznati ili ne priznati atributi bilo koji, ali to da se je u Sabor 1906 kandidovao kao »predsjednik Hrvatsko–slavonske hipotekarne banke«, to se ne bi moglo ipak podnijeti.

Poslije svih ovih peripetija Kulmer je (I/21) »konzervativac koji djeluje u unionističkom duhu, a zatim 1918 sudjeluje u Narodnom vijeću«. Ovako ne može.

KVATERNIK, EUGEN

200 redaka, o Kvaterniku mnogo. Neka se temeljito skrati.

KVEDER, ZOFKA

Ne znam koliko je ostalo od autorova teksta, ali i ovaj bi trebalo skratiti.

I/3–4.

»Školovala se u Ljubljani i službovala neko vrijeme u advokatskoj pisarni«.

Kako se školovala? Ovi diskurzivni tekstovi pisani su s očitom namjerom da se zaobiđe neuralgično pitanje, kako se subjekat o kome je riječ uopće nije školovao. Bila je pisar. Međutim, to nije važno. Enciklopedijski isto tako zaista nije važno da je »1896 ponudila Slovenskom narodu prve crtice«. Bila je crtičarka, a takvih je bilo u masama, takav je bio i njen prvi suprug dr. Jelovšek, koga nisam primijetio da je uvršten u naš alfabetar, a važio je za hrvatskog modernističkog pjesnika, autora Simfonija.

[...]

II. I/17–23 u svakom slučaju da se prestilizuje. Ovaj ton nema mnogo rezona da ostane.

Od 1917 uređuje Ženski svijet (Jugoslavensku ženu), a od 1918 napuštajući borbu za prava žene i druge teme socijalnog karaktera priklanja se patetičnoj nacionalističkoj »mistici« i monarhističkoj propagandi.

L

LAGINJA MATKO

Ů (Rojnić)

Ime iz davne naše političke historije, iz Zemaljskog sabora istarskog u Poreču devedesetih godina, sasvim staromodno naftalinizirano ime, o kome govoriti danas u enciklopediji, znači bez poznavanja pozadine, govoriti potpuno apstraktno. O toj pozadini političkoj kod nas u našim edicijama se uopće ne govori.

Istina je da je Laginja još u mladosti prihvatio političke ideje i program Ante Starčevića, što je onda za »siroticu Istru« predstavljalo političke iluzije Ujedinjenja sa Trojednom kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Sa Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem i Laginja je u politički život Istre ušao, ogromnom talijanskom (austrotalijanskom) otporu uprkos sa programatskim nacionalnim stavom ujedinjenja Istre sa Hrvatskom, a na tome programu on je 1883 izabran u pokrajinski sabor Istre gdje je (u Poreču) održao svoj prvi govor na hrvatskom jeziku. To je u ono vrijeme značilo neku vrstu revolucionarnog bunta, a danas, iz naše perspektive, trebalo bi o tome govoriti instruktivno, jer se u ovoj zemlji sve zaboravlja, a bez onog dugotrajnog i mučnog procesa istarske emancipacije i borbe za oslobođenje Istre, sve ono što se odigravalo u Istri za vrijeme ovoga rata, ne bi imalo rezona. Trebalo bi, dakle, organski logično povezati te procese da se vidi da u Istri već gotovo osamdeset do sto godina traje ta borba za ujedinjenje s Hrvatskom u neprekinutom kontinuitetu. Tu borbu nastavili su istarski zastupnici u ime svog nacionalnog opredjeljenja u svakom slučaju hrvatskog i u Beču, ta borba predstavlja u predvečerje 1. svjetskog rata iz godine u godinu sve otvoreniji porast, tako da su u okviru svjetskoga rata njihove parole u Beču za »samoopredjeljenje Južnih Slavena u okviru Austrougarske monarhije« predstavljale zapravo podlogu za Wilsonovu koncepciju (antiaustrijsku).

Kad se govori da je Laginja biran u »srednjoj Istri« trebalo bi odrediti šta se podrazumijeva pod tim pojmom. Isto tako treba da se navede gdje je Laginja biran u Austriji godine 1907 za Carevinsko viječe u Beču, kad se u Austriji prvi puta biralo na osnovu sveopćeg prava glasa.

LALANGUE, IVAN

I/6.

Ban Franjo Nadasdy! Ovaj hrvatski ban piše se madžarski Nadasdy ili Nadasdi, upravo nadasdi kao atribut, ali u svakom slučaju s akcentom. Treba odrediti hoćemo li prezime ovog hrvatskog bana fonetizirati, jer se to ime često vraća u našim tekstovima, a nismo dosljedni. Naši ga historiografi fonetizuju. Što se Lalanguea tiče, šarm njegovih tekstova vezan je i sa jezikom, i o tome bi trebalo nešto reći, a trebalo bi isto tako dati neku, kakvu–takvu medicinsku ocjenu njegovih tekstova. U svakom slučaju ostaje kao jedinica.

LANGOBARDI

Isključivo u vezi sa Slovencima. A što je sa ostalim narodima ili plemenima na slavenskom Jugu, sa kojima su Langobardi bili u izravnoj ili neizravnoj vezi? Govori se o langobardskim riječima u »slovenskom jeziku i čakavskom dijalektu«, kao da je slovenski jezik–jezik, a čakavski dijalekat samo dijalekat toga jezika itd. O pleternoj ornamentici, dakako, ni mukajet, a o tome je napisana čitava nepregledna literatura, i postavljen ogroman broj zanimljivih i nezanimljivih kulturnohistorijskih hipoteza. Šeperu na uvid, na preradbu i na dopunu, a naročito što se tiče langobardskog uticaja na našem sektoru.

LAZAREVIĆ, STEFAN

100 redaka biografskog teksta, koji prati u stopu život čovjeka, moglo bi se reći kalendarski i to kneza koji se po svemu nije »privoleo nebeskom carstvu«. To je vjerojatno tako bilo ili biti moglo, ali prikaz za enciklopediju to nije, a ne znači da bismo mogli da dođemo do boljeg teksta.

LEVSTIK, FRAN

Ů Opet jedna Slodnjakovština. Redakcija Ljubljana da nas oslobodi ove [...] pod svaku cijenu, jer ubi nas ovo kičerstvo, dozlaboga mrsko svakom tko ima sluha i uha. Kad Slodnjak hoće da kaže da je Fran Levstik pošao u gimnaziju u Ljubljani, eto ga, odmah u uvodu i na početku, kako slodnjakuje: »Kao nadareni sin siromašnog ali poduzetnog seljaka uspio je prokrčiti put do ljubljanske gimnazije«. Taj sin »siromašnog ali poduzetnog seljaka«, eno ga, gdje već »u višim razredima srednje škole« uspijeva da postigne »natprosječno književno obrazovanje« i to kako? »Pokušao je ostvariti sintezu između Goetheove mladenačke lirike i domaće slovenske i općejugoslavenske narodne poezije, da bi svoj emotivno–ljubavni i refleksivni doživljaj oblikovao što je moguće skladnije s mišljenjem i poetskim izrazom naroda«. Šta da se radi s tim galimatijasom? Da se briše.

Levstik po Slodnjaku ne radi drugo nego živi u domovini pa se opet vraća u domovinu: »U domovini je živio 1855–61 kao kućni učitelj, a od 1861 u Trstu«, što znači kad je živio u domovini nije živio u Trstu, a kad je živio u Trstu nije živio u domovini pak se iz Trsta »nekoliko puta vraćao u domovinu« itd.

»Izrazio talase svog erotskog čuvstvovanja i ljubavi za neko priprosto djevojče«.

Ove talase je Malinar redigirao: »Izrazio svoje ljubavne osjećaje za neko priprosto djevojče«. Malinara smetaju »talasi erotskog čuvstvovanja«, a ovo »priprosto djevojče«, što je samo po sebi klasičan primjer klasičnog stilskog skandala, ovo »priprosto djevojče« očito se Malinaru sviđa, premda »talasi erotskog čuvstvovanja« nisu prestali biti manje bedasti, kad ih je lektor pretvorio u »ljubavne osjećaje«.

Piši ma što i ma kako, nikad nećeš dokučiti tajnu slodnjakovanja: »Istodobno je osuđivao samovolju birokracije i napadaje otpadnika«.

Što je »samovolja birokracije« to nam je poznato, o tome cvrkuću svi dijalektički vrapci, ali što su u ovom slučaju »otpadnici«? Po svoj prilici nacionalni odrodi tipa Viktora Novaka, ali kakvi su to bili napadaji tih »otpadnika«, koje je Levstik »osuđivao istovremeno kad i samovolju birokracije« o tome Slodnjak dakako ne govori.

Kakva žalost, na kraju balade: »Osim toga zapleo se u ljubavnu dramu koju nije uspio razriješiti«. Dobar dan, kako ste, jadan Levstik! Tako se o njemu piše u enciklopediji, to je sve što će od njega ostati, i tako svršava svoju karijeru veliki Levstik u redakciji E.J. Pitamo se dalje kad je već riječ o »krivcima« njegove političke katastrofe, kojima se duboko suprotstavljao, zanimalo bi nas tko su ti krivci, zar je to bio možda »sveti doktor Bežanec« itd.

Isto tako kad je riječ o ciklusu »Franjine pesmi« — u »kojemu crta slikovitom i rječitom iskrenošću nadu i beznađe neograničeno odanog ali isto tako ponosnog osjećaja«?? Pitamo se kakva je to slikovita i rječita iskrenost itd., itd.?

Kad je riječ o sintezi onda nam daje Slodnjak formulu da je Levstik dao »nekoliko zdravih estetičnih sudova«. A šta je to i u vezi s čime, i na kraju konac djelo krasi, riječ je dakako, o konverziji nesretnoga Levstika. Ako je već riječ »o konverziji koja je već imala izrazito patološke crte«, ovakvim kvaziliberalnim mizernim trućanjem ipak se ne može govoriti o Levstikovom obraćenju, ukoliko je to bilo doista to, naime obraćenje, a ukoliko se radi o simptomima poremećene logike našeg referenta, onda je ljubljanska redakcija imala vremena da pronađe nekog boljeg referenta za Levstikovo ime i pojavu.

Ni LEVEC, Fran ne prolazi bolje: »Uvijek je polazio od gradiva«. I samome Slodnjaku je nejasno što to znači »gradivo« onda emendira: »U književno–historijskim radovima je polazio od gradiva«. Još uvijek nejasno, jer »polazeći tako od gradiva« Levec je »nastojao je prikazati književno djelo prije svega kao produkt autorove ličnosti«.??? E, sad da nam Slodnjak objasni, postoji li neko književno djelo na svijetu koje ne bi bilo produkt autorove ličnosti«, no bez obzira na to, Levec je osim toga kao historik »priznavao pozitivne strane pojedinih autora«, što je od Leveca u svakome slučaju veoma simpatično da priznaje pozitivne strane pojedinih autora, ali koje su to pozitivne strane, kakve, gdje i zašto i što uopće znači »pozitivna strana pojedinog autora«, o tome Slodnjak šuti. Prestilizirali mi Slodnjakove tekstove horizontalno ili vertikalno, ne ćemo u njima otkriti ni unce zdrave pameti, pa ni onda kad ocjenjuje Gregorčičevu poeziju ili Frana Leveca, koji je ipak 1882 »ocijenio Gregorčičevu poeziju prihvativši borbu s pjesnikovim kritikastrima premda je prezao od polemika«, ali kako je tu Gregorčičevu poeziju ocijenio i kako je i koju borbu prihvatio o tome ne govorimo.

Ni o LAVRIN, Janku ne govori pametnije: »Za Prvog svjetskog rata bio dopisnik ruskih novina na balkanskom bojištu, a od 1917 slao je dopise i u neke engleske listove«. Odakle? Sa balkanskog bojišta? Kakvi su to listovi i kakvo je to bojište, gdje je Lavrin bio za Prvog svjetskog rata dopisnik ruskih novina, koji je slao svoje dopise u neke engleske listove.

»Ipak je posvetio najveći dio svoje kritičke djelatnosti ruskoj književnosti? Ne zna se, doduše« zašto »ipak«, no on je ipak »s neočekivanim psihološkim i društvenim osvjetljenjima, ujedinjujući prividne paradokse i neočekivane veze i bistrih intuitivnih sudova, niz literarnih genija i talenata evropskog značenja«. Čisti besmisao! Takve gluposti ipak ne bi trebalo da ostanu proglašene za štampu spremne.

LIRIKA HRVATSKA

(Frangeš)

[...]

I/20–22

»U isto vrijeme (gore I/6 »u ovo vrijeme«), dolazi do kontaminacije ljubavnog i rodoljubnog osjećaja«. To je Malinar prestilizovao mjesto »otvara se kontaminacija« — »dolazi do kontaminacije«, mene smeta riječ kontaminacija u ovom slučaju! U francuskom contaminer, souiller, souillure, ipak je mrlja, ljaga, zaraza, ipak zvuči u moralnom i intelektualnom smislu pejorativno, zaprljati se, zaraziti se, uprljati se blatom, ruke krvlju, zaprljati neku vezu ili relacije i t.d.

II/

Sve ove teze o kajkavskom jeziku mogu se primijeniti isključivo na Stanka Vraza kao Slovenca, na ostale kajkavce nikako. Primjer Šenoa, Matoš kasnije. Ne mislim da se mijenja, jer hvala bogu svevišnjem i ovaj je posao završen više–manje tako kako smo mogli da ga svršimo, i sve je već rečeno u okviru naših napomena, ali pitanje pjesničkog izraza, pitanje je dara, a nije ambijenta. Ništa nije spriječilo ni jednoga došljaka iz štokavskih krajeva da se ne bi pjesnički objavio. Što se tiče izražajnih mogućnosti, Dubrovnik, na primjer, osim Meda Pucića, koga smo ovdje zaboravili, nije dao ni jedno vrednije ime u onom periodu, a faktura bila im je na dispoziciju svima.

[...]

VIII/9–10 (Domjanić), »raspoloženja bolećivosti i ustrašenosti, ali je na tome i ostajala«. Da se svakako prestilizuje ili eventualno briše kao konstatacija, jer kako je moglo ovo raspoloženje da krene iz »bolećivosti i ustrašenosti«, kad nije krenulo, a na kraju pitamo se, a čemu da krene? Mogla je jedna velika poezija ostati velikom i u okviru takvih štimunga »bolećivosti i ustrašenosti«, jer su to motivi dovoljni za rasplamsaj jedne velike pjesničke teme, ako je već riječ o »bolećivosti i ustrašenosti«, tema dovoljna u svakom slučaju da oduhovi i nadahne čitavu plejadu pjesnika, ne samo jednoga, da ih je bilo, što, nažalost, kod nas nije slučaj.

LIRIKA SLOVENSKA

Ů (Slodnjak)

Šta radi Slodnjak? On od jednog lirskog Almanaha, od jednog pjesničkog almanaha kao što je bio »Pisanice« stvara adjektive, na primjer: »pisaničkih baroknih predromantičkih pokušaja«, i bez obzira na to što »pisanice« znače uskršnja farbana jajca, time se nije reklo mnogo, i sve to spada više Pavlihu i tamo bi trebalo ilustrirati, i kad bi netko imao duha da posveti analizi naših tekstova nešto malo više pozornosti nego što se to čini, mogao bi da izvrgne grdnoj blamaži naše leksikografsko dostojanstvo.

Čitajući Slodnjaka čovjek uza svu svoju najbolju volju prosto ne razabira upravo ne zna da li je Slodnjakova nezgrapnost u izrazu rezultat Slodnjakove nevještine pojačane suradnjom našeg slabog prevodioca ili obratno, da li su ovi Slodnjakovi tekstovi ipak u prijevodu manje glupi nego u originalu. Kada govori o Vodniku on kaže »treba spomenuti izvorne stihove pisane u duhu poezije rokokoa«, što je uostalom samo po sebi pleonazam, jer na koji se način mogu prikazivati pjesnici ako ne njihovim izvornim stihovima, a onda valja o njima i govoriti, a ne samo spomenuti. Rečenicu: »Na oplemenjivanje narodnog ukusa i općenito njegove prirode« (misli se na Vodnikovo djelovanje), ovaj nonsens je Ujević korigirao kao što slijedi: »Na oplemenjivanje narodnog ukusa i morala«. »Na oplemenjivanje narodnog ukusa i općenito njegove prirode« ili »na oplemenjivanje narodnog ukusa i morala«, ovako ili onako sve ostaje podjednako egipatski mračno, i treba brisati, upravo bolje ovako ne treba ostaviti, jer što je ukus, to je više–manje jasno, samo ne znam što bi trebalo da bude »narodni ukus«, a naročito pak »općenito njegova priroda«.

Ovaj Vodnik »najvjerniji učenik Žige Zojsa« bavio se »aplikacijom gorenjske poskočne kvartine«?? Bez obzira što se pitamo u ime svih laika što predstavlja termin »gorenjska poskočna kvartina«, no u svakom slučaju koliko god ona bila enigmatična, neka se ostavi u originalu, ali ni onda ne će biti, bojim se, jasnije definirana. Isto tako »didaktičnost združena sa šaljivošću u neposrednom izričaju raspoloženja, doduše strogo smirena »i moralna«?? Jarmekovština kakva se javlja po Slodnjaku »u krepkim narodnim budnicama«. Ove »gorenjske poskočne kvartine, ove krepke narodne budnice« očito u vezi sa cvičekom spadaju u Vodnikovu »versifikaciju koja se od zgode do zgode prelivala u rimovane trohejske i jambske strofe«?

U vezi s Prešernom, razumije se, svi su superlativi suviše neznatni, no ipak »nepojmljivo bogatstvo« moglo bi se svesti na pojmljivo bogatstvo, jer u svakome slučaju to bogatstvo bilo pojmljivo ili nepojmljivo oblikovao je Vodnik kao — žar stvaranja. On nije oblikovao samo »žar stvaranja«, on je oblikovao »moć i opravdanost individualne emocije«. Kvadratura kruga prestilizirana ili emendirana u oblikovanje individualnih uzbuđenja ili tako nekako, još uvijek ostaje besmislena, a naročito kad Slodnjak konstatira da je Vodnik »tako zaključio slovenski Srednji vijek«? Zaključiti jedan vijek, pa bio on i srednji, i to u prvoj polovini XIX st. ipak je suviše smiono, pogotovo kad autor hoće da kaže da je tim svojim zaključavanjem srednjeg vijeka — »otvorio svijet moderne poezije«.

Šta su slovenski pjesnici: »Ateizmom izmučeni individualisti koji krče svoj pravi put između strasti i dužnosti«, a takav jedan je, na primjer, Stritar »kao učenik Rousseaua i Schopenhauera«.

Pitanje »Weltschmerza«. Bez obzira što ni sama ta riječ nije naročito sretno osmišljena ili otkrivena ili izumljena, »svjetska bol« kao termin isto tako blesavo zvuči.

Beskrajno zapleteno sve i beznadno, kao na primjer »sadržajno usplamtjeli stihovi« ili »formom elegantno ocrtane situacije«, pa ne samo situacije nego i »refleksije«, pa onda kad je riječ o Koseskom ili o »slabokrvnim pokušajima beznačajnih epigona« uz liriku »svjetske boli« Aškerc je »prikazao neke čuvstvene i misaone posljedice nezadovoljstva s celibatom i elegično opjevao izgubljenu »slobodu««. Zašto Slodnjak stavlja ovu celibatom izgubljenu slobodu pod navodnike, kad ovdje navodnicima ironizira »izgubljenu slobodu«, a ona nema ni na što drugo da se odnosi nego na slobodu spolnog općenja. Da to rađa »misaonim posljedicama nezadovoljstva s celibatom«, o tome se mumlja tako mutno, sa tako dalekim aluzijama, takvim stilom i jezikom kao da nam još uvijek nad glavom prijeti inkvizitorski mač biskupa Mahniča. Pobunio se čovjek, mladi kapelan, protiv celibata, a ako je tako bilo, a bilo je, jer se o tome govori i piše već više od osamdeset godina, onda bi to trebalo izgovoriti direktno i potpuno slobodno.

»Posljedica Mahničevih napada« — izazvala je na bojno polje Antona Aškerca koji se sa Medvedom uspeo do prisnih motiva i to lirskih, a većinom elegičnih.

Bombast je roba koja se može kupiti u svakom provincijalnom bazaru, ali kada recenzenti za panoramski prikaz jedne lirike lijepe te drangulije na svoje tekstove (koji bi trebali da budu egzaktni) kao seljakinje kad se dopisuju sa svojim regrutima papirnate golubove onda stvar postaje u svakome slučaju otužna. Reci ma što: »Ličnost koja je stremila apolonskoj ljepoti i skladnosti«, a zatim »najčišći impresionista, u suštini pun groze nad životom«, kao na primjer Župančič, čija poezija predstavlja »svijetli lirski svijet vitalnog i optimističkog intelektualca« itd. Prestilizirali mi ovako ili onako, svejedno, ovaj pjesnik za koga hoćemo da kažemo da propovijeda životnu radost, u suštini je — pun groze nad životom, a stremi apolonskoj ljepoti, i sad nam je jasno šta smo htjeli reći.

Zatim: »Bilo je naravno da sve do kraja Prvoga svjetskog rata nije došlo do značajnije ideološke opozicije protiv Župančičeve lirike«, a što se hoće time reći da je to bilo naravno i kakva je to »značajnija ideološka opozicija do koje protiv Župančičeve lirike nije došlo«, — o tome se, dakako, ne govori, a ipak, da bi se motiviralo kako to da do ove »značajnije ideološke opozicije protiv Župančičeve lirike nije došlo do kraja Prvog svjetskog rata«, postavlja se teza kao obrazloženje, zašto — »jer je pjesnik u želji da bude što univerzalniji — obrađivao i religiozne motive«. Sada znamo jer je pjesnik »obrađivao i religiozne motive nije protiv njegove poezije došlo ni do kakve značajnije ideološke opozicije«. O kakvoj je opoziciji ideološkoj riječ poslije Prvog svjetskog rata? »O ideološkoj opoziciji protiv Župančičeve lirike«, a da li je ta opozicija klerikalna ili dijalektička i uopće o kojoj se opoziciji govori ili misli da bi trebalo reći, o tome autor daje naknadno objašnjenje: »Tek poslije Prvoga svjetskog rata, nova generacija, pod utjecajem ekspresionizma pokušava oblikovati nove, prije svega ideološki fundirane varijante slovenske lirike«. Kakve su to »varijante ideološki fundirane, kakav je to ekspresionizam pod čijim uticajem nova generacija pokušava oblikovati ideološki fundirane varijante«, kakve su to tendence — lijeve, desne, ideološki lijeve ili ideološki desne, pak možda čak i »socijalističke«, o tome recenzent sam nema pojma šta hoće da kaže.

Jarc je »pjesnik kozmosa«, a Kosovel je »lirske ispovijedi crpio iz dubine svoje egzistence«, a Igo Gruden sa svojom lirom ostaje isto tako enigmatičan: »Iako su u njoj zazvučala i neka nova ili bar produbljena čuvstva čovjeka koji se kreće između domoljublja i straha pred budućnošću s jedne, a senzualističkih želja za uživanjem s druge strane« — iako su dakle u Grudenovoj lirici takva čuvstva zazvučala i s jedne i s druge strane »nova ili bar produbljena i senzualističke želje za uživanjem«, bez obzira da takvih želja koje bi mogle da budu »želje za uživanjem« nema, a da nisu senzualističke, prevodeći, prestilizirajući ili pojednostavnjujući, osmislujući te nesretne tekstove, ništa se od toga galimatijasa ne može spasiti.

Kad je riječ o Franu Albrehtu kao profiliranom liriku, bez obzira na specifičnu vrijednost njegove poezije i bez najmanje namjere bilo kakve klasifikacije konstatiram da je Fran Albreht sve svoje najbolje intonacije dao davno već prije tridesetih godina i prema tome tvrdnja da se u Albrehtovoj poeziji odražava politička i gospodarska kriza tridesetih godina, mislim da je lišena svake podloge.

Ne znam što i Kocbekovoj poeziji predstavlja »ekspresivno uzbuđene zavičajne pjesme«.

Lili Novy prikazala je »rezignaciju izmučene, ali svejedno poduzetne žene«. Nezgrapno, grubo, po dvosmislenosti frivolno, uglavnom bedasto. Sve savršeno nejasno. Evo sinteze: »U uslovima koje im je omogućio jugoslavenski put u socijalizam neki su ubrzo našli dodirne tačke s domaćom lirskom tradicijom, drugi su mlađi pošli za odjekom savremene zapadnoevropske lirike«. Pitamo se (s pravom) po tridesetitreći put šta je to »mladim poslijeratnim liricima — omogućio jugoslavenski put u socijalizam«? Zar to da su »ubrzo našli dodirne tačke s domaćom lirskom tradicijom«, što je samo po sebi besmisao, jer ti poeti mogli su da nađu »dodirne tačke s domaćom lirskom tradicijom« i bez »jugoslavenskog puta u socijalizam«, a i oni drugi koji su »pošli za odjekom savremene zapadnoevropske lirike« nisu to učinili zato, jer im je jugoslavenski put u socijalizam to omogućio, nego baš zato, jer je očito da ovim »jugoslavenskim putom u socijalizam« nisu uopće imali nikakve namjere da krenu. Ako je jugoslavenski put u socijalizam omogućio poslijeratnim slovenskim liricima samo to da nađu dodirnu tačku s domaćom lirskom tradicijom ili da krenu za »odjekom zapadnoevropske lirike«, onda im nije omogućio mnogo i onda se ovaj »jugoslavenski put u socijalizam u slovenskoj poslijeratnoj lirici« ne odražava jugoslavenski socijalistički, nego regionalno tradicionalno ili zapadnoevropski.

»Znakove neposredne lirske prijemljivosti i smisla za izraz« pokazuju I. Minatti i P. Levec, a »neizbrisiv pečat romantičkoga, u suštini ipak progresivnog veltšmerca« traje i dalje po zakonu tromosti najsublimnijeg besmisla.

LISINSKI, VATROSLAV

(Andreis)

I/2.

»Otac mu je bio Slovenac, Andrija Fuchs, a majka Hrvatica«.

Kad mu je otac već Slovenac, sa tipičnim slovenskim imenom Fuchs, trebalo bi reći zašto mu je majka Hrvatica? Rođena gdje, kako i što, ime i prezime, i mjesto. Za nas je to važno, kad nam je namjera da ga pohrvatimo pod svaku cijenu.

[...]

LLOYD, GEORGE DAVID

Jedan od postojanih i tvrdoglavih protivnika južnoslovjenskog ujedinjenja. Nije vladao materijom. Nije imao pojma o problematici Jadranskoga mora. Na Mirovnoj konferenciji u Parizu on misli da je Šlezija jedna pokrajina u Maloj Aziji. Bilo bi dobro da ostane, ali ovaj prikaz ne vrijedi ni pišiva boba.

LÖHR, ALEXANDER

Vidi napomenu o njemačkim generalima.

Motivacija smrtne osude koja je izvršena, dala je poraznu sliku njegovog aktiviteta na našem terenu. Trebalo bi, u najmanju ruku, numerički utvrditi za koliko je desetaka hiljada glava odgovarao lično.

LOISEAU, CHARLES

Poznato lice iz naše političke (nazovimo je tako) publicistike. Na marginama, doduše, ali ipak. Dolazi iz kruga Strossmayerovog, a bio je zet knezova Užičkih, Luje i Ive. Nije se bavio »publicističkim radom posvećenim najvećim delom južnoslovenskim problemima«, jer je bio agenat Quai d’ Orsaya, što se tu i tvrdi indirektno (I/5–6) »francuska vlada povjerila mu je nekoliko misija u Austriji«.

Kad se već govori o njemu kao o publicistu, da ne bi ostalo samo na špijunskoj strani njegovih preokupacija, trebalo bi nešto reći o vrijednosti toga rada, što mi, dakako, dosljedno i sistematski propuštamo. Bio je reakcionaran, stopercentni katolički combattent, a i njegova saradnja u Rimu 1914–17 (kod Camillea Barr#rea) nije naročito slavna.

LOVRIĆ, BOŽO

Sasvim smo ga slistili na najništavniju ništicu od ništavnog ništavila, što nije tačno, a opet, u načelu, ne grdimo nikoga, pak tako predlažem da pomilujemo našega Božu Lovrića, to više, što je godinama škrabao pamflete o piscu ovih redaka! Ovo je jedan od mojih najgenioznijih pardona.

[...]

LUKAREVIĆ, JAKOV

I/5–6.

»Historija pisana bez dovoljne kritičnosti«. Pitamo se koja je historija Dubrovnika do danas pisana sa »dovoljnom kritičnošću«? Zar one, autora ovoga prikaza, Vinka Foretića? A kada se već to konstatuje kao nedostatak djela, koje prikazujemo, trebalo bi i motivirati.

I/9–10.

»U djelu ima podataka uzetih i iz Dubrovačkog arhiva«. Koji su to podaci? Ako su (I/11–12) »posebno zanimljive vijesti« o vezama sa španjolskim Maurima i ako je Lukarevićev prikaz »od znatne vrijednosti« za — državno uređenje Dubrovnika, zašto je onda, to djelo ocijenjeno kao »pragmatički i bez dovoljne kritičnosti« pisano?

LUNAČEK, VLADIMIR

Generalna karakteristika. Koji su to »objektivni sudovi o njegovu radu, koji su mu odredili definitivno mjesto u našem književnom razvoju«? Kakvo je to definitivno mjesto? Kad je Dežman poslije njegove smrti htio, da izda jednu jedinu knjigu njegovih sabranih članaka, gospoda u Obzoru, po vlastitom kriteriju, nisu uspjela da saberu ništa, što bi se moglo preštampati kao trajnija vrijednost. Ex nihilo nihil.

M

MADŽARSKA KNJIŽEVNOST KOD JUŽNIH SLAVENA

[...]

Što se tiče recenzija, a naročito prevođenja samostalnih djela, iz ovog popisa slijedi samo to da gotovo ni jedno veliko književno ime madžarsko za posljednjih sto godina nije naišlo na naročito razumijevanje kod Južnih Slovena.

[...]

Od 853 madžarska književna djela, ima ih maksimalno 20 koja su zavrijedila da budu prevedena. Žalosno!

MADŽARSKO–HRVATSKI KULTURNI ODNOSI

Ů Neka se Mirko Šeper ne ljuti, ali kad čujem da netko govori o »Hrvatsko–ugarskoj državnoj zajednici«, i to još »neprekinutoj«, hvata me groza. Gdje smo? Pišemo sve to god. 1962, i to još za jednu enciklopediju, koja se zove E.J. (FNRJ!)

I/4–7.

Što je značila ova »državna zajednica«? Ona »nije značila samo političku upućenost jednih na druge« i t.d. »nego i mogućnost stalne obostrane kulturne izmjene«.

Neka se Mirko Šeper ne ljuti, ali ovako ne može. Anticipando: čitav ovaj materijal treba da se svede na realna fakta, da se fakta srede po mogućnosti kronološki, i da se sve to priklopi kao dodatak, generalnom prikazu M.U. »Madžarska književnost kod Južnih Slavena«. Sve je ostalo irréparable. Kakva je to državna zajednica, koja je povezivala »dvije nacije« »neprekinuto« — »više od osam stoljeća«? Jedan jedini redak iz Starčevića ili iz Strossmayera, ili iz Mažuranića, ili bilo koga tko je govorio sa stanovišta hrvatske političke svijesti u bilo kom stoljeću, govori o toj »odbrani vlastitih interesa i stalnoj obostranoj kulturnoj izmjeni« poglavlja.

Šta su nam ostavili Madžari poslije 1918, nakon osamstotina godina? Poštanske kutije sa dva madžarska anđela, i nekoliko stotina razbitih vagona sa MAV. To je kulturna bilanca od osamstotina godina. Pa ipak bi o tome već trebalo govoriti kritički. Ova »državna zajednica« nije bila nikakva zajednica, nego stanje fakata, koje Hrvati smatraju negacijom svoje vlastite volje, može se reći već od XI. st. pa sve do Mohača! Ne treba to specijalno dokazivati. Osim toga ne može se krug hrvatsko–madžarske kulturne povezanosti reducirati isključivo samo na onaj uski geografski pojam, koji predstavlja Hrvatska sa Slavonijom ili bez Slavonije. Što je sa Bosnom, što je sa imenima hrvatskih feudalaca od Kotromanića, Paližne i mnogih drugih sve do Dobora? Šta je sa manihejskom Bosnom?

I/5–6.

»U odbrani vlastitih interesa« i t.d. A što znače trajno anarhoidna stanja uz neprestani zveket oružja od nestanka Arpadovića pa preko Anžuvinaca i Luxenburga do Mohača, za vrijeme turskih ratova, sve do Zrinskih? Može li se dati bilo kakav panneau pa bio on i dekorativne naravi, bez Dunava, bez ostalih narodnosti na Dunavu kojima smo okruženi, a naročito bez Beča i bez Habsburga? Upravo ova vjekovna igra oko Habsburške dinastije dokazuje nam kako hrvatsko–madžarski interesi nikada nisu bili paralelni. A ako je već riječ o kulturnoj izmjeni, jedino što bi se moglo da istakne kao magistrala ovih kulturnih izmjena, jeste mediteranski uticaj (talijanski) preko hrvatskoga medija na istočnoj obali Jadrana, od Anžuvinaca do Korvina i sve do Turaka. To bi bilo jedino interesantno, ali tu je hrvatski uticaj, nesumnjivo, preponderantniji.

I/10.

Riječ je o migracijama. Po mom mišljenju migracije ne spadaju u okvir ove teme, a ukoliko bi netko obradio problem nošnje, narodnih običaja i jezika, bila bi to posebna tema, a u okviru ovog našeg prikaza zaboravili smo na muziku. Vidi o tome sve što je publikovao Béla Bartók, jer to je svakako važnije, i ukoliko se radi o nekoj kulturnoj simbiozi ili o nekoj kulturnoj izmjeni, ona ni u kom slučaju neće biti da je »jednostrana«.

Osim toga, ako je već riječ o migracijama, ne bi ih trebalo nikako tretirati odvojeno, nego sa srpskim migracijama paralelno, a tu temu nije nitko obradio, i, prema tome, možemo je i mi ovdje zaobići.

II/18–25.

»Stvaranju još užih veza između dviju nacija doprinijeli su u znatnoj mjeri i feudalci — ženidbenim vezama« i t.d. Bili smo madžarski zetovi, a i Madžari su ušli u našu tazbinu, ali je sve to bilo više venecijanska intriga. Ženili su se oko Venecije, ali da li je to stvaralo neke »uže veze između dviju nacija«, zaista je otvoreno pitanje.

II/22–24.

Madžarizacija i kroatizacija pojedinih feudalnih rodova. Ako već, onda bi o tome trebalo progovoriti konkretno, jer ovdje navodimo samo slučaj madžarizacije.

Generalno o toj temi:

Nije su tu radilo ni o madžarizaciji ni o kroatizaciji nego o ekskluzivnim feudalnim vezama, koje se sinhrono i paralelno proširuju između svih feudalnih »rodova« od Venecije i Napulja do njemačke aristokracije. Zrinski se žene, na primjer, švapskim groficama. Kakav je bio stepen nacionalne svijesti kod ovih feudalaca u XIV ili XV st. ili kasnije? Nikola Zrinski, na primjer, u svojim političkim pamfletima, osjećajući se Hrvatom, piše madžarski, ali je u kombinacijama oko Fronde trajno spreman, da se odmetne u Mletke. Dobar dio madžarske aristokracije ostao je crno–žut i oko Kossutha i t.d.

III/3–4.

Da li se »dobri vojnici oduševljeno bore za Ugarsku« (navodi se primjer Jurišića i Nikole Zrinskoga i t.d.)? Bez obzira što ova fraza zvuči kao da je citat iz »Narodnih Novina«, Jurišić, koji i danas ima jednu od najljepših ulica u Zagrebu potpuno besmisleno i bezrazložno, nije bio ništa drugo nego najobičniji agent dinastije od 1526 dalje, Habsburški diplomat, koji se uopće nizašto nije »oduševljeno borio«, a Zrinski Sigetski, ne bori se isto tako za Ugarsku, nego za svoga kralja, koji je tada već Habsburg.

Prelazimo, na ulogu katoličke crkve (III/5–25 i dalje). Radi se u prvome redu o zagrebačkoj biskupiji. Ona je od prvog momenta madžarski baluardo strategico — in partibus infidelium. Vidi o tome Tkalčićeve dokumente! Sva imena zagrebačkih građana isključivo su narodna još do XIV i XV st. Ta se tema dodiruje kod Šepera (XVII/2–8), i iz onih citata koji su, što se tiče uloge zagrebačke biskupije i katoličke crkve uopće na našem terenu, nerazmjerno važniji od svega, a naročito od Kniewaldovih liturgijskih analiza. Bile su to biskupije u manihejskom i polupoganskom ambijentu, koji je do kraja ostao renitentan. Tek iza Kontrareformacije uspjelo je sve to srediti. [...]

V/17–20.

Ova trajna tendenca da se stvari promatraju apolitički, to jest, da se politički aspekti trajno smatraju osnovnom smetnjom bilo kakvih kulturno–historijskih ili »za objektivan i sistematski studij nepovoljnih« relacija, stoposto je apstraktna. A što ima da interesuje hrvatske historičare, kada ispituju »međusobne kulturne veze« više od politike? Politika i politički odnosi osnovni su lajtmotiv hrvatsko–madžarskih veza kroz vjekove, a istina je živa da ni jedan od hrvatskih historika za kulturno–historijsku problematiku nije imao ni dara ni smisla ni spreme. Rački je u ovom pogledu porazan dokaz. Vidi sve natpise Kršnjavoga u »Oesterreich–Ungarn in Wort und Bild«, kako o tome ništa ne zna.

VI/1–7.

»Madžarski historičari već prije Prvog svjetskoga rata su polazili sa sasvim drugačijeg stanovišta«. Dakako... Pitamo se sa koga? »Polazeći s pretpostavke da je »Hrvatska stvarno sastavni i nerazdruživi dio zemalja Krune Svetog Stjepana«, oni su paralelno s madžarskim studirali i probleme hrvatske historiografije — dobrim dijelom, dakako, s izrazito protuhrvatskih pozicija«.

To je više–manje u okviru ovoga natpisa i naš stav, jer teze da je »državnopravna veza trajala gotovo neprekinuto više od osam stoljeća u odbrani vlastitih interesa«, razrađuje se ovdje sistematski.

Madžarski historici bili su i ostali plaćena pera madžarskog imperijalizma, a mi to, dakako, nismo. Madžarski historici, ništa nisu ni objektivno ni objektivnije razmatrali ovu problematiku, a boga mi ni Šišić. Šišić je ordinarno madžaronsko pero, upravo Nándor–Féhervárska perjanica, a o Šuflaju, kao hrvatskom historiku, bolje i ne govoriti, on je karikatura cintekovštine, koju je i Gjalski zamislio kao karikaturu.

VII/1–2.

Do kakvog nas apolitičkog daltonizma dovodi ovaj način razmatranja, lijepo se vidi i iz našeg stava spram Kukuljevića, koga pejorativno reduciramo na neku vrstu neobjektivnog politikanta.

VII/2–3.

Među njima (misli se među hrvatskim historicima koji ovu problematiku razrađuju isključivo iz političkog aspekta) spominjemo i Jura Regni Ivana Kukuljevića »koja su imala isključivo političku namjenu«!!!

VII/7–9.

Riječ je o »integritetu zemalja Krune Svetog Stjepana« i t.d. Nije se, naime, u okviru madžarske historiografije nikada radilo ni o čem drugom nego isključivo samo o odbrani takozvanog integriteta, a integritet bio je i ostao do sloma Madžarske imperativ, uperen protivu svih hrvatskih interesa usque ad finem. Tu se nadovezuje širi krug madžarske politike spram narodnosti u okviru tih zemalja, i da bi se čovjek uzvisio do objektivnog gledišta trebalo bi poznavati i citirati ovdje ogromnu literaturu o tim odnosima iz Slovačke, rumunjske literature, koja je krajnje negativna u ocjeni madžarske kulturtregerske uloge na Dunavu. Thalloczy isključivo je političar, i sve je kod njega politički tendenciozno obojeno, pisao on o Bosni ili bilo o čem drugom.

VIII/5–6.

Da hrvatske historičare nisu zanimali problemi madžarske historije to je tačno. Ne razumijem samo, zašto je ovdje interpolirano »čak ni one koji su dobro znali madžarski«. A koji su to? Koliko je meni poznato osim Nikole Tomašića nijedan od tih ljudi nije znao madžarski. Šišić je samo natucao madžarski.

VIII/13.

O uskoj povezanosti Šuflajevoj s madžarskim historičarima bolje je ne govoriti. Bio je Šuflaj povezan usko s raznim madžarskim elementima, a sa policijom i sa agentprovokatorima ponajviše.

[...]

XIV/20–25.

Sva imena važna u Korvini uglavnom su Dalmatinci. Prema tome o obostranim uticajima nema govora, što Šeper ističe sam, da madžarskog uticaja u Dalmaciji nije bilo, ali za dalmatinski uticaj na Madžare ne bi se moglo reći da ga nije bilo. Dalmacija igra preponderantno važnu ulogu od Riječke rezolucije pa sve do Friedjungova procesa.

[...]

MAKEDONCI (MUZIKA)

Bez Kirila i Metodija nema ni muzike u Makedoniji.

I/2–18 može se mirne duše brisati. Šta mi danas znamo o svetovnoj muzici na dvoru kralja Samuila? I u Makedoniju stižu na kraju Turci. U redu. Turci su svemu krivi. Zna se... A što je sa orijentalnim melosom i kako se on odražava u makedonskom muzičkom folkloru, koji do danas ostaje jednim od glavnih izvora za inspiraciju suvremenih srpskih kompozitora?

[...]

MAKEDONIJA

I/1–25.

Uvod bi trebalo prestilizovati — ab ovo. Time što smo I/6–11 i I/16–20 brisali ostavili smo rupe. Makedonija bila je zaista razdrta, ona je bila »podeljena«, a da su sve te iluzije o nekoj nacionalnoj nezavisnosti, pak i »autonomaškoj« još pod Turskom, versailleskim mirom odgođene ad calendas, to je značilo slom svih nada i krupan politički poraz, a to je normalno izazvalo u masama duboko političko nezadovoljstvo i više od toga, pobunu!

II/9–11.

Bilo bi u svakom slučaju informativno kad bi se ovdje navele egzaktne cifre o helenizaciji Egejske Makedonije. Bilo bi isto tako informativno, da se prikaže kako i zašto je do ubrzane helenizacije došlo. Poslije izdubljenog rata u Maloj Aziji (1922), kad je Kemal–paša bacio u more milijun i po Helenskih kolonista starosjedilaca, Egejska Makedonija preostala je kao jedini »pied ŕ terre« za smještanje ovih brodolomaca i beskućnika. Grčke vlasti upotrebile su ovu katastrofu za helenizaciju Egejske Makedonije, što im ovako brzo i ovako rezolutno ne bi bilo pošlo za rukom bez masovne imigracije.

II/23–25 »Teroristička garnitura vrhovista, koji su uzurpirali ime VMRO.« Trebalo bi reći kako i na koji način. Trebalo bi pisati makedonskoj redakciji da ove svoje tvrdnje konkretizuje. Što su »vrhovisti« preuzeli kao svoju platformu i u čemu je bila podvala? Jer upravo to, da ova maskirana igra oko VMRO sa strane bugarskih, upravo velikobugarskih agenata može da se pojavi na političkoj pozornici, da je vrhovistima uspjelo da eskamotiraju sve konkretne parole VMRO, da vrhovisti postaju šovenski krvnici velikobugarskog »prefašističkog« osvajalačkog plana i t.d., to bi trebalo objasniti, jer su te stvari uglavnom nepoznate. Da se kaže koja je razlika između koncepcije jednog Sandovskog i Velčeva i šta od toga nastaje pod noževima Aleksandrova.

III/12–14. »Konture hegemonističke politike velikosrpske buržoazije i monarhističkih režima«. Fraza o »velikosrpskoj buržoaziji« zaista je jeftina. Dovoljno je da se govori o monarhističkom režimu, jer se pod tim pojmom podrazumijeva sve što je potrebno, kad se govori konkretno o metodama, kojima se provodila ta hegemonistička politika, kojoj je bila jedina svrha da izbriše individualitet makedonskog naroda.

[...]

VII/6–7 u vezi sa kolonizacijom Makedonije. Navodi se jedina konkretna cifra VII/6 »u Makedoniji je naseljeno oko 4.000 kolonističkih porodica« i t.d. To zapravo nije mnogo, a trebalo bi reći u kom vremenskom razmaku, jer ako je ovih 4.000 porodica jedini uspjeh kolonizacije, onda se i po tome vidi da u trajnost takvog pothvata nisu vjerovale široke mase i t.d.

Prikaz ovog historijskog perioda od Versailleskoga mira nije naročito precizan pa i u onom slučaju kad bismo ga ovdje preradili, od ovog teksta ne bi nastalo nešto što bi se moglo imprimirati bez nekih naknadnih izmjena. Ne može se početi jedan prikaz jednog takvog historijskog perioda kao što je ovaj od 1918–1941 sa jednim datumom, u ovom slučaju sa Versailleskim mirom, jer bi trebalo reći da je datum Versailleskog mira od juna 1919, koji kroji sudbinu Makedonije za slijedećih dvadeset i tri godine, samo jedan od datuma u ovom krvavom kalendaru, koji traje pedeset i više godina. Kako je ova tema o suvremenoj historiji Makedonije delikatna, a kako je ona zapravo izuzetak (jer kod ostalih republika tu temu nismo obradili odvojeno i posebno), a kako je upravo ta makedonska materija veoma slabo poznata, trebalo je ipak dati neki uvod u ovu najnoviju historijsku diobu Makedonije. Čitav vremenski raspon mogao bi se podijeliti zapravo u šest faza: 1) posljednji dani turske vladavine, koja svršava sa odrazima Ilindenskog ustanka preko pada abdulhamidovštine i mladoturske revolucije sve do Prvog balkanskog rata. 2) Period srbijanske okupacije, koja se iz srbijanske perspektive zove »oslobođenjem Južne Srbije (1912–15)«. 3) Prva bugarska okupacija koju Bugari zovu »bugarskim oslobođenjem« (1915–18). 4) Druga srbijanska okupacija, koja se i ovdje obrađuje u okviru našeg prikaza kao jedino važna (1918–41). 5) Druga bugarska okupacija od 1941–44 i 6) Uloga KPJ i KPM od 1941 do danas.

Uloga Makedonaca u svim tim varijantama nesumnjivo da je bila tako važna i tako brojna te bi je trebalo prikazati barem u glavnim potezima, kako bi izlaganje same teme koja obuhvaća 4), 5) i 6) fazu (t.j. drugu srpsku i drugu bugarsku okupaciju sa uvodom u borbu KPJ) bila plastičnija. To bi trebalo uglavnom pisati makedonskoj redakciji ili autoru direktno.

[...]

X/18–20

»Osobito pogrešna stanovišta po nacionalnom pitanju« i t.d. Trajno se u našim prikazima govori o »pogrešnom stanovištu po nacionalnom pitanju«, a naša redakcija mijenja »po« u »o«, i to je sve! Trebalo bi (međutim) progovoriti o tim »idejnim slabostima« i »pogrešnim stanovištima« stvarno, da se vidi od čega se sastoje, kako su neki ideološki socijalistički principi primijenjivani u političkoj stvarnosti i uopće kako su socijalisti kod nas gledali na problematiku, u ovom slučaju, balkanskih ratova? Jugoslavenski socijalistički pokret u cjelini o toj problematici balkanskih ratova nije imao nikakvo svoje subjektivno, dosljedno razrađeno mišljenje. Mjesto njega je o tome progovarala — ex cathedra — II Internacionala! Uticaj austromarksizma na balkansku socijalističku demokraciju bio je od presudne važnosti tako, da se mnogobrojne »idejne slabosti« ili »pogrešna stanovišta« vuku još od Basela pa preko lenjinskog perioda sve do sloma Jugoslavije, a u slučaju makedonskog pitanja i u okviru KPJ i KPB sve do Jajca.

XI/12–13.

»Teroristička aktivnost Vrhovista počinje neposredno poslije zabrane KPJ«. (Misli se na Obznanu 1920, očito!)

Vrhovisti, sada, u ovom historijskom trenutku, pod izmijenjenim okolnostima, predstavljaju samo produženje svoga aktiviteta, ocrtanog jasno pod Turcima i pod bugarskim protektoratom i okupacijama, kao bugarska udarna sila u balkanskim ratovima iza okupacije 1915–18. Vrhovisti su u ovom slučaju eksponenti bugarske politike.

[...]

MAKEDONIJA (HISTORIJA)

[...]

V/3–4. »U datim prilikama ono je imalo progresivan značaj« i t.d. — zašto? »jer je doprinelo širenju pismenosti i kulture uopšte«?

Sve što je rečeno o Bogumilima V/22–25 i VI/1–8 ništa nije tačno! Laicizacija crkvene hijerarhije srednjovjekovne nije nigdje uspjela. To bi trebalo prestilizirati. Arijanstvo na Balkanu traje još od prakršćanskih dana na ovom istom terenu i tvrdokorno se održava sve do druge polovine XV st.

[...]

Netko je stavio napomenu: Bibliografiju treba ograničiti na cjelovite preglede!!

Pošto je dao tu direktivu, pisac istih redaka pita se »tko će to izvršiti«. Izvršio nije nitko. Ja bih je ostavio kakva jeste, i to iz razloga pošto to kod nas ne će nitko izvršiti, kao što se vidi na temelju negativnog iskustva.

MAKEDONIJA (KNJIŽEVNOST)

Harelampije Polenaković

Generalno, kad uvod:

O medievalnoj politogenezi, o prvim danima rađanja političke i kulturne svijesti (u jednu riječ: civilizacije), na slavenskom Balkanu, a naročito na Jadranu i u Makedoniji objavljena je ozbiljna literatura, tako da mi je neprijatno, da u desetoj godini egzistencije našega Zavoda imam da konstatujem kako je prikaz makedonske književnosti, nažalost, mnogo slabiji nego što su bili prvi tekstovi koje smo objavili već davno, na početku našega posla.

Nije mi jasno na što se ima svesti ovo sveopće opadanje nivoa i kvaliteta naših radova, ali da stvari ne idu dobro to se opaža sve više, iz dana u dan, na raznim sektorima našeg posla.

Sve kada o ovoj problematici o prvim danima južnoslovjenske pismenosti u Makedoniji i na Jadranu, o našoj ćirilovsko–glagoljaškoj bijedi i ne bi postojali t.zv. klasični modeli i već davno poznate formule od Jagića do danas, čovjek, premda sklon rezignaciji, ne bi se smio pomiriti sa takvim slabim sastavcima kao što je ovaj o makedonskoj književnosti i u onom slučaju kad bi ta tema trebala da bude obrađena isključivo samo kao panorama. Uzme li se u obzir da kod ovog prikaza nije iskorišten a ma baš ni jedan od poznatih tekstova i komentara ove tako bogate literature o tom pitanju, pitamo se u koju svrhu se improvizuju takvi tekstovi i po kojoj se logici šalju na tehničko dotjerivanje grafički, kad nisu za štampu spremni ni u kom pogledu?

Koje je značenje takozvanog crkvenoslovenskog Poslanstva i Pojave na čitavom našem relijefu od Vardara i Soluna pa sve do Alpa i Blatnog jezera, o tome bi trebalo progovoriti dakako i u okviru prikaza makedonske književnosti, jer te pojave nisu samo isključivo makedonski specifikum, ograničen u regionalnom smislu samo na Ohrid ili na svece kao što su bili Naum ili Kliment. O afirmaciji slavenštine u takozvanim zapadnjačkim, latinskim zonama isto je tako izgovoreno već davno sve što je trebalo reći i zato period crkvene slovjenštine izolirati isključivo u okviru panorame makedonske književnosti u tako besadržajnom i beznačajnom obliku kao što je ovaj naš slučaj prikaza makedonske književnosti, u principu nema mnogo opravdanja!

Crkvena slovjenština bez obzira što je nastala nesumnjivo u okviru solunskog jezičnog kruga, proputovala je daleke prostore, a ukoliko se o njoj govori u uvodu o suvremenoj makedonskoj književnosti (koja se javlja zapravo relativno veoma kasno), trebalo bi posvetiti punu pozornost diferencijalnom prikazu ovog solunskog dijalekta (srednjovjekovnog), sa današnjim stanjem suvremenog makedonskog jezika, kakvim se izražavaju književnici o kojima je riječ u samom prikazu danas! Trebalo bi već jedamput progovoriti o tim pitanjima stvarno sa poznavanjem teme!

Rečeno je u okviru ovih napomena već bezbrojno mnogo puta da bi jedan od naših zadataka bio da u okviru historijske retrospektive, kada prikazujemo razvoj naših književnosti, definitivno odvojimo pismenost od književnosti, to jest da odvojimo liturgijsko prepisivanje starostavnih knjiga od tekstova kojima se može priznati atribut poetskog ili književnog svjedočanstva u estetskom ili u literarnom smislu ove riječi. Da su ova Jevanđelja i ovi crkvenoslovjenski psaltiri prijevod ili kompilacija grčkih originala (bizantijskih) to je poznata stvar, a kako se je pristupalo tom poslu i kako se ta rabota njegovala, o svemu tome nas je već davno i temeljito podučio Vatroslav Jagić. Prema tome mislim da bi najobičnija kompilacija po Jagiću kao uvod u samu temu bila mnogo više prikladna samoj svrsi od ovog apstraktnog i površnog nagvaždanja. Jer kada je riječ o srednjevjekovnoj liturgičkoj književnosti makedonskoj, hrvatskoj ili srpskoj, onda nije riječ o literaturi nego o Crkvi i o crkvenoj politici (latinskoj i grčkoj), a kako su Slaveni onog perioda (bez obzira da li su Makedonci ili Panonci ili Dalmate) pogani, to ovo dodirivanje i upoznavanje crkvenih tekstova zadire istodobno u prvu fazu pokrštavanja »takozvanih barbarskih masa« na čitavom našem terenu od Crnoga mora do Istre, a taj teren je u ono doba ranog Srednjeg vijeka po raznim svojim refleksima još uvijek arijanski i taj će teren, za slijedećih nekoliko vjekova, sve do Turaka, ostati u mnogom pogledu manifestno manihejski. Makedonija je, što se ove problematike tiče, veoma značajna, kao detalj jednog dugotrajnog procesa, koji je počeo već davno, po svoj prilici već čitavo stoljeće prije pojave Solunske Braće, a ove vjerske misije izolovati od najnormalnijeg toka političkih strujanja isto je tako potpuno nestvarno. Nije i ne može da bude riječ isključivo samo o literaturi ni onda kad se piše književna historija. Ni Kliment ni Naum nisu pali s neba. Ispred njih kreće se čitava povorka imena upravo toliko važna kao što su i one mnogobrojne pojave kasnijih pokoljenja, a dužnost bi ovakvog sumarnog prikaza u našoj enciklopediji bila da nam neki pouzdani poznavalac ove materije objavi takav prikaz koji bi danas bio i neka vrsta bilance sveukupne literature i sveukupnog poznavanja ovog pitanja. Da li ovo pitanje oko problematike crkvenoslovjenskog jezika treba povezati sa prikazom suvremenog, makedonskog jezika i suvremene makedonske literature danas, nije mi jasno.

Prelazim na letimičan pregled samoga teksta.

[...]

VIII/3–13.

Petkov Misirkov. Misirkov je najmarkantnija pojava najnovijeg perioda makedonske nacionalne svijesti. Može se reći da njegove formule anticipiraju razvoj nacionalne svijesti i jezika za čitavih 50–60 godina i zato bi ličnosti Misirkova trebalo posvetiti nerazmjerno veću pažnju upravo zato da se plastično istakne značenje i vrijednost njegove pojave.

IX/19. Usput samo što se tiče Markovrskoga. Pitanje hoće li biti uvršten u EJ? To treba dogovoriti s makedonskom redakcijom. Ukoliko ulazi kao posebna jedinica lično, onda može ostati i u ovoj panorami, a ukoliko ne, može se brisati.

Ů [...]

Ů 2. Uzima se kao definitivna redakcija, ništa bolje dobiti ne ćemo.

III/12–13.

»Inicijator za uvođenje makedonskog jezika u škole, nego kao književnik patriotskih rodoljubivih pesama«. Književnik je precrtano. Ne znam što bi trebalo da bude kao čovjek koji skuplja pjesme ili ih piše.

IV/13–14.

Prličev »najveći je pesnik kod Makedonaca u XIX st.« Kako kod Makedonaca?

IV/21–22.

Ako je preveo Ilijadu i Odiseju, da li su objavljene u štampi?

To je važno.

IV/23–24.

Da li je njegova autobiografija objavljena u štampi?

V/19–21.

Da se briše, mislim da je suvišno, da su »pisci iz Makedonije prinuđeni da pišu srpsko–hrvatskim odnosno bugarskim jezikom«. Dovoljno je (IV/19) da je bila zabranjena upotreba makedonskog jezika.

VI/12.

Spominje se ime Venka Markovskog, i s obzirom na okolnosti, pošto je ovdje registrovan, mislim da je to dovoljno. Prema tome VI/22–23 može se brisati. Ostalo je najšematičniji popis pojedinih autora bez ikakve ocjene. Može i ovako.

MAKSIMOVIĆ, BOŽIDAR

Boža Kundak. Evo ga na što je sveden. Mjesto profila o ovakvoj krupnoj političkoj ličnosti, koja je godinama igrala fatalnu, više od toga katastrofalnu ulogu, gotovo ništa.

MAKSIMOVIĆ, DESANKA

Na napomenu da se bibliografija znatno skrati, M.U. predlaže da ostane u cijelosti. 44 reda bibliografije, mislim da je mnogo. Nije sve zlato čime su ove knjige pisane.

MARAKOVIĆ, LJUBOMIR

Ujeviću poruka: Sine ira! Ne vidim razloga da mu se odaje naročita počast, u obliku naročitih priznanja, da mu nema premca kod nas između dva rata i t.d. Ne znam što znači ovo »kod nas između dva rata«.

I/8–9

»On je iako ideološki katolički konzervativac, nastojao da u svojim ocjenama promatra književno djelo sa razumijevanjem bez obzira na ideološku orijentaciju prikazanih autora«.

»Iako« je to bio, naime »katolički konzervativac« (što ne znam što bi trebalo da znači), on je nastojao i t.d., bez obzira na ideološku orijentaciju, što nije nastojao, jer neka se pregleda njegov posao u »Straži« (i ne samo njegov, nego čitave bulumente pod njegovim vodstvom), dalo bi se dokazati protivno. A da mu »nema premca« itd. isto tako nije tačno. Ne zaboravite, dragi i poštovani Ujeviću, da ste Vi lično preko Julija Benešića 1941 poslali meni tekst tog istog »književnog kritičara« o piscu ovih redaka iz Vaših »Brazda«, tekst, koji niste htjeli da uvrstite, jer je bio izrazito denuncijantski! Prema tome, budimo ljudi! Ja sam zato da bude registriran, kao što jeste, ali bez naročitog iskazivanja superlativnih počasti, kao »nema mu premca« i t.d.

II. Apstraktno. Da se prestilizuje I/5–8: Između dva rata objavio niz književnih i kazališnih prikaza iz književne produkcije Hrvata, Srba i Slovenaca.

MARJANOVIĆ, MILAN

Autor nepoznat. 175 redaka. Suviše.

I/2–6.

Kad je netko rođen u Kastvu, a »po djedu podrijetlom iz Segeta kod Trogira«, onda postaje »tipičan predstavnik nemirnoga, pronicljivog i svestranog Mediteranca« i t.d. Zašto? Jer je po djedu podrijetlom iz Segeta, a ne zato, jer je rođen u Kastvu. A kako Milan Marjanović, kao svi živi ljudi, ima dva djeda, pitanje je odakle je podrijetlom po svom drugom djedu, ako mu je taj na pr. bio Kranjac, i prema tome čovjek nije Mediteranac, nego je alpinsko–gotski tip i t.d.?

I/5–6.

»Osnovnu školu učio u Veprincu i Pazinu, gimnaziju u Karlovcu«. Briši te škole, osnovne.

I/8–9.

Rođen god. 1879, 1898 isključen iz gimnazije, znači sa 19 godina?

I/9.

»U Pragu trgovački tečaj«? Kakav?

I/9.

»U isti mah sluša predavanje Tomaša Masaryka«. Zašto je to tako historijski važno i kakva su to predavanja bila koja je »u isti mah slušao?«

I/10–25, II/1–19.

Čitavu ovu Marjanovićevu takozvanu novinarsku karijeru, predlažem, da se svede na kronološki minimum. Radio po redakcijama itd. »Svijetlo« karlovačko i t.d. i sve ono o Jozui Franku, to su zaista neznatne efemeride, i savršeno je nevažno da se to ovdje ističe, kao biva, bio je stipendista Jozuin. Radilo se o dvije bijele kave, mizerija. Jedino konkretno bilo bi (I/18–20), da se kaže šta je radio god. 1903, jer je tada zaista nešto radio, u obaranju khuenovštine.

I/20.

»Centar za informacije« — u Beču — o prilikama u Hrvatskoj??

Kakav Centar, kakvih informacija?

I/22.

Ako preuzima »Crvenu Hrvatsku«, jasno je da je morao biti u Dalmaciji. To su naime ti narativni momenti: »Iz Beča odlazi u Dalmaciju« i t.d., potpuno suvišni.

I/24–25.

»Uvjerava W. Steada i S. Watsona u opravdanost jugoslavenskih teza u odnosu na Jadran«.

Obojica su te teze sistematski i metodički razradili već davno prije M.M., tako da je bilo potpuno suvišno da ih on »uvjerava u opravdanost jugoslavenskih teza«.

III/2.

SAD »gdje razvija veliku političku aktivnost«? Kakvu?

III/3.

»Jugoslavenska kancelarija u Clevelandu«? Svi ti njegovi listovi i časopisi neka se nabroje kronološki. Velika propaganda, velika aktivnost, veliki informativni dnevnik, vrlo mnogo članaka, i t.d.

II/15–17.

»1913 ujesen vraća se u Zagreb, ali se u njemu malo zadržava, odlazi početkom 1914 na Rijeku, gdje sa knjižarom Trbojevićem izdaje Književne novosti, ali se već u martu 1914 vraća u Zagreb« i t.d.

Živio je čovjek normalno u Zagrebu gdje je i stanovao, pa šta ćemo sva njegova putovanja na Rijeku i natrag navoditi kao historijske datume?

II/17.

»Književne novosti« štampale su se u Zagrebu, štampao ih je M.M. u Demetrovićevoj tiskari, izlazile su svega šest mjeseci, a knjižara Trbojević ih je samo signirala. Plaćao ih je Dispozicioni fond kraljevske radikalske vlade iz Beograda. Trbojević je bio kamuflaža.

III/19.

»Tražeći vječno nove puteve« i t.d. Savršeno netačno, nikada nije tražio nikakav novi put, jer je pisao uvijek jedno te isto, kao Švaba tralala. Pisao je postojano loše, magleno, drugorazredno, brbljavo i pumpao sve fondove gdje je mogao.

IV/11.

»M. je u prvom redu publicist, koji želi biti učitelj«?

IV/15.

»U Savremenoj Hrvatskoj dao je vrlo mnogo tačnih opažanja i t.d.«

Mnogo više netačnih!

IV/18–19.

»Međutim, u hrvatsku kulturnu baštinu, M. je ušao u prvom redu kao književni kritičar«.

»Ući u hrvatsku kulturnu baštinu«, nije mi jasno kako se ulazi i to »u prvom redu« pa i u onom slučaju kao književni kritičar, za koga se kasnije tvrdi da to nije bio, naime kritičar, nego »pronicljiv kroničar«, koji je »vršio književnu kritiku, to jest kritičku funkciju bez izgrađenih estetskih pogleda, ali sa sustavnom težnjom da se bori za angažiranje« i t.d. Ako je neka težnja »sustavna«, onda je izgrađena. A što je radio? Tražio da se književnost angažira u konkretnoj nacionalističkoj propagandi. »Buđenje narodnih energija«, prevedi to na konkretan jezik, značilo je tačno ono šta je M.M. radio, a što nije imalo nikakve veze sa književnošću, nego sa etatističkom propagandom raznih fondova, čas Pašićevog a čas Meštrovićevog i t.d. Kakav je to književni kritičar koji ulazi u hrvatsku kulturnu baštinu koji je (V/3–4) dao »vrlo malo tačnih sudova« o književnim djelima?

V/4–5.

»djelujući dakle više naprednošću svojih ideja, nego umjetničkom analizom«.

M.M. je ponovno opet jedanput kao »kritičar« više publicist nego estetičar. Njegove ideje uopće nisu bile »napredne«, prije svega, a kada se u vezi s njime govori o Taineu ili Brandesu i t.d. ili Masaryku, sve to nema nikakve veze sa M.M.

V/15–16.

»Duel s Matošem«. Trebalo bi reći o čemu se radi.

V/24–25.

»Lako upaljiv za sve novo a često i bizarno, on je i sam od vremena na vrijeme upadao u mistiku« i t.d.

Prema tome nije bio ni to što se tvrdi da je bio, naime »napredan građanski liberal«. Šta je na kraju bio?

Konkretno 175 redaka da se skrati na 70 maksimum, da se njegova publicistička i novinarska karijera svede na kronološka fakta, a bibliografija skrati isto tako sa 45 redaka na najviše deset. Neka se tu pobroje njegove najvažnije stvari.

MARKOVIĆ, ANDRIJA

Fiskovićev elaborat, da na temelju slavenske patronimike dokaže kako su kod nas naši vlastiti majstori izgradili čitav niz monumenata arhitektonskih na našem terenu, u svakom je pogledu opravdan, ali da imena tih klesara ili liferanata kamena za izgradnju pojedinih objekata, donosimo kao posebne jedinice, neopravdano je. Briše se.

MARKOVIĆ, BOŽIDAR

Relativno važno političko lice. Nerazmjer u tretiranju pojedinih ličnosti od početka uvijek je isti. Kod nekih smo preopširni, a neke samo tangiramo.

[...]

I/17–18.

»Kao šef Presbiroa u Ženevi prisno surađivao sa Jugoslavenskim odborom«. Ovaj pridjev »prisno« je kao guma za žvakanje. O relaciji B.M. — Jugoslavenski odbor postoji jedna čitava mala literatura. Relacije su se veoma često mijenjale prema izmijenjenim okolnostima. Trebalo bi o tome konkretno govoriti ako ni po čem drugom, a ono po Paulovoj.

I/19–20.

O krizi u Parizu. Stav B.M. kao jednog od glavnih leadera opozicije spram Pašićeve autokratije, a naročito njegov stav između Ženeve i Pariza 1913 zaslužio je da se o tome progovori stvarno, to više, što su te stvari potpuno nepoznate, zaboravljene, a nisu nevažne. One predstavljaju čitav niz elemenata kasnijeg političkog driblinga od stvaranja demokratske stranke Lj.B. oko Konstituante i dalje.

[...]

MARKOVIĆ, OLIVERA

Predlažem da ostane kao što je napisano. Marković Olivera svakako spada među najmarkantnije pojave na pozorišnim daskama beogradskim. Njen je raspon zaista širok, a mi smo, u okviru naših prikaza, glumački nerazmjerno manje važnim pojavama posvetili često mnogo grlatije recenzije.

MARKOVIĆ, SVETOZAR

I/1. »Socijalistički teoretičar i političar«?

Ne znam kakve atribute da mu damo za oznaku građanskoga poziva? Ovo svakako ne zvuči dobro.

II/12.

Imao je velik uticaj na srpske »socijaliste«. Trebalo bi konkretno odrediti tko su bili i kakvi su bili ti »socijalisti«, i u čemu se manifestira taj njegov »veliki uticaj«?

II/19–22.

Kad je riječ o zanemarivanju tehničkih studija S.M., trebalo bi konkretno reći o čemu se radi?

Studirao je na Tehničkom fakultetu Velike škole (beogradske) I/10.

Što je studirao?

I/14.

»Otputovao je u Rusiju, u Petrograd«. Tamo je bio (1866) I/16–17, »stipendista srpske vlade na tehničkom studiju«. Na kakvom?

I/8.

»1869 stiže u Zürich da nastavi studije«. Koje?

U okviru takvih generalija trebalo bi biti stvaran: ili da se kaže o čemu se radi ili da se briše.

IV/12–22.

To je zapravo pobijanje osnovnih teza Slobodana Jovanovića. Mislim da nema mnogo smisla da se u okviru jednog enciklopedijskog prikaza otvori diskusija sa tezama Slobodana Jovanovića, prije svega zato, jer zaista nisu važne, a na ovaj način pridaje im se mnogo veće značenje nego što te teze uopće imaju. Ovdje, u ovom tekstu, kao da se nastoji u obliku plaidoyera odbraniti Svetozar Marković od negativne kritike Slobodana Jovanovića, pak se, usput, više–manje, ta negativna kritika i parafrazira da se S.M. »prevario u oceni« — patrijarhalne zadruge, i da se tu radi o »utopizmu« i t.d. Marković je pisao neposredno politički angažiran za svoju tada nesumnjivo revolucionarnu tezu, prema tome je logično da je dramatizirao detalje, ali treba uvažiti iz naše perspektive, da su njegove namjere bile politički propagandističke. Što je on to sve »shvatio«, a što nije, to je drugo pitanje, međutim mi ga ovdje prikazujemo kao pozitivnog avangardista«.

V/6–10.

Citat iz teze Stamoblićeve je tačan, ne znam da li je ovdje, izgovoren u odbranu Markovićevu, — potreban?

Ů Ne znam kakve atribute da mu priznamo za oznaku građanskog poziva, ali da je bio »socijalističkih teoretičar i političar« ne zvuči ni u kom slučaju dobro. Umro je na početku puta, pod tragičnim okolnostima, pa i njegova biografija kao tolike druge srbijanskih političara i poeta govori sama po sebi poglavlja o bijednoj zaostalosti prilika. Sintetična formula da je »imao velik uticaj na srpske socijaliste« zvuči prije svega kao prazna fraza, jer trebalo bi stvarno odrediti tko su i kakvi su to bili »socijalisti« — na koje je imao uticaj, i u čemu se manifestira taj Markovićev »veliki uticaj na srpske socijaliste«, kad je poznato da je bio preteča i ideolog radikalije [...].

Ni jedna od naših biografija ne obiluje konkretnim podacima, jer kada je riječ o »zanemarivanju tehničkih studija Markovićevih« trebalo bi danas da se kaže o čemu se radi što je studirao na tehničkom fakultetu Velike škole. Kako je to bilo da je »otputovao u Rusiju, u Petrograd kao stipendista srpske vlade na tehničkom studiju«? 1869 stiže u Zürich da tamo nastavi studije, ali koju vrstu studija o tome se ne govori, pa prema tome i sam ne znam što da se radi, da se ostave ove blebetalije ili da se brišu.

Dajemo profil čovjeka sasvim simplificirano, pobijajući zapravo osnovne teze Slobodana Jovanovića, to jest njegove »studije« o Svetozaru Markoviću, koja sama po sebi ne vrijedi mnogo. Pisana tendenciozno, konzervativno, s očitom namjerom da smanji pojavu i značenje Svetozara Markovića ova knjiga Slobodana Jovanovića nije zaslužila da se u okviru enciklopedijskog prikaza otvori diskusija sa njegovim tezama prije svega zato, jer te teze danas, retrospektivno, nisu važne, a na ovaj način pridaje im se mnogo veće značenje nego što su ga imale i onda kad su napisane. U obliku plaidoyera, braneći Svetozara Markovića od negativne kritike S.J., naš referent još uvijek se kreće pod sugestijom Slobodana Jovanovića toliko ?? se usput, više–manje parafrazira sam Slobodan Jovanović, koji je Svetozara Markovića uznastojao u svakom slučaju prikazati negativno kritički. Da se S.M. »prevario u oceni — patrijarhalne zadruge«, da se S.M. »predao utopističkim teorijama« to sve spada zapravo u negativne invektive Slobodanove, a mi u našem prikazu nismo dovoljno naglasili (o čemu Slobodan Jovanović namjerno ne govori), da je S.M. pisao svoju tezu o srbijanskoj političkoj problematici neposredno politički angažiran i da je prema tome logično dramatizirao razne detalje, ali treba uvažiti, ne samo iz naše perspektive, da su političke dijagnoze Svetozara Markovića bile i ostale sociološki i politički egzaktne do tog stupnja da bi i danas što se tiče njegove »Srbije na istoku« bilo teško otkriti neke nove formule. Što je sve to Svetozar Marković zbrkao, što je sve to »shvatio«, u kakvim se »ocenama prevario«, a u kojima ne to su otvorena pitanja, međutim kako stvari danas stoje S.M. sa svojim sintetičnim prikazom socioloških elemenata od prvoga ustanka pa preko Hatišerifa do stvaranja takozvanog modernog građanskog društva u Srbiji ostaje još uvijek neoboriv.

MARKOVIĆ, ZDENKA

Tk.?

Treba da uđe svakako, Vareš se nije proslavio svojom definicijom »izvjesnog poetskog ugođaja« koji je vidljiv. Stereotipno ništavno.

I/7–8 trebalo bi prestilizirati. U prozi lirskoj Zdenke Markovićeve javlja se ozbiljna lirika, sa svim elementima takozvane ženske duše, protkana melankoličnom kontemplacijom. Treba da uđe.

MARKOVSKI, VENKO

I/4.

»Poslije Oslobođenja živi u Skoplju«.

Živi u Skoplju, ali od 1948–53 ili 55 — živi u skopskom zatvoru, suđen na robiju, pa ponovno živi u Skoplju u zatvoru, ponovno suđen na robiju, a ako se ne varam i sada živi u Skoplju u zatvoru. Da se vidi u CK Makedonije šta ćemo s njim, hoćemo li ga uvrstiti ili ne? U svakom slučaju, bude li uvršten, ako je istina da on u historiji novije makedonske poezije znači ime ili čak poglavlje, onda bi trebalo prikazati.

MARTIĆ, GRGA

I/1 »bosanski franjevac«? Kakav je to poziv? Kakav je to specifikum?

»Politički i književni radnik«!

I/15–18 Reducirati na stvarne elemente! Evocirati Martićev stav ili upravo fraze iz njegovih adresa danas, sa prizvukom političkog pamfleta, mnogo smisla nema, ako se ne govori o ambijentu i o uslovima koji su diktirali takve stavove uopće. Kecmanovićeva ocjena je uglavnom objektivna i ovi citati pod navodnicima zapravo su u protuslovlju sa čitavom koncepcijom prikaza. Da je Martić Grga vjerovao da će spas za raju bosansku stići iz Beča preko Save, to je istina, a nije zato zavrijedio »konop« kao što to misli Strossmayer u jednom trenutku kad su on i Rački bili outsideri u okviru one svoje jalove igre oko Nagodbe. Na kraju taj isti Martić »lavirajući u životu« ipak je rezignirao i povukao se iz političkog života.

MARTIN OPAT

Rodom Dalmatinac, prva polovina VII stoljeća, išao bi kao svjedočanstvo da je trgovina robljem postojala još u polovini VII stoljeća na istočnoj jadranskoj obali. Nema razloga da ostane kao posebna jedinica.

MARULIĆ, MARKO

Ů Sitne emendacije.

I/6, 7, 10, 11, 18, 19, 20, 21

IV/6, VI/5, 6 i t.d. proveo sam pod pretpostavkom da će autor to sve imprimirati.

I/20–23, da se izmijeni:

Utjecaj humanističkog obrazovanja, uza sve Marulićevo poznavanje klasika i renesansnih pisaca nije ostavio u Marulićevom djelu dubljih tragova.

II/17–18.

Bolje da se rečenica prekine sa dvotočkom i da se eliminira zamjenica, jer se tako teza o praktičnom moralu prenosi direktno na Marulića. Ono indirektno prenošenje na zamjenicu »mu« zvuči kao da se ograđujemo od moralističke tendencije autora, a ovako se citira direktno, bez straha i bez mane, jer se jasno vidi da to ne mislimo Mi, nego Marulić.

III/1–4 trebalo bi ipak prestilizirati, ili brisati. M. se pojavio u konjunkturi, u predvečerje i u prvim danima Reformacije, a prevodili su ga u eri kontrareformacije, kao autora koji je anticipirao kontrareformaciju.

III/10.

»Haec sunt«, naime Turci, već su naime stigli, 1521 pao je Beograd i t.d., to je novi nalet poslije pada Bosne, koja je već u turskim rukama šezdeset godina.

VI/5–6.

Da se prestilizuje. Mjesto jednoga svijeta na periferiji evropske civilizacije kojom je odjekivao zveket oružja.

VI/17.

»Poetskim intenzitetom nadrastaju svoje vrijeme«, u svakom slučaju jeziv glagol, upotrebljava se danas kao shema. Trebalo bi poetizirati frazu: On se poetskim intenzitetom uzvisio iznad svoga vremena, a plastičnošću i sugestivnom muzikalnošću znače i iz današnje retrospektive znatno više od petstogodišnjeg književnog svjedočanstva. Ovako reducirano zvuči sve mnogo bolje.

MARUN, LUJO

I/1 Fra Marun bio je franjevac, a poznat je u literaturi kao fra Marun. Arheolog je bio po svojim sklonostima, više amateur.

I/2 riječ je o novicijatu u Visovcu. Ovako, kad nismo naveli da je bio fratar ispada zagonetno.

I/3 Da mu je učitelj bio »historičar« Stjepan Zlatović može se brisati.

I/7 »Prisustvovao radovima na gradnji željezničke pruge Siverić–Knin«. Izgleda kao da je radio na toj pruzi. O atmosferi, političko intelektualnoj onoga perioda, koja je zapravo inspirirala fra Maruna da traži Zvonimirovu krunu, o toj romantičnoj atmosferi trebalo bi nešto reći. Sve je to vjetar odnio, i danas pojma nitko nema o tim davnim iluzijama.

MAŠIĆ, BRANKO

Bio je urednik »Slavenskog juga« 1917–21. To se ovdje ne spominje. Bio je četnik. Kao takav je emigrirao. Predlažem da se briše.

MATAVULJ, SIMO

II/10–15.

Jalov napor, da odviknemo naše recenzente od lošeg prepričavanja sadržaja pojedinih književnih tema, i to na račun našega prostora. Nesuvremen, zaostao, neuk i provincijalan način, ni po čemu enciklopedijski. Isto tako II/17–19.

I Bakonja ne vrijedi ni boba. Nijesu, brate, ovi fratri Mala Braća, nego više kaluđeri iz manastira Krupe, gdje je čovjek trebao da se zakaluđeri, a eto, nije, nego je opisao svoga strica igumana i prerušio ga u Latina. Prenio sve svoje invektive u latinluk, što je na kraju svejedno, jer se bratija nije mnogo razlikovala, po svoj prilici, a sada budi pjesnik ovome narodu, kada te buduća pokoljenja dohvate u svoje šake, u svoje grube šake, i eto što je od tebe ostalo, da »realno pripovijedaš zanimljive susrete, da si revnostan hroničar, da si pisac protkan humorom, i da se iza jasno uočenih pripovedanih povesti naziru tadašnji, nacionalni, politički, socijalni i ekonomski problemi Dalmacije«. Ovo potonje ulazi, kao biva, dijalektički biber da se Vlasi ne dosjete, a osim toga sami po sebi ne umijemo da kažemo ništa, nego to da je manastir parazitsko gnezdo itd. Nema Matavulja u ovom prikazu.

IV/7–9.

Čitav ovaj pasus o »većoj kulturi, koja je stalno sistematski upotpunjavana«, da se rezolutno briše. Šta je preostalo od Matavulja?

IV/9–10.

»Pripovetke su skladno uobličene, činjenice spretno vezivane, pripovedanje jedro, krepko, jednostavno, neusiljeno«.

To je sve što je ostalo. Brana Miljković. I to su naši recenzenti.

II. (Branislav Miljković)

Jedna vrsta Slodnjaka.

I/17 i t.d. »Osobeno mesto u naraštaju«. Bože, bože!

Kakav je to »književni rad« takvih pripovedača, profila i tipa Sime Matavulja? »Rad im je obiman, a stil im je jedar i tečan«, osim toga da mu ne bismo odali nikakvo naročito priznanje »neujednačen i nedovoljno slikovit«.

II/22. »U čvrsto postavljenoj, ali nedovoljno razrađenoj pripovetci Seobe da je tada neulepšanu, gorku istinu« i t.d.

Šta mu znači da je jedna pripovijetka čvrsto postavljena? Šta smo doznali o Simi Matavulju? Da mu je stil »nesputavan sugestijama, obzirima, da je revnostan hroničar i t.d.« Ne može ovako, ne znam što da se radi? Pisati Beogradu nema smisla, jer im Miljković spada među najmarljivije suradnike.

MATICA SRPSKA

I/3.

Austro–Ugarska nastala je 1867–68. 1826 nije bilo A.U. i prema tome onda nije bilo ni austro–ugarskih Srba. Da se uporedi sa Maticom hrvatskom i Maticom slovenskom prije definitivne redakcije.

II. SVE TRI MATICE SHS. Sumnjam temeljito da će našu redakciju, naše izmjene i naša skraćivanja autori Matice srpske i slovenske primiti. Primjera radi, kako bi doista trebalo redigirati i skratiti ove tekstove, uzimam slučaj Matice hrvatske.

Prvih trideset redaka izraženih i stiliziranih na približno enciklopedijski način moglo bi se svesti na ovaj minimum.

U eri buđenja nacionalne svijesti slavenskih naroda u Austriji sve su Matice formirane polovinom XIX st.: Srpska 1826, Hrvatska 1842, Lužičkih Srba 1847, Slovačka 1861, Slovenačka 1864 i na kraju Poljska 1882. Na sjednici zagrebačke Ilirske čitaonice (osnovane 1838), 10. i 11. IV. 1842 osnovana je Matica Ilirska, na prijedlog grofa Janka Draškovića i pristupilo se sakupljanju novčanih sredstava. Do kraja 1842 sakupljeno je oko 5.000 forinti.

U osam redaka rečeno je sve, na što se u originalnom tekstu izgubilo ravno 50 redaka. Tako bi trebalo redigirati do kraja.

[...]

V/19–24.

Ne znam koji su to »svi istaknuti književnici« koje je Matica uspjela okupiti oko časopisa Hrvatska revija? Bilo je to za vrijeme diktature, a osim nekoliko mojih priloga i jednoga A. Cesarca nitko se nije tu našao od »istaknutih književnika«. Ja sam surađivao u Hrvatskoj reviji iz demonstracije, da je tako nazovem, antišestojanuarske. [...]

MATIJAŠEVIĆ, ĐURO

I/8–9.

Kad se govori o dubrovačkim akademijama (»Akademija ispraznih«) trebalo bi da se kaže kako su se te akademije zaista zvale. Osim toga pitamo se da li da uđe. »Sačuvalo se pet njegovih pjesama« i jedan rukopis, kao nacrt za rječnik. Može se mirne duše brisati.

MATOŠ, ANTUN GUSTAV

Frangeš. Treba preraditi ab ovo. U biografskim podacima, kada je riječ o muzici i o tome da je »učio i čelo«, da se onda već kaže gdje i kada i kod koga.

I/5.1

»Ne podnoseći vojnu disciplinu« i t.d.

Trebalo bi ipak jedanput odrediti koji su konkretni motivi bili, da je dezertirao u Srbiju? On to sam nikada nije stvarno motivirao ni politički ni bilo kako. Pubertetsko neraspoloženje trenutka, po svoj prilici. U ovoj vrsti biografija, gdje se zagomilavamo zaista nevažnim detaljima, da li je bio imenovan ili ne »nastavnikom« i t.d., nije važno. Bilo bi mnogo važnije, eventualno, da se ispita, kako je to bilo s njegovim povratkom u domovinu uopće, pod Rauchom i te njegove stipendije? Tamo je nešto sprčkao.

Za razgovor s Frangešom. Ne može ovako.

I/17.

»Pisao je i pjesme« i t.d.

Znači škrabao je i to. Ovako ne može.

I/17–24 može se mirne duše brisati. Nije dobar ni ton ni argumentacija. Ima karakter solilokvija, u obliku predavanja.

Treba vidjeti kako je to pisano.

»Njegov bijeg iz Hrvatske proširio je njegove poglede« (II/5–10).

»Otvaranje novog razdoblja« (II/11)

»Bavljenje u Parizu i u Švicarskoj učvrstilo je Matoševu orijentaciju«?

II/12.

»Po odgoju bio je predodređen da postane tek duhovitiji i izrazitiji književnik«.

II/16.

»Izvrstan prozni tekst« »u cijelosti prikazuje atmosferu« i t.d.

II/16.

»Emigracija je, međutim, Matošu dala novu dimenziju« i t.d.

III/4.

Riječ je o tome »kuluku« i o »pečalbi«.

Te riječi je sam lansirao kao neku vrstu vigneta za ispriku. Međutim sve su njegove sklonosti od početka do kraja bile publicističke!

III/5–8.

»Novinarstvo je zaoštrilo njegov i onako oštar izraz, učinilo gipkijom njegovu sintaksu, obogatilo vokabular obiljem »nepjesničkih riječi«, i uopće proširilo njegova ljudska iskustva?? To je bilo s jedne strane. A »s druge strane, ono je još više pogodovalo« i t.d.

Generalna napomena:

Kao tolika druga (veća ili manja, glasnija ili manje markantna) imena naše književne historije, eto, ni A.G.M. nema sreće. Prvome recenzentu nije se posrećilo da nam prikaže pojavu ovoga čovjeka u prilikama ili u neprilikama naše književne mizerije na prijelazu Stoljeća, a drugi recenzent, mora se priznati, nije bio mnogo sretnije ruke.

Šta da se radi? Varijanta broj 2. (Ladan) manje je rogobatna od prve, ali je strukturalno takva te bi je veoma teško bilo preraditi od početka, red po red, i tako nam ne preostaje nego da je štampamo s nekim manjim dopunama samoga teksta, navedenima kasnije u napomeni.

Generaliter: Matoš je pisao mnogo i dobro, a istodobno, uzme li se kritički, zapravo veoma malo i slabo, već prema tome kako se misli o tome šta je »dobro« a šta je opet »mnogo«... Matoš je zapravo neoriginalan pisac u međunarodnim omjerima, a u našim relacijama on je originalan svakako, jer je zapravo uz Ivu Vojnovića prvi hrvatski pisac koji je kod nas propisao prvu soigniranu poetsku, umjetničku prozu. Kao takav Matoš je veoma podesan za ispitivanje duhovne i intelektualne atmosfere svoga vremena, mnogo interesantniji po tome što je izricao mnogobrojne negativne sudove o negativnim pojavama svojih suvremenika, njihova stila i jezika, nego po tome što je propovijedao raznovrsne suvisle i nesuvisle misli i poglede. Kao originalan beletrist stvaralac, jedva dolazi u obzir. Matoš je ispisao mnogo hartije, pa ipak, budimo objektivni, novelistika mu je papirnata igra riječima, igra, na momente, prividno sugestivna, u svakom slučaju vješta, više od toga, virtuozna, ali teško bi bilo, mislim, dokazati da nije bila i ostala čista verbalistika. To, međutim, da li je Matoš u prvom redu retorik, nije ni tako važno, koliko mnoge druge komponente, koje uslovljuju njegovu pojavu kao simptomatičnu za prostor i vrijeme kada se pojavio.

Matoš je stigao u Beograd kao dječak, u sjeni jedne literature, u znaku Šenoe i Harambašića, i tu se, u Beogradu, veoma brzo prometnuo s jedne strane u čaršijsko–bulvarskog publicista tipa Pere Todorovića, a s druge, u heredijanca, tipa bogdan–popovićevskog snobizma po modelu École de Paris. Šenoe se nikada nije oslobodio i njegove najbolje lirske inkantacije u periodu 1906–1910 vezane su uz Augusta Šenou. Od Šenoe je naučio da promatra svijet iz zagrebačke gornjogradske perspektive pseudo–rodoljubivog patosa i reagirajući na isto tako genre–slikarsku papazjaniju raznovrsnih srbijanskih mitomanija kosovskih u stilu Paje Jovanovića, i sam je postao genre–poeta hrvatskoga regionalizma, hrvatskoga nacionalizma, varijante hrvatske radikalije među austro–kroatima. Stigao je u Beograd kao naivna lirska duša, carthe blanche, i u Beogradu prerušio se i maskirao u Starčevićanca–stekliša, što je i ostao sve do svog frankovluka u najbanalnijem smislu ove riječi, kada se pod banovanjem bana Pavla Raucha vratio doma iz emigracije i tako postao neka vrsta stipendista u vrijeme veleizdajničkog procesa, kada je i grof Lujo Vojnović bio posvetio Banu Dimu svoju »Propast Dubrovnika« sa dedikacijom, koja predstavlja kulturnu sramotu prvoga reda. Bilo je to vrijeme kada je Frano Supilo stajao pred političkom likvidacijom i slomom, u vrijeme političkih bitaka, u svakom slučaju sudbonosnih, koje će potrajati još nekoliko decenija. Šta da radimo, prikazujući naše ljude u ovim neprilikama kada su Argus–Kršnjavi sa Dorotkom von Ehrenwallom i Kostom Hörmannom bili protektori naših muza. Jedan B–H sekcionšef sa Ćemaluše i jedna martijanečka pijandura od švapskog baruna.

Do svoje, relativno veoma kasne antifrankovačke apostaze a i poslije nje, Matoš je kod nas važio kao naš barr#sovac, a njegov takozvani barr#sizam, kao kult naše regionalne, uže, zavičajne, agramerske lirike bio je neka vrsta negacije isto tako imaginarnih, provincijalnih, kalemegdanskih perspektiva, koje su u srbijanskoj publicistici, u nauci i u politici onoga perioda važile za nacionalno neprikosnovene Svetinje (kao i danas). Tu su se našle dvije negacije, dva provincijalizma duha i uvjerenja, a prokletstvo je tipa A.G.M. što nije imao ni oka ni sluha za bilo kakvu suprastrukturalnu, suvremeniju, višu ili kritičku formulu, formulu, uostalom, koja ni do danas još nije ostvarena na književnom planu.

Matoš je beskompromisno negirao sve što se u Hrvatskoj zvalo »naprednjaštvo«. On je to naprednjaštvo negirao podjednako postojano i tvrdoglavo. Od progresivne koncepcije u svijetu, on nije znao ni naučio ni slova, a kao rođeni satirik i polemičar, on je gledao samo ljude, a od bližnjih kojima je bio okružen, samo pantalone i gubice, a naročito pak nos svoga protivnika. »Naprednjaci« za A.G.M. bili su kao stvarna lica–karikature: pan Wilder, ili Spermačević, ili Mjajce Badošević, ili Vilim Bukšeg, ili urednik »Zvona« M.M.; kao i Supilo antiradikal, po svojim simpatijama više obrenovićevac, on je Supila smatrao varalicom, hohštaplerom, raguzanerom, fijumanskom propalicom, austrijskim konfidentom, i ne imajući zapravo o praktičnom smislu politike od Riječke rezolucije do Friedjungova procesa ni pojma, on se gubio u apstraktnim negacijama. Negirajući vidovdance i čaršijsku beogradsku neoradikalsku inteligenciju sa Jovanom Skerlićem na čelu, on se nije snalazio u ovoj problematici, a od naroda, kojima su Hrvati živjeli okruženi, on kao pravi nerazvijeni homunkulus nije zapravo imao ni pojma. Samozadovoljan u svom fiktivnom šljivarskom mandarinskom bunilu, on nije priznavao ni jedne vrijednosti nacionalne oko sebe osim francuske. Vidi kao dokaz njegov registar madžarske, austrijske, češke, poljske, slovenske ili talijanske civilizacije. Nula nullissima. Jedan od najdalekovidnijih hrvatskih dijagnostika, a mnogobrojne njegove formule i danas su neoborive, Matoš je bio zapravo čovjek kratkovidan, zasljepljen, da, više od toga, upravo duhovno slijep. Živio je u Francuskoj godinama, a da o zemlji koju uzdiže do metafizičkih razmjera, nije zapravo progovorio ni jedne jedine stvarne riječi. Našao se u Francuskoj usred političkog meteža između Dreyfussovog procesa i Prvog svjetskog rata, kada je Treća Republika, uprkos svojoj laičkoj, antiklerikalnoj nasrtljivosti pokazivala već sve očite znakove staračke demencije, Matoš kao svjedok vremena o tim političkim agonijama nije ostavio ni jednog zanimljivog individualnog ni zapažanja ni svjedočanstva. Njemu Taine ne vrijedi mnogo, ali Bourget ili Barres ili Maurras, to su mu geniji, to su mu asovi u njegovoj partiji intelektualnog kartanja, ali ni o njima nije umio isto tako da progovori ni jedne originalne riječi. Dok prepisuje najbanalnije sudove o Lamartineu, o Baudelaireu ili o Chateaubriandu, imena kao Boutroux, Bergson, Sorell, Péguy ne govore mu ništa. Za njega je Gambetta mason, a mason mu je i Jaures, a o Rusima nije ni beknuo. Rusija mu je terra incognita. U njegovom registru nema ni jednog jedinog socijalističkog imena ni pipca, i u tom pogledu, on je čista provincijalna landpomoranča, upravo kao i braća Radić i kompanija. Testimonlum paupertatis.

Sve to ne bi bilo ni po čemu važno kod ocjene jednog književnika–kritičara, da se u našoj književnoj historiji ustrajno ne ističe njegova nadprosječna univerzalnost.

Trebalo bi Matoša prikazati kao polemičara, jer to je bio, i to mu je bila najjača strana. Proveo je desetak godina u ovom našem žabnjaku, u ovom provincijalnom svračjem zakutku kao strano lice. Kao publicista živio je životom gonjene zvjerke, za kojom se razliježe lavež hajke, da, upravo čitavih čopora mediokriteta samo zato, jer je po temperamentu i po fantaziji ipak bio visoko iznad prosjeka svoje sredine. Neka se pregleda galerija imena (kompaktne demokratske većine svih mogućih književnih tabora od klerikalaca do naprednjaka i socijalista), koji su jalovo mrčili hartiju da smanje značenje njegove pojave. Ovi nerazmjeri u odnosima snaga i kriterija govore poglavlja. Za takav portret čovjeka, ocrtanog ovdje u glavnim potezima, nedostaju nam, nažalost, snage, i prema tome predajući se rezignaciji, pomolimo se za dušu onoga koji će prvi opet jedanput jalovo napisati jedan od naših enciklopedijskih prikaza o nekom našem enciklopedijskom imenu prvoga reda.

Ovo kao uvod.

[...]

III/6–10 predlažem da se briše. Njegova subjektivna motivacija, zašto piše pjesme, nikada nije djelovala uvjerljivo, kao da je doista tako bilo ili tako biti moglo da se odrekao sviranja zadobivši grč od pisanja i da je zato pisao pjesme. Bio je to osjećaj neke vrste slabijeg otpora u odnosu spram svoje skribentske poetasterske okoline, kada su svi drugorazredni poeti uživali ugled priznatih pjesnika, što su mu svi Lunačeci, kao gluhonijemi glupani trajno odricali. Tu je podlegao sugestiji svoje amuzičke okoline. Zapravo ova motivacija spada u vrstu njegovih vlastitih prenemaganja i koketerija.

[...]

VIII/3–4.

Njegova relacija spram Secesije i takozvane borbe Starih i Mladih. Nije uzeo aktivan stav za Mlade, jer ga nisu priznavali. Spada zapravo u krug naše Moderne, i on je njen najinteresantniji predstavnik, premda toga njegova okolina nije bila svijesna. Dok nije stvorio vlastite koterije, nitko ga nije priznavao, a kakve su mizerije njegovi adepti i učenici bili vidi se iz pamfleta Kreše Kovačića i Ujevića.

VIII/10.

»Ćudljiv isto toliko koliko i uviđavan«?

Vrvi čovjek protuslovljima, bio je sve prije na ovome svijetu nego principijelan. Moglo bi se dokazati da je bio antimodernist iz povrijeđene taštine. Kod Matoša prevladava fermenat nacionalističke zbrke i nesnalaženja.

[...]

VIII/18.

Sama biografija A.G.M. kako je mi tretiramo, da je upravo njegov bohemski način izazvao ranu smrt, dokazuje da to nije bila ars vivendi.

[...]

Ů (Frangeš). Treba preraditi ab ovo. Nije riječ o čeprkanju po detaljima jedne biografije, ali ni u jednoj od tih biografija, pa ni u ovoj našoj (ukoliko smo se uopće odlučili da to treba da bude) nije rečeno ništa što bi zaista bilo stvarno i informativno. Kad je riječ, na primjer, o Matoševim muzikalnim sklonostima, govori se da je »učio i čelo«, ali se ne govori pa ni u našem slučaju ni gdje ga je učio, ni kada ni kod koga ni kako dugo ga je svirao, a da je bio svirač, o tome se piše, (kao takav bio je angažiran u beogradskom kazališnom orkestru), to je poznato, međutim, detaljima ništa.

Isto tako o tome kako je dezertirao u Srbiju. Motivira se i u ovom našem slučaju da je to učinio »ne podnoseći vojnu disciplinu«. Koji su konkretni motivi bili da je dezertirao u Srbiju, ostat će mutno, jer ni on sam nikad nije stvarno motivirao taj svoj bijeg u Srbiju politički pa ni bilo kako psihološki. Mladenačko neraspoloženje trenutka po svoj prilici, sa fatalnim posljedicama. Sastaju se dva milieua, dvije sredine, dva grada, dvije zemlje, dva naroda, dvije civilizacije na ogromne razmake vjekova. Vidi kako se Cankar osjeća u Sarajevu godine 1910. U ovoj vrsti biografija, gdje se zagomilavamo zaista nevažnim detaljima, zaista nije važno da li je bio imenovan »nastavnikom« ili »privremenim nastavnikom », a bilo bi mnogo važnije da se ispita kako je to bilo s njegovim povratkom u domovinu pod Rauchom, tko je bio taj koji je izradio njegovo pomilovanje i pod kakvim uvjetima, a da se od dezertera prometnuo u nastavnika ili u stipendista i to baš pod Rauchom, ukoliko je potrebno da se ispita. Tu je nešto sprčkano, ta se tema zaobilazi.

Pišemo ležerno i lako, jer ne može se za A.G.M. reći pa ni u enciklopediji, pa ni onda pišemo li telegrafskim stilom da je »pisao i pjesme«?? Ne znam što bi to imalo da znači, ali se može mirne duše brisati. Nije dobar ni ton ni argumentacija.

MAUZOLEJ

[...]

»Interijer«?? Kako ćemo ga pisati? Prije svega nije interijer nego enterjör. Vidim po pravopisu da ga tako piše »interijer«, svakako glupo.

[...]

Avala bi mogla da bude svrstana pod pojam mauzoleja, ali Njegošev grob nikako, jer se ne podudara ni sa našom vlastitom definicijom da je »mauzolej monumentalna grobnica«. Meštrovićev mauzolej Njegošu bit će mauzolej, ukoliko ga uopće bude, što bi svakako bilo bolje da ga ne bude, jer je jezivo glupav!! I mnogo košta!

MAZZURA, ŠIME

Autor Josip Horvat je brisan.

Jedno glasno ime naše politike, koje traje u prvome planu četrdesetak godina, svedeno na konstatacije, tako da o čovjeku o njegovim govorima, o polemikama (s Miškatovićem), o jeziku, o stilu i o načinu — ništa.

MAŽURANIĆ, ANTUN

I/17–18 Nije važno i da se briše, bez obzira na dopunu da nije prihvatio imenovanje »zbog toga što mu brat Ivan nije bio izabran«, jer kad se već o tome govori onda bi trebalo reći zašto Akademija nije htjela da bira Ivana Mažuranića, a to spada u političko–historijske detalje.

MAŽURANIĆ, IVAN

[...]

VIII/11–17 i VIII/21–25.

Mislim da nije ni logično ni opravdano. Citat iz Franje Markovića govori o tome, da »deturcifikacija« naše književnosti, zapravo nije opravdana, jer da »turstvo« nije pokopano u narodnom životu nego samo u knjizi. Međutim (VIII/23–25 i dalje) tvrdi se da je »turskoj dobi hrvatske knjige smrtni udarac zadao upravo Mažuranić« i t.d. Ja subjektivno u Smail–Agi ne vidim nikakve deturcifikacije. Obratno od toga, to je pravo tursko djelo.

II. Bez zanovijetanja, ali ni ova varijanta br. 2 nije to što bi nam trebalo, ni kako. Međutim, ipak, predlažem neke izmjene.

[...]

III/11–12.

Tvrdimo, expressis verbis »Nadvisivši najvećega i najuglednijega pjesnika Ivana Gundulića«. Netko je dodao »njezina pjesnika«, što se očito odnosi na dubrovačku poeziju.

Zatim III/24–25.

»dok je stručnjake zadivio do te mjere da je bilo izrečeno i mišljenje kako ta dva pjevanja više vrijede od Gundulićevih osamnaest«.

Kakvi su to već stručnjaci bili i koji, koje je Osman zadivio do te mjere i t.d.? Čini mi se da naša tvrdnja (III/11–12), ovom formulacijom (III/24–25) gubi na snazi. Tvrdimo li to zaista mi ili su to izrekli neki »stručnjaci, zadivljeni Osmanom« i t.d.

[...]

»Gotovo da bi se povijest hrvatske nauke o književnosti mogla napisati u odnosu na istraživanje i ocjenjivanje Mažuranićeva djela.«

Predlažem rezolutno da se ovaj testimonium paupertatis »hrvatske nauke o književnosti« briše.

[...]

»Da oblikuje temu koju više nitko ne će oblikovati, uglavnom neponovljiv.« Šta je s ostalom turskom romantikom, u našoj beletriji? Ime im je legija.

Ů Nemamo ideja, nemamo fantazije, nemamo temperamenta, pa čak ni dovoljno znanja ni poznavanja same teme da bismo mogli da progovorimo originalno o pojedinim pojavama kao što je bio Mažuranić. Čisto trbuhozborstvo: »Književni rad Ivana Mažuranića nije obilan, čak ni onda ako ga ograničimo na razdoblje 1835–48, ali je veoma značajan po snazi umjetničke evokacije«.

Čak ni onda ako ga, ili kao što je u originalu bilo »čak i ako ga ograničimo na razdoblje 1835–48 njegov rad nije obilan«, što ne govori savršeno ništa pa ni onda kad je Mažuranić uspio da u ovom razdoblju progovori »punim glasom i sebi svojstvenim zamahom u remek–djelu« itd.

»Gotovo da bi se povijest hrvatske nauke o književnosti mogla napisati u odnosu na istraživanje i ocjenjivanje Mažuranićeva djela«. Bravo! Predlažem odlučno da se ovaj testimonium paupertatis »hrvatske nauke u književnosti« neodgodivo briše.

Smail Aga kod nas »pogiba« kao »neznatan lokalni tiranin« itd. Bez obzira što je Smail Aga poginuo kao »neznatan lokalni tiranin«, za poetsku vrijednost ili intenzitet jedne teme, epske, lirske ili dramatske mislim da je potpuno sporedan društveni rang opjevanog lica bez obzira da li je znatno ili neznatno, lokalno ili nelokalno, jer je kod toga posla važno samo to kako je to lice poetizirano na sceni ili u stihu. Da je Smrt Smail Age djelo »prikaz naše nacionalne problematike sve do kraja Mažuranićeva banovanja« s time se ne bih mogao složiti isto tako da ovu temu koju je oblikovao Mažuranić »nitko neće više oblikovati«, zašto, jer je motiv »uglavnom neponovljiv«? Pitamo se zašto bi taj motiv bio neponovljiv, ili zar je u naletu ili najezdi turske romantične poplave u našoj literaturi bio taj podvig zaista osamljen ili jedinstven?

Do kog stepena su pojmovi o ovoj i o sličnim problematikama potpuno zbrkani vidi se i iz toga kako baratamo citatima iz Franje Markovića. Potpuno mehanički prepisujući taj citat govori o tome da »deturcifikacija« naše književnosti zapravo nije opravdana, jer da »turstvo« nije pokopano u narodnom životu nego samo u knjizi. Međutim odmah nekoliko redaka dalje (VIII/23–25) ovaj isti autor tvrdi da je »turskoj dobi hrvatske knjige smrtni udarac zadao upravo Mažuranić« itd. Tko može da vidi u Smail Agi neke simptome deturcifikacije? Obratno od toga, to je upravo glorifikacija turcifikacije.

Čovjek sa »bakenbartima sivim« ostat će, čini se za uvijek »ban pučanin koji je dao jedno od najznačajnijih djela hrvatske i jugoslavenske književnosti uopće«. Njegova pojava »strši kao neobična«, bio je kao »potomak imućnije seljačke obitelji« koja se »selila iz Splita u Senj a iz Senja u Novi« svršeni student, advokatski koncipijent, advokat, kurator, prokurator i na kraju ban. Sad znamo sve.

MAŽURANIĆ, VLADIMIR

Marko Kostrenčić mu nije sklon i podcjenjuje ga. O »Prinosima« moglo se progovoriti i na drugi način, a II/12 da se »u njegovu radu često osjeća ljubitelj«, Kostrenčić po svoj prilici želi da kaže amateur, jeste konstatacija sa prizvukom zlobe.

MEDULIĆ, ANDRIJA

Nisam nikad bio medulićevac. Nikad nisam volio Medulića, ni Medulićeve ulice, ni Medulićevu kavanu, ni medulićevce, niti Meštrovićevog Medulića. Mislim da bi trebalo prestati gledati na te stvari iz Kukuljevićeve perspektive.

108 redaka da se skrati!

MEDVED, ANTON

(Slodnjak) Irreparable. Šta se dogodilo s tim Medvedom? Najprije je bio kapelan, »koji je težio za umjetničkim iživljavanjem«. I šta je radio težeći za umjetničkim li iživljavanjem? »Zbog književnih nastojanja i nacrta nije se mogao smiriti u skromnim seoskim prilikama«. Šta je radio dalje? »U trajnoj tjeskobi tražio je oslobođenje u vinu, što mu je pribavilo mnogo poteškoća u službi«. Šta je dalje radio? »Obolio je na živcima i želucu« (što je sasvim prirodno, op. gl. red. E.J.), a što je radio dalje? »Ipak se ponovo i brzo duševno i tjelesno oporavljao, dok nije u 41. godini, radi teškog alkoholnog ekscesa jako obolio i naglo umro«. Pa ipak su to bezobrazni vicevi!

II. Sve je isto kao i prije, promijenilo ništ se nije. Vidi napomenu! Sve što je u napomeni navedeno kao nonsens, uglavnom je ostalo.

MEDVEDGRAD

Neka to reducira naša vlastita redakcija na 20 redaka maksimum.

MENCINGER, JANEZ

Kao i kod Medveda, isto. Na kraju, ne treba uopće Slodnjakove tekstove davati na recenziju, štampajmo ih, braćo, točno takve kakvi stižu!

MENČETIĆ–VLAHOVIĆ, ŠIŠMUNDO (ŠIŠKO)

Ne znam kako je ispao da bude Vlahović, a ako je Šišmundo Sigismondo, trebalo bi to i utvrditi egzaktno, da mu damo ime kao što je i zapisano negdje u matičnom listu.

I/2–4

Što znači »u mladosti živio pustopašno«? Što je već moglo da bude to »pustopašno«, ako »dajbudi da ne bje« (A. Schneider) — »prpošno«, što su čestiti dubrovački oci kaznili pedepsom, ako to ne znači da je bio farabut?

»U dvadesetoj godini bio je osuđen zbog nasilja na šest mjeseci zatvora«? Da li je ova vrsta nasilja violatio, to jest silovanje neke djevice, bit će da nije, kad je bio kažnjen samo na šest mjeseci, a ne razumijem, zašto je to tako važno da se ističe u jednoj biografiji, i to još u enciklopediji?

I/23–25 i II/1–2 može se brisati, to je raspra sa Kombolovim mišljenjem, koje isto tako nije naročito briljantno formulirano.

[...]

II/10–25. Petnaest redaka literature o jednom imenu za koje i sami tvrdimo da mu rad nije značajan, da nije nadaren i da je policijski kažnjavan i t.d. Pitamo se kako je mogao biti izabran za kneza, poslije svog tako policijski sumnjivog predživota.

MEŠTROVIĆ, IVAN

(Zdenko Šenoa)

[...]

1b) »Pečalba« (roditelji na pečalbi u Slavoniji).

»Pečalba«, riječ je makedonska, da ne kažem bugarska, ne samo riječ, nego specifikum, jer pečaliti makedonski ili hrvatski nije jedno te isto. U Makedoniji to znači težačiti, a kod nas ražalostiti nekoga. Pečalno — žalosno je, kako se kod nas piše, kad nas razni pečalitelji guraju u pečalbare, kad to bili nismo. Neka se utvrdi, kad se već ističu takvi biografski detalji, da je čovjek rođen u Slavoniji, da je otac Ivana Meštrovića tovario kamen za Đakovo (kao i Kosorov).

Prema tome kad se Meštrović »vraća kao dijete u Dalmatinsku Zagoru« i kad postaje tamo pastir, reci, kamo se je vratio i kod koga je bio pastir. Za koga je on to kao čoban čuvao ovce (kao Giotto)?

[...]

2i) O Meštrovićevom protuaustrijskom stavu »koji s umjetničkog područja prelazi na političko«. Ovako se ne može pisati, prije svega, jer je apstraktno, a zatim i netačno. Iz informativnih razloga treba reći kako je do toga došlo da su hrvatski umjetnici izložili u srpskom paviljonu. Osim toga ne »zacrtava« Meštrovićev protuaustrijski stav »ovo sudjelovanje u srpskom paviljonu u Rimu« ništa, jer je taj protuaustrijski stav već davno zacrtan u samoj koncepciji vidovdanske mistike.

[...]

2j) »Član je Jugoslavenskog Odbora u Londonu« i t.d.

Meštrovićev aktivitet u okviru J.O. jeste poglavlje odvojeno od likovne problematike, to je istina, ali kad je već o tome riječ, neka se isto tako kaže jedanput istina. M. je bio u okviru J.O. potpuno pasivan spram svih »bohemskih ekstravagancija« Frana Supila, veoma realan suradnik radikalije, u gluhonijemoj ulozi čovjeka koji je vezan o srpske dispozicione fondove. Zatim: kada je riječ o reputaciji internacionalno priznatog umjetnika, neka se citira ono što je rekao o njemu Cecil prigodom otvaranja Londonske izložbe. To je dakako u nebo vapijući nonsens, da Cecil tamo ističe Meštrovićev opus kao dokaz rasnog antigermanskog genija, na temelju Meštrovićeve skulpture, koja je stoposto germanska.

3a) Rodinova fraza da je »Meštrović najveći fenomen među kiparima« itd. nije ništa više nego fraza, koja more gallico, za dobro uho zvuči kao kalambur. Ima superlativa koji su uvredljivi kad ih izgovaraju Rodini.

5b) Citat iz Kršnjavoga da se briše, jer to što naš Iso misli da je I.M. »mošt koji mutno kipi a nije staro vino«, to je prije svega glupo. To što Kršnjavome izgleda kao »vrijući mošt« čista je secesionistička deformacija, rogobatna za Kršnjavoga esteticizam. Kršnjavi poriče Meštrovića iz svoje vlastite perspektive, a pomalo i političke, jer je on u ono vrijeme bio poznati frankovački Argus i agent–provokator. [...]

5b) Sve što umijemo da kažemo afirmativno zvuči ovako: »Ova djela otkrivaju Meštrovića kao velikog majstora dlijeta i umjetnika s osjećajem za formu i kiparsku materiju. U njima se reflektira postepeno svladavanje ideološkog balasta« i t.d.

Nije mnogo niti naročito invenciozno, mora se priznati, a osim toga vrvi dvosmislenim i mutnim tvrdnjama koje se ne podudaraju s istinom, već, obratno od toga, zavode u konfuziju sasvim krivim tezama. Jer nije istina, da se u Banoviću Strahinji javljaju neki »skulpturalno autonomni« elementi koji vode u »čistu skulpturu«, niti se u Banoviću Strahinji postepeno svladava »ideološki balast«, jer taj se ideološki balast javlja trajno u Meštrovićevom opusu, pošto predstavlja najosnovnije patetične elemente njegove proročke misije, od koje nije odstupio ni u nacionalnom ni u religioznom smislu do kraja.

[...]

O Meštroviću kao portretistu (8a) isto tako nismo rekli mnogo, to jest mnogo manje od ništa, jer kada je riječ o »iskonskim kiparskim vrednotama’, ti su portreti »uvjetovani unutrašnjim nagnućem i simpatijom kreatora prema prikazanom liku«.

Kako zvuči naša sintetična formula o Meštroviću:

8b) »Čovjek iz Dalmatinske Zagore provlači se kroz cijeli majstorov opus«. Sad znamo sve. Pa kada se taj »Čovjek iz Dalmatinske Zagore« provukao kroz opus, onda se, dakle, kao što vidimo, provukao do zaista »rezbarenih reljefa u toku nekoliko decenija po nekoliko puta«, pobuđujući »dojam treće dimenzije« i to tako da se »očevidno nastojanje majstorovo da u kiparskom materijalu estetizira« jasno vidi — u njegovoj religioznoj tematici.

Ustvari, ne priznajemo mu ništa, jer u sintetičnoj formuli majstorov brio »navodi ga na upornu aktivnost i manuelni rad pravog obrtnika koji potpuno svladava sve teškoće, svoga poziva«. I t.d. i t.d.

Po dužnosti koju vršim, dajem skromnu sugestiju redakciji Likovne enciklopedije, da se ovaj prikaz djela Ivana Meštrovića baci direktno i nepovratno u koš!

(Željko Grum)

[...]

Zatim: zašto se prešućuje izjava Iva Vojnovića u Katalogu zagrebačke izložbe »Nejunačkom vremenu uprkos« (1910), gdje čovjek expressis verbis izjavljuje, a da to »nikada nije demantovano ni sa strane Meštrovića ni njegovih apologeta, da je Ivo Vojnović onaj, koji je njegove »junake« prekrstio u kosovsku družbu. Nema razloga sumnjati u istinitost te izjave. Znači: radi se o dekorativnoj mistifikaciji.

Kad je riječ o rimskoj izložbi (1911), neka se utvrdi historijski da su i on i svi njegovi (Rački i kompanija) bili spremni da idu u Rim kao hrvatski, respektive hrvatsko–ugarski, t. j. austrougarski podanici, a nisu pošli, jer im Madžari nisu dali da izlažu odvojeno u hrvatskom paviljonu. Radikalija je to u tom trenutku spretno iskoristila i tako odoše kao grupa u apologete radikalije, što su do kraja i ostali. A to im se i rentiralo.

Isto tako tema o religioznosti čovjeka. Nitko neće da kaže da se radi o mentalnoj provincijalnoj zaostalosti te njegove »religioznosti«, a o tome je ostavio beskrajno mnogo štampanih dokumenata. Vidi sve njegove natpise o bogu i o metafizičkim problemima! Nikada nije pročitao ni jedne knjige.

[...]

Ů 1. (Šenoa).

»Roditelji na pečalbi u Slavoniji«.

»Pečalba«, riječ je makedonska, da ne kažem »bugarska«, ne samo riječ nego kao specifičan pojam, jer hrvatski pečal i pečaliti znači ne težačiti nego žalovati, biti tužan, jer pečal i ne znači drugo nego korotu. Pečalbariti, pečalba, argatovati — argatluk, raditi za nadnicu, biti nadničar, pak prema tome roditelji I.M. bili su nadničari. Kad se već ističu takvi biografski detalji, da je čovjek rođen u Slavoniji, u Strizivojni–Vrpolju (kao i Kosor), onda bi trebalo objasniti kako se dijete rodilo u Slavoniji, gdje mu je otac klesao ili tovario kamen za đakovačku katedralu. Prema tome kada se I.M. »vraća kao dijete u Dalmatinsku Zagoru u Otavice kao pastir«, trebalo bi na kraju i objasniti čije je on to ovce ili svinje čuvao kao Giotto? Pada nam na um paradoks A.G.M. da je »čuvao svinje — ali ne sa mnom«, kad je već bila riječ o toj legendi da je bio pastir ili čoban. Prema tome kad ga već vraćamo iz Strizivojne u Otavicu da postane tamo čoban ili pastir, a riječ je o detaljima jedne biografije u enciklopediji, trebalo bi da se navede kod koga je on to kao čoban čuvao ovce. Kao pastir i kao toliki drugi pastiri pod Svilajom, dječak je rezbario, a kad se već navode radovi mladića »razbareni u drvu ili mekanom kamenu« neka se nešto i kaže o tim radovima, to više, što neki predmeti tog njegovog umjetničkog rada postoje u Splitu i mislim da se čuvaju u tamošnjoj galeriji. »Rezbario je markantne ličnosti bliže prošlosti«, zaobilazeći ovu temu ne ćemo da navedemo imena tih markantnih ličnosti naše bliže prošlosti, a bili su to ban Jelačić, Strossmayer, Rački, i — Ante Starčević! Starčevićanstvo je onda u Dalmaciji cvjetalo još od Pavlinovićevih dana, i svi su naši dalmatinski korifeji počeli svoju karijeru kao starčevićanci (Supilo — Trumbić, Tresić–Pavičić, pa čak i — Milan Begović).

Bilješka u zadarskom »Narodnom listu«. Enigmatična bilješka koju svi trajno prepisuju još od Stanojevića, a i ja sam je jedanput imao u ruci u prijepisu. Riječ je o citatu zadarskog lista, no bez obzira na konstataciju trebalo bi reći tko je tu bilješku napisao, i o čemu govori. Govori o »nepobitnoj nadarenosti mladića« itd., — »pa je pokrenuta akcija da se pošalje na studije u Zagreb«. Pitamo se tko je pokrenuo tu akciju, kakvi su to bili mecene, a koliko ja pamtim, radilo se o bijedi od milostinje od nekoliko kruna mjesečno. Javlja se kao inicijator te pomoćne akcije Bilinićeva žena. Kad se već spominje da ne ostane anonimna i da se nešto kaže o relaciji Bilinić Meštrović.

Da su »simpatizeri Meštrovićevog talenta bili najvećma građani Drniša«, (radi se po svoj prilici o kolekciji), neka se jedanput ispita kakvi su to i koji građani Drniša bili simpatizeri?

»Zemaljski stipendij Kraljevske zemaljske dalmatinske vlade iznosio je petnaest kruna mjesečno« — crkni magare dok trava naraste. Sa tih svojih petnaest kruna poslije što je uspio da »dođe u dodir s Rendićem«, izvršio je »prodor u bečko društvo«?

»Suradnja s Mirkom Račkim i T. Krizmanom obilježit će markantno razdoblje hrvatske i južnoslavenske umjetnosti«. Kad već spominjem tu i takvu suradnju, treba biti stvarna kad već govorimo o dualu hrvatske i južnoslavenske umjetnosti — trebalo bi i objasniti kakve su to sada dvije umjetnosti — hrvatska i južnoslavenska? Već samim tim što je jedna umjetnost hrvatska, ona htjela to ili ne već je po sebi i južnoslavenska.

»Formiranje likovne grupe Medulić — na ideologiji nacionalne romantike«. Tajanstveno formiranje nečega na ideologiji i to još na ideologiji nacionalne romantike, sa kojom Medulić kao lice i kao umjetnička pojava nije nikada imao nikakve veze, jer je bio kozmopolit stopostotni, venecijanski slikar.

Osim toga, u vrijeme kad se formira »Medulić«, cvjetalo je na našem terenu nekoliko nacionalnih romantičara, pak bi prema tome trebalo odrediti o kome je riječ. Ova »nacionalna romantika«, o genezi tih nacionalnoromantičnih ideologija početkom ovoga stoljeća (a Meštrovićeva simbolika nesumnjivo je vezana o te idejne ili političke koncepcije) trebalo bi progovoriti stvarno ili ništa.

»Botić 1905 prvi je od darova majstorovih svojoj zemlji«. Stvarno, ovaj Botić jedan je od prvih autoportreta majstorovih, bez obzira koju ličnost prikazuje, jer i Botić, i ovaj Medulić pred Umjetničkim paviljonom u Zagrebu i Grgur Ninski i Berislavić, nekoliko varijanata Kristove pojave, sve do Njegoša sve su to zapravo autoportreti Ivana Meštrovića, a što se opet majstorovih darova »svojoj zemlji tiče«, o tome bi se dalo napisati čitavo jedno poglavlje, ali nikako patetično, a ova vrsta teme za našu enciklopediju je potpuno sporedna.

»Boravak u Parizu 1907–09 inspiriran je radovima A. Rodina i A. Bourdelle–a i drugovanjem s njima«. Kako može boravak u bilo kom gradu biti inspiriran drugovanjem, pa bila ta lica i Rodin ili Bourdelle? Prije svega, nije tačno da se I.M. inspirirao Rodinom tek u Parizu, jer on se Rodinom inspirirao već u Beču, pošto je dobar dio Secesije bečke bio isto tako inspiriran Rodinom.

O koncepciji Vidovdanskog Hrama i o tome kako je došlo do »osnovne koncepcije toga hrama« rečeno je sve što treba da se kaže već u mome eseju o Ivanu Meštroviću: »Ivan Meštrović vjeruje u boga« (Književnik, 1928). Vidi tamo citirani tekst Iva Vojnovića iz predgovora kataloga Zagrebačke izložbe »Nejunačkom vremenu uprkos«, 1910. Tamo je rečeno, naime, da je čitava galerija kipova iz ciklusa vidovdanskog bila već izložena na Meštrovićevoj bečkoj izložbi, koju je priredio još kao đak bečke Akademije umjetnosti, a svi ti »junaci« i sve te »udovice«, kao što se iz kataloga te izložbe vidi, tamo su bili eksponirani pod simboličnim naslovima »Udovica«, »Udovice«, »Lik ratnika« itd. Ivan Meštrović ih je pod sugestijom Iva Vojnovića i njegove »Majke Jugovića« prekrstio za zagrebačku izložbu u »Vidovdanske simbole«, što je, uostalom, bilo njegovo autorsko pravo, ali se time ipak dokazuje genetički, da nisu bili zamišljeni kao vidovdanski simboli. Sve se to dovodi u vezu sa »Meštrovićevim protuaustrijskim stavom, koji s umjetničkog područja prelazi na političko«. Taj stav kao umjetnički stav bio je kao što se vidi iz kataloga prve njegove izložbe potpuno apolitički, a ovako se površno i apstraktno ne bi trebalo pisati, jer se time vrši namjerna ili nenamjerna dezinformacija. Iz motiva trebalo bi objasniti kako je došlo do toga da su hrvatski umjetnici (Medulićeva grupa) izložili u srpskom paviljonu. Nije bila njihova namjera da demonstriraju apriori antiaustrijski, ali kad im madžarska vlada nije dopustila da izlažu u Rimu kao samostalna hrvatska grupa, a kad im je srpska vlada stavila svoj paviljon na raspoloženje, oni su se kao artisti odlučili za srpski paviljon, što je bilo samo po sebi logično. Taj »Meštrovićev protuaustrijski stav« ili »ovo sudjelovanje u srpskom paviljonu u Rimu« ne »zacrtava pod bogom ništa, jer taj protuaustrijski stav sa čitavim balastom vidovdanske mistike predstavlja jednu artističku improvizaciju, koja će tek sticajem okolnosti godinu dana kasnije 1912, u vezi sa srbijanskim pobjedama u turskom ratu, poprimiti oblik vidovdanskomistične, proročke vidovitosti.

Još jedamput o tzv. »drugovanju s Rodinom«. Po čemu se ovo »drugovanje« može dokumentirati? Neka se jedanput utvrde fakta.

»Meštrovićev aktivitet u okviru »Jugoslavenskog odbora u Londonu« poglavlje je odvojeno od likovne problematike to je istina, ali kad je već o tome riječ, neka se isto tako jednoga dana progovori istina o tom aktivitetu. Meštrović je u okviru J.O. bio potpuno pasivan spram svih »bohemskih ekstravagancija« Frana Supila, veoma realan suradnik Radikalije, pod ličnim protektoratom Bajinim, u gluhonijemoj ulozi statista, koji je materijalno vezan o srpske dispozicione fondove, jer su upravo ti fondovi jedini garant njegove takozvane materijalne nezavisnosti. Isto tako je otvoreno pitanje ugleda Meštrovićevog kao »internacionalno priznatog umjetnika«, a i o tome bi trebalo progovoriti. Uzdignut još iz secesionističkih bečkih vremena, a naročito poslije svog artističkog uspjeha u Rimu 1911, što se njegovog »internacionalnog priznanja« tiče, ono je trajno podvojeno politički i artistički. Neka se citira govor Cecilov prigodom otvaranja londonske izložbe, kad Cecil tvrdi da će Velika Britanija respektive engleska Imperija priznati Njemačkoj pravo na politički dijalog onog trenutka, kad se u okviru njemačkog naroda bude rodio takav genije kao što je Ivan Meštrović. To je dakako u nebo vapijući nonsens kad Cecil ističe Meštrovićevo djelo za dokaz rasnog antigermanskog genija na temelju Meštrovićeve skulpture, koja je nastala u okviru bečke Secesije, što ne znači da je zato manje vrijedna, jer i bečka Secesija bila je kosmopolitska pojava, a Meštrović je bio i ostao njeno najveće ime do dana današnjega.

Uvijek u sjeni svoje politike, srpski etatističke, M. nije imao nikakvih artističkih šansa u Parizu i njegova kolektivna izložba u Parizu baš je iz tih razloga, mora se naglasiti, naišla na potpuno nerazumijevanje i potcjenjivanje. M. kao artistička pojava, izmjerena mjerilom evropske i međunarodne skulpture svoga vremena u svakome slučaju predstavlja datume koje mu francuska kritika nije priznala. Paralela Meštrović — Bourdelle ne bi ispala na štetu Meštrovićevu.

Rodinova fraza da je »Meštrović najveći fenomen među kiparima« itd., ne zvuči ništa uvjerljivije nego najobičnija francuska fraza koja — more gallico — za dobro uho zvuči kao kalambur. [...] Mišljenje A.G.M. i njegova ocjena Meštrovićeve skulpture je provincijalno ignorantska. Za Matošev likovni ukus (koji nije bio naročito razvijen) Frangeš predstavlja na primjer visoku mjeru, a da mi danas u E.J. citiramo Kršnjavoga, što je naš Iso mislio da je Meštrović »mošt koji mutno kipi a nije staro vino«, to je prije svega provincijalno bijedno, jer to što starome Isi izgleda kao »vrijući mošt«, secesionistička je fermentacija, rogobatna za Kršnjavoga esteticizam. Kršnjavi poriče Meštrovića iz svoje pomalo i političke perspektive, jer on je u ono vrijeme bio poznati frankovački politički agentprovokator, poznat po zlu kao Argus u sjeni Jozue Franka. A naša mudra konstatacija da je »M. u svom kasnijem razvoju opravdao predviđanja ovog autokrata umjetnosti« ne zvuči pretjerano inteligentno, jer upravo ono što Kršnjavi negira, predstavlja Meštrovićev najviši uspon, i prema tome nije bilo potrebno da Meštrović »svojim kasnijim razvojem« bilo što opravdava.

Što se tiše pozitivne ocjene Meštrovićeve umjetničke pojave u okviru našeg prikaza, ni mi nismo ispekli nikakav naročito originalan kolač, jer i iz naše ocjene progovara sordinantno doduše, rezervisani prizvuk negodovanja.

»Iako su radovi toga razdoblja pripisivani utjecaju arhajske grčke plastike, imitaciji egipatskog stila poradi višekratnog paralelnog ponavljanja isti konture u plitkom reljefu, pa i survivalom reljefne plastike starohrvatske umjetnosti — ipak je u svim tim radovima duboko ukorijenjeno secesionističko izražavanje«.

Što tu ima da se razumije?

»Iako su radovi pripisivani utjecaju grčke plastike i egipatskog stila«, pitamo se zbog čega — iako, »poradi višekratnog ponavljanja iste konture u plitkom reljefu«, i poslije ovog obrazloženja ostaje nejasno što smo htjeli da kažemo. Citiramo dalje: »pa i survivalom reljefne plastike starohrvatske umjetnosti — ipak je — to izražavanje secesionističko«.

Kakav je to »survival reljefne plastike«, koja su to »višekratna ponavljanja iste konture u plitkom reljefu«??

Pitamo se kako ova definicija može da objasni čovjeku, što se ove teme tiče, o čemu se radi, kad nitko ne može da ima o svemu nikakve pravilne asocijacije?

»Utjecaj koji se pripisuje Rodinu i njegovu dodiru s mladim hrvatskim umjetnikom«, »odrazuje se donekle u izboru tematike«! Koja je to tematika Meštrovićeva koja bi se mogla pripisati ličnom kontaktu Meštrovićevom sa Rodinom? Što se tiče same skulptorske fakture, načina modelacije itd. to je kod Meštrovića još uvijek bečka rutina, više–manje školska imitacija.

Svim našim tekstovima prevladava falsifikat legende o Vidovdanskom hramu. Upravo na ovom mjestu, izdvojen iz konteksta rogobatno djeluje citat M.K. da je Meštrović »doista udivljenja vrijednom gestom proroka« itd. »stvorio jedno remek djelo«, kada je ona fraza M.K. o doista udivljenja vrijednoj gesti proroka htjela da zvuči ironično.

Jedanput za uvijek trebalo bi konačno prikazati genezu ove nesretne vidovdanske ideje na temelju citata meritornih kao svjedočanstava, jer ovaj citat na ovome mjestu zvuči patetično, afirmativno, citiran kao fragmenat iz konteksta, gdje je upotrebljen kao sarkazam s očitom tendencom negacije.

Oduvijek su svi naši apologetski tekstovi o Meštrovićevom djelu, i onda kada nastoje da budu afirmativni i polupijani zapravo apstraktni i mračni, to jest nejasni: »Ova djela otkrivaju Meštrovića kao velikog majstora dlijeta i umjetnika s osjećajem za formu i kiparsku materiju. U njima se reflektira postepeno svladavanje ideološkog balasta«. Ideološkog balasta I. Meštrović nikad se nije oslobodio ni u nacionalno propagandističkom ni u tzv. religiozno–kontemplativnom smislu. Ovakve fraze nisu naročito invenciozne. One vrve dvosmislenim i mutnim tvrdnjama koje se ne podudaraju s istinom i tako, obratno od toga da bi bile afirmativne, one samo povećavaju zbrku mnogobrojnim krivim tezama. Jer nije istina da se u Banoviću Strahinji javljaju neki »skulpturalno autonomni elementi koji vode u čistu skulpturu«, niti se u Banović Strahinji postepeno svladava »ideološki balast«, jer taj se balast javlja u Meštrovićevom opusu trajno, pošto predstavlja najosnovniju patetiku njegovih proročkih misija od kojih nikada nije odstupio.

Po treći ili po četvrti puta u našem se prikazu ističe Meštrovićevo drugovanje s A. Rodinom, koje da je »učvrstilo majstorov ugled«. Po čemu se to vidi? Neka se pregleda francuska štampa o Meštrovićevom djelu od 1919–25 pak će se pokazati kako u Parizu nikakvo drugovanje s Rodinom nije »utvrdilo majstorov ugled«, nego obratno, jer je francuska štampa za račun I. Meštrovića ostala trajno nepravedna, pristrana i sitničava i u ocjeni njegovih pozitivnih strana. Da je »Meštrovićev opus bio krivo shvaćen i prikazivan« i to trajno, sve do dana današnjega, to se naročito uvjerljivo razabira i iz ovoga prikaza.

Ne može se u okviru jednog enciklopedijskog prikaza govoriti neodređeno prikazujući »period emigracije za Prvog svjetskog rata s nekoliko uspjelih izložaba«, jer ta serija od »nekoliko uspjelih izložaba« znači veoma važne datume u njegovoj karijeri i one bi trebale biti ovdje fiksirane, koje su to izložbe bile kada i gdje.

Prelazeći na »sakralnu tematiku« evo kako je karakteriziramo: »Izdužene figure, kod kojih je naglašena dramatike i izražajnost te pristupanje još jačoj stilizaciji i svođenju na osnovne oblike, nije jasno, dakako, ali je, prema tome da se eufemistički izrazim u stilu naše pisanije, mutno, a pitamo se šta smo zapravo rekli o I.M. kao umjetniku koji obrađuje sakralnu tematiku.

Kada je riječ o Meštrovićevim spomenicima naša ocjena je beskompromisno negativna: ta se rješenja svojom glomaznošću i naglašenom stilizacijom i pretjerano akcentuiranim detaljima nameću ambijentima, te već svojim formatom nadglašuju skromnije razmjere javne skulpture naših gradova«. Pitamo se šta se zbiva ovim »nadglasavanjem«? »Upravo svakodnevna prisutnost većim dijelom kipova — kolosa izazvala je polarizaciju stava javnosti pro i kontra Meštrović«.

O M. kao portretistu rekli smo manje od ništa, jer kada je riječ o »iskonskim kiparskim vrednotama« njegovi portreti uvjetovani su »unutrašnjim nagnućem i simpatijom kreatora prema prikazanom liku«.

Sintetična formula Meštrovićeve pojave u našoj enciklopediji glasi: »Čovjek iz Dalmatinske zagore provlači se kroz cijeli majstorov opus«. Sad znamo sve. Pa kada se ovaj »čovjek iz Dalmatinske Zagore« — provukao kroz opus, onda se, dakle, kao što vidimo, »provukao« do — »rezbarenih reljefa u tolu nekoliko decenija po nekoliko puta«, pobuđujući »dojam treće dimenzije« i to tako da se »očevidno nastojanje majstorovo da u kiparskom materijalu estetizira« jasno vidi u »njegovoj religioznoj tematici«.

Bez obzira što je naša formula sama po sebi negativna, mi mu povrh svega ne priznajemo baš ništa, jer u sintetičnoj formuli majstorov »Brio« navodi ga na upornu aktivnost i manuelni rad pravog obrtnika koji potpuno svladava sve teškoće svoga poziva« itd. itd.

Po dužnosti koju vršim, dajem skromnu sugestiju redakciji L.E. da se ovaj prikaz djela I.M. baci direktno i nepovratno u koš.

Ů 2. (Zdenko Šenoa)

1a) South Bend, ili Band??

1b) »Pečalba« (roditelji na pečalbi u Slavoniji).

»Pečalba«, riječ je makedonska, da ne kažem bugarska, ne samo riječ, nego specifikum, jer pečaliti makedonski ili hrvatski nije jedno te isto. U Makedoniji to znači težačiti, a kod nas ražalostiti nekoga. Pečalno — žalosno je, kako se kod nas piše, kad nas razni pečalitelji guraju u pečalbare, kad to bili nismo. Neka se utvrdi, kad se već ističu takvi biografski detalji, da je čovjek rođen u Slavoniji, da je otac Ivana Meštrovića tovario kamen za Đakovo (kao i Kosorov).

Prema tome kad se Meštrović »vraća kao dijete u Dalmatinsku Zagoru« i kad postaje tamo pastir, reci, kamo se je vratio i kod koga je bio pastir. Za koga je on to kao čoban čuvao ovce (kao Giotto)?

1b) Kad se već navode radovi mladića »rezbareni u drvu ili mekanom kamenu«, neka se i kaže što predstavljaju. Zašto opisno »markantne ličnosti bliže prošlosti« kad su to bili ban Jelačić, Franjo Rački i Strossmayer?

1c) Bilješka u zadarskom »Narodnom listu«. Enigmatična bilješka i svi je trajno prepisujete iz Stanojevića. Ili da se kaže o čemu se radi u toj bilješci, što je tamo rečeno i tko ju je napisao. Osim toga jedinim vrelom njegovih inspiracija je Kačićeva »Pismarica«.

1e) »Nepobitna nadarenost mladića i t.d. — pa je pokrenuta akcija da se pošalje na studije u Zagreb«. Tko je pokrenuo tu akciju? Kakvi su to bili mecene, radilo se o prosjačkim milostinjama od nekoliko kruna?

1g) Bilinićeva žena?? Neka ne ostane anonimna, kad se već spominje.

1h) »Dolazi u dodir s Rendićem«?? Što to znači »doći u dodir«?

1i) »Simpatizeri«, »najvećma građani Drniša«. Kakvi su to građani?

2a) »Zemaljski stipendij«. Kakav? To je bio stipendij Kraljevske zemaljske dalmatinske vlade. To su bili stipendiji po 15 kruna mjesečno.

2b) »Prodor u bečko društvo«?? Što to ima da znači?

2c) »Suradnja s M. Račkim i T. Krizmanom obilježit će markantno razdoblje u razvoju hrv. i južnoslav. umjetnosti«. Koja i kakva suradnja? Kad se već spominje takva suradnja, treba biti konkretan. »Hrvatska i južnoslavenska umjetnost«?? Kakve su to dvije umjetnosti?

2e) »Formiranje likovne grupe »Medulić«, na ideologiji nacionalne romantike«?? Tajanstveno formiranje nečega na ideologiji i to još na ideologiji nacionalne romantike.

2f) Botić 1905, »to je prvi od darova majstorovih svojoj zemlji«. O tim darovima majstorovim svojoj zemlji dalo bi se napisati čitavo jedno poglavlje, a svakako ovaj patos je suvišan.

2g) »Boravak u Parizu 1907–09 inspiriran je radovima A. Rodina i A. Bourdellea i drugovanjem s njima«. Tko nema uveta, nema ni sluha. Kako može boravak u bilo kom gradu biti inspiriran drugovanjem — s njima, t.j. sa A.R. i A.B.? Prije svega nije tačno da se M. inspirirao Rodinom tek u Parizu, jer on se Rodinom inspirirao već prije pet godina u Beču, pošto je dobar dio Secesije bečke bio isto tako inspiriran Rodinom.

2h) Kako je došlo do Vidovdanskog Hrama, t.j. do osnovne koncepcije toga hrama, o tome je rečeno sve već u mome eseju o I.M. Vidi tekst Iva Vojnovića u predgovoru Kataloga zagrebačke izložbe »Nejunačkom vremenu uprkos« 1910!

Jedino što se moglo metodički učiniti jeste, da se kronološkim redom popišu i citiraju sve izložbe Ivana Meštrovića od Beča, pa do Zagreba, do Rima itd.

2i) O Meštrovićevom protuaustrijskom stavu »koji s umjetničkog područja prelazi na političko«. Ovako se ne može pisati, prije svega, jer je apstraktno, a zatim i netačno. Iz informativnih razloga treba reći kako je do toga došlo da su hrvatski umjetnici izložili u srpskom paviljonu. Osim toga ne »zacrtava« Meštrovićev protuaustrijski stav »ovo sudjelovanje u srpskom paviljonu u Rimu« ništa, jer je taj protuaustrijski stav već davno zacrtan u samoj koncepciji vidovdanske mistike.

Još jedanput o Rodinu i o tom tzv. »drugovanju« s Rodinom. Po čemu se to »drugovanje« može dokumentirati? Neka se jedanput utvrde fakta.

2j) »Član je Jugoslavenskog Odbora u Londonu« i t.d.

Meštrovićev aktivitet u okviru J.O. jeste poglavlje odvojeno od likovne problematike, to je istina, ali kad je već o tome riječ, neka se isto tako kaže jedanput istina. M. je bio u okviru J.O. potpuno pasivan spram svih »bohemskih ekstravagancija« Frana Supila, veoma realan suradnik radikalije, u gluhonijemoj ulozi čovjeka koji je vezan o srpske dispozicione fondove. Zatim: kada je riječ o reputaciji internacionalno priznatog umjetnika, neka se citira ono što je rekao o njemu Cecil prigodom otvaranja Londonske izložbe. To je dakako u nebo vapijući nonsens, da Cecil tamo ističe Meštrovićev opus kao dokaz rasnog antigermanskog genija, na temelju Meštrovićeve skulpture, koja je stoposto germanska.

3a) Rodinova fraza da je »Meštrović najveći fenomen među kiparima« itd. nije ništa više nego graza, koja — more gallico, za dobro uho zvuči kao kalambur. Ima superlativa, koji su uvredljivi kad ih izgovaraju Rodini.

3b) Citat iz Kršnjavoga da se briše, jer to što naš Iso misli da je I.M. »mošt koji mutno kipi a nije staro vino«, to je prije svega glupo. To što Kršnjavome izgleda kao »vrijući mošt«, čista je secesionistička deformacija, rogobatna za Kršnjavoga esteticizam. Kršnjavi poriče Meštrovića iz svoje vlastite perspektive, a pomalo i političke, jer je on u ono vrijeme bio poznati frankovački Argus i agent–provokator. A naša mudra konstatacija pod 4b da je »M. u svom kasnijem razvoju opravdao predviđanja ovog autokrata umjetnosti«, u ovom slučaju ne zvuči pretjerano inteligentno.

Što smo mi zapravo rekli pozitivno o Meštrovićevoj umjetničkoj pojavi u okviru ovog našeg prikaza?

4c) »Iako su radovi toga razdoblja pripisivani utjecaju arhajske grčke plastike, imitaciji egipatskog stila poradi višekratnog paralelnog ponavljanja iste konture u plitkom reljefu, pa i survivalom reljefne plastike starohrv. umjetnosti — ipak je u svim tim radovima duboko ukorijenjeno secesionistiško izražavanje«.

Ne razumijem ni riječi.

»Iako su radovi pripisivani utjecaju grčke plastike i egipatskog stila« — zbog čega — »poradi višekratnog paralelnog ponavljanja iste konture u plitkom reljefu«?? Savršeno nejasno, rečenica slijedi dalje, citiram: »pa i survivalom reljefne plastike starohrv. umjetnosti — ipak je — to izražavanje secesionističko«. Kakav je to survival reljefne plastike i koja su to višekratna ponavljanja iste konture u plitkom reljefu?? Neka to razumije tko umije, a ja ne razumijem. I pitam se kako to može da zvuči u glavi čovjeka, koji što se ovih tema tiče, nema o njima baš nikakvih asocijacija?

4d) »Utjecaj koji se pripisuje Rodinu i njegovu dodiru s mladim hrvatskim umjetnikom«??

Utjecaj koji se pripisuje Rodinu i njegovu dodiru — odrazuje se donekle u izboru tematike! Nije tako! Ne pripisuje se utjecaj po izboru tematike, nego po svemu, i po fakturi, i po modelaciji, i po imitaciji, dakle po svemu.

4e) Priča o Vidovdanskom Hramu je isto tako apstraktna, a naročito pak rogobatno djeluje onaj citat M.K. da je Meštrović »doista udivljenja vrijednom gestom proroka« i t.d.

Trebalo bi konačno jedanput i definitivno prikazati genezu te vidovdanske ideje i citirati sve što je o tome meritorno rečeno, jer ovaj citat na ovome mjestu zvuči u svakom slučaju patetično afirmativno, citiran kao fragmenat iz konteksta, gdje je upotrebljen kao sarkazam s očitom tendencom negacije.

5a) Tko je (M.)?? koji se citira o Kosovskoj bitci?

5b) Sve što umijemo da kažemo afirmativno zvuči ovako:

»Ova djela otkrivaju Meštrovića kao velikog majstora dlijeta i umjetnika s osjećajem za formu i kiparsku materiju. U njima se reflektira postepeno svladavanje ideološkog balasta« i t.d.

Nije mnogo niti naročito invenciozno, mora se priznati, a osim toga vrvi dvosmislenim i mutnim tvrdnjama koje se ne podudaraju s istinom, već, obratno od toga, zavode u konfuziju sasvim krivim tezama. Jer nije istina, da se u Banoviću Strahinji javljaju neki »skulpturalno autonomni« elementi koji vode u »čistu skulpturu«, niti se u Banoviću Strahinji postepeno svladava »ideološki balast«, jer taj se ideološki balast javlja trajno u Meštrovićevom opusu, pošto predstavlja najosnovnije patetične elemente njegove proročke misije, od koje nije odstupio ni u nacionalnom ni u religioznom smislu do kraja.

5c) Ponovno se već po treći ili četvrti puta ističe Meštrovićevo drugovanje »s A. Rodinom«, koje da je učvrstilo majstorov ugled. Šta je to učvrstilo majstorov ugled? Po čemu se to vidi? Neka se pregleda francuska štampa o Meštrovićevom opusu od 1919 do 1925, pak će se pokazati da ništa tamo nije utvrdilo nikakav »majstorov ugled«, jer je francuska štampa za račun Ivana Meštrovića ostala trajno nepravedna spram njegovih pozitivnih strana, pristrana i uskogrudna.

6a) Da je »Meštrovićev opus bio krivo shvaćen i prikazivan« i to trajno, sve do dana današnjega, to se naročito plastično vidi i iz ovoga prikaza.

6b) Ne može se u okviru jednog enciklopedijskog prikaza govoriti tako neodređeno, kad se prikazuje »period emigracije za Prvog svjetskog rata s nekoliko uspjelih izložaba«, jer tih »nekoliko uspjelih izložaba« znače veoma važne datume u njegovoj karijeri i treba da se ovdje fiksiraju, koje su to izložbe bile i gdje.

Prelazeći na »sakralnu tematiku« evo kako je karakteriziramo:

6c) »Izdužene figure, kod kojih je naglašena dramatika i izražajnost, te pristupanje još jačoj stilizaciji i svođenju na osnovne oblike«. Non capisco niente! Jer ovaj izraz »izduženih figura, kod kojih je naglašena izražajnost« i t.d. nije jasno, dakako, ali je, prema tome, da se eufemistički izrazim, u stilu ove pisanije, mutno, a pitamo se šta smo zapravo rekli o tome kiparu kao o umjetniku i kao ideologu?

6d) Što je to »kapela Kaštelata u Splitu«?

7a) Kada je riječ o njegovim spomenicima »ta se rješenja svojom glomaznošću, naglašenom stilizacijom i pretjerano akcentuiranim detaljima nameću ambijentima, te već svojim formatom naglašuju skromnije razmjere javne skulpture naših gradova«. I što se sada dogodilo ovim »nadglašavanjem«? »Upravo svakodnevna prisutnost većim dijelom kipova–kolosa izazvala je polarizaciju stava javnosti pro i kontra Meštrović«??

O Meštroviću kao portretistu (8a) isto tako nismo rekli mnogo, to jest mnogo manje od ništa, jer kada je riječ o »iskonskim kiparskim vrednotama«, ti su portreti »uvjetovani unutrašnjim nagnućem i simpatijom kreatora prema prikazanom liku«.

Kako zvuči naša sintetična formula o Meštroviću:

8b) »Čovjek iz Dalmatinske Zagore provlači se kroz cijeli majstorov opus«. Sad znamo sve. Pa kada se taj »Čovjek iz Dalmatinske Zagore« provukao kroz opus, onda se, dakle, kao što vidimo, provukao do zaista »rezbarenih reljefa u toku nekoliko decenija po nekoliko puta«, pobuđujući »dojam treće dimenzije« i to tako da se »očevidno nastojanje majstorovo da u kiparskom materijalu estetizira« jasno vidi — u njegovoj religioznoj tematici.

Ustvari, ne priznajemo mu ništa, jer u sintetičnoj formuli majstorov brio »navodi ga na upornu aktivnost i manuelni rad pravog obrtnika koji potpuno svladava sve teškoće, svoga poziva«. I t.d. i t.d.

Po dužnosti koju vršim, dajem skromnu sugestiju redakciji Likovne enciklopedije, da se ovaj prikaz djela Ivana Meštrovića baci direktno i nepovratno u koš!

Ů 3. Željko Grum:

I/1–5. Biografija. Treba proširiti do egzaktnih podataka, kronološki, od Splita do Beča, tako kako je stvar tekla.

O uticaju Secesije vidi esej M.K. Ništa se tu pametnije i egzaktnije ne može reći, i prosto ne razumijem zašto se ove teze tako sistematski ustrajno i tvrdoglavo zaobilaze? Sve ovo šta ovi pričaju i u ELU i u EJ, jeste šućmućpaprolij, svekoješta. Treba progovoriti konačno egzaktno.

Zatim: zašto se prešućuje izjava Iva Vojnovića u Katalogu zagrebačke izložbe »Nejunačkom vremenu uprkos« (1910), gdje čovjek expressis verbis izjavljuje, a da to nikada nije demantovano ni sa strane Meštrovića ni njegovih apologeta, da je Ivo Vojnović onaj, koji je njegove »junake« prekrstio u kosovsku družbu. Nema razloga sumnjati u istinitost te izjave. Znači: radi se o dekorativnoj mistifikaciji.

Kad je riječ o rimskoj izložbi (1911), neka se utvrdi historijski da su i on i svi njegovi (Rački i kompanija) bili spremni da idu u Rim kao hrvatski, respektive hrvatsko–ugarski, tj. austrougarski podanici, a nisu pošli, jer im Madžari nisu dali da izlažu odvojeno u hrvatskom paviljonu. Radikalija je to u tom trenutku spretno iskoristila i tako odoše kao grupa u apologete radikalije, što su do kraja i ostali. A to im se i rentiralo.

Isto tako tema o religioznosti čovjeka. Nitko neće da kaže da se radi o mentalnoj provincijalnoj zaostalosti te njegove »religioznosti«, a o tome je ostavio beskrajno mnogo štampanih dokumenata. Vidi sve njegove natpise o bogu i o metafizičkim problemima! Nikada nije pročitao ni jedne knjige. Što znače periode kod Gruma o decenijima? »Početkom drugog decenija« ili »krajem drugog decenija« ili »treći decenij« ili »krajem trećeg decenija«.

IX/14.

»U vrijeme kad je Meštrović uplovio u vode klasike«, primjeri ove »mirne egzistencije forme u prostoru (u vodama klasike) jesu Marulić, Grgur i J.J.S.« Po čemu bi to bili primjeri klasične skulpture?

MIHAILOVIĆ, DRAGOLJUB (DRAŽA)

I/1.

Da se provjeri i navede rod oružja. »Pukovnik u vojsci predratne Jugoslavije«. Kakva je to vojska? On je vjerojatno bio oficir i u kraljevskoj srpskoj vojsci.

I/3–8.

Trebalo bi sve prestilizovati. »Za ustanka 1941 organizator i komandant četničkih odreda«. Kakvog, kojeg, kada i gdje? Tako je stilizovano kao da su četnički odredi digli ustanak. Slijedeća formulacija u potpunoj kontradikciji sa gornjom tvrdnjom: »Odlučan protivnik borbe protiv okupatora« i t.d.

I/9–21 da se reducira na fakta.

MIHALOVIĆ, ANTUN

Može se brisati. Posljednji hrvatski ban žalosne uspomene. Čuveni radikal, rojalista, kerestinački vlastelin, protivu koga su seljaci digli ustanak 1936, i pobili nekoliko četnika u Kerestincu.

MILČINSKI, FRAN

Trebalo bi sa ljubljanskom redakcijom principijelno riješiti to pitanje Slodnjakove suradnje. Dogovaramo se već godinama. Trebalo bi im objasniti kako se Slodnjakovi tekstovi ne mogu imprimirati, premda ih M.U. prevodi, redigira i imprimira, no uprkos tome stvar nema nikakve forme, a ni sadržaja. Sve je to izgovoreno na način više–manje jeziv, na način, koji se u vrijeme jarmekovštine zvao »uhodrapateljnoje, umobolnoje nagvaždanje«. Pokušao sam da redigiram poslije M.U. ali ne ide. »Ni ovako ni onako«. Jer pitamo se što da se radi s ovom vrstom prikaza? Citiram:

»U djelima o odraslim osnov je njegova humora neka vrst osjećajnog pesimizma, dok je u spisima za omladinu elegični optimist. Zato je njegov humor uglavnom blag i samilostan, iako je u svojoj biti blizu pesimizmu.«

Neka se to usporedi s originalom, taj original je isto tako, da ne kažem drugo, reći ću blesav. Šta znači »osnova njegovega humorja v delim o odraslih je bil nekak sočutni pesimizem, med tem to je v spisi za mladino nekak elegični optimisti.« To bi ljubljanska redakcija i sama trebala da procijeni kao glupost, jer autor dalje motivira zašto je to tako: »Zato je njegov humor v glavnom blagodušen ih spravljiv, če tudi je v svojem bivstvu blizu pesimizma«. Neprevedivo, jer »v glavnom blagodušen in spravljiv« M.U. je preveo »humor uglavnom blag i samilostan« i t.d. Čisti besmisao. Neka se vrati redakciji, da vidimo šta će nam odgovoriti.

MILETIĆ, SVETOZAR

Ů Odmah na početku, kao po pravilu, jedan od glavnih zgoditaka: »Prvi od sedmoro dece siromašnog čizmara«, bez obzira na to što ova sentimentalna priča počinje tonom najbanalnijih noveleta iz prve polovine prošloga stoljeća, ako već siromašni čizmar ima sedmero djece, onda je prvo dijete srednjeg roda.

Ova siromašna djeca siromašnih čizmara u svim našim biografijama žive od nekih imaginarnih »dobrotvora«, međutim nikad ne navodimo stvarno ukoliko su ti dobrotvori zaista nešto dobrotvorili? Da se Miletić »oslobodio jednog bremena«, to je, proizvoljna tvrdnja kad se ne govori o kvalitetu, ni o sadržaju, ni o smislu tog »bremena«, a bit će da se podrazumijeva da je to »breme« — političko.

Budimo konkretni. Mjesto našeg blijedog opisnog načina, to ponavljam od prvoga dana kako se bavimo tim poslom, mnogo je bolje naše teze ilustrirati originalnim citatima i tekstovima (u ovom slučaju samoga Miletića), jer upravo on je o svim tim otvorenim političkim pitanjima govorio mnogo stvarnije, sa nerazmjerno mnogo više ideja od ovog našeg ustrajnog filatelističkog lijepljenja apstraktnih vigneta koje trajno zvuči kao bombast.

Postupamo, da ne kažem rukujemo, sa zapadnoevropskim pojmovima kao što je na primjer »liberalna buržoazija« potpuno nestvarno i površno, jer na primjer po tekstu našega prikaza slijedi da su se formirala dva tabora ove »liberalne buržoazije«, i to, jedan, sastavljen od crkvenih magnata, veleposjednika, oficira i birokracije, a drugi od seljaka i od omladine. Misli se po svoj prilici na diferencijaciju takozvanog »javnog mišljenja« onog društvenog medija u okviru koga je Miletiću bilo suđeno da djeluje, ali nikako se ne možemo složiti sa tvrdnjom da bi crkveni magnati, veleposjednici, oficiri pa čak i birokracija (i to ona varmedžijska, madžarska, ultrareakcionarna) mogla da se svrsta pod pojam »liberalne buržoazije«. Seljaci i omladina dakako da to nisu.

Nikad i ni u kom prikazu nismo konkretni: »Madžarska vlada baca Miletića u tamnicu« itd., a samo je po sebi jasno da se ne može preko toga fakta preći frazom, jer ovdje i na ovome mjestu treba da se kaže koji su bili motivi tog političkog nasilja.

Sve naše političke diskusije svodimo uvijek na lične, takozvane personalne odnose pojedinaca. Tako na primjer, ovdje se kampanja »protivu Germana Anđelića« svodi na kampanju protivu tog Anđelića, a to nisu bili Miletićevi individualno upereni napadi na ličnost Anđelićevu nego načelna diskusija protivu administratora Karlovačke patrijaršije, i to ne treba danas da se retušira niti da se zaobilazi, jer je Karlovačka patrijaršija bila stopostotni negator svih Miletićevih koncepcija.

Jasna je stvar, dok je čovjek ležao u zatvoru da je jedan dobar dio njegove vlastite stranke (mi ga krstimo desnim krilom) preoteo maha i učvrstio svoje konzervativne opozicije. Izmičemo ispred istine, ne ćemo da govorimo o faktima, ne ćemo da govorimo da su to bile kapitulantske režimske pozicije koje je »desno krilo učvrstilo« dok je leader stranke ležao u okovima. Klasičan primjer idealne političke solidarnosti.

Prateći ovim načinom i stilom politički i životni razvojni put čovjeka, mi našim seminarskim radnjama ne samo da ne govorimo ono što bi trebalo, nego čak i to treba da se kaže, da je prikupljanje informativne građe u našim tekstovima trajno sumnjivo, i pod znakom pitanja. Svi naši referenti imaju o raznovrsnoj problematici političkoj i kulturnoj svoja vlastita uvjerenja, sa stalnom tendencom da retuširaju sve ono što ne odgovara njihovim pogledima, a upravo sve to što retuširaju jedino je istinito i za nas od jedine vrijednosti. Svi biografski podaci o Miletiću kao što su navedeni mogli bi da posluže tek kao uvod u prikaz, a sad tek, na kraju našeg teksta, trebalo bi metodički pristupiti obradi same teme da se stvarno enciklopedijski utvrdi tko je Svetozar Miletić bio, što je u svome vremenu značio, što još i danas iz naše perspektive može da znači i kakav mu je lik danas poslije toliko mnogo godina. A o ovim i sličnim, po našem uvjerenju najhitnijim elementima jednoga prikaza, svi naši takozvani historijski prikazi i tekstovi dosljedno šute. Stvaralačka nemoć, ne vladanje materijom, površnost u obradi.

MILIČEVIĆ, FRANO

Predlažem ponovno da se briše, bez obzira na Kecmanovićevu intervenciju. Briše se definitivno. Tk. napomena »trovač bunara«! Ne znam da li je bio trovač bunara, u svakom slučaju bio je i okružen »trovačima bunara«. Katolički misionar, I/9.

»Starčevićanac«, što nije razlog da ne ulazi, nego to što o njemu ništa nije rečeno. Vlasnik jedne tiskare, jedne Tipografije katoličke misije (za turskog vakta), a poslije štampa kalendare.

MILIČEVIĆ, KOSTA

Izgleda kao Mefisto iz provincije. Treba vidjeti neku drugu sliku.

MILIĆEVIĆ, VELJKO

25 redaka bibliografije, mnogo. Zbog Veljka Milićevića i »Naše snage« bio sam kažnjen na 16 sati strogoga zatvora u prvome razredu gimnazije.

MISIRKOV, KRSTE

Vratiti redakciji da se obradi ponovno. Suviše tanko i stereotipno. Misirkov, najznačajnija makedonska pojava XIX stoljeća, i u južnoslavjenskim razmjerima, na najširem rasponu između Bugara i svih ostalih naroda. Čovjek vidovit, mudar, dalekovidan, neka vrsta planera za budućnost, jedan od stvaralaca makedonskog jezika, čitavog života plivao je protivu struje, u svakom pogledu interesantna ličnost.

Faksimil njegovih izdanja bečkih i sofijskih i fotografija, da se ne zaboravi.

MIŠE, JEROLIM

[...]

Tekst Zdenka Šenoe.

I/5.

»Uz pomoć Ivana Meštrovića.« Da li je potrebno da se to spomene, a ako da, da se vidi koja je to vrsta pomoći bila?! Treba li ovaj mecenatski gest enciklopedijski fiksirati? Meštrović je obično bio nesretne ruke, što se tiče njegovih stipendija, kojih uostalom nije ni bilo.

I/10.

»Za onovremenu talijansku likovnu orijentaciju koja predstavlja specifičnu talijansku varijantu Secesije i Jugendstila, a znatno je podržana od književnih krugova«.

Talijanske likovne orijentacije kod Jerolima Miše nema. Njegova platna iz onog perioda spadaju među njegove najsmionije uspone, hodlerijanski uticaj tu je očit. Da je tadanja »talijanska likovna orijentacija bila znatno podržana od književnih krugova«, to je neosnovana teza. Uzmu li se teoremi jednog Ardenga Sofficija iz istog perioda kao primjer, a to je vrijeme futurizma i Marinettijevih proglasa, ne bi se moglo reći da su talijanski književni krugovi tada, u ono vrijeme, kada je Miše studirao u Rimu ili Firenci, podržavali Secesiju u bilo kom smislu, a najmanje u programatskom.

[...]

III/16–20.

Kad je već riječ o J.M. kao kritičaru, a on je kao recenzent pisao staloženo, mirno, savjesno i logično, veoma često strogo i autokritički neumoljivo, trebalo bi o tom poslu dati pozitivnu ocjenu, jer predstavlja u našim likovnim krugovima, u svakom slučaju, častan izuzetak. Pisao je i poeziju.

Ů »Uz pomoć Ivana Meštrovića«. Ovakvu frazu čovjek vuče za sobom čitav život kao robijašku kuglu, i jednoga dana kad ga budu pokapali napisat će da se školovao »uz pomoć Ivana Meštrovića«, što uopće ne odgovara istini. Pitamo se da li je potrebno tu potpuno fiktivnu verziju varirati i u enciklopedijskom tekstu? Ako je tako dakle bilo da treba da bude fiksirana, da se jedanput otkrije tajna ove pomoći i da se utvrdi koja je to vrsta pomoći bila? Što se Meštrovića tiče i njegovih mecenatskih gestova, popis njegovih dobrih djela neće biti da je velik, a što se njegovih stipendijata tiče, ukoliko ih je i bilo (koliko je meni poznato nije ih uopće ni bilo), Meštrović je u odabiranju svojih favorita bio trajno nesretne ruke kao izrazito slab arbitar.

»Za onovremenu talijansku likovnu orijentaciju koja predstavlja specifičnu talijansku varijantu Secesije i Jugendstila, a koja je bila znatno podržavana od književnih krugova«, itd. trebalo bi utvrditi da neke specifične talijanske likovne orijentacije kod Jerolima Miše nema, a ukoliko je te specifične talijanske orijentacije i bilo u ono vrijeme (kao »talijanske varijante Secesije i Jugendstila«), ta konstatacija ne odgovara faktima. U ono vrijeme, kada Miše studira u Italiji, Chirico je već bio naslikao svoga Hektora i Andromaku a Cara svoga »Hermafrodita«, dok se Miše u svojim platnima iz onog perioda kreće pod hodlerijanskim uticajem to je očito, a njegova platna spadaju među njegove najsmionije uspomene. Da je tadanja »talijanska likovna orijentacija (misli se secesionistička) bila podržavana od književnih krugova«, to je neosnovana teza. Uzmu li se teoremi jednog Ardenga Sofficia iz istog perioda kao primjer, a to je vrijeme futurizma i Marinettijevih proglasa, ne bi se moglo reći da su talijanski književni krugovi u ono vrijeme, kada je Miše studirao u Rimu i Firenci, podržavali Secesiju u bilo kom smislu, a najmanje u programatskom. Ivan Meštrović u ono vrijeme, a to vrijedi i danas, retrospektivno, spada među najjača imena bečke Secesije, i njegovo djelo predstavlja bečki secesionistički point d’honneur. Jerolim Miše, uzevši kompleksno ukus onoga kruga, pod Meštrovićevim neposrednim uticajem, slika više njemački nego talijanski (Wiener Werkstätte, Kubin, nadasve i prije svega i povrh svega Egon Schielle), a Egger–Lienz ili Anglada, bili su likovni ideali onog meštrovićevskog estetizantskog kruga.

»Tri godine provodi na frontovima« itd. Nije uopće bio u ratu, nije ratovao, i nije bio ni na kakvoj fronti, nego obratno, živi u mirnoj pozadini i sudjeluje na izložbama Proljetnog salona, (1916, 1917, 1919 itd.).

»Već se u to vrijeme očituje slikarevo nagnuće prema portretu, koje od tog vremena (misli se poslije »ličnog prilaženja ekspresionizmu«) prati njegovo stvaranje kao stvarni provodni motiv (lajtmotiv??) i grana slikarstva u kojoj je ostvario svoja najbolja djela«?? Kakvo je to lično prilaženje ekspresionizmu? Kokoschka, Nolde, Franz Mare, Paul Klee iz onoga vremena i Mišeova platna? Gdje tu ima nekog ekspresionističkog dodira?

Nitko od naših recenzenata ne umije više da piše ni hrvatski ni konkretno. Reci, ako hoćeš da kažeš, da je Jerolim Miše portretist i da je kao portretist u nizu kvalitetnih studija dao svoja najbolja ostvarenja. Prema tome treba to temeljito prestilizirati.

Fraza o »poslijeratnom stvaranju«. U okviru ovih napomena C.R. rečeno je već bezbrojno mnogo puta da se rezolutno briše fraza o »poslijeratnom stvaranju«, jer smo za ovih pedeset godina doživjeli nekoliko poslijeratnih faza i tako se ne zna u koji period spada takvo poslijeratno stvaranje Jerolima Miše, kad nismo točno odredili što zapravo treba da znači vremenski razmak »entre deux guerres«.

Ponavljam što je već rečeno: ni u kom slučaju ne bih vezao izmjenu slikarske fakture jednog umjetnika s njegovim prolaznim i posve slučajnim boravcima u Parizu i u Berlinu, jer se takvom lokalizacijom ne govori ništa, pošto bi konkretno trebalo odrediti, kada je riječ o promjeni fakture — o čemu se zapravo radi. Neki slučajni izletnički — globetroteraki momenti mnogo su manje važni od pitanja ličnoga razvoja i ukusa i principijelnih pogleda na takozvano umjetničko stvaranje.

Priča se koješta: »Portreti — često nezavršeni u klasičnom smislu slikarskog postupka«. Nejasno što znači »klasični smisao slikarskog postupka« kod jednog slikara tipa Jerolima Miše, koji je impresionist ili ekspresionist ako hoćete, u svakom slučaju sve više nego klasik.

»Portrete djece crta za vrijeme rada u školskoj sobi, pak stoga djeluju tako neprisiljeno«.

Pod ovim radom u školskoj sobi misli se po svoj prilici na njegovu funkciju učitelja ili nastavnika crtanja u srednjim školama, ali ne razumijem zašto bi neki crteži jednog profesora za vrijeme školskog sata »djelovali neprisiljeno« zato, jer su crtani u sobi, pa makar bila ona i školska?

»Improvizirani portret«, »elaborirana studija«, »podsvijesna opsesija i svakodnevna potreba«, »šarenilo kratkih šara daje dojam treperenja atmosfere«, »baš ta motivika nature morte«, ili »sjećanje na likovno doživljavanje primorskog pejzaža« itd. sve sama pljeva, prašina od koje ne razumijem ništa. Šta se hoće reći time da je »slikarov opus prisilno ograničen na kolorističke kontraste tonski tretiranih pejzaža iz okoline Zagreba iz godina 1941–45«? Očito to da za vrijeme rata slika zagrebački pejzaž (koji nije nikada slikao) a »slika ga« — navodno jer nije mogao u Dalmaciju«...

O Jerolimu Miše kao kritičaru trebalo bi isto tako stvarno progovoriti. Kao kritičar on je pisao staloženo, mirno, savjesno, logično, veoma često strogo i neumoljivo (ali isto tako i autokritički strogo i neumoljivo) pak bi prema tome o tom njegovom poslu trebalo dati stvarnu i pozitivnu ocjenu, jer predstavlja u našim likovnim krugovima u svakom slučaju častan izuzetak. Na kraju: pisao je i poeziju u stilu verslibrističkom onoga vremena kao što su je pisali Ivo Andrić i kompanija.

MLADA BOSNA

Na pitanje šta bismo mogli uraditi s ovim, odgovara se: ad acta. Bit će bolje kompilirati predgovor i komentare Vese Masleše na istu temu.

MLJET

I/1–9.

Etimon, više–manje egzaktan, ali odudara od uobičajene sheme po čitavom nizu hipertrofiranih detalja.

Isto tako tekst prati događaje historiografski kronološki, ali je u nerazmjeru spram ostalih sličnih historijskih rekapitulacija. 125 redaka za historiju Mljeta, u svakom slučaju neproporcionalno mnogo. Trebalo bi znatno skratiti. Na primjer sve ono što je Porfirogenet mislio ili nije mislio, što su Rimljani (35) »ubijali djecu«, a odrasle prodali u ropstvo »ratujući protiv ilirskih gusara«, pričam ti priču... Jer prije svega ovi »ilirski gusari«, gusari su iz rimske perspektive, oni napadaju rimske brodove, boreći se za svoju egzistenciju, a to da su Rimljani »poubijali djecu, a odrasle poslali u ropstvo«, to su oni obično činili, to je svrha njihove pacifikacije.

[...]

MOHAČKA BITKA

I/21–25.

Diskusija o broju ratnika i topova. Kad se citira Klaić (»po V. Klaiću«), trebalo bi navesti odakle je Klaić izvukao taj podatak od 200.000 Turaka. U Madžarskoj literaturi te su cifre mnogo skromnije.

II/3.

»Hrvatske čete i oko 4.000 Srba« i t.d.

Na temelju čega se to tvrdi?

MOLIERE KOD SRBA

Briši.

MONALDI, MIHO

Ide u kulturnu historiju. Kao samostalna jedinica nema razloga da ostane, to više što se o čovjeku nije reklo baš ništa osim da je bio Dubrovčanin talijanskog podrijetla i da je pisao talijanski. Interesuje nas jedino što je pisao o Marinu Držiću, Cvijeti i Juliji.

MONAŠTVO

[...]

I/16–17.

Nejasno je kako to u okviru jedne monaške kolonije živi, radi i obavlja pobožnosti — pojedinac — sasvim neovisno od ostalih? Bilo bi takvih remarka i više, ali ne mislim zanovijetati. Međutim, kad se neki aktiviteti velikoga stila, koji su spalili pola Portugala, čitavu Provansu i Lombardiju svode na ovakve diskursivne fraze kao na pr. »dominikanci koji (XV/12–14) preuzimaju konkretne zadatke u okviru propagiranja vjere (npr. dominikanci propovijedanje među Albigenzima)«, onda bih želio da navedem samo jedan jedini primjer: Beziers, Narbonne, Carcasonne, čitav Languedoc i Toulouse, ostali su u krvi i plamenu od ovog ljubaznog dominikanskog »propovijedanja među Albigenzima.«

MRAZOVIĆ, MATIJA

[...]

Mi operiramo u našim prikazima terminima i pojmovima, koji ostaju potpuno apstraktni za suvremenog našeg interesenta. Šta već može da razumije od ovakvih formulacija? Bolje da se briše.

I/25 i II/1–8.

Kombinacije i varijacije na neispitanu temu. Osim toga bombast. Kakav je to već mogao da bude »ugovor u cilju stvaranja južnoslavenske države« između Narodne stranke i Srbije god. 1866? Pitamo se koja i kakva Srbija i kakvi su to kompasciscenti u okviru ugovornog odnosa? Srbija s jedne strane a Matija Mrazović s druge? Što bi to htjelo da bude bez jednog jedinog citata? Ako je riječ o Srbiji, koja vlada ili koji vladar i koje godine prilikom i t.d.?

II/5–6.

Mrazović se usprotivio »tome da stranka ulazi u različite međunarodno političke kombinacije«??

II/9–18. Apstraktno. Trebalo bi govoriti konkretno sa kakvim je to »političkim snagama« Narodna stranka raspolagala u saboru.

II/19–25 i dalje. Isto tako, a naročito II/22–24: »sastanak sa slovenačkim političarima u Sisku i Ljubljani« — gdje je trebalo »pripremiti put za ujedinjenje«. Koje i kakvo? Prikaz relativno bolji od prosjeka. Da se ne zaboravi slika Mrazovićeva!

MULABDIĆ, EDHEM

I/6.

»Zakržljao s lingvističkog i folklornog stanovišta«.

To je naša redakcija izmijenila u zanimljiv! To nije isto, a našeg redaktora zavela je autorova kontradikcija, pošto je utvrdio da je »s lingvističkog i folklornog stanovišta zakržljao«, on tu istu rečenicu završava konstatacijom da je Mulabdićeva proza »interesantna sa stanovišta jezika i folklora«. Pitamo se šta sad?

MURAT I

II/1.

Iz dijalektičke perspektive, da ne bi ispao kao rodoljub, Miloš Obilić pretvorio se u »srpskog feudalca«.

II/1–4 briše se.

Treba tekst reducirati na fakta.

MURAT II

Jedan od srpskih zetova, koji nas je razočarao.

I/6–7 »Iako mu je Despot Đurađ 1435 dao kćerku Maru za ženu, ipak je Murat napao Srbiju 1439 i gotovo čitavu zauzeo«.

Pravi Turčin, porobio tazbinu, jadni mi, nema nam spasa!

MUŠICKI, LUKIJAN

Generalna napomena:

Sve uži i sve beskrvniji krug beogradskih saradnika, pretvara se polagano u pravu napast. Dr. Miraš Kićović nije nam rekao ništa o Mušickome.

Ne znam tko je redigirao Mušickoga, ali ako se već brisalo, onda je važnije da je Mušicki bio poliglot (deset jezika!), što je brisano, nego da je imao veliku biblioteku beletrističkih djela, što je ostavljeno.

I/20–21.

»Kako je živeo u trenutku raščišćavanja srpskog književnog jezika«, što je prestilizirano »kad se rešavalo pitanje«, pitamo se da li je to bio samo trenutak, kada je taj trenutak trajao sve do smrti Mušickoga, dakle za čitave mu književne karijere. O kvaliteti poezije ovog episkopa, ove naše harfe šišatovačke, nije rečeno ništa. Jadni mi!

N

NARODNOOSLOBODILAČKI RAT I SOCIJALISTIČKA REVOLUCIJA 1941–42.

(Petar Morača)

[...]

2a) »Napori KPJ da postigne sporazum sa vodstvima pojedinih buržoaskih stranaka« i t.d.

Jedna sugestija: bilo bi dobro da se konkretno navede čitav niz pokušaja 1939–41 da bi se organizovao otpor i koordinirala akcija sa građanskim strankama (studentske dobrovoljačke čete na beogradskom Univerzitetu 1939 uz saradnju nekih elemenata u generalštabu). Trajne intervencije kod HSS banovinskih vlasti u Hrvatskoj, za raspuštanje koncentracionih logora i oslobođenje političkih uapšenika. Intervencije KPJ po svojim delegatima kod vojnih vlasti (armijska komanda u Zagrebu), da se podijeli oružje proletarijatu i t.d.

[...]

3a) »Ulaskom SSSR–a u rat i vezivanjem glavnine fašističkih armija za istočni front stvoreni su bili povoljni uslovi za početak oružane borbe. Pored toga KPJ je pokretanje borbe protiv okupatora shvatila kao svoju internacionalističku obavezu prema zemlji socijalizma.«

Principijelna napomena: da li su uslovi ulaskom SSSR–a u rat bili povoljni za početak oružane borbe? Iz današnje retrospektive, poslije 18 godina, kada je tačno poznat odnos snaga, još uvijek se ova ocjena o »povoljnim uslovima za početak oružane borbe« ne bi mogla primiti bez rezerve. No bez obzira na »povoljne ili nepovoljne uslove«, dakle na koeficijent rizika i opasnosti, koji je bio i ostao maksimalan, upravo iz perspektive međunarodne solidarnosti moralnopolitički smisao ustanka dobija u svakome slučaju na veličini, pogotovo danas, kad se veličina tog samopožrtvovnog gesta osporava tako vehementno. Mislim da bi bilo oportuno da se ovaj pasus prestilizuje.

[...]

NAZOR, VLADIMIR

(Zaninović)

I/2–4 »Djetinjstvo je proveo na zapadnoj obali otoka, u Ložišću i u malenoj uvali Bobovišću, uz oca posjednika i penzioniranog carinskog činovnika. Da sa riješimo ovih pjesničkih atributa, zapadne obale, malene uvale i oca posjednika.

[...]

II/11–14 i II/15–25 itd. Sve su to apstraktna pričanja da je, čovjek proveo mnogo godina u malim dalmatinskim i istarskim gradićima, da je živio podosta usamljeno, da se kao prirodnjak potpuno posvetio književnosti, da je stekao široko književno obrazovanje, da se kao pisac ogledao s uspjehom na mnogim književnim vrstama, da je na glas došao najprije kao pjesnik, da je radio na književnom polju preko pet decenija, da je ostavio za sobom vrlo plodno djelo, da je pisao lirske pjesme itd. i da je izdao također nekoliko knjiga, prijevoda itd. E, sada budi pjesnik ovome narodu i pitamo se šta će od tebe ostati u enciklopediji. Ostat će II/24–25. »Međutim kretanja u svom vremenu doživljavao je mnogo jače nego većina njegovih savremenika iz redova modernističkog naraštaja«. O svemu samo ne o onome što bi trebalo reći. Pitamo se kako može jedan pjesnik doći na glas ako nije »najprije došao kao pjesnik«? Najprije je došao na glas kao pjesnik svojom poznatom Odom gradu Beču, to mu je bio debut. Da se pojavio u starčevićanskome krugu, o tome se dakako ne govori. Prikaz ne vrijedi mnogo ali boljemu se ne možemo nadati. Prema tome, imprimira se, ali se ipak toplo preporuča prestilizacija, barem mjestimična. Neka to učini Franičević da barem donekle oljušti stvar od najrogobatnijih detalja.

NEMAČKA KNJIŽEVNOST KOD SRBA

Poslije dogovora, u svakom slučaju izljuštiti ovih četrdesetak atributa kod Srba, srpski, posrbljivati, srpski pisci, srpski studenti, srpska književnost, srpske narodne pesme, u Srbiji, srpski romantičari, srpski vaspitni komadi, posrbljivanje, srpski čitaoci, kod Srba, srpski prijevodi, srpska prevodna književnost, prevodi na srpski, srpska književnost, srpska realistička književnost itd. itd.

NEMANJIĆI

Nemanjida — tabu! Treba svakako donijeti i genealogiju, jer ih donosimo o mnogo manje važnim klanovima, da ne kažem dinastijama.

NEMČIĆ, ANTUN

I/12.

»Putositnice«, da ostanu pod navodnikom kao što je ispravljeno, jer je ta riječ njegov vlastiti izum.

I/16–19 da se prestilizuje. Bio je čovjek za kompromis s Madžarima to je istina, ali uslovno, za kompromis pod uvjetom potpune ravnopravnosti. Neka se pronađe neki drugi bolji citat.

II/1–6. Trebalo bi prestilizirati. Ove zvijezde, i ružice, i slavuje, i budničarstvo, i domoljublje, i izdajice, prikazati diskursivno, da je radio s uobičajenim dekorativnim romantičnim rekvizitom tadanje pomodarske retorike.

II/17–18 da se briše.

II/21–24 briše se.

III/13–24 briše se.

NEUSTÄDTER, JOSIP

Pardon, nisam znao da se radi o Šidaku, pa ipak, predlažem neke izmjene u tekstu.

I/1. Bio je barun, ali ne po svom građanskom pozivu, nego podmaršal.

I/3. »Posvećuje se vojničkom zvanju«, razumije se, kad je bio podmaršal.

I/6–8. Turopoljci i peštanska vlada? Tko ima danas pojma što je to de facto bilo?

I/19–20. O Memoarima kao takvim, nismo rekli ništa.

NEZAVISNA RADNIČKA PARTIJA JUGOSLAVIJE

[...]

II/20–25.

Pričam ti priču. Sve što se navodi, to su najnormalnije popratne pojave, koje prate pokret oko KPJ od prvoga dana osnutka, a kad se već o tome govori trebalo bi govoriti konkretno, sa konkretnim navodima fakata. Kakva je situacija tada u Hrvatskoj bila, spominje se ovdje samo usput.

III/22–25.

Vidi sve što je već rečeno o Borbi koja izlazi od 19. II 1922, znači Borba izlazi devet mjeseci prije Radnika, a Radnik uzima inicijativu i t.d.

Treba dati Tuđmanu da se stvar preradi, da se skrati i da se konkretizira, jer se po ovom prikazu ni po čemu ne vidi aktivitet oblasnih organizacija, koje nisu bile ni po čemu manje važne. (Autor: Miroslav Nikolić)

NIKOLAJEVIĆ, SVETOMIR

I/1. Ostavio bih samo političara. Osnivač Radikalske stranke, ministar policije, ministar predsjednik. Diplomata i t.d., dakle političar, a manja književni historičar, a ako već, onda profesor univerziteta. Sve što se navodi u bibliografiji, u glavnom su članci i člančići iz periodika.

I/2–7 da se briše i prestilizuje: Poslije petogodišnjeg studija istorijske nauke u Berlinu, Parizu i Londonu, od god. 1873– 93 profesor opšte istorije književnosti na Velikoj školi.

I/8–10.

O tom njegovom Gunduliću bolje ne govoriti.

I/15. Bogdan Popović i t.d. da se briše.

I/16–18 i I/18–23 može se isto tako mirne duše brisati. Počinje tekst I/23–25 i II/1–11 kao što je skraćeno.

II/11–14 briše se, isto tako II/15–16.

II/17: Trebalo bi reći, a to je u historiji i u biografiji jednoga političara ipak važno, šta se dogodilo sa Svetomirom Nikolajevićem kada je kao jedan od osnivača Radikalske stranke 1883 istupio iz glavnog odbora i raskinuo sa radikalima? Prešao je u dvorske kreature kralja Milana, pa to da se kaže, što se vidi i iz njegove kasnije karijere, a naročito od 1893 dalje. Postoji kod nas jedan sistem kako se retuširaju negativne političke figure, kada ih pretvaramo u književne historičare i u bel esprite.

NIKOLJAC

Dosta više ovih manastira. Trebalo bi objasniti redakciji u Beogradu, da ne mogu imprimirati ovu vrstu tekstova. Nikoljac je manastir. »Svojim izgledom trobrodne bazilike sa kupolom

bez kockastog postolja deluje arhajično, mada se spominje tek od XVI v.«

Znači kupola nema kockastog postolja i deluje arhajično, mada se spominje tek od XVI v. Ne znam što bi trebalo to da znači? Sve ostalo dalje apstraktni eufemizam, kao na pr.: »Dosta zatamnjen živopis u crkvi radila je grupa majstora koja je veću pažnju obraćala iscrpnom izlaganju uobičajenog repertoara, nego brižljivijem slikarskom postupku«. Šta se time htjelo reći? Da su slike slabe i tamne, a ono o iscrpnom izlaganju uobičajenog repertoara, trebalo bi tek dešifrirati, jer je to fraza za connaisseure. Htjelo se reći da su slike stereotipne, dakle loše, stereotipne tamne slike, po svoj prilici bez ikakve slikarske vrijednosti. Prema tome predlažem da se briše.

NIKŠIĆ, TOMO

Nisam siguran da li treba da ostane. Pitati Tuđmana da se provjeri.

NINČIĆ, MOMČILO

Vratiti beogradskoj redakciji (Mirkoviću) sa dopisom da je sveden na sivo, beznačajno, ministarsko, činovničko lice, što međutim u slučaju M.N. ni u kom slučaju nije slučaj. Treba baciti samo i najpovršniji pogled na životni put i karijeru ovoga ministra, kako se od naprednjačkog čaršijskog deteta dao u radikalsku tazbinu, kako je karijeru postigao do Krfa, na Krfu, do krfskog ministrovanja i t.d. Ovako ispada čovjek ispravan, i tako reći pozitivan. Šta je radio u periodu 1929–1941? Itd.

NIŠKA DEKLARACIJA 1914

Kao samostalna jedinica nema smisla da ostane, a budemo li se odlučili da je ipak uvrstimo, onda bi o tome trebalo dati konkretan prikaz.

I/7–12.

Trebalo bi reći da su ovi srbijanski zahtjevi za okupacijom čitavog jugoslavenskog terena »do Mure i do Istre«, nastojali da budu rekompenzacija ratna, kao odšteta za gubitak Makedonije, koju je tražila Rusija da se preda Bugarskoj. Do kog stepena je to pitanje delikatno, vidi Promemoriju Aleksandra Belića Sazonovu. Do Niške deklaracije došlo je, »na prijedlog nove koalicione vlade« (I/16), to je istina, ali bi trebalo naglasiti kako je Milorad Drašković sa drugovima te formule nametnuo radikalima i t.d. Trebalo bi taj čitav članak predati nekome da ga obradi, tko vlada materijom.

NOVA EVROPA

I/15–17 i I/19–20 da se brišu imena mnogopoštovanih suradnika, zaista nevažno.

[...]

NOVAK, SLOBODAN

U vezi s napomenom Tk. Od mnogih imena književnih u poratnom periodu, N.S. spada među najinteresantnija. Na početku književnoga puta, in statu nascendi, čovjek je dao nesumnjivih dokaza o svome talentu. Treba prestilizirati. Razgovor sa Verešom.

NOVAK, VIKTOR

Ů U svakom slučaju hipertrofirano.

I/10–11. Ne znam da li je to tako važna konstatacija da je bio hapšen, jer tko već nije bio hapšen za vrijeme Drugog svjetskog rata?

I/13–23 predlažem da se briše.

II/1–5 predlažem da se briše. Apologetski pretjerano.

II/8–20 u svakom slučaju treba da se prestilizuje. Kad je riječ o ovoj vrsti pristalica »jugoslavenskog jedinstva« tipa Viktora Novaka, koji spadaju paralelno s time u trovače naših političkih bunara, ne treba naročito isticati njegovu Antologiju jugoslovenske misli, kojoj je predgovor napisalo Njegovo Veličanstvo Kralj Aleksandar. Ta vrsta jugoslovenstva spada pod pojam suviše očite rojalističke propagande, koja je i dovela do političke krize jugoslovenstva, kao što nam je svima poznato. Isti je slučaj i s njegovim »antiklerikalizmom«. Tih klerikalizama ima kod nas nekoliko vrsta i nije katolički jedini.

NOVAK, VJENCESLAV

[...]

Da li je imao više talenta nego naobrazbe?

U koju vrstu talenata spada njegov, ako ga je imao? Racionalan posmatrač, bez većeg horizonta, bez individualne note, u svakom slučaju prosječan, koji daje »dijagnoze i recepte«, školničkim tonom i načinom. Čovjek uči i podučava, ali je trajno angažiran za svoju tezu, a kod ocjene toga posla trebalo bi konkretno reći kako je to radio? Relativno dosadno, suhoparnim jezikom i tonom zapisničara onoga vremena, loše pisanog, kancelistički, uglavnom nezanimljivo, i ton i način i stil, bezlično.

[...]

Ů U vezi s ovim člankom napisat ću autoru (Frangešu) pismo.

I/12–15 da se briše. Da se prestilizuje.

Od pripovjedača hrvatskog realizma Vjenceslav Novak je najplodniji i najobuhvatniji: započeo je kao šenoinski epigon, u toku pisanja izrazio osnovne tendencije zajedničke svim hrvatskim realistima, a završio svoje djelo, približivši se modernističkom shvaćanju.

I/21–23. Može se mirne duše brisati, jer ova Barčeva kategorizacija nije nikakav izum, o tome je već prije njega govorio i Milan Marjanović. Prema tome da se prestilizuje:

Novakov književni razvitak rastao je u koncentričnim krugovima.

Prvi krug: Senj i njegovi problemi, drugi, Podgorje, treći hrvatski građanski i malograđanski svijet, i konačno četvrti krug milieu gradske sirotinje, svijet izopćenih i obespravljenih.

II/3–16. Predlažem da se briše. Sve su to parafraze raznovrsnih ocjena, više–manje provincijalnih kao što je bilo i Novakovo djelo, književno–artistički nestvarnih, potpuno proizvoljnih i apstraktnih.

II/23–25 i t.d. Da se prestilizuje.

Senj u to vrijeme bio je grad sa snažnom borbenom i ponosnom uskočkom tradicijom, grad koji je do 1871 pripadao pod vojnu upravu i t.d.

Trebalo bi ovdje naglasiti da je Senj kao takav, u ono doba, bio balluardo strategico starčevićanstva, što je i ostao. Da su takozvane »uskočke tradicije« kod toga bile nekim romantičnim poticajem, nije isključeno, ali nije tako važno, kao neposredan upliv starčevićanstva onoga perioda na političku svijest samoga grada.

III/7 (Senj) — »željeznica — izbija na Rijeku, tada već pod madžarskom »krpicom«.

Danas zaista nitko nema pojma što je predstavljala ta »madžarska krpica«. Trebalo bi konkretno reći o čemu se radilo, kada su Madžari na temelju falsifikata samog originalnog dokumenta o »Nagodbi« (1868), Rijeku izdvojili iz hrvatske administracije, proglasivši je kao — corpus separatum »odvojenim područjem«, pod izravnim kompetencijom madžarskoga ministra predsjednika.

Mislim da se III/10–14 može brisati.

III/7.

»Još jedna senjska tradicija i snaga počinje se gasiti«? Koja je to »još jedna snaga«, kojoj je pjesnik »gašenja« bio Kranjčević? To što se gasi, to je u periodu khuenovštine, političko–moralna depresija, poznata po frazi iz onoga vremena »mrtvilo u Banovini«. Kako Novak nije imao ni sposobnosti ni smionosti da direktno reagira, u tom periodu političke i moralne depresije, o tome se govori kasnije.

III/18–21 predlažem da se briše.

IV/4–5.

Ono o financima ne bih ostavio. Nisu to uostalom bili jedini »divlji brakovi«.

IV/8.

»Novakova motivika obuhvata stvaranje hrvatskog građanstva«.

»Motivika« ? Bolje nastajanje nego stvaranje.

NOVAKOVIĆ, STOJAN

Ů V/4–8.

Ideološka ocjena djela Stojana Novakovića površna je, i trebalo bi je preraditi. Polihistor, kakav je bio, šta je već mogao u onim prilikama, nego da bude takav kakav je bio, pa kad se daje generalna negativna karakteristika, treba uzeti u obzir i sve komponente, onoga milieua, u okviru koga je djelovao. Bio je u svakom slučaju pozitivna pojava, bez obzira na njegovo »suvišno izražavanje patriotizma« i t.d.

NOVO DOBA

[...]

I/13–17 predlažem da se briše kao citat, jer je blesav. Jer kad se jedan list »stara da pređe u krv i meso Hrvatima i Srbima«, onda je ta fraza tako klasično glupa, da je bila glupa i onda kad je štampana, tako da je danas poslije 63 godine zaista ne treba citirati u jednoj enciklopediji. Kakav je to list koji prelazi u meso Hrvatima i Srbima?

[...]

Generalna napomena.

Kad se saradnici ovog lista trajno apostrofiraju kao »novodobaši« zvuči pomalo dobošarski, novodobošarski, pejorativno frkljevački, što su zapravo zaista i bili (Frkljevački mužikaši), a što se, mislim, ne podudara s namjerama ovog prikaza koji hoće da bude apologetski! Ovaj harlekinski ukrasni pridjev zapravo im pristaje, ali nije za E.J., jer kad se govori o tome da jedinom stvarnom osnovom »savremene politike« onog doba (a to je doba na prelazu stoljeća) treba da budu »narodne pučke mase« i da osnovnom polaznom tezom svake stvarne politike treba da bude »ekonomska baza«, to jest da politika vodi brigu o osnovnim ekonomskim potrebama širokih seljačkih, slojeva, onda bi iz onog galimatijasa, objavljenog u onom listu trebalo citirati barem jednu jedinu rečenicu, koja bi zvučala konkretno. Odbacujući hrvatsko državno pravo kao sredstvo političke borbe i kao »madžarsku imitaciju«, ako je Novo doba zaista bilo svijesno da se »austrijska vlast održava samo na bajonetama«, i da bi »Inteligencija« trebala da postane »narodnom«, onda bi to trebalo potkrijepiti stvarnim citatima, što je tehnički jedva provedivo, jer Novo doba vrvi protuslovljima. Kod ocjena takve jedne publikacije kao što je Novo doba iz današnje retrospektive 1898–1961, treba ipak imati u vidu i međunarodne odnose, jer Novo doba, upravo novodobaši (III/1–25) — »iako ne prihvaćaju učenje socijalne demokracije, novodobaši traže da se svako veće individualno vlasništvo prenese na kolektivne skupine«???

Već je godine 1894 »narodnjaštvo« bilo satrto u prah i pepeo i razdrto u paramparčad, a ovdje se citiraju, u obliku historijskih svjedočanstava neki citati (tipična varijacija Stipe Radića) tako duboko ispod Struveovog nivoa, da kao svjedočanstva nerazgovjetnosti, nemuštog i gluhonijemog mumljanja djeluju kao sancta simplicites! Mi ne smijemo pustiti iz vida tertium comparationis! 1894 Lenjin — Struve, 1896 Lenjin — razvoj ruskog kapitalizma (Bernstein, Struve, Bulgakov, Baranovski — ad acta), to je predvečerje »Iskre«, to je vrijeme kada Kautsky izdaje već 15 godina svoju »Neue Zeit« (od 1883)! To je šest godina poslije kritike Erfurtskog programa, i u takvom periodu kad se kaže da novodobaši »iako ne prihvaćaju učenje socijalne demokracije, traže da se (IV/1–2) svako veće individualno vlasništvo« i t.d. — dokazuju samo to da su bili provincijalci i da nisu pročitali ni jedne jedine knjige. Stipi Radiću pojam najnevinije agrarne reforme, a to bi svakako bilo neka vrata »prenošenja individualnog vlasništva na kolektivne skupine«, vonja iliti smrdi zapahom paklenim sve do smrti. Druga Internacionala traje već od god. 1889, a novodobaši o svemu tome pojma nemaju, niti pojma imati žele. Oni štampaju to svoje Novo doba »u sjeni velikog Masaryka«, koji je već 1863 u »Athenaeumu« u vezi sa falsifikatom kralodvorskog rukopisa definitivno prelomio sa malograđanskom mitomanijom, a 1889 to je godina Exodusa Masarykovog iz mladočeške stranke. Njegova antimarksistička filipika, iste godine kad izlazi i Novo doba, koliko god je retorična i idealistična, stoji za 33 koplja više iznad ovog našeg jadnog Novog doba. Prema tome, ukoliko bismo uvrstili i komentar o ovoj publikaciji, treba da bude kritičan, a to mnogo rezona nema i prema tome predlažem, neka se Novo doba svede na najnormalniji bibliografski podatak.

NOVO MILOŠEVO

Ako ostane da se spomene, ništa više. Da jedno selo ima mlin ili ciglanu ili da prodaje po 200 do 300 svinja godišnje, zaista nisu podaci od takve enciklopedijske važnosti, da bismo trebali da izgubimo na to 24 reda.

NJ

NJEMAČKI GENERALI: LIST, KEITEL, MACKENSEN

Bilo je rečeno da ih obradimo ili da ih brišemo. Ili — ili. Nije urađeno ništa, a po novom prijedlogu M.U. da ih brišemo zbog radi suviše velike časti koja im se time ukazuje. Nije riječ o časti, nego o ratovima. Bili su zapovjednici stranih četa, imena koja ostaju kao imena generala okupatora. U vezi sa historijom ratova naše zemlje za posljednjih pedeset godina, ova su imena važna. Logično je da će mnogi tražiti podatke o ovim generalima, i po mom mišljenju treba da ostanu kao posebne jedinice. Po dogovoru i u principu i po koncepciji kako je enciklopedija zamišljena ne možemo ih brisati, ali bi isto tako bilo potrebno da se nešto stvarno progovori o njihovom djelovanju, posredno i neposredno što se naše zemlje tiče. Na primjer:

LIST, Wilhelm, za koga se (I/6–8) tvrdi da je organizirao prvu neprijateljsku ofenzivu, pri čemu je zahtjevao bezobzirne mjere protiv partizana i t.d., i taj List koji je odgovarao pred ratnim sudom kao ratni zločinac i tamo dao čitav niz izjava sa masom važnih detalja, sveden je samo na konstatacije konvencionalne. Isto tako KEITEL, I/9–10, posebno se istakao direktivama za aktivnost i zločine njemačkih snaga, za vrijeme svih većih ofenziva 1941–44.

O

OBRADOVIĆ, DOSITEJ

Pitam se ponovno tko redigira olovkom ne potpisujući se? Predlažem da se ovaj tekst o Obradoviću štampa kakav jeste, na punu odgovornost Beogradske redakcije, koja ga je signirala. Ne vrijedi baš ništa, a da ga ovdje prerađujemo nema smisla.

OBZNANA

Bude li ostala kao posebna jedinica, trebalo bi je preraditi ab ovo. Kao svjedočanstvo momenta, Obznana je takav dokumenat, da bi je trebalo zapravo citirati in extenso, ali u svakom slučaju obraditi kritički.

OGRIZOVIĆ, MILAN

I/9–14 može se mirne duše brisati, to zaista nije za našu enciklopediju od takve važnosti da bi trebalo da ostane registrirano u detaljima, da je bio 1914 mobiliziran itd. Svakako bio je redaktor »Beogradskih novina«, što mu nije služilo naročito na čast, ali je to bio po svome uvjerenju kao austro–kroata. Međutim, kad bismo se već i odlučili da to registrujemo, trebalo bi reći da je po svojoj funkciji kao urednik službenoga organa austrijskog okupacionog guvernmana, sa čitavim nizom srbijanskih književnika stupio u prijateljsku vezu da im je bio pri ruci na temelju raznih, uglavnom materijalnih, usluga i da ih je tako temeljito kompromitirao. Bora Stanković imao je do svoje smrti zbog tog svog prijateljstva s Milanom Ogrizovićem masu neprilika. On je to i obradio u svojim uspomenama »Beograd pod okupacijom«. To bi bio takav jedan detalj, koji bi imao smisla da bude registrovan, ali sa poznavanjem materije. To međutim nije naš slučaj.

[...]

II/18–25. U vezi s tom dramom, s tom takozvanom »anti–klerikalnom dramom« (zapravo masonskom) »Prokletstvo«, stvar je bila takva da je dramu zapravo napisao Milčinović. Ogrizović ju je samo »dramatizirao«. Obrao je bostan, pa kad se »odrekao suautorstva« progovorio je istinu. Može se brisati.

III/1–8–9.

»Vučina« nije njegova najbolja drama, jer je to loša drama. Imala je karakter simbolističke autobiografije i zapravo je blesava. Kao takva je propala, s pravom.

III/15.

»Majstor u vladanju scenskom tehnikom«. Boga mi nije!

Treba preraditi ab ovo!

II. ZA RAZGOVOR S FRANGEŠOM

Ogrizović, Milan, književnik (Senj, 11. II 1877 — Zagreb, 25. VIII 1923). Gimnaziju polazio u Gospiću, u Zagrebu na sveučilištu slušao klasičnu filologiju i matematiku. Od 1900 profesor klasičnih jezika zagrebačkih srednjih škola, 1904 doktorirao. Kazališni radnik, lektor i dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu, bavio se i politikom, 1908 biran na frankovačkoj listi u kotaru Otočac, 1911 kao nezavisan kandidat propao na izborima. O. je u književnost ušao mladenačkim stihovima, i surađivao u svim hrvatskim publikacijama i časopisima kao novelista, polemičar i feljtonist.

Jedna od najprotuslovnijih pojava u novijoj hrvatskoj književnosti: Srbin po ocu, ekskluzivni Hrvat po svom odgoju i političkom stavu, narodni zastupnik frankovačke frakcije, O. konzervativan po svojim pogledima, brani u borbi Mladih i Starih princip tzv. slobode umjetničkog stvaranja, da bi u svojim kasnijim polemikama postao negator svih naprednih pogleda. Vjerujući katolik, on piše antiklerikalne drame, da bi ih se zbog političke karijere odrekao, a kao propali političar, beskompromisni protivnik nagodbe s Madžarima, on za vrijeme okupacije 1915–18 uređuje »Belgrader Nachrichten« kao prijatelj i protektor beogradskih književnika. Apologet Matoša, koji ga je tempramentno negirao, on otkriva pojavu M. Krleže, a kao kompromitirani austrofil piše antimilitarističke drame.

Pisac dramskih tekstova, on je nastojao da tradicionalizam svojih motiva osvježi suvremenijom tehnikom. Započeo je ibsenovskom shemom (drama Dah), nadahnjujući se sve očitije historijskim temama. Sarađujući s drugim autorima i dopunjavajući tuđe tekstove Milčinović.... (Kranjčevićevu dramu Za drugoga), njegovu najpoznatija drama Hasanaginica parafrazira narodnu pjesmu, što varira i u drugim scenskim motivima (Banović Strahinja, Smrt Smail–age Čengića).

Kao dramski pisac, on gradi svoje tekstove na aktualnosti političkih problema, odnosno patetici nacionalnih osjećaja (Slava njima, U Bečkom Novom Mjestu). Svoje dramske tekstove spasava više ugađanjem ukusu publike nego dubinom dramskog sukoba tako da njegove drame svjedoče više o prosječnom nivou kazališne rutine nego o ..... talentu autorovu.

Tako nekako otprilike! Mnogo pozdrava!

OLOVO

[...]

»Imalo je grad nazvan Olovac.« Tako piše Desanka Kovačević. Šta je imalo? Olovo imalo je grad? Koje Olovo? Mjesto Olovo je imalo grad Olovac? Sad znamo sve.

[...]

OLJAČA, MLADEN

Sva je prilika da će Oljača ubiti Pavla Zoranića budemo li ostavili da je »u prvim svojim radovima pripovedač bez dubljega ličnog pečata«! Cave canem catenatum.

ORFELIN, JAKOV

Tekst Deana Medakovića. Budemo li ostali kod skraćivanja Tk., vrisnut će autor. Formalistički riješiti stvar, vratiti beogradskoj redakciji i skrenuti pozornost na tu metodu pisanja, kada je jedan slikar »tipičan predstavnik prelaznih vremena našeg slikarstva od baroka ka rokokou, izraziti zastupnik jedne smirene skoro racionalističke varijante baroka« i t.d. a s druge strane, »baš ta racionalistička crta njegovog karaktera, u fazi kada se odlučnije opredjeljivao za rokoko, zadržavala ga je od razneženosti i mekoće, tako tipične za ovaj pravac«. Biti, dakle, »zastupnik« — jedne smirene racionalističke varijante baroka, znači biti tipičan predstavnik prelaznih vremena od baroka ka rokokou, ali to on nije, nego što je, ako to nije? Slikar je na ovaj način, koji to nije, možda naš prvi racionalist i t.d. Ovaj tekst in extenso neka ide Likovnoj.

ORFELIN, ZAHARIJA

U ovom driblingu da ostanemo formalisti. Određeno je 160 redaka i neka se vrati u okvir alfabetara.

P

PACEL, VINKO

Specifična težina nije mnogo više od ništice. Međutim, bude li se ikada pisala sistematska kulturna historija našeg XIX st., ime Vinka Pacela ostat će nezaobilažljivo, i prema tome, s obzirom na bijedu naših pionirskih pothvata u oblastima duha, neka ostane, kao što je rekao jedan drugi duhoviti autor »s nategom«...

PAČU, LAZAR

[...]

I/8–10.

»Objavio više prijevoda iz oblasti higijene i biologije. Ubrzo zatim ušao u glavni odbor Radikalne stranke« i t.d. »Ubrzo zatim«? Neće biti da je tako bilo. Ušao je u glavni odbor Radikalne stranke, jer je bio jedan od inicijatora i glavnih ideologa pokreta.

Lazar Pača je važna ličnost radikalije i kao sva glavna lica iz srbijanske političke historije, po pravilu i u ovom slučaju ostao je potpuno neobrađena tema. Čak ni fakta biografijska iz Stanojevića nisu tačno prepisana, nego ovako otprilike.

I/21.

»Pačuu uručen je austro–ugarski ultimatum Srbiji 5. VI 1914«. Ako su svi podaci takvi, stvar se može mirne duše baciti u koš. A.U. predala je Srbiji ultimatum ne 5. VII nego 26. VII 1914, a taj datum je prilično važan historijski ne samo za Srbiju. Lazar Paču počeo je svoju karijeru u Švajcarskoj, drugujući s Rusima. Biti sa Svetozarom Markovićem jedan od inicijatora radikalije, pokrenuti sa Perom Todorovićem »Stražu« na početku političkog puta, koji traje sve do 1915, do smrti, koja je uslijedila pred sam slom Srbije, to je put jednoga od radikalskih političara, dugogodišnjeg ministra financija i organizatora »Kontrolne Komisije« koji nije ovim prikazom niti tangiran. Normalna procedura ovakvih napomena: vraćamo taj tekst Beogradskoj redakciji, a ona nam po pravilu vraća tekst time da insistira da ostaje in extenso kakav je bio.

PALAVIČINI

[...]

II/5–8.

»Skulpture mladih žena vitkošću skladnih, jednostavno svedenih, vretenastih oblika, odražavaju poetično likovno transponovane doživljaje mladosti i vedrine«??

Kakvi su to »jednostavno svedeni, vretenasti oblici«? Vretenast je germanizam — spiralförmig, međutim kako može nešto što je vretenasto kao skulptura biti jednostavno svedeno poetično likovno transponovanje vedrine? Same fraze!

[...]

PALMOTIĆ, DŽONO

I/7.

»Gomnaida, grubo satirična zapravo pogrdna pjesma«, to je netko precrtao, ovu karakteristiku. Kada je već riječ o Palmotiću kao piscu, upravo pjesniku, onda je upravo ova »grubo satirična zapravo pogrdna pjesma Gomnaida« djelo, koje je preživjelo sva njegova jezuitska prenemaganja snagom neposrednog grubog pučkog izraza, invencioznošću fraze, drsko smionom bezazlenošću, koja je ostala kao nesumnjivo kulturnohistorijsko i socijalno svjedočanstvo sredine. Točno tako izgledalo je u ovim glavama i srcima i raspoloženjima ovoga društva onoga vremena iza kulisa i prema tome, ta Gomnaida jeste kulturnohistorijski kuriozum prvoga reda, nerazmjerno vrjedniji od svih Palmotićevih mitoloških prenemaganja kao što su Atalanta i t.d. Gomnaida upoređena sa Kristijadom, govori poglavlja o izražajnim mogućnostima, jer dok je Gomnaida živi plod improvizacije, podudarne s mentalitetom, ostalo sve je melodramatsko neinteresantno mumljanje.

[...]

PALMOTIĆ DIONORIĆ, JAKOV

Principijelna napomena: Spada u imena i pojave koje egzistiraju isključivo samo u rukopisima. Pitamo se, šta će da radi, na primjer, jedna enciklopedijska redakcija godine 2162, kad bude imala da riješi da li da uvrsti ili da izostavi, po ovom našem principu da se registruju svi skribenti, nekoliko hiljada naših suvremenih dramatičara, čiji rukopisi leže u fijokama raznih kazališta? Samo Zagreb ih prima godišnje više od 150. Prema tome, briše se, dakako, i to rezolutno i definitivno.

PALTAŠIĆ, ANDRIJA

O familiji da se briše. Bibliografija ne treba da se donese u cjelini. Neka Krstić pregleda najvažnija izdanja.

PARUN, VESNA

Za razgovor s Ladanom.

PASARIĆ, JOSIP

Reducirati na minimum.

PATTIERA, TINO

Predati ga Muzičkoj enc., budu li ga tamo uvrstili, ne znam, bio je političko magare prvoga reda, ostentativno nije htio nikada pjevati u zemlji, danas, dakako, moljaka penziju.

PAVČEK, TONE

Ima ravno 15 godina što se bunim protiv intervencija pisanih olovkom. [...]

PAVELIĆ, ANTE

I/1.

Ne znam da mu ostavimo kao građanski poziv »političar«?

Predlažem liječnik, političar.

I/2–3.

Medicinu diplomirao u Beču, u Zagrebu bavio se zubarskom praksom.

I/3–6 kao što je prestilizirano: Nakon rascjepa u Stranci prava (1909) pristaje uz grupu Mile Starčevića.

I/9–11, da se provjeri da li je tako bilo! Vidi Miladu Pavlovu!

II/1–4 briše se. Nije se tome protivio samo Pribićević, on je u ono vrijeme bio već samo sredstvo u rukama Dvora.

II/3–4. Očita greška. Pribićević nije omalovažavao prvodecembarski akt, jer je taj akt bio upravo njegovo djelo.

II/15–20 briše se, zbrkano i protuslovno. Nije se povukao iz aktivnog političkog života, kad je postao i svoju karijeru završio kao predsjednik šestojanuarskog senata.

PAVELIĆ, ANTE

Škiljan ne može da uđe. Trebalo bi preraditi na temelju ove skice, Danko Grlić.

PAVELIĆ, dr. Ante, advokat (Bradina, 1889 — Madrid, 1959). Postavlja se pitanje po čemu se može apodiktički tvrditi da je umro?

Diplomiravši pravo, advokat u Zagrebu, izabran za zagrebačkog gradskog zastupnika god. 1919 na listi Hrvatske stranke prava (frankovačka grupa). Kao kandidat Hrvatskog bloka izabran u Narodnu skupštinu god. 1927. Poslije proglašenja diktature januara 1929 emigrira u Bugarsku, suđen po Sudu za zaštitu države god. 1929 na smrt in kontumaciam kao izdajnik. U emigraciji organizira Ustašku hrvatsku revolucionarnu organizaciju UHRO, po uzoru VMRO (Vn. Makedonska revolucionarna organizacija) pod vodstvom Vanče Mihajlova. Ova organizacija na konspirativnoj osnovi, sa svrhom diverzantske i terorističke aktivnosti protiv integriteta Kraljevine Jugoslavije, u okviru vojničke discipline fašističkih i nacionalno–socijalističkih terorističkih odreda, djelovala je u kooperaciji sa VMRO (Velebitska diverzija 1932, vojnički logori Janka Pusta, Lipari itd.), individualna teroristička ubistva (marseljski atentat). Poslije fašističkog prepada na Jugoslaviju (6. IV 1941) P. se kao fašistički i nacionalsocijalistički eksponent pojavio u ulozi kvislinga, formiravši terorističku vlast sa politički beznačajnom grupom svoje deklasirane družbe i potpisivanjem takozvanih rimskih ugovora 18. V. 1941, priznao fašističkoj Italiji pravo na okupaciju velikog dijela Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja i gotovo čitave Dalmacije. Kao krvnik za račun fašističkog i nacionalsocijalističkog okupatora zaveo je teror takvih razmjera, da će svojim krvavim nasiljem, masovnim umorstvima i deportacijama u galeriji ratnih zločinaca ostati kao pojava izdajnika i ratnog zločinca. Nakon sloma hitlerizma, maja 1945, ostaje u emigraciji (u Argentini i Španiji).

PAVIĆ, EMERIK

Vidi napomenu K. Krstića od 20.I.1954, znači prije osam godina. Nije uvažena. Trebalo bi to ostvariti i čovjeka uvrstiti.

PAVIĆEVIĆ, VUKO

Sustežem se od ocjene. Ne vladam temom. Non sum dignus! Ali kad mi netko u enciklopediji formulira značenje jednog »filozofa« da je I/4–6 dao »doprinos razvoju jugoslovenske marksističke filozofije svojim radovima iz oblasti opšte teorije vrednosti i etike«, onda me hvata panika. Pa ipak je bombast. Bacio sam pogled na njegove (I/12–13) »zapažene komentare« Luče Mikrokozma i zapazivši ih nisam sklon da nekritički primim ovako visokoparnu ocjenu ovog filozofa.

PEČAT

Ne izlazi dvije godine, i prema tome se briše.

PEČUH

Što se historijskog dijela tiče, glavni grad Baranje, još je do 1914 ležao u etnički čistom slavenskom kraju. I ime mu je slavensko i svi nazivi sela i brda oko njega isto tako. A što se tiče Pečuha kao kulturnog centra Panonije, Gornje Hrvatske i Slavonije, od Jana Panonija Česmičkoga do Šenoe, znači od romanike do romantizma, čitav niz naših ljudi učio je u Pečuhu. Za vrijeme turske okupacije, a i kao biskupija, igrao je važnu kulturnohistorijsku ulogu. Okupiran poslije Prvog svjet. rata po SHS četama i t.d.

PEJAČEVIĆ, DORA

Uživala je renome, uglavnom kao kćerka Teodora Pejačevića, hrvatskoga bana, poslije Rubido–Zichy, jedna od naših kontesa u muzici. Prelazi u muziku, kod nas nema razloga kao posebna jedinica.

PERAST

I/2.

Postoji napomena »Pitati kasnije Oppitza«? Očito da Oppitz kaže šta se dogodilo sa stanovnicima Perasta u periodu 1953–63, znači za posljednjih deset godina, tj. da li je broj stanovnika Perasta 563 st. pao ili nije. To treba Oppitz da odgovori »kasnije«. Pitamo se, veoma mudro, kada kasnije? Poslije pregleda glavnog redaktora nema »kasnije«!

PERKOVIĆ, LUKA

Za razgovor s Ladanom.

PERKOVIĆ, MIRKO

Pita me M.U. »Neka direktor odluči da li da uđe«? Tolika masa Perkoviću ravnih je ušla, a zašto baš ja da odlučim? Po meni (subjektivno) svakako ne bi trebalo da uđe, ali po podacima vidi se da je bio ne znam koliko puta intendant na raznim teatrima, a i danas je direktor drame Hrvatskog narodnog kazališta, osim toga režira i moje stvari, i sad je, nedavno u Mariboru, doživio »prodoran uspjeh«. Prema tome zašto baš ja da odlučim?

PETAR, hrvatski kralj

1/7–10.

»U njoj je 1093 izabran za kralja neki Petar, čije je sjedište bilo u Kninu«. Gdje je to izabran »taj neki Petar za kralja«? U kakvoj toj »njoj«? Misli se (I/6–7) »u susjednoj Hrvatskoj, koja se prostirala između Gvozda i Neretve«?? Gdje je to?

I/9–10. Ranija pretpostavka da je bio »iz plemena Svačića«, pokazala se kao netačna?? Time se obara legenda o »posljednjem hrvatskom kralju« i o njegovoj »tragičnoj pogibiji na Gvozdu«! Da se vidi kako je do te legende došlo i na temelju čega je oborena! Zatim tko je S. Kampuš (I/17)? »Poslije Petrove smrti Hrvatska je došla u vlast Kolomana«. Ovdje se daje sa strane E.J. jedna decidirana definicija, koja je u stopostotnom protuslovlju sa svim državopravnim hrvatskim teorijama, kada je riječ o hrvatsko–madžarskom odnosu.

[...]

PETROVIĆ, NJEGOŠ

Nisam čitao i neću!

PETROVIĆ, SVETISLAV

Petrović Svetislav, nazvan »Žolika« bio je punih pet godina urednik SKG, a kao takav jedno vrijeme arbiter elegantiarum beogradskog književnog života, koji je kvario ukus, svojim staromodnim predrasudama estetske naravi. Kao prevodilac francuskoga, pitamo se šta je preveo? Napisao je predgovor »Manon Lescaut« i to je sve, bio je sterilan. Što znači u bibliografiji I/14 Emile Zola, Beograd 1941?

PIJADE, MOŠA

1/9–11

»Odmah se afirmisao kao jedan od najboljih novinara Srbije, sarađujući u listovima Mali žurnal, Novo vreme, Pijemont, Pravda.«

Osim Mošine saradnje u Pijemontu, ne znam da li je ovo isticanje njegovog novinarenja u Malom žurnalu tako slavno poglavlje, te bi o tome trebalo govoriti povišenim tonom. Moša se time hvalio veoma često (a naročito u sitnim satima), a bilo je to uvijek podjednako neprijatno slušati. Isticati to kao djelo »najboljeg novinara Srbije«, u svakom je slučaju pretjerano. Moša je bio jedan od najboljih publicista KPJ, a naročito u onom periodu kad još nije bio član KPJ, u eri Slobodne reči.

[...]

I/25

Kada je riječ o »Crvenom smehu« trebalo bi spomenuti da nije samo sarađivao i uređivao »Crveni smeh«, nego da mu je bio jedini karikaturista i crtač. Tamo je imao nekoliko dobrih ideja. Trebalo bi to naročito prikazati, jer su to sve nepoznate stvari.

[...]

PIJEMONT

Ovako ne može ući. Vratiti Beogradskoj redakciji da ga prerade iz temelja.

I/7–9.

»Sarađujući sa njim« (to jest sa Apisom), koji mu je bio »prijatelj« — »on je na toj strani naišao na podršku«. Na kojoj strani i zašto?

I/9–10.

»Prestolonaslednik Aleksandar dao je za Pijamont prilog od 20.000. — Dinara«. Kakav je to historijski podatak?

Ako je čovjek (I/13–16) »jedan od inicijatora«, jedan od »osnivača«, jedan od »članova Vrhovne centralne uprave«, ako je »pisac statuta ove organizacije«, to jest ako je čovjek programatski ideolog toga pokreta, onda je bio više nego »povezan sa organizacijom« itd.

I/15–16.

»Pored niza čisto demagoških zahteva«. Koji su to »demagoški zahtevi«? To kako je prikazan program Pijemonta, dokazuje da pisac o temi pojma nema. Što znači (I/22–23) »spremati se za odbranu novog osvajača Srbije i Balkana«?

I/23–25 i II/1–2. To da je čovjek štampao brošure (Gaćinovića i Augustina Ujevića) koji se tada još nije zvao »Tin«, da je neke koncepte u Beograd prenosio Dimitrije Mitrinović itd., sve je to nevažno i netačno.

II/4–8 isto tako zbrkano. Kad se već govori o opozicionom stavu Pijemonta čija je »oštrica bila uperena protiv radikalna stranke« trebalo bi reći da je ta oštrica bila uperena protiv politike radikalne stranke, ali bi onda istodobno trebalo objasniti kakva je to radikalska politika u tom periodu bila i u čemu se bitno razlikovala od politike Apisove, respektive Crne Ruke itd.

PIPERI

[...]

Piperi su staro pleme, po mišljenju Henrika Barića nastalo udruživanjem slavenskih Lužana s Vlasima rumunjskog i arbanaskog porijekla.« Alaj li genijalne formule i autoritetnog mišljenja, i to baš ausgerehnet Henrika Barića. Zar Piperi nemaju baš nikog svog čovjeka, kome tragovi kao Henriku Bariću ne mirišu...?

[...]

PLAMEN

I. Ne izlazi dvije godine i prema tome se briše.

II. PLAMEN, polumesečnik za sve kulturne probleme, Zagreb, I/1919, br. 1–15. Urednici A. Cesarec i M. Krleža, odgovorni urednik M. Krleža. U kaotičnom previranju nakon svršetka Prvog svjetskog rata, kada se rojalistički režim, ne birajući sredstva, bori za stabilizaciju svoje vlasti, P. je pokrenut bez romantičnih iluzija o tzv. nacionalnom etatizmu, zastupajući teze lenjinske Internacionale, da je balkanska, odnosno podunavska socijalistička federacija ona baza na kojoj bi trebalo organizirati jugoslavenski državni i kulturni život. Nakon opetovanih zapljena čitavih brojeva, časopis je zabranjen 8. VIII 1919 Naredbom Bana Hrvatske i Slavonije na temelju....

POPOVIĆ, LAZA

Pitati dr. prof. Smokvinu da bude ljubazan da obradi ovu temu kao rendgenolog, a njemu su poznati i neki detalji biografskog karaktera.

II. I/6. »Srpski nacionalist«? (1914 itd.)

Trebalo bi da se navede na koliko je godina osuđen? Ne varam li se, na osam. Radilo se i o smrtnoj osudi.

I/8. Kada je stigao u Zakladnu bolnicu u Zgb?

I/10–11 da se briše.

I/23. »Bavio se i književnim radom«. Objavio je nekoliko posebnih publikacija. Književni rad mu nije interesantan toliko koliko publicistički. Sa M. Ćurčinom pokretač i glavni urednik »Nove Evrope« 1921–?

POPOVIĆ, PAVLE

To što je predviđeno 50, a napisano 72 reda, ne bi bilo tako tragično, da je samo približno točno. Sve što se moglo ili trebalo reći o tom čovjeku, rekao je pisac ovih redaka, ali to, dakako, ne može biti štampano u ovoj enciklopediji, koja je sva konvencionalna i prema tome više–manje pretvorljiva. To kako je Pavle Popović predavao hrvatsku književnost, posebno je poglavlje. Bolje dobit ne ćemo.

Šta je sa Popović Bogdanom, koji je bio »nadarenost retka, napisao dosad dva do tri — početka«...??

POSUĐE

Nema razloga da ostane. Sistematski zaobilazimo i brišemo slične teme kao jedinice. Predstavljalo bi ozbiljan posao da se takva tema razradi kako valja za enciklopediju. Trebalo bi razraditi u tom slučaju sve dijalekte, jer činija, šerpa, pržulja i t.d. kao kazan iliti kotlić upravo su takve dijalektalne formule kao šalica iliti kotao i t.d.

POTIOREK, OSKAR

Da se preradi i prestilizuje. Prije svega nije bio austrougarski general–pukovnik nego k.u.k. Feldzeugmeister (armijski general). Nije bio »šef zemaljske vlade« nego namjesnik za Bosnu i Hercegovinu, zatim nije bio komandant trupa BiH, nego armijski inspektor austrougarskih trupa u BiH.

Da se tekst svede na najrealniji minimum! Kao čovjek povjerenja najviših bečkih dvorskih krugova, P. je svojim agresivno pooštrenim političkim kursom izazvao otpor svih progresivnih elemenata, tako da su atentati u BiH bili neposredna posljedica njegove politike, a kao takvi nesumnjivi znak za bezizlaznu političku krizu koja će završiti slomom. Isto tako da se naglasi da je Potiorek protiv direktiva austrijskog generalnog štaba, iz vlastite inicijative, kao komandant austrijskih trupa na srpskom frontu proveo protiv srpske vojske obje ofenzive, u augustu i u novembru 1914. Poražen u bitkama na Ceru i na Kolubari, dva puta izbačen iz Srbije, on je suđen i penzioniran.

POZAJIĆ, MLADEN

»Usavršavao se kod V. d’Indyja« itd. Što znači »usavršavao se«? Time da se netko »usavršavao«, ne diže se nikome rep, a ova naša »usavršavanja«, prije svega su, po pravilu, kratkotrajni izleti, a zatim to opasno miriše, da ne kažem vonja, po provincijalnom tamjanu. Zaludu ti ove vrste »usavršavanja«, ne vrijediš li mnogo. Dovoljno je »vrednovanje« da je bio profesor jedne muzičke akademije, i to još zagrebačke, koja nije zadnja ni posljednja među takvim školama u svijetu.

POŽAREVAC

I/13–15.

»Svojim značenjem je privukao i kneza Miloša, koji je tu 1825 podigao konak i učinio Požarevac u neku ruku svojom drugom prestonicom«!

Ne bi se moglo reći da je Miloš Obrenović bio 1825 takav knez, da je, pa i u »neku ruku« mogao da učini Požarevac »svojom drugom prestonicom«. Tu se još pet godina čeka na Hatišerif 1830. Zvuči kao bombast. A kakva je to prestonica bila, opisuje se odmah zatim (I/18–20): »S tim u vezi podižu se u gradu magacini i koševi za žito i kukuruz i obori za gajenje i prikupljanje svinja«. Opet bombast. [...]

II/2–3: »U njemu su bili novčani zavodi i veliki vojni garnizoni«?? Koji novčani zavodi? Sama konstatacija (II/3–4) da je »sve ovo« — to jest da su »u njemu bili novčani zavodi« — »malo uticalo na urbanistički razvoj grada«. Do danas nema vodovoda. Predlažem da se sve više briše poslije konstatacije da se urbanistički karakter grada mijenja tek danas, kada (II/11) P. dobija karakter suvremenog urbanog naselja, u kome se javlja i niz industrijskih poduzeća.

[...]

PRELJUB

Predlažem da se briše.

PRERADOVIĆ, PETAR

[...]

»Naročito je teško osjetio sudjelovanje u ratu protiv talijanskih rodoljuba 1846. Ipak je dotjerao do časti generala«.

Prije svega, to nije bio rat »protiv talijanskih rodoljuba 1848«. Period Rissorgimenta (1615–70) traje šezdeset i više godina, međutim ovdje se konkretno radi o austro–sardinijskom ratu, kada je kralj Karlo Alberto prodro u Lombardiju sa pijemonteškim četama, u okviru burne 1846. Ustanak i revolucija u Beču, u Pešti, u Milanu, u Veneciji, u Modeni, u Parmi i t.d. Kako je to bilo s Preradovićem? Bio je dobar i lojalan austrijski oficir. Vidi pismo Miletićevo o susretu s pjesnikom u kavani »Pillwax« 1847, kada putuje Preradović u Temišvar. O njegovom mentalitetu i o pogledima na političku problematiku vidi njegovu korespondenciju sa suprugom. To što je »ipak dotjerao do generala«, i to nije bila nikakva karijera. Ona se samo sa postolja Rendićevog spomenika pričinja velebnom. Običan generalmajor als längerdienender Infanterie–Oberst, nije to bilo ništa. Da se prestilizira da je »umro daleko od domovine«. Nije to bilo ni tako daleko, umrijeti u Beču.

II/15–21. Predlažem da se briše, jer sve to što ovaj Djed radi s »guslama javorovim« bolje bi bilo da i nije radio — mislim pjesnički, s tim ljubama i s tim nebeskim visinama.

[...]

PREŠEREN, FRANCE

Predlažem da štampamo Slodnjakov tekst bez ikakve izmjene, kakav jeste, in extenso. Zašto? Zato, jer su sve naše intervencije ostale bez ikakvog efekta. Slodnjak piše, Slodnjak potpisuje, Slodnjak je autoritet, Ljubljana imprimira, i mi kod toga ne riskiramo ništa, upravo mnogo manje nego kad bismo ga preradili, a tekst je do tog stepena irréparable, da se tu ne da ništa postići.

Što da se radi s tim »potomkom drevnog, marljivog i nadarenog seljačkog roda«, kada je taj genetički uvod u nebo vapijući besmisao, od genetičkoga vrha, koji to nije, jer se taj genetički vrh nastavlja nedoraslim »nezakonitim sinom Franca Prešerna Francem, a naročito pak u familiji njegove sestre gdje se još uvijek javljaju natprosječno nadareni pojedinci«?? Šta da se radi s malim Francetom Prešernom kada su mu (I/6–7) »svećenici rođaci otvorili put u normalku«?

I/10.

»Imperativna nadarenost za ritmičko jezično prikazivanje životnih pojava« i t.d. »Duboka osjetljivost za sve pojave ljepote«, »Izvanredna erotička uznemirljivost«, »kristalna pamet«, »zdravo premda živčano prefinjeni organizam«, »diktat domaćih i društvenih kulturnih odnosa«, »odlično položen doktorat«, »slobodoljubivo i istinoljubivo poletan temperament«, »genijalna sinteza pobude evropska poezije«, »nove izvorne umjetnine«, »klasična ljepota«, »Ropska sadašnjost«, »ljepša budućnost svoga naroda«, »lik dobrog i ponosnog čovjeka«, »čuvstvena i misaona politička sloboda«, »zbog psihofizičke strukture i zbog jansenističkog duhovništva«, »ljubav kao najmoćniji pokretač duhovnog napretka čovječanstva«, »ubitačni pritisak deziluzionizma«, »šibajuće strasti«, »umjetničke pobjede nad razočaranjima života«, »iznenađujuća i zanimljiva smislovno–muzička slika« i t.d.

IV/21–22.

»Taj prelaz (to jest približavanje psihološkom realizmu) u vezi sa slobodnom bračnom vezom s Anom Jelovšekovom«, prouzročili su samo »gorka lična i umjetnička iskustva barem i u ponovnom i još gorem izbijanju deziluzionizma« i t.d. »Svjestan kao pjesnik da mora priznavati i prikazivati životnu , cjelovitost »pakao« i »nebo«, on je (V/14) »uzalud pokušavao odgojiti Anu Jelovšekovu prema svojim gledanjima na brak«. [...]

PRIŠTINA

I/16–20.

»Postaje prestonica kralja Milutina«, a zatim — »docnije prestonica i drugih Nemanjića«, zatim — »prestonica Brankovića do 1389, a sa »prisajedinjenjem državi Lazarevića i seobom prestonice u Kruševac i Beograd, postaje običan grad«.

I/19.

To da Priština postaje običan grad, kod nas je mudro redigirano da »gubi mnogo na značenju«. Prema toma imamo Prištinu kao prestonicu Milutinovu, zatim Nemanjića, zatim Brankovića, znači tri puta prestonicu, a zaturi još dvije prestonice u Kruševcu i Beogradu, dakle masa prestonica. Trebalo bi napisati specijalnu studiju o ovoj masi prestonica, kao da živimo u eri rascvata rojalizma, tako je »u neku ruku i Požarevac« ispao »prestonica kneza Miloša«, i ne samo to nego i »sjedište novčanih zavoda«, a jedini zavod koji »u neku ruku nije bio prestonica« nego tamnica, t.j. kaznionica, i gdje su takoreći mase političkih kažnjenika, a naročito komunista imali prilike da prožive decenije na robiji u toj »prestonici«, taj je zavod kao »životno delo Stojana Ribarca« ostao u našoj enciklopediji nespomenut.

III/9.

»Grad sa složenim etničkim sastavom«? Trebalo bi nešto konkretno reći o tom etničkom sastavu.

PRODANOVIĆ, JAŠA

O Jaši Prodanoviću znao bi pisac ovih redaka progovoriti sasvim drugim tonom. U ovim apologetskim perspektivama čovjek trajno ispada kao Katon. Međutim, spadao je u politički dokone popove, koji je celoga veka krstio jariće. Trla baba lan... Sve je najispraznija fraza. Ali ako su Marko Ristić i Roksanda Njeguš imprimirali ovaj tekst, ne treba ga dirati.

PROHASKA, DRAGUTIN

Prestilizirati i redigirati iznova.

Završivši gimnaziju u Osijeku studirao slavistiku i germanistiku u Beču. 1905–20 gimnazijski profesor u Zagrebu, 1920 lektor srpsko–hrvatskog jezika u Pragu, od 1934 docent na praškoj visokoj školi za ekonomiju.

Kao književni recenzent pratio je u zagrebačkim časopisima (1906–19) književnu produkciju, obrađujući paralelno s time i književno–historijsku problematiku: Studija o baroku u našoj književnosti, o razvoju književnosti u Bosni i Hercegovini itd. Njegov »Pregled savremene srpsko–hrvatske književnosti« (Zagreb, 1921) sa bitnim korekturama na temelju negativnih kritika u drugom češkom izdanju god. 1928, predstavlja zapravo jedini pokušaj sistematske panorame hrvatsko–srpske književnosti u tome periodu.

PROSVJETITELJSTVO (Slovenija)

Napomena M.U. u funkciji glavnoga urednika: »Preveo i po izričitoj želji Direktorovoj ostavio autorov tekst netaknut«. Ne znam što to znači? Hoće li se time reći da to nije trebalo uraditi? Koliko se sjećam, kad se donosila principijelna odluka treba li »Prosvjetiteljstvo« kod nas (a prema tome i u Sloveniji) obraditi, bio sam zato, i danas sam zato. Međutim, da li je trebalo prevesti čitavih 270 redaka, ne znam. Svakako je preopširno, što se moglo konstatirati već i po napomeni glavnog urednika ljubljanske redakcije od 17. X. 1962. Ako autor odbija skraćivanje, neka se skrati na našu vlastitu odgovornost i svede na najviše 100 redaka.

Što je sa Jozefinizmom kod nas, jer i taj period spada pod »Prosvjetiteljstvo«? Bilo je rečeno i ostajem kod toga, principijelno, da nije bilo Jozefinizma kod nas, bili bismo ostali madžarska turopoljska varmedžija. Uzme li se u obzir da Jozefinizam kod nas ne uživa baš nikakvih simpatija, jer sve što se o tom periodu pisalo, intonirano je klerikalno antijozefinistički do godine 1941, trebalo bi dati nekome da ga obradi, kod nas u Zavodu (Grlić ili Krstić).

Tekst A. Gaspana, osim svog ductusa generalisa, hipertrofira masu detalja i gubi se u prepričavanju. Prešao je okvir enciklopedijske teme, trebalo bi ga prema tome uokviriti. Prikaz je sam po sebi dobar.

PROTIĆ, STOJAN

II/18–23.

Klasičan primjer kako ne bi trebalo pisati o ličnostima tipa Protićevog: »Najpunija i najživlja politička aktivnost čekala je Protića po izvršenom prevratu 29. V. 1903. Iako nije bio umešan u zaveru protiv Aleksandra Obrenovića, P. je ušao u tzv. »revolucionarnu vladu« Đ. Avakumovića, obrazovanu odmah po ubistvu kralja i kraljice.«

»Iako nije bio umešan u zaveru«, ne, nije bio umešan, nego naprotiv bio je umešan u čitavu onu gnjilu politiku posljednjeg perioda Aleksandra Obrenovića kao politički izmećar, dvorska kreatura, korumpirana raznim visokim položajima i podmićena ličnost, te nije bila mala vještina, poslije ubistva kralja postati ministar policije.

III/7–9.

»Protićev rad u Ministarstvu policije bio je žestoko kritikovan u opozicionoj štampi, posebno pritisak vršen na izborima za skupštinu«.

Ovaj ministar policije ne samo da je apsio svoje protukandidate, da je falsifikovao zvanična dokumenta, da ih je krivično gonio kao nevine ljude da bi ih urnisao, nego je kao policista, i to velikoga stila, zaveo takav politički teror, da mu mi onda na kraju priznajemo (V/3–5) da se »kao ličnost isticao bujnošću i oštrinom i ispoljavao mnoga svojstva parlamentarnog borca«. Kad čovjek apsi svoje protivnike na buljuke, on time »ispoljava mnoga svojstva parlamentarnog borca« itd.

[...]

IV/3.

»Posle neuspelog Pašićevog »Ženevskog sporazuma« itd. Tako se zaista ne može pisati. Osim toga: čitava Protićeva uloga kao ministra predsjednika prve ne–jugoslovenske, nego kraljevske SHS vlade pa tzv. drugog kabineta isto je tako prikazana potpuno krivo. Njegove kombinacije sa Hrvatskom zajednicom nisu bile politički tako kratkovidne kao politika Vesnićeve, respektive kasnije–Pašićeve vlade. I njegov nacrt Ustava i sve to kako je pokrenuo »Radikal«, o čemu se ne govori, i to kako su ga slomili i dvor i Pašić, spada zapravo među najpozitivnije njegove eksperimente, da bi se održao na vlasti, razumije se, a kao praktičan političar nije drugo ništa ni radio.

PROVOKATOR

Pojma nemam kako je takva jedinica uopće mogla da uđe u alfabetar.

PUTNIK, RADOMIR

I/2.

»Srpski vojvoda«. Nije srpski, nego vojvoda.

II/25 i III/1–3.

[...] U okviru povišenog apologetskog tona, sve se pobjede srpskog oružja svode na ličnost Radomira Putnika. Neka se pregleda literatura o Kumanovskoj bitci i o glavnim direktivama Glavnoga štaba i Vrhovne komande, s obzirom na premise i na dispozitive oko Ovčeg Polja. Trebalo bi tačno ispitati da li se kumanovska pobjeda može svesti isključivo na inicijativu Putnikovu. Ne treba smanjivati Značenje ovoga čovjeka, ali ne treba od njega stvarati fetiš. Literatura na kraju članka nije navedena, a trebala bi da bude, a naročito što se tiče Kumanovske bitke.

[...]

Ů [...]

III/12

Bitka na Bregalnici. »U sadejstvu sa snagama ostalih balkanskih država, porazio bugarsku vojsku«. Treba reći kako je došlo do toga sloma bugarske vojske, kod toga je igrala preponderantnu ulogu i politička strategija radikalske vlade. Ne treba zaboraviti da su u sadejstvu ostalih balkanskih država učestvovale i turske snage.

III/13–17.

»U Cerskoj bici (12.–24. VIII 1914) porazio austro–ugarsku balkansku vojsku«.

Mjesto ove fraze »porazio a.u. vojsku«, koja se kao parafraza javlja pet redaka više »porazio bugarsku vojsku«, trebalo bi diskursivno objasniti da je bacio austrijsku vojsku preko Drine i time izvojštio prvu pobjedu Saveznika u Prvom svjetskom ratu. Cerska bitka, odmah na početku rata, mjeseca augusta, odjeknula je svijetom kao pobjednička truba, povisivši ugled srpskog oružja do ogromnog političkog efekta, koji se nije ugasio ni do konca rata.

III/22–25 i IV/1–4.

Kolubarska bitka. Ne bi trebalo zaobići pojavu i aktivitet Vojvode Mišića, koji je komandujući tom bitkom iz Gornjeg Milahovca, preuzeo inicijativu.

IV/5–7.

»Pošto je bio ometen od Saveznika da ofenzivnom akcijom septembra 1915 preduhitri napad Bugarske« i t.d. — »morao je polovinom oktobra da povuče srpsku vojsku sa graničkih položaja u unutrašnjost Srbije«.

I o tome su mišljenja u literaturi podvojena. Prije svega nije Radomir Putnik bio lično ometen od Saveznika, a ako se o tome već govori, a to spada u političko–diplomatsku zakulisnu igru onih dana, trebalo bi objasniti i druge komponente. Favoriziranje Bugarske od prvog dana rata 1914 baziralo se na problemu izolacije Turske. To je proces koji septembra 1915 poprima oblik tragičnih zabluda, koje nisu ni u kakvoj neposrednoj vezi sa Putnikom kao vrhovnim komandantom.

V/19 da se prestilizuje: 9. XII 1915 upućen iz Skadra na Krf radi lečenja, a potom u Francusku (Nicu), gdje je i umro 4. V. 1917.

PUTOPIS

I. Da se briše, jer putopis kao žanr, nije nikakva posebna vrsta književna, jer ako je to putopis, onda su i memoari, i korespondencija, i polemike, i pamfleti, i biografije, i riportaže i t.d.

II. Kao što je dogovoreno: Ako je obrađen i u Sloveniji, neka ostane kao jedinica. Vratiti Verešu hrvatski tekst da ga temeljito preradi i skrati.

R

REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA KOD SLOVENACA

Ů Odmah na početku jedno principijelno pitanje: šta je sa reformacijom i protureformacijom u ostalim našim krajevima i narodima, kao na pr. kod Hrvata?

Kao preambuo i uvod:

I/1–25 može se mirne duše brisati. Tekst je u svakom pogledu traljav, zbrkan i ispod nivoa. Ovako ne može ostati. Pitamo se tko je autor?

I/1. »Novčana privreda« itd.

Počinjemo njom, dakako ,«s novčanom privredom«, onakvom kakva se razvila i sa društvenim suprotnostima, potpuno apstraktno. Ako već, trebalo bi progovoriti o čemu se radi.

I/5. Terminus »zemaljski knez« (vladar) i »partikularistički zemaljski (pokrajinski) staleži«, javlja se u čitavom tekstu kao pojam koji apsolutno nije jasan. Kakvi su to zemaljski knezovi, koji su to vladari? Zemaljski knez »Landesfürst«, a zemaljski staleži »Landesstände«, jedan specifično austrijski, južnoaustrijski, štajerski ili kranjski pojam, i trebalo bi ga objasniti. Koji su to »vladari« i kakve su to »zemaljske pokrajine«?

I/9–10. »Odnosi u crkvi«, »suprotstavljanje zloupotrebama u crkvi«??

I/10–11. Što znači u ovom slučaju »slovenske zemlje«?? Koje su to?

Definicija reformacije sasvim je šuplja kad je riječ o »čistoj božanskoj nauci« ili »novoj religiji«.

I/13–14. Kakva je to »ideologija« koja je odgovarala »društvenim klasama« da »rješavaju svoje zahtjeve«? Kakav je to nov način?

I/I7. Šta znači »feudalna reglementacija« — građanstva i šta znači »uređivanje života prema svojim potrebama«?

I/21. Šta znači »ojačanje feudalnih veza u odnosima seljaka« itd.?

I/22. Šta su »seljaci«, a šta su »plebejci u gradovima«? Bilo bi najlogičnije da tekst, upravo prikaz počinje sa str. 2: »Reformacijski pokret širio se po slovenskim zemljama iz Njemačke« itd. Međutim što znači da se nešto »širi iz Njemačke« i kakve su to »slovenske zemlje«? Treba biti konkretan.

II/9. »Protestantski kružok u Ljubljani«?

II/15. »Sekta anabaptista«. Trebalo bi reći o čemu se radi.

II/16. »Seljački pokret u Gorenjskoj (1525)«. Trebalo bi isto tako reći o čemu se radi, jer se ne vidi ni kako je nastao, ni kako je propao.

»Još prije nego što se razvio u otvorenu bunu«.

II/24. »Mase uglavnom ne idu u — luteransku vjeru«. Ići u vjeru??

III/5. Govori se ponovno o »anabaptizmu 80–tih godina«, a da se ne vidi o čemu se radi.

III/6. »Blaži oblik moravske braće«??

III/8. »Pojava štiftara«?

III/9. »Križni putevi«. To su očito Kalvarije, »ovi križni putevi«, ali zaista ni mi nismo pošteđeni od ovog »križnog puta da čitamo ovakve tekstove.

III/10–11. »Luteranska vjera se u narednim decenijima u sve tri zemlje (pokrajine) jako proširila« itd. Kakve su to tri zemlje, to jest pokrajine?

III/12. Šta znači »dio koseza«?

III/20–22. »Budući da su Habsburgovci ostali vjerni staroj religiji, pa se nov zemaljsko–kneževski pravac reformacije nije održao, protestantizam se još dugo ispoljavao prikriveno, naročito kao zahtjev za reformom katoličke crkve, koji je imao mnogo pristalica i među katolicima«.

Čisti besmisao, jer je čitav protestantizam nastao u krilu katolicizma. Šta znači »nov zemaljsko–kneževski pravac«?? Trajno se govori IV/7, IV/14 itd. o »zemaljskom knezu« (vladaru). To je Landesfürst.

IV/19. »Interim 1548«.

IV/21. »Formula concordiae, koju su potpisali i propovjednici (predikanti) u slovenskim pokrajinama«.

Kada je riječ o faktima, dotično o datumima, trebalo bi reći konkretno o čemu se radi, jer tko već može imati pojma o tim procesima, a traži u našoj enciklopediji najnužnije upute?

IV/21–24. »Otkako je vodstvo u reformaciji preuzelo plemstvo, nije bilo uslova za drukčiju ideologiju, a još manje za nastanak samostalnih reformacijskih pravaca«.

Nejasno o čemu se radi i može se mirne duše brisati.

V/3. »Među građanstvom se pojavljuje flacijanstvo«

Daje se uputnica u zagradi: »(v. Vlačić–Flacius)«?? Tko ima pojma o tome šta je to flacijanstvo? Nitko.

V/8. »Cvinglijanstvo«?

V/15–16. »Plemstvo svih triju unutrašnjoaustrijskih zemalja (1578 bruška pacifikacija)«??

V/24–25. »Nov val seljačke reformacije«. »Seljački štiftarski pokret« itd. daje se u zagradi objašnjenje tog »štiftarskog pokreta« kao »zadužbinski« s upitnikom itd.

VI/. Kada je riječ o motivima reformacije kod Slovenaca kaže se da »uzroke njihovom radu treba tražiti«... »u dubokoj ljubavi prema narodu«? Itd. itd.

Treba vratiti Ljubljani s napomenom da ova vrsta teksta ne odgovara.

X/12–16. »Udarac protiv plemstva i konačno uništenje reformacije uslijedili su 1628 kad je Ferdinand, poslije uspjeha u Tridesetogodišnjem ratu, naredio da se plemstvo mora vratiti u staru vjeru ili se seliti. Plemstvo se pokorilo bez otpora, vratilo se katoličkoj crkvi, odnosno u velikom broju iselilo«... Ne može se ovako izolirati pojedini detalj od cjeline. Treba ipak govoriti o čitavom Tridesetogodišnjem ratu, a ne samo o »uspjehu« toga rata itd. No prije svega treba biti logičan. Kaže se »plemstvo se pokorilo bez otpora, vratilo se katoličkoj crkvi, odnosno u velikom broju iselilo«.

Pitamo se kako se onih 800 plemića, protestanata i emigranata, koji su napustili svoju zemlju po svom moralno–političkom uvjerenju »pokorilo« kada su, ne pokorivši se, emigrirali itd.?

S

STAJIĆ, VASA

Ů Čovjek se kreće po našim enciklopedijskim priručnicima sa markom »nacionalni i kulturni radnik«, što u ovoj našoj jugofilatelistici ne znači danas savršeno ništa. Liberal devedesetih godina, više–manje ljevičarski, da ne kažem socijalistički raspoložen, peštanski đak, romanista i germanista, koji je studirao u Parizu i u Leipzigu, romantik sa poetskim sklonostima, čovjek žive fantazije, a njegova nam biografija sama po sebi, kao biografija tolikih naših naprednih »pregalaca« govori poglavlja. Učitelj po banatskim palankama, u Pakracu, u Pljevljima, pisar Karlovačke Mitropolije, profesor po preparandijama, pokretač časopisa, izbacivan iz državne službe, kažnjavan, i konačno suđen na dugu desetogodišnju robiju, iz koje ga oslobađa tek godina 1918, to jest slom Austrije. Vase Stajića aktivitet, bez konkretne analize, a naročito bez poznavanja pozadine u kojoj je djelovao teško bi bilo plastično prikazati. Bio je zapravo kompilator, propagandista jugoslavenstva u apstraktnom idealnom romantičnom smislu, danas potpuno nepoznat. Uz Supila i Skerlića jedan od idealnih ideologa predratne jugoslovenstvujušće omladine. Progonjen kao socijalista, što zapravo nikada nije bio, nacionalistički romantik, robijaš, član raznih organizacija i vijeća, poslije povratka sa robije 1918 on je jedan od rijetkih predratnih nacionalista koji se odlučno i nepokolebljivo, može se reći beskompromisno usprotivio centralističkoj politici SHS, zalažući se dosljedno za ravnopravnost i punu nacionalnu slobodu svih južnoslavenskih naroda. Izvrgavan trajnim progonima austro–madžarske vlasti i poslije 1918 ostao je odiozno politički sumnjivo lice. Autor monografije o Svetozaru Miletiću i Jovanu Jovanoviću Zmaju, čisti idealista, nevina duša.

[STANOJEVIĆ, STANOJE]

Ů RIJEČ–DVIJE O STANOJU STANOJEVIĆU.

St.St. bio je dovoljno intelektualno bezazlen da piše ili bolje da štampa ono što misli, bio je dovoljno neobrazovan da objavljuje svoje misli kao da su njegove individualne, a zapravo radi se o mentalitetu jedne generacije, upravo o mentalitetu iz prve polovine XIX stoljeća, kad se rađao ovaj model nacionalne svijesti, koji se danas pod formulom srpske državotvornosti njeguje kao ideal. Citati po St.St. Historija SiHiS, IV »Napredak«, Beograd 1920 (IV izdanje).

Tragedija »srpske državnosti« počinje »u srpskoj državi poslije smrti kralja Bodina (1101)«. Ovo sinhrono rasulo sa propašću hrvatske države, javlja se kao početak disorijentacije političke i nacionalne u međunarodnim odnosima na Balkanskom poluostrvu, per analogiam historicam, kao da su ovi modeli nacionalnih svijesti idealna konstanta i kao da je politička diferencijacija kod Srba i Hrvata podudarna sa političkom diferencijacijom nacionalne svijesti u prvoj polovini XIX st.

Na zemljištu oslabljene i razobručene srpske kraljevine počinje borba za vlast i prvenstvo između Zete — i Raške. (Zeta i Raška sredinom XI vijeka po St.St., dva su centra nacionalne svijesti, a ovi Bodinski i Časlovovi mentaliteti prevladavaju momentane političke interese.) To su dvije kraljevine, srpske, dakako, to su dvije oblasti, srpske nema sumnje, koje pojma nemaju što predstavlja ideal »centralne državne vlasti« kako je zamišlja St.St. po garašaninskom modelu, ostvarenom sa konturama Londonskog ugovora 1915, respektive sa fait–accomplijem od 1. decembra 1918. Časlav i Bodinovi nasljednici predstavljaju dekadenciju nacionalne svijesti i to još na početku kad je nije ni bilo. Da nije bilo Madžara već je polovinom XII vijeka bilo dosta jasno da će Raška pobijediti Zetu, a u ovoj velikoj »madžarsko–srpskoj borbi za slobodu i nezavisnost, Hrvati su igrali sasvim podređenu ulogu. Hrvati se u to doba ne vide iza ugarske države i madžarskoga naroda. I dok srpski narod u Nemanjinoj državi sa neobičnom umešnošću i izdržljivošću stvara uslove za silan razvitak narodnog i državnog života, dotle hrvatski narod sve više tone i gubi se u interesima ugarske državne politike i u haosu madžarskih unutrašnjih pitanja«.

St.St. piše ovo per analogiam kao filipiku protivu austro–kroatizma, respektive austro–ungarizma ili ungaro–kroatizma, trigalizma, habsburškog frankovluka ad hoc.

Krajem XII vijeka raširio se sa zapada i utvrdio u Ugarskoj feudni sistem, pa je odatle prenijet i u Hrvatsku. Hrvatsko se plemstvo onda izjednačilo u svakom pogledu i u svemu sa ugarskim plemstvom. Ugarsko i hrvatsko plemstvo već je i dotle vezivala zajednička veza, zajednička upotreba latinskoga jezika i zajednički staleški interesi. Sada, pošto je feudni sistem protkao ceo državni i narodni život, hrvatsko je plemstvo sasvim utonulo u ugarsko plemstvo. Usled toga je hrvatsko plemstvo od toga doba bilo gotovo izgubljeno za hrvatski narod. Ono se od tada upravljalo gotovo samo prema potrebama i težnjama ugarskog plemstva i ugarske države, a potrebe i težnje hrvatskog naroda ono po pravilu nije više shvatalo i nije se za njih brinulo.

Plemstvo, dakle, najvažniji faktor u narodnom životu u to doba bilo je za hrvatski narod izgubljeno. Ali taj se [...] gubitak i nedostatak nije tako jako osećao odmah u taj mah, pa ni dosta dugo vremena posle toga, sve dok nisu došla na red velika nacionalna pitanja. Utoliko je jače hrvatski narod osjetio nenacionalnost svoga plemstva u moderno doba, kada je aristokratija kod drugih naroda (Čeha, Madžara) postala nosilac narodne misli i vođa nacionalnog pokreta. Onda su tek Hrvati u punoj meri osetili zle posledice onoga, što se od kraja III veka pa nadalje dešavalo u Hrvatskoj.

Kod najbolje i najinteligentnije klase hrvatskoga društva gubila se dakle na taj način svest o narodnim potrebama i iščezavale su tradicije o narodnoj prošlosti. Hrvatska vlastela nije, izgleda, osećala da je išta izgubila gubitkom samostalne države, a narod je to verovatno osećao još manje. Vlastela je smatrala sada ugarsku državu kao svoju. Stoga ona nije težila ni radila, da obnovi hrvatsku samostalnost. Njoj to nije bilo potrebno; ona time nije imala šta da dobije, a mogla je eventualno mnogo izgubiti. Stoga se hrvatska vlastela od toga doba brinula samo za svoje plemićke povlastice i kretala se na akciju i otpor samo onda, kad su one bivale ugrožene, identifikujući u takvim slučajevima gotovo redovno svoje interese sa interesima madžarskoga plemstva.

Dok je tako hrvatski narod, posle propasti hrvatske državne samostalnosti, tonuo, i dok se na taj način u Hrvatskoj spremalo zemljište za zle prilike, koje su docnije nastale, dotle se srpski narod u to doba snažio i napredovao u svima pravcima i u svakom pogledu.

STROSSMAYER, JOSIP JURAJ, biskup

Ů (Osijek, 4. II 1815 — Đakovo, 8. IV 1905).

I/1–6.

Obiteljsko podrijetlo: Već mu se pradjed iz gornje Austrije nastanio u Osijeku i vjenčao Hrvaticom i obitelj mu se pohrvatila. Otac Ivan oženio se Anom Erdeljac. Najbolji đak đakovačkog sjemeništa, polaže doktorat filozofije u Pešti 1834, 1838 zaređen, 1842 polaže doktorat teologije u bečkom Augustineumu, 1842–47 profesor na đakovačkom sjemeništu, 1847 dvorski kapelan i direktor Augustineuma u Beču, 1849 predaje kanonsko pravo na bečkom univerzitetu, 1849 imenovan za biskupa u Đakovu, 1950 ustoličen. 1861–62 veliki župan županije virovitičke, 1860–73 vođa Narodne stranke, 1880 na čelu Neodvisne narodne stranke. Osnivač i pokrovitelj Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, utemeljitelj hrvatskog Sveučilišta itd.

Pomažući mnogobrojne kulturne ustanove na čelu jedne od najbogatijih biskupija, S. je zaslužan za unapređenje znanosti, književnosti, umjetnosti i publicistike, ne samo u Hrvatskoj nego na čitavom slavenskom Jugu. 1851–1867 gradi katedralu u Đakovu i posvećuje je jedinstvu crkava, slozi i ljubavi svoga naroda. 1868 poklanja svoju privatnu zbirku slika Jugoslavenskoj akademiji. Potpomaže rad Akademije oko osnivanja Instituta, biblioteke, rječnika i gradi reprezentativnu palatu Akademije. 1865 potpomaže osnivanje štamparije na Cetinju, potpomaže Maticu srpsku i Maticu slovensku, štampa prvu zbirku makedonskih narodnih pjesama braće Miladinova, druguje sa Solovjevim, djeluje u smislu ujedinjenja katoličke i pravoslavne crkve, inicira kult slavenskog bogosluženja, štampa glagolske misale, inicira kult Ćirila i Metoda, pozdravlja proslavu devetstogodišnjice kijevskog pokrštenja Svetog Vladimira, ističe se 1869–70 na vatikanskom koncilu I svojim stavom za demokratizaciju crkvene hijerarhije, a naročito svojim stavom protiv dogme o nepogrešivosti pape itd.

Kao političar na čelu Narodne stranke vodio je oportunističku politiku spram bečke dinastije, zbog svog biskupskog položaja i svojih ambicija da postane nadbiskup zagrebački, jer je vladar kao madžarski apostolski kralj imao pravo veta u imenovanjima više crkvene hijerarhije.

Opoziciona politika Narodne stranke pod Strossmayerovim vodstvom dala je krajnje negativne rezultate i dovela do potpune kapitulacije prihvatanjem revidirane nagodbe s Madžarima 1873, nakon čega S. prestaje da bude vođom Stranke.

Još od 1848, kada je djelovao kao politički publicist u smislu austro–federalističke koncepcije Palackoga i Rigera, on je svojim austrounitarizmom izazvao otpor Svetozara Miletića, Zmaja Jovanovića, Milana Makanca, A. Starčevića i Frana Supila, a njegovo ustrajno zalaganje da ostvari narodno jedinstvo na temelju crkvenog ujedinjenja izazvalo je nepovjerenje na katoličkoj i pravoslavnoj strani podjednako. U socijalno nerazvijenom društvenom ambijentu Strossmayerove unitarističke ideje da poveže prevladavanje vjerskoga raskola sa nacionalnom politikom, osim idealističke retorike nisu dale nikakvih rezultata.

U tom smislu treba članak preraditi i u svakom slučaju skratiti sa 100 redaka na najviše 70.

SUPILO, FRANO

Ů Za Vasu Bogdanova!

I/1. Predlažem da se briše da je bio publicista. Dovoljno je da ostane političar.

I/2.

»Trinaestogodišnji srednjoškolac«. Da se kaže u kojoj vrsti srednje škole.

I/6–8. Predlažem da se briše. Bio je i nije bio samouk. Nije važno. Svršio je nekakvu poljoprivredno–vinogradarsku školu.

I/11. »Pravaški tjednik C.H.«? Mislim bolje starčevićanski.

I/12–14. O deziluziji. »Ubrzo će se, međutim, razočarati u vodstvo stranke« itd. Trebalo bi to konkretizirati, ukoliko je potrebno. Mislim da je suvišno. Prema tome da se briše.

I/14–19 da se prestilizuje: Nakon raskola Stranke prava S., izazvan agentprovokatorskom ulogom Jozue Franka (1896) otpočet će svoju dosljednu borbu protiv Franka i njegovih trabanata, kao najopasnijih političkih mistifikatora, koji će svojim prividno radikalnim parolama o hrvatskoj državnosti provoditi zapravo imperijalne tendence najreakcionarnijih bečkih i peštanskih političkih krugova.

I/22. To su sami paradoksi, koje prosječan čitalac naše enciklopedije ne može da slijedi. Nikome nije jasno kako to da je madžarski zakon o štampi, u okviru riječkog Corpus separatuma bio liberalniji od onoga u Banovini.

I/22–24. Oduzimanje postdebita 1907, brisao bih kao nevažan detalj.

I/24–25 i II/1–3 da se briše.

II/1–5. ! 1903–04. Trebalo bi da se kaže da je publicistički on bio jedini hrvatski publicist koji je zapravo svojom inicijativom bio na čelu tog masovnog pokreta. Nekoliko egzaktnih detalja o masovnosti samog pokreta: statarijalne smrtne osude i nekoliko hiljada uapšenih, dobro bi ilustriralo tu atmosferu!

II/7–8. »Otpočinje borbu za ostvarenje svojih koncepcija«. Koje su to njegove koncepcije? S obzirom na maritimni položaj Hrvatske, a naročito pak s obzirom na državopravnu relaciju Dalmacije u okviru Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a s obzirom na pozitivno zakonsko značenje hrvatsko–ugarske nagodbe od god. 1868 itd., on je bio uvjeren da će u okviru dualističkog sukoba Madžara i Beča uspjeti da zaigra ulogu takozvanog trećeg faktora, u svrhu demokratizacije političkih prilika u Banovini. Ta demokratizacija, t.j. uvođenje širokih demokratskih masa u politiku, s pomoću proširenja izbornoga prava, logično se pričinjala Franu Supilu jedinim i prvim preduslovom za omasovljenje političkih snaga u Hrvatskoj, u svrhu narodnooslobodilačke koncepcije, u antiaustrijskom smislu.

II/12. »On se približava socijalistima«itd. Mislim da nije važno, to više, što ti socijalisti to i nisu bili.

II/14. »Glavni vođa jugoslavenskog omladinskog pokreta«. Bolje da ostane samo na omladini, jer ne bi se moglo reći da je to bio pokret i bolje da ostane ideolog nego vođa.

II/19.

»Ujedinjenje u novoj, slobodnoj državnoj zajednici«? U kojoj? Misli se na ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. Njegove parole o takozvanoj moralnointelektualnoj »transformaciji Srbije« ostaju u okviru ovog teksta nepoznanica.

II/21–23.

Njegov stav protiv Londonskog pakta mislim da bi trebalo ovdje konkretizirati.

II/25 i III/1–3.

Da li je to bio samo sukob sa Pašićem? Bolje da se ostane kod »centralističko–hegemonističkih koncepcija«, impersonalno.

III/7–8.

Nažalost sve njegove takozvane »diplomatske akcije« — »u tom pravcu«, misli se u pravcu federalističkog uređenja, nisu imale nikakvog uspjeha usque ad finem. Prema tome III/8 o »pridobivanju savezničkih vlada« — za tu federalističku koncepciju nije postigao nikakav uspjeh, a najmanje »znatne uspjehe«.

SUTLA

Ů O Sutlo moja i bolji si članak zaslužila. Uvijek jedno te isto: nedosljedno, površno, prazno, bezidejno, neinformativno. Kada je već riječ o tome da neka rijeka negdje izvire, a gdje joj je izvor o tome se ne govori, onda bi logično bilo da se istakne i gdje utječe, i prema tome da se navede da izvire na južnoj padini Macelja, a da utječe u Savu kod Mokrica, a ne kao što je rečeno da se ulijeva oko 3 km sjeveroistočno od Bregane. Jer, prije svega, što znači i kakva je to koordinacija 3 km sjeveroistočno od Bregane, kad je Bregana potok, a tek od 1956 industrijsko naselje, i prema tome pitamo se da li je to 3 km sjeveroistočno od utoka Bregane ili od naselja Bregane, ili od remontne fabrike koja se nalazi s onu stranu slovenske republike. A kada se govori o Sutli, trebalo bi da se kaže da savska depresija između Gorjanaca i Medvednice predstavlja geografski pojam koji se zove Vrata Balkana. Tu umiru Alpe i počinje Balkan sa Sutlom, i sa desnim pritocima Save, sa Kupom. Tu prestaje geografski zapadna Evropa i počinje Dunavska nizina. Sutla je granica Noricuma i Ilirika, alpinskoga kompleksa i Panonije, i od svih evropskih granica ona je jedina stabilna još od rimskih dana i od Franačkog carstva, kada je fiksirana kao granica interesne sfere Franačkog carstva i Bizantije.

Na Sutli prestaje kasnija Istočna Marka, a na njenoj lijevoj obali počinje nevjernička barbarska manihejska zona, Sutla je bila granica Austrijskoga carstva i turskih vilajeta sve do jučer.

Što znači »slikovita sutjeska između Kumrovca i Klanjca« koju markira Sutla? Kakav je to klanac? Slovenci i Štajerci zovu ga »Soteska«, a na ovoj kmetskoj hrvatskoj strani zove se »Zelenjak«, pa i o tome Zelenjaku moglo se nešto reći s obzirom na Mihanovićevu pastoralu »Lijepu našu« koja je doživjela da se pjeva kao hrvatska himna.

»U novije vrijeme dolinom Sutle izgrađena je željeznička pruga do Kumrovca«. Kakvo je to vrijeme »novije vrijeme«, i kakva je to pruga do Kumrovca, kad nije navedeno da počinje od Dobove, a da je planirana preko Rogaške Slatine na Zidani Most, do čega neće doći u dogledno vrijeme, jer se to kosi sa takozvanim specijalnim republičkim interesima. Još od mira u Paderbornu 818 pa do bečke deklaracije NDH — Njemačko Carstvo 25. III 1941, gradovi Rann i Gurkfel postali su pogranični stupovi Njemačkoga Carstva. Rann, An der Gurk, An der Bahn Spielfeld Agram (Št. Ilj) to su bile još jučer demarkacije historijsko dramatskog karaktera. Osim toga: Sutla kao historijska granica između interesne sfere austrijskoga feuduma i hrvatsko–madžarskog kraljevskog krunskog dobra, razdvajala je vjekovima dva svijeta, a taj razmak nije do dana današnjega još prevladan. Bliže je od Zagreba do San Francisca nego od Kumrovca do Bizeljskog. O svim tim stvarima trebalo bi govoriti u našim publikacijama informativno.

Š

ŠENOA, AUGUST

Ů književnik (Zagreb, 14. XI 1838 — Zagreb, 13. XII 1881). Po ocu češkog podrijetla, po majci ...

Gimnaziju i pravne studije započeo u Zagrebu, dovršio u Pragu. Gradski senator.

U književnosti javio se mladenačkim stihovima iako nije bio pretežno lirska priroda. Baveći se poezijom on i u stihovima pokazuje pravu stranu svog specifičnog talenta. Više narativna i kritička priroda nego emotivan lirik, Š. je s najviše uspjeha kultivirao historijske motive, budeći interes širokih čitalačkih krugova za događaje iz hrvatske prošlosti. Mnogi njegovi stihovi imaju feljtonistički karakter, a Š. bio je veoma vješt pisac feljtona, u kojima je davao žive slike iz suvremenog zagrebačkog života (Zagrebulje, Vječni Žid itd.). Veliki dio svoje aktivnosti posvetio je teatru. Njegova komedija Ljubica govori više o piščevu daru zapažanja nego o sposobnosti da to izrazi živom scenskom radnjom. Scenske sklonosti on je mnogo potpunije izrazio u svojim romanima, gdje do pune plastike dolazi dramatičnost zapleta. Mnogo značajniji kao kazališni kritičar nego kao izvorni scenski pisac, on se istakao i prevodilačkim radom, objavivši mnogo uspjelih prijevoda (Shakespeare, Racine itd.).

Pravo područje Šenoina djelovanja bila je pripovjedačka proza s motivima iz suvremenog života i događajima iz hrvatske prošlosti. Dok je u novelama po tematici i obradi sklon realizmu u historijskim romanima on je izraziti romantik. Volio je markantne historijske sukobe, tragične događaje i obrate iz hrvatske prošlosti. Tipičan predstavnik mladoga građanstva, Š. je prije svega pjesnik novog hrvatskog društva koje se rađa, slikajući one događaje u kojima građanstvo igra odlučnu ulogu (Zlatarovo zlato). Šenoine pripovijesti (Barun Ivica, Ilijina oporuka, Vladimir, Prosjak Luka itd.) daju obilat i informativan pregled o razvitku hrvatskih socijalnih relacija u prvoj polovini prošloga stoljeća, a u isto vrijeme one su dokaz o Šenoinu daru umjetničkog zapažanja. Za historijske romane Šenoa se metodički spremao, nastojeći da ne operira sa fiktivnim licima i događajima, osim sporednih likova i epizoda, koje su produkt čiste fantazije. Takvo je Zlatarovo zlato, takva je Seljačka buna, Diogeneš, Kletva i Čuvaj se senjske ruke, romani kojima je Šenoa dao maha svim svojim glavnim karakteristikama: fantaziji i živoj narativnosti protkanoj postojanom vjerom u budućnost svoga naroda. U tom smislu istinita je toliko puta ponavljana tvrdnja da je Š. stvorio hrvatsku čitalačku publiku.

ŠIMUNOVIĆ, DINKO

Ů Godinama službovao kao učitelj pučke škole po selima Dalmatinske Zagore. Pisao pripovijesti, romane, crtice, feljtone. Pjesnik svog rodnog kraja, zagovornik tradicije i patrijarhalnog morala, njegovo djelo je apoteoza zdravlja, viteštva, smionosti i snage. Vezan emotivno za predjele svoga djetinjstva osjećao se u gradu tuđincem, beskućnikom, »vječnom skitalicom«. Vraćajući se u svojim tekstovima s trajnom čežnjom mirisima rodne zemlje, doživljavajući uvijek podjednako intenzivno, nebo, vodu i kamen svog rodnog krša, osjećao je samilost za sve nevoljnike, koje materijalna zaostalost goni u emigraciju, u veliki svijet, gdje se zaboravljaju patrijarhalni principi da »junaštvo i ženska ljepota vrijedi više od svega pod nebom«. Iz Šimunovićeve perspektive život urbaniziranog čovjeka istovjetan je sa procesom degeneracije, a seljak, odvojen od svog patrijarhalnog medija, nalik je na iskorjenjeno stablo. Djela: Mrkodol; Tuđinac; Berdan; Porodica Vinčić; Alkar itd.

P.s. Skratio sam, ne treba više.

ŠINKO, ERVIN

Ů I/1–2.

»Kao učesnik madžarske komune živio godinama u emigraciji« itd.

Što znači biti »učesnik madžarske komune«? Takvih je bilo na milijune »učesnika«. Jedno je biti »učesnik«, a drugo politički angažiran kao aktivist za diktature proletarijata pod Belom Kunom.

I/3.

»Da se pred rat nastani u Jugoslaviji«?

Šta znači »nastaniti se pred rat«? O kome je ratu riječ? Osim toga nije tačno. Čovjek se vratio u zemlju 1920, i bio je izagnan kao komunista. Ponovno se vratio u zemlju 1929 i ponovno je bio izagnan. Vratio se 1939 kući i od onda živi tu.

I/5.

»Obrađuje tematiku rata, revolucije, izbjeglištva, traži odgovor na mnoga nesuglasja naših dana«??

Što znači obrađivati »tematiku izbjeglištva«, »tražiti odgovor na mnoga nesuglasja naših dana«. Čisti nonsens.

I/6–7.

»Ponekad spaja elemente raznih knjiž. rodova u neku vrstu intimnog autobiografskog dnevnika«.

Kada to »ponekad«?

I/8.

»Piše i na madžarskom«!! Kad jedan Madžar, koji je madžarski književnik »piše i na madžarskom« spada u klasičan stupidarij našega posla.

Trebalo je reći:

ŠINKO, Ervin (Franjo Spitzer), književnik (Apatin, 1898 –).

Mobiliziran kao gimnazijalac 1917 u Subotici, zbog svog političkog aktiviteta za diktature proletarijata pod Belom Kunom emigrira u Austriju, izagnan iz Kraljevstva SHS kao komunist, ponovno je u emigraciji između Beča, Pariza i Moskve sve do 1939, kada se ponovno vraća u domovinu. Poslije talijanske internacije 1943 učestvuje u NOB, a od 1945 objavljuje i piše i na našem jeziku. Objavio dvije knjige pjesama: Éjszakák és hajnalok, 1916, A fájdalmas Isten, 1922. Izdavao u Beču časopis Testvér 1922. Sarađivao u nizu madžarskih časopisa u Pešti, Beču, Požunu, Kološvaru i Novom Sadu: Tett, Ma, Tüz, Korunk, Nyugat itd. Romani: Četrnaest dana, Optimisti; Novele: Aronova ljubav, Aegidius útra kelése; književne studije i eseje: Falanga Antikrista, Roman jednog romana, Bauk kruži Evropom itd. Svoja predavanja na novosadskoj katedri madžarske književnosti i jezika, objavljuje u seriji pod naslovom Madžarska književnost (I i II. knjiga).

U

[USTAŠE]

Dragi Tk., pišem Vam direktno, ad captandam benevolentiam! B. nije uvažio ni jednu od mojih napomena, pa prema tome nema smisla da mu pišem ponovno.

USTAŠE

I/1–8. Stilistička zanovijetanja. Trebalo bi pročistiti do kraja. Terorističke organizacije, organizacije »ustaša« itd., hrvatska revolucionarna organizacija, I/6, »njen vođa« to jest vođa organizacije itd.

I/8. »Pravaši su se služili raznim sredstvima« itd. Da ne bi došlo do zabune, da se to odnosi na članove Stranke prava, jer ona starčevićanska frakcija /pod vodstvom Jozue/ likvidirala je samu sebe 1918. To se dakle odnosi na novoosnovanu Hrvatsku stranku prava itd.

II/ Sve ono što se govori o situaciji oko HSS u periodu 1922–28, mislim za ovaj prikaz nije važno. Kako je ta Hrvatska stranka prava prekinula radom 1918, kakva su to politička raspoloženja »nacionalističko–separatistička«?

II/10. Sve šta je u vezi sa HSP mislim da nije važno. Isto tako II/12–20 da se skrati.

II/20. Sporazumijevanja s »Beogradom«. Čemu navodnici?

III/7. »1. XII«, ne navodi se godina.

III/13–14. »Potlačeni narodi«, koji su to?

III/18–20. Ako se »tačno vrijeme njena nastanka ne može utvrditi«, dovoljno je da se konstatuje da je to bilo tek od sredine 1932.

IV/8. »Oslonac u inozemstvu« itd.? Riječ je o stilu. Ako je ponavljanje jedne riječi u jednoj rečenici stilski nedostatak, šta da radimo s ovim »grupicama«. »Pojedinci i grupice /IV/1, IV/3/ »skupljajući te pojedince i grupice« /IV/5/ »u Beču dodir s grupicom bivših austrougarskih oficira« itd.

IV/10. Da se provjeri program VMRO, respektive njenog desnog krila. Bili su i ostali bugarski agenti.

VIII. S obzirom na našu situaciju danas s Italijom, kad je riječ o »talijanskoj vladi« /VIII/2/ ili VIII/10 »cilju talijanske politike«, zatim »talijanske diplomacije«, pa opet VIII/13 »talijanska politika se mijenja« itd., IX/4 »talijanska vlada«, IX/7 »talijanski udjel u atentatu«,

IX/10 »talijanska diplomacija«, IX/15 i IX/16 i IX/18 ponovno »talijanska vlada« pak »talijanska policija« itd. da se zamijeni sa »Musolinijeva vlada« ili »fašistička vlada«. Isto tako X/19 »talijanska intervencija u Hrvatskoj«.

X/4–6. O ovim povratnicima trebalo bi nešto konkretno reći. O situaciji na Liparima objavljena je tada čitava jedna mala literatura. Ona je veoma instruktivna za onaj krvavi teror koji je vladao na Liparima.

XI/5–6. »Abwehr« i »Gestapo«, da se ispisu tačni nazivi.

XII/5 i XII/7. Ove proklete »grupice« ne daju autoru mira.

XIII/7–10. Čitav niz sličnih konstatacija može se mirne duše brisati.

XIII/18. Opet se javljaju ustaške »grupice« i XIV/6–7, radilo se o »grupicama«

XIV/8–20 itd. Ova paralela »HSS i ustaše« po mom mišljenju potpuno je suvišna.

XVI/8–20. Kad je riječ o programu ustaške organizacije, sadržanog u Načelima, ja bih uklonio sve citate i dao samo reazime.

XVII/17–20. Dovoljno da se naglasi, kao što je ovdje rečeno, da su »fašistički i nacionalsocijalistički režim bili uzori«.

XVIII/5–12. Da li je potrebno da se govori o tim diferencijacijama unutar ustaškog pokreta?

Skratio bih bitno čitav tekst od XVI–XIX, sve do XIX/12 kad se prikazuje situacija nakon atentata na S. Radića.

XX/6–16. Opet je riječ o diferencijaciji unutar pokreta.

XXI/12–15. Kad je riječ o izdanjima Matice hrvatske, ne znam da li je potrebno da je miješamo u ovu zavrzlamu? Ne zbog nekih naročitih obzira, nego zbog popa Filipa Lukasa, koji je tu Maticu vodio na svoj način, a onda bi i o njemu trebalo progovoriti i o njegovoj politici još od Diktature, s obzirom na »Hrvatsku reviju«. Mislim da je to suvišno ovdje.

XXV/6. Trebalo bi dopuniti, da budemo konkretni. Slavko Kvaternik bio je austrougarski potpukovnik Generalnog štaba.

XXV/6. Ne znam što se hoće reći s ovim »aranžiranjem [...] njemačkih agenata«?

XXV. Riječ je o momentu proglašenja NDH. Trebali bismo biti egzaktni, ukoliko je to važno. Zagrebačka radio stanica emitirala je Kvaternikovu izjavu o proglašenju NDH već nekoliko minuta poslije podneva, znači između 12 i 1 h. Prve njemačke kolone počele su da ulaze preko Maksimirske ceste sa istoka negdje oko pola 3, između 2 i pola 3. Nešto se zbivalo već te noći i u Bjelovaru oko proglašenja NDH. I u našem prikazu Zagreb u NOR–u ne navodi se egzaktno koje su to čete njemačke ušle u Zagreb i pod čijom komandom. Tamo se govori sumarno o divizijama.

XXVIII/8–11. Stilski savršeno nejasno. Da se izbjegne svaka dvosmislenost, treba prestilizirati. Kakav je to broj »onih koji su pomišljali na to da izbjegnu odgovornost za svoje monstruozne zločine time što će svoje usluge ponuditi Anglo–Amerikancima pod vodstvom Komunističke partije«?

XXVIII/15–18. Tvrdi se da je Pavelić znao i odobravao pripreme za Vokićev puč. Na temelju čega se to tvrdi?

XXVIII/19–20. »Kad je S. Kvaternik proglasio NDH, Maček je pozvao pristalice HSS da s novim vlastima surađuju« itd. Koliko je meni poznato, Maček je u hotelu »Dubrovnik« bio »predveden« pred njemačke vlasti. Tu bi trebalo citirati njegovu izjavu, jer koliko se ja sjećam on u svojoj izjavi ne govori o »pristalicama HSS«, nego o članovima »Seljačke zaštite«, koje je pozvao da s novim vlastima surađuju u održavanju javnog reda i poretka.

XXIX/1–4. To su navodno Mačekove kombinacije, u okviru ovog prikaza potpuno suvišne.

XXIX/19–20. Kad je već riječ o Mačekovoj konfinaciji i o Jasenovcu, trebalo bi to konkretno utvrditi, kako je to bilo.

XXX–XXXII. Ovi organizacioni detalji mislim da su potpuno suvišni.

XXXV/5–7. Riječ je o Handžar diviziji. Kako se ovdje naročito ističe da je bila sastavljena od 60% muslimana i kako se ova Handžar divizija naročito apostrofira zbog svojih zvjerstava, da se prestilizuje, s obzirom na muslimane.

XXXVI/9–11. »Posebna crna legija« i njeni »nečuveni masovni zločini«. Kad je riječ o toj legiji, da budemo konkretni. Ovako sumarno nema smisla, jer ta se legija kretala na terenu BiH i u Hrvatskoj godinama pod Francetićevom komandom a i poslije njegove smrti.

XXXIX/2–5. Politika spram »srpskog pravoslavnog stanovništva«. O svemu tome trebalo bi progovoriti ili konkretno ili ništa. Svesti to na apstraktnu formulu »vjerskog pitanja« nema smisla. Isto tako XXXIX/13–15, stara Starčevićeva floskula o pravoslavnim Hrvatima, ovdje je potpuno suvišna. Hoćemo li Židove zvati Židovima ili Jevrejima? Šta je sa vojnim operacijama?

USTAŠE. Do rata 1941. Generalna napomena.

Rečeno je da je 500 redaka suviše opširno. Konspirativna grupa, teroristička, izolirana, u emigraciji čitav jedan decenij, bez neke svoje solidno organizirane baze u zemlji. Njeno djelovanje kroz sve ove peripetije u zemlji i izvan zemlje, s obzirom na međunarodne odnose, treba prikazati reducirano na najviše sto redaka. Od organizacione strukture samoga pokreta, koji nije zapravo nikada bio pokret širih razmjera, bio bi važniji prikaz njihovih veza sa Vančom Mihajlovim ili sa Horthyjem. Od Janka Puste do Marselje tu djeluju iste snage u kontinuitetu. Osim toga, ako se već traže uzroci te fokalne upale, koja je 1941 zauzela kriminalne razmjere, upad ustaških komandosa u Liku 1932, gdje žive pravoslavni i katolici na istome terenu, zajedno, poslije onih represalija, ima karakter krvne osvete, zapravo vjerskog rata.

USTAŠE, II. /U toku Drugog svjetskog rata/

Iz preambula /Str. 24, 15–20 i str. 25, 1–8/ o ulozi klera.

»U općoj atmosferi zaoštravanja nacionalnog pitanja nakon atentata na S. Radića u Skupštini i uvođenja diktature, hrvatski katolički kler sve više se počinje sprezati s pravaškim, ekstremistima. U njegovim redovima počinju se javljati tendencije koje su uperene protiv zajedničke jugoslavenske države /tezom da je nemoguć zajednički život katolika i pravoslavnih/. Takve tendencije se zatim politički vezuju za ustašku ideologiju« itd. sve do kraja XXV/2–8.

Koja je to »opća atmosfera, zaoštravanja nacionalnog pitanja, nakon atentata na S. Radića« i koji je to dio »hrvatskog katoličkog klera koji se sve više počinje sprezati s pravaškim ekstremistima«?

Hrvatski katolički kler od god. 1918 djeluje u Kraljevini SHS — in partibus infidelium, i tako se i vlada kao što se kler vlada u nevjerničkim zemljama — rezervirano i otporno negativno. Ovaj kler nije ničime bio kompromitiran u očima širokih masa ni sa kakvim unitarističkim idejama od 1918 dalje, jer mase su bile kompaktno antiunitarističke od 1. XII 1918, antirojalističke i republikanske. Taj kler je u Austriji igrao ulogu legitimističkog, feudalno–latifundijskog veleposjednika i kao čuvar svoje crkvene feudalne uloge on je sa svojim višim episkopatom ostao rezerviran spram svake rojalističke kombinacije od 1918 pa dalje. No ni ta definicija nije sasvim egzaktna, jer niži slojevi tog klera razlikovali su se po svojim političkim pogledima od episkopata. Već za kritičkih dana 1918–20 u tome kleru javlja se dosta jaka grupa svećenika koji traže reorganizaciju crkve u stilu današnje crkvene politike Pavla VI /prvenstveno ukidanje celibata i sprovođenje agrarne reforme i t.d./. Jedan dio mlađeg klera imao je političke ambicije stvaranja vlastitog klerikalno–političkog pokreta /po uzoru Ivana Evangeliste Kreka, Rogulja i dr./, a taj dio klera bio je raspoložen više–manje unitaristički. Jedan dio klera provincijalnog javlja se kao trabant hrvatskih političkih stranaka /federalista, milinovaca, uglavnom izvan HSS–a/, a jedan dio klera bio je ekstremno nacionalistički, starčevićanski, u stilu Frankove crno–žute politike. Dijelovi tog provincijalnog klera mogli su se eventualno približiti ekstremnim elementima ustaškoga tipa, samo taj dio klera, kao politička snaga bio je quantite negligeable i takav je i ostao sve do početka samog rata.

Da su antietatističke tendencije poprimile šire razmjere i da je raspoloženje masa postalo sve nervoznije, to je jedan dugotrajan proces, ali on traje od Jeftićevih izbora pa preko Stojadinovićeve ere sve do Dragiše Cvetkovića. Da li je to približavanje klera ekstremnim programima zaista bilo vezano sa ustaškom ideologijom, to bi trebalo konkretno obrazložiti. Hrvatski klerofašizam u svakom je slučaju simbioza poznatih formula, samo se ta simbioza, što se ideologije i metoda političkih tiče ni po čemu ne razlikuje od srbijanskog klerofašizma, to jest od sprege visokog klera sa patrijaršijom na čelu sa četništvom i rojalizmom, sve do Srpskog kluba. Što se tiče opisa situacije u eri tzv. sporazuma Dragiša Cvetković, knez i Maček, autoritet Vladimira Mačeka bio je u vidljivom, nesumnjivo jasnom i brzom opadanju od momenta sporazuma pa preko banovinske ere sve do sloma u aprilu 1941. Banovina sa svojom traljavom i potpuno zbrkanom administracijom, sa svojim neorganiziranim kadrovima predstavlja klasično bezglavo političko rasulo i kao takva postaje simbol sprdnje u očima najširih masa. Kao mixtum compositum između nekih autonomističkih iluzija i samovoljnih autokratskih metoda, kao aranžman između kneza s jedne strane i jedne političke partije koja ne zna šta hoće, a protiv kompaktne demokratske većine svih srbijanskih i srpskih političkih stranaka bez izuzetka, taj sporazum samo je pojačao tempo desagragacije. Široko mase bile su demoralizirane sporazumom koji ni po čemu nije odgovarao njihovim iluzijama. Kakav je sada odnos u tome trenutku ove male emigrantske ustaške grupe, internirane na Liparima, spram ovog procesa rasula koji traje već godinama?

Prije svega trebalo bi točno numerički odrediti koliko je zapravo tih tzv. »ustaša« bilo? Po izvještaju Mile Budaka i nekih povratnika sa Lipara, koji su bili članovi HSS, ta liparska družba, koja se držala na okupu jer je bila uhapšena i internirana, bila je potpuno demoralizirana. Njom se upravljalo drakonskim kriminalom, strijeljanjem i torturom, i sin vojskovođe doglavnika Dido, kao šef policije, samo je produžio te metode na samom terenu u Hrvatskoj. Ovi izvještaji sa Lipara govore sami po sebi o stanju fakata unutar ustaškog pokreta više nego bilo kakva druga ilustracija.

Ustaše u toku II svjetskog rata.

1/7–12. »U Italiji se ustaška organizacija uglavnom nalazila u stanju kakvo je bilo stvoreno nakon talijansko–jugoslavenskog sporazuma 1957. Nakon Simovićevog vojnog puča 27. III 1941, Hitler i Mussolini odlučili su neodložno napasti Jugoslaviju i razbiti je kao državu. U okviru takvo politike i ustaše su odjednom dobili drukčiji tretman i fašistička Italija i nacistička Njemačka uključile su ih u svoje kombinacije.

Prije svega, kakav je to talijansko–jugoslavenski sporazum 1937 — po kome se »ustaška organizacija nalazila u stanju« kakvo je bilo stvoreno tim sporazumom? To danas nije više nikome poznato i elementi toga sporazuma trebalo bi da budu ovdje navedeni. Isto tako; kakav je to »drukčiji tretman ustaša nakon 27. III«?

I/14–16. »Mussolini je 29. III 1941 pozvao na razgovor Pavelića, izjavio mu da je došlo njegovo vrijeme i dao upute da se ustaše pripreme na akciju.«

Na temelju čega se to tvrdi, kakve su to upute i kakvo je to »njegovo vrijeme«, to jest Pavelićevo, koje je došlo?

II/2–4. »Grupa naoružanih ustaša /250–350, prema različitim podacima/ s Pavelićem na čelu, u autobusima tršćanske općine, upućena je prema Zagrebu. Poslije zadržavanja u Karlovcu gdje je Pavelić Mussolinijevu izaslaniku potvrdio da će poštivati preuzete obaveze, stigla je 15. IV u Zagreb«. Između 10. IV i 15. IV prošlo je pet dana. Pavelić čekao je na dozvolu da krene u Zagreb u Karlovcu nekoliko dana. Šta se tamo zbivalo, o tome su poznate samo verzije. Tko je bio taj Mussolinijev izaslanik kome je Pavelić potvrdio da će poštivati preuzete obaveze i kakve su to obaveze bile koje je Pavelić preuzeo, to bi trebalo konkretizirati, kad već tvrdimo da je tako bilo.

II/13–16. Hitlerove kombinacije o NDH. Pitanje granice NDH. Kada je bilo odlučeno da će nosioci te države biti ustaše pod talijanskim utjecajem?

Kombinacije sa Mačekom /III/6–12/. Za pregovore Mačeka s Nijemcima koji su »vođeni odmah nakon Simovićevog puča« trebalo bi dati dokumentaciju. Jedno je jasno: Maček nije pristao na te kombinacije.

III/16–20. Kvaternik je od početka bio njemački agent. Sve ono šta je radio i uradio 10. IV sa proglašenjem NDH, to je bila njemačka politika.

IV/5–11. »Nakon Simovićevog vojnog puča i u danima aprilskog rata malobrojne ustaše u zemlji aktiviraju se u slabljenju i otežavanju razvijanja i djelovanja jugoslavenske vojske, u razoružavanju i ubijanju njenih pripadnika. Ustaška organizacija djelovala je kao peta kolona koja je pospješivala rasulo jugoslavenske vojske i aparata vlasti, koje je i bez te ustaške aktivnosti imalo široke razmjere«. »Zahvaljujući tom rasulu malobrojni ustaše su i mogli djelovati«. O aprilskom ratu trebali bismo na ovome mjestu, bez obzira što su te stvari više–manje poznate, biti stvarno informativni. Da se aprilski rat nije tako jadno rasplinuo, da ta milijunska masa od vojske nije tako reći nestala ne opalivši ni puške, da taj generalitet nije tako jadno zatajio, da nije o samom faktu rata bio izdao ni jedan bilten vrhovne komande, da je vlada sa kraljem na čelu pobjegla iz zemlje već prvog dana rata, da se sve nije survalo u dva dana, nikada razmjeri ovog moralnog i političkog rasula ne bi bili zauzeli onako kobne dimenzije. Događaji su ponijeli čitav državni organizam kao oluja slamčicu, a kod toga, kao petokolonaši, ustaše još uvijek sjede po talijanskim zatvorima, te zaista nisu mogli igrati neke važne uloge. A kad je riječ o »petoj koloni«, onda bi historijski egzaktno bilo da se o njoj progovori sa svom potrebnom akribijom kao o dugotrajnom procesu moralnopolitičke dezagregacije, o procesu koji je trajao godinama. Nema sumnje da su Hitlerovi ratovi od češke krize pa sve do pada Pariza odigrali ulogu onog faktora koji je djelovao na ubrzavanje rasula, ali da se čitava politička historija naše zemlje od 1928 do 1934 pa dalje razvijala u znaku katastrofe, to je izvan sumnje. Nikakva ustaška organizacija /ni ona u Italiji, ni njeni članovi ukoliko ih je bilo u zemlji/ nisu predstavljali takvu snagu da bi baš oni bili mogli pospješivati rasulo. To rasulo je proces koji se javlja poslije mnogobrojnih simptoma marazma i paralize, ali ta bolest vladala je već davno zemljom i svim slojevima društva, bez obzira na nacionalnu pripadnost, u Srbiji i u Hrvatskoj i u Sloveniji i u svim ostalim pokrajinama podjednako.

IV/17–20 i 7/1–8.

Šta su ustaše iskoristili? »Ustaše su takvu situaciju samo iskoristili, a Nijemci i Talijani poslužili su se njima kao instrumentom svoje imperijalističke politike u tom prostoru«. Ponavljamo: ustaše su bili mala, sasvim neznatna četa plaćenika, koja se primila kriminalne rabote profesionalnih ubojica, a ako su nešto iskoristili, iskoristili su priliku da robe, da pale i da pljačkaju svoju vlastitu zemlju već od prvoga dana kako su se u njoj pojavili pod protektoratom talijanskih tenkova. Što se tiče njihove propagande, ona je bila karikatura davno već preživjelog frankovačkog rječnika iz vremena Prvog svjetskog rata, protkana nepismenom demagogijom ad hoc, bez ikakvog efekta na pučanstvo. Nitko ustaškoj štampi nije vjerovao već od prvoga dana ni riječi, a kod proglašenja rimskih protokola i izbora nove dinastije, ustaše nisu smjeli da izvjese hrvatske barjake, što je veoma karakteristično za politički efekat njihovog aktiviteta. Njihova uloga bila je da budu briganti na ratištu, poslije jednog izgubljenog rata, da pljačkaju jedno političko državno truplo koje je ležalo oboreno. Hijene i šakali u ime hrvatskog nacionalizma, sa tuđinskom dinastijom na čelu, bez Jadrana. Nezavisna država, a okupacione neprijateljske čete strijeljaju i hapse njene vlastite građane. Pokret koji donosi jednoj zemlji slobodu, a šalje svoje ljude na rusko ratište po uzoru onih k.u.k. oficira, koji su tu istu ulogu igrali 1914–18.

VI/6–10. »Kad je došlo do pada Mussolinijevog fašističkog režima, ustaška vlada stavila je van snage rimske ugovore« itd. Nije dovoljno istaknuta apsurdnost te politike, kad se suverenitetom proglasila flagrantna negacija svake slobode i to u ratu, i to sa ropskim angažmanom za račun Sila koje će izgubiti rat, a što je bilo očito za svakog čovjeka koji je umio da politički misli. Osim kriminala i primitivne brigantske logike koja osim pljačke ne računa sa posljedicama svojih postupaka, nije bilo baš ničeg što bi se dalo proglasiti bilo kakvom političkom logikom, ako je riječ o tome da su opće htjeli da vode neku »hrvatsku politiku«.

VI/19–20 i VII/1–3. »Nijemci su u prvom redu bili zainteresirani za rudna bogatstva i radnu snagu, pa je u tom smislu bio i sklopljen ugovor sa NDH. Gestapo je imao istaknutu ulogu u organizaciji ustaške službe sigurnosti itd. Bilo bi bezuslovno informativno i potrebno da se tu navedu neke cifre, naročito one koje predstavljaju eksploataciju »rudnog bogatstva i radne snage«. Koliko je te radne snage liferovala NDH Njemačkoj, a ta se brojala na desetke tisuća?

VIII/9–15. Riječ je o organizaciono–političkoj strukturi glavnog ustaškog stana /GUS/. O organizaciono strukturalnom prikazu, sporazumjeli smo se već u prvom dijelu članka, da je hiperdimenzioniran.

IX/4–18. O Ministarstvu oružanih snaga /MINORS/ i o domobranstvu trebalo bi progovoriti konkretno. Koliko je svijeta bilo mobilizirano pod parolom »opće vojne obaveze«, kakvu je ulogu igralo to domobranstvo u ratu, u raznim ratnim operacijama, a naročito u ofenzivama, trebalo bi prikazati više–manje ipak detaljno po brojčanom stanju, po gubicima itd., a ne samo organizaciono–strukturalno.

Isto tako X/ kada je riječ o Ustaškoj vojnici, trebali bismo ipak da pratimo njen aktivitet ne samo kao aktivitet tajne policije i žandarmerije, nego kao aktivitet vojnih formacija. Tu se X/17–18 spominje u zagradi »crna legija«, a djelovanje te »crne legije« Francetić, Luburić trebalo bi ipak prikazati.

XII/6–19. Pitanje pravoslavne crkve u NDH predstavlja posebno poglavlje. U okviru našeg prikaza ono je samo tangirano. O progonu svećenstva i vjernika, o rušenju hramova i vjerskih ustanova, o prekrštavanju pravoslavnih trebalo bi da pratimo po mogućnosti u egzaktnim ciframa. Gdje je i kada počeo nalet na Srbe? Prve pokolje organizirao je u Bihaću brat vojskovođe doglavnika Kvaternika, preuzevši na sebe tu žalosnu ulogu već mjeseca lipnja. Pokolji oko Bihaća to su paralelne akcije sa pokretom popa Đujića oko Drvara. O pokatoličenju i o posljedicama svega toga vidi podatke koje je objavio zagrebački episkopat.

XIII/ O teroru.

Trebalo bi progovoriti konkretno numerički. Mi smo ovdje reducirali problem na citate zakonskih odredaba?

XV/6–8. Što znači biti antifašist, u smislu prije navedenih zakonskih odredaba?

XVI/12–16. O represivnim mjerama. Ne bismo smjeli da se zaustavimo kod fraze o »masovnim pokoljima ili slanjem u logore«.

XVIII. Slavko Kvaternik i Maček u momentu proglašenja NDH.

Na kraju smo se opet vratili Mačeku, a time i završavamo naš prikaz. Našavši se kao vođa naroda jednoga dana u ratu, Maček je pred čitavim svijetom dao eklatantan dokaz o svojoj očitoj nesposobnosti kao političar, o pomanjkanju svakog smisla, pak i najminimalnijeg, za snalaženje u prostoru i vremenu. Slaboumno izgubljen pred događajima, on se ponio kao jadnik, šeprtlja i diletant. Čovjek koji je u onom trenutku predstavljao 80% glasova svog naroda, političar koji je u onom trenutku bio autentični predstavnik političke volje masa daje svome narodu proglas »da nam se dogodilo najveće zlo koje može jedan narod da zadesi da smo se našli u ratu«. On se tu izgubio u samome ratu, i njega je rat odnio u nepovrat onog trenutka kad je pozvao svoju seljačku zaštitu da bude pri ruci Kvaterniku kod održavanja javnog reda, to jest da asistira tom istom Kvaterniku kod njegove kriminalne politike.

Teror, a naročito aktivitet izvanrednih sudova, onaj pljusak smrtnih osuda, ono masovno strijeljanje nevinih žrtava, ratne akcije pojedinih zdrugova i ustaških vojnica, koji traju pune četiri godine nismo ni dodirnuli. Isto tako ni ulogu Univerziteta, jednog dijela omladine koja je pošla s ustašama, pasivno rezistentno držanje inteligencije itd.