Generalne primjedbe uz prvo izdanje Elze

Opće:

Preuveličavajući sporedne sitnice, a propuštajući veoma često krupne i važne pojave, stvari i događaje, gubeći se trajno u krajnostima — mi nismo u principu svladali osnovne teškoće da budemo jasni i kratki, da uočavamo bitno, da odvajamo vrijedno od bezvrijednog, da uvrštavamo materiju po razumnom izboru, dakle ne slučajno i ne otprilike i ne zato da bismo ispunili prostor i normu već zato da budemo informativni i pouzdani!

Način kako se izražavamo veoma je često mutan i dvosmislen, prepisujemo ambivalentne nejasnoće. Štoviše, pojedine nejasne pojmove definiramo pomoću još nejasnijih, pa se tako jedna nepoznanica objašnjava drugom.

Treba sistemski provesti da se obrađivanju pojedinih jedinica pristupi metodički. Objašnjavati pojedine riječi i pojmove određenim redom: etimološki, gramatički, historijski, kulturno–historijski, po funkcijama i po sinonimima, respective po protupojmovima.

Sve postoji u razvoju, u historijskom prostoru, vremenu i kretanju. Termine ne treba izolirati i valja ih prikazati historijski, kronološkim redom, u kretanju i promjenama.

Naša enciklopedijska izdanja ne smiju ni pod koju cijenu da protuslove jedno drugome. To bi rušilo povjerenje u istinitost naših podataka i tu se otvaraju velike opasnosti, jer se radi o produktima iste radionice. Tako npr. jedinice političkih radnika, rukovodilaca i funkcionera pokreta — treba koordinirati sa odgovarajućim jedinicama i formulacijama u Jugoslavenskoj enciklopediji. No istovremeno se ne može dogoditi da smo jedno ime iz jugoslavike zabilježili u ELZ a da ga u Enciklopediji Jugoslavije nema. U principu ćemo, naime, iz jugoslavenske problematike u ELZ brisati sve što prelazi okvir internacionalne mjere.

Diskutabilne termine, mutne pojmove i tekstove ne treba ostavljati mutnim i diskutabilnim. Enciklopedija nije sinagoga za diskusiju. Ili je vrijedno da pojedini pojam uđe ili ne.

Kod objašnjavanja etymona ne treba trošiti prostor na eksplikativne tekstove. Npr.: Naziv futurizam potječe od latinske riječi futurus. Već: Futurizam (lat. futurus...) itd. Osim toga etymone ne treba objašnjavati pridjevima već glagolskim korijenom. Kod višestrukog značenja pojedinih pojmova uvijek upotrebljavati numeraciju, a ne fraze: »Pod .... razumijeva se i ....«

Jezik i stil:

U svim varijantama našeg stila i sintaktičkih obrata logično je da još uvijek prevladavaju mnogobrojni ekskluzivni kroatizmi — koji ne djeluju samo zato odudarno od serbizama, jer su žargonskog podrijetla, nego i zato jer nažalost veoma često spadaju kao doista izanđale krntije u starudiju. Ne znači da slatkopravoslavno, arhimandritsko prenemaganje s druge strane predstavlja neku stilsku ili lingvističku uzvisinu sa koje bi se mogle »sagledati« neke perspektive. Riječ je o koordinaciji ove staromodne blebetalije s obje strane i bit će potrebno da se svi neuralgizmi svedu [...]. Kako se to može postići najjednostavnije? Eliminacijom razlika ili tamo gdje to ne ide, dualističkim tumačenjem [...].

Pitanje je stvaralačkog dara pojedinog pisca, da svojim vlastitim stilskim kombinacijama odabire kao konvencije manje izazovne izraze, otupljujući preživjele provincijalizme jednog i drugog [...] iz stilske strukture od prije osamdeset godina, po mogućnosti po jednom sistemu.

Namjesto tvorba radije upotrebljavamo tvorevina, namjesto povijest — historija, a namjesto sveučilište — univerzitet.

Naš stil i jezik pun je ukrasnih pridjeva. Klonimo se tih epiteta ornantia: najbolji, najznačajniji, velika naučna aktivnost, jedan među prvima i brišimo: najprije, posebno, naročito, jedan od najistaknutijih predstavnika bilo čega, filozofskog smjera, slikarstva, ove ili one teorije. Isto tako treba nastojati da se ne upotrebljavaju razne »poštapalice«: kako na području, tako i na ..., pretežno, uglavnom i sl. Sve superlative treba odlučno odbaciti: najugledniji, najvažniji, najodličniji, najčestitiji i sl. Ništa se tako dosadno ustrajno ne ponavlja u našim tekstovima kao rječ’ca »osobito«.

Kod tumačenja stranih riječi trebalo bi se izražavati jednostavno i neposredno, a ne idealistički preciozno i uglavnom apstraktno.

Ne treba donositi kao zajedničke jedinice vlasteoske, patricijske, stare, otmjene kneževske porodice, jer nam nije potrebno da dokazujemo kontinuitet jedne takve idealne grofovske ugledne sorte. Uopće treba definitivno brisati malograđanštine koje se očituju u ukrasnim epitetima: gospodska obitelj, ugledna obitelj, aristokratska i t.d. To, međutim, ne znači da treba brisati razne aristokratske pridjeve [...]. Nije svejedno da li je netko rođen kao markez ili kao plebejac. To su elementi [...] društvene svijesti, to su date komponente koje određuju kretanje pojedinih [...] ličnosti na pozornici.

Alfabetar:

Bez velike nužde ne treba odstupati od okvirnog prostora određenog u alfabetaru. Time ugrožavamo kostur čitave zgrade. U alfabetaru ima i suviše formalističkih kapricioznih igra s uputnicama vidi ovo ili ono. Postoji čitav niz jedinica za koje bi bilo logičnije da se objasne na istome mjestu bez uputnice (Abortus ne slati na Pobačaj, Aleatorni ugovori na Ugovori na sreću, Alaun na Stipsu i sl.).

Alfabetar nam je prenatrpan turcizmima, turskim činovima i sl. Ima ih više nego u Enciklopediji Jugoslavije. Hipertrofiran je veliki procenat materijala bibliotekarskog i bibliofilskog karaktera. Isto nam je tako u svakom slučaju preširok alfabetar filmskih veličina. Hipertrofiran je i alfabetar nordijskih naroda. Medicinskih tekstova ima nerazmjerno više nego pojmova iz ostale materije. Osobito su Nijemci spram ostalih nacija u punom nesrazmjeru. Kad bismo sve te kirurge i sve te patologe uvrstili u ELZ iz svih naroda i civilizacija, postali bismo shematizam za medicinu čitavog svijeta. Hipertrofirana je i starohelenska mitologija, a ima i previše njemačkih profesora filozofije. Botanički tekstovi su predimenzionalni, a osim toga pisani starinskim jezikom (kao u vrijeme Trnskog), stilistički nedotjerani. U našoj enciklopediji postoji čitav niz sivih lica iz galerije nekoliko stotina političara, nevažnih publicista, gnjavatora koji su ušli u alfabetar bez pouzdanog kriterija, a iz naše žablje perspektive postaju giganti. Treba ih brisati, jer budemo li proširili tu metodu na sve parlamente svijeta, pretvorit ćemo se u shematizam politikanata u 50 tomova.

Biografije:

Često donosimo suvišne biografske detalje kod manje važnih imena a kod nekih (npr. Daniel Defoe) kojima je život bio roman, ne manje zanimljiv od motiva koji su obrađivali kao romansijeri i publicisti, nismo rekli ništa.

Kad je riječ o imenima novijeg datuma, koja izbijaju u javnost tek u posljednjim decenijama, o imenima ili o pojavama koje često ne postoje u enciklopedijskim priručnicima najnovijih izdanja ni onih zemalja kojima ta imena pripadaju, — kod uvrštavanja treba da se navede uvijek izvor i motivacija zašto je pojedino ime uvršteno.

Kod historika tipa Brandi Karla ili kod ove vrste historika za koje nemamo šta drugo da kažemo nego da su se »bavili historijom« i »obraćali veliku pažnju historiji« — ne treba mnogo logike da ih brišemo. Kakav bi to bio zubar i kakva bi to bila enciklopedijska motivacija za jednog dentistu da se kaže, a to je sve što o njemu ima da se kaže, da je ponajviše vadio zube i da se bavio zubarstvom obraćajući veliku pažnju zubima i zubarstvu.

Kad se već spominju funkcije univerzitetskih profesora (treba pisati univerzitetski profesor, a ne sveučilišni profesor), važno je na kakvoj je katedri predavao i šta je predavao. Univerzitetski profesor je nesumnjivo visok stepen građanske i naučne časti, ali ako je taj profesor u historiji misli prešao određenu granicu koja se zove epoha ili otkriće, on prestaje da bude samo univerzitetski profesor i ta akademska titula više nije za njega bitna.

Kod pojedinih kratkih biografija, kad o piscima ne govorimo ništa nije potrebna opširna bibliografija. Gubimo enormno mnogo prostora za bibliografiju koja se i onako citira naslijepo bez poznavanja materije. Inače glavna djela pojedinih umjetnika treba navesti na kraju teksta. Bibliografske navode citirati na temelju originalnih naslova pojedinih djela. Naslove slovenskih institucija donositi na slovenskom [...].

Kod dešifriranja pseudonima nije potrebno navoditi »pravo ime« već je dovoljno u zagradu staviti prezime.

Razne parlamentarce i ministre nikako ne treba krstiti [...] državnicima, [...].

Relativno velik broj biografskih tekstova stiže pred glavnog urednika neprovjeren (kriva ili nepotpuna imena, titule i sl.).

Kulturna historija:

Atena, Rim, Babilon, Aleksandrija, Avignon, Carigrad, Firenca spadaju u onu grupu pojmova kojima treba posvetiti ne samo (veći) odgovarajući prostor nego naći isto tako adekvatnu intonaciju. Bez Atene ili Firence ne bismo imali ono što se zove zapadnoevropskom suvremenom civilizacijom. To su simboli kulturne svijesti koji kod čitača treba da rađaju asocijacijama u svim smjerovima.

Historija, mitologija:

Nazive kao što su »stara Jugoslavija«, »bivša Jugoslavija«, »predratna Jugoslavija« ne upotrebljavati. Do septembra 1930 Kraljevina SHS, poslije toga Kraljevina Jugoslavija. Možemo je u našim tekstovima zvati Država Hrvata, Srba i Slovenaca ili šestojanuarska Jugoslavija, ali nikako »bivša Jugoslavija«.

Staru Grčku zovimo Heladom i sve antičke grčke pojmove svrstavajmo pod zajednički naziv helenski.

Imena gradova koja su izmijenjena u suvremenoj historiji pišu se kao što su se pisala one godine koja se navodi. Dakle, oko 1900 ne Lenjingrad nego Petrograd.

Sve mitske ličnosti treba objašnjavati citatima, jer one i nisu drugo nego beletristički fantomi. Fakta iz biblijskih citata (kad je riječ o mitskim, biblijskim imenima) trebalo bi parafrazirati po mogućnosti tako kao što je to uradio Voltaire u svom Filozofskom rječniku (npr. David). Uopće je u tumačenju mitoloških likova najbolje, kako radi Larousse, citirati stare pisce (npr. kod Ahileja — Homera). Naša opća enciklopedija vapije za takvim citatima koji uokvireni tekstom predstavljaju žive ilustracije. No doslovni prijevodi pojedinih sentenca, iako su točni, ne izražavaju veoma često simboličan smisao same sentence, pa ih valja objašnjavati našim frazama.

Geografija, astronomija:

Azimut i svi slični astronomski pojmovi treba da se objašnjavaju zorno, na temelju priložene grafike, jer je to mnogo jednostavnije i stvarnije nego apstraktno — opisno.

Kod svih velikih rijeka trebala bi uz članak biti priložena orijentaciona karta.

Ne možemo o jednom gradu pisati da ima »različite škole i muzeje« — jer time nije ništa rečeno — to je neodgovorna ležernost u fraziranju, po starom žurnalističkom pravilu reci ma što, glavno da je plaćeno ili da se zadovolji norma.

Vojska:

Sve tekstove vojničke struke što se frazeologije i terminologije tiče treba prilagoditi suvremenoj vlastitoj terminologiji da ne bude zastarjelih survivalsa u austrougarskom smislu [...].

Književnost:

Kod nepregledne galerije imena iz međunarodne književnosti, trebalo bi posvetiti pažnju raznim skupinama tih imena, u prvom redu onih koji stoje u krugu interesovanja našeg vlastitog medija za posljednjih stotinu i pedeset ili dvjesta godina. Da bi se pro futuro pristupilo metodično tome poslu bit će u svakom slučaju potrebno da se sastavi jedan indeks, po mogućnosti što potpuniji, svih onih autora koji su kod nas prevedeni i za koje se može pretpostaviti da će zainteresirani čitalac tražiti o njima informacije o Enciklopediji. Tim imenima trebalo bi onda posvetiti nerazmjerno veću pažnju nego onoj ostaloj masi koju unose u Enciklopediju suradnici sa ostalih sektora.

Često se u biografijama i literarnim sastavcima ističe da su pojedinci zastupali »marksističko stanovište«. Ova »marksistička stanovišta« javljaju se najčešće u prikazima američke i engleske književnosti kao potpuno vještački umetci, bez ikakvog konkretnog značenja. Trebalo bi ih konkretizirati i primijeniti i objasniti primjerima.

Kad se pojedini poetski [...] pojmovi (npr. aleksandrinac) žele ilustrirati primjerima, citirajmo naše pjesnike.

Muzika:

I u muzici se piše mnogo napamet bez ikakvog sadržaja. »Ravnoteža između forme i sadržaja« (Britten), takva je jeftina floskula da je staviti na papir može samo onaj koji kod toga posla savršeno ništa ne zna. Isto tako »stvaralačka snaga u lakoći s kojom se rješavaju najteži tehnički problemi«. Govoriti konkretnije!

Kod muzičara i muzičkih pojmova treba da se navedu pjesnici po čijim je djelima pisan libreto i sistematski provede princip navođenja književnih autora po kojima je komponirana neka opera.

Kod pojedinih pjevača nema nikakvog smisla navoditi [...] gostovanja.

Likovna umjetnost:

Iz likovnih oblasti treba prekinuti pisanje loših feuilletona: »svjetle boje i nježnih oblika« i sl. Neka se ne navodi da neka galerija posjeduje ovo ili ono djelo, nego da se djelo nalazi tu i tu [...].

Za likovnu su problematiku najopasniji stereotipni tekstovi. Bez obzira na epohe i stilove i pojedine ličnosti, uglavnom se ne daje nikakva karakteristika nego se opisuje: »slikao, većinom radio, bavio se ponajviše, izradio, istaknuo se, ima obilježje, djelovao, pozna osobito, naročito, ponajviše radio, precizan crtež, izvanredna tehnika, ukrasio, uskladio, isprva, kasnije, izveo, izveo također, izrađivao ponajčešće« itd. Ovo je repertoar koji se stereotipno upotrebljava bez obzira na ličnosti.

Kad se prikazuju slike ili slikari onda valja o njima i nešto reći slikarski stvarno. Nije dovoljno nabrajati djela i isprazno opisivati motive. Komentari i u enciklopedijskim djelima ili priručnicima treba da budu stvarni likovni komentari, a to ne znači krasnoslovije trbuhozborstva. Ni u kom slučaju ne treba pisati napamet, a zatim isto tako ne treba hvaliti ispraznim frazama nešto, što je onome koji piše i onome koji čita, podjednako nepoznato. Neka se svatko tko piše ove tekstove pita: Da li mi je stvar poznata, da li mi je stvar jasna? Ako prepisujem, ne prepisujem li u prazno tako, da kad već glumim kao da podučavam druge, da li sam barem svijestan toga, da ni sam ne znam o čemu je riječi? Neka se svatko tko prepisuje ove tekstove pita, da li je zaista istina ono što prepisuje i hoće li to biti korisno onome, tko ove tekstove čita, da ga ne bismo varali, pretvarajući se kao da umijemo izgovarati ono što je potrebno da se kaže, a zapravo simuliramo.

Mi smo u okviru ELZ organizovali nekakvu dokumentaciju tekstova o likovnoj problematici, sa jasnom, unaprijed precizno određenom svrhom, da nam budu priručni citati iz dokumentarnih izjava samih slikara, umjetnika ili uglednijih komentatora, u slučaju kad ne umijemo da nađemo pravu riječ na pravom mjestu. Princip je bio dobar, ali čitajući ove tekstove, ne vidim da se provodi u djelo. Doista bi bilo bolje citirati one umjetnike ili pisce, koji su stvaralačku strast osjećali kao svoj životni poziv, noseći tajnu umjetničkih vještina u malome prstu, nego da mi kao nevježe formulišemo stvari ex abrupto.

Sve se likovne umjetnosti razvijaju u ogromnu rasponu između misli i oblika, između tzv. idealne zamisli i ostvarenja u materiji, a upravo u tome titranju i trajnim oscilacijama između osnovne zamisli i ostvarenja i leži zagonetka ove plemenite igre, koju do danas svi društveni sistemi koriste za apologiju svojih praktičnih ciljeva. Ne treba generalizirati i svoditi sva ta zamršena pitanja na jednostavne koeficiente, ali isto tako ne treba se gubiti niti u jalovom isticanju često suvišnih detalja. U ovakvim publikacijama kao što su naše, treba trajno imati na umu da smo svjetiljka, a to nije tako jednostavno, pogotovo u našim prilikama, gdje upravo u tim oblastima do danas gotovo baš ništa nije osvijetljeno. Ne treba se zagomilavati riječima, imenima i pojmovima. Treba da smo svijesni toga kad kažemo Caravaggio ili Donatello, da za 75% naših interesenata nismo izgovorili mnogo više od najispraznije riječi, koja po slikama kakve se rađaju u obliku asocijacija, povezanih uz jedno umjetničko ime kao pojam, ne govore mnogo, gotovo ništa!

Slikarstvo nije sastavljeno isključivo i jedino samo od odnosa boja, raspoređenih na platnu ili na stijeni, po jednom izvjesnom planu. Slikarstvo nije mehanička igra svjetlosti i sjenki, jer kad bi se u slikarstvu radilo samo o rasporedu planova ili samo o figuralnom rješavanju ljudskih ili životinjskih pojava, onda bi prikazivati slike bila stvar upravo tako jednostavna kao što je jednostavno nabrajanje fakata u okviru bilo kakve reportaže. Ono što su veliki majstori ostavili kao oporuku i namrli svoja vlastita svjedočanstva kasnijim pokoljenjima, to su svjedočanstva, a nisu komentari. Komentari su oduvijek zaostajali za djelima, veoma često i onda kad su se tog nezahvalnog posla primali umjetnici sami, a pogotovo onda kad su se tom rabotom počeli baviti profesionalni filistri, bukvojedi sviju vrsta, kojima je jedina hrana hartija, uprljana štamparskim mastilom. Ti moljci umjetnosti roje se vjekovima oko grobova velikih djela. I u truplima talaneata, to su crvi koji buše i ruju, ostavljajući iza sebe samo crvotočine bez perspektive, bez svrhe i bez ikakve naročite vrijednosti. Zagomilavati leksikografske tekstove upravo tom crvotočinom, potpuno je jalov napor.

Nisu samo formalni problemi o kojima treba voditi računa kad se pišu prikazi iz oblasti lijepih umjetnosti. Riječ je prije svega i o ljudskom, što se objavljuju u umjetnosti. Bez ljudskog, umjetnost bi bila isprazna i besmislena igrarija t.zv. slikarskih (pikturalnih) valeura, tog novovjekog, estetskog alfabeta, čije hijeroglife umije da čita samo ova masa suvremenih aleksandrinskih moljaca, koja to tjera na potpuno snobovski način. Ova pisanija oko umjetnosti kreće se u okviru konvencionalnog brbljanja o pomodnim ključevima t.zv. današnjeg ukusa. Taj današnji ukus je nadasve jalov i eklektičan. On je kao muha. Na historijskim cestama umjetnosti nema kadavera ni balege u kojima te muhe nijesu okupale svoje rilo.

Po samoj svrsi naših edicija, mi prikazujemo čitavu umjetničku panoramu i prema tome mi treba trajno da smo izvan ovih esoteričnih krugova jednog određenog ukusa, prosto zato, jer naše perspektive treba da ostanu trajno sveobuhvatne. Kod nas nema mjesta za lične simpatije ili za sentimentalne sklonosti, ali ton naših prikaza ipak ne treba da bude uvijek podjednako dosadan i rogobatan kao što jeste. Nisu ni sve egipatske mumije jednako svečano balzamirane. Ima takvih imena koja treba pisati velikim slovima. Ima takvih pojava u historiji umjetnosti kod kojih je bezuvjetno potrebno da se povisi ton, a opet kod velike mase bolje je svesti prikaz na leksikografska fakta, nego govoriti kao papiga. Kada je riječ o banalnim umjetnicima (a oni predstavljaju veliku kompaktnu demokratsku većinu, za koju se ne može reći da nije bila i da nije postojala), njihova djela još uvijek zrače, postojeći samo po tome što su uzorci jedne škole, struje, grupe ili programa, onda je trabantima mnogo oportunije posvetiti pažnju istim tonom.

S umjetnošću je kao i sa svime što se zove živo ili prirodno. Sve je to jasno i jednostavno, »mnogo jednostavnije nego što se može izraziti riječima«, a istodobno mnogo zagonetnije, nego što se može pojmiti ili izraziti, često i najsuptilnijim formulama. Tumačeći umjetnost i umjetnička djela, mi objašnjavamo velike pustolovine srca i osjećaja ljudskih. Ne smijemo se sniziti do toga, da bismo te ozbiljne i čovjeka jedino dostojne doživljaje sveli na banalnost naših tekstova. Jer ta naša rabota veoma često nije samo snimanje posmrtne maske sa mrtvog umjetničkog djela, nego živi skalpel sa živog obraza čovjeka. Naš Leksikon čitaju ljudi, koji traže od nas da im budemo vodiči na bezbrojnim raskršćima duha, ukusa i civilizacije. To nije tako jednostavan zadatak biti Cecerone za slike, za slikare, za gradove i za pojmove, koje prikazujemo riječima i to svijetu, koji ih nikad nije vidio i koji ih ne poznaje.

Tehnika rada:

Kad ispravljamo u špaltama, a osobito u reviziji, nastojmo precrtanu riječ zamijeniti drugom iste duljine kako ne bi bilo preslagivanja od nekoliko redaka što uzrokuje nepotrebne troškove.

Redaktori, pomoćnici, referenti i revizori neka svoje ispravke pišu uvijek tintom, a ne olovkom.

Uz tekst koji se redigira nema nikakvog smisla stavljati upitnike. Problematična mjesta treba razriješiti, a ne problematičnost naglašavati upitnikom i tako nedotjeran i problematičan rukopis staviti na stol glavnog redaktora [...].