Enciklopedisti

Kad se već bavimo enciklopedijskim poslom, i kad već pišemo neku Enciklopediju, i kad već u toj Enciklopediji pišemo o enciklopedistima, onda bi ipak bilo potrebno da im odamo neku dostojnu počast. Neću da kažem da je ovaj tekst Jorja Tadića netačan, t.j. on zaista nije da nije netačan, jer sve što je naveo u tih 11 redaka više je manje netačno. Međutim, kada je riječ o formi, kakva bi bila dostojna ovih velikih inicijatora našeg skromnog, pionirskog, provincijalnog posla, trebalo bi ipak posvetiti tome zadatku onu najminimalniju pažnju, da se čovjek baš ne mora rumenjeti od nelagodnosti, bude li netko citirao negdje iz našega teksta o enciklopedistima ono, što smo mi imali da objavimo kao tekst Jorja Tadića.

Istina je, da Diderotova enciklopedistička pustolovina ne zaostaje za najsmionijim pothvatima duha ljudskog. Tih pustolovina bilo je u prošlosti nažalost poprilično, a mnoge od njih ostale su na groblju razvoja ljudske pameti kao spomenici, usprkos svim elementima dosadnog i jalovog vakuuma, koji kao prava Himera trajno ugrožava magiju izgovorenog i štampanog ljudskog slova. Ispred sebe, enciklopedisti imali su Bayleov Historijski Rječnik, koji je na razvoj kritičke misli XVIII st. izvršio utjecaj od neprocjenjive važnosti. Svijestan svih svojih nedostataka, uslovljenih prostorom i vremenom, Bayle je svoje genijalno djelo prozvao skromno »bezobličnom kompilacijom raznovrsnih zbrda–zdola sakupljenih mišljenja«, razvivši u njemu ogromnu koncentraciju volje i znanja s takvom jedinstvenom snagom, koja kao izuzetak nadmašuje mnoge, do njega postignute rezultate. Bayle bio je Montaigne XVIII st., preteča Humea i Voltairea. Bayle je svojim epohalnim djelom metodički razvio sve elemente one uzvišene i zlobne sumnje, koja je konačno podrovala i usmrtila mnoge od t.zv. vječnih istina, sazdanih na vrhunaravnim pretpostavkama. Prevladati teološki dogmatizam misaonom sumnjom, uzdizati principe moralnointelektualne savjesti iznad klasnofeudalnih interesa, smatrati slobodu misli i slobodu izricanja ljudskih misli jednim od osnovnih principa na kojima treba da je sazdano ljudsko društvo, nepokolebljivo vjerovati u snagu dokaza na temelju naučnog iskustva, razotkrivati retoriku jalovih kazuističkih igara riječima, smatrati fanatičnu zaslijepljenost jednom od najopasnijih oboljenja ljudskoga uma, sve su to enciklopedisti sa Voltaireom, sa D’Alembertom i sa Diderotom na čelu naučili od Baylea.

Ako su enciklopedisti doista bili onaj intelektualni dinamit, koji je svojim historijskim lagumom ponio u uzduh Bastillu, onda je Bayle izvan svake sumnje bio lunta, koja je iskrom svoje individualne inspiracije dovela do potresa i do političkog sloma čitavog feudalnog društvenog sistema.

Enciklopedija XVIII st., ta, u historiji ljudskoga razuma prvi put metodički razvrstana riznica sveukupnog ljudskog znanja, djelo je po svojoj zamašnosti takvo, te, s jedne strane, spadajući u prvi mitsi period ljudske suvremene spoznaje, s druge strane anticipira u mnogim područjima razvoj ljudske misli još za duga i buduća stoljeća. Kada je Diderot u novembru 1750, prevodeći za jednog nakladnika englesku enciklopedijsku kompilaciju došao sa D’Alembertom na misao, da napiše svoj prvi prospekt za Veliku Enciklopediju, on je bio svijestan važnosti ovog historijskog datuma. Često patetični na koturnima svoje intelektualne uzvišenosti, a zapravo jednostavni i skromni, zaista veliki u svojim naivnim zanosima, enciklopedisti su zaslužili priznanje, koje im je odao Voltaire, kada se pridružio poklonstvu čitave tadašnje evropske elite, napisavši, da je metoda D’Alembertova Discours Preliminairea superiornija od Descartesove, a bolja od svega što je napisao prosvijećeni Bacon Verulamski.

Diderot, koji je osim detaljnog poznavanja historije ljudske misli vladao mnogim oblastima pozitivnog i praktičnog znanja, primio se da u glavnim potezima provede sveopću koordinaciju nepreglednog naučnog, političkog i ekonomskog iskustva, našao je u D’Alembertu, blistavom matematičaru stoljeća kongenijalnoga savjetnika i pratioca. Podupiran generoznim priznanjem, punim iskrenog zanosa, Voltaireovim, oko Enciklopedije sakupila se elita francuskoga duha: svi poznati inženjeri, kirurzi, historici, estete i kemičari složili su se u okviru prvog velikog kolektivnog napora, da od gramatike i filologije do hortikulture i strategije osvijetle i prikažu sva područja pozitivnog ljudskog znanja. Diderot, koji je bio upućen u najsuptilnije detalje mehanike, geometrije, filosofije, matematike i moralistike podjednako, taj erudita velikoga stila, u svojoj svijesti predstavljao je rijetku formulu sretnog i harmoničnog spoja pjesničke nadarenosti i razumne treznoće. Metafizik i kalkulator, sa neobično razvijenim smislom u pitanjima umjetničkoga ukusa, on je bio pouzdan tumač svih ljudskih napora od tkalačke vještine do scenske umjetnosti i do zvjezdoznanstva uzduž i poprijeko.

Moralnom snagom, otmjenošću svojih duhovnih pogleda i uvjerenja, uzvišenošću svoga znanja, enciklopedistička pera podredila su se uzvišenoj službi plemenite prosvjetiteljske misije i ostale do danas uzorom nesebeljubivne i samozatajne skromnosti. Od početnih lekcija za clavecin do pomada kod ženskih toaleta, od astrologije i magije do obaranja najbrutalnijeg praznovjerja u medicini i u sudskim postupcima, u okviru današnjih kulturnih navika, stečenih intelektualnih prava i običaja i konvencionalnoga znanja, nije bilo i nema ni jednog najsitnijeg detalja, koji nije izvojšten po enciklopedistima u okviru sudbonosnih i opasnih bitaka. Smatrani razularenom đavolskom družbom, koja razara sve elemente ljudskih društvenih odnosa po sugestiji samoga antikrista, štampajući i pišući enciklopediju kao pravu krijumčarsku robu na udaru pozitivnih zakona i lomače, u borbi sa špijunima i kraljevskim patentima i dekretima upravo tako kao i sa crkvenim prokletstvom, u središtu žučljivih i ogorčenih svađa, koje su ponijete slijepom mržnjom trajno prijetile ovim ljudima umorstvom i uništenjem, u blatu bolesnih osvada i kleveta, podmuklih podvala sviju vrsta i denuncijacija, u sudaru sa barbarskim mrakom grubog i svojim interesima instinktivno ugroženog plemstva, sumnjičeni i cenzurirani po čitavom društvenom mediju, ti su ljudi za trideset godina koncentrisanog rada svladali milenijski posao. Jedinstven taj pothvat ostao je do danas neprevladan, a svršio je za sve učesnike kao i za samoga Diderota materijalno jalovo. Da bi osigurao miraz svojoj kćeri, Diderot je prodao svoju biblioteku Katarini II, i u njeno ime, njen francuski ambasador knez Galicin isplatio mu je 15.000 Livra. To je bio jedini mecenatski gest na kraju ovog dugog i krvavog puta godine 1765.