Vjerenici tame

Jest! — to ste šapnuli u mraku večernje sobe, gdje nevidjeni umirahu ispred Vašijeh noga svi trudni i saneni krizantemi što iščupah za Vas iz jesenskijeh, ožućelijeh perivoja mojih naj skrovitijih snova.

Onda, ne htjedoh Vam još kazati zašto i kako mi se iz mašte vitlaju u zvojcima dima tamjana i magle, dragi sjeni stare čeljadi, starijeh osjećaja jeka i mirisa mrtvoga Grada. Al »izmegju usana i čaše — udes je tu!«.

Tako pjeva neka stara, zaboravljena njemačka »balata« — i tako se dogodilo.

Svanu jedan od onih običnijieh dana...

/»Dva pisma Onoj koja ode« (»Intima«), Ivo Vojnović »Akordi«, Zagreb 1917./

Zavjet duše

Sasvim iznenada, nakon što su zvonari od bronze s Gradske ure odzvonili prvu jutarnju, a ustrašena se luna skrila među grmove drijenka na krovu najviše palače; na južnom zidu saloče ispunjenom zavjetnim slikama generacija kapetana uglednih i slavnih pokojnih potomaka obitelji vlasnika ljetnikovca, počeli su se odigravati čudnovati događaji. Zlatni i srebrni okviri popustili su po kutovima, poispadali sa zida i posložili se u njegovu podnožju. Kao krhotine nekih dugo i brižljivo čuvanih slika na kojima se, vječnim svojim plovom, dičilo brodovlje, ponosom i vjerom hrabrili kapetani, odanošću i posvetom plavetnilu zaklinjali mornari i molitvom pratili i zaklinjali sveci. Zatim su se spojila mora. Ono Otransko, Jadransko, Pacifik i ono još dalje Žuto i toplo, prijeteće i mirno, uzburkano i nepoznato. U jedno veliko mirno, pitomo i prizivajuće more. Zamirisao je jod, ćutila se sol i daleki, nježni soprani sirena. A onda, jedan po jedan, sam od sebe, zaplovio je jedrenjak. Tiho klizeći plavetnilom. S lijeve na desnu, s desne na lijevu, zatim od plafona prema podu i obratno usložavala se plovidba u zavjetnoj tišini saloče pred njezinim očima. S. Nicolo, Madonna delle Grazie, L’Immacolata Consione, Madonna del Rosario i Il Pastor Fedele s juga; La Fenic, Il Netuno, Ercole, Sv. Ante, Madonna Ss.ma del Buon Consiglio sa sjevera; S. Vincenzo Ferreiro, Madonna Ss.ma del Rosario, s.to. Biagio, D. Domenico e S.to Vincenzo Severio sa istoka i, najposlije sa zapadne strane, Madonna Ss.ma del Carmine e S. Vicenzo Ferrerio, Tigre, La Fenice, S. Bagio, S. Vicenzo Ferreiro, s. Rosa e S. giovanni di Capistrano i Pace. Nave, kekije, brigantini, pulake, pinke, tartane i drugo brodovlje istovremeno je plovilo po plavom prostranstvu zida. Dolazilo do ruba, lagano se okretalo i ponovno plovilo u tišini s učestalim udaljenim zovom klecajućih zvona iz obližnjih kapelica. Gdje su gospođe u crnom, slijedeći i ispunjajući svoje zavjete, svaku uru molile i tiho zvonile. Za svoje duše. Mornare koje su oplakivali. More koje im ih je odnijelo. I golubice koje su letjele iznad njih. I visokih opominjućih čempresa.

Vjerenici tame

Crna krila velike noćne ljepirice naglo su se povećala i zaklonila mjesec u koji je zurila ležeći gola ispružena na velikoj mramornoj trpezi u đardinu. Okružena sablasnim krošnjama vitkih čempresa i, nešto nižih, gustih raščupanih borova i rascvjetalih lovorika. Očekivani i željeni priziv nestajuće tamom skrivene lune redovito je slijedio nakon rituala ispijanja gorkoga likera čudnoga opojnog mirisa koji je godištima ostajao nekorišten i čuvan za posebne prigode u velikoj kredenci koja je ispunjala cijeli južni zid saloče. Aromatizirani gusti liker od bršljanovih i lovorovih bobica s pelinovim laticama, mladim plodovima smreke i nikada obznanjenom kombinacijom samoniklog bilja iz đardina s južne strane ljetnikovca ostajao je tako tajnom, rijetko konzumiranim napitkom nepoznatog datuma proizvodnje. I jednako tako tajnog recepta. Kada bi popila gutljaj likera iz tanke kristalne čaše, osjećala je toplinu u želucu, smućenost u glavi, nesputanu slobodu udova i potrebu da se obnaži. Da joj golo tijelo osjeti hladnoću kamena, a pogled odluta nebeskim prostranstvima i zaustavi se u ledenom sjaju lune koja je bdjela nad njom. Kako nebeski zdur neki koji joj je snažio primisli, otvarao skrivene, zatomljene strasti i tajene dubine duše. I koji je nestajao u tami ovisno o usplahirenom letu velike noćne ljepirice. Kojoj bi krila rasla svakim približavanjem luni, zatim se smanjivala dok joj je slijetala na ramena pa onda iznova ponavljala svoju noćnu nebesku kontradancu. Osjećala je čudnu podanost i neodoljivu predanost noći u kojoj je postajala neka sasvim druga osoba. Njezini crni uvojci raspleteni na kamenom stolu, orošeno čelo, probuđeni uzdasi i opuštenost udova bili su povodi za neobjašnjiva događanja. Najprije bi osjetila neku unutarnju nervozu, napetost i potrebu da se smije i plače. Svrab po trbuhu, pazuhu i koljenima. Udaljenu kakofoniju zvona, brodskih sirena i olujnoga juga. Čula bi sve bliže kliktaje galebova, glasne molitve žena u crnini negdje u daljini, uzbuđene vapaje djevica iz susjedstva, šum brokatnih krinolina, intenzivan miris talka, dogorjelih lumina i ustajali vonj parafina. Slutila je požudne poglede muškaraca, lepet krila usplahirenih golubica i miris svježe iskopane zemlje u kojoj su bili kosti njezinih predaka. I onda je, kako i uvijek u tako nastalim i izazvanim okolnostima, počela izgovarati neke duge i njoj nepoznate rečenice na jeziku koji nije razumjela. Buncala je, crveneći se u licu i noktima grebući glatku kamenu površinu stola, rečenice i obilja riječi ne znajući njihovo značenje, povod, trag, svrhu i smisao: »....Item che dicta schola sia tenuta achompaganar tuti li morti siando chiamadi et siando alla dicta schola pagadi ypp. doi per ogni morto al qual sera chiamata havendo tal morto la possibilita. Et quelli che non haverno tal possibilita la sia usata cum discrecione humanita da quella quantita in zoxo...«, »...Item in dicto maiori consilio posite fuerunt due partes, prima videlicet de salariando magistrum....physicum pro uno anno, cum salario seks librarum gros sorum, et alia de non salariando eum....et per personas...cum salario predicto...« ...Vjerenici ...pro uno anno....vjerenici...« ...quando piu son gioveni piu pareno de grande esser.« Za trenutak se primirila, pa onda čudnom nekom nadnaravnom snagom, nove bujice riječi: »....addi di frevaro galcone nominato madona del carmine patronegato per ....scorsa fortuna sopra....greche Levante fecero voto alla ...«, »...votum fescit gratia accepit...« Zatim je, iznenada, taj njezin unutarnji glas prerastao u jecaj, dugotrajan plač, smijeh i, najposlije, krik: »...Siste viator iter meta haec pr...!« Onda se, odjednom, od njenog srca i duše izazvan i pozvan začuo glas muškarca: »...Ordo de dsotibus et nuptiis.« Pa onda opet plač, smijeh, krik za krikom i, najposlije, neka tužna pjesmica o djevojčici, modrom cvijeću, mjesecu i leptirima u napuštenoj zemlji vilenjaka u kojoj je uvijek noć i tek ponekad zvijezde postaju ružičaste i srcolike. I refren pjesmice koju joj je pjevala sluškinja dok ju je kao malu uspavljivala: I cvitjem se kiti na me / vjerenica mrzle tame... Pa onda novi nastavak storije o puštenici, dugom toplom cjelovu mornara koji odlazi. Njezin rupčić, svilen i prozračan, kako leluja na vjetru među njezinim tankim prstima. I jeka njegovoga očajničkog poziva: Agneza! Agneza!...Vjerenice moja!... I jedna malahnica plače u njezinu krilu, a ona je ne može pomilovati po kosi... I brojni prizori i likovi iz mladosti sudarali su se u njezinim moždanima paralelno s buncanjem, uzdasima, krikovima i pozivima koji su ispunjali noć. Dok iznemogla bez svijesti ne bi klonula na hladnom kamenu s nakupinama borovih iglica po tijelu, čempresovim šiškama oko nogu i crnim bobicama lovorike po stomaku.

Jutrom bi je nalazili promrzlu na kamenom podu tarace pored stola i toplili je vunenim dekama, oporavljali vrućim čajevima i mladim prošekom. Zatim bi je položili u krevet i pustili da usne. Probudila bi se nakon nekoliko dana nesvjesna onoga što joj se zbilo. Nisu se usuđivali pričati joj o onom što se dogodilo. Sve je to zbog iznenadnog dolaska proljeća, anemije, velike količine vlage u zraku i ranog cvjetanja pitospora, objašnjavali su joj dugi san. I hrabrili je da jede više voća i što češće pije domaće čajeve od mente, kamilice i lišća ljute naranče. I da, ako ne mora, ne šeta nakon sutona po taraci za vedra neba, punog mjeseca i noćnih ljepirica.

Nakon što je ostala sama u napuštenom starom oronulom ljetnikovcu svoje obitelji, Agneza, jedina preostala neudata gospođa iz uglednoga ugaslog roda Boballi, dala je da se zatvore sve prostorije zdanja koje je odavno većim dijelom bilo obraslo u drijenak, kapare i guste vene bršljana. Da se zakračunaju vrata soba, zakuju vrata saloče, svi prozori i otvori u potkrovlju. Osim kuhinje u prizemlju pune sasušenih trava, šumskih plodova, pripravaka za čajeve i ljuštura morskih školjaka koje bi skupljala u dugim šetnjama obalom. Sa starim kaminom u kojem je pripravljala biljne napitke i čajeve, ostavljala ih da se hlade i otpočinu te onda ih pila kombinirajući sastojke, procjenjujući izbor, njihovo djelovanje, svoju glad i žeđ. I stanje duše pune nezacijeljenih rana. Preživljavala je tako odsutna i izgubljena, ostavljena u utihi ljetnikovca, među četiri zida, na kojem su svoje mreže ispleli paukovi, a gusti slojevi prašine prekrili izblijedjele zidne freske s paunovima, palmama i tamarisima. Svakoga bi dana oko podne, kada bi se u daljini začula zvona prvostolnice, izlazila ispred ljetnikovca, uspela se na malu tovjelicu i svježe ubranim lovorovim grančicama kitila jedva vidljivi uklesani natpis iznad ulaznih vrata: DILEXI. DECOREM. DOMVS. TVAE. I potom se vraćala u kuću među svoje trave, zaboravljene uspomene. U tišinu. I tamo takva ostajala do novog dana. Koji više nisu najavljivala udaljena zvona, među čempresima, skritih crkvica i usplahireni let golubica iznad ljetnikovca.

Kada je ostarjeli kapetan Pasko Martolica, nakon posljednje plovidbe dalekim oceanima, odlučio posljednja godišta odživjeti u gradu svoje mladosti, odrastanja i prve ljubavi, uporno je tražio moguće preživjele vlasnike ili nasljednike zapuštenog i urušenog ljetnikovca Boballi ne bi li svojim dugim navegavanjem zarađenim soldima kupio kuću i u njemu proživio starost. Uzalud. Nitko mu nije mogao pomoći. Niti strpljivi gradski službenici, iz mladosti znane gospođe u katastru, bivši, davno umirovljeni upravitelji i okolni novi susjedi, podozrivi i oprezni. Ustrašeni njegovom iznenadnom pojavom i osupnuti pričama o posljednjoj vlasnici ljetnikovca. Čudnoj nekoj ishlapjeloj gospođi njima nepoznatog i stranog podrijetla. S jednako čudnim navikama i strašnom, kako im je rečeno, osamljeničkom tragičnom sudbinom. Svojim su novim kamenim kućama okružili ljetnikovac svjesno ostavljajući balkone i terase s onu stranu fasade nasuprot ljetnikovcu. Kapetana Paska su zatim viđali kako u staroj, modroj, iznošenoj, mornarskoj dolamici s bijelim klobukom i bagulinom od ebanovine sitnim staračkim koracima po cijele dane hoda zaraslim đardinom ljetnikovca i kako, umoran i iznemogao oko podneva, sjeda na kameni pižuo uz davno presušeni ribnjak. S Neptunom u sredini koji u ispruženim rukama drži dvije ribe otvorenih usta iz kojih odavno ne curi voda. I veliku mramornu trpezu punu mača od smole sa sasušenim leptirima i cvrčcima koje su izjeli mravi. I kako zatvorenih očiju osluškuje zvukove đardina, mirise koji su dolazili kroz rastvorene prozore ljetnikovca i kako poluglasno ponavlja neke nerazgovjetne rečenice, imena i pjesmice na latinskom jeziku. I kako, svako malo, duboko uzdahne pa pođe do ulaznih vrata pokušavajući odgonetnuti natpis na kamenom pragu koji su skrili lišajevi i mahovina.

Nakon što nekoliko dana nije pohodio ljetnikovac, kapetana Paska Martolicu pronašle su u zoru časne sestre u đardinu nedalekog samostana Gospe od Milosrđa. Sjedio je skutren na kamenoj klupici nasuprot oltara s Gospom, svijećama, kamenim arlama i vazama s cvijećem kojemu su časne jutrom mijenjale vodu. Iz obližnjega bunara u kojem se skupljala kišnica. I osvježavale bukete novim cvjetovima i grančicama masline, rogača, oleandra i lovorike. Uz grudi, pod dolamicom, čvrsto je privinio zavjetnu sliku broda koji se pred olujom sklonio spuštenih oblica jedara. »Vije dubrovačku zastavu s inicijalima S. B. Skupina svetaca: Gospa s Isusom, sv. Vlaho i nepoznati svetac, s nebeske visine gleda prema udaljenom brodu u zaljevu«. Časne sestre položile su starca na kameni zidić u blizini, dugo molile pred oltarom za spokoj njegove duše i, kada su ga odnijeli u Domus Christi gdje su se skončavale slične sudbine, ponijele sliku u crkvu. I tajno, da ne primijeti glavna časna sestra, vratile je na prazno mjesto južnog dijela zida gdje je nedostajala. U dijelu samostana gdje su bile izložene godištima pohranjivane zavjetne slike pomoraca i njihovih obitelji. Cijeli su dan među sobom utiho komentirale iznenadni događaj, tragičan starčev usud, molile opet dugo i skrušeno, dekoncentrirane održale zakazane satove vjeronauka, molile i onda, mimo običaja, u suton zapalile svijeće i dva lumina i novim svježim cvijećem ukrasile oltar. Zatim dugo u noć, u svojim hladnim sobicama, šaputale međusobno komentirajući natpise koje su pročitale na slici u baroknom medaljonu u gornjem desnom uglu ulja na platnu nepoznatog nekog majstora (40 x 35,5 cm) sa zlatnim okvirom od oraha punim rupica od ličinki ljepirica i moljaca: QUESTO PITTURA DEDICO A DIO A CUI PREGO ED ALLA INQUIETA ANIMA MIA ED AL PORTO DELLA SERENITA NEL CUI MI ASPETTERE MIA SEMPRE AMATA. CAP. P.M. — iznad gore i, nešto nježnijim krasopisom ispod — AGNESA B. AL SUO MARINAIO ED AL CUORE SUO NELLE TEMPESTE QUE LO TORNERANNO ALLA SUA AMATA SEMPRE ASPETTANDA. Ujutro su časne sestre, mamurne i neispavane, pohodile kako i vazda oltar u đardinu crkve, svježe ubranim cvijećem krasile podnožje Gospina kipa. Osluškivale gugutanje golubova i golubica u krošnjama borova punim smole i raspuknutjeih šišaka i tiho, prebirući krunicu u rukama, odsutno molile zabavljene svojim mislima.

Dnevnik nepotpuni

Kada je kapetan Vice Palikuća prelistavao svoj pomorski dnevnik pokušavajući otkriti datum kada je, nekoliko godišta ranije, pristao u Anconu iz, tada još nije znao, kojih razloga i povoda, otkrio je među gusto ispisanim stranicama knjige i jedan izdvojeni list papira. Požutio i s jednom masnom mačom u donjem desnom uglu. Točno ispod nečitkoga nečijeg potpisa. Na papiru (16 cm x 18 cm) je izdvojeno, kao naslov, pisalo: NELL’ARSENALE DIETRO AL TEATRO. Velikim tiskanim slovima, crnom tintom pri samom vrhu. Zatim, krasopisom, uredno i pregledno u nastavku:

ancore 2 a Libre 300 l’una 600.–

Rammpignoni o sia ancora di Galera a quadro ale numero

12 di cui due da 300.–

sei da 400 — quatro da 300 — in tutto 3.000.–

Totale del Ferro 3.600.–

Najprije se pokušava sjetiti o čemu se tu radilo. Za koga je prevozio teret i što zapravo znači, pri samom dnu stranice s lijeve strane, dopisano nekoliko rečenica:

Nota

Sarebbe beccessario di terminare, che non si dovesse per verum privato servizio lanciare mai in acqua le fgeluche una volta tirate a terra, non essendovi cosa come questa che le faccia tanto andare a male a consumarsi: come pure s’avrebbe a procurare din on ammettere per diretore e Padrone di esse che non ha ne capacita, ne la dovuta diligenza per custodirle e dirigerle.

Otkuda, kako i zašto ta i takva dopisana Nota, na istom listu s NELL’ARSENALE DIETRO AL TEATRO, bila su tek neka pitanja i sumnje koje su mučili kapetana Vicu Palikuću dok je u sobi s verandom i pogledom na more prelistavao godine u svom pomorskom dnevniku. Cavtatom je puhao prohladni maestral povijajući krošnje borova i čempresa. Zamišljen i zdvojan, predano je i pedantno listao stranice debele knjige odgonetajući imena, datume, luke, isplovljavanja, zabilježene meteorološke posebnosti pojedinih plovidbi, stanja mora, ispise tereta, članova posade i carinskih deklaracija. Na posebnoj izdvojenoj stranici bile su sumirane luke u koje je svojom filjugom putovao proteklih nekoliko godina: Barletta, Barletta, Barletta, Barletta, Barletta, Ancona, Barletta, Barletta, Barletta, Ancona (došao iz Molfette), Senigallia, Levant, Albanija, Ancona, Rijeka, Barletta, Barletta, Albanija, Rijeka, Rijeka, Bar, Barletta, Barletta, Rijeka... i onda, još nekoliko puta Barletta i Rijeka, Levant i Ancona. Zatim, ni sam nije znao otkuda i takva bilješka: MANIFEST FILJUGE »L’ANIME DEL PURGATORIO E LA MADONNA DI MARTIRI« POD ZAPOVJEDNIŠTVOM PATRUNA N. LUNANOVE IZ MOLFETTE, A NA PUTOVANJU IZ DUBROVNIKA U BARLETTU. Na istom listu s mukom je iščitao i rečenicu: Cera gialla colli quaranta sinque No. 45 i nečitko ispisan datum, i nekim drugim rukopisom dopisano: Botti due Cera gialla — dico, i malu, ljubičastom tintom, docrtanu ribicu, morsku zvijezdu i lastavicu. Zaboljela ga je glava od uzaludnih pokušava povezivanja iz sjećanja otrgnutih stranica dnevnika. Otkrivao je neke njemu nepoznate bilješke. Druge rukopise. Imena koja nije poznavao. Luke u koje nije uplovljavao. Filjuge kojima nije zapovijedao. Mornare koje nije poznavao. Jedino što je razumijevao, dovodio u smislenu vezu, nalazio opravdanja i logičnosti zapisanih podataka bili su oni dijelovi dnevnika s ispisanim popisom brodske posade s njegovim pravim imenom i punom titulom: Gio. Franco Palicuchia da Zaptat. I njemu poznata imena članova posade koje je osobno poznavao, s kojom je godinama plovio (Marinari: Pietro Zertich da Tarpagn, Ellia Voihnich da Canali, Gio. Scheich da Zaptat, Franco Palicuchia da d.loco; Muzzo: Mario Cusgn da Slano, Nic. Tuardiscia porta il nome di Nic. Saragotta a motiv odi Fermano et ha la lcenza di far un viaggo resol. Four di Golfo come al libro della Terminazione sotto li 16 sett.pp.) i još neke podatke zapisane, prepoznao je, svojom rukom. I tako, nekoliko je dana kapetan Palikuća pozorno listao svoj kapetanski dnevnik, ne znajući što zapravo hoće. Koji podatak traži. Koje mu ime nedostaje u njegovoj vremeplovskoj plovidbi uspomenama. Danima je tako, po tko zna koji put uvijek iznova, stranicu po stranicu, iščitavao dnevničke zapise. Nikome nije dozvoljavao da ulazi u njegovu sobu ispunjenu brodskim dnevnicima, talijanskim namještajem i slikama brodovlja kojim je plovio. S ormarom u kojem je čuvao svoje uniforme koje su mirisale na lavandu i buhač da ih ne bi moljci napali. I nekoliko instrumenata za navegavanje koje je uredno držao na buralu pored lukjernara koji je povazdan gorio. Kao njegova duša. I kada su ga, jednog jutra našli klonulog za radnim stolom s glavom među rastvorenim dnevnikom, u ruci je čvrsto držao papirić. Kad su mu ga uspjeli izvući iz čvrsto stegnute šake, moglo se pročitati ono što je kapetan danima uzaludno tražio. Dan, povod i potvrdu odustajanja od daljnjega navegavanja. Svjesno se prepuštajući uspomenama, odustajući od svih. Od svega. I od sebe. I. PALIKUĆA IZ CAVTATA, ZAPOVJEDNIK FILJUGE »MADONNA DEL ROSARIO E S. ANTONIO«, 6. II. 1740. PRIJAVLJUJE POMORSKU NEZGODU KOJA SE DOGODILA NA PUTOVANJU BARLETTA–DUBROVNIK. FILJUGOM SE PREVOZILO ŽITO I SOČIVO. POTVRDU IZJAVE DALI SU PUTNICI — TRGOVCI Đ. FILIPOVIĆ, J. NIKOLIĆ I M. PETROVIĆ. — tako je pisalo na papiriću koji je, nakon što su kapetana iznijeli iz sobe i polegli na odar, Luca Marunkova sa suzama u očima, otvarajući vrata ormara punog na vješalicama uredno složenih kapetanovih uniformi, vratila među stranice dnevnika. Zaklopila ga i, obrisavši prašinu, stavila na policu kredence među rijetke školjke koje je kapetan Ivo Palikuća donosio sa svojih putovanja i plovidbi iz dalekih luka. I one, jednom, u koju je, na kraju, zauvijek uplovio.

Balata

Pogledaj! — reče Benedikt Stay svojoj supruzi dok je dolijevala ulje i kvasinu u zdjelu punu rikule, mladoga luka, bosiljka i još nekih plavih listova. — Ova ti salata izgleda veselo k’o balata! — I sva bala pod mojim rukama dok je miješam razdragana! — uzvrati mu gospođa Stay. — Ne mogu dočekati objed! — zavapi Benedikt Stay crven u licu, s kapljicama znoja na čelu. I s grančicom kopra u jednoj i rukom gospođe Stay u drugoj ispruženoj ruci.

Golubice

Sudjeluju:

PASKICA SORGO MAŽIBRATIĆ

PAULINA GETALDI SORKOČEVIĆ

/PASKICA SORGO MAŽIBRATIĆ PUN PERJA SKRIVA KRVAVE RUKE IZA LEĐA. PAULINA GETALDI SORKOČEVIĆ SJEDI NEPOKRETNA U STOLICI PREKINUTA U MOLITVI./

PASKICA SORGO MAŽIBRATIĆ:

Gotov sam. Za danas.

PAULINA GETALDI SORKOČEVIĆ:

Kakvu si novu šporkecu napravio?

PASKICA SORGO MAŽIBRATIĆ:

Pustio sam još jednu golubicu!

PAULINA GETALDI SORKOČEVIĆ:

To je već osma koju si pustio danas?

PASKICA SORGO MAŽIBRATIĆ:

Deveta!

PAULINA GETALDI SORKOČEVIĆ:

Paskica, što se to događa s tobom?

PASKICA SORGO MAŽIBRATIĆ:

Dosadno mi je.

PAULINA GETALDI SORKOČEVIĆ:

Cijelo si jato već raspršio nebom.

PASKICA SORGO MAŽIBRATIĆ:

Još ih je ostalo nekoliko...

PAULINA GETALDI SORKOČEVIĆ:

Naše si obiteljsko jato rastjerao. Kako te nije sram? Dosadno ti je? Dosadno? Zahvali Bogu što sam nepokretna. Ne bih ti dozvolila do dođeš do našega golubarnika. Niti one velike obiteljske kajpice u kojoj pazimo, hranimo i čuvamo golubice.

PASKICA SORGO MAŽIBRATIĆ:

Da slučajno imaš krila i tebe bih pustio...

PAULINA GETALDI SORKOČEVIĆ:

Ne bi to uradio. Ne bi se usudio...

PASKICA SORGO MAŽIBRATIĆ:

Da poletiš. Letiš i ne sletiš. Da se ne vratiš. Kao što se golubice koje sam pustio danas nikada neće vratiti.

PAULINA GETALDI SORKOČEVIĆ:

Dođe mi da te ubijem. Dođe mi da.... Otkuda krv na tvojim rukama?

PASKICA SORGO MAŽIBRATIĆ:

Ubio sam onu koja nije htjela poletjeti.

PAULINA GETALDI SORKOČEVIĆ:

O Bože, što sam doživjela u svojoj starosti. Kome ste me ostavili? Nepokretna i ostavljena s njim među golubovima i zarobljenim golubicama.

/KADA PASKICA SORGO MAŽIBRATIĆ KRENE S ISPRUŽENIM KRVAVIM RUKAMA PREMA NEPOKRETNOJ PAULINI GETALDI SORKOČEVIĆ IZ NJEZINIH USTA IZLETI GOLUBICA. I SLETI PASKICI SORGU MAŽIBRATIĆU NA RAME./

PASKICA SORGO MAŽIBRATIĆ:

/Tjerajući golubicu./

Bježi! Poleti! Nestani! Bježi, prokletnice. Sve je počelo onda kad su te zarobili u obiteljskom grbu. Bježi... Odleti... Nestani....

/PASKICA SORGO MAŽIBRATIĆ MAHNITO BEZUSPJEŠNO TJERA GOLUBICU SA SVOGA RAMENA. PAULINA GETALDI SORKOČEVIĆ SJEDI NEPOKRETNA U STOLICI I UZALUDNO GUGUĆE.

San nedosanjani

Svi su se oni jednom okupili nakon što su Zelenci na Gradskom zvoniku, iz ne zna se kojih razloga te kime i čime isprovocirani, mahnito udarali. Dodavajući ure kako je kome palo napamet. Bit će da je to potrajalo, jer su taj događaj, navodno, zabilježili svi gradski notari. Oni službujući i oni umirovljeni. Ali i oni u pričuvi i još nedoučeni. I u gradskoj svjedočnici, svojevrsnom dnevniku Grada, ostao je taj događaj zapisan. Slučajno ili ne, s izostavljenim datumom. I urom noći kada se to zbilo. Zapisano nije ni trajanje. Tog i takvog bubanja. Ali sve se poklopilo. Usložilo. Jedno drugo dovodilo u vezu. Poništavajući vrijeme, godišta, sudbine, iskustva i praksu. Nakon što je Bunić završio svoje Pjesni ljuvene (u daljnjem tekstu PLJ), Zlatarić svoje PLJ i Marin Mažibradić svoje PLJ — poslije jedne šetnje slučajne s bratom Oraciom i rozolina kod Nalješkovića (koji je već bio napisao PLJ inspiriran Bunićevim PLJ–im) — Minčetić Trublju Slovinsku, Canavelli Pjesni bogumile, a Ranjina Pjesni razlike za veliku trpezu u saloči staroga obiteljskog ljetnikovca Sorgova koji je, već godištima ranije završio svoje Knjige Ovidiove i Merope iz Maffei i Psike Moliereova... Jedan po jedan međusobno se uljudno pozdravljajući, posjedali su: Čubranović s Jeđupkom, Luccari s Atamanteom, Palmotić s Captislavom i pjesancom Srce s. Katarine od Siene, Gundulić sa Sunčanicom, Otonom i Radmiom iz Tassa prinesenim i, donoseći sa sobom stolicu na koju će sjesti, Bettondi s Iskursom sucem, knjige Ovidiove i razlika druga prinesenja iz latinskom te Vetranić s Pjesnima bogumilima, djeloispravnima, špotne i mudroznande, dodajući Gunduliću knjigu i još malahan broj inijeh nepritještenijeh koje je zaboravio u đardinu. Kod lovorika tamo između dvije smokve i tri naranče dok je, spremajući se ući, razgovarao s Babulinom Bonom o njegovoj Jokasti i o Giorgijevim Djeloispravnim zgodama i simptomima bolesti koja ga je shrvala baš kao i Luccari Burina dok je pisao svoje, mislio je, jedino djelo Atamante. I tako, sjeli svi oni i šute. Ispred njih rukopisi. Poneki list praznoga papira. Poneka knjiga. Poneki moskar i poneka tabakera. I nekoliko mjendula razbacanih po trpezi tu i tamo. Kristalne čaše s do pola nalivenim vinom. Namirisani. Naprahani. Odsutnih pogleda. Oznojenih dlanova. I poluotvorenih usana. Sjedahu tako šuteći i tek povremeno, poneki od njih, poluglasno, ne slušajući ostale i ne pokušavajući dovršiti misao prošapne: Prikazane polu žalostivo, prikazanje... razgovori... prikazanje žalostivo razgovori pastijerski... nepritješteno... pritješteno... sonetto... I onda netko upita: »Gdje je Držić?« I netko drugi, dovoljno glasno da čuju ostali, dopuni: »Koji?«. — »Džore!« — Odgovori prvi. »Je li to onaj što je napisao »Pjesni ljuvene i djeloispravne«? — Dopuni pitanje drugi. A treći doda: »Prikazanje žalostivo, bože mi prosti, ko san nedosanjani!«. I nastavi šutjeti do daljnjega. I kada svi ostali klimnuše potvrdno glavom. Zatim Zlatarić odgovori: »On neće doći. Kašlje, nahlađen je, boli ga glava i sve se više i više odilja... Da nam svoje bolesti ne prenese, rekao mi je, zbog nas neće doći!«. Zlatarićeve riječi nitko nije komentirao. Čak ni Luccari Burina kojeg je Džore Držić zvao Atamante. Sprdajući se s nekim njegovim grčkim književnim uzorima. Istovremeno zadivljen njegovom zbirkom antičkih predmeta, amfora i krhotina raznog posuđa izronjenog oko Elafita. Iz davno potonulog brodovlja. Na vratima saloče stajao je Injacio Giorgi. Neki su ga već bili spomenuli ranije, a i kasnije ogovarajući i komentirajući njegove PLJ–e. Neki, opet, hvaleći njegove Uzdahe Mandaljene ali i Zgode i Začinke. Ali on ih nije čuo. Stajao je na vratima gledajući preko cijelog stola, visoko iznad glava okupljenih. Prema velikoj slici na zidu prekoputa u debelom zlatnom okviru. Na kojoj je nepoznati neki dovoljno stari majstor naslikao ribnjak, rascvjetale lopoče i Captislavu kako se umiva. U prozračnoj haljini svoj od svjetla i sunca. I kako joj iz jedne ruke izlijeće slavuj, a iz druge u bistru vodu ribnjaka ispada ribica. Narančasto–srebrna. I repom mlatara amo–tamo. I kako tako stoji u vodi do koljena i ogleda se u mirnoj vodi ribnjaka. I ne miče se. Nestvarna i prikazna. Kao vila neka iz Dubrave izbjegla. I u razgovore pastijerske stavljena. Cijeli prizor s mnogo ljudi okupljenih u saloči zaustavljenih u još nezapočetim raspravama i govorenjima bio je obavijen izmaglicom. Bijelim oblakom nekim dovoljno prozirnim da se može kroz njega vidjeti i dovoljno neprozirnim da se pogube poneki detalji. Izrazi lica, položaji prstiju ili različitosti rukopisa podastrtih na velikog dugoj trpezi koja ih je okupljala. San neki nedosanjani pomislio je Calo Antonio Occhi ostajući zatečen prizorom. I intenzitetom vonja ustajalog zraka, sagnjelih naranača i narančina, limuna, đenerika, šipaka, nespola, bresaka i jabuka u zdjelama s voćem. I mrtvim prirodama izloženim po okolnim zidovima. S ponekim suhim rogačem, grančicom pelina i komadićem kotonjate ostavljene na nekad zelenom listu smokve.

Spominjanje one druge pjesme

Pokušavao se sjetiti stihova one zaboravljene njemačke »balate«. Uzaludno. Onda je prelistavao dnevnik. Prelistavao, listao, prelistavao, listao i prelistavao sve dok nije pronašao jedan prazan list. I jedan sasušeni listić. Pelina. Ostavljen davno. Između dva lista. Da se sasuši. I da ga podsjeti. Na prazan list. Papira. Umoči pero u tintu i zapiše: I svanu jedan od onih običnijeh dana — ne spominjem se, da li je bilo vedro ili oblačno — nekakav »parobrod« žviždnu, bilo je suza i cvijeća i mahanja ubručića (spominjete li se one druge pjesme: »partir, c’est mourir un peu!«) — pa Vi nestadoste s mog dnevnog vidika. I iz dnevnika — izgovori. Naslovljujući, na kraju, Onoj koja ode prvo pismo svoje Intime. Prije nego što je počeo pisati drugo pismo. Mislio je istoj, a onda je odlučio da to bude drugoj Onoj koja ode. Do gustijerne da mu donese vode. I donese mu je na komončin. U čaši kristalnoj s posvetom gospođe Seraglli: Mome vazda žednom Ivu. Sa zrelom mrkatunjom da mu miriše.

Miris zaboravljeni

»Ona će poći u đardin i ubrati kitu cvijeća upravo procavćelog. I nekoliko kitica ružmarina i lovorike, i stručak margaričela, i jednu grančicu bora sa šiškom, i buket cijeli donijeti u kuću. Izabrat će najljepšu porculansku vazu, uliti vodu iz bunara i staviti u nju buket pazeći da svaki cvijet i svaki list dođe do izražaja i da, pritom, šiška ne otpadne. Onda će poći do zrcala, raščešljati kose, popraviti nabore na haljini, namjestiti broš zlatni tako da se bolje vide dvije grlice (i sunce između kljunova) izrezbarene jednom davno u Padovi kod majstora broševa Perdillinija. I onda će, kao da se ništa nije dogodilo, sjesti uz komodu na stolici od dubovine i otvoriti knjigu koju je ostavila rastvorenu točno na novom poglavlju. Do kojeg je došla još sinoć čitajući dugo u noć uz treperavo svjetlo lukjernara. I svakim okretanjem nove stranice, zastat će. Pogledati u tamu sobe. Uzdahnuti. Nastaviti čitati. I, na kraju, kao i uvijek, zaspati. Dok udaljeno zvono s gradskog zvonika podsjeća da je ponoć.« — zapisao je Ferdinand Putica. Na prvoj uvodnoj stranici rukopisa kojeg je, još ne znajući sadržaj, likove i rasplet, nazvao Ciarlatano in moto. I nakon što je, nekoliko dana ranije ispisao nekoliko rečenica uvoda — poruke autora čitatelju: Il motivo per cui molto tempo non ho dato fuori alcuna delle mie compozicioni teatrali non credeste gia che sia la scarsezza della materia, che soministri gl’argomenti essendo la Cita nostra abbondatissima d’originali d’ogni genere, da’quali si potrebbe cavar ogn’or sempre nuovi agomenti per comporre comedie buffe e tutte di carattere... Još je bio napisao nekoliko rečenica i onda ih, nezadovoljan, precrtao. Drugom bojom tinte. Domislio je i nekoliko likova svoje nove komedije. Među njima i spravljenicu Maricu i kapetanicu Faustinu i djevojku Drpu i dva skulara od nautike i još njih nekoliko. Ciarlatano, znao je, bit će glavni lik. In moto. Ali nju još nije do kraja osmislio. Znao je samo njene prve riječi u komediji koje je napisao na odvojenom papiriću: In somma, ti meni ništa ne govori! Eno ti oca, pak se razumjej š njime, ja umivam ruke. Tako je napisao i onda opet iznova, pokušavajući je uvesti u priču, onakvu kakvu je sanjao i kakvu je želio, a opet drugačiju, nastavio je, zatvorenih očiju, zamišljati je kako se umiva i kako bijelim rupcem briše čelo, vrat, obraze i oči. I kako onda, zavrćući rupčić rukama, cijedi vodu i svoj vlastiti miris. Pa onda opet, iznova briše nos, usne i gola ramena. I sjeda na kameni prag kuće odlutala u mislima. Dok joj, pored nogu, golubovi kljucaju mrvice beškota kojima ih je hranila svakoga dana nakon što bi se vratile iz crkve, umila i namirisala. I posumnja Ferdinad Putica u svoju nakanu pisanja. Još jedne komedije. Nakon dužeg vremena, kako je poručivao čitatelju, zbog bolesti, ali i zbog situacije u kojoj se nalazio i nije bio u mogućnosti zadovoljiti želje onih koji su me — tako je zapisao — uvijek podnosili. I onda, kao uvijek kada bi počinjao pisati, gubio se u obilju detalja kojima je htio obogatiti karaktere likova za koje se odlučio. Ali ona je ostajala uvijek nedorečena. Koliko god bi uspio slikovito ocrtati ostale likove, kod glavnoga ženskog lika uvijek je imao poteškoća. Već i u samom odabiru imena. Godišta i modele iz svakodnevnog života prepoznavao je kao likove svojih komedija, nekih objavljenih, i drama još nenapisanih. Pred njegovim očima redale su se žene iz susjedstva, gospođe s mise, djevojčice koje je susretao u igri, sinjorine s Place i Prijekoga ili s Pelina i sve one koje bi mu zapele za oko. Svojom frizurom, glasom, suzom ili stasom. Dijelio ih je po mirisu koji su za sobom ostavljale. Koji je slijedio sve dok se ne bi izgubio. I on i miris. U nekoj od skrivenih i tamnih ulica Grada. A Ona koja će poći u đardin i ubrati kitu cvijeća upravo procavćelog, ona nije mirisala po cvijeću. Niti po voćnim napitcima kojim ga je jednom davno, još dok je bio mladić, počastila jedna, zaboravio joj je ime, mlada udovica. Niti po svježe opranoj posteljini koju je, pomagajući je rasprostrijet, nosio do sušila gospođi s velikim slamnatim šeširom. Ukrašenim sasušenim cvjetovima karanfila i hortenzija. I miris spravljenice koju je u prolazu vidio bio je drugačiji. Sav od joda, talka i bumbaka i nekih ljekarija koje je žurno nosila starom i umornom kapetanu u zapuštenom ljetnikovcu. A opet, san o njoj koja će poći u đardin i ubrati kitu cvijeća upravo procavćelog... i nekoliko kitica ružmarina i lovorike i stručak margaričela... Ponavljao se svake noći kada bi zapuhalo jugo dovoljno dugo i kada bi se ćutila sol u moždanima. I vonjao jod i varekina između zidina po ulicama uskim i strmim uz koje se rijetko ide i još rjeđe niz njih silazi. Budio se, prilazio listovima papira razastrtim po stolu i zapisivao fragmente sna kojih se prisjećao. I ne sluteći da uvijek iste rečenice piše. Ona koja će poći u đardin... Ne shvaćajući kakve to veze ima s komedijom koju je pisao i s pričom koju je domislio i kakva je to uopće Comedia nuova za koju je i predgovor skicirao. Odavno je razlučio svoje nemogućnosti. Želje, potrebe, snovi i svakodnevnica koja ga je tjerala na spisateljske okušaje i iskorake, procijenili su nekoliko puta opetovano njegovi nadređeni oci, nedolični su njegovu položaju. Sve je više odustajao od intuitivnih nakana koje su se množile i usložavale i sve više skrivao iza rečenica kojima je, dopisujući ih na marginama, pokušavao pravdati svoje pisanje. Dana obećanja. I dogovore s onim rijetkim prijateljima koji ga nisu napustili. Niti onda kada su mu poručili: Utinam nunquam hic fuisset. Ali miris njezin nije mogao zaboraviti. Proganjao ga je danju, noću tjerao na iscrpljujuće seanse nesna, budio i uspavljivao kada bi klonuo od iscrpljenosti. Koja i kakva kombinacija biljaka, koliko ružmarina, koliko pelina, možda mimoza i tamarisa, morača, lovorike i vrijesa i, tko bi znao, u kakvom suodnosu bršljana i drijenka, kapara, metvice, šipaka možda ili pitospora, bogiša, eukaliptusa i magnolija iz bogatog herbarija đardina koji je njegovao. Tajeći ga od svih. I koji je u mašti svakodnevno obogaćivao novim biljnim vrstama. Otkrivajući ih u starim samostanskim spisima. Ne mareći za sezone pupanja, cvjetanja, mirisanja i dozrijevanja. Slutio je točno koji, kakav i kada ga miris podsjeća na nju. I njegovo pogubno djelovanje na njegovo raspoloženje. Odustajanje. Odlutalost. Usplahirenost. Nije se pokušavao boriti sa svojom bolešću. Svjestan njenih posljedica. U moždanima. Prvim znacima amnezije. Nesnalaženja među vlastitim mislima. Uzaludnim pokušajima povremene koncentracije u svakodnevnom opetovanom mjerenju febre koja ga je sve češće hvatala u sutonima koji su mu preostajali. I koji su bili sve sumorniji, tiši i duži. Nazvat ću je Bela! — odlučio je jednog jugovitog i toplog sutona. I napisao je tu prvu riječ svoga novoga komada pazeći da se dovoljno zatajen skrije iza likova koji su se pojavljivali nakon što je ona izabrala najljepšu porculansku vazu, pogledala se u zrcalo i uzdahnula. Duboko. Iz njezinog strasnog uzdaha moglo se tek predvidjeti eventualno prepoznavanje. I zloslutnost šutnje u koju je utonula. Zajedno s njim. Nestajući i gubeći se u obrisima svaki put kada bi on očajno zavapio: Bela! Bela? Bela, Bela...

Zrcalo razbijeno

Bilo je već poodmaklo jutro kada je Violeta Kaboga odlučila otvoriti prozor i prepustiti maestralu da provjetri sobu. Rastvorila je širom persijane i razmaknula teške baršunaste zavjese kako bi sunčeve zrake mogle utopliti hladne kristalne čaše s neispijenim vinom. I s tragovima crvenog ruža za usne na jednoj. I komadom kruha utopljenog u drugoj. I poigrati se sjenama srebrnog pribora za jelo i porculanskih tanjura ostavljenih na velikoj trpezi. S bijelim uštirkanim stolnjakom koji je na rubovima imao zelenim koncen izvezene grančice bršljana. I crne kosove zaustavljene u letu. Kako bi jutarnja svježina odagnala ustajalost i teške mirise koji su dopirali s latica rascvjetalih egzotičnih kaktusa. Koje su joj darovali kapetani duge plovidbe kada bi se vraćali sa svojih dugih putovanja po južnim toplim morima.Violeta Kaboga još nije bila skinula srebrnu krinolinu koju je brižljivo i ljubomorno čuvala u starom buralu. S kiticama sasušenih grančica lavande i oblačićima bumbaka umočenog u ružmarinovo ulje. Kako bi se sačuvala od moljaca. I godina. Obukla ju je dan ranije, u suton, ne znajući tada povode svojoj nakani i razloge ritualu prahanja lica talkom. Nježno ružičastoga mirisa ruža. Iz pudrijere s malim ogledalcem u kojem je ponekad susretala svoj odsutni pogled. I kaplju suze tajenu i skrivenu u uglu oka.

Stajao je Francisco Stay leđima okrenut teškom zlatnom okviru na zidu iz kojeg je izašao. Kao i svakog poodmaklog sutona kada bi zapuhalo jugo i kada bi persijane bile čvrsto zabravljene, a prozori zatvoreni. I zavjese od modrog veluta navučene. Violeta je palila svijeće i pokoji lumin po kantunima saloče, zaustavljajući se ispred velikog zrcala kako bi se pogledala i prokontrolirala dekolte, popravila šminku i ubručićem odstranila kaplje znoja koje su joj curile niz goli vrat. Ubrzano je disala dok je prostirala bijeli stolnjak i razmještala srebrom bogato ukrašeni pribor za jelo. Malvazija koju je ulila u vitke čaše mamila je aromom i mirisom Franciska koji je i dalje nepomično stajao zagledan u nabore zavjesa. Prepoznavajući u njima valove mora vlastite duše kojima je znao otploviti. Ponekad. Onako. Kada je završila s pospremanjem trpeze, Violeta je sjela na stolicu i duboko uzdahnula. Kao da mu je uzdahom dala znak da joj se pridruži. Sjedali su i šutjeli ispijajući vino i ne dirnuvši posluženu kotonjatu s lovorovim lišćem na malim pjatinićima. Gledao ju je pravo u oči. Ništa nije govorio. Samo joj je rukom dotaknuo ponuđeno golo rame. Svakim gutljajem vina postajali su sve nemirniji, nervozniji i ustreptaliji. Odjednom su se našli na podu, jedno pored drugog, cjelivajući se posvuda opijeni mirisom dogorjela voska, ispijene malvazije i slatkog od dunja. Nestajala je u njegovom zagrljaju i, dišući sve brže, uzvikivala njegovo ime. I prezime. Nije se obazirao na njezine jecaje i suze kada se propeo osjetivši kraj puta kojim su krenuli. Ostavljeni u strasnom klupku tijela. Obasjani toplim svjetlom svijeća koje su dogorijevale. Opijeni vlastitim mirisima za kojima su žudjeli. Zatvorila je oči kada je ustao. Znala je što će uraditi. Skupljao je odjeću razbacanu po podu, šetao oko trpeze izgovarajući njoj neke nepoznate rečenice. Spominjući svoju sestru i njezin usud, majku koju je proklinjao i neka ženska imena koja je izgovarao pun bijesa i mržnje. Kada je natočio vino u prazne čaše, sjeo je na rub stola i zaplakao. Kao ustrašeno malo dijete kidao je komadiće crnog kruha i ubacivao ih u čašu pokušavajući prstom obrisati crvenilo ruža s ruba čaše. Uzaludno. Već je gubila svijest kada je s velikom porculanskom zdjelom razbio zrcalo na južnom zidu sobe.

Probudila ju je hladnoća koju je osjetila i zujanje roja zelenosrebrnih mušica iznad odbačene bijele perike pored svoje glave. Gola i promrzla ustala je i pogledala prema slici na platnu nekog nepoznatog samoukog slikara na zidu. Francisco Stay, u svečanom crnom odijelu u važnoj pozi uglednog potomka svoje obitelji, nijemo je gledao nekud. Zamišljeno i nezainteresirano. Iza njegovih širokih ramena, u daljini, nazirali su se obrisi čempresa i borova, i tragovi sunca skrivenog u njihovim krošnjama. S gustim slojem mora u koje će utonuti. Nastavila je dirati svoje male prsi, prelazeći hladnim prstima preko ramena. Zaustavljajući njihovu nesvjesnu ophodnju na još uvijek vitkom struku i malom, uzdrhtalom trbuščiću. I pupku u kojem se zrcalila kaplja malvazije. Kojoj Francisco Stay nije mogao odoljeti, kada bi je cjelivao omamljen ponudom mirisa na koju je nailazio. U njezinim očima modrine su postajale sve dublje i tamnije. Osjećala je prijekoran pogled staroga Kaboge sa sjevernog zida sobe i blagi pogled majke s požutjelo–smeđe fotografije na buralu pored lukjernara koji, nakon njene smrti, nikada nije upalila. I o kojem joj je, prije nego li će izdahnuti, majka ispričala priču u koju nije željela povjerovati. Niti kada joj je, kasnije, stari Kaboga pokušavao objasniti povode svom mladenačkom grijehu i obećanju koje je dao izvjesnoj Nineti koja je imala modre oči kao ona i stas vitak i gibak kao prut bambusa koji je rastao i listao u đardinu. Nikada ne procvjetavši. Prisjećala se rituala obiteljskog doručka koji je obvezatno počinjao molitvom, nakon što bi utihnula zvona iz obližnje kapelice. I poluglasnog čitanja dijelova razgovora pastirskih vrhu porođenja gospodinova Anice Bošković. U mislima je lutala napuštenim prostorima kuće u susjedstvu. I prizivala je buketićima svježe ubranih maslačaka u obraslom đardinu kojim se gubila. Prisjećala se promukloga glasa svoga oca i nježnog dodira majke. Mirisa čaja od lišća ljute naranče koji je dobar za nerve. Zdrav za djevojčice. I suza u očima majke. Hladnog pogleda starog Kaboge. I malih šarenih ribica na kikari iz koje je pila. I tišine u koju su tonuli. I iz koje su se vraćali kada bi s gradskog zvonika odzvonila ura deveta. Ili osma? Slike koje su se izmjenjivale nisu bile do kraja razvidne i jasne. Mijenjala im se gustoća rastera ovisno o tome koliko ih je željela potisnuti. Zaboraviti ili osvježiti novim detaljima. Započinjale bi i nestajale u sumaglici koja ih je istodobno tajila i otkrivala. Kao nezaliječene rane mladosti koje su ostavile trag u njenoj duši. Stajala je nepomična ne shvaćajući da je sama i ostavljena u tami sobe dogorjelih svijeća i nijemih, u tami skrivenih, obiteljskih slika po zidovima.

Prve tragove zore i difuzno svjetlo koje je dopiralo kroz staklo sobnih vrata iskoristila je da pokupi odjeću i pokuša je ponovno obući. Iznemogla i umorna, prilegla je na stilski dvosjed pokušavajući shvatiti što joj se dogodilo. I otkuda toliko razbacanih predmeta po starom tapitu. S tigrovima i slonovima i nekim velikim nepoznatim raslinjem. Sa žarko crvenim nebom koje je isticalo njihovu divlju ljepotu. Cijeli je jučerašnji dan slutila da bi joj se ponovno mogla dogoditi noć koja će ostaviti nove tragove na duši. Vizije i događaji u kojima je sudjelovala bili su toliko stvarni da joj je trebalo vremena da ih potisne iz sjećanja. Ali učestalo jugo koje je puhalo te jeseni, intenziviralo je njene noćne more. Već jutrom, kada bi u daljini vidjela pojačanu valovitost mora i u krošnjama lovorika prepoznala njegov smjer, znala je da će je suton zateći sa svim joj znanim posljedicama koje nije mogla izbjeći. Uzaludni su bili pokušaji s mogućim pravovremenim i redovitim kupkama od mirišljavih trava. Čajevima bez cukara od svježe ubranog lišća ljute naranče. I drugim receptima koje su joj u povjerenju preporučavale stare gospođe koje je susretala odlazeći u crkvu. Tri žlice maslinova ulja, pica česna, nekoliko listova bosiljka i zrno papra! Uzalud. To bi joj samo pojačavalo apetit i, priznala je, reguliralo urednu probavu. Nije joj pomogla ni redovita tjelovježba u podne pred otvorenim prozorom koju je upražnjavala jedno vrijeme po naputku liječnika. Mladog i crnokosog koji se upravo vratio s visokih škola i koji je sa svojom starom majkom živio u susjedstvu. I redovito je promatrao sa svoga prozora kako vježba. Duboko diše i izgleda sve svježije. Pokušavajući u njezinu pogledu prepoznati poziv. Ili tek volju. Kada je odselio, prestala je vježbati. Ostavljala je i dalje prozor otvoren i, ne znajući zašto, sjedala pored njega pokušavajući odgonetnuti razloge neodlasku lastavica usprkos poodmakloj jeseni. I njihovom nervoznom letu iznad gradskih krovova. Događanja koja je proživljavala noću nikome nije prepričavala. Verzija u kojoj pati samo od obične nesanice bila je odavno već prihvaćena među najbližim susjedima. Uglavnom starica i staraca koji su rijetko izlazili iz kuća. A kada bi zapuhalo jugo, i oni bi imali svoje razloge za tajnost.

Violeta Kaboga je pokušavala iznova rekonstruirati slijed noćnih događanja i uspoređivati ih s nekim zapisanim u dnevniku koji je skrivala u najdonjoj ladici ormara. I godištima tako ponekad upisivila pridošle joj rime i sanje. I događaje koji su ostavljali trag na duši. Pokušavala je otkriti, među ispisanim rečenicama, povode narudžbi portreta koji su krasili zidove saloča i soba. I otkuda Francisco Stay među njima. I zašto tek jedan jedrenjak zarobljen valovima i oblacima u spavaćoj sobi pokojne majke. I crnokosa djevojka u crvenoj krinolini u spavaćoj sobi pokojnog oca. Zašto čempresi iza Stayovih leđa. I njezina potreba da već prvim naznakama juga priprema ritual koji će je iscrpiti i kojem ne može odoljeti.

Maestral je, kao i obično, donosio svježinu. Popravljala je nabore srebrne krinoline, čudeći se bosim nogama i tragovima krvi po koljenima. Pratila je trag kaplji po podu koji je vodio do velike trpeze i gubio se negdje između velikih listova rascvjetalih palmi na tapitu. Tu je stajao. Prisjeti se. Kada je ugledala, odbačen pored stolice, mali zlatom ukrašeni nož za ribu, blago se stresla. Riba se u ovoj kući ne jede već godinama — pomisli. Otkuda nož na podu. Kada je, koliko je pamćenje služi, od očeve smrti spremljen s ostalim priborom za riblja jela u staru kredencu. Koju nije otvarala ni onda kada su neki ostarjeli očevi prijatelji dolazili na godišnjicu njegove smrti da se prisjete starih vremena i satima šutjeli u njegovoj spavaćoj sobi gledajući u portret djevojke na zidu. I slušali tiho kucanje zidnoga sata koji odavno već nije pokazivao točne ure. Sjedala je tako osjećajući dan i sunce koje je provirivalo iz polusrušenog zvonika male kapelice u đardinu. Kada su njegove zrake pale na stolnjak i crni kosovi počeli micati krila te bršljan počeo širiti svoje vitice i crne bobice počele otpadati s njegovih grana na pod — shvatila je slijed prizora koji će se dogoditi. I kada je jato kosova bučno izletjelo iz sobe kroz prozor noseći u narančastim kljunovima grančice bršljana, ustala je i odmakla se u stranu. Da im ne smeta u letu prema zatvorenom prozoru susjedne kuće. Kada je posljednja preostala ptica napustila sobu, zatvorila je prozor. Navukla zavjese i iznova utonula u tamu sobe. Znala je da će, kada na gradskom zvoniku odzvoni podne, doći oni isti starci. Pogrbljeni od tereta godina, išjasa i kronične kostobolje. Sijedih kosa i bez zuba, u iznošenim crnim odijelima. S vlažnim, u celofan zamotanim, kolačićima od marcipana, koje će joj dati da ih spremi među ostale darove koje su godinama donosili. Skupljala je crne bobice po podu sobe i plakala. Uzaludno pokušavajući složiti svoj lik od komadića protekle noći razbijenog zrcala.

Njima koje odu

Onoj koja ode prva darovat će šest knjiga filozofije, izložene u stihovima. Onoj drugoj koja ode poklonit će deset knjiga novije filozofije izložene u stihovima. Računao je, njih dvije sa sobom će ponijeti 10.249 + 24.227 heksametara. Onoj trećoj koja ode ponudit će Raspravu o raznolikosti morske plime i oseke na zapadnom oceanu. Tako će, nesvjesno, u želji da ih dariva isprazniti police. I poslati pismo Nikoli Sagroeviću u kojem će napisati razloge darivanja njegovih knjiga upravo njoj. Onoj koja je treća pošla. Nekuda u tamu gdje će ga susresti među kaparama i motarom na ruševinama starog ljetnikovca. Kako sâm u tišini pokušava zbojiti darovane heksametre, domisliti nove naslove za svoje police i uzalud se pokušava prisjetiti imena: one koje je prva prošla, one koja je druga pošla i one treće koja mu je u susret došla.

Četiri kanonika

/ČETIRI KANONIKA ŠETAJU GORE–DOLJE I OBRATNO PO VELIKOM TAPITU OD PROSTRTOG PALMINA LIŠĆA. IZA PRVOG KANONIKA IDE DRUGI KANONIK, IZA DRUGOG IDE TREĆI A IZA TREĆEG IDE ČETVRTI KANONIK. PJEVAJU./

ČETIRI KANONIKA:

»EXAUDI CHRISTE UNUS DEUS. CHRISTUS VINCIT, CHRISTUS REGNAT, CHRISTUS IMPERAT.

DOMINO NOSTRO SUMMO PONTIFICI AC UNIVERSALI PAPAE SALUS ET VITA.

DOMINO NOSTRO SERENISSIMO IMPERATORI ROMANORUM SALUS, HONOR, VITA ET VICTORIA.

DOMINO REGI NOSTRO HUNGARIAE, BOHEMIAE, DALMATIAE, CHROATIAE, SALUS, HONOR, VITA ET VICTORIA.

DOMINO REVCRENDISSIMO IN CHRISTO PATRI ARHIEPISCOPO RAGUSINO SALUS ET VITA.

DOMINO RECTORI ILLUSTRISSIMO SALUS, VITA, HONOR ET VICTORIA.«

/KAD KANONICI ZAVRŠE S PJEVANJEM, S NEBA MEĐU NJIH PADNE PET PERPERA. SVAKI OD KANONIKA UZME PO JEDAN PERPER. ONAJ PREOSTALI PERPER OSTAVIŠE MEĐU PALMINIM LIŠĆEM. JEDAN PO JEDAN KRENUŠE PREMA SVJETLU KOJE JE DOPIRALO ODNEKLE IZ ŠIROM OTVORENIH VRATA KAMENE PALAČE. NAKON KRAĆEG VREMENA VRATI SE JEDAN KANONIK.

JEDAN KANONIK:

»EXAUDI CHRISTE UNUS DEUS. CHRISTUS VINCIT...« I T.D.

/KADA ZAVRŠI PJESMU, UZME PERPER, SKRIJE GA I VRATI SE MEĐU OSTALE KANONIKE./

Noći nadometnute

Kad su mu iz Martecchinijve tiskare donijeli prvi otisnuti primjerak knjige Periegesis orae ragusanae, Đuro Ferić nije mogao obuzdati suze koje su mu kvasile duboke bore oko očiju i lagano puzale niz lice. Držeći je u rukama, prisjećao se svojih dugih šetnji dubrovačkom okolicom, posjetima obiteljima koje su živjele na teško pristupačnim, čempresima uokvirenim obroncima brda gdje su se generacije rađale i umirale i kamo se rijetko dolazilo. I kamo se, u nevolji, bježalo. Prisjećao se stihova i melodija starih zaboravljenih pjesmica, pokornica, uspavanki i uzdahnica koje su mu starice naricale dok ih je zahvalno i s punom koncentracijom slušao. Suosjećao s njima. Plakao i molio se. I zapisivao tražeći uvijek poneko dodatno pojašnjenje, detalje ili podatak koji bi također bilježio po listovima papira pazeći dobro da im se ne pomiješa redoslijed i da uvijek budu na okupu. I onda, kada bi se nakon dugog hoda samo njemu znanim stazama, skrivenim kapinikom i dračom, vraćao onim drugim puteljcima uz koje je vazda cvjetala žuka i oko kojih su, na njegov pogled, sazrijevale maginje. Crveneći se i žuteći u bogatim grmolikim krošnjama. I otpadale zrele među ciklame i tratinčice. I onda kada je, obilazeći mjesta gdje je, kada bi im bilo vrijeme, brao šparoge i kuke, divlji luk i drugo bilje koje bi onda, razrijedivši ga i razvrstavši, kuhao s nekoliko patata dodajući ih u zdjelu s tvrdo kuhanim jajima začinjenim kvasinom. I maslinovim uljem koje je donio s otoka gdje je jedno ljeto obogatio novim pričama koje su mu žene otočke u crnom pričale. I koje je već iste zime objavio. Prije nekih drugih koje je davno pozavršavao. Namjerno ostavljajući po strani već skoro zgotovljene rukopise: Fedre Augustove odsuzgnika pricze Esopove u pjesni slovinske prinesene i Pricizesedam ismetnute knjigha Fedrovijeh, a sad ovi napose sa podpunu zjelochju nadometnute. Nadometnute kao grmjelice krunice od koje se nije odvajao. U dugim noćima nesna. Kada mu se u glavi miješao miris sumpora, bilja, tinte, joda, voska i izgorjelih listova papira koje bi znao, kada bi mu noć ušla u zjenice, zapaliti na treperavom plamenu lumina. Ostavljajući da mu gorući papir opeče prste. I nagori duge sijede vlasi koje su mu padale zapuštene niz ramena. Noći koje su se izmjenjivale iscrpljivale su ga, a dušu mu svakom urom tame i tišine novim snomoricama ranjavale. Sasvim klonuo, blijed i usporenih pokreta, teturao je među razbacanim knjigama, zgotovljenim i započetim rukopisima od kojih je, noći jedne južne i tople, posložio rubove puteljka po saloči oko velike trpeze. Umislivši da šeta među tako složenim suhozidima. Međama od knjiga iz kojih niče cvijeće koje po njemu miriše. I puzavice neke žute i ljubičaste koje dodiruju plafon i ponovno se spuštaju dolje prema drvenom podu po kojem on, iznemogao i iscrpljen, puže očekujući da ga iznenade neke njemu nepoznate grančice gorkijeh trava. Naslućeni pupoljak. Propupali list ili mladica izniknula iz najdeblje knjige u kojoj je zabilježio sve njemu znano cvjetajuće i listajuće u đardinu ljetnikovca u kojem ga je ona, jednog davnog premaljeća, dodirnula obrazom i okrznula golim ramenom. Držeći u ruci kiticu odocnjelih carevića i tuberoza. Znao je tada kada će i koju knjigu njoj posvetiti. I kome svoj miris duguje glicinija. U predugoj noći koja je uslijedila nakon njezinog iznenadnog odlaska. I utihnulog zvona kapelice u kojoj je oltar, očistivši prašinu sa svijeća, okitila tog jutra, iz vlastita herbarija odabranim i ubranim, bogišama, azalejama i ljubicama. Periegesis ore ragusanae! Ne govoreći nikom o neizvedivoj premetaljci slova iz naslova koja nikada i nikako ne može dati njezino ime. I one noći nadometnute kada su ga našli kako izgubljen leži na podu među razbacanim knjigama. Rasutim biljem i sasušenim cvijećem i uvelim grančicama. I sagnjelim narančama, limunima i dunjama na kredenci koje su nadlijetala jata modro–srebrnih mušica.

Pojava nje

Onda se iznenada, kada se to najmanje nadao, na bijelom i očekivanom ispisu dana, pojavila ona. Onako raspletena. Lepršava. U prozračnoj haljini. Obećavajuća. I povodljiva. Nije dozvolio da mu njezina pojava poremeti očekivani raspored. Već domišljeni povod tihom odustajanju. I pozivu sutona. U kojem vjerenice žude za svojim vjerenicima. A vjerenici slute svoje vjerenice. I prizivlju ih izmišljenim imenima. Taj dan nije zabilježio u svom Danovniku. Tek ga jednom rečenicom spomenuo u svojoj Sanjarnici.

Buket ostavljeni

Nije znano kako, ali istovremeno su se zajedno našli predstavnici, primjerci, izdanci i potomci raznih porodica. Različitih po godinama. Imenima. Nazivljima. Bojama i mirisima. U isto vrijeme. Na istome mjestu. Zajednički im je bio prostor gdje ih se moglo naći ako ih je netko trebao, tražio ili želio susresti. Najčešće su to bili, ako je vjerovati nekim svjedočenjima znanstvenim i osobama zainteresiranim i znatiželjnim, predjeli makije, suhih livada, šikare, živica i gromača. Čak ih je bilo i u podnožju vapnenačkih stijena, pješčanih žala i obalnih presjeka. Porodicu Apiaceae predstavljali su Trnovita ježika i Divlji koromač, porodicu Orchidaceae zastupali su Četverotočkasti kaćun i Kokica te Močvarni kaćun i Kokica pčelica zajedno s Talijanskim kaćunom i Žutom kokicom. Nikoga nije iznenadila tako brojna prisutnost odabranih iz porodice Orchidaceae. Uvijek ih bilo mnogo više od nekih drugih predstavnika. Tako je Araceae predstavljao već generacijama Crni kozlac, a Styracaceae sveprisutna Divuza kao što je Drvenasta mlječika uvijek bila reprezentativna predstavnica stare porodice Euphorbiacae. Logično, Krhka kositernica iz obitelji Ephedracea i Portenšlagov zvončić sa svojim Campanulaceae držali su se zajedno, čineći ljubomornim Primorku dunjicu i Primorsku mrižicu iz interesa okupljenih obitelji Fabaceae i Plumbaginaceae uz koje su uvijek, kada bi to bilo potrebno, bili i oni iz porodica: Convolvulaceae i Primulaceae. I nitko se ne bi iznenadio kada bi u bliskom dodiru ugledao Primorski slak i Puzajuću ciklamu. Obični kaćun, za razliku od ostalih iz porodice Orchidaceae posebnu naklonost je pokazivao Modrom lasinju i ne sluteći da je izdanak čuvenih Boraginaceaeovih. Nije znano kako, ali toga dana posložile su se čudne okolnosti pa su okupljeni na jednom mjestu bili, kako ih je popisao anonimni popisivač i zasigurno sudionik u tom poslu, svi koji su uspijevali opstati na nevelikom prostoru koji su omeđivale okomite stijene, proplanci, svijetle šume, obalni presjeci, planinska dublja tla kraških područja i, što je posebno zanimljivo, stjenoviti i vlažni zidovi. Očito po nečijoj tajnoj naredbi u jednako tako, čini se, tajnoj i, ne zna se kome potrebnoj, misiji. Evo toga teško provjerljivog popisa: Arum nigrum, Orchis quadripuntata, Portenschlagiella ramossisima, Styrax officinalis, Euphoria dendroides, Adiantum capillus–veneris, Ophrya scolopax, Ophrys apifera, Ephedra campylopoda, Moltkea petraea, Orchis morio, Campanula portenschlagiana, Medicago marina, Limonium anfractum, Calystegia soldanella, Cyclamen repandum, Convolvulus cneorum, Orchis italica, Echinophora spinosa, Pancratium maritimum i Ophrys luta i još nekoliko njih nečitko ispisanih tako da ih je nemoguće bilo s dovoljno vjerodostojnosti ubrojiti u ovaj, velom tajni i povijesnih tragova, kompromitirani popis. Posebno je bilo teško, nakon što je prošlo nekoliko dana, razaznati među rasušenim i uvelim primjercima njihovu vrstu, rod, porodičnu pripadnost na kojoj je očito inzistirao onaj koji se prihvatio tog nezahvalnog i, po logici stvari, nepotrebnog pothvata i posla. O kojem je, čini se, ako je vjerovati nekim izblijedjelim posvetama na nekoliko zbirki pjesmama izdvojenih s polica punih knjiga, bilo moguće razrješenje skrivena imena berača i željene vlasnice buketa. Skrivene među stihovima unutar ukrasnih korica knjiga. Posloženih na stolu po nebesko–plavom stolnjaku s, crnim koncem, izvezenim leptirima. Većim i manjim s nekoliko cvjetića razasutim među njima. Kao orijentirima oko kojih ih je nepoznata vezilja okupila. A neki nepoznati berač i sakupljač bilja obrao po okolici i skupio sve ubrano u buket koji je njoj namijenio prije nego je odlutala. Zauvijek. Tamo gdje sve miriše i sve cvijeta. Uvijek i oduvijek. I pjeva. I njezino ime zaziva tenor jedan. Mlad i naočit. Skriven izraslim primjercima Apiacea i Orchidacea i Divuza istovremeno u gustim nasadima uz stazu nad kojom ona lebdi. U haljini bijeloj i prozračnoj. Kao izmaglica. Tišina i nepokret u saloči usprkos otvorenim prozorima i širom rastvorenim ulaznim vratima kao da su svjedočili o zaustavljenom vremenu. I davno zahrđali satni mehanizam velike ure na kredenci pokazivao je neprirodan kut velike i male kazaljke. Samo bi srebrne mušice, rijetki zeleni leptirići i poneka pčela povremeno nadletili bijelu porculansku vazu na stolu. I u njoj buket ostavljeni.

Prima dona Soprano Legger

Cleopatra Vilini i tog je jutra, onako dok se polijevala mlakom vodom posvuda, uz otvoreni prozor da se čuje i u sobama susjedne kuće, zapjevala poznatu ariju iz njoj najdraže opere. Znala je ona kompletnu ulogu, nekoliko puta ju je otpjevala u sezoni — Stagione in vernale — ovjekovječenoj u najavnom plakatu s velikim slovima, izvučenim zaglavljem: Teatro Bonda. I, u drugom redu, istim tipom slova napisano: Ragusa. Maestro Bellini, sav raščupan i nasmiješen, bio joj je pred očima dok su je, nakon posljednje izvedbe, iznijeli u portantinama. I odveli kući. Gore uz ulicu. Ispod samih zidina. Gdje je odlučila provesti: jesen, zimu i proljeće. Te godine. Dok ne otpjeva sve dogovorene Norme u Teatru. I kada je, umjesto raščupanog i nasmiješenog Maestra Bellinija, došavši k svijesti, ugledala jednako tako neočešljanog i nasmiješenog Maestra Bizeta, shvatila je da joj još nije dobro. I da mora ležati u tišini. I mraku da joj se srede moždani. Smiri organizam. Zaliječe upale i smire neuroze. Koliko toliko normalizira krvni tlak. I ritam otkucaja srca. Koje bi znalo kucati kao Normino, a zatim kao da Carmino. I sve rjeđe kao Cleopatrino. Svima znane gđe. Vilini. Iz Milana. Ona, Prima donna soprano legger, nije bila kao njezina kolegica i, nekada davno, prijateljica Maria Quaini. Prima donna soprano assoluto. Koja je, nakon nekoliko noći neprospavanih u starom kamenom ljetnikovcu, naglo otputovala u Milano. Ostavivši joj svoju ulogu. Prepustivši joj obožavatelje. I ostavivši joj nekoliko vesta i toaleta. Partituru. Moskar. I knjigu neku ilustriranu bakropisima. S velikim naslovima koji su svjedočili o tragičnim ljubavima. Zato je nije čitala. Niti listala. Držala ju je na stoliću pored prozora i na njoj malu porculansku balerinu. I još jednu porculansku figuricu. Pastira s flautom. I vijencem od tuberroza na glavi. I tako, Cleopatra Vilini, nakon što se plahnula mlakom vodom, otpjeva završne akorde svoje napamet naučene arije. Iznova pogleda niz ulicu i u zatvorene prozore soba susjedne kuće. I u nebo s jatima čiopa i lastavica. Pojede nekoliko feta naranče i jabuke i utone u svoja sjećanja. Stagione... Stagione...Valovi koji zapljuskuju južnu fasadu teatarske zgrade. Uporni obožavatelji na vratima garderobe. Dugi aplauzi... Prima donna ... in vernale... 1891... 1892... Teatro... Stagione in vernale... Teatro Bonda... Jonie... Petrella... Maestro Bellini... Norma... Prima donna mezzo soprano assoluto... Prima donna soprano assoluto... Maestro Bellini... Maestro Bizet... Prima donna soprano leggero... Gorki prošek... Grančice lovora... Prsten... Autogrami... I, u sjećanju joj urezana, rečenica s plakata koji je najavljivao tri operna naslova u tri sutona u Teatru Bonda: Per faniculli e sott’ufficiali, soldi 30... Per...

Noć tramvaja

Prošlo je bilo više od tri mjeseca otkako su se, stjecajem svekolikih okolnosti, sudarili tramvaji u njegovoj glavi. Onaj na liniji »Grad — Uvala — i obratno« i onaj na liniji »Gradska luka — Grad — i obratno«. Jednako narančasti, spori, s pospanim vozačima, nervoznim kondukterima i rijetkim putnicima. Bila je skoro ponoć. U to doba godine i posljednja vožnja tramvaja na tim preostalim noćnim linijama pred njihov odlazak na noćno počivalište u remizu. Cijelo jedno godišnje doba prošlo ga je s tek manjim glavoboljama. Pojačanim apetitom. Grčevima u trbuhu. I povremenim bolovima u ramenima. Razdražljivošću u noćnim satima kada je ostajao sam. Nedostatkom zraka, teškim i ubrzanim disanjem kada bi Zelenci, jednako hladni i bronzani, dolje u Gradu, ostavljeni u otvorenoj lođi gradskog zvonika otkucavali ponoć. I ponovili sve još jednom za one nagluhe, one koji nisu čuli i one koji su svoje satove namještali prema gradskoj uri. Da bi mogli mirno usnuti. Pred njegovim očima redali su se prizori koje je, nekoliko puta uzaludno, pokušavao zapisati. Zabilježiti. Ne bi li ih sačuvao od zaborava. I kronične amnezije na koju su ga upozoravali. Zbog toga je, uz uzglavlje, imao tadašnje izdanje brošure »Welcome to Dubrovnik«, prvi put objavljene s naslovnicom u boji i fotografijom dvaju tramvaja na križalištu Boninovo s točno zabilježenim i pobrojanim događanjima u Gradu tih dana i te noći. Rasporedom noćnih rijetkih avionskih letova, autobusa prema unutrašnjosti, prvih jutarnjih trajekata za otoke i s festivalskim rasporedom koncerata i predstava. Izložbi slikara koji su upravo ljeto odabrali za predstavljanja novih ciklusa i recentnih radova svojih, kako su najavljivali, prestižnih opusa. Znao je što će mu se dogoditi u praznoj sobi otvorenih prozora kroz koje dopire usplahireni zov cvrčaka, elegičan refren talijanske pjesme nekog veselog društva u osvijetljenom đardinu dovoljno udaljenom i miris mora, pretoplog i za to doba godine. S pojačanom vlagom u zraku i neprimjereno niskim tlakom zraka, ako je vjerovati meteorolozima.

Ona, u ljetnoj, prozračnoj, nebesko plavoj haljini naslonjena na željezni naslon drvene tramvajske klupe otvara svoju bijelu kožnu torbicu. Iz nje vadi jednako bijeli moskar s uzorcima riba i puževa, osvježava svoj dah malim dezodoransom s mirisom svježih bresaka i ritmički, kao porculanska pupica, naizmjenično popravlja crne uvojke koji joj padaju na čelo. Vlažnom maramicom briše kaplje znoja na vratu i maše moskarom šireći miris uokolo. Do gospodina u bijeloj košulji i crnom odijelu kojemu očito ne odgovara vonj breskve u tramvaju u to doba noći. I namrgođen gleda kroz tramvajski prozor u noć kojom promiče rijetka svjetla noćne rasvjete. Ona, zatvorenih očiju sjedi i smiješi se. Sasvim neodređeno i bez povoda, ne obazirući se na suputnika, dok joj rub haljine otkriva koljena i jedna spuznuta naramenica golo rame. Preplanulo i orošeno znojem. Gospodin, zabavljen svojim mislima, kontrolira sjaj svojih crnih lakiranih cipela i svježinu rascvjetale grančice mimoze u oznojenoj šaci. Uzdahne povremeno, i nastavlja izgubljeno zuriti u noć. Istu onu u kojoj, u drugom tramvaju iz suprotnog smjera, jednako dvoje osamljenih putnika putuje na isto odredište. Prije kojeg će se mimoići s drugim tramvajem. Iz suprotnog smjera. Na Boninovu. Mjestu kontemplacije, obilja uspomena i nostalgičnih prisjećanja. S gradskim grobljem u blizini. I košmarom vjetrova, susreta i opraštanja u njegovoj glavi. On, u ljetnoj crvenoj košulji sa žutim laticama i pupoljcima ruža po rukavima, s dvije zgužvane karte za ponoćni koncert poznatog crkvenog zbora iz jedne svjetske metropole koji će pjesmom obogatiti i uzvisiti prostor katedrale. Koncert koji je tjednima najavljivan kao po svemu izdvojeni festivalski događaj koji nadilazi redovitu kulturnu ponudu Grada. I festivala. S njezinom slikom u kupaćem kostimu koju mu je darovala nakon što se s prijateljicama, prošloga ljeta, kupala na Lokrumu. I onda ga srela i upoznala u malom brodiću koji je plovio iz stare gradske luke prema otočiću. Istoga dana. Nije štedio kolonjsku vodu koju mu je, za rođendan, dan ranije darovala majka. Miris identičan onom grmu ruža u obiteljskom đardinu u Lapadu od kojih je majka redovito pravila rozolin. Za prigode u kojima će ugostiti važne goste i njegove prijateljice noći. Na suprotnoj tramvajskoj klupi sjedila je starija gospođa. U crnoj lanenoj haljini sa slamnatim klobukom široka valovita oboda. Koji joj je skrivao oči i otkrivao tek, crvenim ružem, svježe namazane usne. I duboki dekolte koji je ukazivao na ravnomjerno disanje i još uvijek dobro uščuvana godišta. U ruci je držala malu knjižicu, zbirku pjesama znanog, davno pokojnog, pjesnika iz Grada, po kojem se u povijesnoj jezgri zvala jedna ulica. I koji je pisao i pjevao na talijanskom jeziku. Posvećujući stihove svojoj velikoj, neuzvraćenoj tragičnoj ljubavi. Noć je odmicala u sporoj vožnji tramvaja kojoj se nije nazirao kraj. Udaljena svjetla usidrenih brodica i jahti u luci izmjenjivala su se s tamom borovih krošnji i gustih rascvjetalih raznobojnih oleandera koji su granama natkrivali tramvajske tračnice. Nije se vidjelo nebo s razasutim grozdovima zvijezda i lunom koja je srebrnom sablasnom svjetlošću opominjala i upozoravala na čudnu utihu, jezovitu tišinu, neočekivanu plimu i prijeteći niski noćni let lastavica.

Kada je stigla vijest o smrti njegova oca s nerazjašnjenim detaljima o iznenadnom tragičnom događaju u lučkoj kavani s jednog od njegovih putovanja južnim morima i kada mu je majka, shrvana od boli i načeta crnim slutnjama, zauvijek usnula u svojoj dugoj noćnoj molitvi s čvrsto stisnutom krunicom u ruci i molitvenikom uz uzglavlje, Saro Premalječić, po majci Grijestić, nastavio je utihnulo živjeti u pustoj kući punoj uspomena. S đardinom, koji ga je svakom svojom biljkom podsjećao na majku koja je u njemu dane provodila, i ormarima punim kapetanskih uniformi i malih skulptura od slonovače i mahagonija koje je kapetan Pavao Premalječić donosio sa svojih putovanja. I s nekoliko portreta u saloči iz nekada slavne i štovane obitelji Grijestić kojoj je njegova majka, gospođa Lukrecija, bila posljednjim potomkom. Ostajao je sam lutajući praznim prostorima punim propuha i ustajalog vonja sasušene lavande i kitica odavno uvenulih frezija koje je njegova majka ostavljala po cijeloj kući. U dugim noćima nesanice. I spravljenih kompota i slatkih napitaka od šipaka, limuna, naranača, nespola i đenerika iz đardina koje je uporno spravljala. Da voće ne propadne, sagnjije i da se nađe nešto slatko što on voli ako se kapetan iznenada vrati. Doplovi. I ostane. Nakon jakog juga. I dugih kiša. Rijetko je izlazio. Tek kada bi pomislio da će nju sresti, eteričnu i prozračnu. Kao uspomenu. Na prvi poljubac. Dugi zagrljaj. Bijele latice jasmina u njezinoj kosi. Njezin odlazak u noć. Iznenadni nalet maestrala i njezin šapat: Sjećaj me se do nekog novog susreta i đira u tvojim snovima!

I svi su bili tu, u njegovoj sobi. Vozači i kondukteri u svojim modro–sivim uniformama. Bijeli, prozračni i nepokretni. I sinjorina u plavom, gospodin u bijeloj košulji, gospođa u crnom s klobukom i mladić u crvenoj košulji s cvijećem po rukavima. I sjedali su nijemi kao figure od voska koje je domislio u novom napadu visoke temperature, nepodnošljivih bolova u glavi, strahu, nespokoju i nervozi koja ga je tjerala da rastvori prozore i vrata, skine sa sebe suvišnu odjeću, glasno pusti ploču s gramofona s nekom od šest Sorkočevićevih simfonija. I da ih, onako mahnit i izvan sebe, pokuša nagovoriti da progovore. Da se pokrenu. Da grimasom lica, pogledom ili nekom nagovještenom kretnjom potvrde svoje prisustvo. Svjedoče o noći u kojoj ih je sreo kada su tramvaji izmakli kontroli i ustaljenom rasporedu svojih vožnji. I sudarili se negdje u njegovim moždanima. Da mu se povjere i provjere fragmentima snova, prepoznatljivim detaljima noći koja mu je promijenila život. Uzalud. Niti onda kada je ugasio svjetlo i upalio lumine i onako sablasne počeo ih micati i raspoređivati po stolicama uz neveliku trpezu. I po policama otvorene kredence od ebanovine s izloženim obiteljskim srebrom i porculanskim servisima koje je s jednog od putovanja iz Japana donio njegov otac. Ugledni kapetan duge plovidbe i veliki poznavatelj operne literature. Zaljubljenik u glazbu i stihove. Koje je tajno ispisivao u noćima osame na brodu. I kada je luminima pridodao staru petrolejku obješenu s unutrašnje strane sobnih vrata. Nitko se nije pomaknuo. Niti kada ih je pozvao da ustanu, da se pokrenu i približe, pogledaju kroz prozor i uvjere se u dozrelost naranača, bogat urod limuna mjesečara. Zaplešu uz neku glazbu po njihovoj želji. Zaborave Sorkočevića, njegovu šestu, petu... drugu simfoniju. Izaberu valcer, tango... ili refren nekoga popularnog šlagera. Izgovore barem jednu riječ, uzdahnu ili ga dodirnu. Ništa se nije dogodilo.

Iznemoglog su ga i promrzlog našli ujutro kako leži na podu sobe sa sklopljenim moskarom u jednoj ruci, rastvorenom malom knjigom rasparanih listova u drugoj i s crnim ženskim šeširom na glavi. S grančicom mimoze na grudima i komadićima pokidane fotografije uokolo. Nitko nije mogao odgonetnuti povod i poruku, crvenim ružom za usne, ispisanim stihovima na talijanskom jeziku po zidovima sobe. Poruku sasušenog cvjetića jasmina u čaši na komončinu. Niti dovesti u vezu novu vijest iz crne kronike lokalnog tjednika o sudaru tramvaja koja je bila objavljena na naslovnoj stranici. Komemoraciji u gradskom prometnom i sve glasnijim zahtjevima za obnovom voznog parka. O udesu koji je posebno uznemirio starije gospare i gospođe. Niti ispis rasporeda sprovoda na groblju Boninovo. Kao ni popis ožalošćenih i njihov živopisan opis u bilješkama skrivenim u njegovom dnevniku kojeg je, dan ranije, sluteći novi napad, ostavio u starom buralu od oraha među svojim sačuvanim dječačkim crtežima, zbirkom leptira i njezinim pjesmama koje mu je posvetila i ostavila kada je, iznenada, jedne noći otputovala. Posljednjim tramvajem iz njegova života.

Nepoznati krajobraz s vilama

Rafo Martini jednog je poslijepodneva naslikao: maslinu, čempres, nekoliko borova, malu livadicu punu smilja i bosilja i maslačaka, rascvjetalu žuku posvuda, divlju smokvu, mlade tek iznikle magnolije, dva–tri brežuljka u daljini, oblaka nekoliko, jato galebova i šest prozračnih vila zaustavljenih u igri. I onda, nezadovoljan njihovim reakcijama kada im je naslikao lica, sliku sklonio na šufit. I ostavio je. Zaboravivši da ju je uopće naslikao.

Tama

Noć koju su prolili iz šalice u kapljama je padala na bijeli stolnjak. I lustrane parkete od hrastovine. Kada se proširila u crnu mrlju i prekrila zidove sobe, nastavila je curiti niz otvoreni prozor. Ulicu jednu, pa zatim drugu. I treću. Tama je bila gusta kao fundač i nije razaznavao udaljenost poznatih mu predmeta. Dijelove namještaja i poluuvelih fikusa. U kantunu. I lustera koji se izgubio negdje u tami. Odjednom, pojavile su se zvijezde. Tisuće tinjajućih lumina. Posvuda. Činilo mu se da bi ih mogao dohvatiti i da bi, ukoliko nastavi ubrzano disati, ugasio nježne plamičke koji su treperili. Gledao je ustrašen i ostavljen, ne znajući što uraditi. I što bi mu se moglo dogoditi. Ukoliko sve potraje. Pomislio je da bi možda bilo najbolje da ustane sa stolice i krene prema mjestu gdje je osjećao da bi trebao biti prozor. Negdje mora biti izlaz — pomislio je. A, opet, ako je ova noć bez izlaza? I ako je izlaz tama? Ili možda plamičci oko njega odašilju njemu neke neznane poruke? I, jesu li to uopće zvijezde? Učinilo mu se u jednom trenutku da mirišu smokve. Ali otkuda i zašto smokve kada im nije vrijeme. A one suhe odavno je pojeo. I šum valova, učinilo mu se, odnekud priziva vjetar. Ali ni vjetra ni mora u blizini, nije bilo. Nije bilo ni ptica. Ni mjeseca u njihovim kljunovima. Pokušavao je prepoznati vrijeme. Ure koje su prolazile dok je osjećao kako mu se čelo hladi i ručice znoje. I kako lebdi zajedno sa stolicom, a nogice mu slobodno igraju ne dodirujući pod. I kako je netko negdje razbio zrcalo. Kristalno, staro, venecijansko. U koje su se zagledale gospođe u svojim crnim dugim haljinama. S crnim moskarima kojima su tjerale muhe. Sa svojih velikih sivih vlasulja. I bijelih naprahanih faca. S očnim dupljama kao rupama. Iz kojih bi, ponekad, umjesto suza, kapnule crne kaplje. U porculanske šalice. Iz kojih su davno ispile svoj čaj.

Sirene

Netko je, namjerno svjestan posljedica, ostavio prozor otvoren. Mahnitalo je jugo i koltrine su lelujale otvarajući i zatvarajući, kao zastori, prizore u saloči. Nekoliko upaljenih lukjernara na buralu, poslužen čaj od majčine dušice u tankim porculanskim šalicama na stolu, gotovo uvele bijele rusice u kristalnoj vitkoj vazi i nekoliko izblijedjelih fotografija rastvorenog albuma uspomena. Točno na onim stranicama na kojima, među ostalim uredno i simetrično zalijepljenim slikama, nedostaje jedna. I malo jato vrabaca koje ju je uvijek pratilo. Kada bi se htjela ukazati. Njih tri, u bijelim prozračnim haljinama nijemo sjede. I zdvoje. Broje vjetrove preostale do sutona. Tankim staračkim prstima, nekoliko trenutaka kasnije, prebiru sijede vlasi i osluškuju udaljeni huk mora, plov dalekog brodovlja i usplahirene čiope iznad krovova. Još, trenutak ranije, zbrajale su i oduzimale svoje godine. Jutra razdraganih djevojčica. Prizore izmišljenih putovanja i uspomena sanjanih susreta. Željne ljubavi i zabranjenih strasti... Ili, koju minutu ranije, cjelove po golim ramenima spominjale su kao dodire leptira. Zov bijele prostrte posteljine i sudbinski pjev morskih dubina u njihovom dušama. Moskari, iz njihovih ruku, rezletjeli su se po sobi kao crne ljepirice. I ostajali na ormaru među poslaganim dunjama i jabukama i... Očekivale su, vrata će se otvoriti i propuh će u sobu, jednu po jednu — jednu po jednu sjenu uvući u nove, još nedokučive, sutone starenja, odustajanja, nostalgije s mirisom rusica iz dalekih đardina njihove mladosti. I Zelenci će ih, snivale su, uzeti za ruku i zabalat će s njima kotradancu svoga života... Htjele su... Željele su... Voljele su... Sanjale su... Bile su. Sirene. Uvijek kada bi zapuhalo jugo i kada bi se Grad skupio u pupoljak. Bijeli i mirisni. Ostavljen na velikoj trpezi u spomen na Onu koja ode.

Tajni ples anđela

Kada su utihnule molitve i na klupama u crkvi ostali sklopljeni molitvenici s ingulicama i uredno složene krunice, ostao je u zraku miris tog jutra ubranih plavih čerošpanja, margaričela, listova smokve, grančica lovorike i žutog voska s dogorjelih svijeća na oltaru. Probuđeni snopovima toplih sunčevih zraka u vitraju su oživjeli anđeli. Pokrenuli svoja krila, nasmiješili se i pogledali zagonetno. Strpljivo su čekali i dočekali prvi dodir vjetra što je kroz širom otvorena vrata u crkvu unio miris mora. Svježinu dana, nekoliko borovih iglica i listova bršljana. Toplim vjetrom nošeni lebdjeli su visoko gore ispod stropa crkve osluškujući tišinu u koju su ostavljeni. I onda, jedan po jedan, letjeli zrakom iscrtavajući samo njima znani krojni arak tajnih od svih skrivenih zvjezdanih haljina noći. Koja ih je iznjedrila. Jednom. Zaneseno se igrajući razbacanim i ostavljenim notnim papirima. Časnih sestara, umornoga orguljaša i nemarnog trubljača. Zabavljeni igrom zaboravili su sliku na vitraju iz koje su izišli i prizor u kojem su bili okupljeni. Nepokretni i nervozni. Koji im je nepoznati majstor neki stranac, dok ga je u vitraj po narudžbi sastavljao, ponudio. Sanjajući ples anđela. I samo njemu znane tajene povode iznenadnoj znakovitoj igri Kerubina i Serafina.

Prije post scriptuma zapiska o: »pupicama«, »ispraznima«, »lunalici« i »luminu«

Kada je odlučio sakupiti svoje bilježnice, fascikle, fusnote, bilješke, crtanke, kajdanke, snove, recepte, herbarije, albume i poispadale preostale listove raspadnutih registratora i iz hrpi ispisanih listova izdvojiti nekoliko, koliko–toliko, smislenih i zaokruženih pričica, skica ili možda dijaloga u nekakvu po svemu dubioznu cjelinu, zdvojio je, pokušavajući sanirati čajevima iznenadni bronhitis, kako definirati vlastito sudioništvo u toj nakani kojoj je krajnji cilj ipak bio, slutio je, objavljivanje. Tako je pomaknuti autor »Pupica Thalijinih lunalica«,objavljenih u novom višebroju Časopisa Grad, razmišljao jednom kad mu je bilo muka, kad mu nije bilo dobro, kada je jugo puhalo nekoliko dana i kad je popio zadnju pirulu »Normabela«: Grad koji se teatrom prepoznava bez Thalijinih uzdaha nije onakav kakav ga je sanjao. Ili želio. Sanjati. I onda je, uz onaj, već gotovo desetljećima dovoljno ostarjeli »Lero« koji vitalnošću pomalo, ali sigurno iscrpljuje, jednog te istog iznemoglog, redatelja manipulirajući energijom koju skuplja u trenucima usplahirenosti onih koje još uvijek uspijeva okupiti, domislio je Kazalište Isprazni. Njega čine Duše Grada, sanjao je, u virtualnom vremeplovskom slijedu iz kojeg izranjaju osobnosti njegovih velikih, znanih, čitanih i citiranih stanovnika. Po kojima se nazivlju ulice, poljane, kazališta, ustanove i institucije. Kazalište Isprazni, godine jedne skoro prestupne, ukoričeno je u niskotiražnu knjigu i od tada je dostupno rijetkim preostalim sanjarima. Sveprisutne Sjene Grada, isti autor, okupio je u svom drugom jednako snovitom, začudnom, nepotrebnom i uzaludnom projektu koji okuplja, po njemu, podobne Sjene Grada. Taj teatar, koji je nazvao »Lumin« — svoj koncept, manifest i program, čuva radno zapisan u radnom materijalu pod radnim nazivom »Fave di morti«. Još je u rukopisu, uređen i sređen, pohranjen u osobnoj pismohrani i čeka izdavača. Uzaludno. Nekog, jednom, negdje, iza kantuna — poklope li se okolnosti i usuglase nalazi specijalističkih i inih pregleda. Nakon što prispiju nalazi krvi i urina. I oni ostali traženi. Vazda. U toj igri teatarskog usuda na koji je, ni od koga prisiljavan ili ucjenjivan, pristao, taj isti autor, upotpunio je i, činilo mu se, nedostajućom karikom. Domislio je Teatar Pupica. Njega čine oni odabrani stanovnici Grada, neznani i anonimni. Dovoljno stvarni i uredno zabilježeni. Senjani. U raznim kronikama, bilješkama, fus– notama, sudskih presudama, crnim kronikama, kartotekama, popisima, receptima, programima, sinopsisima, ljetopisima i dnevnicima. Po njima se nikada ništa u Gradu neće zvati. U literaturu sklonjeni idealni za Teatar Pupica kojima je zajednička Lunalica i ne bilo koja i ne bilo čija. Nego Njezina. Zatajena i skrita. Thalijina. S njima se tako dovoljno usložio, zakomplicirao i zaokružio imaginarni teatarski sustav Grada s jasno raspodjelenim vrstama, poetikama, ulogama, obvezama, poslanjima, snovima, avantuarama i uzaludnostima. I ono što je u ovoj prigodi i možda jedino važno ostao je trag. Zbir od nekoliko kratkih proznih priča i dijaloga koje određuje naslov, potpisuje autor i bilježi zamantrani kroničar. Tražeći raspoloženoga i na sve spremnoga čitatelja koji će se upustiti u avanturu, prema dosadašnjim iskustvima, bez ozbiljnijih posljedica. Ali obvezujućih primisli koje će svatko od njih škrto i čangrizavo zadržati za sebe. Kao tek naslućenu tajnu iz prebogatog Tezora Grada koji odvazda provocira, intrigira, inspirira i opterećuje, čemu skriveni autor između ovih rečenica naprosto ne može, koliko god se trudio izmisliti alibi, odoljeti. I sve ga više, kako godišta prohode, opterećuju. Baš kao i, čini se, na sreću i radost svih nas — sve ove i one koji hode po Gradu. Odvazda. Onom i ovom Gradu. I žudi. O onom i ovom Teatru. Pa možda, jednom, i u ovom svijetu od zrcala. U mogućem Teatru Odraza. U kojem će svi biti u podjeli. Nesvjesni uloga, zatečeni, dovoljno skladni, šesni i usplahireni. U predstavi koju je odavno smislio, jer ima on takvih sklonosti, vazda dubrovački dramaturg nad dramaturzima — sveti Vlaho. Parac kojemu su svi tek možda jedna kratka, slatka i skladna priča. Koju će ispričati jednom davno i jednom sutra — nakon molitve u snu. E, a onda? Onda, nakon sna, nakon svega što je odslušao, nakon svega što je prolegao, nakon svih teatara kojih se sjetio, godišta koje nas osvijeste i susreta koji nas ohrabre... Onda dolazi (priznao je to jednom u trenutku očaja izvjesni D. M., marginalni gradski ispisatelj srednjih godina) vrijeme neuzvraćenih nježnosti. Sutoni tišina i utiha. Neizgovorenih riječi i nenapisanih misli. Vapajućih pogleda. Obećavajućih dodira. I prelijevanja kaplji iz duša u duše. Punjenja i pražnjenja spojenih posuda. I onda... Nakon što utihnu Zelenci, zamiriše jod, kamfor, čempresi i vrijes i upale se lumini u saločama opustjelih duša — dolazi vrijeme njihovo. U Mirisu veluta i Stanju Lune. Iznenada, odnekle, odjednom pred našim zatvorenim očima pojave se: Vjerenici. Jedan po jedan. Dva po dva. Tri po tri i u skupinama. Stoje. Šute. Miruju. Šute. I čekaju. Da otvorimo oči. I budemo. U tami. Vjerenici njezini.

Post scriptum

— Kažite mi put do Vašeg »tajnoga perivoja«.

Put do perivoja? ... — a ne vidite li da Vi već odavna sjedite u hladu mojijeh čempresa.

/»Dva pisma Onoj koja ode« (»Intima«), Ivo Vojnović »Akordi«, Zagreb 1917./

Dubrovnik, veljača–ožujak 2007.