Uskrsnuće tijela

Tekst Uskrsnuće tijela Kolo prenosi iz časopisa Svjetlo riječi koji u Sarajevu izdaje Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Riječ je o jednom od priloga posebnoga broja posvećena Vjerovanju, molitvi i misaonoj pretpostavci na kojoj se zasniva kršćanstvo. Moderna izdanja bosanskih franjevaca, a posebno Svjetlo riječi, sigurna i promišljena kritička smotra čija stilska perfekcija i publicistički standard idu znatno iznad okvira javne rasprave u nas, uspješno slijede jedinstveno srastanje kulturnog i idejnog naslijeđa franjevačke slike svijeta i interkulturalnog očitanja povijesne zbiljnosti njegova bosanskog pejzaža. Tako se među tekstovima o tomu u što se, kako i zašto vjeruje Bubalovo razmatranje osim po zahtjevnoj i intrigantnoj okosnici ističe uklopljenošću u figure i oblike raspravnoga polja o tjelesnosti koje u svakom civilizacijskom okruženju i dobu dobiva nove impulse što po osobnoj naravi svakoga pisma, pa i filozofskoga, dogmu približuju spoznaji. Fra Ivan Bubalo (1945) profesor je Franjevačke teologije u Sarajevu, studirao je teologiju, sociologiju i filozofiju u Sarajevu i Zagrebu, gdje je doktorirao. Bubalo je ponajprije filozofski pisac, zaokupljen etičkim i gnoseološkim pitanjima, ali i vrstan pripovjedač, u smislu dikcije i upućenosti bosanskoga franjevačkoga ljetopisa, pa se njegovi zapravo rijetki popularni tekstovi odlikuju ljepotom i lakoćom ozbiljnosti od kakve smo se odviknuli.

Premda nas to košta života — uskrsnut ćemo. Taj duhoviti grafit navodi Pedro Casaldaliga, umirovljeni dugogodišnji biskup jedne brazilske dijeceze, u svome tekstu o uskrsnuću, želeći ilustrirati mišljenje da kršćanska vjera u uskrsnuće mrtvih pretpostavlja kako radikalnost smrti ljudskoga života u svim njegovim dimenzijama, tako i radikalnost čovjekova uskrsnuća u svim aspektima života.

Ovom temom dotiče se pitanje svih pitanja: Završava li ljudski život smrću definitivno, odlazi li čovjek kroz ta vrata u apsolutno ništa, koje povratno i na sam život baca sjenu besmisla što u laž ugoni sva čovjekova nastojanja oko dobroga, lijepoga i smislenoga? Ili postoji život i nakon smrti?

Zanimljivo je pratiti odgovor na to pitanje što ga nalazimo na stranicama Biblije Staroga zavjeta: od staroizraelskoga uvjerenja da umrli, poput nekih sjena, borave u šeolu, mjestu tame, zaborava i radikalne odijeljenosti od svega živoga pa tako i od Boga, do postupnog jačanja vjere u kasnom židovstvu da će Bog, kao onaj Vjerni koji nikad — pa ni u smrti — ne povlači svoje obećanje spasenja čovjeku, uskrisiti mrtve na novi život u punini. Pri tome se, u skladu sa semitskim shvaćanjem o čovjeku kao bitno cjelovitom, a ne podijeljenom biću, misli i na cjelovito uskrsnuće cjelovito umrlih, dakle ono koje uključuje i čovjekovu tjelesnu dimenziju. Samo se u starozavjetnoj mudrosnoj literaturi, nastaloj pod helenističkim utjecajem, susreće grčko dualističko poimanje čovjeka i s njime povezani nauk o besmrtnoj naravi duše.

Klasičnu formu toga nauka, koja se održala kroz duga stoljeća sve do Kantove kritike, na nenadmašen je način u svome Fedonu izgradio Platon iznoseći nepobitne dokaze za besmrtnost duše. Budući da je duhovne i jednostavne, zapravo božanske naravi, duša je po svojoj biti besmrtna te u trenutku smrti napušta smrtno tijelo da bi se pridružila bogovima u njihovu blaženom životu. Smrt zapravo nije ništa strašno jer ona nije uništenje čovjekova života u svim njegovim dimenzijama nego oslobađanje njegove istinske biti, duše, iz okova tjelesnosti kako bi zadobila udio u onome božanskom. Zato Platonov učitelj Sokrat svoj govor sucima koji su ga nepravedno osudili na smrt završava riječima: Međutim, sad je došlo vrijeme da pođemo: ja idem u smrt, a vi nastavljate živjeti. Tko će od nas bolje proći, ostaje zakrito svakomu osim bogu.

No način na koji Sokrat prihvaća smrt pokazuje kako je ipak posve uvjeren da će on »bolje proći«. Njegova sigurnost, opuštenost i vedrina kojom u krugu najodanijih prijatelja odlazi u smrt nije kroz sve ove vjekove izgubila ništa od svoje fascinacije. Zadnje što je rekao: Kritone, Asklepiju dugujemo pijetla! Nego podajte ga i ne zaboravite! bio je izraz zahvalnosti bogu liječničkoga umijeća što mu smrt donosi iscjeljenje od najteže »bolesti« — samoga zemaljskog života kao takvog. Smrt je dakle nešto dobro i lijepo.

Kršćanski odgovor na problem smrti polazi od temeljne praizvorne vjere u Isusovo uskrsnuće. A to je uskrsnuće, u skladu s biblijskom slikom o čovjeku, shvaćeno kao tjelesno uskrsnuće. Novim, neočekivanim i nepojmljivim Božjim stvaralačkim činom, Isus je kao cjelovit čovjek uveden u definitivni život u Bogu. Ta Isusova sudbina temelj je kršćanske nade da je i svima drugima otvorena ista perspektiva: Božjim zahvatom i oni će kroz smrt postati dionicima njegova božanskog života.

Koliko god platonsko i biblijsko–kršćansko shvaćanje na prvi pogled izgledali bliski, u bitnome se ipak razlikuju. Prema kršćanskom poimanju smrt je najveći i zadnji čovjekov neprijatelj: ona nije nešto prividno, nego je zbiljska i nepobjediva moć koja uništava čovjekov život u svim njegovim aspektima. Biblijsko–kršćanskom poimanju u njegovome izvornome obliku strana je misao da bi uskrsnuće bilo neko samooslobađanje po svojoj naravi besmrtne duše. Naprotiv, uskrsnuće je isključivo stvaralačko djelo Onoga koji se u Isusovom slučaju pokazao Bogom živim, koji jedini pobjeđuje smrt, i Bogom vjernim, koji svojim vjernima ostaje vjeran u i s onu stranu smrti. Uskrsnuće ne proizlazi iz ljudske naravi. Iz nje proizlazi samo smrt te je u tome smislu uskrsnuće »nad–naravni« dar Božje milosti. Ako se, dakle, uskrsnuće ne sastoji u pukome nastavku života besmrtne duše nakon tjelesne smrti, nego u Božjem uskrišenju cjelovitoga čovjeka na novi život, onda, poput Isusova, i uskrsnuće svih ostalih ima tjelesni karakter: Vjerujem u uskrsnuće tijela, stoji u Apostolskom vjerovanju.

Tjelesni karakter uskrsnuća nije neki usputni sadržaj kršćanske vjere nego upravo središnji. On, naime, proizlazi iz biblijskoga shvaćanja odnosa Boga i svijeta. Poput duhovnoga, i materijalni je svijet Božje djelo, dakle u biti dobar, kako kaže Biblija. A čovjeka, svoju »sliku i priliku«, Bog je načinio iz zemlje te se i sam objavio u tijelu i živio zemaljskim životom. Posve je onda razumljivo da Bog i spašava čovjeka u njegovoj cijelosti, da ga dakle uskrisava u njegovoj tjelesnosti.

No, tu tjelesnost ne treba shvatiti u biološko–materijalnome nego u obuhvatno–osobnome smislu. U svjetlu moderne antropologije, koja je znatno bliža biblijskoj slici nego dualističkoj, čovjek se shvaća kao jedinstvo tjelesno–duhovne egzistencije. Naš tjelesni identitet ne može se zasnivati na identitetu zasebnoga fizičko–kemijskoga supstrata — koji se, kako je već duže vremena poznato, stalno mijenja — nego na identitetu naše osobne sudbine, koja je uvijek bitno tjelesno određena.

Valja imati na umu kako mi ne samo da imamo tijelo nego i jesmo tijelo. Ljudska je osoba bitno tjelesno konstituirana u tome smislu što ona preko tijela kao svoga medija uspostavlja odnose prema sebi, drugima i svijetu. Otuda tijelo ne smijemo svesti na njegovu fiziološku datost, nego ga treba misliti kao identičnu osobnu zbilju s cijelom njezinom biografijom. Sva povijest našega života odvija se na tjelesan način: sve što čovjek prima u sebe: sva iskustva, sve dojmove, susrete i osjećaje, sve ga to oblikuje i sačinjava njegov jedinstven identitet. Jednako tako on i aktivno utječe na druge i na svijet: on se priopćava i samoga sebe posreduje drugima preko tijela, ostavljajući tako svojim djelovanjem tragove u svijetu i životima drugih.

Sve to, taj osobni posve specifični identitet, jest »tijelo« koje u smrti Bog prihvaća i uvodi u svoj vječni život. U smrti čitav čovjek ’s dušom i tijelom’, to znači s čitavim svojim životom, sa svojim osobnim svijetom i s čitavom jedinstvenom povijesti svoga života stupa pred Boga — piše Gerhard Lohfink. Zato, veli isti teolog, Bog ljubi više od molekula koje se u trenutku smrti nalaze u tijelu. On ljubi tijelo koje je za života ostavilo mnoge tragove u jednom svijetu koji je po tim tragovima postao ljudski; ... Uskrsnuće tijela znači da za Boga ništa od toga nije propalo, jer on ljubi čovjeka. On je skupio sve suze i nijedan mu smiješak nije promakao. Uskrsnuće tijela znači da čovjek kod Boga ne nalazi ponovno samo svoj zadnji trenutak nego svoju povijest.

Unatoč početnoj bitnoj razlici između platonske i kršćanske slike čovjeka, te su se suprotne antropologije već od samoga početka počele usklađivati i harmonizirati, što se sve više događalo u duhu platonsko–dualističkoga koncepta. Možda nije pretjerano reći da je na tome području, umjesto do pokrštavanja platonizma, došlo do platoniziranja kršćanstva, do oblikovanja onoga što je Nietzsche nazvao »platonizmom za puk«. U kršćanskome vrednovanju i praktičnoj pobožnosti i duhovnosti »tijelo« i »svijet« promatrani su kao nešto načelno manje vrijedno, propadljivo, dapače grešno, prema čemu unaprijed treba biti nepovjerljiv, a osobito treba nastojati svladati tijelo sve do posvemašnjega umrtvljenja. Svedeno na kratku formulu, vječno spasenje duše u vječnosti postiže se bijegom od svijeta i mrtvljenjem tijela.

Time je čovjekova tjelesna dimenzija shvaćena kao zapreka koja ometa uzlet duše prema vječnosti, a svijet kao prolazna »suzna dolina« iz koje treba što prije pobjeći u istinski život s onu stranu smrti. Iza takvih shvaćanja stoji naravno više platonski dualizam nego biblijsko shvaćanje čovjeka i svijeta, ali su se u tome duhu dala interpretirati važna mjesta iz novozavjetnih spisa. Tako Pavao prvoj kršćanskoj zajednici u Rimu piše: Jer ako smo dakle postali jedno s Kristom smrću sličnom njegovoj, bit ćemo jedno i uskrsnućem sličnim njegovu. Pri tome misli na »umiranje grijeha«, ali je to u vremenima progona kršćana često shvaćano posve doslovno. Biskup Tmuisa, Fileas, koji je mučeničku smrt podnio 306. godine, na početku progonstva potiče vjernike: Dosad još nismo trpjeli, ali sad kad počinjemo trpjeti, počinjemo biti i Kristovi učenici. Istinski je Kristov učenik tek onaj tko za njega umre, dakle samo mučenik.

No, nakon progonstava više nije bilo takve prigode za mučeništvo. Stoga je ono zamijenjeno pripravom za mučeništvo koja se sastojala u kreposnome životu u herojskome stupnju, s čime je ponajprije izjednačen život u djevičanstvu, što Metodije iz Filipa ovako objašnjava: Djevice su bile mučenice, ne jer su tjelesne muke podnijele u kratkome vremenu, nego jer su imale hrabrosti kroz čitav život strpljivo izdržati uistinu olimpijsku borbu za čistoću. I na drugim područjima askeze, kao što je npr. siromaštvo, u prvi je plan sve više stupao ideal tjelesnoga mrtvljenja. Ponekad je čak i u Isusovoj smrti na križu bitni smisao viđen prije svega u tome što je ona značila uništenje jednoga ljudskoga života!

Tako je stoljećima prakticirana duhovnost vježbanja u umiranju (ars moriendi) i bijega od svijeta (guga mundi), duhovnost u biti monaškoga tipa, koja se kao model idealnoga kršćanskog života na različite načine održala do danas. Pri tome se zaboravlja da biblijska vjera u uskrsnuće samom svojom nutarnjom logikom ne usmjerava naš pogled samo prema vječnosti i »duševnom spasenju« nego i prema našem tjelesnom životu u ovome našem konkretnom svijetu. Onaj tko vjeruje u uskrsnuće tijela, vjeruje u Boga koji iz ljubavi prema svemu stvorenju sve dovodi do punine raskidajući okove smrti. To onda vjernika također obvezuje ponajprije na ljubav prema stvorenju, a onda dakako i na borbu protiv smrti koja ugrožava svijet i čovjeka na bezbroj načina, od najbrutalnijih do najrafiniranijih. U tome smislu postoji smrt ne samo na koncu nego i usred života. Otuđenost i izopačeni odnosi među ljudima; deficit smisla, anonimnost i apatija; nepravda i ideološka laž; »volja za moć« i egoizam; bijeg u opijate i konzumizam; trgovina ljudima i komercijalizacija ženskoga tijela — sve su to različiti oblici smrti ljudskoga života usred života.

S tim u vezi valja imati na umu da kraljevstvo Božje — novi Božji svijet u kome su pobijeđene sve Bogu protivne moći, a prije svih smrt — kao središnji sadržaj Isusova naviještanja, u svojoj punini nastupa doduše tek na koncu vremena, ali se ono u Isusovu životu već očitovalo, te je ostvarivanje toga Kraljevstva u svijetu, kao borba protiv smrti u svim njezinim oblicima, temeljna kršćanska zadaća i način na koji vjernici uskrsavaju već prije smrti.

No, uskrsavanje prije smrti, kao aktivna duhovnost na strani života, bila je tijekom povijesti potisnuta onom pasivnom koja je u stanovitom smislu »očijukala« sa smrću. Taj su nedostatak u naše vrijeme pokušale ispraviti prije svih teologija oslobođenja i feministička teologija svojom borbom protiv društvene nepravde, odnosno borbom protiv, najblaže rečeno, nejednakosti žena. U njihovoj je interpretaciji uskrsnuće tijela zapravo ustajanje i ustanak protiv nepravde i podčinjavanja u svijetu.

U feminističkoj je teologiji tijelo postalo središnja tema teološkoga mišljenja u ženskoj perspektivi. Zahvaljujući tim misaonim naporima svoju legitimnost zadobilo je i specifično žensko iskustvo tijela kao i refleksija toga iskustva, čime je bitno dopunjeno poimanje i vrednovanje čovjekove tjelesne dimenzije. Tako je tek u naše vrijeme svoju relevantnost zadobilo, za njezino 12. stoljeće nepojmljivo shvaćanje mističarke Hildegard von Bingen o onome ženskom kao pramodelu zdravoga i čitavog čovječanstva. S obzirom pak na samo uskrsnuće tijela, za mnoge unutar feminističke teologije, od spasenja od tijela nastalo je, kako kaže Elisabeth Moltmann–Wendel, oslobođenje tijela: Nova tjelesnost ne treba nastati na koncu svijeta i u vječnosti; cilj teološkoga govora i djelovanja nije bilo spasenje od grešnoga tijela... već oslobođenje tijela koje se događa već ovdje.

Time je nasuprot tradicionalnomu shvaćanju o uskrsnuću tijela nakon smrti na koncu svijeta, te u novije vrijeme sve raširenijem o uskrsnuću u samoj smrti, u spomenutim teološkim orijentacijama u prvi plan istaknuto uskrsnuće prije smrti. Pri tome se znalo događati da to uskrsnuće u potpunosti potisne uskrsnuće u ili nakon smrti i samo stane na njegovo mjesto. Međutim, kao što je nekad bilo pogrešno bitnu polarnost nebo–zemlja, odnosno duh–tijelo, ukidati negacijom zemaljskoga i tjelesnoga, isto je tako danas pogrešno tu polarnost ukidati negacijom nebeskoga i duhovnoga. Stoga je neophodno sačuvati oboje: Tko u biblijskome duhu hoće govoriti o nebu, mora nužno govoriti i o zemlji, i obratno, veli Hans Küng, te nastavlja: Nije moguće uspostaviti nebo na zemlji. Ne samo društvo, već i pojedinac ostaje preambivalentan, prerastrgan, preproturječan, a da bi ova zemlja mogla već biti nebo. Moltmann–Wendel navodi jednu feminističku teologinju koja je, na smrt bolesna, na koncu života upitala: Što mi sad koristi feministička teologija? te odgovorila: Ni pišljiva boba!

Kako, na koncu, stoji s »uskrsnućem tijela«, tom najizričitijom i najnutarnijom od pravovjernih doktrina, premda u našem sadašnjem sumraku vjere najtežom za prihvatiti (John Updike)?

Smrt i dalje ostaje »najstrašnije zlo« (Epikur), nepobjediva moć i neprozirna tajna pred kojom je čovjek — prepušten sebi — apsolutni gubitnik. A ipak od početka u čovječanstvu tinja nada da njezina riječ nije zadnja. Kršćanska se nada temelji na vjeri u Isusovo uskrsnuće. Za nj nema dokaza, unatoč svim naporima najvećih umova. Ni svjedočanstva nekih koji su se navodno vratili iz smrti ne dokazuju ništa jer se nitko tko je doista umro nije vratio u život.

Pa ipak, vjera u uskrsnuće nije tek projekcija naših želja (Feuerbach), ni utjeha za potlačene (Marx), ni nerealistična regresija psihički nezrelih (Freud). Ona je izraz našeg prapovjerenja u smislenost cjeline svijeta i života koja se obistinjuje u povratnome djelovanju na naš život, dajući utemeljenje našim najvećim naporima, najplemenitijim nastojanjima i najčestitijim namislima, bez koje bi sve to bilo besmisleno i ništavno. U tome se pokazuje umska opravdanost te vjere.

Zbilju uskrsnuća ne možemo sebi ni predočiti jer i to apsolutno nadilazi čovjekove moći. I Biblija nam o tome govori u slikama koje jedino i njoj samoj preostaju kako bi izrekla neizrecivo i predočila nepredočivo: Bog će prebivati s njima... I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer — prijašnje uminu.

Preostaje, dakle, vjernička nada, koja se, međutim, nikad ne smije zavaravati jeftinim podcjenjivanjem strahote smrti. Smrt je, veli teolog Diez–Alegria, poput stjenovite hridi s koje se čovjek mora strmoglaviti zatvorenih očiju, pri čemu vjernik sve pouzdanje stavlja u Boga i kaže: ’Ti znaš bolje od mene’, odlazeći s poniznom nadom da će otvoriti oči.