Trpljenje vlastite Razlike

Autorska kuća, Zagreb, 2006.

Nova zbirka stihova Sanje Lovrenčić i dalje zadržava dosad već usvojene osnovne značajke autoričina lirsko–filozofičnog i intelektualno–esejističkog diskursa itekako utemeljenoga na osobnu iskustvu mlade izuzetno znatiželjne intelektualke kojoj je izravna podloga svijet kulture i njegovi brojni meandri, blago protkan osviještenim ženstvom u inače načelno nesenzibilnom, a često i izravno patrijarhalnom okružju dominantnih muških znakova. (Feministički udio u integralnom diskursu međutim nimalo ne duguje eventualno modnom zahtjevu, koji je uostalom već odavno kao moda prošao, nego je dapače dugotrajan, relevantan i nezaobilazan dio novog i modernog oštroumlja svijeta, da ne kažemo, nove svjetske inteligencije.)

Poetsku informaciju oblikuje osobno jak »autobiografski« subjekt koji u mnogim sastavcima izravno upućuje ono što se želi problematizirati, propitati, sanjati... nekom imaginarnom sugovorniku, rabeći pritom drugo lice jednine, prisno i u obraćajućoj intonaciji. Autorica u stihovima često »razgovara« pa u obliku (prijateljskoga?) priopćavanja sam govor poprima širok dijapazon tipova »sadržaja«, tj. tipova informiranja: autoričin je diskurs, naime, najčešće konfesionalno i dnevnički introspektivan, esejističko–paradoksičan ili pak lirsko–bajkovit i feminilno–analitičan te relativističko–aporijski spasonosan (bar na kraće pruge rješenja nekoga egzistencijalnog problema uvijenoga u razne diskurzivne oblike). Naznačeni snop autoričinih govora utječe dakako u jedan osnovni: u izrazito obojeni intelektualni autokonfesionalni subjektivizam već spomenutih raznih podloga, od osobnog konfesionalizma, bajkovitosti, spasonosne aporičnosti do feminističkoga problemskog argumentiranja.

Tematski registar autorica grupira oko nekoliko neformalnih, posvuda zastupljenih nosivih tematsko–motivskih jezgara koje se napajaju izravno iz autoričina života, uostalom napadno sličnoga paradigmatski osjetljivoj urbanoj svijesti koja je oprezno izabrala ono što u ponudi svijeta voli, a još više — ono protiv čega se, na faktičnoj, kulturnoj, komunikacijskoj, spolnoj razini, takva osviještena persona buni, što ironizira, i najzad — što otvoreno ne voli. (Otuda, u integralnom autoričinu diskursu, osjetan udio konfesionalnosti oporbena gradskoga intelektualca i dnevničkog esejizma određena trpljenja vlastite Razlike.)

Autorica je, naime, izabrala život slobodne književnice, zajedno sa sličnima vodi malu nakladničku kuću, promovira prešućeni segment književne hrvatske kulture i pritom proživljava sve nakladničke nevolje koje se obavezno lijepe na subjekt koji, mirno, neupadljivo i nedodvoralački, želi proživjeti život izvan klanovština i kojekakvih sličnih bratovština. Već se tu, logično, otvara velik tematsko–motivski prostor koji izravno ugrožava estetiku pukom praktičnošću. I nimalo usput, ono što ne postoji u mediju, ne postoji ni u smislu intelektualne ponude i kasnije eventualno poželjne konzumacije. Životni banalitet, reklo bi se, nije osobito poželjan temi pjesme, ali kad ta svakodnevna surovost prerasta u lako imenovanu egzistencijalnu nelagodu, i kad ta negativna energija svojom učestalošću postane odluka o drugorazrednim književnim osobama jedne inače nevelike kulture, onda ta nevoljka životna prtljaga osviještena intelektualne urbanosti u pjesmi postaje uočljiv tematsko–motivski krug koji precizno bilježi raznorazna otplaćivanja duga svoje Razlike, i različitosti svojih prijatelja.

U svakodnevnu sukobu s agresivnim banalitetom (nepostojanjem vrijednosti, klanovštinom ili pak medijskim izmišljanjem tjedne »vrijednosti«) autorici, kao i njezinoj ekipi, preostaje samo vjera u kulturu i sanjanje: reklo bi se zločesto, podgrijavana utjeha sirotinje.

No treba reći kako sastavci koji su spremni za okus vlastite Razlike štošta otrpjeti u vanjskom svijetu banalnosti i beskonačnih igara nisu nipošto oblikovani kao eventualni socijalni angažirani stih, nego su dapače proizašli iz tipično poetskoga govora, iz bajkovite zgode protkane (auto)ironizacijom, ponegdje iz simboličke mašte ili pak iz scene utemeljene na završnom paroksizmu. (Naime, tema nikad ne zakriljuje važnost i značajnost diskursa jedne od najzanimljivijih suvremenih pjesnikinja u nas.)

U drugoj neformalnoj jezgri vlastita tematskog registra autorica kao da određenim postupcima i dalje hrabri i sebe i intelektualno–moralne istomišljenike da usprkos svemu valja izdržati život koji smo uostalom dobili jednom davno na dar. U indikativnom se sastavku Vrtlarski razgovori jasno postavlja dvojba koja, kako se na kraju zbirke pokazuje, to zapravo i nije: »postoji vidljivo stablo/ a postoji nevidljivo«, da bi se u sastavku Vrtlarski zauvijek izreklo: »prepustiti vrt/ kiši i vjetru...«.

Vrt, mnogočim opterećeni leksik, trebao bi biti mjesto koje čovjek uređuje, pazi, u kojemu raste uvijek iznova živo(t), ali u kojemu, očito, percepcija javnosti usprkos logici vida novi život nekad zamjećuje, a nekad ne. No unatoč (izostaloj) potvrdi javnosti posađeno raste i razvija se pa autorica ne namjerava vrt prepustiti hirovitim naslagama života, kiši i vjetru, nego naprosto radi svoj posao koji najbolje zna: život je naime takva kategorija dara da se uvijek, ma kako je to teško, mora biti na razini dobivenog dara. Ne valja iznevjeriti dar.

U (palijativnoj) mjeri, koja omogućava preživljavanje ukusa u banalnosti, često se relativizira ili pak ironizira; treba hodati s kamenčićem u cipeli (Hod s kamenčićem) ili pak bos jer je to poziv na šetnju (Ulomak iz kronike); godina često prođe, a ne vide se njezini blistavi trenutci (»I s godinom je tako, ne primijetiš najsvjetliji dan«); »kamo da gledam« kaže autorica »kad živim pokraj bureta/ a kiša ne prestaje padati« (Bure za kišu).

Uostalom, naslov zbirke Rijeka sigurno voli poplavu daje (višeznačni) naputak kako usred životnog banaliteta zadržati osjećaj živoga, osjećaj za estetiku i moral (ako to nije isto); rijeka kao masa vode imanentno povremeno sudjeluje u poplavi kao djeliću svakojakog života, sudjeluje i to kao glavni akter. U opasnosti življenja dakako leži avantura, promjena, sloboda. Ili jednostavno: u aporiji jest i život i očekivani strah za njega, ali se očito jedino tako može efikasno misliti u banalnom i opasnom suvremenom svijetu.

Spolno–političku problemsku prtljagu Sanja Lovrenčić oblači u pejzaž, doduše — pejzažni je okvir gotovo uvijek prisutan u njezinim sastavcima (Nepozvana, Udarac daljine, Magareća koža, Ona ima..., Pukotina...). Kroz pukotinu se dakako može u nuždi pobjeći, nešto neželjeno izbjeći, ali »nećeš se ni pomaknuti/ jer nisi gdje jesi i nisi gdje želiš biti«. Sastavkom se izravno traži žensko mjesto u složenoj, pretežno ipak muškoj hijerarhiji svijeta. U pjesmi Ona ima... ironično se poigrava s uobičajenom poštapalicom »ona ima problem«, kojom se nažalost odgađaju, skrivaju ili »rješavaju« stvarni problemi mjesta i poštovane radijacije mjesta kao takvoga.

Sanja Lovrenčić je autorica nove zbirke pjesama koja jednostavno u ozbiljnije kritike ne bi smjela proći nezapaženo, tj. tiho i nenametljivo, a to su uobičajeni prilozi koji elegantno odmiču u lošu beskonačnost koja nas sve čeka, nas koji se bavimo lijepom i kvalitetnom uzaludnošću.

Branko Maleš