Sjećanje na Borisa Marunu i Vlatka Pavletića

U životima hrvatskih književnika Borisa Marune i Vlatka Pavletića toliko toga je išlo na različite i dobre strane da je i onaj dio što ih pri konačnom odlasku, koji se dogodio u približno vrijeme ove 2007., dovodi u ovu zajedničku i skromnu bilješku opsežniji i veći nego bi ga se u ma kojoj prigodi moglo sažeti. Dijelilo ih je pri dolasku jedno desetljeće, Vlatko Pavletić se rodio 1930., a Boris Maruna 1940., a oba su u književni i javni život stupila vrlo rano, ne davši se poslije smesti ni vrlo ozbiljnim ograničenjima koja su im, svakome na svoj način, nametana. O njihovu je književnome i radu uopće napisano mnogo, dio te građe, bibliografske i stručne, osjećaja i poštovanja sadrže i nekrolozi. Za ovaj časopis i krov pod kojim izlazi, napose za njegovo sadašnje uredništvo, bili su Pavletić i Maruna važni po svome prethodnome iskustvu, ali i kao nositelji neodvojivih programa u zajedničkome vremenu. Vlatko Pavletić je za Kolo kakvo već dulje od deset godina nastojimo raditi uvijek ostao urednik u Matici hrvatskoj pokrenute Kritike, časopisa koji je tako sigurno i dotjerano znao povezivati raspršeno u razumljivome i dosezivome cilju. Boris Maruna je pak lirskom pečatu druge i prekogranične Hrvatske revije napokon dao lakoću zaokruženosti, znao je kako to ide s prijelazima. Pavletić je u Matici pokrenuo Stoljeća hrvatske književnosti, a Maruna vodio Vijenac u 1990–ima kad se toliko toga bilo zamutilo i kad ni takvima kakvi su oni bili pojedinačno i zajedno s nama nije bilo lako s teretima koji su se nastavljali množiti umjesto da se prema dobrim nadama i očekivanjima smanjuju. Uvijek postoji nada da tamo gdje su sada prema onome kakvima smo ih znali i voljeli tereta više nema, a ovdje gdje se nastavlja je sa sjećanjem na njih pouzdano lakše. V.B.