Sjećanja i misli

Odavna sam namjeravao da bacim na hartiju čega se sjećam iz svog života, a milo bi mi bilo da ostane zabilježeno. I to sa dva razloga: Najprije da osvježavajući pred svojom pameti i savjesti tok života od Boga mi darovanog, sjetim se ovako pri kraju blagodarnosti koju dugujem Najvećemu Darodavcu i onim njegovim dobrim dušama na koje me je upućivao da mi budu od vremenite i od vjekovite koristi na putu kroz ovu lijepu i čudnu dolinu suza i radosti; a gledajući u ogledalo prošlosti mnoge svoje grijehe i omaške da molim i Boga i svoje bližnje za oproštenje. Tako će ovo moje pisanje biti i kao neka opća ispovjest iz cijeloga života. Zatim mislim da bi ovi zapisci iz svakojake misli mogli biti od neke koristi za one moje sunarodnike i saplemenike koje će imati volje i strpljenja da ih čitaju. Možda će ovdje naći nečeg za sebe korisnog, umjetnici naši i pisci i historičari umjetnosti Srba i ostalih plemena našeg naroda. A i onaj koga interesuju naše kulturne i političke prirode iz vremena kojim se ovo pisanje bavi naći će valjda nečeg što je vrijedno zapisati. Stoga se nadam da i oni kojima se nešto ne bude sviđalo u ovom mom pisanju neće osuditi namjeru iz koje postao. Služim se ćirilskim pismenima stoga što su ona naša, za naš jezik zgodno udešena. Ali ako bi kadkod došlo do štampanja ovog što danas počeh pisati, želio bih da bude svakojako jedno izdanje i latinskim pismenima, kako bi moja draga braća iz oblasti dubrovačke gdje se sada skoro isključivo latinica upotrebljava mogli lakše i radije čitati. Jer mi mnogo na srcu leži da baš to oni čitaju. Moje podrobnije mišljenje o našim azbukama — koje su obje ponikle iz grčkog alfabeta, s tim da je latinica zgodnije (estetičkije i pratičkije) poslužila se ovim alfabetom — biće nadam se izneseno docnije u ovoj radnji.

Rodio sam se 30. decembra 1864. u 1 sat jutra u čarobnom zaseoku Dubrava Šipanske Luke. Majka mi je poč. Kate Palunko a otac poč. Pavo Murat. Kuća u koju sam došao na svijet pripadala je od davnina, valjda otkad je sagrađena porodici Murata, Muratovih, Muratovića, kako su se u razna vremena pisali moji pretci. Najstariji od njih zapisan 1562. u knjigama parohije Sv. Stjepana u Luci: majstor Jakov Muratović, zidar iz Dubrovnika. Docnije su zapisani i kao Muratovići i Muratovi i Murat. U drugoj polovini XVIII vijeka, svećenik dum Marin Murat poče se pisati Muratti, pa od tada malo pomalo i ostali primiše ovaj italijanizovan oblik našeg starog posrbljenog arapskog prezimena1.

Na nadvratniku kuće koje sam rođen ima ovaj natpis iz 1555. god:

Ego Radus Joanis Feci Istam (IHS znak u krugu). Domum Ad Onorem Dei Die XX Setembris 1555.

Osem latinskih stihova nad vratima jedne vlasteoske kuće... ovo je, mislim, jedini stari natpis na nekoj kući u Šipanskoj Luci. (...)

Više puta sam slušao da su moji roditelji bili svog vremena najljepši mladenci u Luci, a svadba je bila njih dostojna. Lijepa kita svatova lubardijera. Kum, djever stari svat, prvijenac, svaki je svoju dužnost vršio po svojemu običaju. Na piru ih bijaše oko sedamdeset. Onda se je Šipan jošte držao naših običaja srpskih i u dočekivanju mlade i u zdravicama (napijanju). Ali naši roditelji isticahu se dobrotom više nego i ljepotom. Velika je utjeha i bolećiv ponos slušati od svakoga ko ih je poznavao samo hvale o njihovoj čestitosti i razboritosti i nekomu u siromaštvu gospodstvu otmenosti duše. Kada je majka stupila kao mlada u kuću svog svekra, ovaj se uputio ka njoj sa ključima da joj preda. Ona će ga upitati: Ko je dosad držo ove ključe? Stari odgovori da su bili kod ćeri Mare. »Kod kog su bili neka i ostanu« odgovori majka. U kući je svakomu godila. Vaspitana je bila to od majke i od pjesama koje su onda bile nerazdvojni drug, zabavnik i učitelj i ženskinja i muških na mom Šipanu. Mnogi stihovi koje sam od majke slušao i danas odjekuju u pameti i srcu. »Docna lezi, rano ustani, dvor pometi, kosu opleti: Ti ćeš rodu ugoditi kao i ja sestra tvoja.« Besumnje je i ovo pravila je Majka naučila od svoje majke iz pjesme, a ne iz knjige. Jer knjigu nije ni učila. Kada je bila još djete bila se je uputila na lekcije kod nekog učitelja. Ali čim je otac doznao otjera je kući sa prijetnjama i sa rječima: »Za ženske je kuća a ne libro«! Ovo je smatrao da je samo za muške: Stariji sin Niko bio je pismen, a mlađi Vice bio je svećenik, a docnije i biskup. — Je li ko razmišljao o tome zašto su naše nepismene majke bile pametnije, bolje i skladnije nego mnoge današnje školovane? Možda među ostalim i stoga što su one u poštenoj svojoj skromnosti iskreno nastojale da neprestano uče i prisvajaju ono što je dobro i lijepo. A ove kroz dim šupljeg uobraženja vide samo naduvenu sopstvenu veličinu neosjetljivu i neprobojnu za suštinu dobroga koja dolazi iz škole i knjige, osjetljivu samo za površnu i samo na površini. U krv, u mozak i dušu ništa ne dopire, ne oplemenjuje je, uprav ne obrazuje. Ostaju ono što staroslov. kaže bezobrazne. A mnoge nažalost postaju bezobrazne, ali ne staroslovenski već srpskohrvatski. Tako je i naš otac bio pismen. U kući je imao priličnu biblioteku. Ali se najvećma čitao i pjevao Kačićev Razgovor ugodni i srpske Kosovske pjesme u nekom izdanju sa italijanskim predgovorom.

Od italijanskih knjiga znam da je bio stari roman Guerino detto il Mecchino. Razumje se da nisu falile mnoge knjižice pobožnog i religioznog sadržaja.

Djeda Andriče dosta se dobro sjećam, jer bijah navršio šest godina kada je on umro (28. jan. 1870). Još prije njegove smrti mi se bijasmo iselili iz Dubrave u kuću Dobrojevića (Pridelja) blizu crkve matice Sv. Stjepana. Kao da gledam dobrog starca kad bi češće došao da nas obilazi, a majka ga sa puno ljubavi dočekivala i svaki put nudila mu ponešto da se potkrijepi. On se sa njom razgovarao. Sa nama djecom igrao, ljuljao nas na koljenu pjevajući nam i šaleći se. Umro je u 67 godini, jer je rođen 1. aprila 1803. god. Dakle dok još bješe Dubrovačka republika; ali već na izdisaju.

Tako i naša staramajka Mare Palunko Fortunić, rodila se pri kraju Republike, tačno na početku XIX vjeka, 23. maja 19002. Nju sam jasno sačuvao u najmilijoj uspomeni, jer je umrla kad sam ja bio na školovanju u Dubrovniku.

Od nje smo slušali više uspomena iz vremena Republike koje su se odnosile na mali stari svijet Šipana, a njoj su pričane od njezinih starijih. Te su uspomene većinom tužne: trud i muke težaka, pomoraca i ribara u vječnom strahu od nekog vlastelina puna sile a bez osjećaja milosrđa i bez straha božijega »ovakva vlastela nisu se obazirala ninašta ... Šnečitkoš i ninakoga kada se radilo o objesnim njihovim prohtjevima; a kada bi se usudio neki Šipanjanin da najponiznije primjeti nešto što bi gosparu išlo uz nos, ovaj bi ga pozdravio sa: »Svinjo Rogata!« Kada su takve titule Šipanjani koji nikada nisu bili kmeti Republike, vrlo često i vrlo lako dobijali od samovoljne i dekadentne vlastele, kakvim su pozdravima ćašćeni tek oni podanici koji ne pripadahu Astarei? Razumije se da kazne: morice (vezivanje vrata uz težak kamen) i tamnice u Dvoru nisu falile. Ali je bilo i dobrih Gospara, a naročito ponekih od gospođa — vladika — koji su imali srca za puk, s njim se lijepo i skoro familijarno ophodili, poučavali ih i pomagali u svakome poslu, često im i kumovali. Ovakva su većinom bila starija vlastela o kojima su mojoj »noni« pričali njena none i nono. Samovolja i raspuštenost bijahu prirodni pratioci agonije i slavne dubrovačke državice, kao i drugih mnogo većih država i naroda. Mudra uprava i dobrotvorni utjecaj stare dubrovačke gospode stvorile su od dubrovačkog naroda najpitomiji dio Jugoslovenstva, dali su takvog seljaka kakvog teško da ima ma gdje bilo u svijetu. »Ovo nisu seljanke; ovo su gospođe seljanke« primijetio mi je jednom jedan učeni njemački profesor kad sam mu pred Dvorom u Dubrovniku pokazao neke »naše seljake« Konavoke i Župke.

Narod izmučen ogorčen i ozlojeđen na postupanje nesavjesne vlastele nije čuda da se radovao njihovoj propasti i zlu se naslađivao, te nadolazak tuđinske vlasti gledao kao na oslobođenje samovoljnih gospara. »Nema više gospara! « bio je opći usklik jedan uzdah i odah naroda i onda nekim psihološkim zamršenim procesom skoro svaki od puka mišljaše da je on zamjenio gospara. Ne htje više da radi kao ranije, već samo za ljutu nevolju i kao za neki sport. Ovdje mislim najvećma na Luku gde je ovladala lijenost, kod mnogih i kao stid od zemljoradnje; valjda i zbog toga što se odadoše ribanju, moru, širini, slobodi, zemlja im ne mirisaše dobro. Malo po malo počne odstupati od strogih principa najposlije i narodne običaje napuštati. Mnogo se govorilo o slobodi, a malo se razumjevalo u čemu je prava sloboda. Došle su različite stranke, svađe među braćom kako bi novi gospari tuđi vlastodršci, od toga imali koristi. Ovi dividendo imperabant ubijahu duh i karakter dubrovački, slavenski, dok svjesni i nesvjesni njihovi agenti punijahu glave dobromu narodu velikim riječima. Od tih riječi nastalo je glušilo i sljepilo. Ima li tim oboljenjima lijeka — Ima. Dokle god bude kao nasljeđe mudrosti koje je hiljadama godina čuvala i očuvala dubrovačku državu i narod, dok god bude osjećaja za pravdu i istinu, za kulturu koja je pod raznim oblicima samo jedna.

Mogao sam imati najviše tri godine kada me je majka odvela u starog »dunda« Miha, Šbrataš moga djeda Andriče. Dobro se sjećam te posjete. Starac od 91 god (rodio se 1777) ležao je u kući naše porodice u Dubravi u jednoj sobici u prizemlju. Postelja je bila u uglu, a do nje sa strane glave mali prozor. Kao da gledam onu sjedu iznemoglu svetačku glavu u polumraku. Zatražio je od majke da me podigne u postelju. Prihvatio me je u svoje suhe ruke i blagoslovio i zaželio da budem majci od radosti i utjehe. Majka mi je docnije više puta govorila da je onda dundo Miho rekao: Biće ti veliki čovjek — On je sigurno malo poslije toga zamjenio ovaj svijet boljim (umro 8 febr. 1868). Dobri starac prevario se je u ovom proročanstvu. Ja sam mu jednako zahvalan na želji kao i na onoj da budem majčina radost. Jesam li bio? Istina da sam cijeloga vijeka to želio i činio što sam ponajbolje po slabosti svojoj mogao da obradujem mile svoje roditelje. Žalim što nisam i više i bolje radio da bi radost njihova bila potpunija. Dobri moj otac nije doživio da vidi bar neku radost od mene: prestale su njegove patnje malo poslije mog povratka sa slikarskih nauka. A miloj majci bio sam radost, jer je ona tako htjela: voljela me kako najidealnija majka može da voli. Radovalo je i samo moje prisustvo, svaka moja riječ i skoro svako djelo. Neka se raduje i ona i dragi otac moj u radosti rajskoj. (...)

Utisci koje na dušu ostavljahu priroda i objekti dobijahu još i neizbrisive ilustracije od uspomena, priča i legenda koje slušah od mile majke. A i od njene pjesme. Jer je ona — najvrednija u svakom poslu u kući i u baštini — uvjek bila vedra radosna lica. Svaki rad pratila je pjesmom. Je li šila, plela bječvu, češljala vunu, prela na vitu ili kupila masline, veslala dolazeći iz »gore« pjevala je. Preko 20 000 stihova narodnih pjesama zapisali su moj ujak dum Vice (a moj brat poslao Matici Hrvatskoj) koji im je ona recitovala. — Jednako je i otac svoj rad pratio pjesmom i popijevkom. Vesela temperamenta, druželjubiv, bio je duša u svakom lijepom zabavnom društvu: u kolu, u svatovima, o praznicima. Sam je dobro gudio u lijericu i sastavljao kolede koje bi sa društvom pjevao uoči Nove godine, praznika i Ilindana pred kućom i u kući svečara. Zla je njegova sudbina htjela da je još mlad teško obolio od reumatizma od koga se nikad nije izlječio. Bolovi nesnosni mučili su ga cijeloga njegova vijeka, lomili ga i pomalo savijali hrptenjaču tako da je posljednjih godina života išao jako sagnut u kralješu, pogrbavljen. Ne mogući redovno raditi zbog bolesti napustio je butigu i u jednoj sobi naše kućice ... Šnečitkoš smjestio svoj crevljarski banak (banak (tal. banco) = klupa, tezga, radni stol) gde je uvjek malo radio bilo crevlje, bilo da je rezao drvene igle za krpljenje i pletenje mreža koje su bile najljepše i najukusnije izgrađene, jer je on imao izvanrednoga ukusa u svemu. Tuckajući po poplatu ili što bilo radeći pjevao je najvećma pjesme iz Razgovora ugodnog i one Kosovske. Često bi u bolovima i brigama zabugario: Da ti, pobro, moje jade kažem sve bi svoje pozaboravio. Ili: Da ti znadeš moj dragi pobratime, kakve jesu muke u Turaka. Ili bi okrenuo na pobožne pjesme: K nama, dakle Majko, upravi Oči blage s višnje strane, te pogledom tvoim pozdravi gorke i ljute naše rane. A imao je vrlo lijepo intoniran glas baritonski. — Volio je red i čistoću. Nikada nije psovao. Često je opominjao, ali nikada se nije prepustio ljutnji. — Zvali smo ga ćaće Pavo. Svako predvečer išao je na Luku na razgovor i razonodu. Kad bi večera bila gotova mi smo ga — Andro i ja, ... (citarili)?3 sa prozora: ćaće Pavo! Hodi na večeru! — A Majka bi za šalu za nama šapnula, što bi mi glasno raspalili. »Ritirata je, zatvoriće se grad!« Selo se smijalo, a ćaće Pavo polako se približao smješkajući se. Ali nikada se nije smjela propustiti zajednička večernja molitva Rozarije. Većinom se molilo prije večere, a inače i poslije večere. Mi bi svi poklečali, otac se prignuo na stolici sa krlješkom (brojanicama) u ruci i bilježio dok izmolimo pet koljenaca; pa onda litanije, pa molitve za sve potrebe svecima i sveticama; a na kraju očevo originalno predavanje molitve koje se sjećam da je počinjala ovako: Ovi dijelak od rozarije koji smo smolili srca slaba i pomeni jade naše raspršane, primi, molimo de Gospodine Bože itd, itd, a na kraju: Udijeli Gospodine mir i jedinstvo kraljin bonim kršćanskim, poglavicom redovničkim itd.itd., ali prisveti križ i muku svoju koju si za nas podnio, itd,itd. Tako smo mi svi: dva brata i četiri sestre bili vaspitani u »strahu božijemu i sramu ljudskomu« koju su nam roditelji uvjek prikrječivali. »A više je, na neki način, — govorila je često naša none — sram ljudski neko strah Božiji; jer kada izgubiš sram ljudski izgubio si i strah Božiji. »Poštuj ako hoćeš da budeš poštovan. U dobru se ne ponesi, nego zahvali Bogu i pomozi iskrnjemu koliko možeš. Imaj srca za svačiju tugu i nevolju; a u svojoj se nevolji ne poniziti nego ufaj u Boga i radi. Budi čist — Bog čistotu ljubi. Bježi od lijenosti: lijenost je smrtni grijeh. Ne budi bestužan budi ponizan, ali ne kukavica i ulizica. Čuvaj obraz. »Ne daj grijeha na se!« Gledaj uvijek da si bolji od drugih. Ugledaj se u bolje a ne u gore. Budi skladan.

Ovo su savjeti, a i zapovjedi, koje su nam često davane. I svaki je prekršaj kažnjavao ukorom i prutom. Najteža je kazna bila ujutro na postelji kao za dobro jutro.

Budi skladan! To je ona velika riječ dubrovačka koja sadrži cio program moralni i estetski u životu nekadanjeg Dubrovčanina. Savršeni sklad unutrašnjosti sa spoljašnošću, lijepe misli sa lijepim djelom ponašanjem, sklad lijepe sadržine sa lijepom formom. Poznat je slučaj onog vlastelina dubrovačkog kog je vidio neki bečki graf gde sjedi pred kućom, puši čibuk i razgovora sa svojim kmetom koji je također pušio. Kada je graf zamjerio vlastelinu što se ovako »ponižava« ovaj mu odgovori: »Uvjeren sam da vi kad bi stajali sakriveni za nama pa nas samo slušali a ne vidjeli, ne bi mogli zaključiti koji je od nas dvojice vlastelin a ko je seljak«. Jer je seljak — izučio školu skladnosti koju danas ne uče i ne poznaju ni oni koji su svršili fakultete. Oni su naučili da raspravljaju o moralu, pravdi, patriotizmu, slobodi, jednakosti, itd, itd. Mnogo raspravljaju, i često dosta dobro raspravljaju, a šta i kako rade, to je drugo pitanje. Na ovo odgovaraju novine pune ovakvih natpisa: pronevjerenje, korupcija, zloupotreba, razbojništvo, ubistvo, samoubistvo i slično. I tako to uvijek biće dok se u duše ne vrati strah Božiji i sram ljudski koji jedini stvaraju pravog skladnog čovjeka kalon kai agaton.

Kao dijete bio sam mirne više kontemplativne ćudi, dok je moj brat Andro bio veoma živ, nestašan, neki mali revolucionarac. Kad bi danju majka pošla u masline a otac u dućan, ostavili bi nas doma da čuvamo male sestre. Andro bi često pobjegao, pa bi ja ostao sam. Šikao bih mlađu sestricu Maru u koljevci, pa kad bi mi dosadilo vezao bi jedan kraj pojova za koljevku pa sa drugim krajem otišao do prozora i odatle vukao i ljuljao koljevku pjevajući uspavanke koje sam od Majke učio: A — a — a nini, nana, zlato moje. Sanak ide uz ulicu, Vodi Maru za ručicu. Ili: Mare mi se s Ankom vara, ne bi reko da se kara, Nego da se razgovara — i druge mnoge. Sa prozora bih razgledao masline, more i barke ribarice, slušao viku ribara i djece na luci, razgovore i hihišćanje žena u susjetstvu, a najviše iščekivao kad će doći Mama, hoće li donjeti maslina, pepeljuga i hoće li prigati (pržiti) kolačić na novom ulju. Ali ovako nije prolazio svaki dan. Nekad je ostajala starija sestra u kući a nas je majka nosila sobom u masline. Svaki od nas je imao svoj košičić koji bi stavili preda se pa čučeći u redu sa Majkom i sa maslinaricama kupili smo masline i bacali u košičić a uz to slušali pjesme pa i sami pjevajući ponavljali stihove kada je na nas došao red. Negdje po međom čekala nas je umotana u vreću pogača. Što je vrijeme odmicalo, koljena se ukrućivala, ruke mrzle, crijeva su počela krčati, a naše misli lete samo na onu vreću dok zvuk zvona u podne ne obraduje nas i ne digne. Prekrstimo se i uputimo svi put pogače koju sa takom slašću slistimo kao što nisam ja mnogo godina docnije ni najbolje poslastice. Malo čavrljanja, smijeha kao odmor, pa opet na rad. U večer svak sa maslinama u svojoj vreći na ramenu, a Andro i ja sa našim soklinom (vrećicom) vrholimo umorni a zadovoljni put doma. Takav je bio rad i dok smo sasvim maleni bili. A bilo je i zabave dovoljno. Sastajati se sa društvom, igrati se bara, kunja ili čunja (kegla) i plovaka. Pa sapinjati pločice da se uhvati tičica, gaziti bosonog pokraj mora, hvatati rakove, a glavoče na odmetac — to bješe naše obično zanimanje. Ali nam je najmilije bilo otići do none. K njoj smo trčali kao svojoj kući. Ona bi nam uvjek dohranila neki kolačić, jabuku, smokvicu, ili kakvugod poslasticu, a kada bi do nas došla svaki put bi izvadila iz njedara nešto da nam zasladi usta. Pa je bila za nas zabava za koju bi se otimali: danas mjesto kamenja malo po malo tucka pri snovanju raše. Uz to sam ja mnogo volio da mrčim ugljenom po zidovima čombe (čove) čombuline i sve što bi mi naum došlo. Moji drugovi, pa i starija čeljad nalažahu da ona škrabanja predstavljaju ovog ili onog, da sliče različitim licima iz Šipanskog svijeta. Ove kritike mojih »umjetničkih djela« bijahu najblagonaklonije što sam ih doživio; bez zavisti bez prekrivene tjesnogrudosti i uobraženosti kritičara u svoju superiornost i sveznanje!

(...)

Ljeto i svetačni dani bijahu mom u djetinjstvu najveća radost. U ljetu veselje i dolažaše od mora, kupanja, smokava i grožđa koje bi Majka svakog jutra donosila iz Ćerovića dok mi djeca još u postelji bijasmo. Još i danas osjećam duhom naročiti mili dah baštine, svakojakih mirišljavih trava, koji bi ušao u kuću ulaskom naše drage mame. — More mi je bilo najmiliji elemenat. Kupao sam se, brčkao, »šambarao« po vodi, učio plivati na sve načine, ali nije išlo. Činilo mi se da nikako neću naučiti. Kad jednog dana pođem kao obično sa drugovima da se kupam u vlaci pred Velikim mulom i — zaplivam! Plivam slobodno, lako kao da sam oduvjek plivao, i čudno mi je kako mi se to ranije činilio teško, nedostižno. Sličan osjećaj imao sam docnije u svojoj umjetnosti. Svaki napredak u slikanju podsjećao me je živo na onaj čas kad sam naučio plivati. Ono što duže vremena izgleda teško i baca te u očajanje, jednog dana i časa nestaje: pretvara se u lako. Kičica sama klizi po platnu kao da je oduvjek tako bilo. Čudiš se ranijim mukama i sumnjama. Plivaš! Sjećaće se i moji učenici iz Umetničke škole u Beogradu kako sam ih često sa ovim uspoređenjem sokolio. — Svaka nedelja i praznik bili su puni idealne vedrine crkvene i svjetovne. Kad bi popodne izašli iz crkve mirišući tamjan a u dušama sa odjekom zaključne pjesme O divni kruh s nebesa, Slavno otajstvo! dočekali bi nas lijerica na dva tri mjesta na Luci, vabeći u kolo koje bi se ubrzo uhvatilo — našu lijepu poskočicu — koju su danas zaboravili kao i skoro sve što je naše. Tako je bilo svake nedelje koje nisu padale u vrijeme postova, jer se je post strogo poštovao i Božićni (advenat) i onaj Uskršnji (korizma). Pred korizmu svak je imao prava da poluduje u pokladama. Kola, maškare i turice, sve strane, osobito posljednja tri dana. A na završetku poklade karneval, njegov testamenat i spaljivanje. Ali sutradan počinje veliki post koji se strogo drži sve do Uskrsenja. Tužni sveti obredi u Velikoj Nedjelji vršahu se u crkvi punoj naroda koji pogružen moljaše i razmišljaše o muci i smrti Gospodina našeg Isukrsta. Na Veliki petak nije se dim vidio ni na jednom dimnjaku. Mnogi od starijih nisu ništa okusili od večeri Velikog četvrtka do Glorije, t.j. do Mise Vel. Subote. Neki naročiti osjećaj proljeća i božanstva struji kroz bolje duše. A na Uskrsenje radost za svakog, naročito za djecu. Aleluja, aleluja! — Tuckanje crvenim pisanim jajima koja se najposlije smiju pojesti. — Ali najradosniji praznik, kao svuda u našem narodu, bio je Božić. Materice i Očići nagoveštavaju približavanje velikih dneva. Radovala su se djeca Matericama i Očićima, priklama (uštipcima), smokvama, orasima, slatkišima koje su onih dana na večeri od Majke pa od Oca primali. U nekim kućama vezivala su djeca roditelje dok se ne otkupe darovima. Ali i gdje to nije rađeno sačuvala se fraza o vezivanju. Hoćete li večeras vezivati Majku?, šalili su se susjedi. U Beogradu misle da naši pripadnici Zapadne crkve ne znaju šta su Očići i Materice, nego da to zamenjuju Nikolom i Krampusom! A ja sam kod nas prvi put gledao ovaj njemački običaj u jednoj kući Srba pravoslavne crkve. U Dubrovnik je uvedena tek prije kratkog vremena. Pred Božić ubijanje prasca — nova radost za djecu: nadijevanje kobasica i kuljena. Počinju se mjestom razlivati pjesme: viče Božić s one bande: privezite me! — Ako nijesu ljudi doma, onda su žene. — žene su se izopile / ljudi pošli u Badnjake Božić da im je. Mi djeca pitamo majku: gde je Božić? Je li blizu? Na Badnje veče prilaganje badnjaka. Veseli i pobožni stojimo svi pred ognjištem dok otac posiplje pšenicom i prelije vinom badnjak iskićen lovorikom, moleći od Boga blagoslov. Svi se vrate iskićeni lovorikom. Na posnoj večeri ne smiju faliti prikle, u to dolaze kolendari. Valja ih dočekati i počastiti. A pred polanoći svi sa fenjerima ili zubljama u ruci a uz pucanje trombuna, u crkvu na veliku ponoćnu misu i pjevanje. A na Božić kao na Božić, obilje veselja, pjesme, čestitanja, čašćenja, gošćenja oko lúka i Božićnje svijeće. — Uoči Nove godine opet kolende. A na samu Novu godinu — mlado ljeto i godište, kako se onda govorilo, mi djeca smo išli sa »kolendo« u ruci da čestitamo najprije rodbini a onda svakome drugome. Ta Kolenda bila je jabuka u koju je bila zabodena grančica rusmarina sa nanizanim na njoj smokvama. U jabuku bi mnogi od čestitanih usadio po šesticu. Kolendari su čestitali i Vodokršće (Bogojavljenje). Sjećam se kolende koja je počinjala ovim dvjema stihovima: Mi smo došli Kolendari/čestitati Vam Božić stari. (...)

Uz put u blizini crkve rastjahu visoki čempresi. Drum crniji i tužniji na samom groblju, kontrastovahu sa oblicima i sivom i bijelom bojom onog čudnog konglomerata kamena i sa modrinom živog mora i neba i sa životvorećim žarom sunca... Koliko osjećaja i misli za onog koji misli i osjeća! — Pjesnika Kazali viđali su ne rijetko gde lijetnjih, sparnih noći sjedi na groblju sa mjesecom. Onda je pročelje crkve svršavalo vitkim zvonikom na preslicu sa tri otvora i tri zvona. I unutrašnjosti crkve je izmijenjena. Ja sam upamtio veliki oltar originalnih i fantastičnih baroknih oblika, koji su okruživali sliku Sv. Prvomučenika arhidjakona Stjepana; onu istu koja je i sada tu ali bez stupova i arhitrava. Ranije bijahu u crkvi još četiri oltara, a kapela na sjevernoj strani sa visokom romanskom pregradom, balustradom, nemaše oltara već se u njoj smještaše svake Velike nedelje pokapanje — Hristov sveti grob. Sjećam se kad je velika slika Gospe od Karmena ukrašavala jedan oltar na kom se nalažaše i interesantna predela sa Tajnom večerom koja mnogo podsjeća na njemačku neku školu. Majka mi pričaše kako za njenog djetinjstva postojahu i još dva oltara u ženskoj preprati, ukrašena mnogim lijepo uokvirenim svetačkim ikonama. Te oltare je uklonio pok. Dum Niko Selak kako bi se dobilo više prostora u crkvi. Većinu slika svetaca je bacio na vatru, jer su bile suviše stare i pokvarene(!) a samo sedam komada je sačuvao i smjestio ih na spoljašnu stranu balatura. Ja se i danas zgrozim kad se toga sjetim, jer šest sačuvanih ikona predstavljaju pravu umetničku vrednost, dobar rad u duhu mletačke škole valjda XVI vijeka, samo što je na mjesta upropašten nedavnim prostačkim, neznalačkim premazivanjem.

Lijep zavjetni oltar Gospe od Milosrđa ne bijaše ranije gdje se sada nalazi, nego mnogo niže, u vrh ženske preprate. Slika Majke Božije od Milosrđa kojoj su Lučani naročito pobožni, odličan je rad u karakteru umbrijske škole a u prekrasnom starom gotskom okviru. Nemoguće je odrediti autora ovim slikama, kao i mnogim drugim u Dubrovačkom okrugu, a mislim da griješe oni koji olako zaključuju da su sve to radovi stranih — većinom italijanskih — majstora, stoga što ističu karakter izvjesnih škola. Jer u vrijeme kad je turskom najezdom kultura sa Istoka našla pribježište i sjedište na Zapadu i odatle širila svoje zrake po cijeloj prosvjećenoj Evropi te blagotvorne zrake padale su na naš narod na Primorju, osobito pak u slobodnom Dubrovniku. Iz te svjetlosti rađali su se mnogi vrlo važni spomenici umjetnosti — čudan refleks velikog plamena koji zapaljen na Zapadu zubljom spasenom sa Istoka. Velim čudan, a mogao bih valjda kazati i originalan, naš, primorski, dubrovačko, slavenski. Jer svi ovi mnogobrojni spomenici nisu nikako kopije onog što je Italija davala. Za Dalmaciju dovoljno je istaći katedralu Sv. Jakova u Šibeniku. A za Dubrovnik slobodno se može tvrditi da on u svim svojim umetničkim spomenicima ispoljava nešto karakteristično za prirodu i duh ovog važnog dijela jugoslavenskog naroda. U svima umjetnostima teško odvajanje od tradicija — više opreznost mudrih državnika nego zanos umjetnika. U arhitekturi ozbiljnost, gotovo strogost koncepcije i skromnost proporcija: strog život u siromaštvu koje je svakako trebalo pokazati spolja, pa ono stvarno i ni postojalo. »Pokažite naše krajnje siromaštvo« čita se u instrukcijama proklisarima Republike. U slikarstvu čuvanje vizantijsko–muranske tradicije čak i u prvoj polovini Činkvečenta. šta je ono nešto što teritoriju Dubrovnika razlikuje od kog bilo drugog kraja na primorju, ono što čini da osjetiš neku skoro neobjašnjivu razliku. Kad na primjer pređeš sa Korčule na Pelješac! Dubrovnik i dubrovački kraj — natio ragusina — progovara kroz prirodu, ljude i djela svojim jezikom, više svojim duhom, izražava u svemu svoj stil. Što se specijalno tiče slikarstva mislim da — kad se uzima obzira na spomenute i još druge činjenice — neće ispasti neobično misao da su mnoge naše stare slike djela naših dubrovačkih umjetnika iz bratstva slikara confraternitas pictorum. (...)

Negdje u to doba došao je i ujak Niko — dundo Niko — iz Amerike. Proveo bješe nešto dvadeset godina u Limi i Kajou i stekao je prilično. Radost bješe velika za Nonu i za njegove sestre. Radovasmo se i mi djeca, ali ne i bez pomalo strahića pred njegovom impozantnom figurom, jakim sigurnim glasom sa čestim karamba i bien. Svakome je od nas nešto darovao. Meni jedan mali zlatni prsten na koji zamolih oca dade staviti moj monogram, a on prvom prilikom kad ode u grad dade u zlatariju Bibice te na prstenu urezaše MM. Domala dođe i dundo Vice iz Ravnog da se vidi sa bratom, pa povede mi i brata Andra. Opšte veselje. — Dundo Niko se dogovaraše sa bratom Vicom kako da upotrebi novac. Ovaj je najvećma želio da se nešto zida, valjda i zbog toga da zaposli svoje hercegovačke parihijane, poznate zidare, koje je on mnogo volio. Na kraju đardina, nad morem, a prema staroj kući, bijaše taraca iz XVI vijeka vezana sa lijepom renesansnom gradnjom u kamenu originalnih oblika prozora i slijepih lukova gde je bijeli mramor na zlatnoj toploti kamena pojačavo prijatan utisak celine. Ova gradnja, osem tarace, ne biješe dovršena, već je stajala provizorno pokrivena kupama naslonjenim na kornišu koji je išao sve unaokolo. Dundo Vice stade savjetovati bratu da sve osim tarace (koja je tuđa svjina) dade porušiti, pa da se na istom mjestu i prostoru podignu dva sprata. Moj otac se snebivaše i zgražaše na takav projekat. Kako mu je bilo neprijatno miješati se, smatrao je da je njegova dužnost i kao zeta i kao čovjeka koji osjeća šta je lijepo, da svom šurijaku objasni besmislenost takvog projekta. I u kući o tome često govorio sa iskrenim žaljenjem, jer, veljaše, bilo bi pravo divljaštvo porušiti onu staru gradnju da se podigne beznačajna vrlo uzana kuća koja će zatvoriti izgled staroj prostranoj kući, mjesto da se na ovoj kući podigne drugi sprat, a ona važna stara zgrada nad morem završi taracom, produženje već postojeće tarace. Ljutio se tako Pavo i često uzvikivao: »Eh! zeleni brate, zeleni brate!« kad znamo da se je dundo Vice školovao u Rimu, a moj otac nije išao dalje od dubrovačkoga, moramo vrlo ozbiljno misliti i o urođenomu estetičkom osjećaju i o atavizmu Š»Jakov Muratović zidar« — a zidar, kamenar petrar piše se i onaj majstor Mića iz Bara koji sagradi klaustar Male Braće u Dubrovniku 1317. g.š i o velikom kulturnom uticaju starog Dubrovnika. Pa i o poznijoj dekadenciji kad znamo da moj otac nije slušan; nego da su došli kamenari iz Popova Polja, počeli rušiti, porušili teškom mukom tvrdu zapadnu fasadu i korniše sve do tarace, pa tako ostavili jer bijaše suviše tvrdo, ali to nadogradili dva beznačajna i skoro neupotrebljiva sprata: učinili dvije velike štete od kojih uzalud nastojaše da ih spasi meštar Pavo Murat Andričin. (...)

Majstori iz Popova Polja rušili su i zidali onu kuću nad morem kod mojeg ujaka Nika. Tužna nenija narodne pjesme pomiješana sa zvekom čekića, lupom malja i dozivanjem radnika odjekivaše Deanovićima i dalje čarobnom lálom. Ja bijah zavolio one čestite Hercegovce, njihove razgovore pune brige o budućnosti: hoće li i kako na Turke da se oslobode? Kakvi su glasi iz Srbije, kakvi iz Crne Gore? — U večer kada bi se svi skupili oko ognjišta bilo bi i šale i gusala. Onda bješe na Šipanu poviše onih naših instrumenata, jer i Šipanjani gudjahu, a najradije slušahu kada bi neko došao iz drugog mjesta da otpjeva uz gusle pjesmu koja za njih bješe nova. Skupljaše se tada oko guslara i muško i žensko da pažljivo slušaju i odmah upamte. Da ne bi neki naš naučnik sa istočnih strana tipa mog prijatelja pok. Ljube Stojanovića pomislio da su gusle na Šipanu kod ovog malog katoličkog dijela našeg naroda jedan izuzetak, moramo kazati da nije u dubrovačkome bilo mjestu bez gusala i guslara i narodne pjesme; a u kat' ______4 Dubrovniku gradu više sam ja nekada vidio i slušao gusala nego u našoj prestonici Beogradu za vrijeme mog dvadesetogodišnjeg bavljenja nama. — Kako se malo poznamo i kako malo znamo! Ne poznamo se, a često i nećemo da se poznamo: ne volimo se. Ne znamo; a neznanje, ignorantia rađa oholost, uobraženje, laž, divlju silu, mržnju koja sve ruši. A mi treba da gradimo. Istina i ljubav nam trebaju Erudimini qui indicatis Terram5!

Kamenari i argatnici iz Popova Polja bijahi velikom većinom katolici. Oni sebe zvahu kršćanima, a pravoslavni rišćanima. Tako se i među sobom nazivahu a muslimani zvahu Vlasima i jedne i druge. Latinima zvahu se kršćani i rišćani nas pomorce i uopće svakoga koji se je nosio evropski. Od Marka Kukrike, dječaka iz Ravnoga, Kršćanina koji služaše kod naše None, zapamtio sam neku posprdnu pjesmu Latinima koju oni — katolici — pjevahu, a počinje sa: »Latinine repasti« tako bi se on i nama djeci iz Luke rugao kada bi ga zakidavali. Onda oni kršćani i rišćani življahu u potpunoj slozi i ljubavi. Razlika crkava nije smetala bratskim osjećajima, niti je tu razliku neko zloupotrebljavao pokušavajući da od nje stvori i razliku u plemenu pa čak i u narodu. Jednom su se Bogu molili, jednu vjeru vjerovali iako se jedni krstijahu na carigradski a drugi na rimski način. Jer su vjerom smatrali vjerom: odnošajem čovjeka naspram Boga, duhovnim životom duše, čije su misli i djela u skladu sa voljom Stvoritelja i gospodarom Svemira. Vjera živa i djelotvorna shvaćena je kako temelj najuzvišenijeg morala Hristova: a ne bješe samo lijep Hristijanski obred mrtav i mumificiran, profanisan i ponižen na žalosnu služnu političkih strasti pojedinih nacija i plemena. — A kao što vjera bješe u onom narodnu jedna, jedan bješe i duh narodni, jugoslovenski, duh hristijanski u duši Slavenskoj. Vjera u Boga, u svetost Božije volje (providnost, promisao) — u carstvo nebesko koje se dobiva vršeći zakon Hristov, zakon ljubavi. Ljubav Naroda, otadžbine vezana je tako nerazrešivo za zakon Božiji, postaje svetinji u duši našeg naroda. Jecanje gusala — glas tužni, iz daljine, od otaca, svetaca, mučenika — jednako potresa dušu našeg naroda obijeh obreda, sjeća, hrabri, podiže na ustanke i na boj za Krst i Slobodu. Ko gusle ne osjeća i njihov glas ne razumje, nije Srbin, nije Hrvat. Strancu je glas gusala nerazumljiv, čak i neprijatan. Nama mio i svet. Slušao sam više puta od svog ujaka dum Vice kako su se ophodili onda, sedamdesetih godina pravoslavni kaluđeri u manastiru Zavali i on katolički paroh u Ravnom. U Zavali živjeli su većinom pravoslavni a bilo je i katolika, a u Ravnomu većinom katolici sa nekoliko pravoslavnih. Kad bi zimi poplavilo Popovo Polje, te saobraćaj bio težak i opasan, desi se da se u parohiji mog ujaka rodi dijete od pravoslavnih roditelja. Nezgodno je i pogibeljno je nositi dijete kaluđeru u Zavalu, pa ga donesu »Dumu« na krštenje. Dumo krsti dijete, pa preda pisamce za kaluđera: »Dragi oče Serafime; Dana toga i toga krstio sam ti dijete rođeno ... od oca ...i majke ... kum bijaše ... Djetetu sam nadjenuo ime ... Zapiši!«. Slično bi postupio i otac Serafim kada bi se zimi rodilo dijete u nekoj katoličnoj porodici njegove parohije: »Dragi Dumo, Dana ... krstio sam ti dijete, i tako dalje, ... Zapiši.« Eto tako bijasmo sjedinjeni, bijasmo jedno, bijasmo jedno i prije ujedinjenja6 za koje je toliko teških muka podneseno i najdragocenije krvi proliveno. Grešnici su pred onim mukama i pred onom krvlju, prokleti od njih i od Hrista Boga svi oni koji sada rade protiv jedinstva naroda jugoslavenskoga sijući mržnju u ime vjere u Onoga čija je najveća zapovjed Ljubav bez razlike na rod, pleme i narod. Ni srpsku ni hrvatsku, ni grčku, ni latinsku vjeru nije Gospod propovjedao, nego Carstvo Božije na zemlji, jedno za sve narode, pripremu na Carstvo Nebesko. (...)

»Grad« Dubrovnik, Urbs, što bi rekli Rimljani, bijaše za sav dubrovački puk, pa tako i za Šipan, nešto velika, nešto strahopoštovana a u isto doba i nešto čime se svak ponosio i ušta se je ugledao. Jer se svako ugledao Dubrovčaninom; svako mjesto je dobijalo poneki odbljesak ljepote i slave svoga grada, i svaki pojedinac željaše da ga i sam uljepša. Njegov grad bijaše njegov ponos pred svakim koji nije Dubrovčanin — i pred Bokeljom i pred Dalmatincem. Između Kleka i Sutorine nalazi se Dubrovnik i širokom smislu riječi. Naš je puk uvijek strogo razlikovao ta tri dijela Dalmacije. Riječ grad prikazivala se je u mojoj djetinjskoj fantaziji okružena mističnom aureolom, kao neka slika Raja. Najranija prava slika Dubrovnika jako je zamagljena, jer sam onamo odveden prije svoje četvrte godine. Docnije su me roditelji više puta poveli u grad i to sam smatrao kao dragocjeni dar ili nagradu.

Dobro sam upamtio kada sam u svojoj šestoj godini onamo išao sa Majkom. U barci, razumje se, jer onda ne saobraćaše parobrod između okolice i grada. Sunce nam zalažaše kad barka prispije pod goricu Sv. Vlaha. Bijeli se njegova crkvica nad krvavosivim mrkijentama uz koje se propinje poneki izmučeni borić da se pred samom crkvicom pokloni našemu dobromu parcu kao bor, kao čitava šuma živog zelenila. Veslači zadrže vesla, svi se u barci prekrste, Sveti Vlaho, Slava ti i hvala! Čuvaj nas, dobri parče naš, pomozi puk tvoj i na moru i na suhu. Čvrste ruke opet upru u vesla, snažnije, jer se eto pomalja grad ... Gospa od Milosrđa uzdah i molitva za naše putnike — Danče, Lovrijenac. Sunce je zašlo. Iz mora se grad uzidiže na hridine. Čudan. Silan. Kako da objasnim dubinu osjećaja, divljenje i strah, koji prostruje kroz djetinju dušu ispod onih mira, bastiuna, forteza! Kako da kažem šta sam onda oćutio kad sam iz barke pogledao na Svetoga Vlaha koji se priljubio na one mire, lebdi nad morem a od mira se ne odbija, snažnijom odbranom nego što su tvrdi miri brani on grad i narod — odbranom duše u kojoj je prava veličina Dubrovnika. Čuva nas sijedi vjerni stražar nad pučinom beskrajnom i podiže svetu desnicu nad ovom barčicom siromašnih svojih Šipanjana, koja tiho, skoro nečujno, klizi ispod njegovih noga — i blagosilja nas, dok u zlatnoj beskrajnosti neba ne iščezne tamna vizija mitronosne glave i ruke blagoslovne. A onda nam se opet javlja dalje, jednako stražeći i blagosiljajući sve do silne tvrđave Sv. Ivana. Zaveslajmo još dvaput i ogromna mrka zavjesa — se povlači: bljesne ujedanput! Grad cio u svom opčaranom trouglu sa debelom strogom prijetećom Minčetom na vrhu, sa sivom gospodskom kupolom Gospe, sa vitkim zvonicima. Gledamo zabliješteni, blaženi, ... kad odjedanput cijelo ovo čudo i divota u najraskošnijem sjaju zažarenih nebesa propjeva... Anđeli arhanđeli heravimi i serafimi u harfe, kitari, trube, organe i kimbale radosne himnu Božije slave poju. Ah! to su zvona naše Male Braće, našeg Rozaria, naših crkava i kapela! To je »pravi glas Dubrovnika«, kao što kaže Ivo.7 Glas kroz koji s nama malima razgovaraju veliki predci naši. Glas molitve, nade, radosti, glas duše višim duhom oduhovljene. Pridete, poklonimo mu se!

Pobožni ulazimo u Grad, kao u crkvu. U sveti Jerusalim Dubrovačkog puka i naroda slovinskog. (...)

Veličanstveno djelo Oslobođenja i Ujedinjenja koje baš ovaj narod zarobljeni i zaboravljeni izvršio na udivljenje cijelog svijeta ne predstavlja nikakav saltus. Jer potlačeni, mučeni i ogoljeni ovaj seljak sačuvao je pod onim izbrazdanim čelom i u onom namučenom srcu, dušu starih slavnih predaka, vjeru u Boga pravednoga, vjeru u pokajanje grijehova, u osvećeno Kosovo. Sačuvao je srce junačko, duh slobode, tuga pomješana sa nadom i nekim proročkim zanosom pretvarala se u pjesmu, u misteriozni glas gusala srpskih. Narod je vjerovao onom velikom vjerom koja bregove prenosi. I ta vjera Naroda stvorila je veliko divno djelo: Oslobođenje i Ujedinjenje. — Tu nije bilo skoka. Ja vjerujem da ne bi bilo nikakva nespretnog i nesrećnog skakutanja, vrdanja, lutanja, kada bi se baš ovom dobrom i čestitom, narodu, onom mudrom i disciplinovanom seljaku šumadinskom naročito — pustilo da on uredi ono što je mukom i krvlju svojom stvorio. Jer on, razboriti i skroman, svjestan a neuobražen tražio bi u svemu što mu nije poznato savjeta i upute, te bi bez sumnje uredio ovu veliku bratsku zadrugu tako da u njemu bude svaki brat zadovoljan. Zlo ne dolazi i ne može doći od tog divnog seljaka, ni hrvatskog ni srpskog, koji je ovu državu stvorio. On može doći — i dolazi na žalost — onda kad seljak napravi odjedanput skok koji ga pretvori u naopakog Parizliju. Čuvajmo se od takvih. Čuvajmo narod i državu svoju! Takav je uobražen, silovit, bez prinicipa, bez vjere, bez morala. Veliko zlo u divnoj našoj otadžbini dolazi od takvog žalosnog saltusa...

Poveli su me u Dubrovnik i onda kad ga je zvanično i svečano posjećivao austrijski car Franjo Josif.8 Sjećam se iskićenih draperijama, zelenilom i cvijećem i luminima kuća u gradu i na Pilama i trojevratnog slavoluka obloženog travom betlemicom (mahovinom) na uglu parka ispod sadanjeg hotela Imperiala. I mnogih zastava i pavenjona na obali u Gružu gdje se car iskrcao. I mnoštvo naroda koje se u grad sjatilo da vidi kralja. Ne znam kako sam se sa svojim rođacima našao na velikome Lojdovu parobrodu koji je išao u susret caru skoro do Vratnika. Parobrod se zvao LUCIFER, i na krovu je nosio veliku crnu figuru, kip ovog poglavice đavolskog. Kad smo prošli otočić Mišnjak i otvorili moju Luku morem su plovile mnoge naše barke ribarice sa zastavama koje onda zvahu narodnim hrvatskim (crv. bijelo modro) i sa austrijskim (crveno bijelo).

Veliki brod na kom bješe car približao se. Vika, pozdravi, muzika na Lučiferu; Prvi ga je, dakle, pozdravio on — vrhovni knez đavolski, pa moji Šipanjani, pucajući iz trombuna onako kako ih bijahu naučili a ljuti i razočarani što niko sa careva broda nije se na njih osvrnuo. Car prispije u Gruž prije Lučifera. Otsjeo je u Dvoru knezova državice slavne koju je zadavio. Shvatio je značaj ove divne zgrade, simbola vlasti i slobode, jednog od najljepših spomenika Rinašimenta, i tu je zasjeo, iako je unutrašnjost ove palače bila prilično zapuštena i bez potrebne udobnosti. Naučen je bio da kulturnim okom gleda na ovaj »autentični dragi kamen cijelog Rinašimenta« i da istakne njegovo značenje simboličko. Vidio sam ga visoka, riđobrada pod šeširom prikrivenim zelenim perjanicama. Slušao sam vikanje Živio! i Aviva! Prvo je izlazilo od narodnjaka (Hrvata i Srba) a drugo od autonomaša. Većinom (smiješne i žalosne ironije!) Konavljana, koje italofili autonomaši prestrašiše da će ih narodnjaci porišćaniti, povlašiti. U cijeloj ovoj slavi i proslavljanju cara austrijskog najljepše i najslavnije što si mogao videti bio je opet puk dubrovački: divni narod u prekrasnim i bogatim nošnjama, ponosna gospodskog držanja, ljepšeg i dostojanstvenijeg nego što bijahu svi oni bečki velikaši koji svog gospodara opkruživahu. Svak koji je vidio pred našim Dvorima špalir onih div–likova naših Župljana i Konavljana morao je, ako je mislio, promisliti: Ovo su gospari, a ono su figurini, lutke, koje nikako ne spadaju u ovaj ambijent. — Vrlo svečan doček cara u Dubrovniku nije ipak bio izraz iskrenog oduševljenja i radovanja. Naprotiv! Pravi osjećaj koji su bili duboko u srcu pravih Dubrovčana plastično su izraženi u pjesmi satiri koja je veoma oprezno i veoma potajno kružila od ruka do ruka, a počinjala je pitanjem: »Što si došao?« U toj pjesmi pravi se aluzija na skrivenu tendenciju carevog puta u vezi sa Hercegovinom i Bosnom i austrijskim planovima. Izašla je iz znamenite Šarićeve spičarije (apoteke) gde se je i onda sakupljao cvijet dubrovačkih intelektualaca, a napisao je vlasnik apoteke Rafo Šarić koji je i mnoge druge pjesme i satire sastavio, karakteristično za duh ondašnjeg Dubrovnika. Kad promislimo da je onda bilo više građana koji su se rodili za vrijeme Republike, da u kleru nisu bili ugašeni osjećaji o nezavisnosti dubrovačke crkve, da su jošte postojale nezavisne dubrovačke provincije dominikanska i frančeskanska, da je sve lijepo što je gledano u Gradu i izvan njega, i sve dobro, mnoge dobrotvorne ustanove, da je sve sjećalo samo na dubrovačku slobodu, a jedino soldati, žbiri i žandari na Austriju, — moći ćemo lako stvoriti sliku o još živom individualističkom nacionalnom i političkom osjećanju Dubrovčana. (...)

Jezuviti se držahu svog dosta konservativnog programa. Najviše se učaše latinski, pa italijanski (nastavni), grčki, geografija i istorija, matematika, fizika i vjeronauka. Srpsko–hrvatski predavaše Opat Maksimilijan Budinić, ali dosta neredovno, jer mnogo bijaše zauzet poslom u crkvi svog reda. Crkveno gregorijansko pjevanje predavao je još neredovitije stari bolešljivi kanonik dum Anđelo Kolombo, Dubrovčanin. Crtanje i gimnastika nisu predavani.

Moji nastavnici, mlade jezuvite Bozmin i Nani, bijahu vrlo prijatni i dobri. Svi smo ih mnogo voljeli. Za vrijeme odmora često bi dolazili k nama, šalili se i zabavljali. Uz to bi veoma rado izvan časova objašnjavali i poučavali one koji su nešto teže shvaćali. Ja pažljivo slušah u školi njihova predavanja, ali s početka ne razumjevah ništa, jer bijahu na italijanskom jeziku. Sa nama su se za odmora vežbali u — »slavo« — koji su jezik hteli da nauče i bili bi ga nesumnje naučili da su ostali kod nas. Ali poslije par mjeseci i razumijevah i odgovarah tako, da bijah proglašen prvim i po učenju i po vladanju. I taj red zadržah sve vrijeme dok bijah u seminariju.

U svakoj kamarati bijaše jedan od đaka prefekt, a jedan vice–prefekt. Kod nas prefektom bijaše jedan Hercegovac iz Popova Polja. Isticao se je divljom žandarskom ćudi, kao svaki prostak kad mu se dade vlast. Sjećam se da je čak zabranjivao razgovor naški za vreme rekreacije. Razumije se da je naišao na opiranje naročito kod Dubrovčana. Ali to njemu ništa nije smetalo. Kažnjavao je ko mu se opre. Misleći da mu je ta vlast data od uprave, nismo se usudili protestirati kod direktora. Ali kad prefekt prilepi na vrata cedulju: E proibito di parlare slave9, direktor je skine i poništi samovlasno postupanje ovog Italijanca u dimijama, koji je nekoliko godina docnije našao pravi svoj poziv kao austrijski žandar u Hercegovini.

Poslije objeda vođeni smo u džardin. — »Giardino« kako su zvali ruševinu crkve sv. Stjepana u blizini Sjemeništa. Taj džardin — bašta — imao je od zelenila samo par akapija (bagrena) inače je bio crkva bez krova, oronulih zidova, a sa zazidanim glavnim ulaznim vratima. Na lijevoj, sjevernoj strani crkve bila je sakristija: u stvari kapela prilično sačuvana, za koju Đ. Đelčić10 mišljaše da predstavlja prvobitnu crkvu Sv. Stjepana. Mnogo godina docnije porušena je ova »sakristija«, kada je divljački rušen i onaj krasni dio palače Gradića koji bješe vezan uz Sjemenište. To je vandalstvo izvršeno da bi se Seminarije nadogradilo i proširilo. Stabla lijepih toskanskih stupova uništene palače leže sada bačena na mjestu gdje bijaše »sakristija« i bodu tugom srce do kog dopire plač i uzdah mučene i ubijane ljepote. Na čast svog ujaka don Vice Palunka ističem da se je on jako protivio ovom rušenju i onakvom nadograđivanju Seminarija. Savetovao je i insistirao da se ona Seminarije sasvim napusti pa da se drugo iz temelja izgradi do Gradca na mjestu gde je docnije podignuta Učiteljska škola. Na žalost njegovo nastojanje nije uspelo da odvrati od velike pogreške. Ali reklo bi se da se mjerodavni nisu usudili da Gradićeve Dvore diraju dok je Dum Vice bio u Seminariju kao direktor. To je učinjeno tek kada je on otišao iz Dubrovnika. (...)

Naklonost fantaziranju i mističnosti spojene sa pobožnošću koju sam još iz doma nosio našli su u Seminariju najbolju hranu za pojačanje i usavršavanje. Nadzemaljsku sreću i duhovno uživanje koje nadmašuje sva profana uživanja okušao je moj duh kada sam u ljetu one prve godine školovanja pristupio prvoj svetoj pričesti. Nije to oponašanje velikog Napoleona kad tvrdim da je dan prve pričesti bio najsrećniji i najradosniji dan u mom životu. Ko istinski vjeruje i živi životom vjere lako će ovo razumjeti. Duboko je za žaljenje onaj ko je vjerski mrtav. Taj će kazati sa onima koji su, opijeni i zamagljeni učenjem apostola materijalizma izbacili: »Vjera je opijum naroda.« Jer su oni neosjetljivi za ono što odlikuje čovjeka i razlikuje ga od nerazumne životinje, pa ne promišljaju na razliku između opiuma i nadahnuća. Poričući duh kao visoki izvor svakog uzvišenog osjećaja u čovjeku, oni bezvjerci misle da su sve objasnili rekavši opium. Ali opium je vještačko bolesno nadražavanje živaca i fantazije, dok vjera i svaki plemeniti pokret duše prirodni su i zdravi. Oni imaju izvor u višemu svijetu, u nevidljivom beskrajnom svijetu duha. Iz najvišeg blaženog izvora teku religiozni okreti duše. Njima se više ili manje približuju oni pokreti kojima je objekat nauka, umjetnost i sve što je plemenito i pravog čovjeka dostojno. Zanos, nadahnuće dolaze iz svijeta duha, od vječne svjetlosti, od Boga. Bez zanosa i nadahnuća ne može se zamisliti nikakvo djelo koje čovjeka uzdiže nad prosječnošću. Bez ovog »opiuma« nema stvaranja. Nema genija, ni u nauci ni u umetnosti ni u čovjekoljublju. Ali to nije neki vajni opium, nego je to ono što cio svijet nadahnuće — riječ kojoj je korijen dah, duh. Oni koji poriču duh ubiti ga ne mogu: on i u njima diše. Ali oni, pokvareni pogubnim učenjima i razvratom, izvrću truju i kvare sve što je u njima za dobro sposobna. Duh ubijaju počinjavajući ga nekim strastima, zanos pretvaraju u divlji bijes neobuzdanih instikata — u opium koji truje i ubija u čovjeku čovjeka. Razvrat nazivlju slobodom, divljaštvom čistom manifestacijom čovjeka oslobođenom od lanaca kulture! Abyssus abyssum invocat... (Ponor doziva ponor. Psalam 42,7 Značenje: jedno gore od drugog.)

Sve najveće što je duh čovječji stvorio potiče od vjere ili je sa njom u vezi ili skladu. Rušioci vjere ne stide se propagirati vraćanje primitivnom divljem stanju, razvratu, uništavanju svega postojećeg, revoluciji zbog revolucije, ali velika djela znanosti, umjetnosti, čovječnosti, stoje tu neporušljiva, gledaju na ove pijane razvartnike sa sažaljenjem i kao da vele: »Quousque?« (lat. »do kada«). Lupićete i vi tvrdom zamantranom glavom o zid uvjerenja da je mahnitost i zločin pokušaj uništavanja kulture i civilizacije izgrađivane hiljadama godina umom i naporima izabranika čovječanstva. Uvjerićete se i vi da ono što je slabije i niže neće nadvladati ono što je jače i više; da materija neće zbrisati duh, nego će ona i nadalje biti njegova dobra službenica. Pokajaćete se i vi od vaših grijeha i krvavih lutanja, odreći ćete se satane i obratiti Bogu koji je stvorivši čovjeka udahnuo mu svoj duh. Kad u vama opet progovori taj duh bićete spaseni vi, nauka, književnost, umjetnost, čovječanstvo.

Veliki italijanski pjesnik Đ. Đ. Karduči ispjevao je u zalutaloj mladosti himnu satani. U zrelijim godinama dao je najlepšu svoju pjesmu AVE MARIA. I volio bi bio da se nikad nije obraćao đavolu onom svojom ranijom himnom, pa je osudio riječima: »Quella era una stupida chitarata!« — Mnogo gore i žalosnije nego glupa kitarata sve je ono što u književnosti i umetnosti pokušavaju da pokrenu oni koji viču: Vjera je opium naroda!

Naši vaspitači pazili su mnogo na to da učenje, disciplina i pobožnost ne budu od nas shvaćeni kao nešto neprijatno i tužno. Nastojali su da cio naš život, sve misli i osjećaj budu ozareni nekom vedrinom i radošću. Nisu trpjeli melanholije, tužna mračna lica. »Laudate Dominum in laetitia!« (lat. »Hvalite Gospoda u veselju«, čest početak kat. crkvenih pjesama ili molitava) — često su nam govorili. Bog je svjetlost i radost vječna, a mi smo njegova slika; i dokle god čuvamo u sebi tu sliku grijehom neokaljanu moramo biti veseli. Radovati se i uživati u čistoj savjesti znači slaviti Boga u radosti. I sami oni — naši nastavnici — sa vrlo rijetkim izuzecima, bili su uvjek vedri i veseli. Često su zalazili među nas za vrijeme rekreacije, šalili se pričali vesele priče i zabaljali se s nama. Namrštena lica nisu naši nastavnici pokazivali ni u školi, pa čak ni onda kada bi morali kazniti. Stoga su bili u uopće voljeni od svojih učenika, da sam po prirodi već unaprijed bio sklon da volim svoje nastavnike, a kad su oni bili onakvi kako velika većina ovih opata jezuvita, nisam mogao a da ih ne poštujem i iskreno volim. Velim velika većina; jer je i ovdje kao i svuda bio pokoji vrlo rijetki izuzetak. (...)

Prve svoje godine u gradu nisam ulazio u našu katedralu, Gospu, jer se popravljaše od šteta koje bješe učinio grom udarivši u kupolu. Gledam više mjeseci cijelu kupolu u skelama armaturi. Služba je stoga služena u crkvi Sv. Vlaha. Tu sam imao prilike da viđam na tronu biskupa Ivana Zafrona11, a u koru nekoliko naših kanonika i svećenika. Sada kad se vraćam sjećanjem na ove predstavnike dubrovačke crkve rado priznajem da mi je ovo sjećanje milo. Jer su oni ispoljavali u svemu nešto što ih je razlikovalo od mnogih svećenika katoličkih koje sam u svom vijeku na različitim mjestima upoznao. Neki osobeni duh provijavao je u našim crkvama i manastirima. Velim manastirima, jer onda i oba naša manastira bijahu naša, dubrovačka. Katolici su bili svi, ali katolik Dubrovčanin stapao je na sasvim svojstven način katoličanstvo sa dubrovčanstvom, sa dubrovačkim Slovinstvom i Jugoslovinstvom. U ponašanju otmena jednostavnost, u ophođenju prirodnost i iskrenost, ono nešto domaće naše. U mentalitetu vjera shvaćena široko bez cijepidlačenja i bolesnih skrupula, a srasla sa životom naroda dubrovačkoga sa jezikom i običajima. Odatle neki osjećaj individualnosti dubrovačke i u crkvi, svakako ostatak vjekovne njene nezavisnosti. Dubrovnik je imao i izvesne svoje crkvene knjige na srpsko–hrvatskom jeziku kao Jevanđelistar itd. Jezik tih knjiga čuvan je surevnjivo, odbijana je svaka novatorija koja bi vređala dubrovačko uho. Danas kad i u naš mirski kler dolaze i strana lica i ideje a manastiri su predani nedubrovčanima, od kojih je daleko skladnost i uglađenost, uvađanje novatorija i nekih groznih prevoda po crkvama smatra se od izvjesnih pridošlica i od dubrovačkih sitnih duša kao nešto finije, modernije, zato što nije dubrovačko! Čak su i litanije upropastili i ono oduvjek naše Gospodine pomiluj, Isukrste pomiluj pretvarali u Gospodine smiluj se, Kriste smiluj se a prvi stih Si quaeris–a viču oni siromasi duhom dubrovačkim: Ak čudesa tražiš, gle! Dosita su ak–ludonje oni koji ovakve prevode primaju i dive im se.

Ne bi ovi odasvud u naš grad nadošavši usudili se raditi što rade i ponašati se kako se ponašaju da su tu oni svećenici Dubrovčani koje sam ja gledao, slušao prvih godina mog školovanja.

Tekst Marka Murata priređen je prema izvornim zapisima.

1

Murat arapski znači nada, živa želja, čežnja.

2

Vjerojatno je greškom upisana 1900., a treba 1800. — prim. prir.

3

Nejasno — prim.prir.

4

Upisati na grčkom alfabetu.

5

Latinski citat Učeni određuju zemlju.

6

Podvučeno dva puta — prim. prir.

7

Misli se na poznatog književnika Iva Vojnovića, Muratovog prijatelja.

8

Austro–ugarski car Franjo Josip (1830.–1916. vladao 1848.–1916.) posjetio je Dubrovnik u travnju 1876. godine.

9

Zabranjeno je govoriti slovinski.

10

Historičar Josip Gelcich (Đelčić) (1849–1925) dubrovački konzervator od 1881. do 1903. godine.

11

Ivan Zaffron (1807–1881) korčulanski arhiprezbiter, nakon tog šibenski, a potom od 1872. do smrti dubrovački biskup.