(O)gledanje mlade hrvatske drame

Ogranak Matice hrvatske Osijek, Osijek, 2006.

Adriana Car Mihec hrvatska je teatrologinja koja potpisuje nemali broj znanstvenih te stručnih studija iz područja teatrologije, teorije i povijesti književnosti. Osobito teatrološki vrijednom valja istaknuti njezinu knjigu Pogled u hrvatsku dramu iz 2001. godine te radove objavljivane u raznim znanstvenim publikacijama od 1996. godine kada je doktorirala s temom Odnos žanra i značenja u dramskim tekstovima Ivana Bakmaza na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: Drama i cyberpunk (Kompjutor Tanje Radović) (2006), Krimi radio drama (2004), Na putu od mlade do nove hrvatske drame ili što je to suvremenost (2004), Pripovijedanje u drami (2003), Epske komunikacijske strukture u drami Lade Kaštelan ’Giga i njezini’ (2002), Hrvatska dramska prikazanja kraja 20. stoljeća (2001), Što je hrvatska postmoderna drama hrvatskoj književnosti? (2000), Mlada hrvatska drama u kontekstu hrvatske književnosti (2000), O nekim problemima srednjovjekovne dramske genološke terminologije (2000), Dramska prikazanja u artističkom okruženju (2000) i Postmoderna drama (terminološki aspekti) (1999). Adriana Car Mihec je izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci, predstojnica katedre za Teoriju književnosti i Stilistiku Odsjeka za kroatistiku od 2006. godine te nositeljica kolegija Književna genologija, Hrvatska književnost za djecu i mladež te Suvremena dramska prikazanja. Pretpostavka je da upravo unutar kolegija Suvremena dramska prikazanja Adriana Car Mihec sažima i usustavljuje sva disperzivna teatrološka promišljanja i stajališta o hrvatskim dramskim tekstovima nastalima u razdoblju od sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do danas, uz iscrpne analize pojedinih dramskih tekstova u funkciji afirmacije ili negacije izrečenih tvrdnji pojedinoga obrazovanog promatrača suvremene hrvatske drame, kojom se počinje minucioznije baviti 1999. godine tekstom Postmoderna drama (terminološki aspekti), objavljenim u časopisu »Fluminensia«, br. 1–2. te tekstom Mlada hrvatska drama u kontekstu hrvatske književnosti, objavljenim u »Dometima« 2000. godine.

Pretpostavku potkrepljuje način na koji Adriana Car Mihec konstruira knjigu Mlada hrvatska drama (Ogledi) objavljenu u biblioteci Neotradicija Ogranka Matice hrvatske Osijek 2006. godine. U knjizi je sakupljeno deset ogleda objavljenih u posljednjih osam godina u znanstvenim publikacijama od »Dometa«, »Fluminensie«, »Kazališta« pa sve do »Zbornika Krležinih dana u Osijeku«, koje su temeljito nadopunjene i bibliografski usklađene s najnovijom literaturom uz tekst Razaranje melodrame (Lov na medvjeda Tepišara Milice Lukšić i Smrt Ligeje Mislava Brumeca) koji je nadopisan isključivo za knjigu. Knjigu otvara tekst naslovljen Uvod u mladu hrvatsku dramu ili što je to postmoderna drama, izmijenjeni te bibliografsko nadopunjeni tekst Postmoderna drama iz 1999. godine, dakle iz vremena autoričinih začetaka bavljenja recentnijim dramskim pismom. Autorica je svjesna činjenice da se mlada hrvatska drama (pojašnjava uporabu sintagme u drugom tekstu u knjizi naslovljenom Mlada hrvatska drama (periodizacijske teme i dileme)) često veže uz pojam postmoderne drame pa upozorava na mnogobrojne nesporazume pri uporabi termina postmodernizam — postmoderna, koje, po njezinu mišljenju, proizlaze iz nedosljednoga i nonšalantnoga korištenja temeljne periodizacijske, tipologizacijske i kulturnopovijesne pojmovne aparature u dramskoj književnosti posvećenim književnopovijesnim, teorijskim, književnokritičkim i teatrološkim tekstovima objavljivanima u razdoblju od početka osamdesetih pa sve do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. U istom tekstu autorica iznalazi i nedoumice koje nameće književna i kazališna praksa naše današnjice te otvara pitanja o kojima periodizacija svakako mora voditi računa neovisno o polimorfnosti procesa unutar naše dramske književnosti s kraja dvadesetog stoljeća. Vrijednost teksta je njegova znanstvena utemeljenost preko sinteza cjelokupnog promišljanja hrvatske književne i kazališne povijesti i teorije o posmodernoj/novoj drami u obliku popisane bibliografije o temi te dijelovima tekstova koji su u krajnju ruku preuranjeni, ili pak, proizašli iz nedosljednog ponašanja pojmovne aparature. Autorica domišljato zaključuje da je nužno definirati jasnija klasifikatorska načela pomoću kojih bismo konačno razjasnili ono prethodno — moderno — za koje svi već uvelike tvrde da je minulo, a tek onda pristupiti — post pitanjima.

Naslovni, temeljni tekst knjige, Mlada hrvatska drama (periodizacijske teme i dileme) promatra književnopovijesno značenje mlade hrvatske drame u sveukupnosti hrvatske književnosti preko književnopovijesnih, književnoteorijskih i teatroloških studija koje se dotiču teme, potom preko djela koja obuhvaćaju preglede hrvatske književnosti u drugoj polovici 20. stoljeća. Problem koji autorica pokušava riješiti je vezan ne toliko uz definiranje samog termina mlada hrvatska drama, koliko uz kontradiktornost značenja koji taj termin dobiva u sprezi s pojmovima hrvatska suvremena književnost, nova hrvatska drama, odnosno postmoderna drama. Adriana Car Mihec i ovaj put obuhvaća najrelevantnije studije posvećene problemu hrvatske dramske književnosti unatrag posljednjih petnaestak godina ne želeći, uslijed prekratkoga vremenskog odmaka, odgovoriti na pitanje hoće li zajedništvo u budućnosti mlade hrvatske drame biti prepoznato u kontekstu »bivšeg« ili novog pojma suvremenosti kojem se kao najneutralnijem terminu kritičari sve više vraćaju ili će, čini se ipak, biti prekriveno postmodernističkim velom, hoćemo li govoriti o mladoj hrvatskoj drami kao o osobitoj stilskoj grupaciji, određenom podsustavu, pojedinačnoj paradigmi unutar nekog književnog perioda ili u kontekstu neke nove, još neimenovane stilske formacije, makro ili mikrosustava. Autorica zaključuje kako će nas nedoumice, a ponajviše generacijske nedorečenosti i(li) nelogičnosti još dugo pratiti kao posljedica uključenosti u još uvijek živi književno–kazališni tijek današnjice. Periodizacijska i terminološka uporišta koja autorica potiho naznačuje i predlaže u radu vezane su uz tekstove unutar knjige Ane Lederer Vrijeme osobne povijesti te studiju Dubravke Oraić Tolić Paradigme 20. stoljeća: avangarda i postmoderna objavljena u izdanju Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1997. godine koja se ne dotiče dramskih i kazališnih fenomena, ali svojim promišljanjem o dvama najvažnijim paradigmama 20. stoljeća u mnogom s njima korespondira te, u teorijskom smislu, nudi za sada najdosljednija periodizacijska rješenja.

Adriana Car Mihec je svjesna činjenice da predradnja svakom obliku sistematizacije, modeliranja raznorodne građe, a upravo je takva naša dramska književnost 20. stoljeća, mora biti mukotrpan pokušaj sređivanja heterogene mnogostrukosti istovremenih djela, odnosno potrebno je obaviti niz »predradnji« — od onih pozitivističko–bibliografskih, preko interpretacija pojedinačnih književnih djela, kritičkih obrada časopisnih i inih grupnih portreta pa sve do poetičkih deskripcija pojedinih autorskih opusa. U tom smjeru ide i nastavak njezine knjige Mlada hrvatska drama (Ogledi). Svoj stručni obol daljnjim sistematizacijama polimorfne strukture hrvatske dramske književnosti s kraja 20. stoljeća daje interpretacijama pojedinačnih dramskih tekstova ili specifičnih opusa, svjesna da upravo takvih priloga u našoj književnoj znanosti uvelike nedostaje. Prva je vezana uz komediju Mire Gavrana Traži se novi suprug, našega u inozemstvu najigranijega dramskog pisca koji 1990. godine u zagrebačkom Teatru ITD započinje kratkovječnu (ali s dalekosežnim posljedicama) projekt–pozornicu Suvremena hrvatska drama, zatim inicira Radionicu kreativnoga pisanja — smjer drama te Dramsku biblioteku Teatra ITD, potom slijedi izdavanje dvaju zbornika Mlada hrvatska drama, časopisa Plima, te je na taj način postao glavnim pokretačem mladoga/suvremenoga hrvatskoga dramskog pisma. Dvije su verzije Gavranove komedije. Prva je napisana 1989. godine, prvi put objavljena 1996. u zbirci drama Šaljivi komadi. Druga je verzija nastala nakon dvadesetak dana pokusa u Epilog Teatru pa zato i izvođenija. Prvi put je objavljena u Početnici za kazališne amatere i zborniku igrokaza u Zagrebu 2000. godine. Adriana Car Mihec u iscrpnoj analizi pronalazi razloge zbog kojih se protagonisti komedije, uronjeni u niz komičnih situacija, preobražavaju u otjelovljenje određenih sila koje će na osobit i bitno različit način u svakoj od njezinih inačica određivati njihov smisao i konačnu sudbinu. Autorica pri analizi Gavranove komedije ujednačeno uporabljuje teorijski aparat Manfreda Pfistera, funkcionalan pri promatranju suvremenih dramskih tekstova, te se oslanja na teorijska načela Étiennea Sauriaua koji u svojoj knjizi Dvije stotine tisuća dramskih situacija izdvajanjem pojma dramske situacije i interpretacijom njegove strukture i funkcije postavlja osnove gramatike drame. Teorijsku naobraženost Adriana Car Mihec podastire i u interpretaciji drame Lade Kaštelan Giga i njezini. Radu koji je usko vezan i potvrđuje pojedine postavke u studiji Mlada hrvatska drama u kontekstu hrvatske književnosti, a koji se odnose na srodna razmišljanja u književnoteorijskim tekstovima posvećenim hrvatskoj dramskoj književnosti u posljednjem desetljeću, a očituje se u sklonosti intertekstualnom relacioniranju vlastitoga dramskog diskursa, ali i čestom korištenju predložaka iz književne tradicije, reinterpretacije tradicijskih dramskih tema, likova, aktancijalnih relacija i iskaza. Sužava autorica predmet izučavanja postavljajući hipotezu radi li se o slučaju intertekstualnog naslanjanja o dramatizaciji pojedinoga klasičnog proznog predloška. U tom kontekstu često je ime Lade Kaštelan, poglavito njezinih drama Pred vratima Hada, Posljednje karike te Gige i njezinih. Autorica fokusira potonju dramu i promatra njezinu ovisnost o romanu Giga Barićeva Milana Begovića. Nakon sveobuhvatne komparativne usporedbe zaključuje da, iako Lada Kaštelan zadržava osnovni raspored likova u strogo omeđenim prostornim i vremenskim okvirima narativnog predloška, ona ipak gradi osebujan i samosvojan dramski svijet koji umnogome nije analogan cjelokupnosti svijeta romana iz kojeg izvire, pa ga stoga i ne možemo atribuirati kao klasičnu dramatizaciju. U tekstu Čudo Ozane Kotorske Darka Lukića Adriana Car Mihec bavi se fenomenom povijesne drame, odnosno tragedije unutar suvremenoga dramskog pisma. Lukićevo Čudo Ozane Kotorske je do danas neobjavljeno, a nosi dvije žanrovske oznake: dramsko sjećanje i miraculum. Tijekom analize autorica otkriva i potkrepljuje pojedinim scenama i teorijskim implikacijama umreženost povijesne drame i melodrame u Lukićev dramski tekst, pri čemu joj ponajviše pomažu teoretičari Sergej Baluhati i njegova studija Prema poetici melodrame (Beograd; 1981) te Pavličićeva studija Povijesna drama i periodizacija hrvatske književnosti (Osijek/Zagreb; 1993).

Sljedeći je njezin tekst rezerviran za dramski rad Ivana Vidića, najplodnijega i najizvođenijega hrvatskoga dramatičara na našim pozornicama unatrag petnaestak godina. U fokusu je Vidićeva drama Netko drugi. Tijekom istraživanja drame kritički se propituju, razjašnjavaju i potkrepljuju općeniti sudovi prema kojima Vidić nudi svakako najreprezentativniji primjer modernoga dramskoga pisma u kojem se ogleda estetika odsutnosti, nesigurni subjekt, postmodernistička paradigma, napuštanje klasične koncepcije dramskoga lika i prostorno–vremenskih odnosa. Sve ono što mlada/suvremena drama u većini podrazumijeva.

U sljedećem tekstu autorica progovara o radiodramskom opusu Asje Srnec Todorović, usko vezanom uz kriminalistički žanr u njezinu dramskom pismu i uočavanju njegovih kompozicijskih shema. Adriana Car Mihec drži da Srnec Todorović stvara svježa, slušateljima izazovna, napeta i poticajna radiodramska ostvarenja, poštujući čvrsto ustanovljene konvencije i stroga žanrovska pravila. Uvriježene postupke osvježava motivacijom, postavkom protagonista, vještim dočaravanjem atmosfere i kompozicijskim odnosima. Problematičnost transpozicije antičkih tema u suvremenoj hrvatskoj drami Adriana Car Mihec promatra na primjeru »povijesne drame u više slika« Filip Oktet i čarobna truba Pave Marinkovića iz 1990. godine i iskorištenoga mita o Filoktetu iz istoimene Sofoklove tragedije, čime autorica ponovno potkrepljuje u prva dva knjižna rada izrečene tvrdnje o sklonosti suvremenoga dramskoga pisma čestim korištenjima predloška iz književne tradicije, parodiranju, farsi, travestiji i groteski, miješanju disparatnih stilova, socijalnom eskapizmu... U radu Razaranje melodrame (Lov na medvjeda Tepišara Milice Lukšić i Smrt Ligeje Mislava Brumeca) autorica istražuje na koji se način Mislav Brumec i Milica Lukšić laćaju likova i tema gotovo zaboravljenoga dramskog žanra melodrame (svoj puni procvat doživljava u devetnaestom stoljeću) i što, pak, melodrama predstavlja mladim hrvatskim dramatičarima. Knjigu zaključuje rad Struktura prostora u ranim dramama Tanje Radović u kojem autorica promatra put od sadržajno i opsežno prividnih, neprestano pomaknutih, odmaknutih, željenih prostora prvih drama Tanje Radović (Centar za spavanje, Mačja glava, Iznajmljivanje vremena), usko sljubljenih uz miteme urbane, visokotehnološki razvijene stvarnosti koji će skrenuti u njezinim narednim dramskim tekstovima (Kompjuter, Mreža) u pravu fascinaciju umjetnim svjetovima kompjutorske tehnologije, osobit oblik dramskoga cyberpunka čiji je scenski prostor virtualna iluzija stvorena od riječi i digitalne svjetlosti.

Adriana Car Mihec je promišljeno i inteligentno sazdala knjigu Mlada hrvatska drama (Ogledi) ne želeći se prikloniti ni jednom isključivijem periodizacijskom uvjeravanju, već je, kao vrsna poznavateljica teorije književnosti i suvremenoga hrvatskog dramskog pisma, preko popisivanja (dramskih) teoretičara, njihovih tumačenja, književnopovijesnih i teorijskih problema koji su im se nametali pri izučavanju recentne hrvatske dramske i kazališne produkcije, istraživanja zamki i nedoumica koje nameće književna i teatarska praksa naše današnjice, upozorila na mnogobrojne fundamentalne pogreške koje proizlaze iz neozbiljnoga korištenja temeljne periodizacijske, tipologizacijske i kulturnopovijesne pojmovne aparature u dramskoj književnosti posvećenim književnopovijesnim, teorijski, književnokritičkim i teatrološkim tekstovima objavljivanima u rasponu od početka osamdesetih pa sve do danas. Dok u drugom dijelu knjige, koji obuhvaća oglede pojedinačnih dramskih tekstova ili opusa pojedinoga mladog hrvatskog dramskog pisca, pridonosi na najbolji mogući način modeliranju stilskih grupacija koje će biti moguće tek kad hrvatska teatrologija obavi dosadne predradnje koje uključuju, baš na način kako to čini Adriana Car Mihec, interpretaciju pojedinih književnih djela i poetičkih deskripcija pojedinih autorskih opusa. Dakle, priča oko nove/suvremene/postmoderne/mlade/ hrvatske drame još uvijek pulsira. Poslušajmo je isprva, prepričavajmo njezine dionice, a tek kada završi, naglašavajmo najbolje dijelove i usustavljujmo. A Adriana Car Mihec traži od nas ovom knjigom da to činimo književnoj znanosti prihvatljivo. Uz knjigu Ane Lederer Vrijeme osobne povijesti (Zagreb; 1994), Mlada hrvatska drama (Ogledi) Adriane Car Mihec je istinski primjer da je to ipak moguće.

Ivan Trojan