O medijskome izražavanju

Sveučilišni predavač, znanstveni suradnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i publicist Srećko Lipovčan proučavao je književnu, kulturnu i povijesnu problematiku 19. i 20. stoljeća, povijest medija, hrvatskoga novinarstva i publicistike. Svoje je radove iz tih područja objedinio u knjizi Mediji — druga zbilja? Ta se knjiga sastoji od teorijskoga i praktičnoga dijela. U prvome se uspostavlja metodološki okvir i pristup publicistici te odnosu medija i kulture, definiraju se takozvani literarni uporabni oblici medijskoga izražavanja te se govori o hrvatskoj publicistici. Autor je završio tu cjelinu vlastitim izborom i prikazom petnaest najboljih hrvatskih publicističkih djela i autora. U drugome dijelu svoje knjige pristupa praktičkim aspektima predstavljajući modele interpretacije publicističkih tekstova Tina Ujevića, Ljudevita Farkaša Vukotinovića i Antuna Gustava Matoša, zatim zanimljivim tekstovima o Hrvatskome novinarskome društvu i prijelomnim povijesnim događajima u njemu, kao i o povijesnoj ulozi časopisa »Zora dalmatinska«. Drugi dio knjige završava prikazima najnovije relevantne literature o hrvatskome novinarstvu i publicistici, o njihovoj povijesti i teoriji. Poglavlja završavaju popisom izvora i literature, što je vrlo korisno za orijentaciju svakomu tko se želi dodatno obavijestiti i proširiti svoja znanja o ovome području.

Raspravu o medijima započinje objašnjenjem samoga pojma medij koji dolazi od latinske riječi medium i znači sredinu ili polovicu. Iz tih se značenja izvode značenja posrednik i objava. Iznosi poznatu i standardnu podjelu medija na tiskane, elektronske i nove. U tiskane se ubraja dnevna, tjedna, dvotjedna i mjesečna periodika, elektronski mediji obuhvaćaju radio i televiziju, a novi je medij internet (uz napomenu da se novi i noviji mediji svakodnevno stvaraju). Jezik, odnosno riječi organizirane u tekst smatra zajedničkim izražajnim sredstvima (gotovo) svih medija. Jezik u novinarstvu treba proučavati kroz tekstovne vrste, žanrove i oblike. Uspoređujući status riječi u kulturi i status riječi u medijima zaključuje da je upravo riječ ono što je jednome i drugome zajedničko, no u kulturi i medijima riječ nema isti status. To proizlazi iz različite biti, odnosno ontološkoga statusa riječi u kulturi, odnosno u medijima. Odnos medija i kulture prožet je napetostima i dihotomijama koje su zapravo njegove dinamičke sastavnice. Osvrćući se na hrvatski jezik i kulturu kao njezinu specifičnost ističe tronarječnost i višejezičnost njezinih komunikacijskih struktura.

Pišući o novinarskim tekstovima tvrdi da je tipologija tekstova ključ koji otvara uvid u njihov karakter i funkcionalnost. Osnovna razdioba tekstova koju iznosi poznata je razdioba na književne (fikcijske) i znanstvene te druge neknjiževne (fakcijske) tekstove. Srećko Lipovčan uvodi i treću skupinu: takozvane literarne tekstove koji nisu ni književni, ni znanstveni, premda su pomalo i jedno i drugo. Svjestan da riječ literaran u svakodnevnoj uporabi znači isto što i književan, ipak se odlučuje za nju kao za svoj termin. Drži da ta treća skupina obuhvaća oblike koji se ne mogu ubrojiti ni u lirsko, ni u dramsko, ni u epsko pjesništvo, a primjeri za to su kritike, polemike i eseji. Poziva se na teoretičara H. Belkea koji te tipove teksta naziva literarnim uporabnim oblicima (shodnim oblicima ili svrhovitim oblicima) definirajući ih kao one kojima je primarna odrednica neka pragmatična svrha izvan njih samih. Njegova je teza na tragu teorije Jana Mukaűovskoga koji govori o četiri funkcije jezičnoga znaka, od kojih su tri (prikazbena, ekspresivna i apelativna) praktične te imaju neku izvanjezičnu svrhu, a četvrta je estetička. Estetička se funkcija po svrsi razlikuje od prvih triju po tome što se usmjerava na kompoziciju jezičnoga znaka. Prve tri funkcije uglavnom osiguravaju praktično djelovanje jezika, međutim ni u umjetničkom se iskazu nikad potpuno ne gubi praktična svrha jer je svako književno djelo istodobno i prikaz, i izraz, i poziv. Isto tako ni jedna praktična djelatnost nije u potpunosti lišena svake estetičke funkcije jer ta funkcija potencijalno sudjeluje u svakoj ljudskoj djelatnosti. Prema dominantnim praktičnim funkcijama razlikuje tekstove u kojima dominantna funkcija može biti informiranje, vrednovanje ili apelacija.

Postoje, dakle, bitne poveznice između metodologije znanosti o književnosti i metodologije znanosti o novinarstvu, poglavito kad je riječ o oblicima novinarskoga izražavanja, odnosno tipovima teksta koji se rabe u medijima (što je tako jer su novine nastale kao sinteza literarno–znanstvenoga diskursa). Osnovni je novinarski oblik vijest, a iz vijesti su se razvili ostali novinarski oblici (izvještaj, osvrt, komentar, kritika, članak, feljton i esej). Svaki novinarski tekst (i svaki tekst uopće) sadrži nekoliko funkcija od kojih je jedna dominantna (a tek pomna analiza pojedinoga teksta može odgovoriti koja je funkcija dominantna te o kojem se obliku radi). U novinarskim je oblicima dominantna informativna funkcija jer je medijima osnovni cilj ažurno, objektivno i kompetentno informirati javnost o relevantnim događajima, vrijednim djelima i raznovrsnim problemima. Druga je funkcija vrednovanje. Objava određene vijesti već je sama po sebi i vrednovanje zato što je upravo ta određena vijest izdvojena iz mnoštva drugih kao zanimljiva i relevantna te je time dobila na ozbiljnosti i vrijednosti. Treća je po zastupljenosti i važnosti apelativna uloga novinarskih oblika.

Autor donosi dvije podjele novinarskih oblika. Prva je podjela u tri skupine s obzirom na njihovo podrijetlo, nastanak i uloge. Prvu skupinu čine oblici koji su izvorni medijski proizvod (osvrt, komentirani izvještaj, komentar i uvodnik), u drugu skupinu spadaju oblici koji su s vremenom stekli medijski status, ali su izvorno bili literarni oblici (recenzija, kritika, ogled i podlistak), a u trećoj su skupini oblici koji imaju naglašenu apelativnu ulogu (polemika). Druga je podjela uporabnih oblika (koja se djelomično poklapa i preklapa s prvom) s obzirom na funkciju. Prema tome kriteriju autor ih dijeli u dvije skupine. Prvoj skupini pripadaju uporabni oblici s dominantnom funkcijom informiranja (izvještaj, prikaz, rasprava, traktat, znanstveno–popularno djelo, dijalog, intervju, razgovor, reportaža i vijest), a drugoj oni s dominantnom funkcijom vrednovanja (osvrt, komentirani izvještaj, komentar, uvodnik, ogled, podlistak i polemika). Uza svaki od oblika u drugoj podjeli donosi i definiciju s pojašnjenjima. Novinarske uporabne oblike međusobno uspoređuje, a to pridonosi razlučivanju i točnome definiranju što je i kakav je pojedini uporabni oblik, što je vrlo važno zbog sličnosti pojedinih oblika i laičkih tumačenja koja pojedine među njima ne razlikuju ili miješaju. Definirajući pojedine oblike govori i o njihovu jeziku (ponajviše utvrđujući stupanj literariziranosti, odnosno količinu literarnih elemenata u njemu).

Utvrdivši da publicistika u Hrvatskoj još nažalost nema pravu znanstvenu i stručnu refleksiju (čak ni čvrsto definiran predmet, kao ni metodologiju proučavanja), autor je pokušao definirati i precizirati sam pojam publicistika, odnosno njezin sadržaj. O publicističkim se tekstovima, naravno, i prije pisalo i razmišljalo, ali samo u kontekstu drugih znanosti. Govorilo se, na primjer, o književnome eseju ili književnoj polemici. No, nikad u prvom planu nije bio publicistički oblik kao samostalan uradak i kao tekst sui generis, nego uvijek samo neka njegova razina. To je bilo nedovoljno za uočavanje vlastite unutarnje logike cijele skupine publicističkih tekstova kao i recepcije tih tekstova u hrvatskoj javnosti. U definiranju pojma kreće od značenja same riječi te glagola publicirati. Publicistika, međutim, nije svako pisanje radi objavljivanja. Postoje, dakle, objavljeni tekstovi koji nisu ni književni (fikcijski) ni znanstveni. To su, na primjer, eseji, kritike, rasprave, polemike, govori i životopisi, pa onda vijesti, izvještaji, reportaže i intervjui. Svim tim tekstovnim oblicima zajedničko je to što su ubrojeni među publicističke, odnosno žurnalističke ili novinarske. Novinarski priručnici često izjednačavaju publicistiku sa žurnalistikom, no prema Lipovčanu treba razlikovati publicističke i novinarske tekstove. Novinarstvo u svojoj temeljnoj odrednici ima posredovanje onoga što je novo, a oblikuje se u tipovima tekstova (u vijestima i izvješćima) koji su danas u osnovi isti kakvi su bili u prvim novinama. Publicistički su tekstovi naglašeno autorski i imaju složeniju unutarnju strukturu te su zahtjevniji. Oni tematiziraju i raspravljaju pitanja važna za cijelo društvo na način i u formi koja zadovoljava potrebe javnosti. Novinarski tekstovi izvješćuju o novim događajima, a publicistički tekstovi tematiziraju određeni problem (a događaj je samo povod). Publicistički se od novinarskih tekstova, dakle, razlikuju i po kompetenciji i po funkcionalnosti. Izbor problema o kojima pišu publicisti neograničen je ukoliko odgovara zahtjevu aktualnosti i relevantnosti te ako autor u njemu prepoznaje potrebe i interese javnosti za koju piše. Na planu izraza publicistika je bliska književnosti. Dobar publicist posvećuje veliku pozornost književno–stilskim postupcima, odnosno izboru adekvatnih stilskih mikrostruktura. Zbog toga najbolji publicistički tekstovi imaju i književnu vrijednost. S druge strane, neki su publicistički oblici (rasprava, na primjer) bliži znanstvenome diskursu.

Svaki čitatelj koji se želio informirati o novinarstvu i publicistici susreo se s neugodnom spoznajom kako je literatura iz toga područja oskudna i koliko je pitanja na koja ne daje odgovore. Zbog toga pozdravljamo ovu vrijednu knjigu koja predstavlja znatan korak prema stručnome i znanstvenome bavljenju publicistikom.

Sanda Lucija Udier