Muratova (auto)biografska uzgrednica

Tko je bio Marko Murat? Najjednostavnije rečeno, Marko Murat bio je akademski slikar podrijetlom iz dubrovačkoga kraja koji je nakon završene likovne akademije u Münchenu živio u Beogradu, a potom se vratio u Dubrovnik i ondje trinaest godina skrbio o dubrovačkim kulturnim spomenicima.

Razloga zbog kojih je Marko Murat pao u zaborav svakako ima više: u trenutku njegove smrti (1944.) umjetnost mu je već bila smatrana »zastarjelom«, zatim njegova politička uvjerenja (monarhizam, jugoslavenstvo) svakako nisu pridonijela popularnosti proučavanja njegovoga lika i djela, a naposlijetku i nedostatak bogatog osobnog arhiva koji je nestao u vrtlogu Drugoga svjetskog rata svakako je najveća poteškoća s kojom se morao susresti svatko tko je želio proučavati njegovu biografiju.

Ako je vjerovati Plinijevoj izreci po kojoj će uspomena na čovjeka trajati samo ukoliko je on to životom zaslužio (Plin. Epist. IX 19), o Marku Muratu ne bismo mogli reći mnogo. Nema ga u Enciklopediji hrvatske umjetnosti, nijedna ulica nije imenovana njegovim imenom, njegova rukopisna ostavština je nestala, njegove slikarske radove posjeduje rijetko koja umjetnička institucija u Hrvatskoj, na kući u kojoj je živio nema spomen–ploče, kao niti na njegovom grobu. Međutim, čini mi se da se Plinije prevario: Murat je za života ipak zaslužio da ga se Dubrovčani sjete, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog činjenice da broj posjetitelja koji godišnje posjeti Dubrovački muzej u Kneževom dvoru iznosi gotovo polovicu broja posjetitelja svih hrvatskih muzeja. A upravo je Marko Murat jedan od najzaslužnijih što je Knežev dvor uopće proglašen spomenikom kulture (1919. godine). On je, uz neupitni primat povjesničara i konzervatora Lukše Beritića, zaslužan što su nadaleko poznate dubrovačke zidine također proglašene spomenikom kulture (1921. godine). Čovjek koji je punih trinaest godina (1919.–1932.) u svojstvu konzervatora starina i upravnika institucije koja se tada zvala Nadleštvo za umjetnost i spomenike marljivo i beskompromisno brinuo o zaštiti graditeljskog naslijeđa grada koji je 1979. godine odlukom UNESCO–a proglašen baštinom čitavog čovječanstva, svakako nije zaslužio da ga prekrije zaborav.

Marko Murat rođen je 30. prosinca 1864. godine u obitelji sitnih posjednika u Luci Šipanskoj na najvećem elafitskom otoku Šipanu. Po završetku nižeg školovanja u rodnome mjestu, gdje mu je učiteljem bio poznati dubrovački književnik XIX. stoljeća i jedan od prvih prevoditelja Shakespearea i Byrona na hrvatski, dum Antun Pasko Kazali (1815–1894), odlazi u dubrovačko biskupsko sjemenište koje su tada vodili isusovci. Izbor nimalo čudan za znatiželjnoga i veseloga dječaka iz dubrovačke okolice, jer ne samo da mu je time bila osigurana materijalna podrška, već je za svoj izbor imao i ozbiljnog uzora: brat njegove majke bio je dum Vice Palunko (1842– 1921), prvo župnik u nekoliko mjesta dubrovačke okolica, a potom pomoćni splitski biskup i naslovni biskup rodopolski. Marljivi sakupljač narodnog pjesničkog blaga od kojega je dio objavila i Matica hrvatska, uz više knjiga teološkog sadržaja, svojedobno je bio poznat i po tome što se početkom XX. stoljeća uključio u svjetsku raspravu o mjestu brodoloma sv. apostola Pavla, napisavši o tome i jednu poveću knjigu 1910. godine, tvrdeći naravno da se to zbilo upravo na našem Mljetu. Osim toga, svećenikom je postao i Muratov stariji brat dum Andro Murat (1862–1952), još jedan sakupljač narodnog blaga čiju je opsežnu pjesmaricu Narodne pjesme iz Luke na Šipanu 1996. godine također tiskala Matica hrvatska.

Nakon sjemeništa Marko Murat otišao je na bogosloviju u Zadar, gdje je boravio od 1883. do 1886. godine, a zauzimanjem spomenutog utjecajnog ujaka bilo mu je dopušteno da povremeno odlazi u atelje tada vrlo poznatog slikara — franjevca Josipa Rossija, gdje je naučio osnove slikarske vještine. Preokret u njegovom životu dogodio se, logično, preko jednog crteža: nagovoren od prijatelja iz bogoslovije poslao je u ljeto 1886. godine zagrebačkom »Vijencu« svoj crtež olovkom Sijelo kod Cvijete Zuzorić kojega je primijetio poznati dobrotvor i mecena Lujo barun Vranyczany. Nakon što se raspitao za mladog autora, ponudio mu je stipendiju za školovanje na likovnoj akademiji u Münchenu, što je Murat objeručke prihvatio. Tako je bogosloviju zamijenio akademijom na kojoj je boravio idućih sedam godina (1886–1893), ali je čitavog života ostao duboko religiozan i blizak Katoličkoj crkvi. Zanimljivost je da ga je po isteku financijske potpore baruna Vranyczanyja stipendirao mecena Velimir Teodorović, izvanbračni sin kneza Mihajla Obrenovića i utemeljitelj zaklade »Velimirianum«. U Münchenu je, osim brojnih slikara iz čitave Europe, upoznao i dugogodišnjeg prijatelja, srpskog pravnika i diplomata Milenka Vesnića (1862–1921) te sugrađanina Mata Celestina Medovića (1857–1920) koji se također školovao na minhenskoj likovnoj akademiji.

Nakon diplome vratio se u Dubrovnik s namjerom da se ondje trajno nastani, ali mu je već 1894. stigao poziv iz Beograda, gdje je u međuvremenu njegov prijatelj iz studentskih dana Milenko Vesnić postao ministrom, da onamo dođe živjeti i gdje bi mu bila odobrena stipendija za daljnje usavršavanje u Parizu. Pad tadašnje vlade, dok je Murat putovao prema Beogradu, osujetio je taj plan, ali je došavši u srpsku prijestolnicu odmah dobio atelje i imao odlične uvjete za rad. Nakon 1898. trajno živi u Srbiji gdje se zaposlio kao srednjoškolski nastavnik crtanja, a 1905. godine bio je jedan od utemeljitelja Umjetničko–zanatske škole koja je kasnije prerasla u Likovnu akademiju. Postao je poznat 1900. godine kada je na Svjetskoj izložbi u Parizu izložio svoju monumentalnu povijesnu kompoziciju Dolazak cara Dušana u Dubrovnik za koju mu je francuski predsjednik dodijelio titulu Officier d’ academie. Osim što je aktivno sudjelovao u predratnom životu tadašnjega Beograda i ondje prijateljevao s brojnim intelektualcima (Simo Matavulj, Branislav Nušić, Uroš Predić, Antun Gustav Matoš, Ivan Meštrović, Kosta Strajnić), bio je jedan od osnivača umjetničkog udruženja »Lada« kojemu je navodno smislio i ime, a 1911. godine na Svjetskoj izložbi u Rimu sudjelovao je u poznatoj secesiji hrvatskih umjetnika koji su izlagali u srpskom paviljonu zajedno s Ivanom Meštrovićem. U beogradskim je godinama Murat bio jedan od glavnih pokretača tadašnjega kulturnog života, a odgojio je i brojne naraštaje srpskih umjetnika.

Marko Murat je trajno ostao vezan za rodni kraj i barem je tri mjeseca godišnje (obično od lipnja do rujna) provodio na rodnom Šipanu ili u Dubrovniku gdje se bavio slikanjem i proučavanjem dubrovačke prošlosti i književnosti. Tako ga je i izbijanje Prvog svjetskog rata u srpnju 1914. godine zateklo na Šipanu, odakle je interniran u Mađarsku. Bila je to sudbina brojnih intelektualaca antiaustrijske i/ili jugoslavenske orijentacije, a Muratu svakako nije pomogla činjenica da je naslikao spomenutu povijesnu kompoziciju, kao ni to da je od 1904. do 1906. godine zahvaljujući prijatelju Luju Vojnoviću (1864–1951) bio nastavnik crtanja princu Aleksandru Karađorđeviću. Nakon što se iz internacije vratio potkraj svibnja 1916. godine trajno se nastanio u Dubrovniku. Čekala ga je velika zadaća.

Naime, od početaka ustroja konzervatorske službe u Austro– Ugarskoj Monarhiji u vidu Središnjeg povjerenstva za istraživanje i očuvanje povijesnih i umjetničkih spomenika (tzv. Centralna komisija) Dubrovnik je imao svoga konzervatora koji se brinuo o kulturno–povijesnim spomenicima. Nakon liječnika Ivana Augusta Kaznačića (1817–1883), konzervatorom je postao povjesničar Josip Gelcich (1849–1925) koji je uz svoje brojne dužnosti napisao i jedanaest monografija o prošlosti Dubrovnika i Boke, a inventar dubrovačkog arhiva koji je sastavio i danas je u upotrebi. Njega je naslijedio gimnazijski ravnatelj Josip Posedel (1858–1938) koji je bio konzervator starina do Prvog svjetskog rata. Svaki konzervator bio je podređen bečkoj Centralnoj komisiji i radio je na terenu uz neki svoj drugi posao. Većina je građana Dubrovnika, poticana od neformalne skupine dubrovačkih intelektualaca među kojima su, uz Murata, bili i braća Vojnovići, vlastelini Vito Bassegli Gozze i Ivo Saracca, književnik i arheolog Vid Vuletić — Vukasović, jezikoslovac Milan Rešetar, povjesničar književnosti i estetičar Albert Haller i drugi, s pravom smatrala da je nepravedno da brojne zgrade od kulturno–povijesnog značaja ne pripadaju gradu već državi, točnije vojsci (zidine, palača Sponza, fontane, neke crkve, zgrada Collegium Ragusinuma). Bila je to situacija kakva je zatečena još od austrijske okupacije Dubrovnika 1815. godine. Stoga je zalaganjem Marka Murata, koji je vješto iskoristio svoje kontakte stečene za vrijeme ranijega života u Beogradu, na proljeće 1919. u Dubrovniku osnovana posebna institucija pod nazivom Nadleštvo za umjetnost i spomenike. Dana 1. lipnja 1919. tadašnji je ministar prosvjete odobrio Pravilnik Nadleštva kojim je praktički konzervatoru na dubrovačkom području ostavljena neograničena sloboda djelovanja. Time su dubrovački spomenici po prvi put izdvojeni iz općeg režima zaštite spomenika u državi, što se nije dogodilo nikad prije niti poslije. Dubrovački konzervator bio je odgovoran jedino Ministarstvu prosvjete i nikome drugome sukladno članku 3. spomenutog Pravilnika. Zato su odmah postignuti i pozitivni pomaci u gospodarenju starinama: već krajem iste godine Knežev dvor je proglašen spomenikom kulture (danas nam je nepojmljivo da se on još početkom XX. stoljeća koristio u administrativne svrhe), a 1921. potpisan je ugovor između Ministarstva vojske i dubrovačke općine o izmjeni zgrada, pa su tako nakon punih stotinu godina u ruke lokalne zajednice vraćene gradske zidine, palača Sponza, tvrđava Lovrjenac, Posat (gradski jarak), Lazareti na Pločama (karantena), šetalište Brsalje na Pilama i druge nekretnine. Tek iz današnje perspektive možemo sagledati sve dalekosežne posljedice ove promišljene odluke.

Marko Murat se u svom konzervatorskom djelovanju vodio velikim poštovanjem za izvornu dubrovačku baštinu i estetskim kriterijem svoga doba. Načela koja su ga vodila u radu odlično je objasnio u jednom konceptu dopisa u vezi očuvanja tradicionalnih vrata »na koljeno« na Stradunu, sredinom dvadesetih godina: Pravilno shvaćen građevni razvitak Dubrovnika ima se sastojati u sljedećem: sačuvati karakter, originalnost, fizionimiju grada podignutog vjekovima kulture, a u zgradama izvan bedema razborito i darovito spojiti savremene estetske poglede i ekonomske potrebe u najširoj umjetničkoj individualnosti sa zahtjevima kraja i sa duhom velike tradicije.

Kada više nije mogao izdržati narasli obujam posla, zamolio je svog prijatelja Ivana Meštrovića da mu pomogne odabirom nekog mlađeg stručnjaka koji bi mu pomogao u radu. Tako je na nagovor Ivana Meštrovića krajem 1928. godine u Dubrovnik doselio tada već poznati mladi povjesničar umjetnosti Kosta Strajnić (1887– 1977) koji je Marka Murata poznavao još iz beogradskih godina. Nakon Muratovog umirovljenja 1932. godine Kosta Strajnić je postao glavnim konzervatorom, što će ostati sve do 1941. godine. Po svojim dugoročnim posljedicama za dubrovačke spomenike i likovnu scenu (stvaranje dubrovačke kolorističke slikarske škole) doseljenje Koste Strajnića u Dubrovnik događaj je nakon kojega više ništa nije bilo kao prije. Kada je otišao u mirovinu, Murat je više vremena provodio na rodnom Šipanu, a počeo je i intezivnije slikati. Međutim, nije se povukao iz javnog života jer je i dalje često zajednički istupao sa Strajnićem oko zaštite kulturne baštine. Umro je 14. listopada 1944. godine u Dubrovniku.

Tekst svoje autobiografije, čiji se dio ovdje objelodanjuje po prvi put, počeo je pisati »uoči Velike Gospe 1933. godine«, ali ga, očito preambiciozno zamišljen, nije nikada dovršio. Nažalost, rukopis obuhvaća Muratov život samo do odlaska na školovanje u München, ali zato pruža obilje podataka o dubrovačkoj svakodnevici šezdesetih i sedamdesetih godina XIX. stoljeća, upravo iz razdoblja u kojem najviše i oskudijevamo takvim podacima.

Pretpostavljeni put rukopisa s Muratovog pisaćeg stola nakon njegove smrti (1944) vodi preko Koste Strajnića, a nakon pak njegove smrti (1977) vodi do njegovih nasljednika u Vojvodini i, naposlijetku, u Beograd gdje je rukopis nedavno sasvim slučajno pronađen.