Korčulanin Vinko Paletin, Konšćakov meksički prethodnik

Osvajanjem Granade (1492), pobjedama nad Maurima u sjevernoj Africi (1509, 1535), sudjelovanjem u obrani Beča (1532) i otkrićem Novog svijeta Španjolci se smatraju od Providnosti izabranim narodom koji će uspostaviti univerzalno Kristovo Kraljevstvo. Ideja je vrlo bliska Vinku Paletinu, izdanku hrvatskog naroda, koji na istočnim granicama nepokorene Europe predstavlja istinski antemurale christianitatis, kao što je to 1523. istaknuo hrvatski ban i vojskovođa Fran Krsto Frankapan u pismu papi Hadrijanu VI.

Život, znanstveni rad i idejna opredjeljenja

Vinko Paletin, hrvatski dominikanac iz Korčule, svojim se radovima predstavlja kao kartograf, teoretičar pomorstva, vjerodostojan izvjestitelj o velikim zemljopisnim otkrićima i povjesničar Zapadnih Indija, proučavatelj pretkolumbovskih spomenika na tlu današnje Srednje Amerike i pronicljivi analitičar društvenih i političkih zbivanja.

U uzbudljivim raspravama o pravu ili zabrani upotrebe sile, koja će bijele europske doseljenike na američkom tlu pretvoriti u okrutne konkvistadore, Paletin zastupa srednji put, iako će njegova rasprava De iure belli imati znatno više uspjeha u taboru konkvistadora nego među braniteljima indijanskih prava na osobnu slobodu i društveno–politički kontinuitet njihovih autoritarnih teokratskih republika. Uz danas izgubljenu raspravu De la institucion del buen govierno,o društveno–gospodarskom sustavu ’encomiende’, pripisuje mu se i autorstvo anonimnog spisa Relatione d’alcune cose della Nuova Spagna et della gran cittŕ di Temestistan (Tenochtitlan) Messico.1

Rasprava De iure et iustitia belli contra infideles Indiae occidentalis ad Philippum II. Hispaniae regem2 priredit će piscu velikih neugodnosti unutar njegova Reda, ali i otvorene simpatije pobornika konkviste. Unatoč mnogim intervencijama, osobnom apelu upućenom kralju Filipu II. i tajniku Vijeća za Indije3 Franciscu de Erasou, neovisno o povoljnom sudu Padovanskog sveučilišta4 i odobrenju mletačkih vlasti5 da se spomenuto djelo tiska u latinskom izvorniku i kastiljanskom prijevodu, čini se da tiskanje nije nikada dovršeno, a postoji i formalna zabrana o njegovu raspačavanju u Novoj Granadi (Kolumbiji)6 i na cijelom hispanoameričkom prostoru.

Rođen 1508. u Korčuli, Vinko Paletin se zarana otisnuo na more te kao vješt pomorac 1529. ili 1530. stiže u Španjolsku, zemlju u kojoj »sunce nikad ne zalazi«.7 U predgovoru talijanskom izdanju L’arte del navegar (Mleci 1554) Pedra de Medina izjavljuje da ga je u Novi svijet odvukla želja da ondje vidi različite i gotovo nevjerojatne stvari. U Americi je proveo deset godina, a iz dominikanskih izvora vidljivo je da se 1546. definitivno vraća u Europu.

Kao mornar i vojnik pridružuje se ekspediciji Francisca de Monteje mlađeg na poluotoku Yucatanu. Pothvat je bio od velikog strateškog značenja za povezivanje španjolskih posjeda u Srednjoj Americi i nije se radilo ni o kakvoj ’pacifikaciji’ lokalnog stanovništva, kako to ističu ondašnji službeni izvori, nego o vrlo krvavom i okrutnom ratu bijelih konkvistadora s Maya Indijancima, civilizacijski, gospodarski i kulturno najrazvijenijim narodom pretkolumbovske Amerike.

Paletin će s Yucatana ponijeti nezaboravne uspomene o zadivljujućim monumentalnim građevinama Maya, ali i neshvatljivoj okrutnosti ovih neustrašivih i lukavih ratnika. Pozivajući se na iskustvo očevica događaja, Paletin ističe da Maye, a i Indijanci općenito, »ubijaju gdje stignu«, a misionare, »koji ih nagovaraju da napuste idole, muče okrutnije nego vojnike koji im otimaju materijalna dobra«, da »prilikom žrtvovanja drže čovjeka, nožem mu režu prsa, vade mu srce, prinose ga kumiru koji mažu onom krvlju, zatim tijelo žrtve bacaju niz stepenice (piramide), a drugi ga dolje dočekuju, otkidaju komade mesa i odnose ih sebi za hranu«.8 O ovome Vinko govori kao očevidac, ali mu je i iz drugih izvora poznato da se »u vrijeme Moctezume (Montezume II, 1466–1520) u Meksiku svake godine žrtvovalo preko sto tisuća staraca, mladića, žena i djece, čija bi tjelesa narod pojeo«.9

Pred monumentalnim piramidama, sarkofazima s balzamiranim tijelima civilnih i religioznih dostojanstvenika i divovskim bazaltnim glavama iz Chichen–Itze, Mayapana i Uxmala, Paletin se divi umjetničkom geniju ovih bezimenih stvaralaca i pokazuje izuzetan interes za vrijeme postanka i podrijetlo ovih velebnih zdanja. Ima naznaka da je o pretkolumbovskim spomenicima Yucatana napisao posebnu raspravu.10

Zanimljiva su i Paletinova zapažanja o čovjekovoj sposobnosti da se snagom duha i svojom inteligencijom izdigne iznad zemlje, koja je njegov prirodni ambijent, te ovlada morem i zrakom, ili — prema njegovim riječima — da »od kopnenog bića postane vodeno, a na neki način i zračno biće«.11 Ovakva razmišljanja nadmašuju vrijeme kojem je Vinko Paletin pripadao i otkrivaju erudita koji pomno i sa zanimanjem prati onodobna zbivanja.

Kao jedan od veterana yucatanske ekspedicije, Paletin napušta vojsku, ali se ne smiruje kao ’encomendero’, tj. kao vlasnik posjeda s pripadnim starosjedilačkim stanovništvom kao radnom snagom, nego odlazi u Meksiko i u nekadašnjoj prijestolnici Azteka postaje dominikanac. Kao član Meksičke dominikanske provincije sv. Jakova u samostanu sv. Dominika u Meksiku priprema se za svećenika te se krajem ljeta 1546. vraća u Europu i na Bolonjskom sveučilištu nastavlja studij teologije.12 Nemirni duh nekadašnjeg konkvistadora odlučuje se za dominikanski apostolat na europskom kontinentu. Kao član Dalmatinske dominikanske provincije spominje se tek 5. lipnja 1552., a od 1564. stalni je član samostana sv. Nikole u rodnome gradu Korčuli.13 Na ’Accademia Olimpica’ u Vicenzi 1559./60. predaje matematiku i kozmografiju. Još za studija u Bologni (1550) sastavlja originalnu kartu Pirinejskog poluotoka, razmišlja o pisanju priručnika o navigaciji, prevodi Medinin spis L’arte del navegar (1554), uključuje se u nimalo akademske polemike u svezi s pravom okupacije novootkrivenih zemalja i njihovih stanovnika (1557./ 58.).

Uz svećeničke i ine znanstvene aktivnosti Paletin spominje i svoje misije »u službi španjolske krune«. U svojim pismima kralju Filipu II. i Franciscu de Erasu (1564) spominje svoj predani rad za »čast španjolskog naroda«, ali i poteškoće od istih protivnika »protiv kojih (je) na zapovijed i po nalogu (kralja) napisao knjigu u svezi s Indijama«. Njegova je rasprava De iure belli izravna kritika Las Casasovih spisa, koje je poslije uspješne kontroverze sa Sepulvedom ’procurador de los Indios’ objavio u Sevilli 1552. Paletin poimence spominje Informaciones14 i Treinta proposiciones muy juridicas.15 Nije jasno iz kojih motiva ne navodi imena svojih protivnika, iako se iz njegovih opisa točno zna na koga misli. Las Casasa tek jednom oslovljava poimence, inače se koristi izrazom ’obispo’, biskup.16

Daljnji tijek Paletinova života predstavlja uzbudljivu utrku oko tiskanja kontroverzne rasprave De iure belli. U potrazi za izdavačem prvi neuspjeh doživljava 1558. u Flandriji (slučaj Carranza!). Ništa bolje sreće nije bio ni u Španjolskoj, usprkos brojnim prijateljima, iako se na objavljivanje rasprave s nestrpljenjem čekalo u Americi. Međutim, 16. rujna i 17. listopada 1560., španjolski suveren Filip II. traži od kraljevskog suda u Novoj Granadi (Kolumbija) da se iz opticaja povuku »spisi u kojima Vinko Paletin opravdava rat protiv Indijanaca«.17 Zadnji se put spominje u svezi s obnovom korčulanskog samostana devastiranog za Uluz–Alijeve opsade grada Korčule (1571).

De iure belli

Osim skraćene Munozove verzije,18 sačuvana su i dva više ili manje cjelovita Paletinova teksta, jedan na izvornom latinskom, a drugi u kastiljskom (španjolskom) prijevodu.19

Rukopis iz Bloomingtona sadrži četiri od šest temeljnih pitanja rasprave De iure belli, u kojoj akter ’pacifikacije’ Maya nastoji opravdati europska osvajanja u Americi. S iskustvom konkvistadora, stečenim u borbama na Yucatanu, Paletin uvjerava čitatelje da će Indijanci, suočeni s upotrebom sile, biti kooperativniji u prihvaćanju civilizacijskih okvira i kršćanske vjere, pa u tom smislu i traži dokaze za »pravo i opravdanost rata što ga španjolski vladari vode protiv naroda Zapadne Indije«.

Integralni tekst kastiljske redakcije, koju je sam Paletin 1559. preveo s nešto starijeg latinskog izvornika (1557/58), nalazi se u Coleccion Salazar y Castro (N–75, fol. 68–112) madridske ’Real Academia de la Historia’.20

U metodičkom pristupu, argumentaciji i načinu izražavanja autor slijedi dominikanske neoskolastike Kajetana i Vitoriu: najprije postavlja pitanje (question), argumente ’za’ i ’protiv’ (proposicion, prijedlog), a završava zaključkom (conclusion) u kojem se odražava njegovo vlastito mišljenje i osobni stav. U raščlanjivanju znanstvene problematike najprije se poziva na svetopisamske tekstove (auctoritates), zatim iznosi razumske dokaze (rationes) u kojima jednaku pažnju posvećuje kršćanskim piscima (Jeronim, Augustin, Toma Akvinski), antičkim misliocima (Platon, Aristotel) i drugim učenim ljudima (Polibije, Diodor Sicilski, Plinije Stariji, Tit Livije), konačno posiže za primjerima iz knjiga ili doživljenim iskustvima (exempla).

Kastiljski je tekst podijeljen u šest poglavlja u kojima Vinko Paletin postavlja šest temeljnih pitanja:

1.

Može li se ’titulo naturalis societatis’ protiv Indijanaca povesti rat i lišiti ih suvereniteta?

2.

Imaju li kraljevi Španjolske, a ne i drugi kršćanski vladari pravo na vrhovništvo nad područjima Zapadne Indije?

3.

Mogu li španjolski vladari, pravni nasljednici Rimskog Carstva, ratom pokoriti one narode kao pravi gospodari Zapadne Indije?

4.

Smiju li španjolski kraljevi i njihovi namjesnici zaratiti protiv naroda Zapadne Indije i pokoriti ih da pomognu svojim indijanskim saveznicima i spriječe krvave gradanske ratove?

5.

Može li se protiv naroda Zapadne Indije povesti rat da se spriječe pokolji misionara i vojnika?

6.

Može li se s barbarima zaratiti zbog njihovih protuprirodnih prijestupa i da se zaštite nevini?21

Analiza De iure belli otkriva autorovu intenciju — osporiti vjerodostojnost Las Casasovog Kratkog izvješća i njegovih Trideset prijedloga, u kojima ’procurador de los Indios’ žestoko napada konkvistadore i njihov odnos prema domorodačkom stanovništvu Novog svijeta. Vinko Paletin svom redovničkom subratu i oponentu predbacuje neupućenost i pretjerivanje. Paletinovi su argumenti utemeljeni više historijski nego teorijski i ispod razine njemu suvremenih dominikanskih mislilaca kao što su Bartolomé de Carranza, Francisco de Vitoria, Melchor Cano ili Domingo de Soto. Većinu svojih informacija, osim osobnih doživljaja, autor crpi iz Opće povijesti Indija Francisca Lopeza de Gomare.22

Iako se u raspravi O pravu rata nadahnjuje na Predavanjima o Indijancima i O pravu na rat Francisca de Vitorie, hrvatski dominikanac ne slijedi uvijek način razmišljanja salamanškog profesora (npr. u razlikovanju pojmova ’conversio’ i ’dominatio’), niti u dokazivanju prava španjolskih kraljeva na prekomorske posjede. Paletinov je glavni argument ’svjetska vlast’ koju je Krist povjerio Petru i njegovim nasljednicima, a papa Aleksandar VI. u ulozi Kristova vikara povjerio je te zemlje i njihove stanovnike brizi katoličkih vladara Kastilje i Aragona. U svojem dokazivanju Paletin je previdio lakši i uvjerljiviji put: Ameriku su prvi otkrili Kartažani, kojima su nakon krvavih Punskih ratova (264–146) zagospodarili Rimljani. Moćni Rimski Imperij naslijedili su carevi ’Svetog Rimskog Carstva njemačkog naroda’, kojim u Paletinovo vrijeme car Karlo V. (1519– 1556), koji — kao Karlo I. (1516–1556) — upravlja Španjolskom i zemljama Zapadne Indije.

Paletinov ’srednji put’

Prvi naslov španjolskih posjeda u Americi proizlazi iz bule Inter caetera pape Aleksandra VI. Borgie (4. svibnja 1493), koja predstavlja središnju točku Paletinove rasprave i polazište svih njegovih argumenata u prilog španjolskih posjedovnih i drugih prava na zemlje Zapadne Indije. Ne odobravajući nepomirljivo oprečne stavove Las Casasa, po kojem su Indijanci plemeniti divljaci sposobni za najveća djela, i Sepulvede, koji pak tvrdi da su Indijanci ljudi po prirodi inferiorni Europljanima te ih valja pokoriti ratom da ih se civilizira, Vinko Paletin zastupa pomirljivo stajalište: Indijanci su ljudi s vrlinama i manama, treba ih pokrstiti i naučiti europskoj uljudbi, pa ako ustreba i uz pomoć sile.

Na rat se čovjek navikava od samih početaka civilizacije, dok je kršćanstvo iznjedrilo pojam ’pravednog rata’, tj. prava na obranu od nepravednog napadača. Aurelije Augustin (354–430) prvi razrađuje teoriju o ’pravednom ratu’ na temelju rimskoga prava i evanđeoske poruke. Ugledni crkveni pisac podsjeća da ni Ivan Krstitelj (Lk 3, 14) ni Isus Krist (Mt 8, 8–10) nisu od vojnika tražili da se odreknu svog poziva već su im savjetovali da u duhu pravednosti služe interesima mira. Augustinovu misao dalje razvija Toma Akvinski (1224–1274), koji o spornom pitanju raspravlja u svjetlu naravnog prava i kreposti ljubavi i pravednosti. U doba ratova s islamom (križarski ratovi, stoljetni sukobi s Arapima i Turcima) i otkrića Novog svijeta aktualizira se problem ’prava na rat’ ili ’pravednog rata’.

Misionari u Novom svijetu, prije svega dominikanci i franjevci, predbacuju europskim konkvistadorima da svojim postupcima i neispunjavanjem »evanđeoskog poslanja, koje je papa povjerio španjolskim kraljevima«, Indijance zapravo udaljuju od kršćanstva. Antonio de Montesinos, član dominikanske zajednice u Santo Domingu (Haiti), zadnje adventske nedjelje 1511. prvi će okupljenim bijelim doseljenicima progovoriti o pravima čovjeka: »Recite mi, kojim pravom i po čijoj pravici držite Indijance u tako okrutnom i strašnom ropstvu? Kojom vlašću ratujete protiv ovih ljudi, koji su dosad miroljubivo i spokojno živjeli u svojim domovima i na svojim imanjima?«

Montesinosove će riječi potaknuti na razmišljanje kapelana Velasquezove kubanske ekspedicije Bartoloméa de Las Casasa, koji će 1514. u Concepcion de la Vega na otoku Haiti od posjednika i ’dobroga gospodara’ postati zaštitnik svih Indijanaca i neustrašivi borac za prava čovjeka. Kao dominikanac (1522) i marljivi proučavatelj društvenog nauka Tome Akvinskog, Las Casas će najuglednije teologe svoga Reda potaknuti da se i osobno odrede u odnosu na problem ’pravednog rata’ i prava čovjeka.

Dvadesetih godina 16. stoljeća dominikanski misionari s Antilskog otočja izvješćuju svog vrhovnog starješinu Tomu de Via (po rodnoj Gaeti prozvanom Kajetan), koji podsjeća da se Indijance ne može izjednačiti s nevjernicima i dotadašnjim protivnicima kršćana u Sredozemlju i na Bliskom istoku.

Kajetan, naime, razlikuje tri vrste nevjernika:

a)

nevjernike koji su pravno i činjenično podanici kršćana kao npr. židovi, Mauri ili krivovjerci, i žive pod vlašću kršćanskih vladara;

b)

nevjernike koji su pravno ali ne i činjenično podanici kršćana, jer poput Turaka zauzimaju kršćanima silom oteta područja: s njima se postupa kao s neprijateljima;

c)

konačno nevjernike koji ni pravno ni činjenično nisu podanici kršćana, kao što je slučaj s Indijancima: oni su zakoniti posjednici i gospodari svojih zemalja te ih se jedino blagošću može obratiti na kršćanstvo.

U misaonom skladu s učenjem Tome Akvinskoga, koji se u argumentaciji oslanja na Augustina, Kajetan za ’pravedni rat’ pretpostavlja tri temeljna elementa: a) autoritet zakonitog vladara koji jedini ima pravo odlučivati o ratu; b) pravedni razlog (npr. zakonitost obrane); c) ispravna nakana koja isključuje slavoljublje, okrutnost i želju za tuđim dobrima.

Pravedni razlog objave rata nevjernicima bio bi npr. ako se ovi usprotive kršćanskoj vjeri izgovarajući velike uvrede, nastojeći da kršćane nasilnim putem privedu svojoj vjeri, proganjajući ili napadajući kršćane, kao što to čine Turci, ili ubijajući kršćanske propovjednike i ometajući propovijedanje kršćanske vjere.

Francisco de Vitoria (+1546), profesor prava i moralne teologije na sveučilištu u Salamanci i utemeljitelj prava naroda,23 u dva javna nastupa izražava svoj stav o Indijancima i o pravu rata. U primjeni tomističkog pojma prirodnog prava, Vitoria i papi i caru osporava svaku svjetovnu vlast nad Indijancima. Jednako tako odbacuje rat kao sredstvo za obraćenje nevjernika, makar mu prethodio i ’requerimiento’. Vitorijina predavanja uznemiruju španjolski dvor, pa Karlo V. inzistira kod priora salamanškog samostana San Esteban da se zabrani tiskanje inkriminiranih spisa.

Pravo rata i ’sveti ratovi’

Drugog lipnja 1537. papa Pavao III. objavljuje bulu Sublimis Deus, u kojoj i službeno potvrđuje da Katolička crkva prihvaća nove metode evangelizacije. U skladu s tim »Indijanci i svi ostali narodi, koje će kršćani ubuduće upoznati, pače ako i žive bez vjere u Isusa Krista, ne smiju biti lišeni ni svoje slobode ni posjedovanja svojih dobara«. Indijance i druge narode treba pozvati da prime Kristovu vjeru propovijedajući im riječ Božju i dajući im primjer kreposna života, ali je pritom »zabranjeno lišiti slobode i posjedovanja dobara. Indijance kao i sve one narode koji bi u budućnosti mogli doći do kršćanske svijesti. Oni mogu slobodno i dopušteno koristiti i upotrebljavati svoja dobra i uživati slobodu, niti ih se može natjerati na ropstvo«.

Papa dominikanac Pio V. piše 1568. nunciju u Madrid »neka ne dopusti da se svjetovna gospoda ili kršćanski službenici služe s Indijancima kao robovima, niti kod sebe niti izvan svog područja. Indijance se može zaposliti samo ako pristanu da služe, ali moraju biti potpuno i pravedno plaćeni za svoje usluge unaprijed dogovorenom nagradom. Osim toga, ne smije ih se opteretiti pretjeranim nametima, nego da i jednima i drugima bude učinjeno po pravdi, tako da se podložnici — u slučaju da su ugnjetavani od svojih gospodara ili drugih privatnih osoba ili da su pretrpjeli kakvu štetu — mogu s pouzdanjem uteći pravdi i obradovati se da će je postići na isti način kao i oni koji su već odavna kršćani. Ako se uzme u ruke oružje protiv pogana, treba biti posebno pažljiv da se rat ne bi vodio izvan propisanih uvjeta, da bude pravedan i da se ne postupa okrutno jer bi takvi postupci nanijeli veliku štetu časti Božjoj, svete vjere i općem dobru naroda u tim krajevima«.24

Las Casas u svojim istupima uporno ponavlja da je sloboda »najdragocjenija stvar i iznad svih drugih vremenitih dobara ovoga svijeta«, obvezujući na odštetu trgovce »koji su davali oružje i trgovačku robu konkvistadorima u ratu protiv Indijanaca«, što je povratak na europsko poimanje o konfiskaciji dobara »onoga koji Saracenima prodaje nedozvoljenu trgovačku robu, kao što su oružje i željezo«.25

Paletinov ’srednji put’

U javnoj raspravi, održanoj pred Karlom V. u kolovozu 1550. u Valladolidu, Las Casas pobija intranzigentne stavove zastupnika konviste Juana Ginesa de Sepulvede smatrajući »posve nemogućim da cijeli jedan narod bude potpuno nesposoban, tako barbarski ili s tolikim nedostatkom razumnosti te ne bi bio u mogućnosti upravljati sobom ili prihvatiti neki plemeniti moralni nauk, posebno da ga se ne bi moglo poučiti u kršćanskoj vjeri«.

Budući je Sepulvedino mišljenje ’grozno i zastrašujuće’, a Las Casasovo ’prokleto’, Vinko Paletin predlaže srednji put: »Indijanci nisu ni ludi ni po svojoj prirodi sluge nego razumna stvorenja sa sposobnošću rasuđivanja. Oni su međutim nevjernici, idolopoklonci, prijetvorni, okrutni varalice, negostoljubivi, ljudožderi koji ne opraštaju ni muškarcima ni ženama ni djeci. Zbog toga i radi protuprirodnih prijestupa može ih se ratom osvojiti, a zatim poučiti« da prihvate vjeru u Isusa Krista i načela kršćanske uljudbe.

U nastojanju da što jasnije protumači svoje načelne stavove i izbor argumenata, Vinko Paletin kao polazište pretpostavlja četiri preduvjeta: 1) izbjegavati krajnosti jer istina je redovito u sredini; 2) mnogi raspravljaju o navedenim pitanjima a da o njima nemaju nikakvih osobnih iskustava niti su ikad vidjeli Indijance, no on ih kao sudionik konkviste dobro poznaje i iznosi samo ono što je sam vidio i doživio; 3) oni pak koje ne uvjeravaju argumenti u prilog ’pravednog rata’ neka se potrude pročitati povijesne spise i putopise o putovanjima i otkriću tih krajeva, pa će se ubrzo uvjeriti da on govori istinu; 4) autor podsjeća na autoritet Apostolske Stolice u kojem on vidi odlučujući dokaz o pravima vladara Kastilje i Aragona na krajeve i narode Zapadne Indije.

Jedan od rijetkih Hrvata koji je kao vojnik aktivno sudjelovao u otkrivanju i ’pacifikaciji’ Zapadnih Indija, prigovara Las Casasu na beskorisnim raspravama i lažnom nauku, kojim je obmanjivao svoje čitatelje da je vidio i doživio nešto što zbog prostorne udaljenosti fizički nije bilo moguće. Paletin razumije Las Casasovu želju za što bržom evangelizacijom Indijanaca, ali znade da propovjednici u njegova vremena »nisu onako savršeni kao što su to bili apostoli (...) ne znaju jezike niti imaju izvanrednih darova kakve su npr. posjedovali prvi kršćani koji, istina, nisu imali cara vjernika, kakav je primjerice Karlo V., da bi ih mogao obraniti i osvetiti«. Najviše prigovara indijanskom običaju nesmiljenog žrtvovanja zarobljenika, obliku sakralnog kanibalizma, uvjeren da »narod koji ubija, žrtvuje ljude i hrani se mesom žrtava, mora biti kažnjen (privremenim) oduzimanjem slobode«.

Što je bolje, pita se, pretvoriti zlo u dobro ili dobro u zlo? Dati slobodu slugama ili slobodne pretvoriti u sluge? U skladu s Augustinovom izjavom da je »bolje ljubiti žarko i strasno nego varati nježno i obazrivo«,26 Paletin zaključuje da barbarski i divlji Indijanci neće htjeti slušati propovijedi ako ih se prethodno ne podloži i poduči, jer njemu i misionarima njegova vremena nedostaje apostolska snaga i dar jezika da ih snagom riječi privole na kršćanstvo.

Paletinova rasprava De iure belli pripada jednom, u mnogo čemu specifičnom i za budućnost prijelomnom vremenu. Njegova stajališta, posebno ako ih se suoči s Las Casasovim, nekome će se možda učiniti tvrdim, okrutnim, neodmjerenim za jednog dominikanca, a simpatije usmjeriti prema divljim i manje civiliziranim, ali neustrašivim Indijancima.

Odabir između rata i mira, dopuštenog i nedopuštenog, pitanja su koja povijest prate u svim njezinim razvojnim mijenama. Pristajanje uz isključivo rješenje uvjetuje isključive metode i sredstva, posljedice kojih često zagovornici ne naslućuju unaprijed. Teško je reći u kojoj je mjeri srednji put između rata i mira moguć, koliko se u povijesnoj događajnici uistinu iskazivao te nisu li argumenti koje naš teoretičar ’sredine’ zagovara, samo predah, nestvarna mogućnost življenja između rata i mira, kada se granice Dobra i Zla odmiču ili približavaju, a čovjek se, pokolebane vjere i klonula duha, osjeća slabim da na sva ta pitanja odgovori.