Konščak i Amerika, susret civilizacija

Kad govorimo o Ferdinandu Konščaku, ali i drugim Hrvatima koji su u prošlosti napuštali domovinu i odlazili u prekomorske zemlje, rijetko se zapitamo što je za njih značio susret i život u zemljopisnom i društvenom ambijentu posve različitom od onog u kojem su stasali i proveli dotadašnji dio života.

Nema sumnje da je za sve njih to bio korak u neizvjesnost za koju su jedni bili više a drugi manje spremni. Kada je riječ o Ferdinandu Konščaku, njegova motivacija za odlazak u »indijske misije« toliko je snažna da ga opasnosti izgleda samo dodatno učvršćuju u nakani. Naime, prepričavajući treće pismo koje je Konščak uputio generalu isusovačkog reda s molbom da ga pošalje u »Indije«, njegov životopisac navodi:

Kad bi se već sada odredio za misije, mogao bi kao i drugi učiti koji jezik i prije bi mogao u misijama (urođenika) da radi, pogotovo kad je mnoge misionare pokosila smrt. Nije potrebno odgađanjem iskušavati njegovu istrajnost, jer za misijama čezne od malih nogu. Tegobe njega nimalo ne plaše, nasuprot, one ga privlače. (Prema Vladimir Muljević, Ekspedicija Varaždinca Ferdinanda Konščaka D. I. od Donje Kalifornije do rijeke Colorado 1746. godine)

Zbog čežnje za misionarskim životom, posve je razumljivo što se Konščak ne žali na tegobe s kojima se susreće u životu i radu. No to ne znači da mu je bilo lako — jedino nam otežava pogled u njegovu dušu u kojoj se — jer i isusovac Konščak je samo čovjek — zasigurno odvijala drama isprepletena od strepnji, strahova, dvojbi, iznenađenja...

U za nas zatvorenu Konščakovu dušu pokušat ćemo zaviriti putem doživljaja nekih drugih Hrvata koji su se našli u istom ambijentu, a koji su se lakše otvarali prema drugima.

Prve tegobe započinjale su na putu. Sve ako i pretpostavimo da je kopneni put od Graza do Cadiza u Španjolskoj u 18. st. bilo već nešto uobičajeno (a nije), pomorska etapa još uvijek je bila kockanje sa životom ili u najmanju ruku preživljavanje uz teške patnje i mnogobrojne neugodnosti.

Nikoli Ratkaju, koji će u 17. st. doduše otići u »pravu« Indiju, putovanje će toliko narušiti zdravlje da će prve dvije godine provesti u gradu Goji teško bolestan.

I Ivan Ratkaj koji se u drugoj pol. 17. st. uputio u Meksiko imao je problema s putovanjem. Zbog jake bure zakasnio je na brod u Cadiz te je dvije godine morao čekati drugu priliku za plovidbu preko oceana. No ni tada nije išlo bez problema. Prilikom isplovljavanja brod se nasukao na greben — putnici su doduše spašeni, no izgubili su prtljagu. I pri trećem pokušaju bilo je problema: brod se našao u velikoj oluji te su sami morali bacati prtljagu u more, pri čemu se utopio jedan dječak.

Na putu do Amerike »smrt je bila nešto sasma ljudsko« (Šimić). U Baltimoru je krajem 1789. godine na jednom dubrovačkom brodu umrlo od žute groznice šest članova posade. Na dubrovačkoj pulaki »La Pallade« kapetane Nikole Bianchia Markova u luci San Thomasu (Antili) umrla su dva mornara. Jakov Milić i Nikola Radić, oba iz Župe dubrovačke. Upravo je nevjerojatna hladnoća kojom Matij Politeo u svom dnevniku opisuje smrt na putovanju fregate »Donau«. Samo u Honoluluu umrlo je deset članova posade od kojih osam od žute groznice.

Osim nesreća, u prvim stoljećima nakon otkrića Amerike mornare i putnike desetkovale bi razne boleštine, u prvome redu žuta groznica te pjegavi tifus, dizenterija, skorbut.

Bolje nije bilo ni na cilju putovanja. Razne zarazne bolesti znale su prepoloviti stanovništvo naselja koja su misionari evangelizirali. Od jedne takve bolesti umro je isusovac (Varaždinac) Franjo Haller na otoku Trinidad 1755. godine.

Velik problem predstavljala je i prehrana. Prema Pomorskoj enciklopediji:

Nekoć je prehrana na brodovima bila manjkava te su zbog toga masovno stradavale brodske posade. /.../ U engleskoj se mornarici hrana pomoraca sastojala od soljene govedine, svinjetine i nekih mahunastih plodova... Zbog lošeg uskladištavanja meso se kvarilo, pa bi ga vezali za uže i vukli po moru iza broda, da se bar donekle oslobodi od smrada, dok se ... baškot micao sam od sebe zbog zagađenosti milijardama insekata.

Ni u Americi hrana nije bila mnogo bolja. Misionarima je npr. glavno jelo bio prženi kukuruz — što je bila glavna hrana i njihove pastve.

Sve do najnovijeg doba (zračni prijevoz) putovanja će uvijek predstavljati tegobu. U vrijeme masovnog prekomorskog iseljavanja do 1. svjetskog rata, putnici za tihooceansku obalu Južne Amerike put preko Anda još uvijek će prevaljivati pješice ili na mulama.

U autobiografskom zapisu Nikola Bogdanić iz Vrboske na Hvaru svoje putovanje u Čile početkom XX. stoljeća ovako će opisati:

Moje putovanje do Chilea trajalo je 45 dana sa mnogo neprilika. Prvi grad u Americi u koji sam stigao bio je Buenos Aires u republici Argentini. Odatle sam pošao preko Kordiljera za Chile na mulama (mazgama) iz Las Cuevas do u Los Andes (Chile). Kako još nije bilo željeznice sa strane argentinske države iz Las Cuevas za Chile i radi velikog snijega koji je padao nekoliko dana, valjalo je čekati 4 dana na dolazak mula za prevesti nas preko vrha Anda. Na ovom putovanju bilo nas je oko 300 putnika. Na vrhu brda Kordiljera radi velike visine pala su sa konja tri (3) putnika što je bilo strahovito gledati. Radi velikog snijega pred nama su gonili mnogo volova za Čile. Kako je put bio posve uski za putovanje, volovi su padali u dolinu u velik snijeg gdje bi ostali zakopani pod njim. Poradi velikog snijega i za sigurnost i bolje putovanje bilo je naređeno da svi putnici namažu crnilom lice ispod očiju.

Same razdaljine djelovat će šokantno na naše ljude koji su dolazili iz »zgusnutih« sredina. Evo izvatka iz jednog putopisa za vrijeme 1. svjetskog rata:

Putovanja su strašno duga i dosadna. Tri dana, pet dana, mjesec — toliko puta dijeli jedan grad od drugoga. Suša, prašina, Sahara. Konjski sam to izdržao. Za 21 dan obišao sam Boliviju — jednu tri puta veću od Austro–Ugarske. Putuješ, putuje, putuješ — dugom ravnom pustinjom i pričinja ti se da si uvijek na istom mjestu. Jednu uru, dvije, dva dana... uvijek na istom mjestu. Jednu uru, dvije, dva dana... uvijek na istom mjestu — kad dođeš u drugi grad, koji se drugim imenom zove, učini ti se da si se vratio odakle si pošao. Najstrašnjije razočarenje kad pomisliš da moraš opet natrag, istim putem.

Osim daljina, Amerika je dugo nakon otkrića i pojam nepoznatog i prirodno divljeg. O tome pjeva i Gundulić u Suzama sina razmetnoga:

Bježi kud znaš, što hoš čini;

zapad i istok vas ophodi

i beskrajnoj po pučini

svijet križeći Indie brodi,

kri se u jame gorskijeh hridi

smrt svuda te slidom slidi.

Ni ambijent u kojem se stanovalo i živjelo nije privlačio naše ljude koji su putovali bez nekih snažnih motiva kao što je evangelizacija.

Zamislimo koliko su indijanske nastambe odudarale od vizura kakve je pružao npr. Varaždin Konščakova djetinjstva i mladosti — grad u ravnici kojemu je niz zvonika davao osobit pečat. Podsjećam: u godini Konščakova rođenja sagrađena je crkva sv. Trojstva s drvenim tornjićima, a pred kraj njegova života Varaždin postaje glavnim gradom Hrvatske (1756–1776) kojeg znaju nazivati i Mali Beč. Pri zamišljanju kako se indijansko naselje doimalo Konščaka tek pristiglog iz baroknog Varaždina, možda nam pomogne ovaj opis jednog našeg znatno kasnijeg iseljenika:

Sve je sivo osim svoda plavog neba. Zemlja, čekinje, indijanske kolibe neke okrugle i bez ijednog samo prozora ili četverouglaste s malim prozorčićima, izgrađene od iste sive zemlje nabijene i miješane s gošćicom, sa sivim slamnatim krovom te iste suhe gošćice, na čijem vrhi stoji nakrivljeni križ. Monotoniju ove prirode razbija ponekad tužni zov indijanske frule ili krik ljušinara, koji u svom kružnom letu vrši svoju protodnu zadaću zdravstvene policije.

Osobito se snažno našeg čovjeka morao dojmiti susret s urođenicima, njihovim običajima, načinom života, porocima. O potonjem Korčulanin dominikanac Vinko Paletin koji je među njima živio u 16. st. u svom djelu O Pravu i opravdanosti rata što ga kraljevi španjolske vode protiv naroda Zapadne Indije, piše:

Napokon, zbog grijeha protiv naravi i poradi stanovitih opačina neki narodi mogu biti zasluženo kažnjeni od Boga i od ljudi. Tako i Indijanci koji ljudske žrtve prinose demonima. U svojim hramovima imaju tornjeve i bezbroj stepenica gdje se nalaze njihovi idoli. Prilikom žrtvovanja drže čovjeka, nožem mu režu prste, vade mu srce, prinose ga kumiru i mažu ga onom krvlju. Tijelo zatim bacaju niz stepenice, a drugi ga dolje dočekuju kidaju komade mesa tako da svaki odnese sebi jedan dio za hranu.

Sve ove grijehe: sodomije, protiv naravi, žrtvovanje ljudi idolima i mnoge druge poroke vidio sam svojim očima. /.../ Indijanci u tolikoj mjeri počinjahu grijeh protiv naravi da idući u borbu na sebi nose naslikane mužjake s kojima opće.

Možemo pretpostaviti što je značio prvi susret naših misionara s tim ljudima i kako su ovi u početku prihvaćali Evanđelje. Paletin piše:

Indijanci ubijaju gdje stignu. Navjestitelje Evanđelja, koji ih nagovaraju da napuste idole, muče okrutnije negoli vojnike koji im otimaju materijalna dobra. Ti Indijanci naime brane odlučnije svoju opaku religiju nego svoje imanje i jadne posjede. Oni konačno ne mogu ni zamisliti da rade krivo, jer razumske dokaze nikad ne prihvaćaju.

Iako su hrvatski intelektualci kao građani multijezične Srednje Europe bili predisponirani za lako savladavanje stranih jezika, indijanski jezici s mnogo narječja sigurno su predstavljali Konščaku i našim misionarima velik problem.

Došavši iz sredine s mnogo skrupula pa i kada je riječ o odijevanju (osobito ženskom), naši ljudi ostajali su zatečeni u susretu s golotinjom domorodačkog stanovništva. Za njih, a osobito za evangelizatore, to nije modni nego moralni problem. U svom kraćem dnevniku s jedne ekspedicije na istočnoj obali Kalifornije 1746. godine, Konščak se na to osvrće:

Jedna je stvar pobudila naše čuđenje, naime potpuna golotinja djevojaka.

Žene su ovdje bile potpuno nage, nemajući niti toliko kao što je malo pokrivalo, koji upotrebljava ženski rod u južnijim dijelovima kao znak njihove čednosti.

Podsjećam: ponegdje u Europi u to vrijeme mogao se vidjeti glasovir s pokrivenim nogama, jer se držalo nepriličnim da se bilo čemu vide noge.

No što je i to prema slici Indijanca s velikom rupom u ušnoj resici u koju se stavlja šiljak od strelice, gušter pa i zec, s kakvim se znao susresti misionar Konščak.

Završimo ovo razmatranje tako da zamislimo jednu takvu osobu i portret Konščakovog suvremenika koji nas gleda sa zida nekog varaždinskog salona, i zaključimo: nitko nikad neće saznati što se sve odvijalo u dušama naših ljudi u susretima s takvim ljudima i društvenim i prirodnim ambijentima.

Neki su se s time nosili lakše, a drugi teže. Konščak ni s čime ne daje naslutiti ovo potonje. Možemo pretpostaviti da je već u svojoj odluci o putu u misije primijenio pravilo: Treba ljubiti ono što se želi upoznati.