Kameni lincuni

U rječnicima simbola teško ćemo pronaći natuknicu »granica«. Imaginarna crta koja pokatkad ne razdvaja samo geopolitičke cjeline nego i duhovne i civilizacijske prostore smatra se, očito, realističkom činjenicom, koja nema puno veze sa simbolikom. U svom novelističkom patchworku Nekrolog za M. Vlaho Bogišić dokazuje suprotno. Život na granici za njega je simboličko ekvilibriranje između stvarnog i imaginarnog, između onoga što je bilo i onoga što je moglo biti, između činjenice i interpretacije. Šlagvorte mu daje upravo priroda granice s koje dolazi: na međama njegove dubrovačke domovine susretali su se narodi i civilizacije; do njih su jurili smrtno bolesni poklisari zapadnih zemalja na Istoku kako bi granicu smrti prešli na kršćanskom zemljištu; pred njima su zastajali putopisci, čudeći se blizini Orijenta. Na toj je granici, kako u svom nadahnutom, a Bogišiću svakako referentnom djelu Na razmeđu pokazuje povjesničarka Vesna Mijović–Perić, stoljećima tinjao svojevrsni »hladni rat«; »rat« koji se u Nekrologu za M. širi povijesnim i geografskim bespućima, postajući unutarnjim ratom graničara/individualca, lišenog sposobnosti da stvari prepoznaje u njihovoj banalnoj jednostavnosti i jednoznačnosti. U dvadesetak fragmenata, poredanih neobvezujućim slijedom, Bogišić ne bježi od karakterističnih izraza »dubrovačke duše«, od sklonosti mistifikaciji i pasatizmu, od sentimenta i melankolije, no kontekst u koji uranja svoje likove, asocijacije i fabule čini se širim i otvorenijim od onoga što nam je tzv. dubrovačka tema u književnosti do sada običavala nuditi. Uredništvo Kola objavljuje dvije priče iz te cjeline koja sebe definira ’nedovršenim romanom’. H. I.

Zvoni mu krst

Za Vicka

Kako da te zovemo — upravo tako neodređeno pitao je majstor Radonja mladića velikih ruku koji je stajao pred njim u zoru, prije nego što su u mali kamenolom iznad Brotnica stigli drugi klesari. — Dobroslav — rekao je jednako neodređeno i da ni sam nije znao zašto Dobroslav B., kojemu u našoj priči njezin inicijal B. pripada više nego ikomu drugomu, premda ga nije ni naslijedio ni stekao, pa čak nije ni prvi koji ga je u očima i govoru drugih ponio. Neodređenost je njihova jutarnjeg razgovora u tome što se u jeziku ove priče koji je živ na isti način kao u ono doba, doba tako daleko da se čini nestvarnim, određeni i neodređeni oblici teško razlikuju, kao što nema gramatičkoga člana kojim bi pisac mogao skratiti neizvjesnost, tako nije bilo odgovora od kojih bi se rezala osobna i opća povijest. Dok jutros u zoru četvrtoga dana mjeseca lipnja prelazi klanac u Dubokoj Ljutoj, Dobroslav B. računa koliko je godina prošlo otada i osvrćući se na šumove iz goleti uz stazu više po nagonu nego iz pravoga straha, strepi za ono što mu je ostalo. Slutnja da je posljednji treći udarac konačan i da se već dogodio za njega više je od osjećaja, on je u onom predsmrtnom stanju kad po legendi ljudi u velikom strahu od potresa ili druge pogibelji u nekoliko sekundi još jednom prožive ono što je bilo vrijedno. Dobroslav B. ne pamti lijepe slike, a ni razlog njegova posljednjega puta nije lijep. Glasnik je javio da dubrovačka vlada šalje na Tumbu k ostacima svoje postradale vojske dvojicu plemića, neka popišu koliko ih se vratilo iz trebinjske vojne te da ih sokole i bodre na ustrajnosti. Za pretrpljeni strah svaki će dobiti posebnu odštetu, i to dubrovački podanici koji se vratiše živi dobit će po tri varićaka žita, a nasljednici poginulih dvostruko. Glasnik je onda Dobroslavu B., ograđujući se od značenja poruke koju ne razumije, tiho prenio naputak kneževa pisara neka svakako pođe na Tumbu jer je u redu onih kojima pripada i deset dukata, imanje kakvo nitko njegov ni u zbroju svih zapamćenih života nije mogao steći. Kako je sada stečeno, nije moglo biti sumnje, i klesar Dobroslav B. ne bi ga išao preuzeti da tamo gdje je ostario nije postojao netko tko mu se sinoć odraslo smiješio ispod odrine od malvasije, makar još nije znao ni jedne riječi, i da onda kad je sve pošlo ukrivo, kako se njemu činilo, nije čekao da Kosara izdahne, a tada je odjednom sve bilo kasno, i čekanje i prilika za povratak. Odlučiti je morao sam.

Kad su ga izabrali za glavara Korita, Dobroslavu B., koji se tada nije tako zvao, činilo se da je to malo zbog njegovih nogu i malo više zbog Kosare, a nikako zbog njega samoga, pa dužnost sa sadržajem počasti i odgovornosti nikada u sebi nije prihvatio, a i drugi su u majci, čuvarici predaje o bosanskoj postojbini male zajednice, vidjeli pravu glavu. Ali na skupštinu pod trijemom pokraj crkve sv. Pankracija ispod Babina Polja po Statutu se bez velikoga razloga i najave nije smjelo kasniti. Ako bi skupštinari čekali vijećnika duže nego što je red, a što je i koliko red nikad nije zapisano, najstariji među njima oglasio bi Zvoni mu krst, a najmlađi s oklijevanjem prišao zvonu čiji bi mutan ton oglasio smrt. Trebala su mu u odlasku dobra tri sata hoda i krenuo bi i taj posljednji put na vrijeme da Kosara kad je sunce počelo silaziti nije iz čista mira objavila da odlazi, dok se mali Perun smiješio licem odrasla čovjeka iz pletene košare. — Ne idi sada, sine — govorila je Kosara — jer ćeš ako odeš ostati sam i ta će samoća trajati dugo, do svršetka. Znao je da odlazi, ali nije razumio što govori, oklijevao je i krenuo prekasno: dok je strmoglavo trčao između maslina, gdje će uskoro knez iz Grada podići Dvor, začulo se zvono, bio je to krst za dvoje, Kosaru koja je izdahnula sama jer je skupštinari nisu mogli vidjeti, i njezina sina čija će samoća trajati stotinama godina, do ove priče, a možda i dalje, kojega su vidjeli kako trči i kao po dogovoru okrenuli glave. Dobroslav B., koji je u tom trenu to postao, promijenio je pravac i trčao dugo i dugo, preko mora koje je utihnulo do kamenoloma na granici i majstora Radonje, gdje će mu puknuti gotov stećak i otkad će čekati treću nesreću.

Prije početka uvijek nešto bude, proroci kažu riječ, poput one župana Bjeljaka i vojevode Radiča, zapisane u proljeće kišne godine kad je Perunov otac gradio tvrđavu čiji su početak i ime Soko skriveni u pričama koje nisu pronađene. Poznasmo vaistinu po starih pismih i pametarih, dobrih ljudeh, koji su čuli od jednoga kolina do drugoga, kažu Sankovići da na Captati, pri mori jest bil grad stari Dubrovnik, polag Župe konavalske, kojemu gradu pristojaše Župa konavaoska. I biše mu plemenito ta župa i druge zemlje i mista. I kade se on, stari grad, rasu i opusti, tada gospoda raška i humska u tej dni krivinom posidoše i po sili uzeše Konavalsku župu i druga mista togaj grada. Stoga Bjeljak i Radič promislivše, jere pravo i dostojno jest vsakomu vratiti i dati svoju prav i svoju baštinu, plemenitu, staru, i poznavše čti i službe koje grad Dubrovnik vazda jest učinil gospodi raškoj i bosanskoj i humskoj, i znajući ljubvu i prijazan koju naši stari i mi imamo i imali smo s gradom dubrovačkim, hotismo njim vratiti i dati njih baštino i plemenito, kakono jest vridno i pravo.

Dok su se Dubrovčani još tako dogovarali sa susjedima o starini, čuvajući pravo onih koji sada tu žive da biraju hoće li ostati ili otići na zemlju Bjeljakovu i Radičevu, Dobroslav B. ohrabrio se i pozvao sina s Mljeta da mu se pridruži, klesarskoga posla na tvrđavi je mnogo, a on je nešto stekao, kao što samci, rjeđe nego bi se mislilo, uspiju. Kad je Perun doista stigao, prvo su i njega prezvali u Bogišu, što dođe isto, ali isto nikad na granici nije isto, a onda su ga zaboravili, nitko nije primjećivao njegov mrak osim Jelene, iscjeliteljice zmijskih ujeda koja razgovara s biljkama, travarice s velikom crvenom piknjom na šaci lijeve ruke, koja je bježala prema kosi njegovanoj u izvorima koje nitko nije vidio.

Umjetnost ratovanja bila je u ono doba još u povojima, kaže se u kronici rata za granicu, rata koji je Dobroslavu B. otkrio pečate, otvorenu bitku izbjegavale bi redovito obje strane rado, a do kreševa dolazilo bi obično onda ako bi jedna stranka iznenada zatekla drugu — na haranju. Pa ipak se dubrovačka vojska postavila u nekom rasporedu: dok je njezin zapovjednik Marin Gučetić vodio prethodne napade u neprijateljevu posjedu, konavoski knez sa svojom posadom je zaposjeo granicu. Ali kako su svi dogovoreni znakovi propali, a vrijeme se odužilo i preko ratnog kronometra, knez je odlučio poslati izvidnika dobrih nogu, unovačenoga Dobroslavova sina, da na bojištu, iza crte horizonta, uspostavi potrebnu vezu. Što se ondje dogodilo, Dobroslav B. saznao je mnogo kasnije, kad ga je gospar Marin pozvao na terasu ispod brijesta u Pridvorju i zahvalio mu za svoj život. Gučetićeva se vojska u času kad ju je nesretni Perun našao pobjedonosno vraćala iz okršaja na dogovoreni sastanak uz granicu. Ususret joj je dolazila karavana, činilo se s tovarima soli. Misleći da su prijatelji, Gučetićevi momci pođoše bez ikakvog straha prema njima. Vođu im nisu mogli vidjeti, hodao je na začelju, sam, zaogrnut vrećom. Perun, koga su zvali Bogiša, nikad ga prije nije vidio, a kako je, kad mu je došao s leđa ipak znao o kome je riječ, čitatelj će razumjeti prema vrsti takva susreta, onoj koja se ne može izbjeći, niti o njoj poslije izvijestiti. Ne zna se ni što je viknuo, bilo je i tako kasno. Aleksandar A., koji je zavrijedio da ga i u priči zovemo krvoločnim nadimkom Ardo, a dubrovački ga izvori nazivaju jednostavno Vrag, dahom je pokrenuo svoje hladno bratstvo i dubrovačka je posada razbijena u vremenu i na način o kojima kronika nije znala ništa preciznije do da Gučetićev pomoćnik vlastelin Nikša Ilić prvi pade mrtav. Dobroslavov sin potrči prema Gučetiću, ali ga sjekira namijenjena zapovjedniku pogodi u glavu te gospar Marin zaspi u ostacima tuđih snova i probudi se u zatočeništvu iz kojega je brzo otkupljen.

Aleksandar A., za kojega su Dubrovčani na kraju platili mnogo više nego što su platili njemu za vlastitoga vojskovođu, bio je pravi vrag te kao takav ne ide u priče, pa ni u ovu, ni kad bi mu u njoj bilo mjesta, jer se o vragovima ne pišu priče i nema zapisa što su mu senatori učinili, ako su mu učinili išta. Nositi ime Aleksandra valjda inače znači teret, a taj ga razbojnik božanskoga izgleda nije bio dostojan. Krv nije bila njegova strast, naprotiv, dobro je znao da je krv put u vatru, ali joj nije mogao izbjeći. Strast mu je bila voda: na prljavim stajaćicama i bistroj Ljutoj podizao je splavi mimo svih propisa i uvjeta, računajući na svoju duboku kesu i svoje, ukradeno lice. Bio je naličje granice, njezino dno, lik nesreće koju se ne može izbjeći. Trgovao je opijatima na najgori način, nije vodio taj, kao ni koji drugi posao, a nije sam ni prodavao prah, bio je između, ona točka ništavila koju čovjek ni kad to jest ni sam ne razumije. Ne znamo jesu li Ardovu tajnu znali stari Dubrovčani, ali ju je stari Dobroslav B. slutio. Travaricu Jelenu zatekao je jednom kako plače uz njega, voljeti Vraga bilo je previše i za ženu koja je svojom dobrotom preuzimala zmijski otrov. Dobroslav B. bio je iza lovorika na Ljutoj kad ih je vidio, dok je splav još bila ondje: Ardo se nije mogao uzbuditi, bio mu je hladan, bio je Vrag. Na povratku s Tumbe Dobroslav B. polio je splav salamurom i zapalio, pa se pričalo kako se iz gustog dima čuo dječji jecaj, premda na splavi sigurno nije bilo nikoga.

Kad sam se kao dječak s pjesnikom Tifusara probijao kroz draču oko tvrđave koju je gradio Dobroslav B., nisam mogao znati da nesigurni detalji, kao slučajno odlomljeni popucali ornamenti pripadaju umornoj ruci staroga majstora, junakova oca kojega više nitko nije smio dirati, koji je otkupio i svoju smrt iz zvona, ali nije mogao pobjeći iz nesreće. Čudili smo se pjesniku kako se ne boji zmija i golim rukama razgrće zemljani talog na točnim mjestima gdje se onda u njegovim neobično velikim rukama partizanskoga mitraljesca ukazuju bijele grude fino obrađenoga, kamenoga topovskoga zrnja. Kako je lijepo dječakovo pouzdanje da su pjesnikova jezera i alge doživljeni kao i likovi tifusara, činilo se da je to što nikada bez njega ne bismo pronašli kugle stoga što ne možemo osjetiti gdje su, nemamo unutrašnje oči za njih i tifus i dolinu djetinjstva, a ne stoga što bi slike boljele i što pravi pjesnik, na čiju sam blizinu tako ponosan, jer ću je moći povjeriti u školi najesen, nema mira, pa priča sporo i sonorno, nevažno i nevjerojatno, kao da je točna legenda da je studentima kazao kako će podići glas kad im bude imao reći nešto važno. Na istom mjestu, a u vremenu naše priče fra Mile priča o svome dječačkome doživljaju Boga, kako je spoznao da postoji i da je tu, s njim. — Pitao sam se — kaže — što bih ja da sam Bog, kako bih s teškim zločincima? Kazna nije izlaz, pa iako to fra Mile ne rimuje baš tako, kad bi smisao bio u kazni, ne bi bilo poezije, a slike tifusara bile bi fotografije, poput sjećanja kojega se želimo riješiti, drukčijega od sjećanja na pjesnika kojemu nije bilo teško hodati poput jablana, sa sjećanjem na nesreću.

Bio je lipanj kao u posljednjoj nesreći Dobroslava B. i bila je riječ o vojsci. Išlo se u to doba u vojsku svakoga trećeg mjeseca, klasama se zvalo one koji bi tako postali dio skupine u koju se ne želi ući, ali i ne može izbjeći. Mladić s prozora na Gupčevoj zvijezdi, prizemnoga prozora na čijem pragu sjedi, završio je jezike, objavio prve pjesme i žuri mu se u vojsku. Želi se što prije vratiti u sobu s ulazom kroz prozor, gdje se jutros ne govori o čekanju. On zna da čekanja nema i da se njegov otac nije vratio, da partizanski liječnici nisu mit i da tifus često znači smrt i za one koji mu stanu na put. Doktor je otišao u tišini, sa šumom rijeke i u tunelu od lišća: njegov je otac u odlasku koji poništava čekanje bio otac drugima, mnogima starijima od sebe i to je sjedač s praga znao. Znao je na način da ne želi biti liječnik i ne može čekati, a u toj sobi koja s maglama i lišćem nije imala ništa i u kojoj bila je ljubav, a ne naslijeđe je bio svijet dostojan sjećanja, predjeli u kojima se dodirivao s ocem. Pismo ga je zateklo na tim predjelima, daleko od Zvijezde, ali sve dok nije došao natrag i vidio prazninu kroz zatvorene škure, nije znao gdje je zapravo. Nije malo stihova i rečenica koje je napisao a da su lijepi, samo sam znao, dok bismo pričali, nakon što bih mu nesiguran čitao svoje priče, a on me hrabrio, da je sve važno i zbilja lijepo što je napisao u bilježnicama koje nitko neće dobiti jer je soba prazna. Da, skupio sam hrabrosti i našao načina da ga pitam zna li gdje je poslije otišao život iz nje osim u te bilježnice, a on mi je, čovjek straha, hladno i sigurno odgovorio kako to nije važno, riječ je tek o činjenicama.

Dobroslav B. imao je do kraja života tek jednog sugovornika. Bilo bi pogrešno i nepotrebno kazati da on nije važan za našu priču, ali bi se ona s njime mogla drukčije shvatiti, a oni koji pričaju nastoje priču držati koliko mogu u granici onoga što razumiju, s pričama je i kad nisu granične kao i s granicama samima. Za razliku od starog Dobroslava B., Jelena s njime, sugovornikom iz prvoga nasljednog reda nije pričala više nego što je morala. A kad Dobroslava B. više nije bilo, gubimo trag i njegovu sugovorniku i travarici Jeleni, ostaje tek kuća na brijegu u kojoj će onaj koji je njezin inicijal dobio iz pogleda čuvati žuto, staro dubrovačko zlato pretopljeno iz dukata sve dok netko za njega ne bude mogao dovoljno brzo trčati. A zvono, kaže legenda, ima čudotvornu snagu do danas, zvono na groblju gdje počiva Dobroslav B. koje je nestajalo i samo se vraćalo. Kad dolaze gusti i prijeteći oblaci, ono ih svojim glasom razmiče i tjera drugdje, tamo gdje se ne živi po izboru nego po kazni...

Cipele

Priču o Mariji dum Mato nije završio. Pa ipak ta je priča više od ma koje druge potpisane priče s granice ostala živom, takvih je priča malo, ili ih uopće nema, a ona dum Matova kao da je znala da ne treba i ne može biti završena, jer i tako neće biti nastavljena. Priče se na granici ne zapisuju i ne potpisuju, ali ipak žive, granica se u njima pomjera poput crte života, pa se ono što je važno i što se pamti ne nasljeduje u nastavcima, nego ispočetka, svaka nova priča sadrži sve prethodno važno, i nikad ne završava. Toga je dum Mato Vodopić brzo postao svjestan kad je preklani stigao na granicu te uza svoju veliku župu u polju, gdje od večeri počne mirisati voda u zraku, a jutra su zastrta izmaglicom, dobio na skrb i onu gorštačku čeljad po obroncima ispod turske međe za koju bi se po držanju njegovih novih župljana moglo zaključiti kako i nije posebno čudo što im je teško naći župnika. Eto i prethodni se, dum Marko, zadržao gore tek dvije godine, pa je nekako našao načina da se izmakne, kako i ne bi kad u M., gdje se na sajmu svake nedjelje miješa znano i neznano, vlada hajdučko načelo da je svijet onakav kakvim se može obraniti golom snagom, a o popravcima ćemo se dogovoriti kada prođe opasnost. Nije mladomu župniku dok se predvečer vraća strmom kaldrmom k svojoj matici laknulo što je ipak lani o Božiću gore stigao don Luka, gornji i donji postoje ma gdje da se krene, a i kad bi ih koji duhovni pastir htio izbjeći, takvo bi mu mjesto pružilo malo prilike za ono što je kanio učiniti sa svojim životom kad je uzeo svećeničku obuću i štap. Druga je vrsta poleta obuzela mladića na konju, vremena su teška i nije prigoda za bilježiti kako narod govori za koji od žbunova što izazivaju nemir u životinje ohrabrene proljećem. Granicu su obuzele slutnje o promjenama, čuje se za Jelačića koji je toga proljeća postao toliko glasan da je i na našoj dalekoj granici potaknuo nadu, ali se s druge strane granice čuje i za komite koji pri svakoj vrsti promjene vide priliku za svoje poslanje, ograničeno u vremenu i neograničeno u posljedicama. Dum Matu se čini da ovaj put opasnosti nema, vlasti su doduše slabe da bi im granica bila čvrsta, ali su ljudi s granice okrenuti opasnosti više nego nadi, on im je o tome govorio i sad je zadovoljan što su ga slušali, svjestan da to znači i to kako će neke druge prijeke pouke opet pričekati.

Nije dum Matu moglo promaknuti da ne gledaju samo njegovi župljani poprijeko prema gornjim i drugim okolnim stranama, i večeras je na pola puta odozgo opet slušao serdara Nakića koji je sa svojom malom posadom razdvajao sukobljene strane kako im voda za baštine ne bi postala povodom za prolijevanje krvi, neka bude oprezan, kaže mu serdar, i podrži ga u nadređenih oko vojsci i žandarmeriji uvijek potrebnih pojačanja, to više što je vlast slabija. No dok duhovnik, koji je s riječima postupao kao i s ljudima, vjerujući u njihovu povezanost, ni sam nije dvojio da strast i srčanost s kojom je na granici računao može prsnuti u vremenu i načinu kojemu nije bio vičan i za koje se nitko ne može pripremiti, nije mu se nikako činilo vjerojatnim da će djevojka, a ne rat ili žetva biti početak i ime priče kojom će pokušati omeđiti granicu, govoreći o njezinim ljudima po istinskom događaju. Izaći će ta priča u Matici hrvatskoj za gotovo pola stoljeća, u godini kada njezin pisac, koji je u našoj priči također pisac, umire kao biskup, izaći će tako što su je drugi pomogli dovršiti, kaže se u dogovoru s piscem, premda čitatelj uvijek zna da se pisci ne dogovaraju o svršecima, ni s likovima, a još manje s onima koji im nisu ni to. Ne bi se reklo, niti bi dum Mato to prihvatio, da se onda, na samom početku, koji će odrediti sve njegove priče, dovršene i nedovršene kao tužne ili robinjice, kao priče o samoći, prevario oko nesreće. Za Vulu iz gornjih strana, koji se, u zbilji naše priče i inače zvao Mato i koji je lijepu Mariju iz njegove župe htio za sebe po svaku cijenu, pa ako treba i otmicom, znao bi i da s njime i njegovima nije dijelio sudbinu granice. Kad u trenu dođe do obračuna u kojemu nasrtljivi Vule plati glavom, još se uvijek ne događa ništa što bi klijalo iz korica kronika kakvima se bave franjevci, a ni drugim dušobrižnicima vičnim pričama nisu strane, pa ni našem župniku čiji dnevnik iz tih dana nije sačuvan, ali znamo da je dnevnik pisao.

Kad bude u priču stavljao ono što se na granici koju je obranio dogodilo tako da je tomu životu dalo boju smrti od koje priče žive, pisac će onoga koji je Mariju obranio nazvati imenom ubijenoga i svojim imenom: Obazre se Marija, da vidi sluša li je ko, pa uhvativši ga za ruku plačnim mu očima reče — Jednu te stvar molim Mato; ja vidim, koliko me ljubiš i kako me čuvaš, ali čuvajući mene, ne izgubi sebe. Što bih ja od svoga života, kad bi se tebi što dogodilo? Ah, Mato, Mato, zaklinjem te svim na svijetu, nemoj da te ko prevari i da te Vule ubije; ti bi mogao živjeti bez Marije, jer bi našao i bolju i dražu, ali ja bez tebe — nikako, tvoja bi smrt bila i moja, istim časom. Htjela je još nastaviti nešto, ali joj plač zamakne riječ u grlu. Tu joj Mato dakako obeća kako neće učiniti ništa što bi nas moglo izgubiti, ali onaj drugi Mato, koji je za našu priču važniji, jer je pisac, ne ide dalje u tom razgovoru, kad Marija govori što zapravo znači da ne bi mogla živjeti bez onoga tko joj je važan. Gdje god bila, pa i od Vule oteta, ona je njegova, ako zna da on negdje postoji i da joj pripada, to negdje može u vremenu i prostoru biti daleko na različite načine, oni mogu biti spriječeni pripasti jedno drugomu, ali ne smiju nestati, ako netko, a za Mariju to znači onaj komu pripada, nestane, gubi se njezin razlog. Na to da se pokaže koliko je Marija bila u pravu nije čekati trebalo uopće, premda nije Vule ubio Mata, nego obratno, samo je tim Mato za Mariju ubio i sebe, ona mu nije govorila o mjeri, nego o smislu. Mato koji preuzima ime mrtvoga živi onda, kao što je rečeno, još dugo, jako dugo, sve do novoga stoljeća, a njegovu imenjaku i piscu preostaje još sitnica, da pokopa Mariju i zapamti što se dogodilo. Prvo je učinio dva mjeseca poslije obračuna, u predvečerje uoči Svetoga Antuna, Marija je umrla slijedom febbre violentissima continua, a ljiljana bijelih poput njezina lica za posljednje pomasti, ljiljana koji ne mogu bez vode, bijelih poput lincuna u koji je zamotano tijelo pokojnice, nije bilo. Dum Mato je sedam godina stariji od djevojke koja mu je pokazala granicu, gleda u ukočenu bjelinu pred sobom, bijel je i kreč kojim će zalijepiti nadgrobni kamen, a kad Mariju podignu s odra, pred očima mu planu crvene papuče. Prvi je put župnik s granice vidio svoga mrtvaca koji ne odlazi bos, i makar još dugo nije znao što to znači, uvijek bi mu se ta slika vraćala kad je negdje trebalo prijeći, kad se nije moglo ostati, jer bi ostati bilo izdaja.

Gore, gdje je jednom davno pokojni biskup Vodopić, u crkvi naslonjenoj na stijenu dolazio u zamjenu, malo se toga promijenilo, iako je Austrija propala, a nova se kraljevina smirila barem do točke u kojoj je svakomu kralju jasno da su mu preče prave od imaginarnih granica, pa su buntovnici iz Zenice pušteni, a župnik, koji se opet zove Vodopić, iako s biskupom nije u rodu, o užetu nategnutom da pukne, kad su se crvene magle nakratko digle, više ne govori. Otkad je lani Stjepan Radić bio na granici i govorio da je i Isus rođen na selu, a ne u gradu, gdje je nastan vraga, o čemu bi se dalo raspravljati, naime o Isusovu rođenju na selu, a ne o gradu kao vražjoj zamisli, ali zašto, te otkad je predstavio novoga kralja kao seljačkoga kralja, granica se vratila u sebe, a ljudi iz nade. U odabir kandidata za sjemenište Vodopić se nerado miješao, među potomstvom onih koji su ga koliko jučer vodili pod murvu s pripremljenim užetom ili toga nedjeljnog jutra okrenuli glavu kao da se ništa ne događa, nije očekivao prave pripravnike za zvanja, unatoč svoj gorštačkoj bistrini, ali se opet za sebe i u sebi čuvao od prijekosti, Vice Vodopić bio je od onih rijetkih ljudi koji u razgovoru i u priči ostaju koliko god treba i što god da se dogodi, a da se samim tim što je on u tome ne dogodi ništa. Maloga Mata B. nije preporučio jer bi bio bistar, iako je dječak u školi, pa i s dum Vicom na vjeronauku bio okretan i pronicav, činilo mu se da u dječaku sluti nešto drugo od želje da promijeni svoj život u bolje, pobjegne od nesreće. I nije se prevario, nije se Mato B. bojao svoje samoće ni kad je ležao pred biskupom i primao zavjete, ne povezujući ih sa samoćom pape, kao ni kad su partizani pucali na njega, pa je sve završilo tako da ga je ubijeni konj pod njim priklopio na zemlju, nije se bojao kao ni u zoru kada je u sjemenište krenuo i kada je posljednji put gledao bistro južno nebo na kojem su se bez muke mogla odrediti Velika i Mala kola i druga čudesa o kojima će poslije više govoriti nego slušati. To posljednji put nije u priči zbog figure, jer se Mato B. vraćao još mnogo puta i nebo je bilo isto kao što je isto i danas, samo pogled u njega više nikad nije bio isti. Bilo je to posljednji put da je Mato B. zvijezde gledao bos. Matov je otac, stari Niko, odlučnošću koja nije trpjela prigovora tražio od dječaka da obuje cipele. Ne bi u tome bilo ništa čudno, pa ni kad se zna da prije cipele na nogama nije imao, jer je logično na put, i kad nije tako jedinstven, krenuti u cipelama, da cipele u koje je trebalo ući nisu bile neobične. Majstor Peradžija radio je u posljednjoj kući prije prelaska na zemlju koja se do granice obično zove ničijom, ali ono džija u njegovu nadimku nije, koliko se zna, dolazilo od dodira s turskom granicom, taj je sufiks trebao naglasiti da majstor o cipelama zna više od onih za koje ih tako rijetko radi, pa kad radi rijetko, neka bude povezano, riječ cipela i cipela sama, neka živi svoj put cipele onako kako je to rečeno majstoru Peradžiji, a ne onomu tko će cipelu prvi put obuti. Stoga je majstor Peradžija malomu Matu B. izradio cipele nekoliko brojeva veće, poslužit će da stigne tamo gdje se bos ne može, a neka traju sve dok njihov vlasnik dođe do drugih, ionako se neće po njih vratiti tu gdje se iza njegova praga ne nastavlja u drugim cipelama, bio je on majstor od prvih i jedinih cipela. Pokušao je mali Mato B. obraniti svoje prve cipele tvrdnjom kako će ih nepotrebno po mraku uništiti po kamenju do polja gdje je središte iz kojeg linija vozi u grad, ali se otac tek obrecnuo da ako su cipele tako jadne, onda je i bolje da odmah propadnu. Cipele su, doista, za razliku od dječakovih krvavih nogu dobro podnijele svoj prvi put, a on, Mato B., dugo je odgađao da mu noge porastu, želio je da se što kasnije vrati u cipele u kojima se ne može hodati, ma kako one pokušale preduhitriti vrijeme i ma koliko namjere onoga koji je o cipelama doista znao više od njega i nas bile povezane sa željom ljudi s granice da se granicu prijeđe i samoću ostavi za sobom.

Nepoznata djevojka u prodavaonici cipela u Ilici traži dovoljno velik broj, njezina je noga pravilna i lijepa, pogled čovjeka koji je prati daje joj sigurnost i mjeru, ali to ništa ne mijenja u stvari broja, nema cipela u koje bi stala njezina priča. Dok pred njih izlaze razni modeli uvijek za zarez nedovoljni, oni ne pričaju o cipelama. Djevojka se sprema otići, čini se na neko vrijeme, sama ili s nekim drugim, to je čovjeku svejedno, on se pita ima li to smisla i zašto ona odlazi. Djevojka kaže: — Gledaj, nije stvar u tome gdje smo, ja mogu biti bez tebe godinama, a da te ne izgubim, s druge strane mogu te izgubiti u trenu a da ne znam zašto, i onda od toga što bismo ne samo sljedećih mjesec dana, nego i sve sljedeće godine bili zajedno, nemam, ili nemamo, kako hoćeš, ništa, ne postojimo. Ljeto je, doba kad se odlazi, i žena je u bijelom, gotovo je sve, osim glave i nogu koje traže cipelu, pokriveno. Što joj odgovara onaj komu govori, ne čuje se, ali nije teško zaključiti da njezinu priču niti otklanja niti prihvaća kao dovoljnu, kao svoju. Cipele koje kupuju nisu od onih koje su gledali, premda su znali da ne mogu biti dobre. Nisu ni za put, oni su došli po cipele koje su morale biti kupljene, jer u tome nema izbora, kao i cipele u kojima je djevojka došla, one koje su kupljene i sve koje budu kupljene, bit će cipele koje nisu za put, onaj put o kojem oni govore. Čovjek iz prodavaonice cipela u Ilici to ne zna i postavlja suvišno pitanje: — Dobro, ako je tako, a po čemu mogu znati, ili se, dopusti, nadati, da ćeš se vratiti? Kao i uvijek kad je nevažno podiže glas, a žena se nadmoćno smiješi i kaže mu: — A tko bi drugi meni kupovao cipele.

Biskup iz Sebaste u Maloj Aziji davno je došao u grad gdje je poslije njega biskupom postao naš dum Mato, župnik s granice koji je poznavao Mariju u crvenim papučama. Bilo je to zbilja davno kad je biskup iz Sebaste ušao na istočna vrata grada, prošao njime i ostao na zapadnim zidinama, dalje nije išao, a mogao je, zapad je uvijek daleko, svecima je na putu lakše nego drugima, barem se smrtnicima ponekad tako čini, a to nije jedino kad su nepravedni prema svecima. Bio sam dječak kad se to dogodilo na neki važan, zatvoren broj godina, u godini koja opet jednom nije budila nadu, jer se osjećao mučan trag neke od mnogo bližih godina sloma. Želio sam biti u gradu, ali nije išlo, ostali smo nadomak, a opet tako daleko, sami nas dvoje, ona koja naušnice nije mogla izgubiti i ja, koji tek trebam izgubiti sve. Mato B. toga je dana imao glavno čitanje: na fotografiji se ne čuje kako mu ide, ali i to prestaje biti važno. Prikazan je u crvenom ruhu, s prozračnom pozadinom na kojoj se u kamenu vidi sunčana boja prolaznosti. Cipele se ne vide, ali znamo da su veće nego što bi trebale biti, cipele u kojima se ne odlazi bez sjećanja odakle se pošlo i komu se pripada.