Isusovci i misije

O ovoj temi objavljeno je mnogo stručnih studija i zamašnih knjiga. U ovom referatu nastojim ukratko prikazati samo neke zanimljive pojedinosti, koje će pomoći boljem razumijevanju cjeline.

Osnutak isusovačkog reda i cilj misija

Družba Isusova kao crkveni red službeno je odobrena 1540. godine. Članovi tog novog reda nazvani su isusovci. Nominalno nisu osnovani kao »misijski red«, ali su to namjenski uskoro postali. Kao »reformirani svećenici« uz tri uobičajena zavjeta evanđeoskog savršenstva (siromaštvo, čistoća i poslušnost) polažu i poseban četvrti zavjet poslušnosti Papi da ih pošalje u bilo koji kraj svijeta prema većim potrebama Crkve ili pogana. A pape su im od početka povjeravali različita poslanja u kršćanskim narodima da brane i učvršćuju vjeru (to su tzv. nutarnje misije), u pojedinim mjestima šire katoličku obnovu (pučke misije), ili su ih slali u udaljene krajeve, k poganima (to su tzv. vanjske misije). Cilj je vanjskih ili prekomorskih misija bio »plantare Ecclesiam«, tj. usaditi Crkvu u domaće tlo odgajanjem vjernika i svećenika, tako da mjesnom crkvom upravljaju domaći sinovi.1 U novije vrijeme, naročito poslije Drugog vatikanskog sabora, radije se govori o inkulturaciji i akulturaciji kršćanstva.2

Isusovačke Ustanove i misije

U Konstitucijama (Ustanovama) Družbe Isusove sv. Ignacije Loyola o tome piše ovako:

»Iz ljubavi prema Kristu i snagom četvrtog zavjeta posebne poslušnosti njegovu Namjesniku s obzirom na poslanja ('quoad missiones') cijela se Družba predaje Crkvi, da Vrhovni svećenik sve članove pošalje u Gospodnji vinograd... bilo u koje vrijeme i bilo u koji dio svijeta ('in quacumque mundi plaga').3

Upravo ta potpuna ignacijanska poslušnost Papi već je prve isusovce usmjerila na razne misije, tj. poslanja u najrazličitije krajeve svijeta.

Stoga, nakon gornjeg citata, isusovački povjesničar James Brodrick dodaje da je Bog sv. Ignacija »držao za riječ. U vrijeme njegove smrti 1556. već su njegovi sinovi preplovili sve oceane te boravili u Engleskoj, Irskoj, Indiji, Japanu, Brazilu, Abesiniji, Kini«.4

Povijesti isusovačkih misija

Knjiga u velikom formatu Pregled povijesti Družbe Isusove5 donosi paralelno na svake dvije susjedne stranice isusovačku povijest na latinskom jeziku u 8 stupaca:

1.

ondašnja svjetska povijest,

2.

pape i bule (službena pisma),

3.

isusovački generali i kongregacije,

4.

Italija, Francuska,

5.

Španjolska i Portugal,

6.

Njemačka i Belgija,

7.

Engleska i Poljska, a u

8.

krajnjem desnom stupcu, ima naslov Vanjske misije, tj. sva ona poslanja koja su bila izvan vlastite domovine.

U paralelnim stupcima navode se imena svih važnijih misionara, kao i zemlje podrijetla i zemlje djelovanja.

Ta vrijedna knjiga zorno donosi globalni kronološki pregled isusovačkoga misijskog djelovanja, najprije u prvotnoj ili staroj Družbi Isusovoj (Societas Iesu antiqua) 1540.–1773.

Spomenimo da je godine 1750. isusovački »red imao 679 kolegija, 61 novicijat, 176 sjemeništa, 335 rezidencija (tj. samostana) i 273 misije. Brojio je 22.589 članova, od toga 11.293 svećenika«.6

Papinski breve o ukinuću Družbe Isusove pravno je vrijedio samo u onim državama u kojima su ga vladari službeno objavili. To nije učinjeno u Rusiji i Pruskoj. Tamošnji vladari Katarina II. Velika (1729–1796) i Fridrik II. Veliki (1740–1786) protivili su se proglašenju papinskog dokumenta o ukinuću Družbe Isusove da sačuvaju isusovačko školstvo. Tako je malen broj isusovaca kao preostalo sjeme, preživio ukinuće i doživio obnovu (Semen superstes. A suppressione usque ad restitutionem 1773–1814).

Zatim slijedi obnovljena ili nova Družba Isusova (Societas Iesu restituta) od 1814. Moramo spomenuti da su isusovci dobili dopuštenje da se red obnovi uz uvjet da ne potražuju ništa od svojih bivših dobara kao što su kolegiji, crkve i rezidencije ili bilo kakva dobra. Zahvaljujući Božjoj providnosti i brojnim velikodušnim dobročiniteljima Družba Isusova se, poput feniksa, obnovila gotovo iz pepela. Čak je i premašila stare uspjehe, tako da je 1960. imala oko 36.000 članova. Suvremena svjetska vjerska kriza smanjila je broj članova na nešto preko 20.000, koliko ih je bilo prije ukinuća. Isusovci i danas rade po cijelom svijetu, naročito u misijama gdje vode i brojne kolegije.

Isusovci i jezikoslovlje

Isusovačko misionarsko djelovanje po cijelom svijetu potaklo je Ignacija Loyolu da među Opća pravila pod brojem 12 uvrsti i naredbu da svatko nauči jezik one zemlje u kojoj boravi, osim ako bi njegov materinski jezik bio ondje korisniji. To su isusovci shvaćali ozbiljno, pa su se svi, koji su namjeravali raditi u određenom području, pripremali tako da su tamošnji jezik na vrijeme počeli učiti, ili čak proučavati i pisati priručnike, kao što su rječnik, konverzacija i gramatika.

Prvi misionar u Indiji i Japanu — Franjo Ksaver (Francisco Javier, 1506–1552)

Papa Pavao III. (Alessandro Farnese, papa 1534–1549), nakon što je godinu dana proučavao Ignacijev nacrta pravila, odobrio je isusovce kao novi crkveni red bulom Regimini militantis Ecclesiae 27. rujna 1540. Ali, računajući na isusovačku raspoloživost, Papa je već 6 mjeseci prije bule odobrenja, 27. ožujka 1540, imenovao Franju Ksavera svoji nuncijem (poslanikom) za sve zemlje i otoke Dalekog istoka.

Ksaver je mogao krenuti u Indiju tek 7. travnja 1541. s nekoliko drugova, a u Gou je doplovio 6. svibnja 1542., nakon trinaest mjeseci napornog putovanja. Požrtvovno je djelovao najprije u Indiji.Tamo je uspio sakupiti tolik broj apostolskih suradnika, da se u Goi mogla osnovati Indijska isusovačka provincija, tj. samostalna pokrajina, pa je Franjo Ksaver 1549. imenovan prvim provincijalom. Apostolska revnost povela ga tada u Malaku u Maleziji i na otočje Moluke u Indoneziji. Krenuo je zatim i u Japan. Ali tamo su mu Japanci rekli da će primiti kršćanstvo tek nakon što ga prihvati Kina, koja je njima bila izvor mudrosti. Stoga je Franjo Ksaver odlučio poći u Kinu. Čekajući na ulazak u Kinu, izdahnuo je 3. prosinca 1552. na otoku Shangcshuan (Sancijan).

Franjo Ksaver djelovao je kao misionar samo deset i pol godina, ali je dobio naziv »apostol Indije i Japana«, i proglašen je 1619. blaženim, a 1622. svetim zajedno s Ignacijem Loyolom.

Apostoli Kine — Matteo Ricci i Adam Schall

Ksaverovu namjeru da kristijanizira Kinu ostvarivao je od 1582. apostol Kine Talijan Matteo Ricci (Macerata, 1552 — Peking, 1610)7. Kao odličan student Rimskog kolegija, uz filozofiju, specijalizirao je matematiku i astronomiju koju mu je predavao suautor gregorijanskog kalendara Christoph Clavius, »kralj matematike« i »Euklid XVI. stoljeća«, pa je Ricci i tim znanjem oduševljavao Kineze.

Njegovo je djelovanje 1622. nastavio Nijemac Adam Schall (Köln, 1592 — Peking, 1666). »Domalo se pročulo za njega da je vrstan matematičar. Zato ga car (1630) upotrijebi za reformu kineskoga kalendara. Radi ovoga odlikovanja imao je on neograničen utjecaj na proširenje misionarskog polja rada.«8

Obojica su, dakle, na carskom dvoru radili na reformi kineskog kalendara. To im je priskrbilo veliki ugled i omogućilo propovijedanje evanđelja.

Sjeverna Amerika

U sjevernoj Americi isusovci su djelovali najprije 16 godina među Huronima (1632–1649), zatim među Irokezima, ali je sve to trajalo kratko, uz velike teškoće, pa i mučeničke smrti.

U Meksiku među Indijancima u pokrajini Tarahumara djelovao je Ivan Ratkaj (1647–1683). Djelovao je kao revan misionar i vrstan pisac. Umro je kao mučenik, jer ga je otrovao neki domorodac.9

U Donjoj Kaliforniji dugo je i plodno djelovao Varaždinac Ferdinand Konšćak (1703–1759) kao misionar, istraživač i kartograf. Budući da je čitav simpozij posvećen njemu, ovdje bih spomenuo samo zanimljivu pojedinost, da je kao mladi isusovački student četiri puta pisao indipetu, tj. molbu patru Generalu da ga pošalje u misije.

Južna Amerika — redukcije u Paragvaju 1610.–1767.

Isusovci su u Paragvaj došli 1585. godine i tamo su ostvarili jedan od najznačajnijih misijskih pothvata. Nakon što im je Filip II. predao na upravu krajeve istočno od rijeke Parane, da zaštite pokrštene Indijance od nasilja organiziranih bandi lovaca na robove, skupili su ih u zaštićena naselja. Sela u kojima su živjeli ti obraćeni Indijanci prozvana su ’redukcije’, jer su ih misionari doveli (reducere) od lutalačko–lovačkog života po šumama u organiziran zemljoradnički i stočarski život. Svaka je obitelj dobila kuću i okućnicu, a svi su obrađivali zajednička polja i živjeli po kršćanskim zakonima. U redukcijama je vladao red i rad, pa je stvoreno blagostanje koje je privlačilo sve veći broj urođenika. Od 1609. do 1648. stvoreno je 19 redukcija u kojima je te godine živjelo 30.548 Indijanaca, a u svakoj redukciji obično su djelovala po dva isusovca. Do godine 1677. broj se popeo na 58.118. Paragvajske redukcije cvale su do 1768. kad ih je bilo 30, ali je tada došla katastrofa. Da se dokopaju povelikog blaga, koje su redukcije privrijedile marljivim radom i štedljivom i poštenom ekonomijom, Portugal i Španjolska proširile su vijest da se pater Nikola Plantić (Zagrepčanin!) proglasio »kraljem Paragvaja«, i tražile su i postigle ukidanje paragvajskih redukcija. Povjesničar Philip Caraman prikazao je tu divnu i bolnu epopeju u knjizi Izgubljeni raj, a režiser Roland Joffe s Robertom de Nirom 1986. u poznatom mnogo nagrađivanom filmu The Mission — Misija koji se odnedavno može nabaviti i u DVD izdanju. Pobrinuo sam se da se Caramanova knjiga prevede na hrvatski i objavi pod naslovom Misija Paragvaj — izgubljeni raj (Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1990).

Neke europske misije

Henrik VIII. (1491–1547), koji je prije dobio naslov »Defensor fidei«, 1534. odijelio je Englesku od Pape, sebe proglasio glavom anglikanske Crkve i tražio od podložnika zakletvu vjernosti uz prijetnju smrtne kazne. U tom strašnom progonu vjernih katolika život su 1535. izgubili kancelar Toma Mor i nadbiskup Ficher.

Stoga su po želji pape Pavla III. (Alessandro Farnese, papa 1534–1549) iste godine 1541., kad je Franjo Ksaver sa suradnicima poslan u Indiju poganima, u Irsku bili poslani Paschas Broet i Alfons Salmeron da budu na pomoć progonjenim vjernicima.

Papa Grgur XIII. (Ugo Buoncompagni, papa 1572–1585) poslao je kao svoga poslanika talijanskog isusovca Antonia Possevina (Mantova, 1533. — Ferrara, 1611) po europskim zemljama u Poljsku i Rusiju, gdje ga je Ivan Grozni pokušao ubiti. U izvještaju papi spominje da mu je za sporazumijevanje bio najkorisniji u pratnji prisutni hrvatski svećenik. Ustanovljeno je da je to bio hrvatski isusovac Stjepan Drenoczy (oko 1500–1586).10

Papa Klement VIII. (Ippolito Aldobrandini, papa 1592–1605) kao kardinal bio je 1588.–1589. papinski legat u Poljskoj. Shvatio je važnost Slavena u političkom, kulturnom i vjerskom smislu. U Rim se vraćao preko Hrvatske i upoznao naše teškoće pod turskim jarmom.

Kao papa Klement VIII. razvio je široko pastoralno i diplomatsko djelovanje.

Želio je pomoći svim Slavenima, a naročito kršćanima pod Turcima. Stoga odmah nakon izbora za papu šalje »svoje poslanike na sve strane da pridobije katoličke i akatoličke dvorove u Europi i Aziji na borbu protiv Turaka«, da se zajedno odupru turskoj velesili i oslobode Hrvatsku i Ugarsku.11

Nama je posebno zanimljivo što je hrvatskog svećenika Aleksandra Komulovića (Split, 1548 — Dubrovnik, 1608) Klement VIII. slao kao svoga poslanika u balkanske zemlje, u Poljsku i Rusiju.12

Godine 1596. potvrdio je Brest–Litovsku uniju s Rusinima, a 1599. osnovao je kardinalsku Kongregaciji »super negotiis Sanctae Fidei et Religionis Catholicae« koja je od 1622. poznatija pod imenom Congregatio de Propaganda Fide koja se i za Hrvatsku brinula kao za misijsku zemlju, slala joj misionare i tiskala knjige. Iste 1599. Klement VIII. sugerirao je isusovačkom vrhovnom poglavaru (patru Generalu) da provede anketu je li došlo vrijeme da se u isusovačke europske kolegije uvede jedan slavenski jezik te koji. Gotovo svi odgovori bili su za uvođenje jednog slavenskog jezika, i to hrvatskog. Stoga je p. General Acquaviva odmah u prosincu 1599. u Rimskom kolegiju osnovao Akademiju ilirskog (tj. hrvatskog) jezika i za prvog nastavnika odredio Bartola Kašića.

»Razgovarajući o toj Akademiji papa Klement VIII. s isusovačkim generalnim poglavarom p. Klaudijem Acquavivom, govorio je s velikom radošću i pohvalom, i nadasve je preporučivao studij hrvatskog jezika.«13

Dok je Kašić uz pomoć Aleksandra Koulovića, koji je 1599. postao isusovac, poučavao hrvatski buduće misionare, papin nećak Gianfrancesco (Ivan Franjo) Aldobrandini (1541–1601) bio je »zapovjednik papinske vojske, koju je papa poslao Rudolfu II. za rat protiv Turaka«.14 Godine 1601. poveo je Ivan Franjo 10.000 vojnika te ih iz Jakina (Ankone) prevezao brodovima u Rijeku. Na putu prema Kaniži teško je »u Lepoglavi 25. kolovoza od groznice obolio te je ležao u Varaždinu, gdje ga je 17. rujna zadesila prerana smrt«.15

Bartol Kašić je istovremeno morao proučavati osnove hrvatskog jezika i pisati prvu gramatiku, te držati predavanja studentima Rimskog kolegija koji su sudjelovali u radu Akademije hrvatskog jezika i pripremali se za misionare.

Dok je pisao predgovor svojoj gramatici, jasno je iznio dilemu: je li više u isusovačkom misijskom duhu ići u prekomorske misije, i učiti strane jezike, ili bi bilo bolje baciti pogled preko Jadrana i shvatiti nevolje i potrebe kršćana pod Turcima i otići njima upomoć. Očito, on je bio za ovo drugo rješenje.

U tome mu je mogao biti uzor i talijanski isusovac poliglot Toma Raggio (latinski Thomas Razzius, 1531–1599). On je znao šest stranih jezika, među njima i hrvatski, pa je od 1574. tri puta bio u Kotoru i jednom u Zadru. Od osnutka Ilirskog (tj. hrvatskog) kolegija u Loretu 1580. on je bio rektor, i 1590. upravo je on primio petnaestogodišnjeg Bartola Kašića u taj zavod.

Indipetae — molbe za Indiju

Požrtvovno i plodno djelovanje prvih isusovačkih misionara poticalo je velikodušnost mladih isusovaca.

U Rimskom arhivu Družbe Isusove (skraćeno ARSI) čuva se 14.067 vlastoručnih pisama kojima su mladi isusovci molili patra Generala da ih pošalje u Indiju, ili u koje drugo teško misijsko područje, kao svoje buduće polje rada.

Prema latinskom izrazu »Indiam petere« ta su pisma nazvana Indipetae. Poredana su kronološki, a na kraju se nalazi abecedni popis 6.167 imena njihovih autora. Među njima sam pronašao i zanimljivo talijansko pismo Jakova Mikalje.16

On ga je pisao u u siječnju 1631. Dubrovniku, gdje je u školi pomagao kao mladi predavač Bartolu Kašiću u poučavanju latinskog i hrvatskog.

Glavna je misao da se potpuno stavlja na raspolaganje patru Generalu »pa bilo u Indiji ili Etiopiji, ili među Turcima gdje se može služiti hrvatskim jezikom, s kojim bi ondje imao više lakoće«.17

Očito je da Jakov Mikalja slijedi misao Bartola Kašića u predgovoru njegove misionarske hrvatske Gramatike: da je bolje pogledati i shvatiti nevolje i potrebe kršćana pod Turcima, tim više što se tu može služiti svojim materinskim hrvatskim jezikom.

Hrvatski isusovački misionari

U ovome kratkom prikazu možemo spomenuti samo još nekoliko najvažnijih knjiga o isusovačkim misionarima iz Hrvatske koji su djelovali u misijama, tj. poslanjima u raznim stranama svijeta.

Knjigu Hrvatski isusovci misionari autora Mije Korade u Glasnikovoj biblioteci objavila je Hrvatska pokrajina Družbe Isusove, Zagreb, 1991. Zatim je Hrvatski povijesni institut u Beču objavio knjigu Isusovci i hrvatska kultura, odgovorni urednik Vladimir Horvat, Zagreb, 1993. Konačno je objavljen III. svezak velike i poznate monografije Isusovci i hrvatski narod III. Miroslava Vanina u kojoj je autor prikazao hrvatske misionare koji su djelovali među Hrvatima u domovini i u susjednim zemljama (poglavlje »Pučke misije«), kao i one koju su djelovali u vanjskim misijama (poglavlje »Prekomorske misije«)«.18