Hrvati u Čileu

Osvrt na život i rad Rajmunda Kuparea

Osvrt na život i rad Rajmunda Kuparea

Hrvati u Čileu

Čile je južnoamerička država, koja na sjeveru graniči s Peruom, a na istoku s Bolivijom i Argentinom. Riječ Čile je po nekima azijskog podrijetla i znači snijeg, zimu; drugima dolazi od čurlika neke pjevice; trećima je zemlja nazvana tako jer je slična uskom, a dugom listu biljke ahi, koju vulgarno zovu čile (D. Bosiljevac, 1928). U jeziku nekih indijanskih plemena riječ »chile« označava predjele »gdje prestaje zemlja« (M. Mataić, 1995). Prema popisu stanovništva iz 1992. godine Čile ima 14,418.800 stanovnika. Europljani i Indoeuropljani čine 95% stanovništva, od toga 140.000 ili 1% čine hrvatski doseljenici, odnosno njihovi potomci (S. Letica, ur., 2001).

Hrvati prvi put naseljavaju Čile pedesetih godina 19 st., ali masovno iseljavanje događa se krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Najznačajnije iseljeničko područje bila je Dalmacija. Podaci govore da čak 90% iseljenika u Čileu potječe s otoka Brača — Povlja, Milna, Sutivan, Supetar i dr. (Lj. Antić, 1991). Također, značajan broj iseljenika je iz omiškog kraja, iz mjesta Mimice, a manji broj iseljenika je iz dubrovačkog kraja, te s otoka Hvara.

Iseljavanje iz Dalmacije uzrokovali su ekonomski faktori. Ograničena agrarna proizvodnja, niska razina poljoprivredne specijalizacije, nedovoljno razvijeno unutarnje tržište nisu mogle zadovoljiti potrebe domaćeg stanovništva. To razdoblje karakterizira i zaduživanje dalmatinskog seljaka. S jedne strane se razvijaju robno–novčani odnosi, a s druge strane se raspada kolonatski sustav. Kolon se mogao osloboditi jedino otkupom zemlje što ju je dotad obrađivao. Rješenje je nalazio zaduživanjem kod samog vlasnika ili »zelenaša«, zbog čega su poljoprivredna kućanstva slala u inozemstvo pojedine članove kako bi njihovim zaradama riješili dug.

Drugi uzrok zaduživanja je vezan uz vinogradarstvo. Sedamdesetih godina 19. stoljeća pašnjačka, ali i kvalitetna zemljišta pretvaraju se u zemljišta za uzgoj vinove loze. Slobodni seljaci nastoje otkupiti stare vinograde od vlasnika, ali vinska klauzula1 i bolest vinove loze potpuno su uništile dalmatinsko vinogradarstvo. Dalmacija se nalazila u teškom privrednom i financijskom položaju. Nije mogla sudjelovati u obnovi vinogradarstva. Štete su bile ogromne, a zaduživanje je poprimilo velike razmjere. Ovakvo stanje potaknulo je masovno iseljavanje. Krajem 19. stoljeća nastupa i kriza jedrenjaštva. Pojava parobroda i prvih parobrodskih linija istisnule su iz prometa jedrenjačke flote. Vlasnici brodova, mornari i kapetani ostaju bez posla. Otoci su prenapučeni agrarnim stanovništvom, koje u to vrijeme doživljava demografsku ekspanziju.

Iseljavanje je potaknuto i vojno–političkim čimbenicima. Naime, godine 1852. Austrija prvi put provodi popis vojnih obveznika. Mlađe otočno stanovništvo našlo se u situaciji da bude pozvano na dugotrajno služenje vojnog roka. Ne prihvaćajući austro–ugarske vojno–političke interese kao vlastite, dalmatinski mladići nastoje izbjeći vojnu obvezu. Najvitalnije otočno stanovništvo bježi preko oceana, što je imalo ogromne demografske i gospodarske posljedice na život otoka. Vojnički zakon bio je rigorozan. Bilo je dovoljno da se vojni obveznik ne vrati iz Amerike, ili ne dođe na odsluženje vojne obveze da se smatra vojnim bjeguncem. Kad bi se vratio, bio bi izložen teškim kaznama. Osim toga, i brodska karta za povratak u domovinu bila je preskupa.

Iseljavanje iz Dalmacije provodilo se stihijski, bez određene iseljeničke politike i zakonodavstva. Hrvatsku emigraciju Monarhija nije smatrala nacionalnim problemom, već zajedničkim austro– ugarskim socijalnim problemom.

Dolaskom u Čile Hrvati naseljavaju južni (pokrajina Magallanes) i sjeverni (Antofagasta i Tarapaca) dio zemlje. U početku žive u kolonijama koje su se razlikovale po veličini, od nekoliko desetaka do nekoliko tisuća iseljenika. Na krajnjem jugu, u pokrajinu Magellanes Hrvati dolaze 70–ih godina 19. stoljeća, a u većem broju 90–ih godina 19. stoljeća. Privučeni zlatnom groznicom odlaze u Ognjenu Zemlju i ne samo iseljenici iz Dalmacije, već i oni koji su prvo naselili Argentinu, Brazil, Urugvaj. Jenjavanjem zlatne groznice preorijentirali su se na trgovinu i ovčarstvo trajno naseljavajući grad Punata Arenas i Porvenir. Na sjeveru Čilea hrvatski iseljenici radili su na poslovima vezanim uz preradu i vađenje salitre te trgovinu. Značajne iseljeničke kolonije na sjeveru Čilea su Iquique i Antofagasta.

Potkraj 20–ih godina 20. stoljeća nastaju nove kolonije hrvatskih iseljenika u središnjem dijelu Čilea: Santiago, Concapcion, La Serena, Ovalle, Vina del Mar, Valdivia. Ove unutarnje migracije i stvaranje novih kolonija nastale su kao posljedica centralizacije vlasti, gospodarstva, visokog školstva, te uslijed zatvaranja tvornice salitre nakon otkrića umjetnoga gnojiva.

Masovno iseljavanje Hrvata u Čile prestalo je pred Drugi svjetski rat. Za razdoblje nakon Drugoga svjetskoga rata možemo govoriti o iseljavanju kroz Čile prema SAD–u, gdje se hrvatskim iseljenicima pružala bolja perspektiva za napredak. U Čileu ih se zadržalo negdje oko tisuću. Vrlo je malen broj Hrvata koji su došli u Čile iz političkih razloga. Hrvatska etnička skupina gotovo se više nije obnavljala novim iseljenicima iz domovine, što je bio jedan od uzroka brže asimilacije hrvatskih potomaka u čileansko društvo.

Danas, kako kaže iseljenica Asja Perasović,2 u Čileu je skoro cjelokupna dijaspora treća ili četvrta generacija doseljenih izmiješana s Čileancima. Hrvata prve generacije ima vrlo malo.

Prvi hrvatski doseljenici podnijeli su najveći teret za zavidan gospodarski i društveni status koji sada uživaju njihovi potomci. Čileanci hrvatskog podrijetla danas zauzimaju najprestižnija mjesta na društvenoj ljestvici Čilea. Prema istraživanju iz 1990. godine na čileanskim sveučilištima djelovalo je oko 140 profesora i predavača, tri rektora, nekoliko dekana, 17 akademika, oko 80 novinara. Među čileanskim piscima je oko 70 hrvatskoga podrijetla, 15 svećenika i časnih sestara, te dva biskupa.3

Katolička crkva među iseljeništvom

Hrvatska je i prije negoli su pokrenute inicijative katoličke središnjice Rima slala u pojedine zemlje misionare kako bi skrbili o svojim iseljenicima. Godine 1912. zalaganjem nadbiskupa Antuna Bauera i zagrebačkih franjevaca utemeljeno je Društvo sv. Rafaela za hrvatske iseljenike (A. Laušić, 2003).

U doba kad se nije pretjerano vodila briga o nacionalnim interesima Hrvatske i kad se većina iseljenika smatrala neprijateljskom emigracijom brigu za zaštitu iseljenika preuzeo je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

Iako nakon Drugoga svjetskoga rata većina Hrvata iseljava u Argentinu i Venezuelu, a manji broj u Čile, ipak u pokrajini Magallanes, pod vodstvom selizijanaca, među djecom hrvatskih iseljenika nalazimo veliki broj pojedinaca koji su djelovali u okviru katoličke crkve. Nalazimo biskupa msgr. Vladimira Borića Crnošiju, Alejandra Goića Karmelića — vikara u biskupiji Punta Arenas koji preuzima upravljanje nakon smrti Borića, i postaje biskupom Afrike i pomoćnim biskupom pokrajine Concepcion.

U Punta Arenasu nalazimo hrvatske svećenike: Simon Kuzmanić — selizijanac, Petar Pavišić, Tomas Buvinić, Marko Buvinić — biskupski svećenici; Jorge Sapunar Dubravčić — svećenik iz Punta Arenasa (V. Stanković, ur., 1980).

Monsignor Drago Balvanović, misionar u Peruu, danas je jedini vikar svih južnoameričkih zemalja, osim Brazila, Urugvaja i Argentine, gdje postoje hrvatski svećenici. Don Drago kaže da se često u tuđini prisjeća riječi kardinala Stepinca: Nikad se svoja domovina ne napušta bez tuge. I sam kaže: I meni je bilo teško kad sam odlazio pa i danas, poslije toliko godina srce mi je pola ovdje, a pola tamo. Upravo zbog te tuge mislim da bi ljudi i u domovini trebali biti više senzibilizirani za odnose s iseljeništvom (G. Cvitan, 2002).

Među hrvatskim misionarima u Čileu istaknuto mjesto ne samo u svećeničkom, misionarskom već i u znanstvenom radu pripada dominikancu padreu Rajmundu Kupareu, koji dolazi u Čile zajedno s Inocencijem Mihojevićem, biblijskim stručnjakom, imenovanim profesorom grčkog jezika na Teološkom fakultetu.

Život i rad Rajmunda Kuparea

Padre Rajmund Kupareo, dominikanac, pisac, pjesnik, skladatelj i sveučilišni profesor potomak je stare srednjodalmatinske plemićke obitelji. Rođen je 1914. godine u Vrbovskoj na otoku Hvaru. Školovao se u Mađarskoj, Jelsi, Hvaru i Bolu, a u Dubrovniku je 1930. godine stupio u bijele fratre zamijenivši svoje krsno ime Luka u redovničko fra Rajmund.

Teološke studije završio je u Dubrovniku na Visokoj bogoslovnoj školi 1934. godine. Studij filozofije započeo je na dominikanskoj Visokoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku (1931–1934), a nastavio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1941–1945) gdje je apsolvirao čistu filozofiju. Za svećenika je zaređen 1937. godine u Splitu, a 1941. godine po dolasku u Zagreb povjerena mu je dužnost upravitelja Dominikanske naklade Istina i uredništvo glasnika Gospina krunica. Za svog boravka u Zagrebu ostvaruje blisku suradnju sa Stepincem sve do njegova uhićenja, a potom i sam emigrira iz zemlje. Nakon što je 1947. godine emigrirao iz Hrvatske magistrira teologiju u Olomoucu u Češkoj. Osim u Češkoj još boravi u Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj i Španjolskoj. Starješina Reda potom ga šalje s nekoliko braće iz drugih država, Francuske, Italije i Španjolske, da sudjeluje u obnovi čileanske dominikanske provincije. Katoličko sveučilište u Santiago de Chileu Kuparea poziva 1950. godine da predaje estetiku i aksiologiju na Fakultetu filozofije i odgojnih znanosti. U Santiagu de Chile 1951. godine doktorira obranivši disertaciju pod naslovom Ars et Moralis.

Kupareo je potom predavao dogmatiku na Instituto Familiar na Katoličkom sveučilištu, eksperimentalnu psihologiju u Seminario de Santiago, katoličku kulturu na Arhitektonskom fakultetu i estetiku likovnih umjetnosti na Likovnoj akademiji istog sveučilišta. Bio je urednik časopisa Mundo Catolico, pokretač časopisa za filozofiju umjetnosti Aisthesis, urednik Anales de la Facultad de Filosofia, godišnjaka Filozofskog fakulteta.

U dva navrata bio je dekan Filozofskog fakulteta Katoličkog sveučilišta u razdobljima od 1956.–1959. i 1963.–1967. godine kao i prorektor Katoličkog sveučilišta od 1963.–1969. godine.

Također je osnovao Institut za estetiku Katoličkog sveučilišta 1971. godine. Iste godine nakon pretrpljenog moždanog udara vratio se u Hrvatsku gdje je povućeno živio u dominikanskom samostanu na Borongaju do svoje smrti 1996. godine.

Vinko Nikolić u knjizi U službi domovine istaknut će da se Kupareo tri puta suočio sa smrću: » Prvi puta, kada je kao mladi student bogoslovlja godine 1938. obolio od tuberkuloze, onda smrtonosne bolesti; drugi puta kada se nalazio među mrtvima u bombardiranom dominikanskom samostanu u Zagrebu 1944. godine, kada su poginuli devetorica njegove dominikanske braće, a pod ruševinama propali mnogi njegovi književni rukopisi: treći njegov susret sa smrću bio je posljedica njegova načina života i neumorna rada. Tada su mu liječnici savjetovali da mu je rođena zemlja najbolji lijek.« (V. Nikolić, 1996:413)

Za svog boravka u Južnoj Americi Kupareo se permanentno bavio znanstvenim radom. Rezultate svojih istraživanja objavljivao je u raznim publikacijama na španjolskom i engleskom jeziku u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi. Bio je poznati estetičar na španjolskom govornom području. Na španjolskom jeziku je i njegovo glavno znanstveno djelo El Valor del Arte iz 1964. godine.

Autor je triju knjiga poezije od kojih je jedna objavljena u Madridu. Drama–misterij Pasion de Cristo također je objavljena u Madridu 1949. godine. Veliki dio Kupareovih pjesma preveden je na talijanski jezik i one su ušle u antologiju prof. Salvinija i prof. Trogrančića. U Čileu je objavio: La estetica de la poesia, La estetica del Drama, La estetica de la Novela y Axiologia Estetica. Ostala djela o estetici: najopsežnije djelo u sedam svezaka objavljeno u Čileu: Tratado de Estetica, 1964; Creaciones humanas I — La poesia; s esejom Radoslava Ivelića: La poesia de Pedro Prado, 1965;Creaciones humanas II — El drama; s esejom Radoslava Ivelića: La vida que te di de Luigi Pirandello, 1966; La Filosofia de la Arquitectura, 1969; La poesia desde su esencia 1970; La muerte del arte, 1978. Na osnovama Kupareova učenja posebno na polju estetike danas se obrazuju naraštaji studenata diljem Čilea i Španjolske.

Njegovo književno djelo također je bogato. Prvo djelo bio je mladenački roman Morska kuća iz 1939. godine, potom romani: Baraban, Jedinac, Sunovrati. Osim kao romanopisac istaknuo se i kao pripovjedač. Dvije su njegove knjige pripovijesti: Balade iz Magallanesa i Čežnja za zavičajem.

Rajmund Kupareo je bio i izvrstan pjesnik. Hrvatska revija objavila je u Buenos Airesu, 1961. godine njegovu zbirku pjesama Blagoslov zvijezda. Zbirke pjesama Na rijekama, 1948. i Muka Kristova, 1949. godine objavljene su u Madridu u suradnji s hrvatskom zajednicom u Španjolskoj. U Hrvatskoj je objavio: Umjetnik i zagonetka života, 1982; Prebivao među nama, 1987; Čežnja za zavičajem, 1989; Sabrane pjesme, 1992; Čovjek i umjetnost, 1993. i dr.

Katoličko sveučilište u Santiagu dodijelilo je Rajmundu Kupareu 1959. godine doktorat Scientiae et honoris causa. Likovna akademija proglasila ga je zaslužnim profesorom (professor emeritus). Od 1985. godine akademik je Čileanske akademije znanosti i umjetnosti i prvi Hrvat koji je naveden u prvom izdanju Who is Who in the World (Chicago,1971). Odlikovan je hrvatskim odličjem, a posmrtno odlikovan visokim čileanskim odličjem.

Dok je boravio u Čileu, Kupareo je nastojao stalno promicati djecu hrvatskih doseljenika na sveučilište. Zahvaljujući njemu danas mnogi od njih zauzimaju prestižna mjesta na fakultetima i učilištima kao profesori, dekani, rektori te urednici raznih časopisa. Članovi direktorija Instituta za estetiku, koji danas pohađa preko dvije tisuće studenata, kao i urednici časopisa Instituta Ahestesis su i sinovi hrvatskih doseljenika Radoslav i Milan Ivelić koji nastavljaju Kupareov rad. Njegov rad i stvaralaštvo visoko su cijenjeni u Čileu, a u Hrvatskoj je pomalo zaboravljen i rijetko spominjan iako je jedan je od najzaslužnijih Hrvata koji je u dijaspori među iseljenicima stalno promicao hrvatski duh i kulturu permanentno radeći na očuvanju hrvatskog identiteta.

Književni opus Rajmunda Kuparea

Kupareo je napisao četrnaest knjiga pjesama, romana, drama i pripovijesti (na hrvatskom, češkom i španjolskom jeziku).

U njegovim književnim djelima oslikani su motivi iz iseljeničkog života gdje se opaža autorov stalni unutrašnji nemir, sukob, potisnuta čežnja. U njima se autor pita i pokušava premostiti raskorak između izgubljene domovine i nove domovine u kojoj je našao utočište. Usprkos svim blagonaklonostima i prihvaćanju nove domovine osjeća se nepotpunim, nedorečenim, prognanim. Sanja i budi se sa željom da se ponovno vrati na ognjište. Progovara i o svakidašnjem, veselom čileanskom čovjeku i običajima koji su mu bili strani i nerazumljivi. Njegove pripovijesti oslikavaju događaje u kojima se isprepleću uspomene, doživljaji, životne sudbine ljudi. Povijest se stalno ponavlja i stavlja pred pojedinca — emigranta uvijek isto pitanje: Zašto sam morao otići?

Pripovijest Čežnja za zavičajem Kupareo započinje pitanjem: Tko tu čežnju i bol nije osjetio u tuđini? Zatim se vraća u djetinjstvo, budi svoje potisnute emocije i prisjeća se slike koja se duboko urezala u njegovu svijest i pitanja za koje dugo vremena nije mogao pronaći odgovor. »Bio sam dijete kad se brat mog pokojnog oca Petar (Pijero) opraštao od svojih u Vrboskoj na Hvaru prije odlaska u Argentinu. Njegovi su mu prijatelji došli jedne večeri zaželjeti sretan put i zapjevati onu tužnu, nezaboravnu popijevku: Ti ostaj s Bogom al se sjećaj mene! Na rastanku, na rastanku smo, nek te prati Bog! Baka je ridala, a tetke je pridržavale da ne padne u nesvijest. Zašto je morao otići u strani svijet? To ni danas ne mogu dokučiti. (R. Kupareo, 1989: 77).

Dolaskom u Čile Kupareo traži među hrvatskim iseljenicima svog strica koji je dijelio podjednaku sudbinu s tisućama dalmatinskih težaka koji su otišli na južnoamerički kontinent: Kad sam stigao u Čile, nastojao sam doznati od naših starih doseljenika da li je netko poznavao moga strica ili njegovu obitelj, ali uzalud. Mislio sam da je možda netko putovao s njime iz domovine do Buenos Airesa. Nitko nije za njega ni čuo. Čak ni moje ponovljene molbe o njemu nisu imale nikakva uspjeha. Nitko se od naših domorodaca nije javio na moju adresu. Tko bi se sjećao jednog otočanina izgubljenog u dalekoj zemlji i gradu?(R. Kupareo. 1989: 77)

Motive nostalgije i čežnje iseljenika za rodnim krajem Kupareo izvrsno opisuje u svojim pripovijestima upoznajući nas sa stvarnim likovima i događajima: Pitali ste od čega je umro vaš stric. Teško je to opisati. Ja se sama više ne sjećam potankosti. Znam da ga je strahovito morila čežnja za rodnim krajem, pogotovo kad mu je majka javila da je spremna platiti put, ako se odluči na povratak. Ali tu je bila žena, tu djeca. A onda se teško razbolio: buncao je u groznici i gubio svijest. Najradije je govorio o svom zavičaju i opisivao mali otočić u uvali ispred svoje kuće. (R. Kupareo, 1989: 81)

Brojni su slični primjeri u kojima Kupareo čitatelja potpuno upoznaje i približava običnim dalmatinskim ljudima naseljenim u ovoj dalekoj zemlji: Marija i u snu govorila o Vrboskoj. Ona je djetinjstvo i mladost provela na otoku, a to se ne zaboravlja. Osim toga, otočani su vrlo osjećajni. Zamislite! Prije nekoliko mjeseci posjetio sam u Santiagu jednog našeg starog i bolesnog sumještanina Ivana Gabelića. Dakle, taj stari Ivan Gabelić rekao mi je kad sam ga zapitao: »Kako ste, barba Ivane?« Kako vidiš, sinko, ne mogu se tužiti da mi išta nedostaje, ali otkad sam ostavio Vrbosku, nisam se nikad slatko nasmijao. (R. Kupareo, 1989: 82)

Kupareo u pripovijesti Čežnja za zavičajem govori o gubljenju hrvatskog identiteta. Proces brze asimilacije Hrvata u čileansko društvo uzrokovao je i nedostatak hrvatskih župa i svećenika u Čileu koji bi održali hrvatski narod na okupu i spriječili gubitak materinjeg jezika. Kupareo to opisuje u razgovoru sa župnikom Un cura por dios (Župnik Zaboga — prozvan tim imenom jer je njegova stalna uzrečica bila Por Dios) — hrvatskim svećenikom: Ne znam zašto su me poslali u Čile. Oni u Vatikanu misle da ja čarobnim štapićem mogu sakupiti raspršene ovce doma Izraelova. Naša je emigrantska pastva zakasnila jedno stoljeće. Gledajte Talijane, Nijemce, Francuze, pa čak i Poljake! Njihov se episkopat brinuo za njih i poslao im dušebrižnike netom su stigli u ove krajeve, a naših šezdesetak tisuća obitelji, koliko ja barem znam, nikada nisu imali svoga svećenika, a kamoli svoju školu. A sad ti, pope, čini čudesa! Uza sav napor i nagovaranje sakupim tridesetak osoba na misi. Kažu mi da oni, a napose njihova djeca, radije idu na čileanske mise, jer da su oni već »čileanizirani«. Djeca im ne govore i ne razumiju hrvatski. (R. Kupareo, 1989: 42–43)

U pripovijesti Balade iz Magallanesa Kupareo također donosi slike iz života hrvatskih iseljenika. I ovdje piše o problemu asimilacije i integracije Hrvata u čileansko društvo: Mislim da trećina grobova na groblju u Punta Arenasu skriva kosti naših doseljenika. Stariji nadgrobni natpisi, nerijetko veoma dirljiva sadržaja, pisani su hrvatskim jezikom, ali on ustupa malo–pomalo pred španjolskim. Prvi je naraštaj govorio u kućama hrvatski, drugi je miješao hrvatski sa španjolskim, a treći već govorio samo španjolski. A to se opaža i na nadgrobnim natpisima. Ti naši vrijedni pomorci, trgovci i zanatlije nisu se naročito obogatili kao što se to dogodilo s onima na Sjeveru (Antofagasta, Iquque) ili u središnjoj zoni (Valparaiso). Oni na Jugu postali su »dobrostojeći« građani i najveća im je briga bila da svojoj djeci omoguće školovanje koje oni nisu imali. Upravo je iz Magallanesa proizašao najveći broj intelektualaca, liječnika, odvjetnika, ekonomista, sveučilišnih profesora, pisaca potomaka naših ljudi. Ponose se svojim pređima, ali znaju tek po koju hrvatsku riječ. Oni se osjećaju Čileancima, iako svatko od njih želi bar jednom posjetiti zemlju svojih otaca i djedova. (R. Kupareo, 1978: 113–114)

Miješani brakovi također su pospješili i ubrzali proces asimilacije hrvatskih iseljenika:

Malo ima čistih brakova naših domorodaca. Poznavao sam tri brata naših doseljenika: visoki, kršni i pametni momci, sva su trojica danas sveučilišni profesori; stariji je oženjen Španjolkom, srednji Nijemcom, a najmlađi Talijankom. Njihova djeca govore samo španjolski. (R. Kupareo, 1978: 114)

Kupareo u svojim pripovijestima oživljava davno zakopane uspomene koje su iseljenici nosili u srcima dok su napuštali rodni kraj. Priča o njihovoj djeci koja su rođena u zemlji koja je postala njihov novi dom, a za njih vječno počivalište. Pokušava razumjeti i ublažiti patnje običnog čovjeka i dati smisao događajima koji su se isprepletali u njihovim životima.

Emigrantska bi književnost trebala imati posebnu važnost jer je vrijedan i jedinstven izvor podataka o životu emigranata koji su u stranim državama i dalekim kontinentima stvarali u ime Hrvatske i za Hrvatsku.

O značaju i nastanku emigrantske književnosti lijepo će Vinko Nikolić opisati u predgovoru knjige U službi domovine: naša emigrantska književnost počinje u prvim danima naše emigracije, naše prognaničke emigracije, kad smo u tuzi za izgubljenom domovinom nalazili nadahnuća, kada smo u onim mračnim ozračjima Velike Tragedije naslućivali domovinsko svjetlo, neugasivi Svjetionik prema kojemu smo i u dubokom mraku kretali... U logorima Austrije i Italije, i svugdje gdje su se našli Hrvati, ljudi bez domovine, pisana je nova književnost, nova po našim novim boravištima, nova po novim motivima i sadržajima, inače uvijek kao odraz domovinske. Tako su nastajali listići, a na njima skromni prilozi, zrnca, često više plodovi naše patnje i tuge, nego nekog pjesničkog nadahnuća. Bili su to više naši jauci i uzdasi, da srcu olakšamo. Osjećali smo iz dana u dan sve težu moru, kao neki kameni pritisak na našu dušu, pa smo prolazili kroz duge besane noći i ujutro ustajali s istim teretom, da nastavimo svoje veliko pitanje: gdje smo, što smo, kako smo stigli na ova strana mjesta? I, što nije bilo najlakše, kamo nas vode budući puti? (V. Nikolić, 1996: 5–6)

Misionarski i kulturni rad Rajmunda Kuparea

Dvadeset najboljih godina života i stvaranja u Čileu Kupareo posvećuje Hrvatskoj i borbi za njezinu afirmaciju. Naime, u Čileu od Prvoga svjetskoga rata provodi se jugoslavenizacija svih hrvatskih društava. Iz naziva iseljeničkih društava i novina istisnut je pridjev hrvatski. Sva društva su postala jugoslavenska, a hrvatski jezik zamijenjen jugoslavenskim.

Većina službenih predstavnika poslanih na službu iz Jugoslavije u Čile bili su srpske i crnogorske nacionalnosti. Generacije čileanskih Hrvata odgajale su se u jugoslavenskome duhu, a hrvatski identitet bio je potisnut i uništavan. Kupareo pronalazi načine da osvijesti hrvatske iseljenike pružajući im pravu istinu o Hrvatskoj. Njegova misija i zadatak nisu bili nimalo laki. Ljubav prema domovini davala mu je snagu. Njegovo prisustvo i život među Hrvatima u Čileu bio je od neprocjenjive važnosti za Hrvatsku.

Kupareo je u Čileu bilo znanstvenim, književnim ili rodoljubnim radom ulagao svu energiju za dobrobit Hrvatske i njezinih iseljenika. Podjednako je cijenio i volio Čile kao zemlju koja mu je pružila slobodu, mogućnost izražavanja i djelovanja, kao i njegove stanovnike koji su ga prihvatili i nesebično voljeli, a izuzetno cijenili njegov rad. Njegov učenik i nasljednik, također sin hrvatskih iseljenika Radoslav Ivelić reći će: Sjetiti se vremena kad je Rajmund Kupareo boravio u Čileu, znači sjetiti se jednog razdoblja našeg života; znači dozvati u pamet procvat ljubavi prema lijepome (...). Kupareo je odgojio cijeli jedan naraštaj Čileanaca. Njegova djela nastavljaju, još i većom snagom, njegovi bivši učenici, koji su sada odgovorni za istraživanje i proučavanje na širokom plodnom polju Estetike. (R. Kupareo 1982: 217–218)

Danas je na Katoličkom sveučilištu u Santiagu velik broj Čileanaca hrvatskog podrijetla. Spomenut ćemo samo neke koji su predavali na Katoličkom sveučilištu: Čedomil Goić — sveučilišni profesor, bio je direktor Zavoda za književnost Katoličkog sveučilišta u Santiagu, utemeljitelj i prvi urednik časopisa Revista Chileana de Literatura; Scarmeta Antonio — sveučilišni profesor i filmski režiser, bio je profesor predavač vještine pričanja na Novinarskoj školi Katoličkog sveučilišta, voditelj književne radionice; Tomić Radomero — političar i diplomat, bio je nagrađen kao najbolji student Katoličkog svučilišta; Ivelić Milan bio je profesor estetike i povijesti umjetnosti na Katoličkom sveučilištu; Mihojević Inocentio — svećenik, predavao na Teološkom fakultetu Katoličkog sveučilišta; Babarović Ivo — profesor i slikar, predavao u Centro de Planificacion Cepla i u Centro interdisciplinario de Desarollo Urbano y Regional, CIDU Katoličkog svečilišta; Scarpa Roque — sveučilišni profesor, pisac i akademik utemeljitelj je Teatro de Ensayo i mnogi drugi.

Kupareo se s grupom nacionalno svjesnih hrvatskih iseljenika borio za hrvatsko ime i istinu o Hrvatskoj u vrijeme jugoslavenizacije svih iseljeničkih društava i snažne jugoslavenske propagande. Mijo Koljatić iz Santiaga, član odbora za pomoć Hrvatskoj i Žarko Novak u jednom intervju istaknut će: Zajedno s padreom Kupareom vodili smo bitku za Hrvatski dom: Kad je umro kardinal Alojzije Stepinac, priredili smo misu. Katedrala je bila puna nas i diplomata. Prije dolaska Tita ovamo, dobili smo popis svećenika koji su bili streljani. Tiskali smo s tim podacima letke, išli od crkve do crkve i dijelili ih protiv Tita. Dominikanac padre Kupareo koji je djelovao na ovdašnjem sveučilištu bio je uhapšen uz još jednog prijatelja, zato što je dijelio letke. U tom smo bivšem jugoslavenskom domu postigli najveći uspjeh kad je naš sin Tomislav održao misu, a nakon toga je priređen ručak od kojeg je prihod išao za pomoć Hrvatskoj. (I. Hetrich, 1996: 56–57)

Kupareo je pomagao i hrvatskim intelektualcima, političkim emigrantima koji su stizali nakon Drugoga svjetskoga rata. Nalazimo podatak da je Kupareo Luku Fertiliu, priznatog novinara, rodoljuba i intelektualca nakon što je emigrirao u Čile 1947. godine uveo na Katoličko sveučilište u Santiagu da predaje na katedri povijesti kulture. (F. Dujmović, 1994)

U Čileu su o Kupareu napisani mnogi članci i zahvale, te je dobio puno priznanja za svoj neumoran znanstveni i književni rad. Institut za estetiku Katoličkog sveučilišta, čiji je utemeljitelj, jedini je takve vrste u Južnoj Americi. U vrijeme dok je bio dekan Filozofskog fakulteta utemeljio je nekoliko akademskih jedinica: školu psihologije, novinarstva, njemačkog jezika i književnosti, likovne umjetnosti, školu za usmjerena zvanja i odgoj.

Za svoga života Kupareo je objavio ukupno 25 knjiga, od toga devet znanstvenih rasprava o estetici na španjolskom, latinskom i hrvatskom jeziku: Ugledna čileanska revija Aistehesis, glasilo Instituta za Estetiku Papinskog sveučilišta u Santiago de Chile, posvećena je hrvatskom književniku Rajmundu Kupareu, prilikom njegova imenovanja za »profesora po zaslugama« (profesor emerito) istog Sveučilišta, koje mu je na taj način izrazilo zahvalnost i odalo priznanje za njegov velik i zaslužan rad u Santiago de Chile. Kupareo je tom svom radu posvetio i žrtvovao nesebično i predano založio dvadeset najljepših i najkreativnijih godina svoga života, od godine 1951– 1971, kada je iscrpljen ogromnim radom stajao na samom rubu života. (V. Nikolić, 1996: 214)

O životu i radu Rajmunda Kuparea pisano je u gotovo u svim novinama diljem Čilea: dnevniku La union — Valparaiso, El correo de Valdivia, El Mercurio — Santiago, Las ultimas noticias — Santiago, reviji Finis tarrae — Santiago, Eva — Santiago, reviji El Debate Universitario, — Santiago, Hrvatskom katoličkom kalendaru — Chicago, tjedniku Danica — Chicago, dvotjedniku Glas Koncila — Zagreb i Hrvatskoj reviji — Buenos Aires.

Padre Rajmund Kupareo jedan je od najznačajnijih Hrvata koji je u Čileu mnogo učinio za Hrvatsku i njezinu promociju, ne samo u Čileu već i u svijetu. Svojim znanstvenim dostignućima pogotovo na polju estetike postao je uzor i učitelj mnogim naraštajima diljem svijeta. Prvak je hrvatske inteligencije u dijaspori, ali njegov samozatajan i skroman život pun rada i odricanja nije nažalost zaslužno prepoznat u njegovoj domovini Hrvatskoj. Nadamo se da će Hrvatska ispraviti ovu grešku, i znati cijeniti sav znanstveni i kulturni doprinos koji joj je Kupareo ostavio u nasljedstvo.

Literatura

Antić, Ljubomir, Hrvati u Južnoj Americi, Stvarnost, Zagreb, 1991.

Bosiljevac, Drago, Po Južnoj Americi, Leonova tiskara, Split, 1928.

Cvitan, Gordana, Svećenik u iseljeničkoj zajednici, Matica, br. 9, 2002.

Derado K., Čizmić I., Iseljenici otoka Brača, Brački Zbornik, br. 13, Zagreb, 1982.

Dujmović, Franjo, Pisma Luke Fertilia, Matica, br. 11–12, 1994.

Hetrich, Ivan, Kroz Južnu Ameriku, Marin Držić, Zagreb, 1996.

Kupareo, Rajmund, Balade iz Magallanesa, Dominikanska naklada Istina, 1978.

Kupareo, Rajmund, Čežnja za zavičajem, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1989.

Kupareo, Rajmund, Umjetnik i zagonetka života, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982.

Laušić, Ante, Hrvatska katolička misija u službi južnoafričkih Hrvata, Migracijske i etničke teme, br. 2–3, 2003: 239.

Letica, Silvija (ur). Dodiri svjetova Hrvatska–Čile, Puljko, Zagreb, 2001.

Mataić Pavičić, Dane, Hrvati u Čileu, Pintar design, Zagreb, 1998.

Mataić Pavičić, Dane, Čile — »Tamo gdje prestaje zemlja«, Geografski horizont,bt. 1, Hrvatsko geografsko društvo, 1995.

Mijović Kočan, Stijepo, Časno ime i djelo koje ostaje, Matica, br. 11–12, 1994.

Nikolić, Vinko, U službi domovine, Školske novine, Zagreb, 1996.

Stanković, Vladimir (ur.), Katolička crkva i Hrvati izvan domovine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980.

J. Stocklein, Der Neue Welt–Bott mit allerthand Nachruchtne deren Missionarien Soc. Iesu, Bd. V. 1761. Usp. kod D. Zorić, Ferdinand Konšćak misionar i istraživač, str. 78–80, Zagreb 2002. Nakladni zavod Matice hrvatske.

M. Zevallos, Carta del Padre pronicial Francisco Zevallos sobre la Apostolica vuda y virtudes del P. Fernando Konsag insigne Missionero de la California 1764. Usp. kod Zorić, n. dj. Str. 116–120

Dnevnik prve Konšćakove ekspedicije objavljen je u M. Venegas — A. M. Buuriel, Noticia de la california y de su conquista temporaly espiritual, 1757. Usp. O tome i kasnijim različitim izdanjima kod Zorić, n. dj. 91–96

Drugi je dnevnik s Konšćakove ekspedicije 1751. objavljen 1754. u J. Ortega — J. A. Balthasar, Apostolicos afanes de la Compania de Jesus, usp. Kod Zorić, n. dj. 96–103

Primjerice J. G. De sepulveda kanonik iz Cordobe u svojoj je raspravi Democrates alter sive de iustis belli causis o Indijima navodio da su »ljudi po prirodi inferiorni Europljanima« te da ih »treba pokoriti ratom da bi ih se civiliziralo«.

Brevissima relacion de la destruycion de las Indias. Hrvatski prijevod Kratko izvješće o uništenju Indija, 1982.

De jure et justitia belli conta Indios, hrvatski prijevod F. Šanjek, M. Polić Bobić, Vinko Paletin — Rasprava o pravu i opravdanosti rata, 1994.

Navedeno prema Zorić, n. dj. 36,37

Navedeno prema Zorić, n. dj. 95,96

Descrpcion compendiosa de lo descubierto y conocido de la California par P. e Fernando Consag de la Compania de Jesus, hrvatski prijevod kod Zorić, n. dj. 147,182 prema H. Aschmann, The Natural & Human History of Baja California from Mamuscripts by Jesuit Missionaries, 1966.

M. Venegas, A. M. Burriel, A. Natural and Civil History of California: Containing an accurate Descrioption of that Country, its Soil, Mountains, Harbours, Lakes, Rivers, and Seas: its Animals, Vegetables, Minerals, and famous Fishery for Pearls. The Customs of the Inhabitants, their Religion, Government, and Manner of Living, before their Conversion to the Christian Religion by the misionary Jesuits. Together with Accounts of the several Voyages and Attempts mad for settling Californira, and taking actual Surveyes of that Country and the adjacent Seas. Translated from the original Spanish od Miguel Venegas, a Mexican Jesuit, published at Madrid in 1758.

A. W. North, The Naitive Tribes of Lower California, American Anthropologist, 1908. Usp. www.bajacalifology.org/native tribes

Zorić, n. dj. 132

F. X. Clavijero, Storia della California, 1789,

M. P. Dunne, Black Robes in Lower California, 1952. str. 332; Aschmann, n.dj. 11–14; Zorić, n. dj. 138, 139

E. J. Burrus, Wenceslaus Linck’s Diary of his 1766 Expedition to Northen Baja California, 1966. str. 43–90; Zorić, n. dj. 105–107

M. Zevallos, Carta del Padre provincial Francisco Zevallos sobre la Apostolica vida y virtudes del P. Fernando Konsag insigne Missionero de la California, 1764.

M.P.Servin, The Apostolic Life of Fernando Consag Explorer of Lower California by Francisco Zevallos, 1968, str. 29–30; Zorić, n. dj. 140–141

T. Gabrić, Ferdinand Konšćak, DI, (1703–1759) misionar i istraživač, 1994; Zorić, n. dj. 60.

Za iscrpnu bibliografiju o istraživanju djela Ferdinanda Konšćaka u nas i u svijetu vidjeti: Damir Zorić: Misionar i kulture drugih — etnologijsko istraživanje Ferdinanda Konšćaka u Donjoj Kaliforniji HKD Napredak — MH Sarajevo, Sarajevo 2000. i drugo, dopunjeno izdanje te Damir Zorić: Ferdinand Konšćak, misionar i istraživač NZ Matice hrvatske, Zagreb 2002.

Za sažet prikaz povijesti poimanja Kalifornije kao otoka vidi Irving A. Leonard: »Los Libros del Conquistador«, FCE Meksiko 1973.

Vidi Jacques Lafeye: »De Quetzalcoatl a Guadalupe«, FCE Meksiko 1983.

Vidi Mijo Korade: »Djelovanje i spisi Ivana Rattkaya«, predgovor dvojezičnom izdanju Rattkayeva izviješća. ArTrezor, Zagreb 1998.

Mletci 1556. i 1565. (španjolski prijevod s komentarom, Madrid 1986.)

Iz Paletinove izjave pred inkvizicijskim sudom u Valladolidu može se zaključiti da je spis dovršen 1557. a da je na proljeće 1558. tražio izdavača u Flandriji. F. ŠANJEK, Prilozi za biografiju Vinka Paletina, CCP, 9/1982, str. 94–95.

Član Vijeća za Indije bio je Bartolomé de las Casas.

Riformatori dello studio di Padova 5. rujna 1564. povoljno ocjenjuju Paletinovo djelo »intitolato De iure belli adversus infideles occidentalis Indiae (u kojemu) non vi e cosa alcuna contraria alle legi e possa essere stampato« (F. ŠANJEK, Prilozi, str. 96–97).

Venezia, Archivio di Stato, Capi Consiglio dei X, Not. Reg. 21, c. 22 (F. ŠANJEK, Prilozi, str. 108–109): »Concedono per lo trattato del padre fra Vincenzo Paletino in lingua (latina?) e per la traduction di quello nella lingua spagnuola«.

Dvije kraljevske listine iz 1560. Usp. E. LISSON CHAVEZ, La Iglesia de Espana en el Peru, sv. II, Sevilla 1945, str. 171.

Izraz potječe od francuskog pjesnika Josa Marie Heredia, a upućen je Karlu V. (F. ORHANT, Bartholomé de Las Casas, Paris 1991, str. 21).

O pravu rata, CCP, 2/1978, str. 126.

F. ŠANJEK, Vinko Paletin (uvod u izdanje Rasprave o pravu rata), Zagreb 1994, str. 65–66, bilj. 43.

Nedavno preminuli otac Isacio Perez Fernandez u Paletinu otkriva anonimnog autora rasprave Relatione di alcune cose della Nuova S pagna et della gran citta di Temestitan Messico (Venetia 1566). U spisu De iure belli ukratko govori o podrijetlu i izgledu monumentalnih građevina Chichen–Itze. Zanimljivo je da Paletin svoja proučavanja temelji na pisanim vrelima (Aristotela, Diodora Sicilskog i Plinija Starijeg), svjedočanstvu lokalnog stanovništva i vlastitim zapažanjima. Osnovna mu je teza da su graditelji ovih veličanstvenih zdanja potomci starih Kartažana, koji su prema antiknim svjedočanstvima u davna vremena prešli Herkulove stupove (Gibraltar) i nakon trideset do četrdeset dana plovidbe stigli do velikih otoka koje su prozvali Hesperidima (tj. Zapadnim otocima, prema grčkoj imenici Hespera, Zapad). Uvjerivši se da na tim otocima vlada veliko obilje i blagostanje, kartaški i fenički pomorci razglasili su novost, ali su im njihovi pretpostavljeni »pod prijetnjom smrti zabranjivali ploviti tim predjelima kako bi se oni, ako jednom dodu u nemilost, mogli skloniti u ta (drugima) nepoznata područja«. Za pomorca iz Korčule nema nikakve sumnje da su Hesperidi zapravo otoci koje Španjolci nazivaju Hispaniolom (Haiti) i Fernandinom (Kuba). Nalaze se zapadno od Europe, udaljeni trideset do četrdeset dana plovidbe od najbližih španjolskih luka, a u vrijeme kad Vinko Paletin sastavlja raspravu De iure belli (1557/58) još i »brže, jer se nekad (o navigaciji) manje znalo«. Od rta San Antonio na jugozapadu Kube do rta Catoche na Yucatänu ima šezdeset španjolskih morskih liga (liga = 5.555 m) ili jedan dan plovidbe. O podrijetlu ovih velebnih zdanja Paletin se više puta raspitivao u tamošnjih Indijanaca. Pozivajući se na vrlo staru predaju, ovi su mu ispripovjedili da su u njihove krajeve mnogo prije Europljana »brodovima iz velike daljine doplovili bradati ljudi, kao što su (oni) i nalik (njima), koji su utemeljili onaj grad (tj. Chichen–Itzu) i u njemu obitavali više godina. Kako je vrijeme prolazilo, iz tih zemalja prestali su stizati i brodovi i ljudi. Videći to, preci (ovdašnjih Indijanaca) počeše protiv njih ratovati, glađu i ratom ih iscrpljivati dok ih nisu pobili i uništili. Građevine su ostale puste i napuštene, a tako su i sada razrušene i razvaljene od duga vremena«. U potvrdu svoje teze Paletin ističe da se »ovdje sve podudara: povijest, položaj zemlje, udaljenost ovih krajeva od Europe i Afrike, kao i ostaci građevina«. Neovisno o konačnom zaključku, Paletinov opis pretkolumbovskih spomenika na Yucatanu predstavlja prvorazredno svjedočanstvo o kulturnim dostignućima Maya i njihovoj civilizaciji.

Predgovor talijanskom izdanju Medinine rasprave L’arte del navegar (Mleci, 1554).

O Paletinovom upisu na Bolonjsko sveučilište svjedoči Francesco Romeo de Castiglione, vrhovni starješina dominikanskog reda, koji 13. listopada 1546. »brata Vinka, Dalmatinca iz Korčule, člana Meksičke provincije sv. Jakova, iz samostana sv. Dominika u Meksiku (šalje) na studij bogoslovlja u Bolognu«, gdje je, čini se, zaređen za svećenika. Vinku Paletinu se 24. siječnja 1548. dozvoljava da honorare od propovijedanja i drugih oblika svećeničkog djelovanja može zadržati za cijelo vrijeme svojih studija u glavnom gradu Emilije. U rujnu 1549. postiže balakaureat iz teologije i pravo inkorporacije u sveučilište po osobnom izboru.

Iz Bologne uspostavlja vezu s domovinom i obitelji. Odobren mu je četverogodišnji boravak izvan samostana (15. IV. 1552) kako bi »dvije svoje nećakinje materijalno opskrbio za udaju«.

Kratko izvješće o uništenju Indija

Trideset izrazito pravnih prijedloga

Značaj Vinka Paletina ima i određenu crtu osvetoljubivosti. Nekadašnji konkvistador, koji tijekom korizme 1558. u flamanskim tiskarskim središtima uzalud traži izdavača svoje rasprave, drži da je njegovu neuspjehu kumovao i Bartolomé de Carranza y Miranda, diplomat i odgojitelj Filipa II., ugledni dominikanski teolog i autor prvog španjolskog katekizma. Kao i većina dominikanaca, Carranza zastupa Las Casasove teze o pravima Indijanaca. Pobornici konkviste našli su razlog za Carranzino uhićenje u navodnoj podršci maloj sljedbi u Valladolidu optuženoj da slijedi nauk Martina Luthera. Usprkos dokazanoj neosnovanosti optužbi, svečanoj izjavi sudionika Tridentskog koncila da je njegovo učenje pravovjerno s katoličkog stajališta, prijateljskoj naklonosti pape Pia V. i tiskanju inkriminiranog katekizma na španjolskom jeziku o trošku Rimske kurije, nadbiskup Carranza ostaje u inkvizicijskom zatvoru punih sedamnaest godina. Pozamašni dossier nadbiskupa Carranze pred sudom u Valladolidu sadrži među ostalim i izjavu Vinka Paletina, koji se tijekom procesa (12. VIII. 1558.) »pojavio a da nije bio pozvan (...) i kazao da se zove brat Vinko Paletin, iz Korčule, Reda sv. Dominika, Dalmatinske (dominikanske) provincije«. Predstavio se kao ’presentado’ svetog bogoslovlja izjavivši »kako su se, dok se on nalazio u Bruxellesu tijekom minule korizme (1558), u samostanu sv. Dominika kod ovog ispovjednika došle ispovjediti dvije osobe odavde iz Španjolske, kraljevi sluge, od kojih je (...) saznao da su običavali moliti Očenaš i Zdravomariju svecima i da su otprije nekoliko dana to prestali. Ovaj ih je svjedok upitao s kojeg su razloga to prestali činiti i tko ih je na to naveo? (...) Rekli su mu da je to govorio toledski nadbiskup, brat Bartolome de (Carranza y) Miranda«. Paletin im je rekao da nastave sa svojim pobožnostima, a zatim je »otišao porazgovoriti se s nadbiskupom (Carranzom, koji mu je rekao) kako je u knjizi O sakramentima, koju je sastavio na narodnom (tj. kastilijanskom) jeziku, govorio o molitvi svecima (...) i istaknuo da je moliti Očenaš i Zdravomariju sv. Petru i svecima neprimjereno, iako ne i loše«. U vezi s Carranzinim slučajem Paletin ne zna ništa drugo, ali drži da bi inkriminirani katekizam trebalo zabraniti. On ne osjeća »mržnju ni prema kojoj od navedenih osoba niti to izjavljuje osim da rastereti svoju savjest jer se zakleo da će razotkriti i iznijeti na vidjelo sve ono što bude saznao, vidio i čuo da je protiv naše svete katoličke vjere«.

Ovdje se očito misli na De iure belli i De la institucion del buen govierno.

Madrid, Real Academia de la Historia, Collection Munoz, 91, fol. 47–67; L. HANKE — A. MILLARES CARLO, Cuerpo de documentos, Mexico 1943, str. 11–37; F. ŠANJEK, Vinko Paletin, CCC, 2/1978, str. 102–127; Kapi krvi, kapi mora, izd. Globus, Zagreb 1979, str. 429–459.

Latinski rukopis ima 78 numeriranih folija. Na fol. lr ispisani su ime autora i naslov djela: Fra Vinc(entius) Paletinus Corzulensis Natione Dalmata. De Jure et Justitia belli contra Indos ad Philip(pum) II. Hisp(aniae) Regem. Duži naslov, ime autora i početne riječi nalaze se na fol. 2r: »Incipit prohemium in tractatum de jure et justitia belli, quod habent reges Castellae et Legionis in regionibus occidentalis Indiae, quam quidam novum apellant orbem, ad Serenissimum Caesarem ac potentissimum Regem Philipum, Regem Hispaniae, Angliae etc. editum per Reverendum Patrem Fratrem Vincentium Paletinum Corzulensem, natione Dalmatam, ordinis Sancti Dominici et sacrae theologiae baccalaureum«. Tekst rasprave počinje citatom iz Svetog pisma (Dan 7, 27): »Regnum autem, et potestas, et magnitudo regni, quod est subter omne coelum« (...), a završava rečenicom: »Reges Hispaniarum (...) et sic unaqueque provincia sortita est hoc dominium proportionatum suis meritis vel demeritis« (fol. 78r).

Izveden na papiru, vel. 285 x 195 mm, pisan recto–verso, rukopis na 89 stranica predstavlja cjelovitu verziju rasprave O pravu rata. Kao i tekst Phillippsova rukopisa i ovaj počinje istim svetopisamskim navodom iz Danijelove knjige (Dan 7, 27). Rukopis počinje ispisom naslova djela i osnovnih podataka o autoru (fol. 68v): Tratado del derecho y justicia de la guerra que tienen los Reyes de Espana contra las naciones de la Yndia occidental hecho por el Reuerendo padre frai Vicente Paletino da Corzula, de la nacion dalmata, teologo de la horden de los predicadores, 1559 (fol. 68v), završava izjavom »Acabase el tratado del derecho y justicia de la guerra que tienen los rreyes de Espana contra las naciones de la Yndia occidental hecho por el rreuerendo padre frai Bicente Palatino de Corzula de la nacion dalmata, teologo de la horden de los predicadores, dirrigido al serenissimo rrey don Felipe, rrey de Espana, Ynglaterra y Francia e Yndias« (fol. 112v).

Latinski rukopis završava djelomičnim odgovorom na četvrto pitanje, pa se čini da mu nedostaje nešto manje od trećine cjelovitog teksta. Ni u kastiljskoj verziji, prema rukopisu Salazar y Castrove zbirke, nedostaju neki argumenti. Paletin je osebujan i u izboru dokumenata. U latinskoj redakciji (Ms. Phill. 11798, fol. 47rv) svoju tezu o nepovredivosti poklisara dokazuje primjerom ilirske kraljice Teute, koji posuduje iz Pohbijeve Povijesti, dok istu tezu u kastiljskom prijevodu ilustrira drugim primjerima preuzetim od Tita Livija i Diodora Sicilskog (fol. 77v). Učeni Korčulanin pretpostavlja da primjer iz povijesti Ilira neće imati odjeka u španjolskih čitatelja.

Analiza historijskih i topografskih datosti upućuje na relaciju: Oviedo (1535) — Gomara (1552) — Paletin (1557/58).

Ispravnije bi bilo reći da je pojam ’međunarodnoga prava’ nastao kao plod zajedničkih refleksija dominikanskih teologa u salamanškom samostanu San Esteban. Osim Vitorie tu su i druga eminentna imena: Bartolomé de Carranza y Miranda, Melchor Cano i Domingo de Soto.

M. MERLE, L’anticolonialisme européen de Las Casas ŕ Marx, Paris 1969, str. 63–64.

G. LOHMANN VILLENA, La restitucion por conquistadores y encomenderos, Annuario de Estudios Americanos, 23/1966, str. 21–89.

Augustin, Epistola XCIII (ad Vincentium), c. 2; PL 2, col. 323: »Melius est cum severitate diligere, quam cum lenitate decipere«.

Dosljedno se rabi oblik Ferdinand Konšćak koji je uvriježen u hrvatskoj literaturi, iako smo mišljenja da je Konšćakovo pravo hrvatsko ime najvjerojatnije bilo Ferdinand Konščak.

Horvat, 1993, 268, 270.

Postoje dva podatka o datumu Konšćakova rođenja. Sommervogel i Duhr u Geschichte der Jesuiten in den Ländern deutscher Zunge navodi 2. prosinca, a Manuel Lanno 3. prosinca. (Muljević, 1996, 10)

Catalogi..., 1723.

Krmpotić, 1923, 1.

Usp. Prpić, 1959, 4: In the Archivum Historicum Societatis Jesu (Rome: Collegium Scriptorum de Historiae S.I., 1935) the missionary’s name is spelled in volumes IV. and V. as Konšćak (Konsag) Ferdinandus.

Muljević, 1996, 10.

Ni hrvatski istraživači Konšćaka nisu pokazali razumijevanje da u uporabu stave oblik Konščak umjesto Konšćak, jer je ovaj drugi već »kanoniziran«. Jedino je Pavao Kurtek u kratkoj natuknici iz 1986. rabio oblik Konščak (Kurtek, 1986).

Vončina, 1992, 302.

Op. cit.

Fuček, 1992, 149: Aktivno vlada (govori i piše) kajkavskim, štokavskim, čakavskim, latinskim i njemačkim. Pasivno se služi mađarskim i vjerojatno španjolskim.

Naslovi knjiga navedeni su u transkripciji na suvremenu grafiju, što je postupak uobičajen u stručnoj literaturi.

Podaci su uglavnom crpljeni iz: Skok, 1986, Skok, 1999. i Kajkaviana, 1996.

Vanino, 1987, 499–500.

Muljević, 1996, 11, prema Zevallos, 1968.

Izvorno u: Catalogi..., 1723. Prenose: Vanino, 1933; Muljević, 1996, 14, Zorić, 2000, 80;

Horvat, 1993, 220–231.

Dadić, 1996. i 1991, 35–65, Zorić, 2000, 26–27.

Zorić, 2000, 28–29.

Op. cit., 34–35.

Novosel, 1979, Zorić, 2000, 36–37.

Krasić, 1992, Paletin, 1992.

Zorić, 2000, 40–41.

Korade, 1991, 11–14, 105–107.

Op. cit., 15–18, Zorić, 2000, 44–46, Križman 1990.a, 1990.b

Rattkay, 1998, Korade, 1990/91.

Fuček, 1992.

Novak, 1992, 193: Između rođenja u Obrhu u Hrvatskoj i apsurdne smrti od turske ruke pod opsjednutim Bečom 1683. god. protekao je jedan od najdramatičnijih života na ovom prostoru. Križanićev život bio je pozornica na kojoj kao da se iskušavala valjanost izreke da nitko nije prorok u svojoj domovini. (...) Iskustvo Križanićeva slavenstva i dan–danas može biti poučno, a njegova svijetom rasuta pisma, rukopisi i knjige uvjeravaju nas da je on pisac čitave biblioteke koje nema. Mi, naime, listajući njegov životopis i njegovu bibliografiju postajemo svjesni da je i uz iznimno vrijedne stranice na području teologije, glazbene teorije, politologije i filologije Križanić, kako je jednom rečeno, bio virtuoz bez koncertne dvorane. Bio je on i zastupnik pokreta kojem se nitko nije pridružio.«

O varaždinskim misionarima usp. Peričić, 1993.a

Varaždinska gimnazija jedna je od najvažnijih hrvatskih prosvjetno–kulturnih institucija. U 365 godina neprekinutog djelovanja među njezinim je učenicima bilo oko 300 osoba značajnih za hrvatsku kulturu.

Navodimo samo godine profesure u vrijeme Konšćakova školovanja, a ne cjelokupnoga službovanja na varaždinskoj gimnaziji.

Radović, 1986, 368.

Skok, 1986.a, 294.

Češće se navodi oblik Zamberger nego Zamperger.

Perić, 1986, 355; Vanino, 1987, 474–477, 550, 606, 608, 610, 678.

To su: Bogoljubstvo pa poštenje svetoga Franciska Saverije, Družbe Isusove, Indijanskoga apostola i svita čudotvorca, Trnava, 1759, Utočište Blaženoj Divici Mariji ugodno i prijatno a nami velikorisno i potribito, Venecija, 1759, Primogući i srce nadvladujući uzroci s kriposnimi podpomoćma za ljubiti Gospodina Isukrsta našega, Zagreb, 1760, Mala i svakomu potribna bogoslovica, Trnava, 1766. (četvrto izdanje, o prvim trima ne zna se ništa), Bogoljubnost molitvena, Trnava, 1766, Sveta Rožalija panormitanska divica, nakićena i ispivana po Antunu Kanižliću, Beč, 1780, Kamen pravi smutnje velike, Osijek, 1780. (svi naslovi u suvremenoj grafiji).

Kombol, 1992, 375.

Usp. Muljević, 1996, 14.

Fišer, 1986, 263.

Vanino, 1969, 152.

Vanino, 1969, 151.

Vanino, 1969, 152. Sva spomenuta pisma nalaze se u ARSI — Catalogus Indipetarum Germaniae 1614–1730, 12–14 i 21.

Zorić, 2000, 81: Godine 1726. Ferdinand predaje u najnižem gramatičkom razredu u Zagrebu, a te je godine iz istog kolegija profesor filozofije Luka Bakranin bio poslan za misionara u Paragvaj, ali je već sljedeće godine umro u španjolskoj luci Cadizu.

Autor ovog teksta napisao je (nagrađenu) priču o Luki Bakraninu i objavio je u dvije verzije: na štokavskom i na kajkavskom (Peričić, 1994.a. i 1997.b).

Muljević, 1996; Vanino, 1933; Zorić, 2000, Zevallos, 1968.

Op. cit.

Belaj–Zorić, 1992, 171.

Muljević, 1996, 71.

Peričić, 1998, Peričić, 1997.c, 52–57.

Belaj–Zorić, 1992, 170.

Peričić, 1997.

Korade, 1983, 1986.b.

Kurtek, 1986.b

Divković, 1974, Blažeković, 1978. Jedan od glavnih likova u drami Netopir autora ovog teksta je i Nikola Plantić (Peričić, 1998.b).

Korade, 1991, 29.

Kao i o Bakraninu, autor ovoga teksta napisao je i fantastičnu priču o Vezdinu (Peričić, 1999.b)

Jauk–Pinhak, 1984.a, 1984.b, 1990, Matišić, 1990, Vezdin, 1990.

Belaj–Zorić, 1992, 172. i Zorić, 1990.

Vanino, 1933, 1934.

Vanino, 1969, 1987.

Krmpotić, 1923.

Krmpotić, 1925.

Predragović, 1927.

Kurtek, 1986.a

Prpić, 1958, 1959, 1962, 1971, 1983.

Korade, 1985, 1987/88, 1990, 1992, 1993, 1996.a i Korade–Aleksić–Matoš, 1993.

Korade, 1996.

Gabrić, 1994.

Novak, 1999, 2001.

Muljević 1990/91, 1991, 1992, 1996, 1998.

Antolović, 1996.

Antić, 1992, 49–53.

Peričić, 1993.b

Peričić, 1993.a

Peričić, 1996, 1997.a, 1998.

Peričić, 1999.a, 2001.

Zorić, 2000, V. i Belaj–Zorić, 1992, Zorić, 1986.

CHIESA E MISSIONE, Studia Urbaniana 37, Roma 1990, str. 289–306.

MISSIONE E CULTURA, Studia Urbaniana 28, Roma 1986, str. 9–207.

USTANOVE DRUŽBE ISUSOVE I DOPUNSKE ODREDBE, Provincijalat Hrvatskie

James BRODRICK, DI, Prvi isusovci, Zagreb, 1979, str. 99.

SYNOPSIS HISTORIAE SOCIETATIS JESU, Lovanii, 1950, Typis ad Sancti Alphonsi.

Toma CAMPBELl, POVIJEST ISUSOVAČKOGA REDA, II. dio, preveo s engleskog dr. Petar Čule, Zagreb, 1942, str. 131.

Vladimir HORVAT, Isusovac Matteo Ricci (1552–1610) — apostol Kine, Obnovljeni život, br. 4, Zagreb, 2002, str.481–490.

Toma CAMPBELL, POVIJEST ISUSOVAČKOGA REDA, preveo dr. Patar Čule, I. dio, Zagreb, 1941, str. 284.

Ivan RATTKAY, IZVJEŠĆA IZ TARAHUMARE — MEXICO, ArTrezor, Zagreb, 1998.

Vladimir HORVAT, BARTOL KAŠIĆ — OTAC HRVATSKOGA JEZIKOSLOVLJA, 2. izd., Zagreb. 2004, str.58.

Karlo HORVAT,VOJNE EKSPEDICIJE KLEMENTA VIII. U UGARSKU I HRVATSKU, Zagreb,1910. str. 13.

Klaus JAITNER,DIE HAUPTINSTRUKTIONEN CLEMENS VIII....1592–1605, Tuebingen, 1984.

Bartol KAŠIĆ, AUTOBIOGRAFIJA, priredio Miroslav VANINO, JAZU, Zagreb, 1940, str.25.

G(rga) N(OVAK), ALDOBRANDINI u HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA, sv. I., Zagreb, 1941, str. 197ab.

Rudolf HORVAT, POVIJEST GRADA VARAŽDINA HAZU I GRAD VARAŽDIN, 1993, str.138–139.

Original se čuva u ARSI, INDIPETAE, jan.1631,f. 103.

Vladimir HORVAT, JAKOV MIKALJA, ISUSOVAC — LEKSIKOGRAF, Obnovljeni život, 4/2001, str.498.

Miroslav VANINO, ISUSOVCI I HRVATSKI NAROD III, Zagreb, 2004, str. 3–284 i str.285–338.

Vinska klauzula sastavni je dio trgovinskog ugovora Austrije i Italije (1891): Austrija je, kako bi jače privukla Italiju u članstvo Trojnog saveza, snižavanjem carina omogućila prodor jeftinog talijanskog vina na svoje tržište kojemu dalmatinsko vino zbog manje kvalitete nije moglo konkurirati.

Iz intervjua s hrvatskom iseljenicom u Čileu Asjom Perasović, s kojom je autorica teksta razgovarala u ljeto 2002. godine.

Podaci na osnovi anketa koje je Dane Mataić Pavičić prikupio za pisanje životopisa Hrvata u Čileu, 1998. godine.

Navigacija

Kolo 2, 2007.

Konšćak

Marina Perić

Hrvati u Čileu

Osvrt na život i rad Rajmunda Kuparea