Ferdinand Konšćak u Varaždinu i Hrvatskoj

Ovaj je tekst pisan u namjeri da rasvijetli slabije poznate činjenice iz životopisa isusovačkoga misionara i istraživača Baja Californie. Stoga će u njemu prvenstveno biti riječi o ranim godinama Ferdinanda Konšćaka (Ferdinanda Konščaka)1, onima koje je proveo u svom rodnom gradu Varaždinu i domovini Hrvatskoj. Pokušat ćemo predstaviti relevantne podatke, veze i pretpostavke koje se odnose na doba Konšćakovog intelektualnog i duhovnog sazrijevanja, od 1703. do 1719. godine. Na temelju raspoložive dokumentacije i literature, ali i vlastitih spoznaja i teza, ilustrirat ćemo kontekst koji je zacijelo iznimno utjecao na Konšćakovu odluku da postane misionar.

Središnju ulogu u tom kontekstu ima grad Varaždin sa svojom isusovačkom gimnazijom (kolegijem), koju je Konšćak polazio i u kojoj je upoznao brojne profesore koji su mu mogli (a zacijelo i jesu) udahnuti klicu misionarskih stremljenja. Razmotrit ćemo povijesne, zemljopisne i sociološke činjenice toga vremena u Varaždinu i Hrvatskoj; razmislit ćemo o knjigama koje je Konšćak mogao čitati; govorit ćemo o hrvatskim misionarima o kojima je Konšćak mogao čuti ili ih i osobno upoznati. Ukratko, ukazat ćemo na sve ono što je formiralo Konšćakovu osobnost, ne namećući pritom zaključke, nego predložiti pojedine mogućnosti.

2. Varaždin tada i danas

Konšćak je rođen u Varaždinu, tipičnom europskom gradu koji je do njegova doba već izrastao u kulturno, vjersko, pa i administrativno središte Hrvatske. Varaždin se prvi put spominje 1181. godine, a već 1209. godine ugarsko–hrvatski kralj Andrija II. dodjeljuje mu status slobodnoga i kraljevskoga grada. U to područje nije uključena moćna tvrđava, danas znana kao Stari grad, koja se razvija od 14. stoljeća: vlast nad tim objektom imalo je strano plemstvo.

Početkom 18. stoljeća Varaždin je i snažno trgovačko središte, a u njemu gotovo redovito zasjeda Hrvatski sabor, nacionalni parlament (1693, 1695, 1702, 1704, 1709). Varaždin će steći središnju poziciju među hrvatskim gradovima upravo tijekom »Konšćakova stoljeća«, kada postaje stalnim sjedištem hrvatskih banova (potkraljeva), Hrvatske zemaljske vlade, Banskoga stola te carskog i kraljevskog vojnog zapovjedništva, što znači da je imao sve formalne značajke glavnoga grada tadašnje tzv. Kraljevine Hrvatske i Slavonije.2

No, taj nagli uspon još je naglije prekinut: katastrofalni požar 1776. godine uništio je oko polovicu kuća, pa institucije vlasti sele u Zagreb, otkada i datira napredak sadašnje hrvatske metropole. Sjećanje na slavne dane nikad nije zamrlo među Varaždincima, pa će se mnogi od njih, više u šali, često pohvaliti kako žive u »prvom glavnom gradu«.

Varaždin danas ima oko 42.000 stanovnika, po čemu nije niti među 10 najvećih hrvatskih gradova, ali je svakako jedan od najistaknutijih, prvenstveno po kulturnom i gospodarskom životu. U njemu još uvijek djeluju institucije koje su djelovale i u Konšćakovo doba, kao što je Gradska vijećnica (od 1523), a Stari grad pretvoren je u Gradski muzej.

Za našu je temu posebno važno da je odlično očuvan ostao golemi isusovački kompleks, u kojemu je zgrada Fakulteta organizacije i informatike te uredski prostori raznih tvrtki (u tzv. Zakmardyjev konvikt). Isusovačka crkva, koja je taj naziv nosila do ukinuća SJ 1773., od 1776. godine naziva se pavlinskom, a potom je pripala Čazmansko–varaždinskom kaptolu Zagrebačke (nad)biskupije. Odnedavno je ta crkva sjedište Biskupije varaždinske, utemeljene 1998. godine, naziva se Katedralom Uznesenja Blažene Djevice Marije. Isusovačka gimnazija, utemeljena 1636. godine, više nije u tom kompleksu, ali i danas djeluje kao ugledna svjetovna školska ustanova. Njezini izvorni prostori do 1998. godine korišteni su za potrebe Gradskoga muzeja, a danas je u njima Biskupski ordinarijat.

Tu je isusovačku gimnaziju završio i mladi Konšćak, te će zbog toga ta institucija biti u središtu naše pozornosti kao stjecište svih pozitivnih intelektualnih utjecaja koji su profilirali mladog školnika što će uskoro postati misionarom.

3. Konšćakova nacionalnost i ime

Konšćak je u rodnom Varaždinu boravio samo 16 godina — od rođenja 2. ili 3. prosinca 1703. godine3 pa do 1719. godine, kada stupa u novicijat u slovačkom gradu Trenčinu. U dokumentima i stručnoj literaturi još se uvijek može naići na mnoštvo dvojbi oko Konšćakove nacionalnosti. Mislilo se da je Španjolac, Nijemac, Mađar ili Čeh. No, u Katalogu iz Graza (1726) jasno se navodi da je Konšćak — Croata Varasdiniensis (Varaždinski Hrvat).4

Uzrok nedoumica oko Konšćakove nacionalnosti leži ponajviše u različitim grafijama kojima je pisano njegovo ime: Conzag, Konzag, Konsag, Gonsag, Konšćako, Conssag, Konshak, Consaque, Gonzales... U Meksiku i španjolskoj literaturi uvriježio se oblik Consag, kojega je misionar i sam rabio. No, riječ je o hispaniziranoj verziji imena koje je najvjerojatnije glasilo: Konšćak (u španjolskoj grafiji, otprilike: Conshchak). Oblik Konšćak uvodi Krmpotić 1923. godine5, dobro pretpostavljajući da je u Varaždinu u 18. stoljeću živjela obitelj s tim tipičnim sjevernohrvatskim prezimenom. Krmpotićevoj tezi u prilog idu i najraniji dokumenti6, pa se u hrvatskoj (a sve češće i američkoj) literaturi ustalio upravo taj oblik.

Hrvatski i američki pisci u uvodima svojih tekstova gotovo redovito spominju kako prezime Konšćak danas više ne postoji u tom obliku nigdje u Hrvatskoj7, što pomalo zbunjuje stručnjake iz drugih zemalja, koji pretpostavljaju da se u tome možda krije neka relevantna priča. No, riječ je o, čini se, sasvim prirodnom procesu nestanka, odnosno transformacije pojedinih prezimena u razdoblju od puna tri stoljeća. Prezimena mnogih starih hrvatskih pisaca također više ne postoje. Jedan od razloga je što su skoro svi odreda bili svećenici. U to je doba svećenički poziv bio jedina prilika za obrazovanje, a obrazovanje su si mogli priuštiti samo pripadnici dobrostojećih — dakle malobrojnijih — obitelji. Svećenici, dakako, nisu ostavljali potomaka, za razliku od drugih muškaraca koji su u to doba imali i po petoro–šestoro sinova koji su nastavljali lozu i ostavljali prezime prezentnim.

Ipak, u slučaju prezimena Konšćak (ili kako ćemo u sljedećem poglavlju sugerirati: Konščak) zacijelo nije došlo do iščeznuća, nego do transformacije. Itekako je, naime, u sjevernim hrvatskim krajevima često prezime Košćak ili Koščak. Do takvog kraćenja (ispadanja n) vjerojatno je došlo zbog lakšeg izgovora i/ili nepostojane grafije, a možda je ulogu odigrao i jedan sasvim banalan razlog. Naime, možda su Konšćakovi prezimenjaci svojevoljno izbacivali n, jer oblik Konšćak/Konščak asocira na, a vjerojatno i vuče porijeklo od riječi — konj. Taj prizvuk posve nestaje u obliku Košćak/Koščak, koji asocira na kost. U prilog tome ide i činjenica da blizu Varaždina postoji mjesto Konjščina, koje se ponekad pisalo i Konščina, a gdje je posve razvidna riječ konj. U Konjščini obližnjem Zlataru postoji prezime Konšćanski, što znači iz Kon(j)ščine, od Kon(j)ščine. Moguće je da Konšćakova obitelj ima neke veze s mjestom Kon(j)ščina, ali za to nema nikakvih potvrda.

4. Konšćakov materinji jezik

Autor ovoga teksta u nekoliko je navrata predlagao verziju Konščak umjesto Konšćak: nije nevažno skrenuti pozornost na tvrđu varijantu (č a ne ć), jer se njome služe kajkavci, što je i Konšćak bio.8

Taj nas problem upućuje na specifičnosti Konšćakova materinjeg jezika. Naime, Konšćak nije govorio jezikom koji je danas u službenoj uporabi u Hrvatskoj. Taj se jezik razvija tek od sredine 19. stoljeća, dok se u Varaždinu i cijeloj sjevernoj Hrvatskoj dotad govori i piše isključivo kajkavskim hrvatskim jezikom. Na tom jeziku, koji danas ponovno doživljava renesansu u književnosti, od 16. je stoljeća ispisan niz najraznovrsnijih knjiga, s kojima je mladi Konšćak zasigurno bio u dodiru.

5. Konšćakova (moguća) kajkavska literatura

Ako i nije pročitao najvažnije kajkavske knjige, informacija o njima i njihovim autorima pružit će nam dobru ilustraciju duhovne klime u kojoj je Konšćak proveo godine djetinjstva i rane mladosti.

Utemeljitelj varaždinskog isusovačkog kolegija (gimnazije) bio je Juraj Habdelić (1609–1678). Nema dvojbe da su njegova religiozna djela Pervi otca našega Adama greh i Zercalo marijansko bila dostupna Konšćaku, baš kao i Habdelićev Dikcionar, rječnik iz kojega su učili đaci hrvatskih gimnazija duboko u 18. stoljeće.9 Dikcionar je bio glavnim priručnikom za učenje hrvatskoga i latinskoga jezika punih sedam desetljeća.10 Vjerojatno je to knjiga koja je i Konšćaka uvela u latinštinu, jer su iz nje učili mnogi đaci, od kojih su neki kasnije postali izvrsni književnici ili glasoviti jezikoslovci.11 Među Habdelićevim sljedbenicima svakako treba istaknuti Jurja Muliha (1694– 1754), pisca golemog opusa i pučkog misionara, kojega je Konšćak mogao i upoznati, ili barem čuti o njemu, jer je Mulih predavao u Zagrebu nekoliko godina prije Konšćaka. Zanimljivo je, a možda i važno, da poliglot Mulih pasivno vlada španjolskim jezikom.12

Do Konšćakovog doba hrvatskim intelektualcima, pa i širem čitateljstvu, poznata su kajkavska djela (navodimo samo antologijske primjere13): Kronika i Postilla Antuna Vramca (1538–1587), Decretum Ivana Pergošića (16. st.), Putni tovaruš Ane Katarine Frankapan Zrinske (1625–1673), Sveti evangeliomi i Molitvene knjižice isusovca Nikole Krajačevića Sartoriusa (1582–1653), Kriposti Ferdinanda II Jurja Rattkaya (Ratkaja) Velikotaborskog (1612–1666), Dvoj dušni kinč i Dušni vert Boltižara Milovca (1612–1678), Kronika Pavla Rittera Vitezovića (1652–1713), Adrijanskoga mora sirena Petra Zrinskog (1621–1671) i druga.14

Ta i takva djela uglavnom su nabožnog sadržaja, tek ponekad povijesnoga ili herojskoga, ali i tada nose snažnu vjersku notu. Barem neke od navedenih knjiga zacijelo su utjecale na svjetonazor mladog Ferdinanda Konšćaka.

6. Konšćakova literatura na stranim jezicima

O širini različitih intelektualnih utjecaja koje je mladi Konšćak upio u rodnom gradu mnogo nam može reći popis knjiga iz knjižnice varaždinskoga kolegija. Popis koji donosi Vanino datira iz 1773. godine.15 Mnoga od tih djela bila su u knjižnici već u Konšćakovo doba, dakle u drugom desetljeću 18. stoljeća. Riječ je o djelima sljedećih autora: Origena, Laktancija, sv. Leona Velikoga, sv. Jeronima, sv. Augustina, sv. Tome Akvinskoga, sv. Franje Salesa, Bourdaloua, Baronia, Bonfinija, Praya, Bidermanna, Seneke, Aristotela, Plinija starijega, Plinija mlađeg, Erazma Rotterdamskog, Kvintilijana, Pavla Manucija i Teodora Gaze. Osim toga, knjižnica je imala i francuske i talijanske rječnike te španjolsko–talijanski rječnik, koji, ako je bio nabavljen već u vrijeme njegova školovanja, mogao navesti Konšćaka na prve korake učenja španjolskog jezika.

Od rane mladosti, dakle, Konšćak vlada materinjim hrvatskim (kajkavskim), školskim latinskim i njemačkim jezikom, koji je u Varaždinu i cijeloj Habsburškoj Monarhiji tada bio lingua franca. Konšćak je njemački morao poznavati i bolje od svojih sunarodnjaka jer mu je otac bio austrijski časnik.16 (Prilikom ispita za prijam u SJ Konšćak je rekao da dobro govori hrvatski i njemački, a u kasnijem katalogu iz 1726. kaže da govori latinski, dobro njemački, a osrednje hrvatski. Podatak da je malo »zaboravio« hrvatski jezik tumači se činjenicom da se tijekom cijelog školovanja služio latinskim i njemačkim jezikom.17)

S osnovama španjolskoga, kojim je kasnije tako dobro vladao, mogao se, dakle, Konšćak upoznati još u Varaždinu, a ako i nije, imao je dobar temelj s obzirom na to da je u rodnom gradu naučio latinski.

7. Najvažniji događaji u Varaždinu 1703.–1719.

U godini Konšćakova rođenja u Varaždin stižu uršulinke. Sljedeće godine u Konšćakovu gradu najvažniji društveni događaj je instalacija grofa Ivana Palffya, komornika i savjetnika kralja Leopolda I., za hrvatskoga bana (potkralja).

Na proljeće 1707. godine trogodišnji je Konšćak zacijelo zapamtio veliku poplavu rijeke Drave. Kao šestogodišnjak vjerojatno je gledao plemićku gospodu koja se 1709. sastala na Hrvatskom saboru (parlamentu), a istovremeno je strahovao od kuge koja je zahvatila susjedne pokrajine. Sedmogodišnji Ferdinand 1710. godine gleda velike radove na kopanju novog korita rukavca Dravica.

Kad je imao 12 godina, prvi put je ušao u tek dovršenu kapelicu sv. Roka koju su Varaždinci podigli u zahvalu što im je taj svetac izmolio da ih Bog zaštiti od kuge. Iste godine franjevci su raskošno pozlatili oltar u svojoj crkvi. U gradu boravi engleski putopisac Simon Klement koji je zabilježio kako je vidio 13 obješenih prijestupnika te da je graba oko gradskog bedema posve suha, što tumači prestankom opasnosti od Turaka. Ipak, samo dva mjeseca kasnije, izbija novi rat s Turcima, a u Varaždin stiže mnoštvo njemačkih vojnika koji će u proljeće 1716. krenuti prema jugu. Godine 1718. utvrđuje se brana na Dravi, a domaći trgovci se bune zbog poreza koje su dotad morali plaćati njihovi strani kolege.

Sljedeće godine Ferdinand Konšćak iz Varaždina odlazi u Trenčin.18

8. Hrvatski misionari prije Konšćaka

U doba kad Konšćak polazi varaždinski kolegij već je nekoliko hrvatskih misionara bilo u prekomorskim misijama. Kao i većina njegovih isusovačkih kolega, i Konšćak je vjerojatno čuo za neke hrvatske misionare, od kojih se neki doista mogu podičiti impresivnim biografijama.

Još u 12. stoljeću Herman Dalmatin (Hermannus Dalmata), rođen u Istri, kancelar katedralne škole u Parizu, boravio je u Carigradu, Damasku i arapskoj Španjolskoj. Njegovo proučavanje i prijevodi arapskih filozofskih i znanstvenih djela snažno su utjecali na razvoj europske znanosti u srednjem vijeku.19

Bartol Đurđević (oko 1506–oko 1560) je kao turski rob prošao gotovo sve ondašnje turske krajeve, sve do Armenije i Perzije. Njegove knjige o tim zemljama tiskale su se u Antwerpenu, Liégeu, Parizu, Wormsu, Nürnbergu, Vienni, Krakowu, Rimu, Lyonu, Wittenbergu, Frankfurtu i Londonu, čime je postao najprevođeniji hrvatski pisac u povijesti.20

Sudbinu turskoga roba doživio je i Juraj Hus (16. st.), koji je dospio do Egipta, Svete zemlje i Indije. Dvije verzije rukopisa njegova putopisa čuvaju se u Vatikanu i Beču.21

Pustolov Vinko (Vicko) Paletin (1508–oko 1575) kao španjolski se vojnik borio s Indijancima na Yucatanu. Potom pristupa dominikanskom redu, doktorira teologiju i predaje u Vicenzi. O svojoj yucatanskoj epizodi i drevnom graditeljstvu pisao je u djelu De jure et justitia belli contra Indos.22 Prvi je hrvatski istraživač Srednje Amerike, dakle Konšćakov prethodnik.23

Franjevac Bonifacije Drkolica u 16. je stoljeću bio vizitator u cijeloj istočnoj Europi i gvardijan u Jeruzalemu. O Svetoj zemlji piše u djelu Liber de perenni cultu Terrae Sanctae et de fructuosa eius Peregrinatione (Venetiis, 1573).24

Isusovac Ivan Vreman (1583–1620) preko Indije je krenuo za Kinu, no zaustavlja se u Macaou. Tamo se bavi astronomijom i prevodi portugalska izvješća iz Japana. Pisao je o japanskim mučenicima.25

Nikola Rattkay (1601–1662) misionar je u Indiji. Vjeruje se da je bio jedan od prvih Europljanina u Tibetu, jer je o toj zemlji mnogo pisao u svojim pismima.26

Pravi prethodnik Ferdinanda Konšćaka bio je Ivan Rattkay (Ratkaj).

9. Ivan Rattkay — Konšćakov prethodnik u Meksiku

Dvadeset i tri godine prije Konšćakova rođenja jedan je hrvatski misionar već stupio na tlo današnjeg Meksika. Riječ je o Ivanu Rattkayu (po suvremenoj hrvatskoj grafiji njegovo se prezime piše: Ratkaj), rođenom 1647. u Ptuju u Štajerskoj (danas u Sloveniji), gradu koji je blizu Varaždinu i s kojim je Varaždin uvijek bio dobro povezan. No, Ivan Rattkay bio je pripadnik poznate hrvatske plemićke obitelji Rattkaya Velikotaborskih, koji su držali dvorac Veliki Tabor, također nedaleko Varaždina. Osim Ivana, ta je obitelj dala (već spomenute) Nikolu, misionara u Indiji i vjerojatno u Tibetu, te Jurja (pisca i političara).

Ivan Rattkay u Vera Cruz je stigao 15. rujna 1680. te biva određen za misije u Tarahumari (Chihuahua, Meksiko). Iako je preminuo već nakon tri godine (pretpostavlja se da su ga otrovali Indijanci), iz Tarahumare je poslao tri vrlo zanimljiva izvješća, koje je obradio i izdao Mijo Korade.27 Ako bismo Rattkayeva izvješća analizirali s književnoteorijskoga gledišta, ona bi i u žanrovskome i u tematskome smislu bila prethodnice Konšćakovih dnevnika.

10. Misionari iz Varaždina

I iz samog Varaždina nekoliko je misionara koji su djelovali prije Konšćaka. U misijama po Hrvatskoj i Ugarskoj djeluju poznati kajkavski pisac Nikola Krajačević Sartorius (1582–1653) i Konšćakov suvremenik, leksikograf Franjo Sušnik (1686–1653). Obojica su svojim djelovanjem bila vezana uz varaždinsku isusovačku gimnaziju. Misijskim djelovanjem u okvirima Monarhije bavio se i Konšćakov profesor Andrija Zamberger (1693–1749) te Nijemac Juraj Geiler (1615–1681) koji je umro u Varaždinu. Pisac Juraj Mulih (1694–1754), također Konšćakov suvremenik, preko pučkih misija provodio je opismenjavanje naroda u Slavoniji, dijelu Hrvatske koji sada graniči s Bosnom i Srbijom, a tada s Otomanskim Carstvom.28

Mnogo dalje od njih otišao je varaždinski župnik, svestrani intelektualac i veliki pisac Juraj Križanić (1618–1683). Bio je misionar u Moskvi i Carigradu. Drugi put u Moskvu odlazi 1659, a 1661. prognan je u Sibir. U Sibiru — što je zacijelo najudaljeniji kraj u kojemu je ijedan Hrvat prije njega obitavao — Križanić će provesti 15 godina. Tamo je napisao cijelu biblioteku knjiga koja su ostala u rukopisu. Vođen idejom panslavenstva pisao je vlastitim jezikom — mješavinom staroslavenskog, ruskog i čakavsko–kajkavskoga. Poslije pomilovanja iz Vilniusa odlazi s vojskom poljskoga kralja Jana Sobjeskoga braniti Beč od Turaka, gdje i pogiba 1683. godine. Dvadeset godina kasnije, kad je rođen Ferdinand Konšćak, tragovi Križanićevoga misionarsko–istraživački zanosa zacijelo još postoje u Varaždinu.29

Prije Konšćaka u prekomorsku misiju poslan je i Luka Bakranin, koji je bio Konšćakov profesor na varaždinskome, a potom i kolega na zagrebačkome kolegiju.30

11. Konšćakovi profesori na varaždinskom kolegiju

Ono što spaja Konšćakovo vjersko nadahnuće, utjecaje koje je mogao crpiti iz kajkavske i strane literature, klasičnu naobrazbu koju je stekao i gorljivost prema prekomorskim misijama — sigurno je varaždinski isusovački kolegij. Već tamo će, naime, mladi Konšćak upoznati barem jednog čovjeka koji ga je mogao »zaraziti« misionarskom idejom.

Nakon pučke škole, Konšćak je isusovačku gimnaziju u Varaždinu polazio od 1713. do 1719, dakle od svoje desete do šesnaeste godine.31 U popisu ondašnjih profesora nalazimo sljedeća imena:

Mr. Juraj Jambrešić (1711–1713)32, mr. Stjepan Benger (1712– 1713), mr. Josip Aparnik (1713), p. Ignacije Haan (1713), p. Henrik Apfalter, svjetovnjak (1714), mr. Josip Wiwiz (1714), mag. Luka Bakranin (1715), p. Franjo Frölich (1715), mr. Ignacije Hueber (1715), mr. Josip Locatelli (1716), mr. Josip Novoselić (1716), mr. Josip Pieffer (1716), mr. Stjepan Pitak, mr. Andrija Illia (1717– 1720), mr. Nikola Mrzljak (1717), mr. Bernard Prugger (1717), mr. Ante Kanižlić (1718), mr. Ante Terzi (1718), mr. Matija Černić (1719), p. Josip Pacher (1719), p. Juraj Posavec (1719) i mr. Andrija Zamperger (1719).33

Među ovim Konšćakovim profesorima nekoliko je iznimnih osobnosti koje su ostavile traga u hrvatskoj kulturi. Juraj Jambrešić (1686–1744) isticao se govorništvom, ali i kajkavskim pjesništvom. Navodno je objavio razne pjesme i pripovijesti. Fancev pretpostavlja da je Jambrešić autor pjesme Vu kipu živoga človeka lamentacija zgubljenoga Beograda o turskoj pobjedi nad Austrijancima.34

Andrija Zamberger35 (1693–1749) u trogodišnjem misionarskom radu osvajao je siromašni puk svojom plemenitošću i govorničkim darom.36 Kasnije, kad je postao rektor (1734), učinio je mnogošto za boljitak varaždinskoga kolegija.

Konšćakov profesor bio je i tada vrlo mladi Antun (Ante) Kanižlić (1700–1777), veliko ime hrvatske književnosti. Do 1780. bit će tiskano sedam njegovih knjiga, od toga dvije najvažnije — posthumno.37 Rodom iz Požege u Slavoniji, ravničarskog dijela Hrvatske, Kanižlić je svoja vjerska djela pisao štokavskim, a ne kajkavskim hrvatskim jezikom. Kombol za njega veli: Kanižlić je posljednji predstavnik našeg književnog baroka, jedan od zakašnjelih pjesnika, kakvih ima u svim razdobljima. Po svojem lirizmu i po bogatstvu izraza on je naš najbolji pjesnik osamnaestoga vijeka38. Da je i Kanižlić bio opčinjen misionarstvom dokazuje njegova prva knjiga, koja govori o sv. Franji Ksaverskom. Tog su sveca Konšćak i isusovački misionari posebno štovali.39

Ipak, na Konšćaka je, barem što se misija tiče, sigurno najviše utjecao mr. Luka Bakranin.

12. Luka Bakranin, Konšćakov duhovni otac

Slabo istražena biografija Konšćakovog profesora, a potom i kolege Luke Bakranina iznimno je zanimljiva. Ostalo je zabilježeno da je bio poliglot i vrstan predavač filozofije.40 Bakranin je rođen 1692. u Oštarijama, a u Varaždinu predaje 1715. godine. Već je tada, ne mogavši se oporaviti od teške bolesti, od svoje volje učinio zavjet da će otići u misije ako mu to poglavari dopuste.41 U središte pozornosti samog vrha SJ Bakranin dolazi 1726. godine, kada je profesor na kolegiju u Zagrebu. S njime tamo rade Juraj Novoselić i Antun Terzi, koji su dvije, odnosno tri godine nakon njega također radili u varaždinskoj gimnaziji i predavali Konšćaku.

Do incidenta je došlo jer je Bakranin u javnoj disputi naučavao Descartesovu hipotezu o akcidentima u presvetoj Euharistiji. Terzi optužuje Bakranina da mu je nauk »heretički ili blizak herezi«. Terzi se zajedno s Novoselićem obraća generalu SJ Michelangelu Tamburiniju, tražeći od njega da presudi u sporu. Tamburini odgovara da je Bakraninova teza »opasna po vjeru«, ali kori i Terzija što ju je prenaglo ocijenio heretičkom.42 Bakranin se morao očitovati Tamburiniju, a on mu, uz dosta prigovora, odgovara u pomirljivom tonu i iskazuje »očinsku ljubav«. No, Tamburini se tom prilikom prisjetio i davnog (varaždinskog) Bakraninovog zavjeta o odlasku u misije i molbi koje mu je po tom pitanju uputio 1720. iz Beča i 1723. iz Zagreba. Možda i iz nekih drugih razloga — da sa zagrebačke katedre skloni slobodoumnog profesora — Tamburini mu, neovisno od svake skolastičke kontroverze, podjeljuje milost da sa slijedećom ekspedicijom krene u Paraguaj.43

U toj prijelomnoj godini Bakraninova života (1726), kad se jedva obranio od teških optužbi i neočekivano bio poslan u misije, s njime na zagrebačkom kolegiju radi i njegov bivši varaždinski učenik iz 1715. — Ferdinand Konšćak!

Nije, stoga, teško niti neopravdano naslutiti da je Bakranin svoju težnju za prekomorskim misijama prenio Konšćaku. Možda mu je tu ideju usadio još kao dječarcu u Varaždinu. Vjerojatno bi Konšćak i sam osjetio misionarski poziv, ali nedvojbeno je da mu je Bakranin svojim primjerom pojačao želju, posebno kad mu je Tamburini odobrio odlazak u misije.

Na žalost, Luka Bakranin nikada neće prijeći Atlantik. Umro je u Cadizu već sljedeće, 1727. godine, uzaludno čekajući brod koji ga je trebao odvesti u Paragvaj.44 Dvije godine kasnije, u istom gradu brod za Ameriku čekat će — i dočekati — Ferdinand Konšćak.

Iako, kako rekosmo, njegov život još nije dovoljno poznat široj javnosti,45 iznesene paralele govore dovoljno da bismo Bakranina mogli kandidirati za Konšćakovog »duhovnog oca«.

13. Konšćakov životopis do odlaska u misije

Konšćakov životopis između odlaska iz Varaždina 1719. godine i polaska u misiju iznijet ćemo ukratko, u sažetim crtama.

Nakon završene gimnazije u Varaždinu Konšćak je stekao naslov retora te je u slovačkom gradu Trenčinu 21. X. 1719. primljen u novicijat Družbe Isusove. Tamo je boravio dvije godine, no uskoro će se ponovno približiti Hrvatskoj i vratiti u nju. Godine 1721. i 1722. nalazi se u austrijskom Leobenu (Štajerska), gdje proučava klasike, stilistiku i govorništvo. Tri sljedeće godine provodi u glavnom štajerskom gradu Grazu. Tamo studira filozofiju i stječe sljedeće naslove: logicus (1722/23), physicus (1723/24) i metaphysicus (1724/25).

Već prve godine boravka u Grazu Konšćak piše generalu SJ Michelangelu Tamburiniji i prvi put ga moli da ga pošalje kao misionara u Indiju ili Japan. Nema dvojbe da je pritom vidljiv utjecaj Luke Bakranina, jer Konšćak piše da je »za prekomorskim misijama čeznuo već kao mladić u svijetu, pa ga je to i najviše potaklo da stupi i u Družbu Isusovu«. Dakle, želja za misijama probudila se prije 1719. godine, tj. u Varaždinu. Što se tiče izbora lokacije, možda je Konšćak bio upoznat i s djelovanjem hrvatskih misionara Ivana Vremana i Nikole Rattkaya.

Nakon završetka studija filozofije u Grazu Konšćak se nakratko vraća u Hrvatsku, ali ne u rodni grad, nego u Zagreb, gdje školske godine 1725./26. kao magistar predaje počela filozofije na zagrebačkom kolegiju. Njegovi bivši (varaždinski) profesori Bakranin, Terzi i Novoselić sada su mu kolege. Upravo 1726. zbiva se opisana kontroverza oko Bakraninovog naučavanja o Descartesu i euharistiji, gdje intervenira Tamburini i šalje Bakranina u Ameriku.

Sljedeće školske godine, 1726./27., Konšćak predaje »humaniora studia« u gimnaziji u Budimu, glavnom gradu Ugarske, gdje je bio i pomoćnik regensa seminara (upravitelja sjemeništa) i konvikta. Tamo mu je kolega bio Ferencz Faludi (1704–1779), mađarski pjesnik i pisac. Iz toga grada 3. 12. 1726. godine, dakle kad je Bakranin već u Cadizu gdje provodi posljednje dane života čekajući brod za Ameriku, Konšćak šalje Tamburiniju svoju drugu molbu. Prije toga, od prvog pisma Tamburiniju 1722. do 1726., Konšćak je svoje molbe svake godine slao provincijalu, jer se u tom razdoblju nije smjelo izravno pisati generalu.

Konšćak potom ponovno odlazi u Graz, gdje od 1727. do 1729. studira telogiju. Saznavši vjerojatno već za nesretnu sudbinu Bakraninovu, Konšćak 21.12. 1727. ipak piše Tamburiniju po treći put. Četvrto pismo, poslano iz Graza 15. studenoga 1728. godine, napokon je urodilo plodom. Krajem 1729. Konšćak odlazi u Cadiz, gdje provodi godinu dana čekajući prijevoz i učeći španjolski jezik, a možda i treći tečaj teologije. Početkom travnja 1731. godine već je u Americi — u Havani, a u Vera Cruz njegov je brod pristao 19. travnja 1731.46

14. Konšćakova knjiga?

U literaturi se nerijetko spominje da je Konšćak u Budimu objavio knjigu pod naslovom Nagadia versibus latinus. Imalo bi se raditi o prigodnome latinskom djelu što su ga javno izvodili njegovi studenti. No, iako mnogi pišu da se to djelo čuva u Budimu, do danas ga, čini se, nitko nije pronašao, pa će biti da su u pravu oni koji pretpostavljaju da je ta knjiga, ako je ikad postojala, izgubljena.

Nema dvojbe da je Konšćak, kao obrazovan i pismen čovjek, što je dokazao i svojim dnevnicima, mogao napisati knjigu, ali sumnju u vjerodostojnost tog podatka budi i naslov tog djela. Naime, ne zna se što bi trebala značiti riječ Nagadia. Vanino misli da je riječ o pogrešci, a da je u izvorniku (ako je postojao) pisalo Tragoedia.47

15. Konšćak i Ranger

Iako je u Konšćakovu slučaju riječ o istraživaču, piscu i kartografu koji je zbog svojih otkrića još za života postao slavan diljem pismene Europe48, malo je opipljivijih potvrda da su vijesti o Konšćakovom djelovanju i otkrićima u Baja Californiji još za njegovog života stizale u domovinu. Ipak, Vladimir Muljević svoju knjigu Ekspedicija Varaždinca Ferdinanda Konšćaka... završava zgodnom pretpostavkom vezanom uz Ivana Rangera (1700–1753), Konšćakovog suvremenika, slikara iz Tirola koji je živio u Hrvatskoj i prekrasnim baroknim freskama oslikao crkve u Varaždinu i okolici. Ranger je na stropnoj slici u Franjevačkom samostanu u Varaždinu prikazao lik Indijanca, koji simbolizira Ameriku u društvu sa, također alegorijski predočena, tri kontinenta Staroga svijeta. Muljević kaže kako nije isključeno da je Ranger kao redovnik stajao u pismenim svezama s Ferdinandom Konšćakom, kojemu je bio vršnjak, a koji mu je, možda, dostavio i neki crtež Indijanca.49 Kad bi to bilo tako, imali bismo jedinu potvrdu odjeka Konšćakovih ekspedicija u Hrvatskoj u 18. stoljeću. U jednom našem radu50 već smo razradili tu hipotezu te zaključili da je moguće da su se Konšćak i Ranger upoznali negdje u Austriji, ali teško je vjerovati da su bili u pismenoj vezi. Ipak, nije ni isključeno, jer se hrvatski isusovac iz Rijeke Ivan Urbani (1697–?) dopisivao s Mađarom Ladislavom Oroszem koji je bio u paragvajskim redukcijama.51

Kako bilo da bilo, Rangerov prikaz Indijanaca zacijelo predstavlja dokaz svijesti Varaždinaca o stanovnicima Novoga svijeta, a tu su svijest, osim Konšćaka, pronijeli i kasniji misionari iz Varaždina i Hrvatske, a koje, u punom smislu riječi, možemo nazvati — Konšćakovim sljedbenicima.

16. Konšćakovi sljedbenici

Ako, dakle, i nemamo jačih dokaza o informacijama koje su o Konšćaku (ili od njega) stizale u Varaždin i Hrvatsku tijekom 18. stoljeća, svakako za to imamo mnogo signala. Naime, već za Konšćakovoga boravka u Baja Californiji, u Ameriku i Aziju iz njegovoga rodnoga grada i domovine kreće nekoliko misionara.52 Neki od njih u Hrvatskoj se danas smatraju čak i važnijima od Konšćaka.

Ignacije Szentmártony (1718–1793) je, nakon profesure na varaždinskoj gimnaziji, 1753. godine stigao do Amazone kao kraljevski matematičar, astronom i glavni geograf portugalske ekspedicije za razgraničenje kolonija, koju je vodio guverner Furtado, brat premijera Pombala. Szentmártony je prešao cijeli tok Amazone i napravio prvi cjeloviti zemljovid te rijeke.53 S portugalskom ekspedicijom je dvije godine čekao španjolsku ekipu, u kojoj je sličnu ulogu imao njegov kolega iz Varaždina — teolog, matematičar, astronom i geograf Franjo Ksaver Haller (1716–1755).54 No, Haller umire na Trinidadu.

Szentmártony se 1757. suočavao s bunom Indijanaca, koja izbija zbog terora Furtadovih vojnika, zauzima se za Indijance i napušta ekspediciju. U misiji kraj Paraa zatekao ga je izgon isusovaca, pa će sljedećih 16 godina provesti u zatočeništvu u Lisabonu. Oslobođen je tek 1777. godine, a potom ga u Beču prima Marija Terezija.

Kad se Szentmártony vratio u Varaždin, Nikola Plantić (1720– 1777) već je nekoliko mjeseci bio mrtav. Taj čovjek, koji je život okončao mirno, kao rektor varaždinskog kolegija, na kojem je i predavao 1742.–43., u Ameriku je dospio 1748. godine. Bio je predavač u Cordobi, rektor u Buenos Airesu i supervizor u Montevideu. Pedesetih godina 18. stoljeća Plantić će se naći u središtu »svjetskog skandala« povezanog s pobunom Guaran Indijanaca i navodnim osnivanjem »isusovačke socijalističke države« u redukcijama. Europom kola i novac s Plantićevim likom i natpisom Nicolao I. Imperat. Paraguay! I Plantića je po povratku navodno primila Marija Terezija, te ga u šali pozdravila: »Zdravo, kralju i kolego«. Bit će da je cijela priča o Nikoli Plantiću kao paragvajskom kralju izmišljena u sklopu Pombalove zavjere protiv isusovaca, a fama o njemu na neobičan se način ispreplela s istinitom, ali manje poznatom pričom o — Ignaciju Szentmártonyju...55

Jedini Hrvat koji je doista bio u paragvajskim redukcijama jest Ivan Marchesetti (1704–1767) iz Rijeke. Iako mu je bio vršnjak i sunarodnjak, vjerojatno nije upoznao Konšćaka. Preko Cadiza je Marchesetti u Buenos Aires stigao 1734. godine. Kao poglavar grada Apostoles pomagao je Guaranima kad je izbila pobuna. Nakon poraza obnašao je još nekoliko visokih dužnosti.56

Još je jedan Hrvat — pripadnik hrvatske manjine u Donjoj Austriji — po svom impresivnom životopisu zaslužio da ga nazovemo Konšćakovim sljedbenikom. Ivan Filip Vezdin (1748–1806) kao misionar boravi od 1776. do 1789. na malabarskoj obali u Indiji.57 Pod imenom Paulinus a Sancto Bartholomaeo napisao je dvadesetak iznimnih knjiga o povijesti i lingvistici, među kojima su i prva sanskrtska gramatika Sidharubam (Rim, 1790) te enciklopedijsko djelo Systema brahmanicum (Rim, 1791).58

Misionarska tradicija koju je započeo Konšćak u Varaždinu i Hrvatskoj živi do današnjih dana. U 20. stoljeću nekoliko hrvatskih misionara bavi se etnologijom prekomorskih krajeva, što je započeo upravo Konšćak: to su Pavao Mesarić iz Varaždinu bliskog Preloga, braća Antun i Josip Vizjak iz Zagreba, koji su aktivni u Indiji, te Tomo Marković koji djeluje u Venezueli.59

17. Konšćakova ostavština u Hrvatskoj

Unatoč velikom trudu nekolicine znanstvenika, život i djelo Ferdinanda Konšćaka danas u Hrvatskoj nije toliko poznato koliko u Meksiku, a svakako i manje nego što taj veliki misionar i istraživač zaslužuje.

Razloga je mnogo. Prvi i najvažniji jest u tome što je od 1945. do 1990. godine Hrvatska bila u sastavu komunističke Jugoslavije, kad je povijest Crkve i njezinih svećenika bila tabu–tema, rezervirana za uzak krug crkvenih povjesničara, kao što je bio Vanino. Upravo je dr. Miroslav Vanino S. J. u svojim radovima iz tridesetih godina60 uspio razgrnuti veo mraka nad Konšćakovim djelom. Na žalost, u svom najvećem djelu, Isusovci i hrvatski narod,61 ne spominje Konšćaka. Spomenuo ga je sigurno u trećoj knjizi toga golemog opusa, no ona je, za razliku od prve dvije (1969. i 1987.), još uvijek neobjavljena. Prvi Hrvat koji je napisao knjigu o Konšćaku bio je msgr. Davorin Krmpotić (u Bostonu, Mass.),62 koji je i autor enciklopedijske natuknice u knjizi Znameniti i zaslužni Hrvati.63 Prije Vanina o Konšćaku je na popularan način pisao Josip Predragović.64

Unatoč prijekomu oku tadašnjeg režima, u prigodnoj monografiji varaždinske gimnazije (zahvaljujući ponajviše Ernestu Fišeru) obrađeni su mnogi isusovci, pa je tako i Konšćak dobio primjeren prostor. Natuknicu je napisao Pavao Kurtek.65 S demokratskim promjenama i osamostaljenjem Hrvatske otvorio se i put javnom prezentiranju dotad nepoželjnih, uz Crkvu vezanih tema. Između 1945. i 1990. o Konšćaku piše samo Jure (Georg) Prpić, koji živi u Americi.66 U razdoblju Tuđmanove vladavine (1990–1999) počelo se mnogo pisati i govoriti o Konšćaku, no opet samo unutar stručnih krugova. Najviše je po tom pitanju učinio dr. Mijo Korade, koji nije pisao samo o Konšćaku, nego i o drugim hrvatskim misionarima.67 Korade je zaslužan što je Konšćak obrađen u velikim izložbama Isusovačka baština u Hrvata i Znanost u Hrvata,68 a priredio je i »putujuću« izložbu o Konšćaku, koja je početkom devedesetih, uz prigodna predavanja, postavljena i u Varaždinu. U Konšćakovom gradu predstavljena je i knjiga američkog Hrvata Tomislava Gabrića, pisana popularnim stilom, ali s mnoštvom zanimljivih i novih podataka.69 Predavanje o Konšćaku u Varaždinu je održao Vladimir Muljević. Konšćakov najpoznatiji zemljovid izložen je na izložbi Hrvati u Americi američkog Varaždinca Vladimira Novaka, koja je nakon Varaždina obišla Zagreb, Osijek i Maribor.70

U Varaždinu je 1996. godine objavljena i knjiga Vladimira Muljevića Ekspedicija Varaždinca Ferdinanda Konšćaka D. I. od Donje Kalifornije do rijeke Colorado 1746. godine, a taj je autor napisao i nekoliko znanstvenih članaka o Konšćaku.71 Muljević u svojim tekstovima objavljuje i hrvatske prijevode Konšćakova dnevnika. U devedesetima se javlja i Josip Antolović72, a Konšćaka spominje i Ljubomir Antić u knjizi Hrvati i Amerika.73 Autor ovog teksta spominje ga u pjesmi Do konca sveta.74

Nadahnut radovima Koradea i Muljevića, autor ovoga teksta je u tjedniku Varaždinske vijesti objavio niz feljtona i priloga o Konšćaku i drugim varaždinskim misionarima.75 O Konšćaku je objavio i nekoliko znanstvenih radova predstavljenih na stručnim skupovima Hrvatskoga društva folklorista i drugima.76 Nakon posjeta Carlosa Lazcana Sahaguna Varaždinu, u Varaždinskim vijestima objavljeni su prikazi njegovog istraživanja Konšćakova životopisa, kao i fotografije ulica i spomenika posvećenih Konšćaku u Meksiku, što je izazvalo zanimanje Varaždinaca.77

Naime, u Varaždinu nije dostojno obilježena uspomena na Ferdinanda Konšćaka. Nakon demokratskih promjena jedna je ulica nazvana njegovim imenom, no u Varaždinu, na primjer, nema spomenika Konšćaku. Prosječni Varaždinac još uvijek ne zna tko je Konšćak, a u drugim krajevima Hrvatske tek su rijetki čuli za njega. O Konšćaku se ne uči u školi, o njemu ne pišu školski udžbenici, nije snimljena nijedna televizijska emisijama, teško ga je pronaći u enciklopedijama...

Vjerujemo da će se takva situacija promijeniti nakon knjige Misionar i kulture drugih, Etnologijska istraživanja Ferdinanda Konšćaka (1703–1759) u Donjoj Kaliforniji dr. Damira Zorića,78 iscrpne studije o svim aspektima konšćakiane, a napose nakon međunarodnog simpozija koji je povodom 200. obljetnice Konšćakova rođenja održan 2003. godine. Ohrabruje i razumijevanje koje su varaždinske gradske vlasti i pojedini sponzori pokazali u podršci realizacije knjige Fernando Consag: Textos y testimonios Carlosa Lazcana i Denisa Peričića, a njezino hrvatsko izdanje trebalo bi, nadamo se, biti poticajem za uvrštenje Konšćaka u galeriju najvećih Varaždinaca i Hrvata uopće, gdje mu je svakako mjesto.

Literatura

A. Radovi hrvatskih autora o Ferdinandu Konšćaku

Antolović, 1996: Josip Antolović, Otac Ferdinand Konšćak, isusovački misionar u Kaliforniji, u: Mi smo svi jedno tijelo, Zagreb.

Antić, 1992: Ljubomir Antić, Hrvati i Amerika, Hrvatska sveučilišna naklada, Institut za primijenjena društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1992.

Belaj–Zorić, 1992: Vitomir Belaj, Damir Zorić, Izvaneuropska zbirka zagrebačkih isusovaca, Isusovačka baština u Hrvata, u povodu 450–e obljetnice osnutka Družbe Isusove i 500–te obljetnice rođenja Ignacija Loyole, Muzejsko–galerijski centar, Zagreb, 1992, 169–173.

Fišer, 1986: Ernest Fišer, Značajne i zaslužne ličnosti varaždinske gimnazije (1636–1986), (Uvod u troipolstoljetnu bio–bibliografsku građu), Gimnazija — SC — Gabriel Santo, 1636 — 1986, Savjet SC »Gabriel Santo« Varaždin, Varaždin, 1986, 261–360.

Gabrić, 1994: Tomislav Gabrić, Ferdinand Konšćak, DI (1703–1759), misionar i istraživač, Filozofsko–teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1994.

Korade, 1985: Mijo Korade, Podaci o hrvatskim isusovcima iz XVI. i XVII. st., Vrela i prinosi, 15 (1985), Zagreb.

Korade, 1987/88: Mijo Korade, Hrvatski isusovci i redukcije u Južnoj Americi, Vrela i prinosi, 17 (1987/88), Zagreb.

Korade, 1990: Mijo Korade, Hrvati i redukcije u Južnoj Americi, u: Caraman, 1990.

Korade, 1991: Mijo Korade, Hrvatski isusovci — misionari, Glasnik srca Isusova i Marijina, Zagreb, 1991.

Korade, 1992: Mijo Korade, Hrvatski misionari u 17. i 18. stoljeću pioniri u Latinskoj Americi, u: Susret svjetova Hrvata i Amerike, Zbornik radova, IMRO, Zagreb.

Korade, 1993: Mijo Korade, Ferdinand Konšćak (1703–1759) misionar i istraživač Donje Kalifornije, Katalog izložbe, Zagreb, 1993.

Korade–Aleksić–Matoš, 1993: M. Korade — M. Aleksić — J. Matoš, Isusovci i hrvatska kultura, Hrvatski povijesni institut Beč, Zagreb, 1993.

Korade, 1996.a: M. K. i D. D. (Dubravka Dugački), Ferdinand Konšćak; M. K., Zemljovid Donje Kalifornije; M. K., Crkva misije San Ignacio u Donjoj Kaliforniji; M. K.: Zemljovid Kalifornijskog zaljeva, Znanost u Hrvata: prirodoslovlje i njegova primjena, Centuries of Natural Science in Croatia: Theory and Application, MGC, Zagreb, 1996, 222–223.

Krmpotić, 1923: M. D. Krmpotić, Life and Works of the Reverend Ferdinand Konscak S.J. 1730–1759 an Early Missionary in California, The Stratford Company Publishers, Boston, Massachussetts, 1923.

Krmpotić, 1925: D. Kr., Ferdinand Konšćak, Znameniti i zaslužni Hrvati, 925–1925, Zagreb, 1925, 227.

Kurtek, 1986: P. K., Konščak, Ferdinand, u: Fišer, 1986, 300–301.

Novak, 1999: Hrvati u Americi, Croatians in America, Izložba fotografija Vladimira Novaka, Vladimir Novak — Photo Exhibition, Katalog izložbe, Matica hrvatska Varaždin, Varaždin, 1999.

Novak, 2001: Hrvati u Americi, Zbirka fotografija Vladimira Novaka, Katalog izložbe, Muzej Mimara, Zagreb, 2001.

Muljević, 1990/91: Vladimir Muljević, Varaždinac Ferdinand Konšćak, misionar i istraživač Kalifornije u 18. stoljeću, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, 4–5 (1990/91), Varaždin.

Muljević, 1991: Vladimir Muljević, Ferdinand Konšćak istraživač Donje Kalifornije u XVIII. stoljeću, Iseljenički kalendar 1991, Zagreb.

Muljević, 1992: Vladimir Muljević, Mjesto i uloga Ferdinanda Konšćaka u američkoj kartografiji, Isusovci u Hrvata, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija »Isusovci na vjerskom, znanstvenom i kulturnom području u Hrvata«, Filozofsko — teološki institut Družbe Isusove Zagreb, Hrvatski povijesni institut Beč, Zagreb, 1992, 57–67.

Muljević, 1996: Vladimir Muljević, Ekspedicija Varaždinca Ferdinanda Konšćaka D.I. od Donje Kalifornije do rijeke Colorado 1746. godine., Art studio Azinović d. o. o., Zavod za znanstveni rad HAZU Varaždin, Zagreb, 1996.

Muljević, 1998: Vladimir Muljević, Životopis Ferdinanda Konšćaka, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, 10–11 (1998), Varaždin, 409–442.

Peričić, 1993.a: Denis Peričić, Varaždinci kao katolički misionari (Podlistak), 1–5: Isusovci kao misionari, Varaždinske vijesti, broj 2514, 24. III. 1993, 8; Denis Peričić, Varaždinski Columbo, Varaždinske vijesti, broj 2515, 31. III. 1993, 8; Denis Peričić, San o sveslavenstvu, Varaždinske vijesti, broj 2516, 7. IV. 1993, 12; Denis Peričić, Prvi kajkavski gramatičar; Varaždinske vijesti, broj 2517, 14. IV. 1993, 8; Denis Peričić, »Kralj Paragvaja«, Varaždinske vijesti, broj 2518, 21. IV. 1992, str. 10.

Peričić, 1993.b: Denis Peričić, Do konca sveta, Idu strahi, Kaj, XXVI, Zagreb 1993, Broj 5–6, 9–16; Denis Peričić, Nakraj svijeta, Varaždinske vijesti, Varaždin, 1995, 70; Denis Peričić, Tetoverani čovek (Kajkavske pjesme 1992–1996), Ilustracije i likovna oprema: Željko Prstec, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2000, 22.

Peričić, 1996: Denis Peričić, Folkloristički elementi u dnevnicima hrvatskog misionara Ferdinanda Konščaka (Uz 250. obljetnicu prve ekspedicije od Donje Kalifornije do rijeke Colorado 1746. godine), Radovi Hrvatskog društva folklorista, Vol. 4, Zagreb, 1996, 97–104.

Peričić, 1997.a: Varaždinski misionarski krug, Radovi Hrvatskog društva folklorista, Vol. 5–6, Zagreb, 1997, 113–118.

Peričić, 1998: Denis Peričić, Motiv Indijanca na stropnoj slici Ivana Rangera u franjevačkom samostanu u Varaždinu, Lepoglavski zbornik 1996, Radovi sa znanstvenog skupa Šest stoljeća kulture i umjetnosti u Lepoglavi, Kajkavsko spravišče, Zagreb, 1998, 75–80.

Peričić, 1999.a: Tragom slavnog misionara u Varaždinu je boravio Carlos Lazcano, meksički istraživač Konšćaka; Tko je bio Ferdinand Konšćak?, Istraživač Donje Kalifornije, Varaždinske vijesti, broj 2862, 17. XI. 1999, 9.

Peričić, 2001: Carlos Lazcano, Denis Pericic, Fernando Consag, Textos y testimonios, Colección de documentos sobre la historia y la geografía del municipio de Ensenada, Documento no. 4, Fundación Barca, Municipalidad de Varazdín, Museo de Historia de Ensenada, Seminario de Historia de Baja California, Primera edición, Ensenada, Baja California, 2001.

Predragović, 1927: Josip Predragović, Iz galerije naših starih misionara, O. Ferdinand Konšćak D.I. Kalifornijski misionar, Katoličke misije, Zagreb, 1927.

Prpić, 1958: Jure Prpić, Hrvatski misionar u Americi Ferdinand Konšćak S.J., Hrvatska misao, svezak. 25, Buenos Aires, 1958.

Prpić, 1959: George J. Prpić, Ph.D., Rev. Ferdinand Konšćak, S.J., a Croatian Missionary in California (On Occasion of the Bi–Centennial of his Death), Croatia Press, Vol. XIII, No. 7–8, 2–9.

Prpić, 1962: George. J. Prpić, Ferdinand Konschak S.J. misionero y explorador en Baja California, Studia Croatica, III, No. 1, Buenos Aires, 1962.

Prpić, 1971: Jure Prpić, The Croatian Immigrants in America, New York, 1971.

Prpić, 1983: Jure Prpić, Konšćak i kalifornijski Hrvati, Zajedničar, 20. svibnja 1983.

Vanino, 1933: Miroslav Vanino, Ferdinand Konšćak S.I. misionar i geograf Kalifornije (1703–1759), Vrela i prinosi, 2 (1933), 103–118.

Vanino, 1934: Miroslav Vanino, Ferdinand Konšćak i njegovo istraživanje Kalifornije, Život, 15 (1934), 67–74.

Zorić, 1986: Damir Zorić, Prinos poznavanju etnografske djelatnosti hrvatskih isusovaca, Vrela i prinosi, 16 (1986), Zagreb.

Zorić, 2000: Damir Zorić, Misionar i kulture drugih, Etnologijska istraživanja Ferdinanda Konšćaka (1703–1759) u Donjoj Kaliforniji, HKD Napredak, Matica hrvatska, Sarajevo, 2000.

B. Ostala korištena literatura

Blažeković, 1978: Milan Blažeković, Nikola Plantić D. I. (1720–1777), prvi hrvatski misionar u Argentini — tobožnji paragvajski kralj, Hrvatska revija, 28 (1978), Buenos Aires.

Caraman, 1990: P. Caraman, Misija Paragvaj, Izgubljeni raj 1607–1768, Globus, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1990.

Catalogi..., 1723: Catalogi trienales Austriae, Graz, 1723.

Dadić, 1991: Žarko Dadić, Egzaktne znanosti hrvatskoga srednjovjekovlja, Globus, Zagreb, 1991.

Dadić, 1996, Žarko Dadić, Hermannus Dalmata, Školska knjiga, Zagreb, 1996.

Divković, 1974: Vladimir A. Divković, Neobična sudbina Nikole Plantića, hrvatskog misionara i navodnog kralja u Paragvaju, Marulić, VII. 6. (1974), Zagreb.

Fuček, 1992: Ivan Fuček, Juraj Mulih začetnik prosvjetno–misionarskog rada požeških isusovaca, Isusovci u Hrvata, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija »Isusovci na vjerskom, znanstvenom i kulturnom području u Hrvata«, Filozofsko — teološki institut Družbe Isusove Zagreb, Hrvatski povijesni institut Beč, Zagreb, 1992, 147–157.

Horvat, 1993: Prof. dr. Rudolf Horvat, Povijest grada Varaždina, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Zavod za znanstveni rad — Varaždin i Grad Varaždin, Varaždin, 1993.

Jauk–Pinhak, 1984.a: Milka Jauk–Pinhak, Some Notes on the Pioneer Indologist Filip Vesdin (Paulinus a Sancto Bartholomaeo), Estratto da Indologica Tauriniensia, Official Organ of the International Association of Sanskrit Studies, Volume XII, 1994, Torino, 129–137.

Jauk–Pinhak, 1984.b: Milka Jauk–Pinhak, Filip Vezdin, De latini sermones origine, Živa antika, Antiquité vivante, Poseban otisak, God. 34 (1984), sv. 1–2 tom, Skoplje–Skopje, 133–140.

Jauk–Pinhak, 1990: Milka Jauk–Pinhak, Hinduizam u Vezdinovu djelu Systema Brahmanicum, Most / The Bridge, Journal of Croatian Literature, 4 (1990), Zagreb, 247–258.

Kajkaviana, 1996: Kajkaviana croatica, Hrvatska kajkavska riječ, Družba Braća hrvatskoga zmaja Zagreb, Kajkaviana Donja Stubica, Muzej za umjetnost i obrt Zagreb, Zagreb 1996.

Kombol, 1992: Dr. Mihovil Kombol — Dr. Slobodan Prosperov Novak, Hrvatska književnost do narodnog preporoda, Priručnik za učenike, studente i učitelje književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1992.

Korade, 1983.a: Mijo Korade, Život i rad Ignacija Szentmártonyja (1718–1793), Vrela i prinosi, 14 (1983), Zagreb, 66–100.

Korade, 1986.b: M. K. Zemljovid pokrajine Maragnon na Amazoni (Brazilu); M. K. Karta puta portugalske ekspedicije kroz Amazonu i Rio Negro, anost u Hrvata: prirodoslovlje i njegova primjena, Centuries of Natural Science in Croatia: Theory and Application, MGC, Zagreb, 1996, 224.

Korade, 1990/91: Mijo Korade, Ivan Ratkaj (1647–1683), misionar i istraživač u Meksiku, Vrela i prinosi, 18 (1990–91), Zagreb, 132–167.

Krasić, 1992: Stjepan Krasić, Vicko Paletin, prvi hrvatski istraživač Srednje Amerike (I. polovica XVI. st.), Dubrovnik, Časopis za književnost i znanost, Nova serija, Godište III, 1992, broj 5, Dubrovnik, 5–37.

Križman, 1990.a: Mate Križman, Pisma isusovca Nikole Ratkaja, misionara u Indiji u prvoj polovici 17. st., filološki pristup, Most / The Bridge, Journal of Croatian Literature, 4 (1990), Zagreb, 79–108.

Križman, 1990.b: Mate Križman, Pisma Nikole Ratkaja iz Indije, kritičko izdanje i prijevod, Most / The Bridge, Journal of Croatian Literature, 4 (1990), Zagreb, 109–194.

Kurtek, 1986.b: P. K., Haller, Franjo Ksaver, u: Fišer, 1986, 286.

Matišić, 1990: Zdravka Matišić, Od Vezdina do Vezdina, Most / The Bridge, Journal of Croatian Literature, 4 (1990), Zagreb, 215–217.

Novak, 1992: Dr. Slobodan Prosperov Novak, Juraj Križanić, u: Kombol, 1992, 193.

Novosel, 1979: Krešo Novosel, Kapi krvi, kapi mora, Vinko Paletin, Globus, Zagreb, 1979.

Paletin, 1992: Vicko Paletin, Autobiografsko sjećanje na sudjelovanje u ekspediciji na Yucátan g. 1530–1534. i opis Chichén Itze, Dubrovnik, Časopis za književnost i znanost, Nova serija, Godište III, 1992, broj 5, Dubrovnik, 38–42.

Pavličević, 1994: Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Biblioteka hrvatske povijesti, Urednik Josip Pavičić, Naklada P. I. P. Pavičić, Zagreb, 1994.

Perić, 1986: J.P., Zamberger, Andrija, u: Fišer, 1986, 355.

Peričić, 1994: Žudnja Luke Bakranina (1692–1727), Večernji list, XXXVIII, br. 11.070, 26. VI. 1994, 24; Varaždinski književni zbornik (svezak I.), Varaždinsko književno društvo, Varaždin, 1996, 178–180.

Peričić, 1997.b: Vunzhajanje Patera Luke Bakranina (1692–1727), Susret riječi Bedekovčina ’97, Općina Bedekovčina, Općinsko poglavarstvo, Bedekovčina, 1997, 79–82; Varaždinski književni zbornik (svezak II.), Varaždinsko književno društvo, Varaždin, 1997, 114–115.

Peričić, 1997.c: Varaždinske razglednice, Tekst Denis Peričić, Razglednice iz zbirke Zorana Borića, Vall 042, Varaždin, 1997.

Peričić, 1998.b: Denis Peričić, Netopir, Plima, VI/17, 15–1998, Zagreb, 16–32. Denis Peričić, Netopir, Vall 042, Varaždin, 1998.

Peričić, 1999.b: Tajno izvješće Ivana Filipa Vezdina o ekspediciji od Malabara do bhutansko–utsanške granice, Krhotine svjetova, Uredili: Darko Macan i Tatjana Jambrišak, Nova stvarnost; Sfera, Društvo za znanstvenu fantastiku, Zagreb, 1999, 67–81.

Radović, 1986: Ljubica Radović, Popis profesora Gimnazije Varaždin 1636–1945. god., Gimnazija — SC — Gabriel Santo, 1636 — 1986, Savjet SC »Gabriel Santo« Varaždin, Varaždin, 1986, 363–382.

Rattkay, 1998: Ivan Rattkay, Izvješća iz Tarahumare, prir. M. Korade, Artresor naklada, Zagreb, 1998.

Skok, 1986: Ogenj reči, Antologija hrvatskoga kajkavskoga pjesništva, Priredio: Dr. Joža Skok, Kaj — časopis za kulturu i prosvjetu, Godina XIX, Zagreb, Broj IV–VI/1986.

Skok, 1986.a: J.S., Jambrešić, Juraj, u: Fišer, 1986, 294.

Skok, 1999: Ruožnik rieči, Antologija hrvatske kajkavske proze, Priredio: Joža Skok, Kaj — časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Godina XXXII., Zagreb 1999, Broj 1–2–3.

Vanino, 1969: Miroslav Vanino, Isusovci i hrvatski narod, I, Rad u XVI stoljeću, Zagrebački kolegij, Filozofsko–teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb, 1969.

Vanino, 1987: Miroslav Vanino, Isusovci i hrvatski narod, II, Kolegiji dubrovački, riječki, varaždinski i požeški, Filozofsko–teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb, 1987.

Vezdin, 1990: Paulinus a Sancto Bartholomaeo (Ivan Filip Vezdin), Put u Istočne Indije (ulomci), S talijanskoga prevela Đurđica Križman–Zorić, Most / The Bridge, Journal of Croatian Literature, 4 (1990), Zagreb, 218–245.

Vončina, 1992: Josip Vončina, Mjesto Habdelićeva rječnika u povijesti hrvatskoga književnoga jezika, Isusovci u Hrvata, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija »Isusovci na vjerskom, znanstvenom i kulturnom području u Hrvata«, Filozofsko — teološki institut Družbe Isusove Zagreb, Hrvatski povijesni institut Beč, Zagreb, 1992, 301–308.

Zevallos, 1968: F. Zevallos, S.J., The Apostolic Life of Ferdinand Konšćak Explorer of Lower California, Translated and annotated, with an Introduction by Manuel P. Sevrin, Dawson’S Book Shop, Los Angeles, 1968.

Zorić, 1990: Damir Zorić, Neobična energija i ljubav, Etnološki prinosi isusovačkih misionara u Indiji, Most / The Bridge, Journal of Croatian Literature, 4 (1990), Zagreb, 361–383.

* Ovaj je tekst skraćena i prerađena verzija našeg autorskog udjela u opsežnoj monografiji Carlosa Lazcana i Denisa Peričića Fernando Consag, Textos y testimonios (Colección de documentos sobre la historia y la geografía del municipio de Ensenada, Documento no. 4, Fundación Barca, Municipalidad de Varazdín, Museo de Historia de Ensenada, Seminario de Historia de Baja California, Primera edición, Ensenada, Baja California, 2001).