Etnografije Konšćakovih Indija

Premda se čak i otočić u sjevernome dijelu Kalifornijskoga zaljeva po njemu zove Rocas Consag, a američka se mornarica dugo koristila njegovim kartama da se ne bi nasukala na vlastitim obalama, o zanimljivome Varaždincu i hrvatskom istraživaču zapadne američke obale iz osamnaestoga stoljeća Ferdinandu Konšćaku, po španjolski Fernandu Consagu, u nas se malo govori, a u široj javnosti i zna. Konšćak je u Americi proveo veći dio života, stigao je ondje kao mladi isusovac te u sljedećih trideset godina uz misijski rad dosegnuo mnoge važne i nepoznate točke svijeta kojemu je sa zemaljske strane pripadao i koje su do njega bile nepoznate, a s njime postale nove. Već su Konšćakovi dnevnici istraživača prevedeni na više jezika, pa je bibliografija o njemu, uključujući onu modernu, opsežna i važna, a i u hrvatskoj su znanosti, kao što je vidljivo i iz priloga što ih Kolo donosi, njegova nastojanja i prinosi bili predmetom upućena zanimanja. Skup posvećen Konšćaku, koji se rodio prije tri stoljeća (1703), održan je u Matici hrvatskoj, a Kolo donosi veći dio u toj prigodi prezentiranih priloga. Osim po svome djelu, Konšćak je i ukupno uzevši, kao svojevrsna metafora, lik što povezuje legendu i kroniku, našijenac čiji su koraci u svijetu i vidljivi i razumljivi u jezicima i predjelima kojima smo se kretali, a da toga više nismo ni svjesni. Blok o Konšćaku priredio je autor njegove monografije, gospodarski tajnik Matice hrvatske Damir Zorić.

Prve Konšćakove napomene o Indijima nalazimo u njegovu pismu iz Vera Cruza. Odmah po dolasku u Novi svijet, u travnju 1731. pišući svomu kolegi iz kolegija u Grazu, potom ispovjedniku potkralja u Napulju, isusovcu Jurju (Georgu) Neumayru (Neymayr) Konšćak ističe da u Meksiku misionare očekuje »bezbroj bezbožnih barbara«, kojima je »urođena okrutnost« te da među njima ima i tako surovih koji okrutno »pljačkaju i zadave« putnike i misionare iz Europe. Konšćak se u ovakvoj ocjeni karaktera urođenika očito oslanja na priče i kazivanja koja je slušao ili čitao pripremajući se za misijski poziv ili za vrijeme svoga gotovo dvogodišnjeg putovanja u Donju Kaliforniju. Stoga ovakvo Konšćakovo zaključivanje o karakteru Indija treba uzeti s ozbiljnom zadrškom. Doduše i sam je misionar svjestan toga jer u istome se pismu svomu subratu ispričava da mu je u prethodnim pismima (još uvijek nepoznatima) poslao neke krive podatke koje je čuo u raznim glasinama.1

Daljnja Konšćakova izvješća i ocjene o Indijima mnogo su realističnija, očito stoga što su plod misionareva neposrednog dodira s njima. Konšćak je veoma brzo, već u prvoj svojoj misiji San Ignacio, tada najsjevernijoj na poluotoku, naučio jezik urođenika Cochimi. Njegov biograf, provincijal Meksičke isusovačke pokrajine Francico Zevallos, vjerojatno pretjeruje kada navodi da je Konšćak u svega nekoliko dana naučio urođenički jezik. Ipak, Konšćak je očito brzo učio urođenički jezik budući ima navoda njegovih suvremenika koji o Konšćaku govore kao o doista dobrom znalcu urođeničkih govora.2

Konšćak je poznavao jezik Cochimi Indija, među kojima je najdulje živio, ali je bio u dobrim odnosima i s drugim Indijima na sjeveru poluotoka. Tako je 1746. godine, u svojoj prvoj ekspediciji, kanuima uz istočnu obalu Poluotoka pa do ušća Rio Colorada, kojom je razriješio dugogodišnju dvojbu o tome je li Donja Kalifornija otok ili poluotok, osim krštenih Cochimija susretao i skupine Yuque Indija iz Sonore. Otkrivši tada neka pogodna mjesta, odmah je počeo raditi na osnivanju novih misija i stalnih naselja u sjevernim dijelovima poluotoka. Naročito je to nastavio nakon svoje druge ekspedicije kopnenim predjelima prema sjevernim područjima.3

U prvome Konšćakovom dnevniku bilješke i navodi o Indijima još su uvijek oskudni i kadšto površni. Njegovo putovanje bilo je više posvećeno istraživanju, mjerenjima i kartografiranju fizičkih svojstava Poluotoka. O Indijima Konšćak piše kada komentira susrete ekspedicije s njima, bilo iznenadne i ratoborne bilo one prijateljske. Konšćakova objašnjenja Indijima o besmislenosti njihovih ratničkih izazivanja plesom i vriskom ili bijegom i nuđenjem žena i djece za otkup ako u napadu ne uspiju, znakovito pokazuju njegov prijateljski odnos i naklonost prema Indijima. Može se reći da se u postupcima prema Indijima Konšćak držao veoma realistično i odmjereno očito držeći se takozvanog trećeg puta. Poznato je naime da su pojedini kokvistadori prema Indijima postupali bezdušno i divljački, što su pravdali čak i pojedini teolozi.4

S druge strane ustajali su dominikanski misionari, ali i istaknuti niz profesora teologije s dominikanskog učilišta u Salamanki. Stavove dominikanskih misionara i profesora o pravima Indija potvrdio je i papa Pavao III. svojim dvjema bulama 1737. godine. Izrazit predstavnik dominikanske škole prava naroda, međunarodnog prava i zapravo zagovaratelj ljudskih prava Indija bio je dominikanac Bartolomé de las Casas.5

Zagovornici trećega ili srednjega puta proporučivali su realističan pristup. Među njih pripada i naš dominikanac Vinko Paletin koji je svoje stavove obrazložio u raspravi O pravu i pravednosti rata protiv Indija.6

»Indijanci nisu ni ludi ni po svojoj prirodi sluge nego razumna stvorenja sa sposobnošću rasuđivanja. Oni su međutim nevjernici, idolopoklonici, prijetvorni, okrutni varalice, negostoljubivi, ljudožderi koji ne opraštaju ni muškarcima, ni ženama, ni djeci. Zbog toga i zbog protuprirodnih prijestupa može ih se ratom osvojiti, zatim poučiti radi prihvaćanja prave vjere i uljudbe.«7

Nakon niza godina provedenih na poluotoku Konšćak je već dobro poznavao urođenike. Pristupao im je veoma realistično, niti je Indije smatrao bezvrijednim nekršćanima, što je znao biti čest slučaj, niti ih je nekritički idealizirao kao neiskvarenu djecu raja, što se također događalo. U dnevniku s druge ekspedicije 1751. prepoznaje se Konšćakov realističan odnos prema Indijima. Konšćak je pun samopouzdanja, časti i dostojanstvenog držanja. U dnevniku tako navodi savjete lovcima na bisere kojima pojedina području obiluju.

»Potrebno je lovce na bisere uvjeriti da, ukoliko krenu u ove krajeve, moraju doći s velikim brojem dobro naoružanih ljudi i biti vrlo oprezni inače će ih mnogo poginuti od ruku divljaka, jer dok su oni pokršteni postali poslušni, otvoreni i blagonakloni, onaj dio koji nije priveden našoj vjeri još uvijek je nabusitog i okrutnog ponašanja i to čak više prema strancima nego prema svojim sunarodnjacima s kojima su u neprijateljstvu. Osim velikog broja ljudi i oružja koji su im neophodni, isto je tako potrebno da se uzdrže od bilo čega što bi Indijance moglo razdražiti, tj. postupci kao što su loše ophođenje, pljačka, odvođenje djece, zlostavljanje žena ili ranjavanje onih najratobornijih koji ih, osim njihove prirode ratobornosti još više potiču da nesmiljeno mrze sve strance koji stupe na njihove obale. Oni koji su zabrinuti zbog takvog odnosa, trebaju se pokazati kršćanima, ali u isto vrijeme biti vatreni u očuvanju časti španjolskog naroda na koji je pala neizbrisiva ljaga najskandaloznijeg kukavičluka.«8

O Indijima donjokalifornijskoga poluotoka Konšćak je najopsežnije izvijestio u svom zadnjem nizu i najpotpunijem djelu Sažet opis otkrivenog i poznatog o Kaliforniji.9

To je djelo Konšćak pisao u posljednjim godinama svoga života, nakon tri opsežne ekspedicije na sjever Poluotoka. Nakon ekspedicija 1746. potom 1751. i 1753. slijedili su i opsežni dnevnički zapisi koji su još za Konšćakova života objavljeni ne samo na španjolskom nego i u brojnim prijevodima na sve važnije europske jezike. Zbog svojega prijepornoga rada u korist urođenika, kojima je organizirao stalna staništa za koja je podizao nastambe, brane za vodu, nasade i sl., naš je misionar bio veoma omiljen među urođenicima. Objavljena djela svakako su mu priskrbila i određeni ugled u dvorskim kancelarijama koje su brinule o prilikama u novome svijetu. Čitav svoj vijek Konšćak je djelovao u sjevernim, do tada slabo ili nimalo istraženim područjima. Stoga je i dolazio u dodir ili djelovao među Indijima koji su još uvijek bili netaknuti tadašnjim svjetonazorima europskih misionara. Zato je, kao već iskusan misionar i istraživač, u mjesnoj crkvenoj organizaciji bio postavljen na viši, nadzornički položaj. Sve to uzeto zajedno kvalificiralo je Konšćaka za pisanje opsežnijeg djela o Donjoj Kaliforniji, njezinim prirodnim i kulturnim svojstvima. Description je zapravo jedna vrsta monografije o Donjoj Kaliforniji, pisana prema uobičajenoj metodološkoj strukturi počevši najprije od položajnog smještaja, opisa klime, fizičkoga izgleda zemlje, biljnoga i životinjskoga svijeta, rudnih naslaga i izvora vode, morskih bogatstava, pogodnih lokaliteta za pristajanja ili zasnivanje naselja. Potom je misionar opisao stanovništvo, njihova tjelesna i karakterna obilježja, vjerovanja, način života, jezik i govor, privređivanje i lov, stanovanje, ratovanje itd. Dobru upućenost u mjesne prilike pokazuju i česti navodi o međusobnim razlikama među Indijima bilo onima u fizičkome smislu bilo onima jezične ili vjerske prirode. Bez pretjerivanja se može zaključiti da se radi o monografskom djelu o Donjoj Kaliforniji čiji sadržaj i domete rječito opisuje puni naslov engleskog prijevoda iz 1759. jedne od knjiga koje su sadržavale i Konšćakove dnevničke zapise, a u kojemu se detaljno navodi i područje etnoloških istraživanja — običaji stanovništva, njihova vjerovanja, uzdržavanje i način života prije njihove kristijanizacije.10

Ukratko rečeno, urođenici o kojima izvješćuje Konšćak zapravo su skupine nomadskih plemena koja su živjela u polupustinjskim područjima Donje Kalifornije. Odijevali su se nimalo ili sasvim oskudno ogrčući se u struku plaštom od vlati suhe trave ili se zagrćući kakvom kožom ili krznom. Muškarci su bili praktično bez ikakve odjeće. Bušili su uši i nosove. Vrlo su se malo bavili poljoprivredom i to uglavnom žene. Poznavali su jednostavnu lončariju. Temelj njihove prehrane je prikupljanje samoniklih plodova, insekata i manjih životinja te lov. Divljač su lovili u skupinama lukovima i strelicama. U lovu na ptice koristili su napravu veoma sličnu bumerangu australskih urođenika. Nisu imali tvrđih nastambi, nego su u područjima u kojima su se kretali izrađivali neke vrste zaklona. Konšćak je razlikovao tri skupine plemenskih Indija i to: Pericue koji su bili nastanjeni u južnim područjima poluotoka, Guaicura u središnjim područjima te sjevernije Cochimi i njihovu podskupinu Laimona. Razlike među njima Konšćak je uočavao i opisivao u fizičkom smislu, jezično te prema običajima. Na svojim putovanjima prema sjeveru i ušću Rio Colorada Konšćak se susretao i s Yaque Indijima iz Sonore. U vrijeme misionara, računa se da je svih pripadnika urođeničkih plemena bilo oko 25.000 te na sjeveru polotoka u graničnim područjima prema Arizoni oko 20.000 Yuma Indija. Na nesreću, s dolaskom Europljana među Indije su došle i različite bolesti koje Indiji nisu uspijevali podnositi. Konšćak je kao najčešće bolesti među njima opisao sifilis, skorbut i proljev. Do konca 18. stoljeća donjokalifornijskih je Indija ostalo tek nekoliko tisuća. Devetnaesto stoljeće preživjelo je tek nekoliko stotina Cochimi Indija i to onih koji su opstali u misijskim naseljima. Početkom prošloga stoljeća, prema američkim antopolozima, »čistokrvnih« Indija Donje Kalifornije opstajalo je svega nekoliko manjih skupina, a i danas ih ima vrlo malo. Primjerice, misija San Ignacio u misionarsko je vrijeme posluživala oko 5.000 Indija. Danas je narod čije povijesne tragove u Donjoj Kaliforniji arheolozi procjenjuju na 14.000 godina, na rubu nestanka. U San Ignaciu danas živi tek dvjestotinjak potomaka Cochimia.11

Konšćak je naveo i niz podataka o međusobnim odnosima u skupinama. Uglavnom, žene su bile poduzetnije, tražile su hranu, zaklon ili nastambu, brinule se o djeci, a u pojedinim slučajevima kao kod Cochimia nosili su luk i strijelu i lovile. Njihova odlučujuća uloga u obitelji očitovala se i u njihovu pravu da one biraju muža, a ne obrnuto. Osim pretežito matrilinearnih obitelji, Konšćak je zabilježio i slučajeve patrilinearnih obitelji u kojima je glavni bio otac obitelji a ne majka. Matrilinearnost su urođenici bili zadržali i nakon što su pod utjecajem misionara bili napustili druge svoje običaje i prešli na sjedilački način života. Pericua urođenici, na jugu poluotoka, bili su poligamni. Misionari su zabilježili obitelji u kojima je bilo čak do trideset žena. Koliko je to njima bilo važno, vidi se i iz toga što su, kako bilježi Konšćak, Pericu ubili dvojicu misionara koji su im branili mnogoženstvo. Da bi bilo više žena nego muškaraca, bilježe misionari, bilo je čak slučajeva ubijanja muške djece. Cochimi su, međutim, znali ratovati za žene i otimati ih od drugih, a više su se radovali muškom nego ženskom potomstvu. Do dolaska misionara niti jedna od plemenskih skupina nije gradila trajnijih nastambi. Jedino su oni na sjeveru poluotoka gradili neku vrstu kuće ili sjenice u kojoj su držali svoje idole. Konšćak je opisao neke od tih idola dok je postupke lokalnih vračeva, hechiceros, opisao kao trikove. Misionari su nakon krštenja Indija zahtijevali da spale svoje idole. Ostajale su samo neke vrste glinenih lula koje su mogle služiti u svečanostima i pojedinim obredima. Pojedini suvremeni istraživači, međutim, zaključuju da je i nakon nestanka starih idola i vjerovanja od urođenika do današnjega naroda Donje Kalifornije ostalo osebujno ukrašavanje procesijskih likova u kršćanskim obredima. Sjeverni su Indiji vjerovali, kako piše Konšćak, u Elizejska polja s obiljem divljači. Mrtve spaljuju, ali ne i tijela neprijatelja. Zabilježeno je i pokapanje mrtvih i to u sjedećem položaju. Uz pokojnika su pokapali njegovo oruđe ili oružje budući da su vjerovali da bi moglo trebati na drugome svijetu. Cochimi Indiji vjerovali su u velikog boga ili gospodina koji je bio u neprekinutoj borbi s drugim bogom ili sobom samim. Taj je bog bio rođen od žene koja je zanijela u sjeni drveta. Takvo je vjerovanje Konšćaka podsjetilo na kršćansko vjerovanje o Sotoni i anđelu svjetla. Čak je pomišljao da su i Indiji možda nekada davno bili kršćani, odnosno da je kršćanstvo neka vrsta prirodnoga vjerovanja kojega i primitivni narodi manje ili više poznaju. Kasnije će teoretičari na ovakvim i sličnim primjerima urođeničkih vjerovanja razvijati teoriju o genezi vjerovanja. Konšćak je također opisao i plesove urođenika te njihova glazbala i pjesme. Plesali su, nakon svake vjerske svečanosti ili prijateljskog druženja. Glazbala su, prema opisu Konšćakovu, zapravo neke vrste panovih frula. Izrađene su od trske različitih debljina pa su davale velik raspon tonova. Svirali su muškarci, žene su pjevale i to tako da je jedna ponavljala neke riječi određena značenja, a druge žene bi, prema Konšćaku, samo ponavljale neartikulirane glasove kao pratnju. Svatko je zapravo pjevao što je želio a slično su i plesali, prema vlastitoj volji. »Plesovi nisu bili ništa drugo nego zbrka glasova, svirke i poskakivanja te divljeg izvijanja tijela, bez ikakve umjetnosti i reda«, pisao je Konšćak.12

Konšćak je također zamijetio da su se urođenici rado natjecali u utrkivanju i hrvanju. No, naveo je, žar natjecateljske borbe često je znao biti povodom pravoga rata. Ratujući izbjegavali su blisku borbu a više bi se oslanjali na trikove i lukavstva uvijek ostavljajući mogućnost vlastitog uzmaka. Vračevi su imali važnu ulogu i kod inicijacijskih obreda koje Konšćak također opisuje. Odraslim dječacima bi se bušila nosna hrskavica a vračevi bi ih potom izdvajali na posebna mjesta i izlagali iskušenjima. Veoma je zanimljiv detaljan opis ženske inicijacije, naizmjenične izolacije, dimljenja na vatri i ophodnje žene inicijantice i njezina kuma. Opisana je i lovačka inicijacija nakon što mladić prvi put ubije jelena. Mlad lovac tom zgodom bi se zagrtao još toplom kožom ubijene životinje, ali nije smio jesti od ulova jer se vjerovalo da bi izgubio sposobnost lova. Lovci bi tada nakon naporne potjere odmah pojeli želudac i druge iznutrice. Jednostavno bi, bez mnogo čišćenja, malo prepekli na vatri životinjski želudac punjen drugim iznutricama i uživali u, kako misionar piše, ukusnom zalogaju. Inače, njihove žene nisu poznavale kuhanja do dolaska misionara, nego su hranu jeli ili sirovu ili prženu i pečenu. Kako nisu kuhali, nisu posjedovali niti posuđa ni pokućstva izuzev kakvih mreža ili jednostavne lončarije u koje su skupljali plodove. Plodove pithaje su pekli na kamenjima užarenima vatrom. Samo su se ljeti za velikih vrućina rashlađivali u moru. Prali se nisu izuzev ponekad mokraćom, ili kako misionar piše, toplom tekućinom iz prirodnih izvora koje svatko od nas ima. Mokraću su ponekad i pili, primjerice za inicijaciju čime su, vjerovali su, sprječavali proždrljivost. Konšćak je Indije doživljavao kao prirodno bistre i ljubazne, ali nestalne ljude. Konačno, Konšćak je opisao i fizičke značajke donjokalifornijskih Indija. Pripadnici naroda Pericua bili su viši i ugodnije vanjštine nego ostali. Također navodi da su bili uredniji i čišći, sposobni za učenje te ljubaznog ponašanja, ali veoma afektivni. Guaicuru ili Vaicuru Indiji bili su srednjeg rasta i tamnije puti, jaki i neustrašivi. Bili su divlje prirode i nisu znali skrivati svoje osjećaje, skloni svađama i ubojstvima. Raskrvavljujući glave, vriskom i plačem žene su ih poticale na osvetničke obračune. Cochimi ili Laimona srednjeg su ili nižeg rasta. Neotesanog su ponašanja, ali poslušni i sposobni za učenje. Zbog nedostatka vode nisu se prali i bijahu veoma prljavi.

Etnografski opisi i prikazi donjokalifornijskih Indija nalaze se u različitim Konšćakovim spisima. Što je misionar bio iskusniji i bolje poznavao mjesne prilike, to su i opisi potpuniji. Najpotpuniji opis Konšćak je dao u svom već spomenutom monografskom prikazu poznatog i do tada otkrivenog u Donjoj Kaliforniji. Da se razabrati iz samoga djela da je pisano između 1754. i 1755. godine kada je Konšćak bio vizitator misija. Već tada je iza sebe imao tri velike ekspedicije morem ili kopnom prema sjeveru. Prvu je poduzeo 1746., drugu 1751. i treću 1753. godine. Na Poluotoku je djelovao već četvrt stoljeća i zasigurno je dobro poznavao prilike. Stoga je njegov Sažeti opis, nakon prvoga i drugoga dnevnika, po svom sadržaju zapravo monografski prikaz Donje Kalifornije. Monografija sadrži opise prirodnih i kulturnih značajki područja: zemljopisni smještaj, prirodna obilježja, biljni i životinjski svijet, narode koji nastanjuju područje, značajke njihova izgleda, ponašanja, vjerovanja, načina života, društvene odnose među skupinama ili unutar njih, način privređivanja i lova, odijevanje, prehranu i sl. Uobičajeni dio u takvim djelima su i kratke povijesne natuknice o području, razvitku misija te mogućim potencijalima za osnutak novih — opisi položaja minerala, obradive zemlje i izvora. Doduše, Konšćakove bilješke o povijesti kalifornijskih misija, naročito one prije njegova dolaska, šture su i nepouzdane. Očito ih nije pisao na temelju pouzdanih izvora nego na temelju predaje. Stoga istraživači, posebice uspoređujući Konšćaka s drugim onodobnim povjesničarima kalifornijskih misija,13 njegove povijesne podatke drže nepouzdanima. No, kada Konšćakove etnografske podatke uspoređuju s podacima drugih misionara, istraživači ističu Konšćakovu autentičnost i izvornu vrijednost njegovih podataka.14

Budući je uvijek djelovao u sjevernijim, do tada neistraženim područjima, Konšćak je zaticao i opisivao Indije u stanju prije njihova privođenja iz selilačkog, lovačko–sakupljačkog i predkršćanskog života u sjedilački život u misijskim rančerijama. Stoga je i mogao zabilježiti mnoge elemente stare kulture Indija prije europske intervencije u njihov način života i vjerovanja. Nalazi se u Konšćakovim djelima i dosta opisa krštenih Indija koji su prešli na novi način života u sjedilačkim naseljima s poljoprivredom koju je organizirao misionar. Konšćakovo djelovanje ne samo u misionarskom i istraživačkom smislu nego i spisateljskom s podjednako značajnim rezultatima nastavio je češki isusovac, misionar Wenceslaus Linck.15

Zaključno, može se reći da su Konšćakovi opisi donjokalifornijskih Indija izvoran i autentičan dokument o jednoj nestaloj kulturi. Štoviše, Konšćakova izvješća zorno predočuju ne samo urođeničku kulturu kakvu su zatekli misionari nego pokazuju i njezinu sudbinu u doticajima s misionarima i kulturom koju su oni donosili i širili. Važno je naglasiti da je u toj kulturološkoj intervenciji Ferdinand Konšćak, za razliku od mnogih, sudjelovao realistično i dostojanstveno, gorljivo izvršavajući svoje misionarske i istraživačke zadaće ali i odmjereno i humano prema urođenicima.16

Stoga je bio omiljen među Indijima koji su dugo održali uspomenu na njega. Ferdinand Konšćak i danas je živi lik donjokalifornijske stvarnosti.17

Njegovim imenom nazivaju se gradske avenije, sveučilišne biblioteke, a jedan otočić u donjokalifornijskom zaljevu zove se Isla Consag. Danas se uz ceste polupustinjskih područja Donje Kalifornije nalaze manje trgovine koje nude piće i osvježenje a nazivlju se novoskovanim riječima koje u osnovi imaju Konšćakovo prezime: Konsaqua, Consag liqures i sl. Dakle u jeziku i govoru novovjekih donjokalifornijskih Indija ostala je zabilježena svijest o tome da je misionar Konšćak pronalazio izvore pitke vode, što je od esencijalne važnosti u područjima kakva je Donja Kalifornija. Tako je prezime hrvatskoga misionara postalo sinonimom za ospkrbu vodom (i napitcima) na putovima polupustinjske Donje Kalifornije.