Dva fragmenta iz treće Bilježnice namjernih sjećanja

A zašto da moju slobodu

druga savjest sudi?

Telefonski glas iz tajništva Društva književnika Hrvatske. (Naziv Društva još je uvijek s frustrirajućim imeničim genitivom — ...Hrvatske.) Molben i pomalo naredbodavan glas, priopćava mi: kako je Uprava Društva mišljenja, da bih ja, kao član Društva (tad sam još doista i bio), i kao Gotalov prijatelj bio najpozvaniji (zašto najpozvaniji?) predstavljati Društvo na procesu Jobu Gotalu, budući da je i Job Gotal član Društva (tad je još doista i on bio). Usput me molećivonaredbodavni i glasni informira da će Hrvatski PEN centar predstavljati Gvid Mažuran, predsjednik PEN–a.

Društvo mi nije bio uvjerljiv razlog da tom glasu iz telefona kažem: da; Job Gotal je bio više nego jedan razlog da glasu iz telefona kažem: da. I kažem glasno u slušalicu: da, u redu je. Odustajem i od pitanja: Ako je sve to Upravi Društva važno i značajno tko će predstavljati Društvo na suđenju Jobu Gotalu, uglednom (njihov izraz) članu Društva književnika Hrvatske — zašto onda predsjednik i tajnik ne predstavljaju Društvo na suđenju njihovu članu, Jobu Gotalu? Odustajem i od drugih pitanja oko ovog sramotnog suđenja, što ga zapravo inicira uvrijeđena, vladajuća ideologija, i svi to znaju, a osobito Uprava Društva i njeni društveno angažirani članovi. A valjalo bi pitati primjerice: Zašto čelnici Društva nisu probudili savjest svojih članova, izašli s njima na ulicu, tražeći javno i otvoreno slobodu za Joba Gotala čiji je jedini grijeh u tome što je mislio, pisao o ljudskoj slobodi. Oni to sve znaju, a ponašaju se upravo tako, kao da su suorganizatori suđenja Jobu Gotalu, za razliku od Hrvatskog PEN centra i njegova predsjednika Gvida Mažurana, koji uzbuđuju i razbuđuju i domaću i svjetsku javnost (dakako, uzalud!) oko uhićenja i namjere suđenja Jobu Gotalu.

Pitanja nemaju smisla jer se nema kome što reći, niti je kome zapravo stalo do suđenja Jobu Gotalu. Ni do jednog suđenja, ni bilo čije slobode, osim dakako svoje osobne, po staropučkom i staroiskustvenom pravilu: u se, na se i poda se, jer time se iscrpljuje sva mudrost života u društvu bez slobode i budućnosti. Smijem se sBm sebi: držim slušalicu podalje od uha, ali aktivistički, demagoški glas i dalje govori. Čujem, žustro obrazlaže, kako je Društvo samo velikim zalaganjem članova Uprave dobilo pravo da jedan njegov član može prisustvovati suđenju, što je iskaz povjerenja našem Društvu... Onda glas iz slušalice sugestivno napominje: kako, na žalost, nitko od Uprave neće moći prisustvovati početku suđenja, s obzirom na silnu zauzetost (bit će delegatska putovanja u Kinu, ili Rusiju, ili Mongoliju, ili sudjelovanje u nekoj značajnoj društvenoj aktivnosti, zbog čega zapravo postoji visoko ideologizirano Društvo pisaca Hrvatske?), posebno predsjednika i tajnika; i da mi zahvaljuju što sam pristao biti »važnim« svjedokom, na tako važnom suđenju!? Zbog čega i koga je to važno suđenje?, koga zapravo pitati, kad glas iz slušalice jednako i dalje govori, gorljivošću kao da zajedno pripremamo neki zanimljivi izlet u neku zanimljivu zemlju, i meni se eto pruža prilika da pridonesem, osobnim sudjelovanjem, tom uzbudljivom putovanju. Mon Dieu! Stvarnost ne samo da je prožeta nesigurnošću i strahom, već biva, iz dana u dan, sve više nerazumljiva, alogična, izokrenuta. Uplašeni su i biti u takvoj stvarnosti, a ponašaju se kao da im je jedina, i najbolja, i kao da su je upravo takvu priželjkivali i, evo, zavoljeli je. Skratio sam zato i njihove, i sve svoje osobne muke i zavrzlame, u kojima bi, ako se verbalno oduže, možda i sam otkrio razloge da u to sve povjerujem kao istinu. Jer možda nitko nije dovoljno otporan i pripremljen za apsolutno nepopuštanje laski i oslađenim ponudama, virtalnim darovima za sretniju budućnost; možda doista nitko, osim ako u njemu živi svijet trajne moralne ljepote, i dokazana predanost istini, hrabrog, časnog i umnog čovjeka, kakav je bio na slobodi i na izdržavanju novogradiške, a kasnije i lepoglavske robije — Job Gotal, taj nesvakidašnji moralni branitelj raznolike slike svijeta. A u meni je živjela takva slika svijeta.

— Zahvaljujem, i sve sam razumio. To prihvaćam kao osobitu čast — kažem s uvjerenjem da doista tako osjećam i mislim, da bar na takav pasivan način budem svjedokom i u tamnoj sudbini prijatelja Gotala.

Odslušao sam zahvalu i s druge strane telefonske razdaljine, i složio se s prijedlogom da po završetku suđenja podnesem pismeno mišljenje o tome: na koji se način odvijalo samo suđenje...

U nevelikom sudbenom teatronu Okružnog suda u Zagrebu, u trećoj po redu parterskoj klupi ove poznate »pravne« pozornice, sjedimo nas troje: Vlasta, kao supruga, Gvido Mažuran kao predstavnik Hrvatskog PEN centra, i moja sporednost kao predstavnik Društva, u čijem se punom nazivu nalazi isfrustrirani, anacionalni genitiv. Ako se ozbiljno, neuskogrudno i nemrziteljski o tome rasuđuje, javno govori i piše — nacionalno pitanje ne može ovisiti o imeničkom genitivu ili pridjevu, pogotovo ne u tako intelektualno moćnoj i duhovnoj svestranoj udruzi (tako je ljudi bar zamišljaju), kao što je jedno društvo pisaca, u kojem bi mogli, i trebali biti i pisci nehrvatske književnosti i nehrvatske nacionalnosti. To je gotovo pravilo i praksa u mnogim književnim i sličnim asocijacijama Europe. Mi se zasad, uglavnom verbalno i politički zalažemo za članstvo u europskoj zajednici, ali smo još uvijek frustrirani, bili i ostali, gramatičkim pojmom — imeničkoga genitiva. Jedan od zabrinjavajućih i tragičnih društvenih i političkih paradoksa, naše svijesti i savjesti; upravo sad, dok kao nijemi svjedoci sjedimo u teatronu pravno opustošenog prostora; sjedimo naspram živim sudionicima ove komorne drame; u kojoj glavnu, polonijevsku ulogu igra predsjednik sudskog vijeća Ranko Radović, i žrtva njegove »pravničke« igre i karijere, Job Gotal; i statični (sasvim uzaludni i onemogućeni) odvjetnik obrane dr. Zdravko Zaninović. Tiho se obratim Mažuranu, od nemoćnog bijesa cinično nasmiješenom: »Kad bih bar mogao čarobnim štapićem ispisati nad glavom suca Radovića (usput zapažam: sudac samo prividno pažljivo razvrstava papire po stolu. Zapravo, krupnim plavim, ali hladnim pogledom motri prostor sudnice) Jobovu misao: ’U trenutku kad pravda zašuti, istinu moraš braniti sam.’« Pogledao me, i ne baš sasvim tiho rekao »Da! Najradije bih to uzviknuo u njihove potumplane uši!« Nisu nas čuli, ili su se pravili da nas ne čuju. Vlasta jednako mirno, ne trepćući, gledala je gdje je sjedio Job. Bila je sama u svijetu njihove zajedničke samoće.

Zrak u sudištu bio je težak, ustajao, nagnjilo mlak. Stolovi ispred i klupa iza nas vonjali su po starom crvotočnom drvetu. Na stolu predsjednika sudbenog vijeća ležao je nerasklopljeni primjerak časopisa »Hrvatska revija«. Ništa za pamćenje, osim elegantnog cinizma odvjetnika Zaninovića, koji upravo pita predsjednika suda: Je li mu poznata i jedna pravna definicija koja čitanje bilo kakvog i kojeg časopisa ili knjige smatra kažnjivim činom; i je li mu sudac istražitelj bar napomenuo da inkriminira na »Hrvatska revija« nije ni dodirnuta rukom optuženog, budući da ni jedan tiskani arak nije rasječen nožem za papir; i da je prema tome ostala onakva kakvom je izdavač poslao na adresu optuženog, a za zločin čitanja — »ostala je virgo in tacta« — podsmješljivo je rekao odvjetnik Zaninović — a vi je proglašavate, oprostite na izrazu javnom kurvom, i zaraziteljicom, koja je, dakako u smislu političkoga morala, zarazila i mog štićenika? Unaprijed zahvaljujem na odgovoru, ako ga uopće želite dati; i za danas ja više nemam nijedno pitanje. A možda je i ovo bilo suvišno? Zahvaljujem vam. I sjeo je na svoju stolicu, desno od Jobove. Duža stanka šutnje bila je znak da neće više biti ni pitanja ni odgovora.

Izlazimo iz glomaznih hodnika niz masivno stubište ove palače pravde, koja to očito nije uvijek. Pred raskošnom smo slikom zrinjevačkih platana, perivoja s kojim »bi se i veće metropole mogle ponositi«, kako su gotovo prije jednog stoljeća (1873), kad je bio predan na upotrebu onodobnim građanima grada Zagreba, zabilježile »Narodne novine«. Ipak, ovaj se put ne zadržavamo pred tom slikom perivoja uzdisaja, iz vremena našega gimnazijalskog puberteta i studentske mladosti, već skrećemo desno prema kafeteriji »Zrinjevac« na rubu Zrinjevca i početka Amruševe ulice; zapravo bolje reći: prema oštariji, krčmi, birtiji, gostionici, čemu li ne? Jer su je inače zvali birtijom »K lažnom svjedoku«, budući da su nam varmeđijske i graničarske tradicije i u tim društvenim običajima i navikama, još uvijek jake i nezamjenjive. Čim smo ušli, zaronili smo u vlažne zapahe mirisa isparena vina, rakije i konjaka »Zvečevo«, dok su nam se oči žmirkanjem branile od duhanskog dima. Naručivši kave i male loze, zapalivši: ja cigaretu, a Gvido lulu, i sami smo pojačavali tu »graničarsku« atmosferu i dojmljivost prave krčme, ispovjedaonice »lažnih svjedoka«, njihovih pratioca, ili naprosto znatiželjnika koji su već zadobili strasti redovitih posjetitelja juridičkog teatra.

Dim iz Gvidove lule neodoljivo miriše. Nastojim ga što više udahnuti. Zapostavljam svoju »Opatiju« koja mi sve više prostački zaudara. Gvido to očito primjećuje, i zato mi uz srdačan smiješak, sve više šalje plave mirise, plodove svoje lule. Bar nešto lijepo i nasmješljivo u ovom ozbiljnom i sumornom danu.

— Zašto ne pređeš na lulu? — pita Gvido.

— Previše je brige oko nje — kažem mu.

— Možda u početku. Ali privikneš se brzo. Kao i na sve, uostalom — reče.

— Misliš i na ovo, tamo? — kimnem glavom prema Palači pravde.

— I na to. — Pratio je pogledom dvojicu ispod ruke, koji su se njihali i nesigurno pomicali prema izlazu. — Čovjek se brzo pobuni protiv stvarnosti, ali se još brže s njom i pomiri.

— Ne izdrži, misliš?

— I to. Ali mu se zgadi. — Namrštio je lice i pojačao dimnu zavjesu. — Stvarnost ponekad zaslužuje samo gađenje i prezir. — Sve više se mrštio i sve jače dimio.

— Možda će ga osloboditi? — bojažljivo pitam.

— Misliš, Joba?

— Da.

— Za njih nikad ne znaš što će učiniti. Revolucionari su nepredvidivi. Pogotovo oni lažni i nabusiti. — Prvi se uputio prema izlazu. — Idemo.

Vani je prohladna, žutosmeđa, zrela jesen. Bjelina debla nad zagaslim zelenilom travnjaka, igraju se slikovnice iz bajke. Vidimo: Vlasta ulazi u Palaču. Nije bila raspoložena popiti kavu s nama. Svaku stanku u vrijeme suđenja koristila je za kratke susrete s Anom. Ana je trebala i puno pažnje i ljubavi roditeljske da bi sačuvala ostatak osjećaja nade: da će se na kraju možda sve dobro završiti. To je duboko čuvala u sebi, povlačeći se sve više u svoju samoću, u vrijeme učenja glasovira, u vrijeme čitanja knjiga, većinom onih autora, koje je čitao i otac Job. Možda preteški za njezinu životnu dob, ali darovitošću svoje prirode i jakim udarcima nemilostive stvarnosti, Dostojevskog je nosila i u svojoj đačkoj torbi, kako je znala reći majka Vlasta. Ako je možda i pretjerala, majka je, obrazovana žena još obrazovanijeg i osjetljivijeg muža, »mog pučkog aristokrata«, kako mu je znala reći odmilja, ili »mog Stavrogina«, kad bi se žestina njezine ničim ograničene i suzdržane prirode srazila s Jobovim nedodirljivim načelima; a potom bi brzo, sa zavodljivim osmijehom, zaljubljenog pogleda, odtepala mu: »Šarmantni moj Miškine!«. Time bi se zatvarao krug sukoba i pomirbi uz stalnu nazočnost Fjodora Mihailoviča Dostojevskog.

— Vrag je u tome, Izidore, što me sve više opsjeda osjećaj: kako nije samo svijet zagađen, već i ja u njemu; otkrivajući u Vlasti duboku bol, za sve ovo što se događa Jobu, jednostavno se ni sam ne mogu osjećati nedužnim...

— Neočekivano je progovorio glas Gvidove savjesti, koja se malokad opterećivala i otvarala na ovakav način i u ovakvim povodima. Uvijek se doimao čovjekom od neke druge, udaljenije strane, koji pere ruke od svega što se događa u zapetljanoj društvenoj i političkoj svakodnevici, i da nipošto ne želi igrati bilo kakvu malu ulogu s velikim posljedicama. Mudri i daroviti »eliotovac«, uređujući časopise i književne naklade, prevodeći svoju antologiju svjetske književnosti, od Shakespearea do Eliota, pišući svoju poeziju, eseje i feljtone, drame i romane, uvijek je stvaralačkim duhom jednako daleko i jednako blizu suvremenosti i suvremenicima.

— Vlasta bi te poljubila za ovo što si mi sad rekao, Gvido — kažem mu.

— Zato joj nikad neću reći tako nešto, Izidore. — Stanka zbog lule koju je spretno izvadio iz džepa, ne da bi pušio, već da bi se njom igrao, dok je slao znatiželjne poglede prema velikim, ulaznim vratima Palače.

— Dečki, bok! — Dodirnuo nas je svojom teškom rukom po ramenu, prišavši nam odastraga, uvijek nasmiješeni i lakoj šali sklon pjesnik Milivoje Čekoslav. — U podne vas mogu zamisliti samo za radnim stolom, ili na putovanju u neku tajnu avanturu, no! — uskliknuo je samozadovoljan samim sobom i onim što je rekao.

— A ne možeš nas zamisliti da smo upravo ovdje, ispred ove palače pravde, jer se nekome sudi, Čekoslave?

— Ništa nova, kume. Uvijek se nekome sudi, ha! — Obično je stavljao svoj usklični »ho« na kraju svog pitanja ili odgovora. To je bio znak da je zadovoljan sa sobom, i da u džepu nosi svježe napisanu pjesmu. — Sjedio sam na klupi penzionera i upravo sam završio pjesmu o njima. Hoćete li čuti?

— Boljom prilikom, pjesniče Milivoje. Upravo sude pjesniku — reče Gvido.

— Ako se šalite, šala vam nije loša, ho! — prasak od uzvika.

— Ne šalimo se — rekao sam. Gvida su zamarali takvi razgovori, i želio sam mu malo pomoći.

— A kome se onda sudi, ako se doista sudi? — Izostavio je »ho!«, pogladio svoju kratku bradu, izvadivši svoju čuvenu lulu, kojom je osvojio prvo mjesto u natjecanju gradskih lulaša u dužini pušenja lule. Dimio je bez prekida puno radno vrijeme.

— I nama, Milivoje. Nikad se ne sudi samo jednome, pogotovo ako je riječ o pjesniku — reče Gvido.

— Dok mi ne kažete o kome se radi, neću izreći pohvalu tvojoj lijepo izrečenoj misli, ho! — Uzviknuo je rasturivši oblačić dima što je za razliku od dima Gvidove lule, zaudarao na paljevinu smetišta. — O kojem je pjesniku riječ, Gvido?

— O Jobu Gotalu, Čekoslave — reče Gvido. — Zar o tome ništa ne znaš, ili se praviš da ne znaš? — Pomalo je prijekornim glasom zapitao Gvido.

— Ponešto znam, ponešto načuo, ali da će Joba pred sud... — Bez »ho!«, pogledom prema zemlji, osjetivši zacijelo u Gvidovu glasu prijekor i ljutnju što je ostao tako ravnodušan prema Jobovoj sudbini; brzo je istresao lulu, stavio je u džep, kiselo se nasmiješivši, reče: — A što mu je to trebalo? — zapitao je više sama sebe negoli nas dvojicu koji smo mirno gledali kako se Milivoje smeteno vrti na mjestu, da bi napokon podigao prst do visine uha u znak pozdrava, rekavši: — Bog, dečki. Već kasnim. — I zagegao se onako smeten, krupan, plosnat, trapavim, kratkim korakom, prema Priestaravom Glazbenom paviljonu, podigavši ruku u zrak kad je već dobrano odmakao, vjerojatno pomišljajući kako nas je spretno nadmudrio i spasio se teme: Suđenje Jobu Gotalu. Samo smo slegli ramenima, pogledali se, a potom, nimalo začuđeni ponašanjem pjesnika Milivoja Čekoslava, uputili se prema ulazu Palače pravde.

U sudnici su opet prisutni oni isti koji već danima dolaze u ovaj prostor.

Praznina i samoća jednake su praznini i samoći ove sobe–sudnice. Ne mislim da se samo ja tako osjećam. Čuju se tihi nakašljaji, slogovi odšaptanih riječi, kratke škripe stolica pod teškim pravničkim pozadinama što iza povišenog podijuma spremaju popodnevni početak rasprave, zapravo ni o čemu. Opet će, kao i sve ove dane otkad traje ovaj crni teatar apsurda i ljudskog poniženja (dvadeseti je listopada, a počelo je 29. rujna), dokazivati bez dokaza, okrivljivati bez navođenja krivnje, općenito, isprazno i besmisleno, da to što Job Gotal govori, misli i piše nije u skladu sa službenim govorima, mišljenjima i pisanjima službenih govornika, mislilaca i pisaca, i da je on sam sebe svrstao u »unutrašnje neprijatelje«, postao za ovo društvo i socijalistički poredak »remetilački faktor«, opasni presedan (kakav »factor« i »precedente«, o čemu je riječ, i što je to s ovim jadnim jezikom naše službenosti: a kad sam o tome jednom zapitao Joba, bio je brz i kratak u odgovoru: Isto što i s moralom, amice!).

Je li ovo sve skupa podvala nekog teškog i bolesnog sna, na nekom zamornom kažnjeničkom putovanju kad se putuje prema nepoznatom, kažnjeničkom cilju, (svaka je snovitost moguća) — osjetim na trenutak nestvarnost ove nasilne stvarnosti, kao stanje izmučene svijesti. Da bih se spasio ovoga iznenadnog pritiska nametljive ružnoće, brzo se okrenem prema Vlasti, pomalo i sretan što smo svi na svojim mjestima.

Napokon se javlja i glas predsjednika sudbenog vijeća. Kaže: optuženi će osobno preuzeti svoju obranu; kaže: molim mir, i svako remećenje mira u vremenu trajanja govora optuženog bit će kažnjeno odstranjenjem iz sudnice onog tko ometa miran rad suda. Šapnemo Vlasti: »Opet smo mi oni koji bismo mogli biti kažnjeni...« Ili me nije čula, ili nije mogla čuti moj jedva čujni glas: ili pak: vidjevši Joba kako se diže sa svoje stolice, Vlasta je mogla vidjeti samo njega, čuti samo njegov glas, iako još nije započeo govoriti. »Neka ga nebo nadahne, neka izdrži... Držimo mu palčeve, Izidore.«

Nakratko mi je stisnula ruku, zatim izvadila iz torbe maramicu, obrisala stakla naočala, okrenula glavu ustranu brišući neispavane i natekle oči. Preobrazila se gotovo u ikonu, blijedu, ali profinjenu i od patnje proljepšana lica. Svoje sam lice okrenuo prema Jobu koji je upravo počeo govoriti.

Je li Job Gotal imao urođenu, ili tek zarana stečenu strast govorenja, o tome je suvišno nagađati. Jednostavno, svi ga pamte kao govornika: od vremena pučkoškolskog nošenja košuljice i kratkih hlača, bio je i prvi glumac u razrednoj dramskoj družini, prvi govornik u svom rodnom domu. Svaki bi dan, ako majka Ana, ili otac Martin nisu imali vremena, a često puta ni volje slušati (obično bi se popeo na kuhinjski stočić (štokrl iliti hokrl, poznatiji naziv u hrvatskom jeziku), govorio iz vrta pticama, najdražim stablima voćnjaka, ili vodama Crvenog jezera, a po uzoru svog moralnog idola San Franciska. Koji ga pamte iz doba njegova djetinjstva, govorili su, a i sam je o tome bilježio: da su teme njegovih govora najviše bile iz svakodnevnog života kojeg je sBm, na svoj način otkrivao, tumačio, osporavao ili hvalio. Rado se za svoje lirske govore koristio slikama i pojavama iz prirode; primjerice: Zašto su leptiri ukras cvijeću, a ne cvijeće ukras leptirima. A za crkvene blagdane obuzimala ga i uzbuđivala tema skitnica i prosjaka koji su dolazili iz udaljenijih krajeva da bi pružali ruke i usmjerili molećivi, gladni pogled ne bi li umekšali i umolili dušu bar onih na ljudsku patnju osjetljivijih, među kojima je Jobova duša bilježila svoje trajne, neizbrisive dojmove. Oni su ga znatnim udjelom i pripremali za ovaj prizor kojem su naša lica bila usmjerena.

Za razliku od svojih sudaca, osjetljivih samo na uspjeh i zaštitu osobne karijere, pomicanje u hijerarhiji sudačke moći, Job je pripadao izumirećem mentalitetu moralno osjetljivih, za sve što u ime ideologije vlast čini protiv čovjeka, kojeg su opkoljavali sa svih strana dovodeći svaku stranu njegova života u pitanje. Ona unutarnja, moralna strana obrušavala se uz silni tresak i patnje. »A čovjek se najstrašnije ruši kad se ruši iznutra.« I to je morao naglasiti, u nadi da će to ipak razmjeti kao zajedničko pitanje odgovornosti pred savješću svih koji prate ovo suđenje, ne kao političko i ideološko, već kao suđenje idejama slobode, koja je postala žrtva upravo politike i ideologije. Na tom odnosu se razvijalo i izgrađivalo Jobovo govorništvo: jasnoća bitnih misli, govorni ritam uvijek usklađen s važnošću onog što je želio reći, odlučan i pun glas koji se i ovog trenutka širio poput spasonosne svjetlosti podnebljem ovog opskurnog prostora sudnice. Job nije branio svoju uzničku tjeskobu, već je nesebično, i s radošću oljuđenog bića prosipao sjaj svoje nadarene prirode, koja je željela otvoriti vrata budućnosti, ne samo zbog svog spasenja.

I prije ovog suđenja, i poslije između dvije robije, dva uznička dopusta, zapravo neprekidno na svom putovanju između sudnica, zatvora i vječnosti, govorio je uvijek isto na uvijek isti, ali sasvim drugi i neponovljiv način. Ni sad nije govorio kao uznik i neprijatelj, već poslanik dobre volje i prema svojim neprijateljima.

»Zato je domovina samo toliko vrijedna koliko je svijetu potrebna. — To nije prvi put da je tako mislio, pisao i govorio o domovini. — Tako je Hrvatska za mene danas, prije svega moja odgovornost prema svijetu... A to se pronalazi u njezinim bezbrojnim zamkama, koje nisu tek privid, nego drama njezinih gubitaka, njezinih nesreća, njezine sramote, njezinih obmana: zamke njezine historije u kojoj je strašno i dugo plaćano njezino biserno središte.

... Osvajačka politika uvijek nastoji oduzeti domovinu. Jer tako pokoreni, izgubivši svoje razloge, prihvaćaju ucjene. Širi se tjeskoba privremenosti u drevnim domovima, grobovi izgledaju nestvarno, djela se pretvaraju u slučajeve pojedinaca. Stoljeća postaju promašeno putovanje na kojima ništa nije učinjeno osim zabluda...«

Ni jedan korak nije mogao učiniti, a da nije svladavao zamke i prepreke, kad god bi pomislio ili samo izgovorio riječ — domovina. Ta najodanija dama i ljubav njegova života vezala ga je svojom sudbinom u stalnom strahu pred osvajačima njezine ljepote, obala, mora i masivnih divova njezinih šuma i kamenjara; kad su je drugi raseljavali, on ju je naselio strastima vjernosti, nade i radosti koja je svojstvena samo ljudima postojane odanosti za svakoga tko živi u njoj i živi za nju; uvijek s ljubavlju, odanošću i hrabrošću. Nije se stidio ni bojao najružnije teme povijesti hrvatskoga, i srpskoga naroda naseljenog kroz stoljeća unatrag, na prostorima razmeđenih hrvatskih zemalja — teme ponekad suradničkih i harmoničnih, ali najveći dio povijesnog vremena brutalnih i mrziteljskih odnosa, što ih samo politička laž i spletka može podići na tako mračnu razinu. Samo je Jobovo nemrziteljsko i s ljubavlju oplemenjeno srce za svaki narod moglo doseći tu gotovo testamentalnu misao i kritičku sintezu o nezamjenjivosti domovine kao prostora kojem se samo odanošću iskazuje i odanost životu, samom opstanku:

»U našoj fantomskoj svakodnevnosti pitanja o domovini pojavio se i slučaj Srba u Hrvatskoj. Pronađen na historijskom bazaru geografske sudbine i predstavljen kao delikatan rezultat pravde (rekao mi je u jednoj peripatetičkoj noći: Morat ću o tome i pisati i govoriti, jer toliko lažu u bjesnilu da se mržnja poput lave širi...), on je, stvarno, još jedna njezina parodija: preko nje se Srbima u Hrvatskoj oduzima domovina! Stotine godina njihova života, njihove sudbine, želi se prikazati kao gostovanje! Cijela njihova prošlost u prošlosti Hrvatske pretvara se u privremenu, u improviziranu epizodu izvan domovine.«

»Ali, napokon, ma što poduzeli živi, djela mrtvih ostaju u svom prostoru, u sudbini kojoj pripadaju. Iz dubine stoljeća ona otkrivaju fantomsku prirodu današnjeg pitanja. Hrvatska je njihova domovina, i ona bi bila strašna svima da to nije...«

Ali Gotalov idealizam odanosti slobodi svih, i pravu onih koji dokazuju svoju časnost i pravednost (makar su njegov idealizam i čistoću ideja znali iskoristiti mnogi nečisti, moralno uprljani igrači i plivači u zaraženim vodama političke svakodnevnice), nije se prepustio samilosti praštanja onima kojima je domovina bila pokriće i za mračne igre koje su vodile i najsramnijem cilju: izdaji domovine. Ostao je strogi branitelj i sudac, s podignutim prstom prema svima, bez obzira na pripadnost vjeri, odnosno naciji, da su svi jednako odgovorni ispred i iza kućnoga praga u kojem se događa naš život i očekuje zajednička budućnost. I često ugledam njegov prst i začujem njegov glas. I onda, dugo vremena gledam, i dugo vremena slušam:

»Ja znam da postoje oni koji se izuzimaju: politički i vjerski gosti, sa svojim historijskim otrovom. Oni odbijaju Hrvatsku kao domovinu, odbijaju svaku brigu za nju i njezinu sudbinu. Oni se opiru jeziku koji je već stoljećima jezik njihovih otaca, kulturi koja je već stoljećima kultura njihovih otaca, osporavajući tako smisao i vrijednost onoga što su oni učinili, šireći umjesto toga prazninu i nudeći bezumlje. Ali, ni oni, ni nitko drugi, ne može to proširiti na one, koji su u Hrvatskoj našli svoju domovinu, koji su je tako stvarali. Oni, koji sada žele biti gosti u vlastitom domu, uz vatre pradjedovskih ognjišta, pustoše samo vlastito srce, dok njihovi mrtvi ostaju u sudbini koju su živjeli, u kojoj su radili, ma kako ona bila gorka ponekad: njih Hrvatska u sebi nosi i prosljeđuje u budućnost, zajedno sa svima koji su je u svom trudu podizali i održavali...«

Dok slažem Jobovu sudbinu, kao što su od njega spomenuti i izvučeni iz zaborava graditelji katedrale iz Chartresa, iz raznobojnih stakala svoje vjerničke rozete; i dok na putu do njegova doma vječnosti skladna i čista kao što su i njegove ideje o životu u domu, u domovini, za sve pojedince i zajednice različitih vjera i naslijeđa bile skladne i čiste; dok se smještam na kamenu klupu pod sjenom mlade krošnje, naspram njemu — simbolu od mramora, što su ga prijateljskom odanošću stvarali nadahnuto srce i ruka Marija Beusana, lišen zauvijek peripatetičnoga sugovorništva na temu domovine, izgovaram ga kao monolog, onakav kakvim ga je sam svojom rukom, potajno i oproštajno zapisao: To je sve, što sam u znak oproštaja i zahvalnosti mogao učiniti:

»U svom privatnom krugu, među svojim znancima i prijateljima, svakodnevno nalazim dokaze kojima bih se mogao zbog same današnjice suprotstaviti i pozivima na izuzimanje u ime neke druge prošlosti! Njima i posvećujem sve što u ovim redovima pomaže da naša Hrvatska bude dostojna jedinoga stvarnog razloga svog postojanja: čuvanja gordog bogatstva čovjekovog svijeta, onoga koje je već izdržalo kušnje vremena i uvijek im se ponovno izlaže, i onoga koje im se u naše doba pridružuje na istom putu, kao njezina sudbina. Čuvarima duge! Čuvarima vrtova! Onima koji u svom srcu snivaju i rade ono što snivaju, da bi svijet sa svakog mjesta pružao drugi vidik, i uvijek čovjekov! Odanima avanturi što jedan drugome pripremamo svojim postojanjem...«

Dok je Job Gotal spašen od povratka u sadašnjost, smješten u svoj mramorni simbol, u svom mirogojskom nekropolisu, napokon u svoju toliko željenu vječnost, vraćam se sjećanjem u nekad zajedničku nam stvarnost: on na stolicu optuženika, ja u klupu svjedoka, kojem je bilo zabranjeno svjedočiti zapisom o suđenju Jobu Gotalu. A što sam mogao drugo zapisati osim istinu, samo golu istinu, jer sudbeni prostor zakletvom nalaže misliti, govoriti i pisati istinu. A moj su rukopis svjedočenja otklonili primiti: i društvo sudbenih porotnika, i društvo pisaca, i novinske redakcije, zapravo svi koji bi se trebali zauzimati za istinu, i samo za istinu. Prema tome, ovo će biti, nakon desetljeća šutnje, prva objava rukopisa kojem nije bilo suđeno da se pojavi kad je trebalo da se pojavi. Ako će uopće doći do objave, ako možda nije kasno za razloge da se mrtvi dani i događaji vrate u sasvim drugu stvarnost koja, navodno, želi dati punu slobodu za sve rukopise, za sva svjedočenja i pamćenja, osim za one događaje silnih zločina na kojima se gradi silna moć same vlasti. Takvom se svjedočenju i pamćenju i nadalje preporuča šutnja, ako treba: i uz izdašnu pomoć novih sudbenih procesa protiv neprijatelja »vlasti, slobode i demokracije«. Ta nova strahovanja od svjedoka i svjedočenja, koji svakodnevno tajnovito, ali brutalno iščezavaju s ulica, stanova, javnih i tajnih mjesta da bi se prikrila istina o novim zločinima i zločincima, da bi se ušutkali istinoljupci, poput Joba Gotala; ta nova nevolja i nesreća, strah i nesigurnost od neslobode na nov način, nove vlasti, opravdava i dovršenje i objavu jednog rukopisa kakav je rukopis jednog, zabrinutog i uznemirenog svjedoka.

Htio sam odšaptati Gvidu bar nešto od svojih bojazni i nespokojstava, s obzirom da su mi iz uprave Društva književnika upravo jutros priopćili: kako ne traže (rekli su: ne žele) moj zapis sa suđenja i da je naš dogovor bio sasvim druge prirode — kad nas je glas suca pozvao da imamo pet minuta vremena da se oprostimo s optuženikom, budući da je proces upravo završen. Vlasta se već oprostila i napustila sudnicu. Sad već stojimo sasvim blizu Jobu. Šutimo. Blizina suca Radovića ne čini nas raspoloženima za razgovor. I što uopće reći, osim malih svakodnevnih banalnosti. Sve drugo bilo je ionako zabranjeno. Možda i kažnjivo. »Vrijeme je isteklo, molim«, rekao je velikodušno i naredbodavno. Između njegove sudbene moći i Jobove pravne nemoći, osjećali smo se i postiđeni i poraženi. »Hvala vam, dečki. Lijepo je bilo u vašem društvu, makar na distanci...« Humorno izgovorene riječi, kratak, srdačan smijeh i svakom jedna pusa u čelo, čime je uvijek potvrđivao osjećaj prijateljstva. Domahnuo nam je još i rukom, odlazeći s dva plava anđela. »Makar i nemoćni nikad nismo tako trebali jedan drugoga«, reče Gvido otpozdravljajući rukom Jobu. Ne pamtim ga sklona sentimentalnoj solidarnosti. Čini mi se da je bio jednako blijed i neispavan sve ove dane suđenja, što je bio najbolji znak povećanja olovne težine u olovnim vremenima. »A ja dosad nikad nisam znao kako je krhka granica između sudbene zgrade i zrinjevačkih šetnica«, kažem Gvidu dok smo koračali šetnom stazom prema Bolleovom meteorološkom stupu.

Kod stupa smo i zastali, okrenuvši se licem prema ostarjelim fasadama, i ne zacijelo prvi put osramoćene kuće pravde. Gledali smo je i s prezirom i sa žaljenjem. »Najstrašnije je u svemu ovome, moj Izidore, ne zato što su ga na pravdi boga sudili, jer taj se kurveraj pravnoj dami često dogodi, već što su ga tako strašno, nemjerljivo strašno ponižavali kao čovjeka... Pfuj!, kakva gadost!« Šuteći, nastavili smo koračati, ne znajući zapravo kojem se cilju upućujemo.

Silina mržnje i ljubavi

Jake su naplavine nesnošljivosti, pojma što ga sve više zamjenjuje riječ mržnja, obje potaknute i silovito pokrenute u miroljubivim razlikama među ljudima: u vjeri (a to zagriženi čistunci izjednačiše s nacijom), jeziku, običajima i sijaset drugih, često izmišljenih razlika, da bi se poništila svaka moguća sličnost; i svim tim doista nevažnim i miroljubivim i oljuđenim razlikama; i zločesto poništenim istovjetnostima — zločesti su uspješno oneprirodili prirodu sebi podobnih, da bi odmah, čim prije osnažili zajedničku oneprirođenost s kojom se lako, i s luđačkom radošću i bezbrižnošću, osvaja i usvaja narav zla, putovanje u carstvo zločinstva, u predjele neljudskog, u zavičaj nasilja, naplavinom nesnošljivosti, odnosno mržnje.

A ljubav, koja kao riječ blista na suprotnoj strani od riječi nesnošljivost i mržnja, zapljuskuje s takvom silinom i strašću riječ Domovina da se posljedice te ljubavi ponekad izjednačuju s posljedicama što ih donose riječi suprotne riječi — ljubav. S izvjesnom nevoljkošću, a i bojazni da me odviše glasno izgovaranje ove primisli što me moralno kljuca i gnjavi poslije nedavno objavljenog razgovora u visokotiražnom tjedniku s jednim od najmoćnijih tajkuna iz društva »dvjesta najbogatijih Hrvata«, a donedavno jednim od najprosječnijih i najsiromašnijih i bezličnih malih činovnika male i bezlične ustanove (podaci vjerodostojni i poznati svim ljudima moralno izmučenim našim divljim kapitalizmom i njegovim čedom — tajkunizmom na hrvatski način), kad je svoj razgovor s redakcijskim, anonimnim novinarom završio rečenicom: »Nitko od mene, gospodine, i gospodo koji ćete ovo pročitati, ne može više voljeti Hrvatsku, zapamtite, nitko da bi mogao posumnjati u moje poštenje i čast... Zapravo imao pravo posumnjati u moju čast i poštenje; da ga čujem i vidim, uh!« Novinar je hrabro objavio i visoki »uh« ovoga moćnoga i časnoga sugovornika: — s nevoljkošću, a sad i bez bojazni priopćim Jobu Gotalu. Kad smo bili sami i zajedno, i u opasnija vremena za glasni kritički govor i primisli o svijetu u kojem jesmo, i u kojem i dalje želimo biti, ali ne na bilo koji jadan, ponajprvo ne na uplašen način — Jobu sam rasterećivao svoju dušu. Učinio je daleko više za zajedničku nam slobodu; i kad nije bilo drugog načina i izlaza, postao je i sužnjom u žudnji za slobodom, i kad bi bilo što pred njim zatajio ili dvosmisleno govorio o bilo čemu, naizgled o bilo kakvoj nevažnoj stvari — izdao bih i posramio međusobnu odanost, koja je dosad izdržala sve poteškoće i kušnje.

Taj razgovor u visokotiražnom tjedniku s meštrom svih hrvatskih hulja i tajkuna, presvučenih iz seoskih i maločinovničkih prnja u Bossova crna (salonska) odijela, a koji su poput prastarih Skita, Avara i Slavena u kolonama navirali s juga prema sjeveru, (ni slučajno u obratnom smjeru), iz zahumskih kamenjarskih krajolika u urbane agramske četvrti, ravno u banske dvore vlasti, u palače pravde, i svi s jednakim namjerama i bliskim političkonacionalnim strastvenim željama: »Nitko od nas ne može (zapravo ne smije) više voljeti Hrvatsku...« — čitao sam s osjećajem stida i nevjerice da je takva stvarnost moguća.

Čekajući Joba Gotala na istom mjestu gdje smo se rastali one davne noći poslije dovršene peripatetičke šetnje, nekoliko sati uoči njegova ranojutarnjeg uhićenja (to je već prošli milenij, prošlo stoljeće, prošli socijalistički društveni poredak, prošlost od same mrtve povijesti, i ni zbog čega toliko izmučenih života i pokažnjavane pravednosti — Mon Dieu!, kao u najružnijem snu, pomislim) — čekajući ga, da se napokon vidimo poslije dužeg vremena njegove stalne liberalne, stranačke, saborske i predsjedničke zauzetosti u Matici hrvatskoj. Pročitavši razgovor s vodećim tajkunom, čelnikom u Klubu dvjesta najbogatijih Hrvata, bivam omađinan i pomalo ošamućen činjenicom da se o tome govori i piše gotovo na ushićen i zadivljen način. Najprvo, višebojni portrait zagonetno nasmiješenoga poslovnog hrvatskog čovjeka, smješten u središnjem prostoru stranice prepune njegovih riječi i rečenica. Samo je nekoliko novinarskih pitanja porazmještano po toj crno–bijeloj plahti novotajkunske mudrosti i samopohvala o samouspjesima koji ruše i najudaljenije granice naše mašte. Zatim se novinar bojažljivo želi naći u središtu tajkunova zavičaja, ali dospijeva samo do ruba njegova zahumskog sela; pokoji podatak o maloj kamenoj kući, u siromašnom, ali slikovitom selu bogatom žudnjom i snovima za hrvatskom zemljom i državom, a poslije žudnje i snova o tome kako se njemu, kao malom činovniku (koji isto tako ne dopušta da netko može, i ima pravo više voljeti »dosanjanu državu Hrvatsku«) eto, posrećilo da u već prvog vala privatizacije privatizira i postane većinskim vlasnikom (kad se snovi ostvaruju i to je moguće) ne puno manji broj od dvjesta što malih, pa srednjih pa velikih poduzeća. I kad samo pročitaš što se događa društvu iz Kluba dvije stotine najbogatijih Hrvata i to svakodnevno, i što o tome pišu najtiražniji tabloidi, jer na slikama uspješnih i od takve stvarnosti obogaćenih i proslavljenih povećava se njihova tiraža, njihovi portreti postaju sve veći, obojaniji i cinično nasmješeniji, i kad se to običnom i bezuspješnom građaninu nudi svakodnevno kao zamjena za sve gubitke i poraze koje mu je donijela silovita i ljubav i mržnja onih kojima se svi snovi ostvaruju na račun stvarnosti lišene svake ljudske stvarnosti koja bi htjela opstati i biti bez takvog tabloidnog tiska koji postoji zbog svojih visokoproduktivnih i visokotiražnih heroja iz snova; koja bi jednostavno htjela biti samo stvarnost moguća po sebi, po onom što stvarno može biti — onda se stranice tiska spuštaju na zemlju, sa zaključkom: po mogućnosti ne čitati, okrenuti lice i pogled od njih, ostati samo s onima koji još jesu i koji još nisu izgubili nadu za Domovinu od stvarnosti i poteškoća kojima se ipak osvaja budućnost.

Čekajući svojega Godota — Gotala, ostavljam sve stranice raskuštranog Tabloida na ogradni kamen vodoskoka na Trgu velikana (a tako mali trg!). U želji da skratim vrijeme čekanja, i tek što sam učinio prvi korak kružne šetnje oko bijelog mramornog obzida, zapazio sam kako raskriljeni tabloid, poput obojane mrtve ptice klizi niz kosu bjelinu, i već dobrano roni pod uspjenušanu površinu vode. Potom je ubrzo i izronio na mirno plavetnilo gdje se nisu obrušavali mlazovi vodopada. Podvostručene stranice (duplerice) ploveće revije počele su se odvajati, jedna po jedna, kao da ih je nevidljiva (microsofteri bi se izrazili: digitalna) ruka razdvajala i poslagivala na plavoj vodenplohi; otvarajući svoju vrlo neobičnu izložbu iz neobične stvarnosti za radoznale prolaznike koji bi se na trenutak zaustavljali, dok bi poneki ostajali i poduže vremena. Odustao sam od kružne šetnje po kamenom platou oko vodoskoka; ostao sam među novopridošlim prolaznicima čije su se glave i ruke nadvile preko kamenog obzida poput skulptorskih frizova na ostacima antičkih hramova. Slušao sam i gledao: Čovjek do mene s crnim štapom podignutim u vis, s ukošenom leptir–kravatom, s crnim šeširom krivudava oboda, oštra, oglodana profila, pobunjena izraza na koštunjavom licu — počeo je udarati po plovećim listovima na dohvat vršku njegova štapa. Od udarca preobraženi u traturaste oblike brzo su nestajali ispod površine da bi se opet pojavljivali udaljenije gdje nije dopirao štap neobično razigranoga staroga gospodina. Čovjek je doista bio i star, i gospodin. Pri svakom uspješnom udarcu u ploveći list tabloida, sipljivo bi se nasmijao, a potom bi uozbiljen s dva prsta lijeve ruke na desnoj popravljao manžetno dugme na rukavu košulje, spuštajući zadignuti rukav tamnoga ogrtača.

»Smeće — izgovorio je s prigušenim uskličnikom stari gospodin držeći štap visoko ponad glave. Kako je uspješno potopio štapu sve dosežne listove, uglavnom s portretima i prizorima iz društva obogaćenih na tajkunski način, učinio je predah poslije svojevrsne pobjede nad tvorcima siromašnih, sad već bivših građana, pripadnika sad već bivšeg srednjeg staleža. »Sram vas budi!« dodao je s nešto više jasnoće i manje prigušenim uskličnikom, spuštajući ruku sa štapom, očito pomalo i umoran poput mnogih kojima nije trebalo mnogo pa da ih iznervira i najbeznačajnija pojava u takvoj stvarnosti, koju je tobož predstavljao i tumačio i dnevni i tjedni tisak, radijski i televizijski, prenapuhani od silne »kritičke« dodvornosti prema svakom skorojeviću i došljaku u vlast; cjelodnevno i cjelonoćno izbombardirani i mentalno osakaćeni televizijskim mamut programima, zaplašujućim prizorima i serijalima pljačke i crnih ubojstava na američki savršen način. Bila je dovoljna bilo kakva priglupa i medijski nametljiva pojava, kao svakodnevna i večernja »studijska« anketa: tko je, primjerice, najpopularniji političar, ili stranka, ili pak striptizeta nazionale (ne više ni slučajno: slikar, skladatelj, pisac ili znanstvenik); ili bi li na izborima za predsjednika Republike pobijedila Kosorka djevojka, ili pak glamurozni loptarski trener Ćiro — pa da neki građani, poput staroga gospodina, ne izdrže, naprosto polude i počnu štapom, ili bilo kakvim udaračem žustro mlatiti, ne samo po dnevnonovinskim ili tabloidnim stranicama, već po svemu što im naiđe pod ruku; pa čak neki, izudarani i ošamućeni postraumatskim stresovima, ne samo ratne, već i poratne stvarnosti podižu ruku i na sebe, ako im prvi susjed nije pri ruci.

Znatiželjni promatrači su počeli brzo iščezavati sa širokog platoa vodoskoka. Neki su usput pokušali sa strane zagledati u lice staroga gospodina koji se i sam spremao otići: okrenuvši leđa vodi i mramoru, a lice prema križevima katedrale. Prošaptao je sBm sebi, vjerujući u to što je rekao: »Ne oprosti im, Gospode, oni znaju što rade.« Zatim je skinuo šešir i naklonom teatralno pozdravio svu trojicu sjedećih prosjaka. »Izdržat ćemo, gospodo...«, rekao je, stavljajući šešir na glavu. Mjereći na neki način prostor ispred sebe, čvrsto i hitro koračao je prema središtu grada.

— Izidore, još me čekaš... Oprosti. — Odjednom se Job našao ispred mene. — Danas nisam mogao ne zakasniti, vjeruješ li mi?

— A što mi drugo preostaje, Jobe? — kažem mu.

— To mi se sve češće događa.

— Znam.

— Za razliku od mene, ti se time miriš?

— Nisam se mirio ni sa čime, prijatelju, sa čime se ti nisi mirio, ako je bilo važno, ali ovo... Ne razumijem? — Mora da mu se nešto drugo dogodilo? — pomislim.

— Danas sam posve nemoguć; i nejasan. I jedno i drugo ne podnosim. Ti to znaš... — Govorio je ljuteći se na sebe.

— Znam.

— I to mi se malokad događa. Malokad.

— I to znam, Jobe. — Što će mu to besmisleno prekoravanje sebe. Htio sam mu to reći. Ali nisam. Nadošla je druga rečenica; neočekivano: — Možda ti ovako bespomoćan mogu pomoći?

— Ha! Volio bih da sam ja to rekao. Ponekad sam i sebičan, Izidore, to znaš?

— Ne, to ne znam. I ne želim znati. I to ne mogu vjerovati. — Možda igra s mojom strpljivošću, iskušava je na način njemu nesvojstven, i meni sasvim nepoznat. — Da pođemo nekamo, Jobe? — Poveća grupa djece prelazila je cestu uspinjući se stubištem prema vodoskoku.

— Kamo bismo? — Zagledavao se u visine, kao da ćemo letjeti nebom.

— Rekao si mi telefonom da bi najradije do starih, tihih i sjenovitih mjesta gdje smo se uvijek dobro osjećali.

— Ako sam tako rekao, a sigurno jesam, onda do Učitelja i njegove klupe?

— Ako je klupa već zauzeta? Kamo onda?

— Nema bojazni, amice. — Već je dugim koracima prilazio cesti. Zastao je, okrenuo se prema slici vodoskoka u koju su djeca poput velikih raznobojnih ptica naprosto ulijetala, nadjačavajući vrištavim glasovima prskavi rasap vode. I sBm sam se predao tome prizoru. — A kakav im svijet ostavljamo, Velizare? Ha!

— Koji vladaju, neka o tome razmisle, Jobe. — Rekao sam, a to možda nisam trebao njemu reći.

— Ni tvoj nije ovaj dan? Ljutiš se?

— Jednostavno su me uvijek nervirale izreke u kojima se i moja društvena sporednost zadužuje za nešto što mi nikad nije bilo dano, a što sam i sBm stekao i to mi je oduzimano.

— Mali broj sudbina ne dijeli tvoju... —

— Možda nisam mislio samo na svoju sudbinu, Jobe — izvlačim se iz govorne zapetljanosti koja me je često znala odvesti tamo gdje nisam želio biti.

— Uostalom, i ja sam sad u vlasti i možda nemam pravo tako govoriti. Pošli smo prema Trgu, mjestu kojem smo se uvijek upućivali kad nismo posve sigurno znali gdje želimo stići. Treptao je pogledom mimo lica prolaznika. Čekao je moj odgovor.

— O, tvoja vlast, Jobe, samo je zabluda jednog od mnogih sanjara, kojem će na kraju plaća biti...

— Mržnja gmizavaca...

— Hvala ti što si sam dovršio rečenicu iz svog autsajderskog rukopisa. — Bio sam sretan što je pamtio stihove i rečenice iz svojih ne tako davno pisanih razmišljanja iz Autsajderskih fragmenata. Njihova budućnost je tek dolazila, i ja sam je sve odlučnije pamtio i ugrađivao u vlastitu budućnost, provjeravajući je često i s njezinim tvorcem, Jobom Gotalom. Zaslužio je da mu se bar malim povlađivanjem taštini spasi i nadoknadi silno vrijeme samoće i nesebične moralne brige za svijet, u kojem je, osim prezira i stradanja malo toga bilo sretnog i ljudskog. — I ne trebaš mi zahvaljivati što ću biti toliko drzak da te podsjetim bar na još jedan tvoj zapis kao pjesnika.

Dopuštaš? — zapitao sam ga i pogledao u njegovo blijedo, ali lijepo i blago lice. Šutio je. Sad nisam smio više odustati. — »Onaj tko sanja...« — Čekao sam, hoće li dovršiti drugi dio stiha, kao maloprije završetak autsajderske rečenice.. Šutio je. Ali nije skidao pogled s mog lica. — »...ne može vladati.«

— Ali, ja više ne sanjam, Izidore.

— Ali zato drugi sanjaju, na sve strane. — Morao sam ga podsjetiti na strašnu, hvalisavu viku o snovima.

— Od stoljeća sedmog jedni, već tisuću godina drugi. — Poneki prolaznik bi zastao, nasmiješio se, neki bi čak skinuli kapu ili klobuk, očekujući Jobov znak makar i lažnog prepoznavanja, što je uvijek rado činio i pozdrav im uzvraćao. — Apsolutni rekord u snovima. Osim toga, amice, kad nacija tako intenzivno sanja, a to znači i spava, zemlja se u strahu od snovite samoće lako podaje i predaje nespavačima, nudeći im na čuvanje svoje bogatstvo: prije svega svoje bankovne trezore, svoju najljepšu obalu, gradove i otoke... A od čuvara do vlasnika jedan je korak, hoću reći: san, ha! Apsolutni rekord ne samo u snovima, već i u budnostima, i inim čudima ove zemlje, ha! — Prigušeni usklik na »ha«, obično je bio znak da mu se nešto ružno ili glupo, ili jedno i drugo istovremeno dogodilo, i sad prazni suspregnuti bijes i zlovoljnost koja se brzo nakupljala u njegovoj duši. Zbog toga smo se sve brže kretali prema neodređenom cilju. Koračali smo i šutjeli. Iako se nismo dogovorili gdje zapravo želimo stići, već smo iz Duge ulice skrenuli ulijevo, tijesnom uličicom prema Zakmardijevim stubama i gornjogradskom Strossmayerovu šetalištu. Cilj je bio jasan: na staro mjesto odmorišta (nekad: poslije dugih peripatetičnih šetnji) na metalnu klupu, na koju je kipar Kožarić smjestio nam zajedničkog prijatelja i učitelja: Antuna Gustava Matoša.

— Kao da si malo odsutan, Izidore. A ja te ne znam kao sugovornika koji druge vraća u prisutnost. — Doista neobično za naše peripatetično šetanje.

— Možda sam, i protiv svoje volje, upao »u okvir za bitno — gdje je gol čovjek i prazan prostor«.

— Nešto si to mislio, zločesti prijatelju? — Pogledao me ispitivački.

— Tako si zapisao, točno tako dobri prijatelju, i tako se osjećam, i ni na što drugo nisam mislio. — Ne uspijeva nam biti »malograđanski ravnodušnim«, kako smo to htjeli biti. »Što smo mi Hekubi i Svijetu, i što su oni nama da bismo zbog njih plakali? — ponekad bismo se zajedno znali zapitati. A pitanja koja ne traže odgovore utješna su i dobrodošla. Ali Job je i na temu svog zapisa »o golom čovjeku u praznom prostoru«, kao uostalom o svakom pitanju ugrožene slobode, želio i morao davati naknadne i kasne odgovore. To sam očekivao, tako se i dogodilo:

— Zapisao sam ja mnoge stvari za koje sam osjećao i mislio da su ne samo bitne, već i presudne da moralno i duhovno preživimo; da nadvladamo vlastito prostaštvo, pohlepnost i nezajažljivost lažnih domoljuba, zapravo, silovitih skorojevića što poput biblijskih jata skakavaca nište klasje, grozdove i maslinike posljednjih vrtova sačuvane baštine stoljećima vrijeđane i ponižavane zemlje nam...

— U šetnji smo, a ti opet trošiš svoje srce, Jobe. A skakavci brste, bez milosti zadnje grozdove i lišće maslina, a mi nemoćni slušamo »Kako rokću svinje u dvorcima naših gospara.« — zapisa tvoj nesljedbenik, ali odani štovatelj, Sandomenico.

— Kojom parolom? — zapitao me zastavši na zadnjoj od Zakmadijevih stuba. Kojom?

— Pa još uvijek zvuči na sve strane. Znaš je, zaboga?

— Možda, ali reci. — Nije se pomicao sa zadnje stube. Panorama grada blistala je u sumaglici, jedino svojom snovitom ljepotom suprotstavljena svojoj uzburkanoj stvarnosti.

— Kako nitko tako ne može voljeti...

— To nije parola, Izidore. To je naslov samo jednog poglavlja kojim se ispisuju one najstrašnije stranice, druge strane povijesti ove zemlje...

Uzvišeni i patosni govor naselio je njegovu prirodu. To se uvijek činilo onima koji su ga manje poznavali. Za mene je to bio jednostavno oprirođeni govor zbog stvarnosti nemirnog i mislima suprostavljenog Joba, događajima i licima razbuđenog prisjećanja. I čim je započeo kružiti oko učiteljeve metalne klupe znao sam: zaustavit će se na onom događaju (prostoru, licu, vremenu) koji će se pojaviti negdje gore, u magličastom horizontu grada. Od gričkog podnožja, preko haenkaovskog bakrena tornja, i ravničastih krovova i terasa donjogradskih veduta zaustavio je pogled nad istočnim blokom kuća Jelačićeva platza, točno nad bijelom fasadom Gradske kavane, Štedionice ponad, i posljednja dva kata u kojima se poratna socijalistička mladost vježbala u pjevanju, plesanju, glumi, održavali kružoci iz teorije pisanja na socrealistički način. Nije pomicao pogled s panorame prozora iza kojih je bio veliki, salonski klub socijalističke omladine Grada Zagreba; dakako, omladine koja je provjeravala pretpostavke o svom talentu: iz pjevanja, plesa i pisanja. U provjeri o pisanju uglavnom su talenti odustajali, budući da se zahtijevalo da pišu kako ne misle, već kako se službeno o tome misli, da se vodi računa o objektivnoj, a ne subjektivnoj istini, da se uvažava politička, a ne životna stvarnost i ideja, i da se ukratko čini sve suprotno od onoga što bi trebalo činiti. I tako, razočarani talenti završavali su u Salonu napredne socijalističke omladine, popularno zvanom: Dodin salon, za tješenje čašom whiskyja, francuskoga konjaka i dobrim vinom, čime je obilovao Dodin salon, u vremenu kad ni domaće rakije nije bilo u slobodnoj prodaji.

S razlogom je zadržao pogled u smjeru panorame prozora iz koje je nekad bio čuveni Dodin salon. U njemu je prvi put sreo Dodu, mladog talenta nove generacije, iz čijih se stihova širio dah lirske čistoće i jednostavnosti. Job mi je kasnije rekao (kad smo peripatetičkom šetnjom ponovili ovaj isti put »u posjet Učitelju«): kako je doista zadržao pogled na četvrtom katu štedioničke zgrade, kako je u prisjećanju obnovio taj svečani trenutak: dodjele nagrade »Sedam sekretara SKOJ–a«, osnivaču te nagrade »za stvaralaštvo mladih«, upravo pjesniku Dodi. »Nije me iznenadila sama nagrada, jer Dodo je bio dokazani lirski talent, ali... — sjećajući se Job se srdačno nasmiješio — ali, naziv te nagrade, molim te lijepo, i sve što tragikomično slijedi iz toga naziva i Dodine lirike, one, uzmimo: o Staroj uri; i što je uopće slijedilo iza tolikih laži i smicalica mnogih talenata koji završiše u ideologiji »Hrvatskog slova«. Od socijalističkog whisky– salona, i nagrade imenom grupnih žrtava totalitarne, nacionalsocijalističke ideologije uz pomoć koje se seoski pisac i napuhani rasist diže do simbola nacije, koja je doista tragala, i još uvijek traga za svojom europskom slobodom i nezavisnošću — to se može dogoditi samo oboljelom umu i lirskom talentu zatrovanom alkoholnim parama kroz koju mu surovi i sirovi netalenti uporno rokću (ne mogu, uz najbolju volju, oskrvnuti glagol: govore) da je upravo sad njegov trenutak izlaska na povijesnu scenu nacije... I pritom su se gotovo zakleli: kako će slijediti put i Dodina nacionalnog talenta i velikog Vođe Brothera koji ih voli, treba, i budno pazi što misle, pišu i govore...

— I te umobolne sintagme prenesu svojim potomcima i sljedbenicima istodobno.

— Nisam htio, ali se jednostavno dogodilo da sam mu želio pomoći svladati taj crni niz »roktanja«, kako reče sam Job što je uskrsnuo u prostoru zemalja Republike, na njezinoj ognjištarskoj tradiciji budakovštine.

— A ipak mu se najgore dogodilo po logici svemirske moralne kazne, kako takve mračne sudbine definira Fjodor Mihailovič, da je iz svog oljuđenog doba ispunjena ljudskom ljubavi i sredstvima koju samo moćna ljubav stvara, da život čovjeka ipak nije parola ni sintagma, još manje biografija samog zla, i mržnja kao jedini svjetonazor — napustivši klupu Učitelja, stao je pokraj gradskog zida–bedema i nastavio svoj monolog tamo gdje sam ja nepredviđeno prekinuo slijed njegovih misli. Vjerujem, ni slušao nije dok sam govorio. Njegov govornički egoizam nije vodio računa o sugovornicima. Ipak sam se prevario:

— Znam na što si pomislio, Izidore: ne slijedi me u Jobu sebični Govornik... — za trenutak mi je okrenuo lice i srdačno me pogledao. — Unatoč egoizmu da sam dovršim svoju temu i svladam sve prepreke izražavanja, i dosizanja cilja do kojeg sam odlučio stići — ipak sam pažljivo slušao sve što si rekao. Nisam ometao tvoje riječi i kad si ponekad oštro skretao prema samom rubu opasnih zavoja i provalija naše stvarnosti, pogotovu one prošle koju ne tako beznačajan broj nacionalnih bolesnika žele mračnom surovošću i ne samo kao svoju stvarnost, davnu stvarnost smrti i zločina ugraditi u naše pamćenje kao zajedničku vrijednost, i trajnu uspomenu. Mislio sam, ali nisam upao među tvoje ojađene riječi, koje nagrizaju i troše jednako i tvoju i moju takvim temama povredljivu prirodu. Nisam, a želio sam reći: Pustimo ih, neka sami svladavaju svoje smrtne zavoje i provalije jer, unatoč njihovoj oboljeloj i surovoj strasti da nas uvijek podsjećaju na doba kad su jedino mržnja i smrt vladali ne samo našim svijetom, pustimo ih neka i dalje srljaju prema oštrim zavojima i provalijama takve stvarnosti, morat će nestati jednog sumračnog dana u krivuljama smrti, u dubinama bezdanske tame...

— Ipak ta laž i zabluda ostaju, i uvijek ponovno uskrsavaju u našem životu, Jobe. Kao da se uvijek bavimo lažima i zabludama, otkad sebe pamtim: pokušavamo ostati i opstati samo s istinama, dakle sa životom koji živimo, ali već odavno starimo i polako odlazimo prema Elizejskim poljanama, ili paklu, sasvim svejedno, i jednako se bavimo mitom i lažima, beznađem i zločinom, gotovo nikad nadom i životom. I uz najveću strast i želju da se bar na trenutak sretnemo makar s najmanjom istinom, uvijek nam izmiče. Uvijek... I kad se ponadaš da je na samom dohvatu života, izmiče, neumoljivo izmiče, Jobe...

— Hej!, to jednostavno ne ide, Izidore — progovorio je prigušenim glasom, pogledavši me začuđeno, oslonivši se o Učiteljevo metalno rame. — Ma kako se uspinjao i zazivao do neba... Ne ide! Mi smo pripali Sizifovu društvu, kao i on uostalom. Uvijek tako kao i danas, guramo svoj kamen istine do pod vrh ovoga brijega, i s njim ćemo natrag u gradečko podnožje, amice, i opet uzbrdo, iznova, uvijek iznova po bregu gor i po bregu dol, uvijek do pod sami vrh, do klupe njegove... — Vrsni patnik, ali i glumac u društvu Sizifa ritualno se sagnu poljubivši učitelja u čelo, da bi se za trenutak licem opet okrenuo prema meni. — A na samom su vrhu oni, nenadmašni čarobnjaci u pretvorbi i promicanju društvenog u privatno, tuđeg u svoje, zakona u bezakonje, napokon, ako im treba, a uvijek im treba: učiniti laž istinom, a ostala čarobnjaštva nisu vrijedna ni spomena.

— Udaljujući se od metalne klupe i mentalnog Ageema, ali živoga duhovnog zavodnika, domahnuo mu je rukom. — Vrijeme je spokojnom povratku, Izidore. Izjadali smo se još jedanput, i to je sve što možemo učiniti. — Stajao je tako na prvoj stubi gradečkih, Zakmardijevih stuba, poražen svojom društvenom nemoći, unatoč tomu što su ga stalno slikali, vodili duge iscrpne razgovore o njegovim sukobima i robijama pod bivšom vlašću; citirali njegove misli i izreke, baš kao da se Jobov svijet napokon u svemu ostvario. — Vrijeme je povratku, Izidore, u mirne, stare sobe, gdje naše pogreške ne izlaze kroz njezine zidove i u kojima se naša izmorena savjest jedino oporavlja... Idemo.

Odjednom mi se pred očima pojavi oštra slika: Job na visokom zidu s kojeg se gotovo istovjetnim stubištem silazi na središnji trg grada Pule; zatim remen i ruka ponad njegove glave, zanjihana grana i... i Job polako pada. Brzo otklanjam granu što mi se doista ispriječila sa strane stubišne kamene ograde, sustižući ga, uhvatim ga čvrsto pod ruku. Polako, ali sigurno nastavimo šutke silaziti.

— Dobro si? — zapitao me.

— A što?

— Ništa. Tek tako.

— A ti?

— Unatoč svemu, jako dobro. Jako... Ha!

Obojica smo cijelo stubište prekrili smijehom.