Djelo Ferdinanda Konšćaka u svjetlu isusovačkog humanizma u Novoj Španjolskoj u XVIII. stoljeću

Kad govorimo o djelu kojim je Ferdinand Konšćak ušao u znanost, dakle o onome što je napisao i iscrtao u Novoj Španjolskoj, možemo mirne duše ustvrditi da — govoreći današnjim žargonom znanstveno–istraživačke zajednice — visoko kotira na indeksima citiranih autora.1 Zahvaljujući vlastitom znanju i istraživačkom naporu pridonio je u važnom segmentu i u značajnoj mjeri jednom dugotrajnom, sveobuhvatnom projektu koji je, s promjenama intenziteta, trajao skoro 300 godina. To je bilo »opisivanje« Novog svijeta, to jest opisivanje onog svijeta koji se, kako su Europljani otkrivali sve dalje i dalje od svog vlastitog kontinenta, stalno povećavao, stalno uzrokovao nova iznenađenja i tražio prilagodbu prethodnih spoznaja novima, odnosno provjeru prethodnih tumačenja novima. U tom je procesu i »ekumena«, dakle dotad poznati svijet, postajao nov, jer je sam sebe počinjao gledati drukčije.

Taj proces prihvaćanja novina, međutim, nije bio brz ni linearan niti je svaka nova etapa u njemu, kako se to iz očišta kronoloških pregleda sastavljenih a posteriori može činiti, bila »logična posljedica« nekog novog otkrića. Podsjetimo se nekoliko najpoznatijih primjera:

Kolumbov je dnevnik tijekom prve polovice XVI. stoljeća na Apeninskom poluotoku bio čitan i shvaćan kao fikcionalni tekst, dakle, kao pripovijest o izmišljenome jer ljudi nisu vjerovali da mogu postojati otoci za koje se nije znalo da postoje te da se do njih može otploviti i vratiti živ. Erazmo Roterdamski je tridesetih godina XVI. st. dijelio svijet na Europu, Aziju i Libiju. Novog svijeta, dakle, u toj podjeli nije bilo. Na početku XVII. stoljeća je znameniti putopisac Pedro Ordóńez de Ceballos u Putu oko svijeta (»Viaje del mundo«, 1614.) sav poznati svijet podijelio u pet cjelina: Europu, Aziju, Afriku, Ameriku i ono što je nazvao »Magallánica«, dakle Ognjenu Zemlju. Broj primjera takve prilagodbe novootkrivenoga već poznatome je znatan.

Kalifornija je dobar primjer baš za dugotrajnost procesa samog otkrića i postupne prilagodbe novih spoznaja otprije poznatima u tom procesu te za promjene u imaginariju vezane uz otkriće pojedinih područja Novog svijeta. Sam toponim, Kalifornija, jedan je od najstarijih hispanskih toponima u Novom svijetu i jedan od onih, rjeđih, koji se od tada do danas nisu mijenjali (poput naziva poluotoka Floride, otoka Hispaniole i nekih drugih), dočim se velik broj njih promijenio ili tijekom kolonije ili nakon ratova za nezavisnost Amerike. Zapisao ga je prvi put 1542. godine Juan Rodríguez Cabrillo. Tad se Kaliforniju držalo otokom. Toliko je, naime, bila uspjela ustvrditi ekspedicija koju je onamo 1530. godine poslao još Hernán Cortés. Samo ime povezano je s jednom od čestih predodžaba u imaginariju srednjovjekovnog čovjeka, pa onda i prosječnog španjolskog osvajača: mentalitet i imaginarij osvajača bio je, naime, navlastito srednjovjekovan. To je predodžba o Amazonkama, odnosno jedna od njezinih inačica. Ona je poznata još iz srednjovjekovnog poimanja raja zemaljskog, a u imaginariju osvajača oživljavala je sve češće kako su nailazili na sve više sredina i pojava koje su ih svojim osobinama podsjećale na tu prvotnu predodžbu. U slučaju o kojem ovdje govorimo, ona se pojavljuje u inačici, predodžbi o ženama — ratnicama Kalifornijkama kojima vlada kraljica Calafia, a o kojima se govorilo u nekoliko tad vrlo čitanih viteških romana.

Naime, tridesetih i četrdesetih godina XVI. stoljeća među osvajačima je vladalo uvjerenje da — kako su oni tad govorili — »desno od Indija«, u Tihom oceanu, u blizini zapadne obale dotad otkrivenog Novog svijeta postoji otok na kojem te ratnice žive u svom kraljevstvu, u gradovima i s oružjem od suhog zlata. Otkriće poluotoka Niske/ Donje Kalifornije baš na tom, odnosno takvu mjestu potvrdila im je da je umišljaj, odnosno predodžba bila točna i poluotok (za koji su vjerovali da je otok ili dotad nepoznato kopno) je kršten po Kalifornijkama koje su ga — po njihovu uvjerenju — nastanjivale. To se uvjerenje održalo tijekom cijelog XVII. stoljeća. Antonio Vázquez de Espinosa, jedan od najupućenijih novohispanskih autora XVII. stoljeća, zapisao je u »Compendio y descripción de las Indias Occidentales« da je »Kalifornija otok« te »da nije dio kontinenta, kako se to netočno predstavlja na zemljovidima«. Radi boljeg, premda i tako tek krajnje površna uvida u stanje kozmografskih istraživanja u tom razdoblju u Novoj Španjolskoj, spomenimo da su se istodobno, po nalogu Vijeća za Indije, odvijala prva istraživanja obale današnje Louisianne, mjerenja dubine pojedinih dijelova Meksičkog zaljeva zbog strahovitih gubitaka koje je španjolsko brodovlje trpilo na tom prostoru, što je obavljao tadašnji takozvani Glavni kozmograf za Indije Carlos de Sigüenza y Góngora (otpadnik od Družbe Isusove). Nije, dakle, Kalifornija bila jedini nepoznati ili ne sasvim poznati dio tog velikog potkraljevstva.2

Tvrdnju o Kaliforniji kao otoku pobio je isusovac, član austrijske provincije kao i Konšćak, Tirolac Kühn, poznat u amerikanistici po inačici prezimena prilagođenoj španjolskoj fonetici kao »el padre Kino«. Međutim, tek je Konšćak obavio sva potrebna mjerenja, koja su se kasnije pokazala točnima i predočio vrlo točan zemljovid (što često nije bio slučaj s prvim zemljovidima). Taj je zemljovid službeno prihvaćen, što je važno spomenuti. Naime, od prvih osvajanja do kraja kolonije, pa i kasnije, trajao je svojevrstan rat informacija i rat za informaciju o Novom svijetu: osvajači i istraživači su bili dužni izvještavati Vijeće za Indije u Sevilli o osvojenome, najčešće u obliku odgovora na upitnike koje im je to Vijeće uručivalo prije puta, obvezujući ih da o svemu što otkriju najprije izvijeste njih. Najznačajniji među osvajačima izvještavali su izravno kralja. Temeljem tako prikupljenih obavijesti službeni dvorski povjesničari pisali su »opise Indija« premda ondje nikad nisu bili. Na njih su, pišući vlastita svjedočanstva, često reagirali sudionici osvajanja, nezadovoljni službenim tumačenjima. Pored toga, postoji i mnogo literature iz pera članova dvaju prvih redova u Indijama — dominikanaca i franjevaca, koji su skoro od samog početka evangelizacije poveli polemiku i ušli u sukob s Krunom zbog raskoraka između temeljnog poslanja: evangelizacije i osvajačke i kolonizatorske prakse. U tom ratu informacija i gledišta, te promjena u samom španjolskom društvu i javnom mišljenju koje su izazivale, mnoga su svjedočanstva ostala neobjavljena. U tom smislu izvrstan je primjer Rasprava dominikanca Vinka Paletina, koja je je najprije naručena s dvora, a onda zabranjena i tako ostala neobjavljena do prije deset godina.

Konšćakova su izvješća, zato što su opisivala područje Nove Španjolske, u to doba važno i Družbi i Kruni, te zato što je on i kao misionar i kao istraživač djelovao u izvrsno povezanu sustavu, tiskana praktički odmah po redigiranju: Noticia de California je izašla u gradu Meksiku 1748., a u Madridu 1757.; već početkom XIX. st. navodi je barun Alexander Humboldt u svom Političkom ogledu o Novoj Španjolskoj kao izvor za opis velikih sjevernoameričkih preživača. Znamo da su dijelovi tog izvješća djelomice prevedeni u XIX. st. na talijanski, francuski i njemački, a 1923. je u SAD–u objavljen prijevod integralnog teksta izvješća na engleski jezik. To je ono što smo na početku ovog prikaza slobodno nazvali »dobrim kotiranjem na indeksima citiranosti«.

Zanimljivo je, međutim, vidjeti zašto je to bilo tako, odnosno u kojim se okvirima odvijala recepcija toga i njemu srodnih tekstova. Koga i zašto je zanimalo ono što su ti tekstovi i zemljovidi posredovali o Americi tri stoljeća nakon velikih otkrića. Da bismo to uspjeli razumjeti u tadašnjem kontekstu, treba uzeti u obzir tri ključna elementa: djelatnost Družbe Isusove u Americi, percepciju Novog svijeta u Europi te baš u to vrijeme pojačano zanimanje novih i starih europskih kolonijalnih sila za zapadnu obalu Sjeverne Amerike, osobito Kalifornije. Ovaj zadnji element poznat je u općoj povijesti, ali je prečesto izmicao pozornosti Europljana u kasnijim desetljećima i stoljećima. Važan segment u operacijama koje je španjolska kruna poduzimala da bi stabilizirala vlast nad područjem koje je držala svojim pred tadašnjim engleskim i francuskim prodorima bile su misije koje je osnivala Družba Isusova, značajno osnažena pripadnicima ne–španjolskih provincija tog reda.

Austrijska provincija dala je tom projektu neprocjenjiv doprinos. Istodobno sa širenjem prostora misija te prosvjetnom djelatnošću kojom je premrežila obje Amerike te izvrsno ustrojenim ekonomijama, Družba Isusova je tiho i uporno provodila zamisao o »svojoj« Americi: Americi koja ne bi bila ni španjolska ni portugalska, nego u prvom redu »američka«, svoja vlastita, a svim njezinim stanovnicima različitih rasa bila bi zajednička pripadnost kršćanstvu rimskog obreda. Kad je po sudu španjolske i portugalske krune Družba Isusova u ostvarenju tog plana otišla predaleko, ove su je protjerale, i tad se ona, protjerana, u Europi uključila u rasprave o percepciji Amerike u prosvjetiteljskoj misli. Bila je, dakle, u središtu svih ključnih događaja.

Konšćakova istraživačka djelatnost i njezin ishod spadaju u jedan od značajnih segmenata onoga što se u amerikanistici naziva isusovačkim humanizmom. Pod time se podrazumijeva sveukupna kulturna, evangelizatorska i obrazovna djelatnost Družbe Isusove u Indijama u zadnjem stoljeću njezina boravka ondje, dakle, od kraja 17. st. do protjerivanja 1767. godine. U tom je razdoblju Družba doista uspjela ostvariti onu zamisao s kojom je u XVI. stoljeću došla u Indije: izgraditi autoritet i utjecaj u svim velikim, to jest brojnim i značajnim staležima i zajednicama tog neobično raznolika društva (odnosno društava), prilagoditi svoje djelovanje naravi i prilikama svakoga od njih i na taj način, iznutra, pokušati pretvoriti hispansku i luzofonsku Ameriku u najveću istinsku kršćansku zajednicu na svijetu, što po njihovu sudu španjolskoj i portugalskoj kruni nije pošlo za rukom u XVI. stoljeću makar su imale jedinstvenu priliku da to naprave.

U tom se razdoblju pokazalo da je taj napor išao pod ruku s drugom, komplementarnom djelatnošću stvaranjem novog američkog identiteta, odnosno identitetâ. Družba Isusova obrazovala je kreolce — dakle američke bijelce, koji su bili najčešće bogati, ali udaljeni od uprave Indijama i stoga ogorčeni na Španjolsku, koje se, međutim, nisu odlučivali odreći jer su sebe same doživljavali i poimali kao tzv. američke Španjolce. Temeljem veza s kreolstvom stekla je goleme posjede i toliko se srodila s tim staležom u mnogim sredinama da su kreolci, kad im je prosvijećeni despot Karlo III. Burbonski, centralizirajući svoje američke posjede po francuskoj tradiciji, dao dokinuti simboličnu lokalnu upravu koju su obnašali od osvajanja, utekli isusovcima kao alternativnoj vlasti po savjet i zaštitu. U tom trenutku jamačno nikome od njih još nije bilo jasno da su napravili prvi korak na putu k nezavisnosti hispanske Amerike od Španjolske. Družbi Isusovoj, međutim, jest.3

Misionarstvo je najpoznatiji dio isusovačke djelatnosti u tom razdoblju. Ne dotičući ovom prigodom velike teme misionarstva, spomenimo samo ono što je znakovito za isusovačku djelatnost i što je prepoznatljivo u njihovoj djelatnosti u Americi,4 to je polagano i sustavno brisanje, dokidanje poimanja koje je u Americi prevladalo u prethodna dva stoljeća, naime da je hispanstvo jednako kršćanstvu. Odmah valja pripomenuti da je u biti franjevačke i dominikanske evangelizatorske djelatnosti u Americi praktički od samog početka XVI. stoljeća postojalo gotovo istovjetno poimanje i borba sa španjolskom vlašću za ono što su oni držali pravednim načinom pokrštavanja, ali zbog niza razloga ono nije moglo biti provedeno u praksi. Pored toga, osim rijetkih iznimaka, pripadnici tih dvaju redova su i sami bili Španjolci, dočim su isusovci, osobito u XVIII. stoljeću, većinom bili upravo pripadnici drugih europskih naroda. Glede jasnog razgraničavanja, čak udaljavanja procesa pokrštavanja od procesa širenja hispanstva u isusovačkom djelovanju u XVIII. stoljeću, spomenimo samo jedan primjer organiziranja života u misijama: to je promicanje jednoga, obično većinskog, jezika dotičnih Indijanaca kao jezika zajednice, a ne promicanje španjolskoga. Takav je bio slučaj jezika guarani na prostoru današnjeg Paragvaja. Naime, ondje je taj jezik, a ne španjolski, i danas stvarni jezik komunikacije, odnosno pravi nacionalni jezik, makar se tu zemlju mirne duše svrstava u hispanski svijet. Pretpostavke za takvo stanje dali su isusovci promičući u tzv. paragvajskim misijama guaraní kao jezik svih Indijanaca u misijama zato što je to bio jezik indijanske većine. Guaraní je tako prekrio i istisnuo druge autohtone jezike i od tada je najrašireniji jezik u Paragvaju.

S druge strane, španjolski nije bio glavni, pa ni pretežni jezik brojne literature s vjerskim ili pak s američkim temama, uglavnom u neoklasičkim metrima i formama, koju su isusovci napisali u Novom svijetu, poglavito u Novoj Španjolskoj. Napisali su je na latinskom da bi jednako pripadala svima njima: i onima hispanskog podrijetla, kao i onima iz drugih naroda i sredina, te cijeloj Družbi Isusovoj, bez obzira na to gdje žive i djeluju njezini redovnici. Američke nacionalne kulture — osobito meksička — isusovačku latinističku baštinu drže dijelom vlastite kulturne baštine. Prognani u Italiju, isusovci su ondje nastavili pisati i objavljivati na latinskom i talijanskom književne i povijesne tekstove o Americi i time stupali u polemike s europskim prosvjetiteljima koji su gajili mnoge zablude o Americi kao o manje vrijednu dijelu svijeta.

Koji je bio zajednički nazivnik svih tih područja i vidova djelatnosti? Naime, može izgledati da između organizacije misija, književnosti na latinskom, istraživanja američke starine, tj. pretkolumbovske prošlosti, istraživanja prostora i izvješća o njima, zemljovida, škola za kreolce i — zasebno — kreolke, vjenčavanja nevjerojatna mnoštva po tadašnjim španjolskim zakonima za Indije rasno nespojivih parova koji su živjeli u izvanbračnim zajednicama nema nikakve povezanosti, odnosno da je tako razgranata djelatnost (a ovdje ne spominjemo zamjetan gospodarski uspjeh njihovih gospodarstava i to ne samo u misijama koje su gospodarski model za sebe) mogla voditi jedino iscrpljivanju i konačnom rasapu. Danas se može spekulirati čime bi ona bila rezultirala da nije naglo prekinuta kraljevskom odlukom iz veljače 1767. godine o protjerivanju Družbe Isusove iz španjolskoga kraljevstva. Međutim, istraživače tog razdoblja zanimaju njezini tadašnji ciljevi.

Konačni je cilj Družbe u Indijama bio stvaranje američke kršćanske, to jest katoličke zajednice. Pitanje njezina oblika i ustroja predmet je zamjetnog znanstveno–istraživačkog interesa i odgovori na nj su različiti, a povijesni i ostali kontekst u kojem se ta istraživanja odvijaju idu od komparativnog proučavanja sa šesnaestostoljetnim franjevačkim projektom ostvarenja zajednice sretnih i jednakih u siromaštvu u Novom svijetu (koji je u svoje doba također urodio protjerivanjem tog reda iz Nove Španjolske u XVI. stoljeću) do usporedbi jednačenja pretkolumbovske starine s grčko–rimskom u djelima povjesničara iz redova Družbe u osamnaestostoljetnom Meksiku. U tom projektu zadaća djela pisanih latinskim i ostalim jezicima bila je stvaranje jedne američke kulture »odozgo«, to jest elitne kulture koja bi legitimirala tu zajednicu kao cjelinu prema van. Takve su, primjerice, Clavigerova Povijest starog Meksika izašla na talijanskom u progonstvu ili Rusticatio mexicana Rafaela Landivara, poema u latinskim heksametrima koja predstavlja opis onog najsamosvojnijeg u meksičkom zemljopisu i pučkoj kulturi. Prema unutra, to jest prema onim staležima društva koji su takvu kulturu mogli usvojiti slijedom svojeg obrazovanja, ona je trebala poslužiti kao temelj ili oslonac rastućega američkog rodoljubnog osjećaja i identiteta koji se oblikovao takvom brzinom da su se u roku od nekoliko desetljeća »španjolski Amerikanci«, tj. bijeli Amerikanci pretvorili u gorljive i često potpuno nekritične negatore bilo kakvih naslijeđenih španjolskih vrijednosti i španjolske polovice vlastitog identiteta.

Istraživanje dotad nepotpuno istraženih ili pak potpuno neistraženih dijelova obiju Amerika teklo je s dva cilja. Jedan je bio javno proklamiran: istraživanje prostora (krajeva, rijeka, planina, mora itd.), istraživanje flore i faune, popisi stanovništva, pregledi stanja kopnenih i plovnih puteva po Americi, dakle cijeli jedan sveobuhvatni projekt koji je poduzela prosvijećena vlada Karla III. Burbonca kad je kao prioritet svoje politike odlučila postaviti tzv. drugo otkriće Amerika (»Redescubrimiento«), to jest otkriće svih američkih potencijala koji su trebali Španjolsku izvući iz stogodišnjeg nazadovanja za ostatkom Europe. Isusovci su sudjelovali u mnogim takvim ekspedicijama i u tim su istraživanjima bili u prednosti jer su, za razliku od istraživača koji su dolazili iz Španjolske, raspolagali mnogim podatcima i iskustvima svoje subraće koja su se istraživanjima mnogih vidova američkog života bavila više od stoljeća prije pojave projekta »drugog otkrića Amerike«.

Međutim, svima njima, a osobito onim ne–Španjolcima među njima primaran je bio cilj reda, a on se izravno kosio s daljnjim iskorištavanjem Amerike od strane Španjolske. Novi prostor njima je bio u prvom redu prostor za misiju: dovoljno je pročitati Rattkayeva njemačka i latinska pisma napisana sto godina prije protjerivanja družbe iz Amerika pa da se vidi koliko su se ovi osjećali i pokazivali snažnijima i svrhovitijima u mirnom pristupu Indijancima od naoružanih Španjolaca koji su im trebali pružati zaštitu. To je manje ili više izravno vidljivo i iz Konšćakovih pisama provincijalu Nove Španjolske Moravcu Tempisu, iz Rattkayevih pisama provincijalu austrijske provincije, iz pisama Ivana Krstitelja Marchesettija, Riječanina, buenosaireskom rektoru Zagrepčaninu Josipu Plantiću: ovdje spominjemo samo dosad poznatu i uglavnom obrađenu prepisku hrvatskih isusovaca u Indijama te iz Indija u njihovu matičnu austrijsku provinciju. Kalifornijsko područje, izloženo prodorima one europske politike iza koje je stupala uglavnom protestantska vjernička zajednica, u tom je smislu isusovcima bilo jednako važno kao i ono južnoameričko — uvjetno nazvano paragvajskim — na kojem je kršćanstvo bilo tako slabo da se može mirno reći da prije uspostave mreže isusovačkih misija gotovo nije ni bilo. Posljedice tog projekta promptnog premrežavanja tek istraženih dijelova Amerike misijama dugotrajne su i vidljive i danas. Riječju, istraživanje prostora — kopna i mora, sva književna, historiografska, gospodarska i ina djelatnost u konačnici su išli za stvaranjem goleme i slobodne (dakle, nezavisne) vjerničke zajednice, a ne prosvijećene, poboljšane i modernizirane kolonije, za čim je težila Kruna. Bitan preduvjet za stvaranje takva »carstva« bilo je nešto što španjolska kruna ni zakonski ni u praksi nije dopuštala, a to je bilo miješanje: rasno miješanje te stvaranje nove, »službene« američke kulture temeljem kulturnog miješanja koje je u praksi u XVIII. stoljeću živjelo svojim životom u bezbrojnim oblicima. Isusovački projekt je propao u smislu organizacije, dakle u smislu »carstva« ili »republike«. Međutim, to temeljno načelo miješanosti kao temelj »američkosti« prvi su za Ameriku zamislili, uobličili i počeli organizirano i promišljeno provoditi isusovci. Sve kasnije laičke artikulacije miješanosti rasa i kultura kao temelja američkih identiteta na određen način, uz promjenu predznaka, nastavljaju taj projekt Družbe Isusove. Neprijeporno prvorazredan, istraživački doprinos Ferdinanda Konšćaka u konačnici je bio doprinos provedbi te prve ideje nezavisnosti miješane Amerike. Gledan u tom svjetlu i u toj cjelini, on je puno više od briljantna, mukotrpno postignuta i najvećom mogućom cijenom plaćena istraživačkog rezultata.