Začeci hrvatske tehnologije – grof Janko Drašković

Teza koju ću obrazložiti i potkrijepiti činjenicama može se ovako sažeti:

Naši vrli pređi koji su tridesetih i četrdesetih godina devetnaestoga stoljeća osnivali Maticu hrvatsku znali su već tada da su kultura i gospodarstvo ili, točnije rečeno, kultura i na nacionalnoj tehnologiji zasnovano gospodarstvo međusobno nerazdvojno isprepletene i povezane pojave.

Prije no što nastavim izlagati tezu, moram protumačiti nazive koje rabim1.

Naziv nacionalna tehnologija označava pretvorbu nacionalnoga blaga u nacionalno bogatstvo, pri čemu nacionalno blago čine poglavito radini, nadareni, obrazovani i poduzetni ljudi te društvene skale vrijednosti i društveni poticajni potencijali, a zatim i brojni drugi općepoznati društveni i prirodni sadržaji2.

Tehnika koju nacionalna tehnologija stvara ima univerzalne značajke. Zato, na primjer, japanska tehnologija koju ne možemo preuzeti jer ima jaka nacionalna obilježja stvara univerzalne automobile koje preuzimamo bez poteškoća.

Racionalno postupanje nacionalnim bogatstvom, to jest blagom koje je nacionalnom tehnologijom pretvoreno u nacionalno bogatstvo, naziva se ekonomika (engl. economics). Ekonomika ima univerzalne značajke kao i tehnika.

Nacionalno gospodarstvo ili ekonomija (engl. economy) naziv je za tehnološki i ekonomički racionalno postupanje nacionalnim blagom i nacionalnim bogatstvom na dobrobit pojedinca, obitelji, države i one zajednice država koje se međusobno podupiru u tehnološkom razvoju.

Ove nazive rabit ću u daljnjem izlaganju samo u opisanom značenju.

Izlaganje teze nastavljam tvrdnjom da naši pređi nisu osnivali Maticu hrvatsku radi nacionalne kulture same, čak ni samo radi obrane nacionalnoga identiteta, nego zato što su shvatili da bez hrvatske kulture i identiteta nema hrvatskoga gospodarstva, to jest gospodarstva zasnovana na hrvatskoj tehnologiji, niti da može biti hrvatske tehnologije, a to znači i gospodarstva bez hrvatske kulture i identiteta.3

To je tada bila velika spoznaja koju je tek komunizam uspio protjerati iz narodne svijesti, a danas je protjeruje financijsko–tehnička globalizacija koju reciklirani ideolozi u Hrvatskoj svesrdno podržavaju.

Već je grof Janko Drašković shvatio da tehnološku komponentu gospodarstva nikakvim novcem narod ne može kupiti nego ju mora sam stvarati i pribavljati učenjem. Zato je svim svojim duhovnim, fizičkim i financijskim snagama radio na osnivanju Matice hrvatske u ulozi kakvu ova teza tumači.

Neprijatelji Hrvatske kroz cijelu su noviju povijest priječili osnivanje i rad Matice hrvatske, ili tražili da Matica bude samo kulturna institucija koja se ni u kojem slučaju ne upušta u rasprave o nacionalnoj tehnologiji i na njoj zasnovanom nacionalnom gospodarstvu. Oni su znali kakvi se moćni potencijali stvaraju međusobnim prožimanjem nacionalne kulture i nacionalne tehnologije, potencijali koji, u procesima vlastita oslobađanja dobrom nacionalnom politikom tehnološkoga razvoja, mogu sasvim onemogućiti pljačku nacionalnoga blaga tehnološki nerazvijenih država u korist tehnološki razvijenih, zaogrnutu različitim ideološkim plaštevima međunarodne financijske ili savjetodavne pomoći.

Drašković je tehnološki (gospodarski) i književni program Matice ilirske ostvario Čitaonicom

Za tezu izloženu u uvodu pronašao sam obilje povijesnih dokaza čije su tumačenje i sami »matičari« prepuštali »boljim vremenima«. Prešućivanje se može razumjeti samo ako se dobro poznaju okolnosti u kojima je Hrvatska branila svoj državni entitet, okolnosti koje simboliziraju srpanjske žrtve prije 1848. i tamnica Mirka Bogovića poslije 1848. godine. Srpanjske su žrtve4 pale u zaštiti hrvatskoga jezika5, a Mirka su Bogovića osudili na dvije godine teške tamnice zato što je kao urednik Matičina književnog časopisa Neven objavio jednu sasvim nedužnu domoljubnu pjesmu Ivana Filipovića.6

Već je 1815. Antun Mihanović u tekstu Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku naslutio da je taj jezik važan ne samo za hrvatski kulturni nego i tehnološki razvoj. Zato piše:

»... s žalostjum spoznajem da narod naš... tak... zaostaje, da nikakova znanostih znamenja vu jeziku svome pokazati ne more, nego, o tuga! jarem stranskeh jezikov nosi.«7

Presudnu je ulogu jezika u bitci za povijesna državna prava i budućnost Trojedne Kraljevine razumio, tumačio i branio tek grof Janko Drašković. On je počeo s bitkom za hrvatski jezik radi obrane hrvatskoga državnog entiteta u Ugarsko–hrvatskom saboru u Požunu i pred kraljem Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u Beču, i to snažno potkrijepio 1832. svojim slavnim tekstom Disertacija ili Razgovor — darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućim zakonotvorcem kraljevinah naših za buduću dietu ugarsku8. No na pameti je imao mnogo više toga što u javnome tekstu nije bilo mudro napisati.

Nakon Disertacije krenuo je Ljudevit Gaj sa svojim Novinama Horvatzkim i Daniczom Horvatzkom, Slavonzkom i Dalmatinzkom 1835. godine te je uslijedio članak XV. Hrvatskoga sabora 1836. kojim Sabor prihvaća Gajevu zamolbu (s podrškom zagrebačke i varaždinske županije) za osnivanje društva »za uzgajanje narodnoga jezika i književnost u Zagrebu«9 i kojega šalje kralju na odobrenje, ali bez ikakva učinka i te i svih idućih godina.

I tada je grof Janko Drašković — velikom mudrošću — proveo svoje zamisli koje svrstavam u začetke hrvatske tehnologije, one tehnologije čiju sam definiciju na početku dao: pretvorbe hrvatskoga nacionalnoga blaga u hrvatsko nacionalno bogatstvo.

Umjesto književnoga društva, koje po članku XV. Hrvatskoga sabora nikada ne će biti osnovano, Janko Drašković s ostalim preporoditeljima osniva Čitaonicu 1938. godine. Na osnivačkome sastanku on drži govor u kojem kaže i ovo:

»Korist presladkoga našega naroda i domovine privesti ćemo ako naš jezik temeljito i savršeno naučimo. Ako zatim koristne knjige drugih izobraženih naroda u naš jezik prevedemo ili sami takove osnujemo. Ako trgovačku i poljodjelsku vrst izbistrimo, najviše pako ako primjerno odhranjenje naroda našega i pridobavljanje većega imetka njemu pripravimo.«10

Važno je razumjeti da je društvo Čitaonica ostvarivalo program koji je Janko Drašković imao na umu kad je zastupao ideju o osnivanju učenoga, a ne samo književnoga društva. Da je učeno društvo ranije osnovano pod imenom Matice ilirske, cijeli program Čitaonice ostvarila bi Matica ilirska. To se kasnije i dogodilo preuzimanjem programa Čitaonice od novoosnovane Matice ilirske.

Koju je koncepciju programa Matice ilirske grof Janko Drašković imao, možemo razumjeti iz prvih programskih zadataka koje je Čitaonica po zamisli Janka Draškovića i s njegovom financijskom potporom preuzela.11

Već nekoliko mjeseci nakon osnivanja Čitaonica raspisuje nagradu od dvadeset dukata za najbolju knjigu kojom bi se povećao izvoz hrvatskih vina. Pravi, tehnološki razlozi za to nisu navedeni, ali je navedeno nešto što se ne može osporavati, a to je »što se ne može izvoziti u susjedne pokrajine, na puk nećudoredno djeluje, koji ga prekomjerno tako rekuć trošiti mora«.

Zatim je raspisana nagrada od četrdeset dukata za knjigu o tehnologiji suknarstva i kožarstva. Ne, doduše, tim jezikom, nego »kako bi se u nas podigla suknara i kožara«. Ti su razlozi već bliži gospodarskim, pa se navodi da te »dvije grane odjeće i obuće obćenito se traže i uvijek su potrebne«. Također su napisali da kože ima dosta u našoj zemlji, a vunu možemo uvoziti sve dok je »slabo u nas odgojenje ovaca«.

Zatim su petnaest dukata nagrade raspisali za knjigu o tehnologiji papira, ili tadašnjim jezikom o papirani. Toj potrebi za papiranom bi se »tim laglje odoliti moglo, čim se množina prnjaka u domovini našoj nalazi, koji se u inostrane zemlje izvažaju«.

I konačno šesnaest dukata nagrade obećali su onome »koji prikladnu priručnu knjigu sastavi, koja bi sve moguće predmete na gospodarstvo spadajuće sadržavala i u selskih učionicah upotrebiti se mogla«.

Za sve ove nagrade jamčio je osobno grof Janko Drašković unatoč sve većoj materijalnoj oskudici u koju je zapadao.

No, istodobno je valjalo razvijati hrvatski jezik da bi se svekolika »znanostih znamenja vu jeziku svome pokazati« mogla. I zato Janko Drašković sa svojim preporoditeljima 7. ožujka 1839. na sjednici društva Čitaonice upozorava:

»Premda je cilj društva Čitaonice naše svestrano izobraženje u svakoj vrsti znanosti i obrtnosti rasprostranjivati, ništamanje su ime društva i koristi iz njega proizlazeće preuske, za tako svestranome cilju potpunoma odgovoriti moći.«

Zato zaključuju da se s Čitaonicom »jošte jedan novi zbor pod imenom Matica ilirska skopča«12. To je u prvi mah mogla biti samo glavnica (fond), ali se očekivalo da nakon kraljeva odobrenja Matica preuzme od Čitaonice njezine programe te uključi u svoju strukturu sve čitaonice u Hrvatskoj (Varaždin, Karlovac, Zagreb).

U predstavci kralju (radi odobrenja) Čitaonica predlaže pravila Matice ilirske u kojima piše da će učeno društvo u Zagrebu »izdavati znanstvene, poučne i beletrističke knjige«. A piše i sve ostalo što čini statut jednog društva čija je svrha skrb o hrvatskoj kulturi i hrvatskome gospodarstvu. Dva odbora Matice, koja će stvarati i izvoditi Matičine programe: literarni od šest osoba i gospodarski od šest osoba, nastavit će, po Draškovićevoj zamisli, ono što je on započeo — stvarati društvene (poglavito jezično–kulturne) uvjete za razvoj hrvatske tehnologije i na njoj zasnovanoga hrvatskoga gospodarstva, i gospodarske uvjete za hrvatski kulturni razvoj.

U očekivanju kraljevoga odobrenja, koje nije stizalo godinama, sužen je koncept Matice ilirske na književnu glavnicu (fond) čija je glavna i prva zadaća »izdavanje klasika dubrovačkih«. Glavnica je dobila svoju upravu koja je po vlastitome prijedlogu integrirana u Upravu Čitaonice. Tada je Ljudevit Gaj prvi put, preko uprave glavnice Matica ilirska, postao članom uprave Čitaonice.13

Već je 1841. godine Čitaonica osnovala Gospodarsko društvo, tako da je osnivanjem Matice kao glavnice izgradila strukturu s programima kakve je Janko Drašković imao na umu u svome prvome prijedlogu za osnivanje učenoga društva Matice ilirske.

Tajnik Gospodarskoga društva u Čitaonici Dragutin Rakovac objavio je 1842. godine svoj Mali katekizam za velike ljude14 u kojem piše ono što je bitno za hrvatski tehnološki i na njemu zasnovani gospodarski razvoj: da se u bitci između Hrvata u »ilirskoj« stranci i odnarođenih Hrvata u »nadrimađarskoj« stranci, valja prikloniti Hrvatima u ilirskoj stranci i da, u slučaju napuštanja latinskoga jezika, u »naše poslove« valja uvesti svima razumljivi hrvatski (ilirski) jezik, a ne nerazumljivi mađarski.

Matica hrvatska kao »živa akademija«

Tako je Čitaonica kao stvarna ali ne i formalna Matica hrvatska očekivala kraljevo odobrenje za vlastitu pretvorbu u učeno društvo. To odobrenje konačno je stiglo krajem 1847. godine, o čemu Ferdo Šišić piše15 ovako: »Kraljevskim rješenjem od 10. jula 1847. potvrđuje se društvo narodne Čitaonice zagrebačke zajedno s književnom glavnicom, Maticom ilirskom zvanom i književno društvo.« No, nastupile su burne godine 1848. i 1849. te je pretvorba čekala bolje dane. Premda ti bolji dani nisu došli, jer je nastupio Bachov apsolutizam koji je Čitaonicu kao prebuntovnu instituciju snažno gasio, ipak je upravo time otvoren put pretvorbi Čitaonice u Maticu ilirsku 1851. godine. Novo je učeno društvo dobilo nova pravila, različita od pravila dotadašnje Matice ilirske kao glavnice. Bitna je razlika nastala u odredbama o strukturi i o programu.16

U strukturi, umjesto jednoga odbora za hrvatsku književnost, Matica je dobila dva dopredsjednika od kojih je jedan bio na čelu Odbora za (hrvatsku) književnost, kojega bismo danas prikladnije nazvali Odborom za hrvatsku kulturu, a drugi na čelu Odbora za (hrvatsko) gospodarstvo, kojega bismo danas prikladnije nazvali Odborom za hrvatsku tehnologiju.

U programu umjesto izdavanja dubrovačkih klasika i drugih hrvatskih književnika na prvome mjestu, na to je mjesto stavljeno »izdavanje obće korisnih knjiga«, a tek je na drugome mjestu stavljeno izdavanje starih klasika i to ovim riječima: »a uz to izdavanje klasika dubrovačkih u koliko je moguće i ukoliko to sile Matičine dopustile budu«.

Uvjeti za rad Matice ilirske postajali su sve teži i malo tko se odzivao na njezine pozive. Kad nije išlo drugačije, Matica je opet, kao svojedobno Čitaonica, naručila dvije knjige. Ne od književnika. Naručila je prijevode Popperovog Nauka o obrtu i Litrowljeve Popularne geometrije17. Uskoro se, 1858. godine, u Matičinoj nakladi pojavila druga knjiga čudesne »Cvjetane« Bogoslava Šuleka18 (prva je tiskana u Beču). Predlažući tu knjigu Matici hrvatskoj, Šulek je napisao: »Biljarstvo je po gotovo jedina znanost, koju može mladež naša samoučice u svom materinskom jeziku naučiti, pošto se sve ostale nauke u tuđem jeziku predaju«.19

Dvije godine nakon osnivanja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i početnog utapanja Matice u njezinu strukturu i njezine programe, osnovana je (godine 1869.) zaklada grofa Ivana Nepomuka Draškovića kojom je Matica dobila financijska sredstva s obvezom da tim sredstvima nagrađuje »koristna djela« za napredak naroda (pri čemu djelo nije moralo biti svojina Matice) te ocjenjuje i po mogućnosti unaprjeđuje hrvatsku narodnu knjigu. O prvome je bio dužan odlučivati gospodarski odbor, a o drugome književni odbor.20

Nedugo zatim (29. studenoga 1874.), možda kao odgovor na naziv »Jugoslavenska akademije znanosti i umjetnosti« i na neprikladne odnose između Akademije i Matice, Matica se ilirska konačno preimenovala u Maticu hrvatsku reformskim programom koji je obrazložio Tade Smičiklas ovako21: »Matica Hrvatska ima biti ono, što je Matica ilirska bila u prvom svom početku, t.j. živa akademija, i nadajmo se da će to i biti, ali sa opredijeljenim širim djelokrugom i znatnijim brojem radnika... Niti imena ne ostavismo Matici, pokopasmo i zadnji još ostatak imena ilirskoga. Zašto to učinismo? Priznajemo imenu ilirskomu, da je prije trideset godina bilo kao narodno, još i više, jer je potrgana uda naroda sklapalo u jedno živo tijelo; priznajemo da je s imenom ilirskim poraslo najljepše i najzanosnije doba hrvatske povijesti. Ali sav je narod to ime pokopao, pak mu ni mi ne mogosmo sada istom novi hram graditi. Ime je hrvatsko jače, ono zove Hrvata pod narodnu zastavu, ono promiče svu svijest narodu, ono se glasno javlja svakim dahom narodnim. Suvišno bi malne bilo duljiti govor o njegovom pravu na staru Maticu ilirsku.«

Matica je osnovala ili sudjelovala u osnivanju mnogih hrvatskih institucija, među kojima i Hrvatske (Jugoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti, ali nikada nije izgubila svoju integracijsku ulogu svih važnijih hrvatskih tijekova, koju nitko drugi nije mogao preuzeti. U pravilima Matice, reformirane 1874. u Maticu hrvatsku, upisano je u članku 1. da je »poglaviti smjer« Matice: a) »širiti korisne nauke, na koliko ne spadaju na strogo znanstvenu i pučku knjigu« i b) »unapredjivati hrvatsku liepu knjigu«.22

Zaključak

Pretvorba je hrvatskoga nacionalnog blaga u nacionalno bogatstvo, što je definicija hrvatske tehnologije, bila osnovna ideja–vodilja grofa Janka Draškovića u njegovu radu na osnivanju Matice ilirske. Dok je Gaj predlagao osnivanje književnoga društva, Drašković je razumio da bez dubokoga prožimanja nacionalne kulture i gospodarstva zasnovana na nacionalnoj tehnologiji Hrvatska ne može odoljeti brojnim, moćnim dezintegracijskim utjecajima čiji je cilj bio zaposjedanje i pljačka hrvatskoga blaga. Zato je predložio osnivanje učenoga društva čija je misija bila: stvaranje uvjeta za napredak i blagostanje hrvatskoga naroda. Njegove su se zamisli ostvarile osnivanjem Čitaonice ilirske s Gospodarskim društvom i književnom glavnicom u njezinoj strukturi — u očekivanju kraljevske potvrde učenoga društva Matice ilirske s Odborom za (hrvatsko) gospodarstvo i Odborom za (hrvatsku) književnost.

Nemjerljivo su velike zasluge grofa Janka Draškovića i njegove Čitaonice ilirske (kasnije Matice ilirske i Matice hrvatske, što su povijesni nazivi institucija s jednim te istim programom) za hrvatske integracijske procese te za razvoj hrvatske tehnologije i na njoj zasnovanoga hrvatskoga gospodarstva. Ali je njegova najveća zasluga sama spoznaja da se to može ostvariti samo dubokim prožimanjem nacionalne kulture i nacionalne tehnologije (to jest gospodarstva zasnovana na toj tehnologiji).

Danas u Hrvatskoj, u poplavi više desetaka tisuća specijaliziranih institucija — vladinih, nevladinih, gospodarskih i drugih — koji su jaki dezintegracijski činitelji i koji stvaraju opasne globalističke vrtloge, Matica hrvatska sa svojim povijesnim odborima — Odborom za (hrvatsko) gospodarstvo (danas bismo rekli hrvatsku tehnologiju) i Odborom za (hrvatsku) književnost (danas bismo rekli hrvatsku kulturu) — te svojom integracijskom ulogom u stvaranju matice hrvatskih tijekova potrebnija je no ikada.

Gotovo simbolično ponovno su na programu Matice hrvatske dva projekta koje bi grof Janko Drašković svesrdno podržao: Živi hrvatski tehnološki rječnik, koji pokreće Odjel za nacionalnu tehnologiju i čudesni Hrvatski biljni imenoslov našega vrloga profesora Ivana Šugara.