Theresianum, počeci njemačko–hrvatskih književnih i kulturnih odnosa i ilirizam

Ovaj rad polazi od pretpostavke da je uloga njemačke književnosti u ilirizmu, i uopće u hrvatskoj književnosti XIX. st. naglašena pa se ta uloga prati od početka. Počeci su Trenkroman, a to su razrade Trenkove autobiografije kojom je Franjo Trenk sa svojim pandurima postao omiljeni junak njemačke, ali i većine drugih europskih književnosti. Početak utjecaja njemačke književnosti na hrvatsku nalazi se u vojnome učilištu Theresianum gdje su se školovali hrvatski graničari, a ti su došli do jačeg utjecaja na Dvoru za napoleonskih ratova. Josip Jelačić bio je pjesnik na njemačkome jeziku, a tako i doseljena Therese von Artner koju su podržavali general Radivojević i biskup Maksimilijan Vrhovac. Uloga njemačke književnosti ističe se u ilirizmu, a tako i u politici jer se 1848. ocrtavaju dva, rekli bismo, saveza u Carevini, to je na jednoj strani savez Čeha, Slovaka, Hrvata, Rumunja i Srba, a na drugoj strani savez Poljaka, Mađara, Talijana i listopadske revolucije u Beču. Josip Jelačić bio je glava ilirizma, ali i austroslavizma jer je pobjedom kod Schwechata razorio savez mađarske i listopadske revolucije i ugušio listopadsku revoluciju. U radu se navode najutjecajnije ličnosti Carevine. Dvor je na kraju prihvatio dio prijedloga austroslavista tako što ih je izmirio s legitimizmom. Tako su u Carevini snažno do izražaja došli Slaveni, pa su se i razvile njihove nacionalne kulture, osim Slovaka koji su se našli u Mađarskoj i nisu imali čak ni manjinska prava. Kruna sv. Stjepana obnovljena je, ali je Hrvatska postala u toj kruni ipak Regnum socium, a ne pars adnexa sacrae coronae.

Njemačko–hrvatski književni i kulturni odnosi počinju ratom za austrijsku baštinu, točnije s Franjom Trenkom koji se u tome ratu borio1. Franjo Trenk nije bio Hrvat, nije se u Hrvatskoj rodio niti je u Hrvatskoj umro. Bio je sin pruskog časnika u službi Marije Terezije, rodio se 1711. u Reggio Calabria, a umro je 1749. u tvrđavi Spielberg pokraj Brna gdje je izdržavao kaznu tamnice na koju je osuđen zbog ratnih zločina. Zvao se Franz Seraph Freiherr von der Trenck i stekao je imanja kraj Pleternice i Čepina. Tu je proveo samo jedanaest godina svoga života. Bio je surov, svadljiv i nasilan pa je došao u sukob sa svim susjedima. Izlaz je našao tako da je unovačio četu pandura, pretežito među hajducima, i krenuo u rat za austrijsku baštinu. U ratnim djelovanjima nije igrao znatnije uloge, utjerivao je ratnu kontribuciju u Bavarskoj. U ono je doba, a i poslije, bio običaj da pučanstvo kraja u kojem se nalazi vojska tu vojsku opskrbljuje živežnim namirnicama. Franjo Trenk je tu kontribuciju utjerivao besprimjerno surovo pa je zbog toga optužen i osuđen.2 Međutim, Franjo Trenk se branio pa je napisao svoje memoare pod naslovom Merkwürdiges Leben und Thaten des weltberühmten Herrn Francesci Frey–Herrn von Trenck Ihro Römisch–Kayserl. und Königl. Majestät in Ungarn und Böhmen ct. cz. würklichen Obristen über ein Corps Banduren und Sclavonischer Husaren cz. von Ihm selbst bis zu Ende des Jahres 1745. fortgesetzet. Alfred Kosean–Mokrao posumnjao je da je Franji Trenku te memoare napisao neki odvjetnik jer on je bio slabo pismen i mnogo vještiji na sablji nego na peru, a memoari su trebali rehabilitirati Trenka koji je čamio u tamnici.3 Ova je knjiga uz Goetheova Werthera postala najčitanija knjiga stoljeća. Prevedena je na gotovo sve europske jezike, a Trenk je u toj knjizi s vremenom postao galantni junak. Kako u ono doba nije postojalo zakonodavstvo o autorskim pravima,4 knjiga se prevodila, a prijevodi i njemački original su se proširivali, dodavalo se tako da je granica prijevoda i izvornika nestala. Originalnost uopće nije unutarnji zakon književnosti, pojam plagijata stvorio je Alexander Bach svojim zakonom o tisku. Po tome bi zakonu Homer i Vergilije da su bili Bachovi suvremenici bili plagijatori, a isto tako i Wolfram von Eschenbach te većina srednjovjekovnih pisaca.5 Zabrana pretiska nastaje onda kad se proizvodnja knjiga industrijalizira6 i knjiga proglašava robom, što je upitno jer svi znamo zašto je Mercedes skuplji od Golfa, ali nitko nije čuo da su knjige koje su napisali Goethe, Dostojevski ili Tolstoj skuplje od drugih jer su ih napisali umjetnički značajni pisci. Tako se dogodilo da su Trenkovi memoari postali jedna od najčitanijih knjiga stoljeća, kao i umjetnički mnogo značajniji Werther.7 Trenkroman je učvrstio u njemačkoj književnosti lik Hrvata kao surovog vojnika koji robi i siluje, a taj je lik nastao u Grimmelshausenovom Simplizissimusu kao autorova osveta jer su Grimmelshausenovu kuću u tridesetogodišnjem ratu opljačkali pa zapalili hrvatski vojnici. Takav je lik Hrvata dugo dominirao u njemačkoj književnosti, a ponovno će se pojaviti u XX. st. u romanu Magdeburgische Hochzeit Gertrud von le Fort. Na drugoj strani, lik Trenka i hrvatskoga vojnika našao je put do bečke operete.

Cenzura je ugušila umjetnički bezvrijednu književnost sličnu onoj koju danas u hrvatskoj književnoj znanosti nazivamo trivijalnom, ali ne i Trenckliteratur. Nastao je i razvio se životni mit Franje Trenka i njegovih pandura koji buja i danas.8 U tome je pogledu mit o Trenku usporediv s mitom o Aleksandru Velikom i Napoleonu, što je jedinstveno ako se zna da su obojica bili vojskovođe koji su izmijenili lice svijeta. Valja istaknuti da je mit o Trenku jače razvijen u Njemačkoj i Češkoj negoli u Hrvatskoj, iako je Trenk kod nas, u drami Josipa Eugena Tomića Barun Franjo Trenk (1880.), mit o hrvatskoj nacionalnoj energiji. Osim toga, mit se kod nas pojavio kasno, a rano usahnuo. Danas se npr. u bavarskome Waldmünchenu održavaju festivali o Trenku, Trenk postaje junak televizijskih komada, pučkih igrokaza, članci o njemu pišu se u Češkoj i postaju sredstvo uspostave kulturne suradnje između Češke i Bavarske.

Kad je riječ o Franji Trenku, treba istaknuti da je on sa svojim pandurima u Europu doveo hrvatski folklor jer su panduri bili odjeveni u folklorne nošnje, a te nošnje pojavljivale su se na mnogim Trenkovim knjigama. Trenk je uveo u europske vojske vojnu bandu, a to je bila folklorna vojna glazba. I napokon — Franjo Trenk pojavio se s tom glazbom i tim stasitim pandurima u folklornim nošnjama na mimohodu pred tada još vrlo mladom Marijom Terezijom pa je postao i junak viceva.

Franjo Trenk nije sve što se odrazilo u duhovnome životu Hrvata za rata za austrijsku baštinu. Poslije tog rata vraćali su se mnogi časnici iz francuskog zarobljeništva u Magdeburgu gdje su bili inicirani u masoneriju. Oni su u Hrvatskoj osnivali vojne masonske lože. Prvu je ložu u Glini osnovao grof Ivan Drašković, to je bila loža L’Amitie de guerre — Zur Kriegsfreundschaft , godina osnivanja nije poznata, ali je njezin venerabilis 1769. ili 1770. bio grof Ivan Drašković. Za ovom ložom osnivale su se ostale.9 Jezik loža bio je njemački.10 Masoni su društvo bez središnjice i ideologije, daleko bi nas odvelo kad bismo pokušali prikazati njihovu bit, reći ćemo samo da su oni uvijek za toleranciju i suvremenost.11 Slobodno zidarstvo djeluje u Hrvatskoj u okviru jozefinizma kad je po inicijativi Dvora njemački zamijenio ili trebao zamijeniti latinski u školstvu i državnoj upravi. Tada se njemački pojavio kao jezik znanosti, osobito tehničkih znanosti, pa u novinstvu. Zagrebački knjižar Trattner počeo je izdavati 1784. Agramer deutsche Zeitung, pa Kroatischer Korrespondent.12 Do danas nije objavljen neki dokument, zakon ili dekret koji bi ikoga obvezao da nauči njemački. Njemački se pojavio otprilike kao ispomoć jer je hrvatski imao doduše stare tradicije kao diplomatski i književni jezik, ali krajem XVIII. st. nije bio dorastao da djeluje kao jezik suvremene znanosti i državne uprave. Reforme Josipa II. nisu uspjele, latinski se vratio u državnu upravu u Hrvatskoj, a hrvatski je bio jedva sposoban da djeluje kao jezik suvremene uprave i znanosti i 1850–ih godina, ali brzo je stekao taj stupanj razvijenosti. Međutim, jedan od rezultata jozefinskih pokušaja bio je da njemački bude prihvaćen u svim habsburškim zemljama. Bio je omiljen, svatko ga je rado učio, za razliku od mađarskog koji su Mađari uveli u zemlje krune sv. Stjepana, osim u Hrvatsku, a svi pokušaji da se u Hrvatsku uvede kao uredovni završavali su žestokim, pa i krvavim otporom. Drugi je rezultat terezijanskih i jozefinskih reformi bila modernizacija školstva. Sada škola odgaja dječake da rade i služe državi kao činovnici, a ne više da umuju, što je bila stara škola koju je vodila crkva, a znanost — Sedam slobodnih vještina — Septem artes liberales bile su dodatak pobožnosti. One su se zvale slobodnima jer se njima nisu mogli zaraditi novci za razliku od artes meccanicae koje su bile obrazovanje za neslobodne, dakle za obrtnike.13 Marija Terezija i Josip II. prvi su pokušali ustrojiti suvremenu državnu upravu temeljenu na suvremenoj znanosti, oni su pretekli Francusku revoluciju, a njihove reforme nisu ostale ni posve bez uspjeha i odjeka, što ćemo vidjeti niže. Njemački je postao jezikom sporazumijevanja raznojezičnih skupina Habsburške Carevine, i uopće nadregionalnim jezikom, a u njegovome su razvitku sudjelovali ljudi koji nisu govorili njemački kao materinji jezik.14 Taj jezik nije bio jezik aristokrata jer su aristokrati cijele Europe u XVIII. st. govorili francuski, bio je to jezik inteligentnog i obrazovanog sloja koji će u sljedećem stoljeću voditi državu i njezino gospodarstvo. Ovdje valja reći riječ–dvije o ulozi Nijemaca u habsburškim zemljama. Nijemci su se u istočnu Europu počeli doseljavati potkraj srednjeg vijeka, bili su jedini koji su živjeli gotovo u svim zemljama Carevine, ali se nisu držali kao neki stup habsburške vlasti jer vlast nije bila nacionalna, nisu se držali kao neki trojanski konj, kao sudetski Nijemci 1938., Talijani u Dalmaciji 1918. i Srbi u Hrvatskoj 1991. Oni su se smatrali naprednima i smatrali su da je njihova dužnost sudjelovanje u napretku zemlje koja ih je udomila, pa tako u nacionalno–preporodnim gibanjima nalazimo mnogo njemačkih prezimena kao Rieger i Jungmann u Češkoj, Strossmayer, Flider–Jorgovanić, Veber–Tkalčević u Hrvatskoj, Bleiweiss i Vrass (Vraz) u Sloveniji. U Mađarskoj je primjerice bilo mnogo Nijemaca, kao i u Hrvatskoj, ali nije poznato da su osnivali ili nastojali osnovati svoja sveučilišta, kazališta, akademije, muzeje i sl. O njihovim se nacionalnim pokretima u XIX. st. može malo reći,15 a tako i o njemačkome nacionalizmu u Carevini. U toj je Carevini svatko imao neki stupanj ili oblik suvereniteta, a on je ovisio o rangu neke zemlje, to će reći da je kraljevina imala najviši stupanj suvereniteta poslije cara, dok je grofovija imala najniži stupanj, a njemačke zemlje Carevine sastojale su se od grofovija, markgrofovija, vojvodstava i sl.

Napoleonski ratovi značili su novo razdoblje — Rimsko Carstvo prestalo je postojati 1806., Carevina se službeno nazivala c. k. Državama, a Dalmacija je postala predmetom vrlo žestokih borbi između Napoleona i njegova tasta Franje II. čiji su saveznici bili ruski car i Englezi.

Dalmacija

Kad je Dioklecijan podijelio Carstvo, Dalmacija je pripala Zapadu, ali ne za dugo, uskoro je ušla u sastav Istočnog Carstva. Dioklecijanova granica bila je jako nepostojana, mijenjali su je sami Rimljani, pa feudalci u doba feudalne anarhije, Osmani. Pod Dalmacijom su Rimljani podrazumijevali zemlju između Jadrana i Save. Kad Bizantinci više nisu mogli držati unutarnjost, oni su pod Dalmacijom podrazumijevali uski pojas obale s otocima, tako i Mleci. Međutim, pojam Dalmacije širio se onako kako su Mlečani, ili bolje hrvatski seljaci, potiskivali Turke u unutrašnjost. Tako se pojam Dalmacije ustalio 1719., ali nije obuhvaćala Dubrovnik koji će u njezin sastav ući za francuske okupacije 1806., odnosno kad Republika bude ukinuta.

Vidimo dakle da je Dalmacija bila točka između Istoka i Zapada, ne jabuka razdora, već mjesto susreta Istoka i Zapada i mjesto komuniciranja jednih i drugih. Zbog toga se u Dalmaciji govorilo ili pisalo u diplomatskim i političkim odnosima ilirski, grčki, latinski, hrvatski, starodalmatski, talijanski, turski, arapski, perzijski i napokon njemački. U tome je pogledu Dalmacija jedinstvena na svijetu, nigdje na svijetu nema toliko jezika na kao malome prostoru.16

Kad su se Bizantinci u ranome srednjem vijeku morali povući iz unutrašnjosti, oni su u Dalmaciji ustrojili sustav utvrda koje će osiguravati plovni put na Zapad prema srednjoj Europi, odnosno prema mjestu gdje će nastati Mleci. Na taj način stvorila se u Dalmaciji jedna suživljenost čovjeka s morem koje nema nigdje na svijetu osim u Mlecima, da i u Grčkoj.

Preko Dalmacije putovali su križari i hodočasnici u Svetu zemlju i o tome pisali putopise. Ti putopisi su nam zanimljivi jer pokazuju politički i kulturni ustroj Dvora — putopis ne piše sam knez nego njegov praeceptor — osoba koja se obrazovala na Septem artes liberales — Sedam slobodnih vještina, pa je vodila Dvor, pisala kroniku, životopis vladara i putopis, ako je vladar putovao. Putopisi nam kažu još nešto — preko Dalmacije je vodio jedan od međunarodnih putova na Levant. Bio je to antički put koji je opisao rimski geograf što je pisao na grčkome Strabo.17

Rimski car Josip II., koji je mislio o širenju svog Carstva u istočnoj i jugoistočnoj Europi, i njegova majka Marija Terezija slali su uhode u Dalmaciju, najznačajniji među njima bio je Balthasar Hacquet, francuski liječnik u habsburškoj službi koji je opisao Hrvatsku i Bosnu, uz mnoge druge zemlje, pa tako i Dalmatinsku Hrvatsku.18 Opisao je zemlju, a s njom običaje i ćud njezinih žitelja pa on stoji na početku rusoovskog mita o Vlajima jer Hacquet je bio rusoovac. Hacquet je opisao Vlaje kao snažne, pametne i zdrave jer su prava djeca prirode. Onda je počela Revolucija u Francuskoj, Napoleon je došao na vlast, doživio poraz kod Trafalgara i shvatio da više neće moći dobaviti sirovine za francusku industriju iz prekomorja. Napoleon je imao svog prijatelja i saveznika — sultana Selima III. pa je napravio plan prodora na jugoistok odakle će nabaviti sirovine. Taj je prodor morao teći preko Dalmacije, točnije Dubrovnika i Kotora odakle su polazili putovi preko Skadra, Pristhtinë, Istipa i dalje na Levant. Napoleon je stekao Dalmaciju 1806., ali već je 1807. planuo ustanak u Poljicima koji je zahvatio cijelu Dalmaciju do Neretve. Ustanak je ugušen, Marmontova odmazda bila je strahovita, prijeki sudovi, strijeljanja, pljačke, rekvizicije. Već 1809. izbio je drugi ustanak, a tada je ustao i Karađorđe, a njegov je ustanak bio nadahnut iz Beča i Petrograda. Nije to baš bio Vaskrs države srpske19 već sinkronizirani ustanak koji je trebao zatvoriti put Napoleonu na Levant i u tome je uspio jer je Karađorđe dao povod ulemama da smijene sultana Selima III. i pogube ga. Napoleon je pobijedio kod Wagrama, njegov tast Franjo I. morao mu je ustupiti svu zemlju južno od Save, ali je on uskoro opazio da je izvojevao mnogo vojnih pobjeda, ali da baš u Dalmaciji stalno trpi političke poraze. Slijedio je još jedan politički, a sada i vojni poraz 1813. poslije Napoleonova poraza kod Leipziga.20 Tada su svi prisilno zavojačeni Hrvati dezertirali iz francuske vojske i pohrlili pod zastave hrvatskih generala pod carskim orlom. To su bili Mate Rukavina, Todor Milutinović, Stojčević, Franjo Ksaver Tomašić, Petar Knežević, Franjo Jelačić, Josipov otac, Radivojević u Zagrebu, Albert Nugent Westmeat Irac u habsburškoj službi. U c. k. vojsci pravoslavac je bio Hrvat. Uz njih ili iza njih djelovali su još obavještajci, carev praeceptor21 Francesco Maria Cernea Stefaneo, fra Andrija Dorotić, fra Innocenz Čulić, imotski pukovnik Francesco Danese, imenom Talijan (Zadranin) ali srcem Hrvat, arambaše Filip Zuban, Mate Bilić i Martin Pavlović Zažabac i grof Goës, grof Raimund Thurn, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, mason.22 Oni su s ruskim vice–admiralom Dmitrijem Nikolajevićem Senjavinim digli ustanak 1807., pa opet 1809.23 Napoleon se spotakao i sapleo u Dalmaciji, izgubio je živce, krenuo na Rusiju i to je bio njegov kraj. Hrvatski generali mislili su kako nastaviti ono što je Napoleon započeo.

Međutim, u to su se doba jednostavno razbujali putopisi o Dalmaciji i njezinome zaleđu koji su se prije svega bavili fizičkim svojstvima zemlje tražeći sirovine i slijedeći nauk dalmatinskih fiziokrata iz upravo proteklog razdoblja. Među njima se ističe putopis Napoleonovog časnika i savjetnika Jurja Matutinovića čiji je otac, također Juraj, ubijen u Splitu 1797. jer je bio naklonjen revoluciji.24 Većina tih putopisa ostala je u rukopisu, do mnogih je teško doći jer bečki Verwaltungsarchiv ne daje na uvid spise fonda Polizeihofstelle, što je nečuveno jer postoji načelo da arhivska građa, osim one recentne, mora biti dostupna znanstvenomu istraživanju.

Neki su i tiskani, kao putopisi generala Thomasa Bradyja, zapovjednika Kotora koji je morao dati ostavku jer je predao Kotor Rusima, a nije ga mogao braniti bez brodovlja, i Josepha Marxa von Liechtensterna koji preporučao ekspanziju c. k. Država (jer tako se Austrija službeno zvala od 1806. do 1848.) na jugoistok i time postao glasnogovornikom hrvatskih generala čiji je utjecaj na Dvoru bio jak. I sam je car bio sklon toj politici pa je 1818. putovao Dalmacijom i osnovao na savjet svoga pratioca na putu Antona Steinbüchela von Rheinwalla, direktora Antiken–Kabinetta u Beču, arheološki muzej u Splitu kao zalog takve ekspanzije.25 Ova politika ipak nije prevladala jer joj se protivio Metternich koji je bio za čuvanje Osmanske Carevine. Za njegovo razdoblje mjerodavni su putopisi prvog učitelja njemačkog jezika u Dalmaciji Franza Pettera. Petter je bio trgovac, napisao je jedan opis carevog putovanja po Dalmaciji a da u Dalmaciji do tada nikad nije bio. Kad je bankrotirao, tražio je mjesto u državnoj službi. Poslali su ga u Dalmaciju jer je napisao putopis o Dalmaciji. U Dalmaciji mu se nije svidjelo, ali je tu morao dočekati mirovinu. Želeći dobiti premještaj, stalno je pisao članke i putopise o Dalmaciji koji su danas nezaobilazan izvor za upoznavanje prilika u Dalmaciji za restauracije i u predožujskome dobu. Njegovi spisi o Dalmaciji vide Dalmaciju zatvorenu u svoje granice. Petter je bio tip mrzovoljnoga, ograničenoga, osobno nesretnoga i nezadovoljnoga biedermeierskog čovjeka koji je u Dalmaciji živio osamljen i izgubljen. Daljnji biedermeierski tip bio je Petar Nisiteo iz Staroga Grada na Hvaru, erudit i osamljenik u malome gradu, vlasnik bogate knjižnice, o kojem je mnogo pisala Ida von Rheinsberg Düringsfeld u svome putopisu Aus Dalmatien (1857.), a onda franjevac Innocenzo Čulić, velik erudit i savjetnik vlasti u Zadru koji je napisao članke o svim Dubrovčanima što su nešto značili i stvorio raspoloženje imobilizma i ustajalosti karakteristično za biedermeier.26

Godine 1848. otišao je Metternich, a politika ekspanzije na jugoistok je prevladala. Bio je to Jelačićev utjecaj, a Jelačić je bio najznačajniji hrvatski i habsburški političar druge polovice XIX. st. čiji je utjecaj odjeknuo u cijeloj Europi. On se formirao kao šef vojne obavještajne službe u Zadru. Razlika između habsburške politike prije bečkoga kongresa i poslije 1848. jasno pokazuje utjecaj Jelačića i hrvatskih generala okupljenih oko njega.27 Međutim, Jelačić je samo nasljedovatelj orijentacije hrvatskih generala u c. k. vojsci koji su već 1797. imali u vidu ekspanziju na jugoistok, kao general Mate Rukavina.28 Tad su opet počeli bujati putopisi. Tu se ističu navedeni putopisi Jelačićevog pobočnika (bilj.23), generala Lazara Mamule, namjesnika u Dalmaciji, Kohla i baruna Otta von Rheinsberga Düringsfelda koji su Dalmaciju opisivali kao polazište za osvajanje Bosne i Crne Gore. Kohl je mnogo pažnje posvetio povijesti i kulturi Dalmacije koju je opisao kao međunarodnu i slojevitu, a njegova je slika Dalmacije bila službena jer je njegova knjiga bila priručnik činovništva u Zadru.

Slijedeći Jelačićevu politiku ministar Carske kuće i vanjskih poslova grof Buol Schauenstein i internuntius na Porti Anton Prokesch barun pa grof von Osten istisnuli su Rusiju i Francusku iz Porte, Crna Gora postala je 1872. austro–ugarski protektorat, djelovanjem pravoslavnog Hrvata šefa kotorske policije Mane pl. Budisavljevića, Jovankinog strica, a onda je dalmatinski namjesnik domaršal barun Gavrilo Rodić počeo slati gerilce u Bosnu iz Imotskoga i Crne Gore.29 On je zapovijedao operacijama iz Dubrovnika. Nekad Jelačićev poručnik domaršal barun Josip Filipović barun od Philippsberga prodro je s vojskom sastavljenom ponajviše od Hrvata kod Broda u Bosnu s ovlaštenjem berlinskoga kongresa i carevom ordre de bataille. S juga je u Hercegovinu prodro general barun Stjepan Jovanović, poslije dalmatinski namjesnik. Bosna je tako postala kondominijum Beča, Budimpešte i Zagreba, a ako bolje pogledamo Zadra, jer Zadar je bio zapovjedno mjesto za jugoistok, u Zadru je sjedio odgovorni general, a c. k. vojska nije bila pod civilnom vlašću. Za putopise to nije bilo povoljno, oni su odigrali svoju ulogu i industrijalizirali su se zajedno s industrijalizacijom putovanja i pomorskog prometa. Utjecaj hrvatskih generala na politiku Dvora bila je tajna u Carevini koja je doduše bila naprednjačka, ali nije bila demokratska, suverenitet je bio u osobi cara, ne u parlamentima. Kod Hermanna Bahra taj je utjecaj postao javan i on se u Dalmatinische Reise (pet izdanja) neuvijeno izjasnio za tu politiku tako što je podržao trijalizam kao reducirani oblik Strossmayerovog jugoslavenstva.30

Tako se oko Dalmacije još jednom okrenula europska povijest. Putopisi su joj bili dijelom nadahnuće, a dijelom njezin izraz. Bilo ih je vrlo mnogo, a najviše njemačkih. Malo koja zemlja u Europi može se pohvaliti tolikim brojem putopisa kao Dalmacija i, dakako, Italija. Značajna je za taj putopis njegova službenost što se zamjećivalo i u novinstvu Carevine. Većina putopisaca bili su savjetnici vlasti pa su se gotovo svi njihovi putopisi našli u knjižnici namjesništva u Zadru.

Velik dio tih putopisa su izvješća obavještajaca koja se nisu objavljivala, a neka i jesu, kao izvješća generala Thomasa Bradyja. U tim je putopisima nastao nov, objektivan i trezven stil pisanja u kojem je čovjek smješten u društvenu i političku zbilju svoje zemlje, a zemlja se gleda kao cjelina, politički, gospodarski, pa i moralni subjekt. Upravo to je bio stil kasnijeg realizma i neće biti da je realizam posve bez dodira s ovim izvješćima i putopisima.

Država kao odgojitelj nacije, odnosno njezinoga predstavničkog sloja

Napoleonski ratovi ostavili su gospodarstvo uništeno ratnim kontribucijama, da ne kažemo otimačinom francuske soldateske koja je seljacima rekvirirala hranu (o tome na drugome mjestu), ali i novoizgrađene ceste i naslijeđe jozefinizma. Dalmacija je postala kraljevina, a to je bilo vrlo mnogo, jamčilo je visok stupanj suvereniteta. Tako je nova c. k. vlast u Kraljevini Dalmaciji počela s ustrojem suvremenoga školstva31 i tu postupala vrlo oprezno. Ovdje valja nešto reći o habsburškoj državnoj tradiciji i o razlikama u karakteru Franje I. i njegovog zeta Napoleona. Napoleon je povijesna osoba o kojoj je napisano oko pola milijuna naslova, što je bez premca u povijesti. Mi se sada moramo pitati na temelju čega su te knjige napisane. Napoleonov osobni arhiv32 daje vrlo malo podataka o njemu, on kao da je samo potpisivao dekrete, a dekrete su pisali drugi. Iz tih dekreta vidi se da je on bio vrlo nestrpljiv i nepromišljen, često je mijenjao odluke. Bio je vojnik koji je primijenio nov način ratovanja. Usavršeni topovi mogli su za čas razoriti svaki bedem. To je značilo da je rat prestao biti rat za utvrde i postao pokretni rat (guerre de mouvement, guerra manovrata) koji je doveo čovjeka na čovjeka i to bajunetom jer puške nisu imale veliku vatrenu moć. U Napoleonovim bitkama pogibalo je vrlo mnogo ljudi, Napoleon se uvijek borio u prvim redovima, bar tako piše u njegovim životopisima.33 Suvremeni način ratovanja izumili su prije njega, Napoleon nije u ratovanje unio ništa nova, ali je bio nadmoćna ličnost koju su vojnici obožavali i uvijek bili spremni ići za njim i poginuti. Adalbert von Chamisso, francuski plemić koji je kao izbjeglica od Francuske revolucije živio u Njemačkoj i pisao na njemačkome, opisao je u svome putopisu Svetu Helenu i Napoleona kojeg su tamo čuvali engleski vojnici, ali kad bi se on pojavio, oni su u njemu uvijek osjećali zapovjednika.34 Metternich je opisao Napoleona s kojim se često i dugo sretao na pregovorima. Napoleon je prema Metternichu bio loše obrazovan kako to samo niži časnik može biti, prezirao je ljudski rod, ali je imao čudesan dar da spozna slabe strane ljudi. Strasti su pak uvijek slabe strane ili iz njih slabe strane nastaju pa je Napoleon volio ljude opsjednute snažnim strastima iz kojih se legu velike slabosti. Metternich je smatrao da je pobijedio Napoleona svojim mirom i hladnoćom, da ga je mirom jednostavno natjerao u očaj jer je Napoleon bio naviknut da špekulira sa strastima drugih. On je dakle, prema Metternichu, bio mali čovjek s velikim karakterom, neznalica kakva može biti potporučnik, ali je kod njega jedan čudesan instinkt nadomjestio znanje.35 Bio je to portret koji može podsjetiti na današnje diktatore. Danas je sud o Napoleonu otprilike chef de clan, mafia bos et un caract#re de tout indechifrable.36 Iz dopisivanja njegovih upravitelja i generala vidi se da su ga oni zaista obožavali, o njemu se izražavalo kao le Grand — Veliki, on je zaista bio ličnost koju su svi slijedili zaneseni njegovom pojavom. Mi bismo mogli dodati da je bio vojnik koji je vjerovao da se svaka stvar na svijetu može riješiti jednom vojnom pobjedom i najbolji primjer da se čak i u ratu sabljom može vrlo malo postići. On je osnovao tajnu policiju i cenzuru, ali te su organizacije u njegovoj državi bile slabe.

Njegov tast Franjo bio je sušta suprotnost zetu. Njegov osobni arhiv37pun je izvješća njegovih savjetnika, kao uostalom i Napoleonov arhiv. Međutim, dok se kod Napoleona ne možemo oteti dojmu da on ta izvješća nije uopće čitao, Franjo ih je vrlo pažljivo čitao, na dnu svakog izvješća dodao bi neku uputu, a tako i na spisima Polizeihofstelle. Bio je vladar neopisive radne energije koji je čitao vrlo sabrano neopisivo mnogo spisa i davao upute. On nije bio vladar koji će priređivati lovove, svečanosti i turnire, ušao je u povijest kao suhoparni i cjepidlačni birokrat; svoju je zbirku umjetnina »posudio« muzeju, one i danas čine osnovicu Kunsthistorisches Museuma u Beču. Vladao je ukratko perom, a ne sabljom. Već spomenula Polizeihofstelle golemi je arhiv jedne obavještajne službe koja je svu Europu prekrila dojavnicima i obavještajcima. Sam car sve je čitao i uvijek razmišljao, odgađao odluke, oklijevao, pa je Carevina pod njegovom vlašću i pod vlašću njegovih nasljednika izgledala zaostala jer je Dvor bio oprezan i sumnjičav prema novotarijama. Taj plašljivi oprez i odgađanje dali su pečat dobu koje se nazvalo biedermeier.38 Franjo je pobijedio Napoleona, ne sabljom, nego perom — pobjednici su bili baš hrvatski generali i obavještajci koji su mu u Dalmaciji, toj žili kucavici njegovih planova, zadali bolne političke poraze da je on izgubio živce, prenaglio se i krenuo u Rusiju, što je bila njegova propast.

Poslije rata Rimsko je Carstvo, sada Carsko–Kraljevske Države, bilo nešto posve novo. Imale su modernu vojsku u kojoj aristokrati više nisu dizali puk na ustanak i predvodili vojske, nego suvremenu organizaciju, naoružanje i časnike školovane u vojnom učilištu Theresianumu, a Theresianum je bila škola prosvjetiteljskog tipa. Uz vojsku i činovništvo postojala je i obavještajna služba koja se zvala c. k. Viša policija koja je i dalje prekrila cijelu Europu, Bliski istok, pa i dijelove Amerike svojim agentima.

Činovništvo je bilo školovano i obrazovano. Država kakva je bila Carevina trebala je takvu političku policiju jer nije imala prirodnih granica, bila je mnogojezična, a bila je prema tome vrlo osjetljiva na sve političke događaje u inozemstvu, pa je inzistirala na pravu miješanja u unutarnje stvari svojih susjeda.39

Rekli smo da je Carevina imala obrazovano činovništvo. Što to znači? Jedna od stečevina jozefinizma bio je Theater an der Burg — poslije Burgtheater. Za germanistiku je to kazalište koje je otvorilo vrata njemačkom jeziku i književnosti, najuglednije kazalište njemačkoga jezičnog prostora, i to je sve točno. Međutim, to je bilo prvo državno kazalište. Do tada je kazalište bilo pučko — Hanswursttheater s masnim šalama, kazalište u kojem su na pozornicu letjela jaja i trulo voće ako publika nije bila zadovoljna glumcima, iza zgrade se uriniralo. U Italiji je to bila Commedia d’arte. Postojalo je još isusovačko kazalište nadahnuto biblijskim temama. Predstave su se održavale u školama. I Dvor je imao svoje kazalište na španjolskome, talijanskome i francuskome jeziku, već prema razdoblju koje nije bilo javno. Kazališne predstave, koncerti i književne večeri održavale su se u velikaškim dvorcima.40 Sva ta kazališta bila su privatna. Burgtheater bilo je državno kazalište s cenzurom koja je uklonila prostotu s pozornice i iz gledališta te nametnulo jedan standard umjetničke vrijednosti. Tada je i škola postala državna i time sredstvo odgoja nacije. Za Burgtheatrom počela su nicati kazališta u svim važnijim gradovima Carevine. Glumilo se na njemačkome, ali u Dalmaciji, Primorskoj guberniji i Kraljevini Lombardo–Veneto većinom na talijanskome jeziku. Uz kazalište djelovao je i Casino kao klub obrazovanog sloja koji je upravljao odnosnom zemljom. To su bili aristokrati, glava zemaljske vlade, predsjednik suda, svi činovnici, svi plemići, svi plemići s habsburškim plemstvom, sve ljudi s carsko–kraljevskom sveučilišnom diplomom, svi dijecezanski svećenici, ali ne redovnici, ne trgovci, zanatlije i seljaci.41 To društvo ne možemo nazvati građanskim, kako su to pisali ideologijom zaslijepljeni marksistički pisci koji su smatrali da ideologija može zamijeniti znanost i pismohranu. Nova vlast bila je vlast obrazovanih. Valja ipak reći da je netko, ako je bio grof ili barun, imao nekih prednosti i mnogi putovi bili su lakše prohodni za nj nego za nekoga tko je potjecao iz skromnije obitelji, ali je obrazovanje za nj bilo ipak neophodno i ako ga nije imao, mogao je loviti na svome imanju, ako ga je imao. No ako je imao takvo imanje, onda je grofovski dvorac na selu i inače uvijek bilo društveno i ćudoredno bitno mjesto i središnja točka društva.42 Velikaš je na selu ili u gradu zamjenjivao kralja, odnosno cara. Dvor bi obično delegirao po jednog nadvojvodu da se naseli u glavnome gradu neke zemlje (Carevina je imala Länder, a ne provincije ili departemente) da tamo živi i drži salon. Svaka imućnija obitelj držala je svoj salon i imala jour fixe, dakle dan kad je primala goste. U salonu se plesalo, ugovarali su se brakovi kao i u Casinu, ali tu se razgovaralo i o književnosti i kazalištu. Takva je obitelj imala i svoju obiteljsku knjižnicu i oca koji je djeci davao knjige, i to djeci obaju spolova. Dakako, dijete iz skromne obitelji nije imalo pri ruci očevu knjižnicu i to je bila teškoća kod obrazovanja jer škola nije bila jedino mjesto gdje su se djeca obrazovala. I obitelj je bila obrazovna ustanova. Djevojčice su se obrazovale, ali ne zato da rade, a to će reći da nisu pohađale gimnaziju nego Tochterschule koja se kod nas nazivala građanskom školom, a tamo su učile ručni rad, pjevati, svirati klavir, slikati, književnost, ali ne latinski u smislu Fénelonova L’éducation des filles. Djevojčice su se školovale zato da se udaju, a kad su se udale, onda je žena predsjedavala salonu. To znači da su Casino i saloni bili otprilike književna društva koja su stvarala čitateljstvo. Čitalo se vrlo mnogo na njemačkom jer se 1820–ih malo zna o suvremenoj hrvatskoj književnosti, a industrija knjiga ne postoji jer je knjižarstvo restauracije i predožujskog doba bilo na zanatskoj razini, a knjiga je bila vrlo skupa. Skupe su bile i pristojbe za posuđivanje knjiga u javnim knjižnicama.

U Casinu je bilo propisano kako se tko i u kojoj prigodi odijeva, u kojim se prostorijama smije pušiti i sl. U Casinu nije mogao opstati onaj koji nije bio u stanju razgovarati o književnosti, kazalištu, slikarstvu ili glazbi. U salonima se pjevalo i koncertiralo. Franz Schiller, Beethoven i drugi pisali su glazbu pored ostaloga i za salon. Obrazovanje je davalo koheziju društvu, a ono je bilo sadržano u gimnaziji u kojoj se učilo mnogo nacionalne povijesti i književnosti, grčki i latinski, više latinski negoli grčki.43 Za znanje stranog jezika brinula se obitelj koja je držala po jednu gouvernante ili gouverneura koji će s djecom govoriti francuski. Oni koji nisu govorili njemački kao materinji jezik, učili su ga. Pripadnik obrazovanog sloja morao je znati njemački i francuski.

I cenzura je sudjelovala u odgoju obrazovanog sloja.44 Cenzura je imala tri stupnja zabrane. Potpuna zabrana — transeat, rijetko se izricala. Slijedila je zabrana erga schedam conceditur, znači da je djelo po sebi zabranjeno, ali se iznimno može dati nekomu na čitanje na revers i uz obvezu da to neće dati nekomu trećemu na čitanje. Transeat je značilo da je djelo dopušteno, ali nije dopuštena reklama. Na ovaj način stvorena su dva stupnja obrazovanih uz treći širi sloj poluobrazovanih. Tu je svakako bio i viši sloj onih starijih čije je obrazovanje bilo nekako tajnovito. Književnost nije bila profitabilna, trebala je državnu potporu, ali je postala sredstvom širenja državne ideologije i odgajala je čitatelja da bude građanin. Ona je ugušila trivijalnu austrijsku Spukgeschichte,45 tražila od književnosti i kazališta umjetničku kakvoću i tu nije baš posve uspjela, bar što se tiče kazališta, a stara izdanja Spukgeschichte požudno su se čitala čak i do Drugoga svjetskog rata, tragovi čitanja ovih romana nalaze se u kasnijim djelima Gjalskog u kojima se pojavljuju sablasti, telepatska viđenja i sl. Cenzura međutim nije ugušila Trenkroman koji se nastavio bujno razvijati.

Ako je cenzura postala sredstvom državnoga odgoja obrazovanoga upravnog sloja, i ako je ona učila čovjeka da bude građanin, to je značilo da je ona obrazovala čovjeka da služi državi u vojsci, upravi ili sudstvu. Ona je kod upravnog sloja stvarala osjećaj ćudorednog i kulturnog zajedništva koji je nadilazio granice Carevine i bio u punome smislu europski, a sama Carevina bila je Europa u malom. To je značilo da se u austrijskoj književnosti pojavio ideal mudroga visokog činovnika kakav je Freiherr von Risach u Nachsommer Adalberta Stiftera. Taj tip odgovara engleskomu idealu trgovca ili francuskomu idealu filozofa. On se javljao i poslije pa u austrijskoj književnosti susrećemo tip takvoga mudrog i obrazovanog činovnika koji se dobronamjerno odnosi prema Dalmatincima.46 Ovaj je tip vezan s odnosom Beča prema narodima Carevine (Länder). Josip II. stvorio je pojam i sustav modernizacije državne uprave, obrazac napretka i to nota bene prije Francuske revolucije. On nije uspio, ali prema tome se obrascu Carevina postupno modernizirala do 1848., a onda jače za Franje Josipa, osobito 1870–ih godina kad su osnivana mnoga sveučilišta, osobito u istočnom dijelu Carevine, pa je tako i u Zagrebu osnovano sveučilište Franje Josipa. Ta modernizacija počivala je na pravnoj sigurnosti osobe, njezina rada i njezine imovine, obrazovanja, što je omogućilo naplatu poreza, a poreznim se novcem država mogla modernizirati. U slangu carsko–kraljevske birokracije govorilo se die Kultur nach osten zu tragen. Kod nas o kulturträgerima, i to nas je držanje ponešto vrijeđalo.47

Međutim, zaslugom cenzure književnost je postala državna, odnosno nacionalna, ona je postala neotuđivim sredstvom ustroja suvremene nacije. Nema suvremene nacije bez nacionalne povijesti i književnosti. U Carevini je svaka od vrlo brojnih jezičnih zajednica stvorila svoju nacionalnu književnost, ako je to htjela. To nisu htjeli Židovi koji nisu pokretali časopise i novine na jidišu i Romi. Ovo obrazovanje, ma koliko nacionalno, nije zatvaralo vrata pred drugim nacijama; tu je djelovalo poznavanje stranih jezika na koje se mnogo pazilo. Romantičarima, kao Fichteu, strani jezik kojim su govorili npr. aristokrati činio se nedemokratski,48 oni su vidjeli jednakost u jeziku, ne pred zakonom kao Francuska revolucija. Jelačić je pozdravljao da u nekoj naciji viši sloj govori nekim stranim jezikom jer je takav sloj most prema kulturi susjednih naroda. U Hrvatskoj je taj strani jezik bio njemački, ali velikaši su kod nas, kao i inače u Europi, govorili francuski.49 Kad je takav sloj početkom XX. st. nestao, nacije su postale zatvorene čahure i vodile dva krvava rata u kojima su ubile oko 70 milijuna svojih građana.

Casino se kao klub obrazovanog vodećeg sloja sastojao od mjesnih ljudi. To su bili svećenici, plemići i činovnici. Beč nije imao novca ni mogućnosti slati činovnike u sve, pa i udaljene, krajeve Carevine, te je Carevina primala pod svoju vlast samo one zemlje koje su imale određen broj obrazovanih koji će voditi suvremeno školstvo, a to npr. nisu bile Crna Gora i Srbija koje su željele pod carskog orla. U casinu su međutim sjedili časnici koji nisu bili mjesni ljudi jer su služili malo u Debrecinu, pa u Milanu ili Brnu i napokon u Zagrebu ili Zadru. Ti časnici odgajali su se i školovali u Theresianumu i to na njemačkome jeziku, a njemački je bio zapovjedni jezik c. k. vojske. U Theresianum su stupali u dobi od 11 godina. Oni su bili najčešće plemići, ali su mogli biti i seljačka djeca, npr. hrvatski graničari. Ovih posljednjih bilo je vrlo mnogo u Theresianumu. Ako bi postigli neki viši čin, dobili bi plemstvo, ako bi postali generali, bili bi baruni, ako bi pak bili osobito zaslužni kao Josip Jelačić, bili bi grofovi. Među njima je bilo i mnogo inozemaca. General Albert Nugent Westmeat koji se borio protiv Napoleona u Istri bio je Irac, Dalmaciju je 1797. zauzeo general bojnik Mate Rukavina barun Bojnogradski, a njegov pobočnik bio je general Lusignan. Vojvodu od Braunschweiga koji je 1792. s vojskom krenuo u Francusku da oslobodi kralja pobijedio je francuski general Dumouriez koji je poslije dezertirao iz francuske vojske i stupio u c. k. vojsku. Nazočnost tih časnika snažno se osjećala u casinu i salonima jer su imali lijepe odore, bili dobri plesači, djevojke su uzdisale za njima, ali su bili i vrlo opasni kao ljubavnici jer su se mogli oženiti jedino uz dopuštenje svog pukovnika. To je značilo da se djevojka koja se bez znanja roditelja upustila u ljubavnu vezu s nekim časnikom mogla za nj udati jedino uz dopuštenje pukovnika, a taj je mogao uskratiti dopuštenje. Časnici su se često tukli u dvobojima, zbog žena, zavedenih djevojaka i inače. Ako bi neki časnik (a i državni činovnik) otrpio uvredu, gubio bi čin, osim ako bi protivnika izazvao na dvoboj. Ako bi ga u dvoboju ubio, bio bi osuđen po zakonu, a onda bi ga car pomilovao.50 To je sve značilo da su časnici univerzalizirali srednjoeuropsku kulturu i njemačku književnost u zemljama Carevine, pa tako i u Hrvatskoj. Carevina je bila višenacionalna, u njoj se govorilo ili je bilo u upotrebi dvadesetak jezika, bilo je desetak vjerskih zajednica. Međutim vlast je nastojala stvoriti sustav obrazovanja u kojem će nešto, jedan dio biti zajednički svima. To je bila zadaća kazališta, Casina, književnosti, a za to se brinula cenzura. Dakako, to nije isključivalo nacionalne književnosti i kulture koje su se bujno i nesmetano razvijale u Carevini, pa tako i hrvatska.

Casino je ipak stvarao jedno piramidalno društvo. Već smo vidjeli kako je to učinila cenzura. Međutim, tu su djelovale i tajne službe što su bile priljubljene uz državni i vojni aparat. Najniži stupanj u upravnome aparatu bio je pretor, glava uprave u nekome manjem gradu. Pretori bi opisali političko stanje i pitanja na području »koje je bilo povjereno njihovoj upravi« i izvješće poslali okružnomu poglavaru. Okružni kapetan kompilirao bi izvješća svih pretora i poslao izvješće guverneru, kasnije namjesniku. Namjesnici, a to su bili Chef der landesfürstlichen Behörde, bi kompilirali sva izvješća okružnih, kasnije kotarskih poglavara i poslala ih predsjedniku c. k. dikasterija policije u čijem se sastavu nalazio i ured za reviziju knjiga, a to je bio češki grof iz Šleske Josef Sedlnitzky. Poslije su ih slali Vrhovnoj policijskoj vlasti (Oberste Polizeibehörde). Metternich koji je bio Kućni, dvorski i državni kancelar (Haus–, Hof– und Staatskanzler) primao je izvješća iz inozemstva, i službena i konfidencijska. Ova trojica, car i veliki kancelar znala su sve državne tajne i davali ih niže. To je značilo da je činovnik znao to više državnih tajni što viši je bio njegov položaj, a ti činovnici sjedili su u casinu i salonima, odnosno u kazalištu. Oni su čitali, a pod njihovom zaštitom nalazili su se i pisci. Tajna je policija stvorila piramidu i društvenu elitu.51

Upravni je aparat uveo u habsburške zemlje suvremeno laičko građansko zakonodavstvo, katastarski popis i zemljišnik te time stvorio pojam pravne države i pravne sigurnosti.52

Casino i saloni bili su mjesto odnosa crkve i države. U Carevini su Crkva i država bile odvojene.53 U tradicionalnoj feudalnoj državi poslije Konstantina koji je Crkvu napravio državnom, crkva je nadležna za pravni sustav koji polazi od rimskog prava, ali je prožet kršćanskim ćudoređem, nadležna je za gospodarski sustav pa je bila mjerodavna u pitanjima lihve i bankarstva, biskup sudi u građanskim stvarima i pitanjima braka, crkva određuje što je pravedni rat, ubire desetinu, nadležna je za zdravstvo, bolnice i ubožnice, svećenici predsjedaju bratovštinama, škola je bila u nadležnosti Crkve. Već u tradicionalnoj državi vlast nastoji potisnuti Crkvu, npr. Mleci iz bratovština i upravljanja bolnicama. Francuska revolucija potisnula je posve Crkvu iz državne uprave, pa su za Napoleona, a tako i za Josipa II., svećenici postali državni činovnici s plaćom. Bili bismo precizniji kad bismo kazali da je država uzurpirala vlast crkve, ali državna uprava time nije nužno postala manje kršćanska. Građanski je brak javan i sklapa ga matičar umjesto svećenika. Razlika nije velika, ali je velika prema Židovima i muslimanima kod kojih je brak privatni ugovor, a ne sakrament, ugovor kojem nije nazočan rabin ili ulema. Danas država određuje kamatnu stopu, ranije je to činila Crkva.54 Pravni je sustav država uzela u svoje ruke, a to znači da je pravo sve dalje od svojih božanskih izvora, tj. od Mojsijeva zakonika i Evanđelja. Sad se možemo pitati koja je uloga Crkve u suvremenoj državi. Odgovor nije lagan, a može ga dati pismo generala Henria–Gatiena Bertranda Napoleonu. On je pisao Napoleonu 31. kolovoza 1810. da hvarski biskup stalno traži od njega novac za svoje svećenike. Bertrand mu ih daje da bi narod bio miran jer je znao koliko su svećenici utjecajni u hrvatskim zemljama.55 To znači da država sada traži savjet od svećenika, spremna je Crkvi dati novaca, ali od nje traži i protuusluge. U XIX. st. postojale su protuklerikalne države s jakim utjecajem masonerije, to su bile Francuska i Italija. U tim su državama trvenja i sukobi između Crkve i države bili česti. U diktaturama mračnog XX. st. još češći. Carsko–Kraljevske Države nisu otele Crkvi imovinu i rado su primale savjete biskupa pa se u Hrvatskoj npr. ističe utjecaj biskupa kakvi su bili Maksimilijan Vrhovac ili nadbiskup i kardinal Juraj Haulik. Zbog toga je ta država važila kao klerikalna.56 Kako je to izgledalo u opreznoj i uvijek neodlučnoj vlasti u c. k. Državama, može se vidjeti kad je predsjednik Dvorskog dikasterija policije grof Joseph Sedlniztky počeo je 1844. razmišljati o tome da se plesovi dopuste do 12 sati pa je 1. srpnja te godine pisao dalmatinskomu guverneru tada general–bojniku Augustu vitezu Turszkom i upitao ga za mišljenje bi li se moglo plesati do 12 sati, preporučivši mu ujedno da se o tome savjetuje s biskupima u Dalmaciji. Inače, car je 1837. ukinuo odnosnu odluku iz 1826., ali samo za Beč.57 Škola je u Carevini bila državna, ali u njoj su u početku predavali svećenici jer su bili jedini obrazovani ljudi. Svećenici su najčešće bili i cenzori, a u školi su se dugo zadržali. Zbog toga je Carevina izgledala kao klerikalna i katolička. Međutim u Carevini se ispovijedalo desetak religija i konfesija i ni jedna nije ugušena, kao što ni jedan jezik nije ugušen.

Ovo je bila sredina recepcije književnosti, a književnost je u toj sredini igrala ulogu definiranja obrazovanoga upravnog sloja i njegove integracije te bila prvenstveno njemačka, iako se čitalo i mnogo francuskih, talijanskih i drugih knjiga. Nije čudo da se kod proletarijata, osobito onih radikalnih usmjerenja kakvi su bili Bakunjinovi anarhisti, razvila mržnja prema književnosti i umjetnosti, pa u spisima tršćanske policije nalazimo himnu pod naslovom Sursum corda! Macarija d’Illica, objavljenu u zbirci Inter nubila Phoebus (Mantova 1908.), u kojoj autor izražava mržnju prema knjigama i stihovima te bježi iz ružnoga grada da u valovima nestane.

Ako je riječ o vezama hrvatske i njemačke književnosti, moramo odmah reći da hrvatski preporod kasni za mađarskim i češkim za oko četiri desetljeća, ali ovdje valja dodati da je već krajem XVIII. st. dovršena obnova krune sv. Stjepana pa se postavilo pitanje što je Hrvatska u toj kruni. Mađari su smatrali da je Hrvatska pars adnexa, a mi smo tvrdili da je Regnum socium. Pacta conventa bila je zaboravljena, izvornik je izgubljen. To pitanje postavilo se i kad je general–bojnik Mate Rukavina barun Bojnogradski zauzeo Dalmaciju 1797. pa se u spisima opaža nesigurnost je li on Dalmaciju zauzeo u ime mađarskoga kralja ili pak hrvatskoga ili dalmatinskoga kralja. Godine 1593. šibenski je knez pisao u izvješću Senatu da šibenski vlastelini smatraju mletačku vlast prolaznom, a mađarskoga kralja svojim »prirodnim« gospodarom. Dubrovčani su 1684. tražili od rimskog cara Leopolda da ih primi pod svoju vlast jer je mađarski kralj, ne hrvatski. Međutim, u kući obitelji Kelečić na Orebiću nalazi se plemićka diploma te obitelji koju je izdao Ferdinandus, Dei gratia Imperator Romanus, Rex Bohemiae, Hungariae, Croatiae et Dalmatiae...58 Dalmacija je dakle bila kraljevina, a ona je to postala i poslije bečkoga kongresa.

Pitanja njemačke književnosti o mijeni XVIII./XIX. st.

U Carevini je pitanja njemačke književnosti, uopće književnosti i jezika rješavao Dvor. U Njemačkoj nije bilo Dvora, a nije bilo ni Njemačke, već samo niz kneževina i kraljevina Pruska. Književnost se nije razvijala pod okom države već je bila pokret skupine intelektualaca što su potjecali iz malih provincijskih gradića i iz skromnih obrtničkih obitelji. To je bila književnost romantizma. Romantičari su se sastajali u Jeni, Heidelbergu, Berlinu i Beču i razmatrali književna pitanja. Oni su pobudili otpor protiv francuske okupacije i organizirali se u Njemački savez (Deutscher Bund) 1909., što je bila politička organizacija koja je pružala i oružani otpor Francuzima. Romantizam je toj organizaciji dao nacionalističku ideologiju, Novalis je stvorio teorijski pojam totalitarizma, Fichte je stvorio pojam nacije i jezičnog nacionalizma.59 Ova je organizacija bila dobrodošla bečkomu Dvoru kao saveznik protiv Napoleona. Godine 1818. je student protestantske teologije iz Erlangena Karl Ludwig Sand ubio u atentatu komediografa Augusta Kotzebuea i potom se sam ubio povikavši da je izvršio smrtnu osudu protiv Kotzebuea. Napoleon je tada čamio na Sv. Heleni, a Sedlnitzky je uočio opasnost od ove organizacije pa ju je zabranio, uveo cenzuru i nadzor na sveučilišta koja su dobila po jednoga kuratora. Organizacija se reorganizirala i nastavila djelovati u ilegali kao tajna teroristička organizacija; ona je dala obrazac za sve kasnije tajne organizacije. Sedlnitzky je strogo zabranio uvoz romantičarskih knjiga i time ustao protiv njemačkoga nacionalizma.60 Sad se jasno vidi razlika kako državnici grade naciju, a kako to rade siromašni pa i provincijski intelektualci. Biedermeier je nastao i razvio se pod nadzorom, pa i pritiskom cenzure koja je bila mnogo bolje organizirana u Carevini, negoli u njemačkim kneževinama sa slabim državnim aparatom. Zbog toga je usiljen nazor povijesti njemačke književnosti koja nalazi biedermeier i u njemačkoj književnosti, a austrijsku i švicarsku književnost vidi kao privjesak njemačke. Kod Eduarda Möricke, koji se u starijim povijestima njemačke književnosti opisuje kao kasni romantičar, a u novijim kao pisac biedermeiera, nedostaju uzbudljive ideje romantizma, ostaje kult krajolika i sentimentalnost što samo donekle spada u biedermeier jer nedostaje osjećaj izgubljenosti i ograničenosti, osjećaj malenosti koji dominira biedermeierom. U austrijskoj književnosti razvija se njemačka književnost uz istodobno odbacivanje njemačkog nacionalizma, što može izgledati apsurdno, ali s druge strane daje prestiž austrijskoj književnosti koja se nije dala povući u provincijalni nacionalizam.

U hrvatskoj književnosti imamo prazninu između starije i novije hrvatske književnosti koja zauzima otprilike razdoblje Napoleonskih ratova, 1820–e i dio 1830–ih godina. U to doba pojavila se u Hrvatskoj književnost na njemačkome jeziku. To je bila najprije Therese von Artner, Njemica iz Mađarske koja se preselila udatoj sestri u Zagreb pošto su joj umrli roditelji. Bila je pjesnikinja na njemačkome jeziku, prijateljica ili agentica Karoline Pichler. U Zagrebu je djelovala u salonima, zaštitnici su joj bili general Radivojević i biskup Maksimilijan Vrhovac. Umjetnički ona malo znači, ali je njezina zasluga ipak velika jer je umjela bolje od mnogih drugih proširiti ljubav prema njemačkome jeziku i književnosti u Zagrebu i Hrvatskoj, i to za oko jedno i pol stoljeće. Stilski spada u biedermeier.61 Drugi pisac na njemačkome jeziku bio je nitko manji nego Josip Jelačić čije književno djelo također spada u okvir ilirizma.62 Petar Preradović počeo je pisati na njemačkome, a tako i August Šenoa, dok je bio u Beču. Teško bi bilo zanijekati da ovi pisci vuku svoje podrijetlo iz vojnih i obavještajnih krugova. Ova dvojica, a Jelačić kao pjesnik stoji umjetnički više od Artner koja je međutim djelovala jače, stoje na početku njemačke književnosti u Hrvatskoj63 koju su pisali ponajviše Hrvati da bi hrvatska pitanja iznijeli pred širu međunarodnu javnost jer njemačkomu jeziku je Josip II. dao nadregionalno značenje.

I mađarski preporod traži svoje korijene u vojsci jer je Marija Terezija 11. rujna 1760. osnovala mađarsku tjelesnu stražu. Mladi mađarski plemići koji su poslani u Beč da čuvaju kraljicu morali su učiti o književnosti, povijesti i zemljopisu. Potom su morali učiti njemački francuski, političke znanosti, pravo i upravno pravo te napokon glazbu, ples, vojne znanosti. U salonu su razgovarali s dvorskim damama, kraljica bi im se tu i tamo obratila u razgovoru. Išli su u kazalište, na koncerte, u knjižnice. Kraljica ih je slala po raznim poslovima u Madrid, Pariz, London, Moskvu i Berlin. Kad bi im služba završila, dobili bi važna mjesta u Mađarskoj, vodili bi varmegjije — županije, školske organizacije, državna poduzeća i sl. Kraljica je objavljivala rukopise gardista Besenyeja. Ukratko rečeno — kraljica je povjerila plemićkoj vojsci da pobudi mađarski narodni preporod.64

Pitanja ilirizma

Ilirizam je bio hrvatski odgovor na mađarsku tvrdnju da je Hrvatska pars adnexa Sacrae coronae, a ne Regnum socium. Mađari su tražili Sedmograđe, Hrvatsku (kao pars adnexa), Dalmaciju, ali kao posebnu jedinicu pod krunom sv. Stjepana, ne kao dio Hrvatske,65 a njihov je bojni poklič bio tengere Magyar! Polazište za ovaj poklič bio je spjev Zriny Miklosa Az ádriai tenger syrenaja (1651.). On je bio brat Petra Zrinskoga, hrvatskoga bana. Zrinyja Miklosa mlađeg odgojio je granski nadbiskup i mađarski »Cicero u ornatu« Pázmány Peter, koji je u povijest mađarske književnosti ušao kao govornik, a na nj se pozivao mađarski preporod. Kossuth Lajos je poslao u Dalmaciju kao svog agenta bečkoga dvorskog kapelana Antu Augustina Grubišića da pokuša pridobiti narodnjake za Mađarsku, ali nije uspio. Nekoliko je puta u Dalmaciju došao i Vuk Stefanović Karadžić koji je uveo u Srbiju hrvatski jezik zbog čega su protiv njega ustali pravoslavni svećenici. Hrvatski je jezik reformiran u franjevačkoj propovijedi do XVIII. st., a kad je Karadžić reformirao »srpski« jezik, svakomu je u Dalmaciji bilo jasno da je taj jezik zapravo jezik katoličkoga šćaveta.66 Jelačić je shvatio i uočio opasnost jer je radio kao šef vojne obavještajne službe u Zadru, on je isprovocirao mađarsku revoluciju u času kad se Kossuth već bio gotovo nagodio s Dvorom, ugušio je vojnim i političkim sredstvima i time zaustavio mađarski prodor na Jadran,67 a onda je Dvoru savjetovao prodor na jugoistok, što nije bilo novo, to pitanje postavljalo se još od Mate Rukavine. Godine 1818. priklonio mu se car pa je otputovao u Dalmaciju i o toj mogućnosti razmišljao u Dubrovniku.68 Metternich nije bio za taj prodor nego za čuvanje Osmanske Carevine, car je po svome običaju otezao i oklijevao. Međutim, na početku 1850–ih prodor je počeo.69 Jelačić je time izigrao Mađare i njihove ambicije prema Jadranu, ali je otpočeo novi oblik antagonizma između Dvora i Budima jer Mađari nikad nisu bili za taj prodor za koji su međutim bili Hrvati, već za prodor na Jadran. Mađari nikad nisu rado išli u c. k. vojsku, među časnicima nikad nije bilo više od 10 posto Mađara, a poslije 1849. njihov je broj opao na samo 6–7 posto. Časnici, što su službovali u Mađarskoj, nelagodno su se osjećali jer ih narod nije volio. To je značilo da njihov utjecaj u militarističkoj i policijskoj Carevini nije mogao biti velik.70 Mađarski separatizam bio je bezuspješan, a tako i nastojanja da spriječe prodor Carevine na jugoistok. Hrvatskih graničara bilo je mnogo više i oni su rado išli u vojsku. Malo je značila brojnost i veličina teritorija na kojem su obitavali Mađari jer Carevina nije bila demokratska i narodna, nego apsolutistička i dinastijska. To je bila i kruna sv. Stjepana koja nije bila narodna država; Mađari su u njoj sačinjavali tek negdje oko polovine cjelokupnog pučanstva. U Hrvatskoj mađarski jezik i kultura nisu imali ugleda, o utjecaju mađarske književnosti u Hrvatskoj jedva da se nešto može reći. Nasuprot tome njemački je svatko rado učio, a Hrvati su toliko čitali njemačku književnost da je Šenoa, koji je želio stvoriti hrvatsko čitateljstvo i tržište za hrvatsku industriju knjiga i u tome imao uspjeha, bijesno napadao »njemčare«.71 Tako je njemačka književnost odigrala ulogu u našem narodnom otporu mađarizaciji i mađarskim presizanjima u Hrvatskoj.

Dakako, Jelačiću je za ovakve pothvate trebao ilirizam i njegova književnost. Čisto književno ilirizam je bio diletantski pokret pa su ilirci rado i često objavljivali slobodne prepjeve njemačkih pisaca, a da ne bi naveli autora.72 U ilirizmu se zamjećuje povjerenje prema njemačkoj književnosti i prema Beču, a to povjerenje jasno upućuje na Jelačića, kao glavu skupine hrvatskih generala i pisca na njemačkome jeziku, i vrlo utjecajnom na Dvoru, prema Therese von Artner, Maksimilijanu Vrhovcu, pa Jurju Hauliku s kojim je u vezi bio Ivan Kukuljević Sakcinski i o tome pisao Šimi Ljubiću73. István Deák napisao je da je Ljudevit Gaj bio »plaćeni austrijski agent«.74 U predožujsko je doba čovjek koji je želio putovati iz Splita u Šibenik trebao putovnicu. Bečki Dvor nikad nije vjerovao svojoj saveznici Rusiji, policija je uvijek pratila svakog tko bi došao iz Rusije. Gaj je teško mogao samo tako putovati u Rusiju.

Theresianum je bio ishodište ilirizma. Ilirci su, kako vidjesmo, iskorištavali njemačku književnost, objavljivali slobodne prepjeve što je bilo moguće budući da nije još bilo zakona o tisku koji bi im to zabranio. Taj zakon donio je tek Alexander Bach koji je zaštitio autorska prava i stvorio pojam plagijata.75

Još nešto upućuje prema obavještajcima u ilirizmu. Obavještajac je bio Matija Mažuranić koji je putovao u Bosnu i tamo djelovao kao stolar, a stolar je i bio. C. k. Viša policija bila je u nadležnosti c. k. Dikasterija policije i samog cara. Međutim, ilirci su imali svoju obavještajnu službu. što pokazuje i afera mostarskog biskupa Barišića.76 Ti su obavještajci živo djelovali u Bosni. Tu nešto može pokazati i slučaj Smail–age Čengića koji se temelji na stvarnome povijesnome događaju. Crnogorci su noću iznenada napali gackoga kapetana Smail–agu Čengića koji je išao skupljati harač i ubili ga na spavanju. Tim su mu se osvetili za bitku kod Grahova gdje se Smail–aga istaknuo. Alipaša Rizvanbegović je pokušao osvetiti Smail–agu pa je napao Drobnjake, ali se morao povući s gubicima.77 Ivan Mažuranić napisao je o tome spjev, a mi se moramo upitati kako je to doznao. Preko novina sigurno ne jer to je bila državna tajna koja je zabilježena samo u pismohrani. To mu je mogao reći Jelačić čiji je tajnik bio. Dalmatinski guverner August vitez Turszki odobrio je vladiki potporu od 2000 fl. godišnje, a ovaj mu se odužio tako što mu je poklonio lijepog crnog konja koji je pripadao ubijenomu Smail–agi Čengiću.78 Ako se zna za hrvatska i Jelačićeva nastojanja da uvjere Dvor u potrebu ekspanzije na jugoistok, a ta je išla preko Crne Gore i Skadra, onda ovaj umjetnički vrlo uspjeli Mažuranićev spjev valja shvatiti i kao nastojanje da se pridobije hrvatsku javnost za takvu ekspanziju. Pitanja Crne Gore i Bosne ističu se u ilirizmu.79

Ovdje valja usporediti hrvatski preporod s preporodnim gibanjima u zapadnoj Europi. Grof Janko Drašković je svojom Disertacijom (1832.) tražio modernizaciju hrvatskoga gospodarstva, a toga nema bez ukidanja kmetstva i tlake jer je seljak korisniji kao najamni radnik negoli kao kmet koji daje dio ljetine i tlaku.80 U vodstvu ilirizma nalazimo osim Draškovića baruna Franju Kulmera, baruna, pa grofa Josipa Jelačića i grofa Karla Sermagea. I u liberalnim pokretima ističu se aristokrati, kao grof Annibale Santarosa i lord George Byron, obojica su poginuli boreći se kao dragovoljci u grčkome ustanku. Ovo dovodi u pitanje hegelijansko–marksistički klasni pristup ilirizmu kao građanskomu pokretu, ne može a da ne podsjeti na aristokrate jozefinskog tipa koji su poslije oslobađanja kmetstva industrijalizirali svoja imanja.

Što se tiče Dvora, valja reći da Habsburgovci nisu bili čuvstveno vezani ni s jednim od svojih naroda, a osobito ne s njemačkim koji je živio u nizu malih političkih jedinica, a te su onda imale i odgovarajuće mali stupanj autonomije, odnosno suvereniteta. Međutim, uvijek se mogu zamijetiti diskretne simpatije Dvora prema Hrvatima koje idu sve do kraja Prvoga svjetskog rata kad je kralj poklonio Hrvatskoj svoje ratno brodovlje.81 Ilirizam je bez sumnje bio savez Hrvata s Dvorom i to vrlo uspješan savez koji je stvorio Jelačić, savez u hrvatskome interesu koji se odrazio na cijelo stoljeće hrvatske i europske politike. Iz tog saveza potječe i Strossmayer. Njegovo jugoslavenstvo bilo je plan aneksije Srbije, Bosne i Crne Gore koji nije bio ni nerealan jer su sve ove zemlje bile na nižem stupnju nacionalnog razvitka od Hrvatske. Tek što su ilirci i narodnjaci podcijenili značenje religije jer su bili liberali. Drašković piše u času prve liberalizacije Carevine kad je c. k. Viša policija morala liberalizirati poštanski promet da bi mogla izdavati zapovijedi vojsci u Dalmaciji i time spriječiti i ograničiti liberalnu infiltraciju iz Marseillea preko Dalmacije poslije srpanjske revolucije u Parizu. Modernizacija pošte tražila je novac, a mogao se namaknuti jedino liberalizacijom poštanskog prometa. Na taj način došle su u Dalmaciju i dalje u Carevinu brojne liberalne publikacije.82 U Dalmaciju su za francuske vlasti, možda i ranije, osnivana slobodnozidarska i karbonarska društva. Međutim, u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj je 1820–ih i 1830–ih godina sve bujalo od tajnih sekti, obično masonskoga nadahnuća. U Dalmaciji ne, ali u Dalmaciji se zamjećuje snažna nazočnost c. k. Više policije i c. k. Vojske s hrvatskim generalima koji djeluju u Bosni, Crnoj Gori, a potom u cijelom svijetu od Kaira i Carigrada preko Italije, Francuske, Engleske, Španjolske pa do Brazila i Argentine.83 U Dalmaciji se skuplja znanje o cijelome svijetu. Metternich je svoju vanjsku politiku vodio dobrim dijelom baš preko Dalmacije. Mazzini je reorganizirao liberalne sekte na zapadu tako da ih je proširio. Sektaši su na zapadu bili obično studenti, pravnici, luteranski teolozi, časnici, plemići i aristokrati. Ti su pokreti bili izolirani i bavili su se atentatima i spletkama. Mazzini ih je proširio na obrtnike i organizirao nacionalno tako da ih je povezao u federaciju koja se zvala La Giovine Eruopa. Sektaški komiteti sada su komunicirali preko emisara koji su raznosili tiskopise, a često bi pali u šake c. k. Više policije. Dvor je odgovorio liberalizacijom kazališta u koje su 1835. pripušteni pelivani, što je proširilo kazališnu publiku. To je godina početka ilirizma koji ipak nije bio član Mazzinijeve federacije, a bio je liberalan pokret.84 Poljaci su bili članovi LA Giiovine Europa. Mađari ne, ali je Kossuth Lajos iniciran kao emigrant u masoneriju u Londonu, pa je bio i članom centralnog komiteta te federacije u Londonu i onda postao vrlo opasan c. k. Višoj policiji.85 Osim toga, ilirizam kasni za mađarskim i češkim preporodom oko četrdeset godina.

Da sažmemo — c. k. Državama, jer tako se Austrija službeno zvala od 1806. do Bachova apsolutizma, prijetilo je 1848./49. rasulo. Do rasula nije došlo jer su Česi, Slovaci, Hrvati, Rumunji i Srbi bili uz krunu. Glava tog austroslavizma bio je baš domaršal grof Josip Jelačić. Mađari, Poljaci, Talijani i listopadska revolucija suprotstavljali su se tomu savezu, a Jelačić je sklapanje saveza uništio pobjedom kod Schwechata, što je pobudilo Karla Marxa koji se sa svojim oskudnim poznavanjem hrvatskih prilika usudio proglasiti Jelačića mamelukom dinastije.86 Jelačić se ovom pobjedom uzdigao do glavnog savjetnika Dvora tako da je vojevao s knezom Alfredom Windischom Graetzom. On je bio zapovjednik jer je bio knez i feldmaršal. Jelačić je imao čin manje — bio je feldzeugmeister. Hrvatska politika ovim je slijedila orijentaciju hrvatske književnosti prema njemačkoj koju su otpočeli Artner i biedermeierski pjesnik Jelačić, njemačka Luna s brojnim prepjevima njemačke lirike za ilirizma.

Razna više ili manje službena tijela predlagala su preuređenje Carevine.87 Ova tijela nazivamo ovako jer je prava vlast u Carevini bio car što je upravljao pomoću vojske i tajne c. k. Više policije koja je po sebi bila civilna, ali podređena vojsci. Temelj vojske bili su hrvatski graničari obiju vjeroispovijesti. Tu ističemo poslije cara kućnoga, dvorskoga i državnoga kancelara Matternicha, velike kancelare grofa Franza Sauraua, grofa Mittrowskog i grofa Inzaghia koji su slijedili jedan iza drugoga predsjednika Dvorskog dikasterija policije grofa Josefa Sedlnitzkoga. Upada u oči mali broj Nijemaca među njima. Znatan je bio utjecaj na Dvoru grofa Janka Draškovića, carevog suborca, baruna Franje Kulmera, grofa Karla Sermagea, poslije zagrebačkog biskupa, pa nadbiskupa Jurja Haulika. Uloga nadvojvode Ivana koji je imao sjedište u Grazu ističe se u ilirizmu. Ovaj broj »velikih«, koji su bili u Beču, primao je obavijesti od c. k. Više policije i savjete od generala i aristokrata iz Hrvatske te drugih zemalja pa donosio odluke i prenosio obavijesti i odluke niže. Što je viši bio stupanj neke osobe u državnome aparatu, to mu je više državnih tajni bilo dostupno.

Njemačka je književnost djelovala kod stvaranja ovoga saveza, a ilirci su joj pristupali s povjerenjem jer je ona u Austriji bila daleko od njemačkog nacionalizma, a njemački nacionalizam smatran je na Dvoru državnim neprijateljem, osobito Deutscher Bund i romantičari.88

Ove borbe okončane su 1868. Nagodbom u kojoj je Hrvatska napokon postala Kraljevina Hrvatska–Slavonija. Mađari su za utjehu dobili Rijeku, luku od gospodarskog, ali ne i vojnog značenja. Crna Gora postala je 1872. austro–ugarski protektorat, Srbija i Rumunjska 1881.,89 ustanak u Hercegovini vodio je dalmatinski namjesnik domaršal barun Gavrilo Rodić, Bosnu je oslobodio c. k. domaršal Josip Filipović barun od Philippsberga, nekad Jelačićev poručnik i brat dalmatinskog namjesnika. Koliko je hrvatskim generalima bila Hrvatska na srcu, može pokazati izvješće domaršala Marijana Varešanina baruna od Vareša, vojnog zapovjednika u Sarajevu. On je Dvoru savjetovao suzbijanje talijanske iredente i gospodarske infiltracije u Istru i Dalmaciju.90 Mišljenje takvog vojnog zapovjednika uvažavalo se na Dvoru. Politika bečkog Dvora prema Italiji bila je hrvatska politika, a Hrvati su se u Prvome svjetskome ratu i borili protiv talijanske iredente na Soči. Ovo mišljenje Varešanina značilo je da je Carevina zauzela konačno protivni odnos prema talijanskoj iredenti.91 Kad smo izgubili rat, Anti Trumbiću nije preostalo drugo nego da govori na Konferenciji mira u Parizu kako smo u Carevini bili potlačeni. Tada su Talijani tražili Dalmaciju do rta Planke, Pašić ono ostalo, a k tome i Bosnu, možda i više do Karlobaga. Trumbić je ušao u Jugoslaviju da nešto spasi, i spasio je nešto, ali ne sve. Pašić je bio protiv Jugoslavije, a pristao je na ujedinjenje kad nije dobio Skadar i dolinu Drima, i time izlazak na more.92 Položaj Hrvatske pod Khuenom, čini se, nije bio dobar, ali o njemu malo možemo reći jer Khuen i njegovo doba nisu istraženi, posljednji koji su o Khuenu pisali bili su Martin Polić93 i Robert William Seton Watson94 pred jedno stoljeće. Jedno je ipak jasno — Khuen, a tako i Kállay Benjamin u Sarajevu, bili su sporedne ličnosti jer su bili civili i bavili se sitnim mjesnim poslovima, unapređenjima činovnika i sl. Međutim, za Khuena je izlazio književni časopis Vienac koji je integrirao Hrvate u suvremenu naciju, a Kraljevina Hrvatska–Slavonija bila je jedina zemlja krune sv. Stjepana u kojoj mađarski nije bio uredovni jezik, nego hrvatski. Mađarski i hrvatski bili su ujedno jedini uredovni jezici u Carevini, do danas nije nađen ni jedan dokument koji bi propisao njemački kao uredovni jezik. Vienac je postao najvažnije poduzeće svih pet stoljeća hrvatske književnosti. Da nije bilo Vienca, danas bismo se dijelili na Bodule, Vlaje, Ličane, Zagorce itd.

Austroslavisti su predlagali preuređenje Carevine u nekoliko verzija u koje su ulazili i Rumunji u Sedmograđu, ali su pritom uvijek polazili od narodnog načela zaboravljajući da Carevina nije bila narodna nego dinastijska, apsolutistička i militaristička. Carevina je za Bachova apsolutizma promijenila ime, nazvala se Carskim ili Austrijskim Državama, a 1868. Austro–Ugarskom. Za apsolutizma počelo je njezino posuvremenjivanje kao inicijativa odozgo,95 pa je Carevina 1870–ih godina stala uz bok zapadnim silama. Dvor nije bio gluh na prijedloge 1848., ali je u posuvremenjenju stvorio nekog križanca između austroslavizma i dinastijskog apsolutizma. To znači da su ostale četiri kraljevine i brojne kneževine, vojvodstva, grofovije i markgrofovije. Međutim, te su jedinice dobile svoja nacionalna sveučilišta i filološka društva, nastavu na materinjem jeziku, nacionalne knjižnice i arhive, znanost i novinstvo, ali su vojska, vanjska politika, privreda (osim u slučaju Mađarske) i financije ostale u ruci cara i kralja, kako su to ilirci predlagali. Do 1848. sveučilišta su bila u Beču, Pragu, Krakowu, Innsbrucku, Grazu, Padovi, Milanu, Budimu, 1870–ih godina osnivana su sveučilišta uglavnom na istoku Carevine koji je bilježio gospodarski rast, što je osobito vidljivo u Bukovini.96 Godine 1874. osnovano je i Sveučilište Franje Josipa u Zagrebu, a prije toga osnovana je i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti koja je bila jugoslavenska da se ne bi u Beogradu osnovala takva akademija u kojoj bi onda vodeću riječ imali pravoslavni svećenici, kako je smatrao Ivan Mažuranić. Mažuranić je izradio nacrt za posuvremenjenje Hrvatske, što je bilo moguće poslije Nagodbe kojom smo priznati kao kraljevina poslije gotovo jednostoljetne raspre je li Hrvatska regnum socium ili pars adnexa sacrae coronae.97

Međutim, Carevina je i dalje ostala apsolutistička, parlamenti su bili diskusijska tijela jer državni suverenitet nije bio u parlamentu nego u osobi monarha. No u ovome posuvremenjenju bolje su prošli Mađari i Slaveni (osim Slovaka) nego Nijemci koji nisu imali svoju političku jedinicu. Dobro smo prošli i mi Hrvati. Zagreb je bio duhovno središte Hrvata kako u Kraljevini Hrvatskoj–Slavoniji, tako i u Kraljevini Dalmaciji, Istri i Bosni. Mi smo u Austro–Ugarskoj postali suvremenom nacijom i upravne granice nisu nam smetale. Prag je bio duhovno središte u Kraljevini Bohemiji, ali i u markgrofoviji Moravskoj. Slovaci su ostali u Mađarskoj, loše su prošli jer im Mađari nisu dali ni manjinska prava, slično vrijedi i za Srbe, pa Rumunje. Loše je prošao njemački dio Austrije jer nije bio politička jedinica već rukovet takvih jedinica. Beč je bio donedavna sjedište rimskog cara, pa domaćin bečkoga kongresa, mjesto gdje su se zbivali najvažniji politički događaji u Europi i može se sumnjati da je on bio nacionalno sjedište Nijemaca ili austrijskih Nijemaca na onaj način kako je to bio Zagreb, Prag ili Budimpešta, to više što Dvor nije govorio njemački, nego francuski, španjolski ili talijanski, dinastija je podrijetlom bila švicarska, lotarinška, a oslanjala se rado na generale, politiku prema Italiji oblikovao je npr. domaršal Marijan Varešanin barun Vareški, vojni zapovjednik u Sarajevu.98 Carevinu, kakva je postala poslije 1848., mogli bismo gotovo nazvati austroslavenskom carevinom.

Tako se njemačka književnost i književna povjesnica u Carevini doimlje dosta kržljavo i dezorijentirano prema hrvatskoj, češkoj ili mađarskoj, a da ne govorimo prema književnosti u Njemačkoj. Danas ona ulazi u povijesti njemačke književnosti obično kao njezin dodatak, da ne kažemo prirepak, u čemu naziremo njemački nacionalizam koji je priznao da ljudi njemačkog jezika žive u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, ali ne priznaje tri nacionalne književnosti. Ovdje valja spomenuti bečku književnost koja se poziva na baroknu i imperijalnu tradiciju Beča kao Artur Schnitzer u svojoj autobiografiji Jugend in Wien, na dijalekt kao Hugo von Hofmannsthal u Der Rosenkavalier ili na kulturu Carevine kao Stefan Zweig u Die Welt von gestern. Ovi su pisci bili Židovi, a čini se da nisu ni govorili njemački kao materinji jezik nego jidiš. Oni su bečki pisci i dijeli ih jaz prema piscima austrijske provincije kakvi su Adalbert Stifter ili Ludwig Anzengruber.

Ovdje smo razmotrili pitanje uloge njemačke književnosti u ilirizmu i hrvatskoj književnosti, ali njezina recepcija ima mnogo problema. Cenzura je zabranjivala uvoz romantičarskih knjiga poslije Sandova atentata na Kotzebuea 1818. jer je tu književnost smatrala subverzivnom, nije dopuštala ni uvoz Heineovih djela jer je Heine bio visoki dužnosnik Njemačkog saveza (Deutscher Bund) i k tome pripadnik masona, zakletih neprijatelja c. k. Više policije.99 To je pitanje predmet duljih i dubljih analiza.100 Ovdje valja upozoriti da veze ilirizma s njemačkim romantizmom nisu napadne, svakako u književnosti ilirizma nedostaje kult glazbe, sna, ludila i smrti koji se jako ističe u njemačkome romantizmu.101 Ilirizam nije ni vremenski sukladan s njemačkim romantizmom. I ova pitanje zahtijevaju pažljivu analizu koja se tek očekuje.