RIJEČ VELEDUŠNIM KĆERIMA ILIRIJE O STARIJOJ POVIJESTI I O NAJNOVIJEM PREPORODU KNJIŽEVNOSTI NJIHOVE DOMOVINE

Tiskom k. p. ilir. Nat. Typographie Dr. Ljudevita Gaja

Komisijska prodaja u Emila Hirschfelda

Veselite se Zori! Sve zastarijeva, stari, tone; a nepobjedivom

snagom naravi sve se i obnavlja; tako da sve zanavijek jest,

samo smo mi kratka vijeka. Od pomoći nam je tu samo pečat što nam ga je utisnula Vječnost: s n a g a o s u v r e m e nj e nj a o n o g a

š t o j e b i l o, i p o g l e d i u b u d u ć n o s t.

Johannes von Müller

U povijesti je svih vremena duboko utemeljena istina, da se o oblikovanju neke nacije najispravnije sudi s obzirom na viši ili niži stupanj na kojemu se u njoj nalaze narodni jezik i njegovo ženstvo, te da je naklonost ovoga potonjeg najmoćnija pobuda svekolikom ljudskom djelovanju, bez koje ne može uspijevati ništa veliko; z a t o b l a g o n a r o d u z a č i j e p r o b i t k e u s p l a m t e i ž e n e !

Pa kako to da su dosad baš naše inače tako veledušne žene toliko malo cijenile zemlju u kojoj su ugledale svjetlo dana, i jezik svoga naroda? Tomu međutim nitko nije toliko kriv koliko mi muškarci. Uvevši u velikom dijelu I l i r i j e latinski za poslovni i pravni jezik, materinski smo jezik prepustili tek svjetini, pa je i lijepi naš spol jednostavno morao ne opažati lijepu tu ljubicu: m a t e r i n s k i j e z i k , što skromno cvate pored puta; i bio je tako reći prisiljen hranu svom duhu pribavljati iz tuđih književnosti, gdje se nažalost o našoj domovini može naći malošto ili baš ništa.

Odatle i to, mile moje, da vi vrlo dobro poznajete inozemstvo, ali zapravo ne znate ni iz kojega naroda potječete; dapače vam se i ime I l i r i j a moralo činiti stranim, sve ako se pod njim i u klasičnim djelima starine i u analima ma baš s v i h stoljeća, dapače i u našim zakonicima, bez iznimke misli na s v e J u ž n e S l a v e n e . A kako da i bude drugačije kad su skoro svi odnosni izvori pisani na latinskom jeziku, koji vam nikada nije bio dostupan?

Hvala nebesima, sad je zastor spao te istina započinje raskrivati svoje lice! U našem prosvijetljenom stoljeću, kad je u svoj Europi postalo obvezom blagoslove kulture učiniti što je moguće više općim dobrom, i u nas je zanimanje za materinski jezik moralo postati to življe što nam naša Očinska Vlada nije propuštala davati jasan znak, te se premilostivo udostojila dopustiti nam i l i r s k e nacionalne novine i knjigotiskaru. Pa se zapravo već i širenjem najodnjegovanijega među ilirskim narječjima, naime d u b r o v a č k o g, u kojemu već postoje vrlo značajna djela, svojskim marom radi na zasnivanju jednoga općeg pisanog jezika, bez kojega nije moguće ni pomišljati na pravu izobrazbu puka.

Ne treba dvojiti da će te težnje biti okrunjene najboljim uspjehom, jer i u našoj blizini imamo rječitih primjera za posve izvjesne uspjehe sličnih poduhvata, i to u naroda koji su iz starine mogli crpsti ili b a š n i m a l o ili d a l e k o m a n j e no mi, i jer se na prvi pogled možemo uvjeriti da se varijeteti našega jezika uzajamno razilaze znatno manje no što je to slučaj — navedimo samo prvi najbolji primjer — u naroda njemačkog imena. Valja samo usporediti tirolsko narječje s onim saskim, ili austrijsko s donjonjemačkim, pa će svatko morati priznati da među njima vlada beskrajno veća heterogenost, a ipak svi ti narodi imaju samo j e d a n j e d i n i n j e m a č k i književni jezik.

Isto su tako uzajamno vrlo razrožni Venecijanci, Langobardi, Napolitanci, Rimljani itd., suočeni s lijepim uzorom toskanskog narječja, prihvatili jedan jedini sveopći pisani jezik, koji su, ne obzirući se na pokrajinska imena, pravo nacionalno nazvali t a l i j a n s k i m.

Pa zašto ne bi bilo moguće da se jezične razlike Hrvata, Kranjaca i Srba, koje zapravo valja držati ničim drugim no narječjima, podrede j e d n o m općem i l i r s k o m pisanom jeziku? Tu doista ne bi trebalo dvojiti o uspjehu kad vi, drage gospođe, ne biste toj našoj stvari kratile svoje što djelotvornije sudioništvo, pri čemu doista nitko komu su poznata vaša srca toliko prijemljiva za sve veliko i lijepo ne će o tom moći dvojiti čim ih razmotrite u njihovu pravom svjetlu.

U tu svrhu odlučio sam u vrlo sažetu nacrtu upoznati vas sa d r e v n o m p o v i j e š ć u i n a j n o v i j o m k n j i ž e v n o m o b n o v o m n a š e d o m o v i n e, pa je tako i izišla na svjetlo dana ova knjižica, koju vam posvećujem s najusrdnijom pozornošću. Iz nje ćete razabrati, da su se naši pretci za palmu slave natjecali s najproslavljenijim narodima starine; da jezik našega naroda i sami stranci drže jednako lijepim i ljubkim kao i njegove premile kćeri, te da mi nismo, kako su htjeli vjerovati u doba letargije, bez književnosti, nego naprotiv posjedujemo književna blaga najvišeg značenja. Treba li još što da za naše svrhe pridobijemo lijepe duše? N e, n e, j e r n e d v o j i m d a ć e t e s e, p r o č i t a t e l i o v e s t r a n i c e, p o s v e t i t i s t v a r i d o m o v i n e o n o m s v e t o m u s r d n o š ć u, k o j a j e i s k l j u č i v o v l a s n i š t v o v a š i h n j e ž n o o d a n i h s r d a c a; i z a v e l e d u š n i m ž e n a m a i z d r u g i h o b r a z o v a n i h n a c i j a n e s a m o d a n e ć e t e z a o s t a j a t i u s v o m n a j u z v i š e n i j e m o s j e ć a j u — l j u b a v i p r e m a d o m o v i n i — n e g o ć e t e s v i j e t u i t v o r n o d o k a z i v a t i, d a s t e d o s t o j n e k ć e r i n a j s t a r i j e g p l e m e n a o n e n a c i j e , k o j a n o s i d i č n o i m e »S l a v a«.

Nijedna zemlja u Europi, o kojoj nam povijest daje nekakva znanja, ne predstavlja toliko samosvojnu sliku, sastavljenu od homogenih a ipak naizgled suprotstavljenih česti, ne samo u odnosu na svoje stanovnike nego i na uokolnu fizičku prirodu, koliko ta pradomovina slavenske nacije, drevna ta I l i r i j a naslonjena na sjeveroistočnu obalu Jadranskoga mora, koja je još u najstarija vremena, baš kao i susjedna joj i od pradavnina srodna Grčka, igrala jednako važne uloge kao što je imala i promjenljive granice.

Baš tu priče iz najdavnije starine ištu sjedište najsretnijih i najvrlijih među tada živućim narodima. Najstarija povijest upućuje u tim predjelima na raznorazne državne formacije. U pradavnini su mnoga ilirska plemena stvarala svoja mala carstva, srodnija civiliziranim državama više no ikada poslije; već su tada na ilirskoj obali postojala značajna trgovišta i oružane, a već godine 1443. pr. Kr. i jedna kolonija naseljena Feničanima pod K a d m o m, tim usrećiteljem svijeta, presaditeljem pisma, koji je osnivanjem p r v o g a i l i r s k o g k r a l j e v s t v a područje današnjeg Dubrovnika uzvisio tako reći do sjedinjujuće točke svih ostalih slobodnih, patrijarhalno ustrojenih iliričkih pokrajina.

Krajnje je neobično, i nama duhovno poticajno, da je u svjetskoj povijesti proslavljeni otac znanosti, Kadmo, koji je ljudski rod poučio kako ovjekovječiti misli, još p r e d v i š e o d t r i t i s u ć e g o d i n a tlo naše iliričke Atene obdario tako reći prvom posvetom klasičnosti, i to u doba kad su plemenski srodni narodi Europe jedva još i pomišljali na uljuđenost, i kad se još nije ni slutio osnutak pobjednika nad svijetom, Rima.

Iz I l i r i j e se na zapad i istok Europe raširilo poznavanje pisma, poljodjelstva, vinogradarstva i sigurnije plovidbe brodovima, u čemu su naši pretci nadmašivali i same Grke i Rimljane.

Glas o čestitosti Ilira, o njihovoj suzdržljivosti, te snazi oružja koja se iz njih razvijala, u svih je susjeda već odrana pobuđivala zabrinutost, mržnju i zavist. Grke i Rimljane spopadao bi strah od velikih odvažnih čina naših praotaca na kopnu i moru. Zavojštili su i na tiranina Dionizija Sirakuškog, na makedonske kraljeve Amintu, Filipa i Aleksandra, na Perdika i Antigona. Pošto su nekoliko puta bili navalili na Makedonce te ih djelomice porazili i obvezali na novčana davanja, pošao je na njih Aleksandar Veliki te je, porazivši ih, najvrsnije ilirske čete poveo sobom u rat protiv Perzijanaca, gdje su n a š i junaci najviše pridonijeli njegovoj svjetskopovijesnoj slavi.

Nakon vladarove smrti oni su uskoro ipak zbacili makedonski jaram te pod vlastitim kraljevima P l e v r a t o m i O g r a n o m toliko ojačali, da je Rim nastojao iz petnih žila učiniti sve što je bilo u njegovoj moći ne bi li ih, bojeći se onoga najgorega, nekako oslabio. Malo pomalo rimski su se orlovi, žudni plijena, stali primicati našoj domovini. Ogranova udovica, ilirska kraljica T e u t a (vrlo vjerojatno ona ista c a r n a k r a l j i c a koja do dana današnjega živi u našoj pučkoj predaji), budila je u pljenohlepnih Rimljana sve veći bijes, a oni bi i inače iskali najmanji povod da se late krajnjih sredstava, pa je Rimljanima plaćala danak. No dokle god je rimski senat morao ratovati s Kartagom i Makedonijom, Ilirija je bila pošteđena presudnih ratova; tek kad su bila poražena oba ta kraljevstva, morala je pasti i naša domovina.

Zadnji ilirski kralj bio je G e n c i j e, čije su prijestolje i zemlja postali plijenom svesilnih Rimljana, naviklih na pobjede. Tek kasnije, pod Augustom, u doba Kristova rođenja, uspjelo im je nakon pustih borbi koje su vodili s promjenljivom srećom, i uz silne napore, pokoriti i preostale slobodne ilirske pokrajine s ovu stranu Dunava.

Sličnost među tolikim plemenima, a Rimljani su je uočili glede jezika, odjeće, običaja i navika, navela ih je da ime I l i r i j a (I l l y r i a, I l l y r i s, I l l y r i c u m ), zajedničko s v i m ilirskim zemljama, preuzmu i u jezik rimske države. Naša je domovina kao rimska provincija bivala sve bogatija i uglednija. Imala je zajedničke poglavare i službenike, koji su nosili i l i r s k a imena; porezi su bili i l i r s k i, a postojale su i i l i r s k e kovnice novca u Sisku i Sirmiumu, te pet velikih i l i r s k i h tvornica oružja na raznim mjestima. Car Trajan je Iliriji pripojio Trakiju i Daciju, a ona se nalazila sjeverno od Dunava; car Konstantin pak osnovao je i vlastitu i l i r s k u prefekturu, koja je obuhvaćala dvije dijeceze i sedamnaest provincija, a protezala se od europskih visova Alpa, prekrivenih vječnim snijegom, pa duž Dunava sve do Crnog mora.

Ilirija je brojila mnoštvo velikih i bogatih gradova, imala je prekrasne umjetne ceste i svrhovite pošte (postaje), i uopće je, natječući se s Italijom u svakom pogledu, dospjela do takva procvata, da su je Rimljani baš zato, a i poradi stare slave, odlikovali predikatom »Q u i r i n a l«, no zato je nezasitnim Rimljanima morala isporučivati najsuhlje zlato, najčvršće željezo, najizdašnije žito, najfiniju kunovinu, najnježnije psiće, pa onda i najjunačnije postrojbe, najizvrsnije brodove i najodvažnije pomorce, dapače i učenjake, te v i š e c a r e v a.

Mirom zaključenim među Konstantinom M. i Licinijem, Ilirija je kao provincija godine 315. bila dodijeljena Konstantinu Velikome, pa je tu pala i odluka o pobjedi kršćanstva, što ga je apostol Pavao izvorno bio zasadio u našoj domovini.

Kad su 395. Teodozijevi sinovi podijelili Carstvo, prava je Ilirija potpala pod Zapadno Carstvo, u kojemu je ostala sve do 476., kad je nakon razora Zapadnoga Rimskog Carstva opet postala sastavnim dijelom Istočnoga.

U doba kad našoj naciji, koja je sama od sebe propadala s prenadraženosti i klonuća, posve izopačena rimska vlast više nije mogla pružiti ni zaštitu ni sjedinjujuću silu neophodnu za samoobranu, klasično su tlo Ilirije ognjem i mačem zaposjele razbojničke horde njemačkih i finskih krvoloka. Što je još od gradova, palača i bezbrojnih drugih spomenika, kojima je profinjen ukus naših predaka uresio domovinu, ostalo pošteđeno od njemačkih Vandala, Gepida i Gota, moralo je podleći divljačkom razornom bijesu finskih i kavkaskih barbara, poimence Huna i A v a r a.

A oni su već otprije pod imenom S a r m a t i (Slaveni su ih od pradavnina poradi nomadskog načina života zvali S k i t i — S k i t a v c i ) sa sjevera i istoka poput snažnih valova djelomice zapljuskivali slavenske zemlje, sve dok ih na kraju nisu i posve preplavili te se prelili čak i preko Ilirije. Pa je to pleme A v a r a ostalo u posjedu većeg dijela Ilirije sve do vladavine cara Heraklija.

U međuvremenu je nekolikim slavenskim narodima s onu stranu Karpata ustrajnom borbom pošlo za rukom izdići se iz sarmatskoga mora, te se šakom pobjednicom nanovo domoći izgubljene samostalnosti. Sjeverno i istočno od B a b j e h o r i (Karpata) bilo je naseljeno više slavenskih narodnosnih skupina, bliskih srodnika Ilirima, koji su ljubomorno čuvali svoju neovisnost, a izvorno su se po gorama ( H o r i ), gdje su prvotno vili zastavu slobode i iskupljenja i odakle su se rasprostranili, zvali H o r v a t i.

Oni su sa Srbima koji su stanovali u Meissenu i Lužicama sklopili obrambeni i oporbeni savez, pa je tako svekoliko područje od Karpata na sjever do Buga, na sjeverozapad do Saale, bilo obuhvaćeno imenom » H o r v a t i a b i a l a v i e l k a «. Vladavina i ustrojstvo te konfederacije, a sastojala se od č e š k i h, l e š k i h (poljskih), s r p s k i h (sorabskih), djelomice i r u s k i h Slavena, bili su i u ratu i u miru patrijarhalni.

Pa kad se car Heraklije osjetio odveć slabim da Avare protjera iz Ilirije vlastitim silama, on u sporazumu s teško potlačenim Ilirima sklopi ugovor s njihovom braćom, slobodnim horvatijskim saveznicima, da će im odstupiti dio Ilirije budu li iz nje istjerali Avare.

To se i zbilo. Iz najrazličitijih su se predjela te Horvatie biale vielke sabrale značajne vojne postrojbe ( p l k i ). Te slavenske, p a t r i j a r h a l n o o r g a n i z i r a n e ratničke čete prodrle su u Iliriju, ujedinile se s Ilircima, pa im je u godinama 633. — 640. udruženim silama uspjelo poraziti zajedničkog pradušmanina, koji je teškim mjerama ovrhe tlačio našu domovinu.

Srednjoilirski su potezi zemlje dobili sad ime H r v a t s k a, a veći dio donje Ilirije S r b i j a; no puno su značajniju čest donjih predjela naše domovine Avarima oteli Bugari, narod uralo–finski. — Pojedine su pak vojne čete horvatske okupacijske vojske zaposjele i neke gornjoilirske predjele.

Tek se tim cijepljenjem s j e v e r o z a p a d n i h s l a v e n s k i h grana na i l i r s k o — s l a v e n s k o pradeblo dade objasniti sadašnji suodnos jezičnih razlika u Iliriji. U c i j e l o j će se naime Iliriji opaziti samo j e d a n j e d i n i slavenski prajezik, koji je prema očitim italskim i helenističkim uzorima bio podoban svim zahtjevima već davno protekla klasičnog razdoblja, i koji su, premda se u najstarija vremena i mogao razlikovati u manjim podrobnostima, ipak držali j e d n i m slavenskim narječjem u odnosu prema trima sestrinskim granama, r u s k o j, p o l j s k o j, i č e š k o j, te je daljnjim svojim širenjem do dana današnjega poprimio posve samosvojnu osnovicu, i samo je po mjerilu sjeverozapadnoslavenskih priraštaja, u nekim predjelima v i š e u nekima m a n j e, gubio na svojoj prirodnoj j u ž n o j samosvojnosti.

Tako je primjerice u p o k r a j i n i H r v a t s k o j, gdje su još u pradavnini morale prevladavati neke razlike koje su u samoj osnovici obilježavale g o r n j o i l i r s k i varijetet, i gdje se ionako ponajbolje održalo više sjeverozapadnoslavenskih sastojina (pogodnih doduše za narječja kojima pripadaju ali nipošto primjerenih našem, j u ž n o m narječju kao takvom), ilirski jezik na svojoj eufoniji i zaobljenosti izgubio ponajviše. Unakazivanje pak gornjoilirskog narječja u starom ilirskom pograničnom okrugu prema Italiji i Galiji, u K r a j n i (C a r n i a), moguće je objasniti djelomice ranijim keltskim, djelomice kasnijim više no tisućljetnim njemačkim utjecajem, i baš se ta iskvarenost u Gornjoj Iliriji pridružila već spomenutim nevoljama, koje su, uzete zajedno, baš p o k r a j i n s k o h r v a t s k i v a r i j e t e t lišavale svih uvjeta višega života.

Na jugu naprotiv i na jugoistoku Ilirije, najizvrsnije pak u alpskim dolinama, gdje je staroilirska nacionalnost svojom sve mlađahnijom, žilavijom životnom snagom i odlučnom pretežnošću stalila i sravnila sve svoje stare i nove priraštaje, na bogatstvu je, čistoći i izvornoj živosti najmanje izgubio baš jezik, i uopće je on do dana današnjega poprimio tako profinjena i mnogoslojna, dapače čudesno istančana obilježja, da će se u sveukupnoj ilirskoj povijesti od vremena rimskoga jarma i prve podjele Velike Ilirije, pa kroz sve ono uzburkano vrijeme sirova srednjovjekovlja, uzalud iskati epoha u kojoj bi nacija, inače odviše zauzeta stalnim obrambenim ratovima, svom duhu i svojoj fiziognomiji (naime jeziku) bila mogla dati toliko visoku izobrazbu, kakvu u Južnoj Hrvatskoj, u čitavoj Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Srbiji nalazimo čak i u posve obična puka.

H r v a t s k a je I l i r i j a svoju slobodu potvrđivala patrijarhalnim ustavom sve do godine 768., kad su je lukavošću, pod izlikom naime da su samo na prolazu u pohodu na dunavske Avare, zaposjeli i podjarmili Franci. Nekako je u to vrijeme zemlja između Drave i Save p r v i p u t, i to samo u crkvenom upravnom stilu, dobila ime S l a v o n i j a, pod kojim je kao nova biskupija bila podložna nadbiskupu Salzburškom.

Gornji i Srednji Iliri više su se puta pokušavali otarasiti franačkog gospodstva, pa su pod najvećim od svojih narodnih junaka, knezom L j u d e v i t o m, stekli i sjajne prednosti, i zacijelo bi im u taj čas bila pripala i posvemašnja odlučna pobjeda u s v o j I l i r i j i, da se u srca donjoilirskih glavara nije uvukla zavist i zloba, te da Franci primamljivim lenima u gornjoilirskim brdima i navlastito u pograničnom području nisu podmitili većinu župana, knezova i drugih narodnih izvrsnika, čime su, mahom pod izmijenjenim imenima, promaknuti u njemačke vitezove i sad već posjednike župa (Gaue), koje su im po nekadanjem patrijarhalnom ustavu bile tek podvrgnute. Već se godine 819. g o r n j o i l i r s k a p o g r a n i č n a K r a j n a (K r a i n), baš kao i cijelo g o r n j o i l i r s k o p o b r đ e (G o r o t a n i a, C a r a n t a n i a), moralo prignuti pod franačkim jarmom.

G r a n i č n o p o d r u č j e K r a n j s k a, ili takozvani vendski (ilirski) okrug, isprva je bilo podložno furlanskom vojvodi; kasnije je dobilo i vlastite grofove. S tim su okrugom češće znale biti povezane gornjoilirske uzmorske zemlje I s t r a i F u r l a n i j a.

Planinski ilirski okrug K a r a n t a n i j a (kasnija K ä r n t h e n) protezao se preko Celja sve do Save, a grofovi su mu nosili naslov vojvoda. Koruški su vojvode u ilirskoj zemlji obnašali službu lovnika, a sami su se pred državnim sudovima služili i l i r s k i m jezikom; a i za svojih imenovanja, koja su se po staroiliričkom običaju zbivala na otvorenu polju, prema zemaljskim su se zakonima smjeli služiti samo i l i r s k i m jezikom.

Već je vrlo rano sjeveroistočni dio Karantanije bio podvrgnut oblasti austrijskoga grofa Steyera, pa je tako nastala napol ilirska napol njemačka Š t a j e r s k a, koja je kasnije, naime 1180., pošto su već svi gornji zemljišni posjedi do G r a d e c a (G r a t z a) bili germanizirani, uzdignuta na rang vojvodstva.

U međuvremenu su se Srednji Iliri pod svojim vođom P o r i n o m godine 835. posve oslobodili franačkog jarma, da bi im se nadžupani otad zvali knezovima Hrvatske i Dalmacije, sve do 990., kad je knez D a r ž i s l a v bio uzdignut na kraljevsku čast.

Od osnutka p r v o g a i l i r s k o g k r a l j e v s t v a proteklo je već d v i j e t i s u ć e t r i s t o t i n e d v a d e s e t i š e s t godina, kad su se godine Gospodnje 883. većega dijela ilirske Panonije domogli M a g y a r i, uralo–finski narod plemenski srodan Hunima i Avarima, doseljen iz Jugrije. Ali nisu se usuđivali uznemirivati hrvatske i dalmatinske Ilire, kojima su nakon D r ž i s l a v a vladali moćni kraljevi, među kojima poradi svoje slave zaslužuje biti spomenut navlastito P e t a r K r e š i m i r V e l i k i.

Nakon odumiranja narodne kraljevske loze, uglavnom s nejedinstva hrvatskih narodnih glavara, povezivanje s U g a r s k o m, započeto 1096. a državnopravno provedeno zapravo godine 1102., na kasnije je kraljevstvo već u samom početku obavilo velik, a nakon nesretno ispale bitke s Tatarima na rijeci Sajo 1241. i presudan utjecaj.

Ponovnu uspostavu do dna potonule i pučanstvom skoro posve opustjele u g a r s k e d r ž a v e nepristrani povjesničari priznaju samo hrvatskim i dalmatinskim I l i r c i m a. Za njegova bijega I l i r c i su gostoljubivo primili kralja B e l u I V. zajedno s njegovom obitelji; zahvaljujući I l i r c i m a Tatari su bili djelomice poraženi, djelomice protjerani; i l i r s k i m je zlatom i krvlju nanovo ojačano ugarsko prijestolje, a u opustošenoj je Ugarskoj i opet bio uspostavljen red.

Tako su u nanovo uspostavljenoj kraljevini Ugarskoj tisuće iliričkih obitelji dobile plemstvo i zemlju; plemenitaške povelje nekih od najvećih plemićkih općina u Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji čuvaju dokaze o uslugama što su ih u to doba učinile u g a r s k o m e k r a l j u. A nipošto nije preodvažna ni tvrdnja, da je većina s t a r i j i h p l e m i ć k i h obitelji u Ugarskoj, bilo zadržanim bilo predikatom p r o m i j e n j e n i m imenom, odvjetak kakva i l i r s k o g plemena. Još i dandanas stotine plemenitaških obitelji u nizu ugarskih županija nose plemensko ime H o r v á t, s ovim ili onim predikatom.

U donjoj Istočnoj Iliriji, gdje je uralsko pleme B u g a r a netom nakon doseljenja p r i h v a t i l o od prastanovnika i l i r s k i j e z i k i n a c i o n a l n o s t, a z a t o i m j e d a l o s a m o s v o j e i m e, nikla je država B u g a r s k a , koja se nakon prihvata kršćanstva godine 865. širila sve moćnije, i jamačno bi bila progutala pol Ilirije da s r p s k a I l i r i j a nije već ranije pokazala svoju snagu, koja je kulminacijsku točku dosegla tek pod kraljem S t e f a n o m D u š a n om S i l n i m (Nemanjić IX., 1336 — 1356), koji si je uzeo i naslov cara.

U međuvremenu su se već u jedanaestom i dvanaestom stoljeću iz hrvatskih i srpskih dijelova Ilirije oblikovala raznorazna vojvodstva i kraljevstva. Južni je dio Srbije po rijeci Raškoj poprimio ime R a š k a , pa Donje Ilire znadu zvati i R a c i m a. Zemlju s obiju strana rijeke Bosne nazvali su B o s n o m, kojom su isprva vladali banovi, a oni su se potom osamostalili te prihvatili kraljevske naslove. Ta je zemlja po istoimenoj rijeci koja je kroz nju tekla nosila i ime R a m a, a pod tim su imenom nakon prvotnog razgraničenja poimali južnu Bosnu, no u ugarskom je upravnom stilu uskoro slovila za čitavu Bosnu. Kraj između Bosne i Dalmacije nosio je ime H l m , no i Z a h l m (tako reći nekakvo pobrđe, od hlm, hlv, hum, tj. brdo), a kasnije, kad je bio promaknut u vojvodinu, zemlju hercogovu, stao je nositi i ime H e r c e g o v i n a.

I dok su B u g a r s k a, S r b i j a, B o s n a i H e r c e g o v i n a nakon nemile bitke na K o s o v u polju (15. lipnja 1389.) podlegle turskoj sili, čime je svaki dio naše domovine zapao u nedoglednu bijedu a romantična su joj polja i zavale stoljećima bile poprištem najkrvavijih ratova i pustošnih pohara, pa je zamrla i sva kultura, dvije su najmanje ilirske pokrajine, susjede C a r n a g o r a (Monte negro) i D u b r o v n i k (Ragusa), tako reći poput nekakve S p a r t e i A t e n e i nadalje zadržavale i održavale slobodu i neovisnost.

Patrijarhalnu državu Carnu goru nije bilo moguće pokoriti koliko zbog doista spartanske hrabrosti njezinih stanovnika, toliko i zbog prirodnog ustroja same zemlje.

Republika Dubrovnik pak znala se na visini svoga političkog i intelektualnog značenja hrabrošću i spretnošću okoristiti svim odnošajima, a neovisnost je osiguravala ugovorima s Venecijom i Portom. Pod zaštitom ove potonje sile, koja je inače donje ilirske pokrajine tlačila grubom despocijom, razvila je svoje fizičke i duhovne snage na tako blistav način, da se u pogledu trgovine mogla natjecati s prvim europskim državama onoga doba, a u znanstvenom ih je skoro sve nadvisivala.

D a l m a c i j a, koja je još otprije stupala u saveze s tada moćnom Mletačkom Republikom, pa je zato bila upletena i u ratove, već je u petnaestom stoljeću dokraja dospjela pod mletačku vrhovnu vlast, no i u takvim je odnošajima mnogo pretrpjela od turskih najezda, sve ako je Turci nikada nisu posve osvojili. Tako je ta zemlja s mnoštvom svojih prekrasnih otoka, na koje Turci nikada nisu stupili nogom, postala pribježištem ilirskih muza i njihovih zakladnih blaga.

Naprotiv su H r v a t s k a i S l a v o n i j a tijekom više od triju stoljeća postale prizorištem najgroznijih turskih najezda, pa kad je 29. kolovoza 1526. bitka kod M o h a č a ispala nesretno a Slavonija ubrzo zatim postala turskim sandžakatom, Hrvatska je bila prepuštena isključivo s a m o j s e b i. Ugarska je bila rastrojena djelomice od Turaka, u z k o j e j e p r i s t a j a o v e l i k d i o p u č a n s t v a, djelomice pak s unutarnjih nemira, pa Hrvatima nije mogla pružiti ni najmanju pomoć, a maloj je zemlji od veoma male pomoći bila i austrijska sila, neprestance zaokupljena što rečenim nevoljama što mnogim ratovima u Zapadnoj Europi, navlastito s vjerskih sukoba. Pa je pučanstvo samo moralo preuzeti na se obranu svetoga svog tla, a divovske je bitke vodilo s toliko snage i ustrajnosti, da su je na ustupanje manjih dijelnih područja mogli nagnati samo povremeni mirovni ugovori, temeljeni mahom na kakvoj višoj politici, no ti su ustupci ipak znali konačno odnijeti skoro pol Hrvatske.

Cijela je zemlja od Velebita do Mure bila nalik na kakav vojnički tabor, u kojemu bi se na prvi hitac svom svojom masom digla cijela nacija, te pograbivši oružje bez razlike u staležu pohitala na zborna mjesta. Pa su junačka djela naših pređa tijekom tih triju stoljeća postala toliko svakodnevna, da ih jednostavno nije bilo moguće pripadno odlikovati; mnoštvo povelja, zahvalnica i pohvalnica, koje danas rese arhive kraljevstava Hrvatske i Slavonije, najrječitiji su dokazi koliko su visoko vjernost nam i djela štovali uznositi kraljevi P r e v i š n j e k u ć e A u s t r i j s k e . Preostali su tu kao nezastarivi biljezi naše vrijednosti, te nam jamče pravo ne samo na simpatije svekolike Europe, kojoj naša nacija do dana današnjega biva slavnim predziđem, nego dapače, n a v l a s t i t o k a d j e p o s r i j e d i o d r ž a n j e n a š e n a r o d n o s t i , pravo na naklonost i pravdu našega premilostivog vladara, to više što smo njegovim previšnjim pređima i krvlju i životom služili ne samo kod kuće, nego i diljem njihovih nasljednih zemalja, a i g d j e g o d j e t o b i l o p o t r e b n o.

Trajni su ratovi protiv Turaka potakli mnoštvo selidaba u Ugarsku, no nadomještali bi ih useljenici iz Srbije i Bosne, pa je združivanjem njihove bratske snage s našom jedino i bilo moguće spašavati domovinu.

Ta zajednička junačna obrana naše domovine i održanje naše narodnosti nije bila od najveće važnosti samo za nas i cijelu Monarhiju, nego i za čitavu Europu; jer da su Turci u doba najveće svoje slave i moći podvrgli sebi i ovu zemlju i našu morsku obalu, što bi bilo od Ugarske, Kranjske, Štajerske, Koruške, pa i Italije?

Iz onih uzburkanih vremena u ugarskoj povijesti javljaju se bljescima mnogi junaci i vojskovođe, državnici i učenjaci ilirskih korijena.

Tko ne zna za slavnoga I v a n a H u n y a d y j a, koga u nas kao S i b i n j a n i n J a n k a još i danas slave narodne pjesme? Koji to Mađar ne štuje njegova sina M a t h i a s a C o r v i n u s a, a u obojice je tekla slavensko–ilirska krv? Oba su voljela ilirsku naciju i jezik, a potonji je to jasno pokazao već i time što je svom nezakonitom sinu I v a n u K o r v i n u, ljubimcu, udijelio čast bana Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, skupa sa znatnim dobrima u tim zemljama i grofovijom Z a g o r j e. Grofovi Š u b i ć Z r i n s k i (Z r i n y i), F r a n k o p a n (F r a n g e p a n y), S l u n j s k i, K a r l o v i ć, U j l a k (I l o č k i), K o l o n i ć, B l a g a j U r s i n i u ugarskoj se povijesti svojim besmrtnim sinovima diče i l i r s k i m imenima. Znamenite obitelji B a t j a n i (B a t h y a n y), G j u l a j (G y u l a y), C s a k y (Č a k o v i ć), P a l f y, E r d ö d y (izvorno B a k a č od M o s l a v i n e), N a d a s d y (izvorno B u t k o P r o d a n i ć), među mnogim inima potječu iz Ilirije. — B a n k b a n (B e n k o B o r i ć B a n), P á l K i n i s y, (P a v a l K n e z B r a n k o v i ć), — A l a p y (A l a p i ć), J u r i š i ć, O r l o v i ć, D u g o v i ć, L a c k o v i ć, V o i k f y (V o j k o v i ć), P e j a č e v i ć, J a n k o v i ć, L e n k o v i ć, R a t k a j, među mnogima drugima zajedno sa svojom slavom pripadaju i l i r s k o m n a r o d u. Isto su tako D r a g o š D r a š k o v i ć, pa O r š i ć L a p s a n o v i ć, K e g l e v i ć B u z i n s k i, F e s t e t i ć, P a t a č i ć stare i l i r s k e obitelji; p o n o s U g a r s k e N i k l a s Z r i n y i — Šubić Zrinski — z a j e d n o s c i j e l o m n j e g o v o m s i g e t s k o m č e t o m j u n a k a p r i p a d a i l i r s k o m n a r o d u. Iz središnjega kruga tih junaka na strani našega Leonide N i k o l e Z r i n s k o g izdvojiti valja ponajprije sljedeće: J u r a n i ć, O r š i ć, P a t a č i ć, A l a p i ć, G u š i ć, B a n d a n j k o v i ć, Ž a r k o v i ć, P a p r a t o v i ć, I l i a G o l e m, K o b a c, Č a k o v i ć, R a d o v a n, Č e r n k o, S e k u l i ć, N o v a k o v i ć.

Da ne bismo nabrajali mnoge I l i r c e koji su kao ugarski biskupi, nadbiskupi, državnici i učenjaci stekli europsko ime, spomenimo tek imena: Slavonac J a n u s P a n o n i u s V i t e z, Hrvati M a r t i n u c i U t i š i n o v i ć i J u r a j D r a š k o v i ć, te Dalmatinac V e r a n c i u s — V r a n č i ć.

Sve se te povijesne crtice iz starijega i novijega doba oslanjanju na najbolje izvore i pisce, čija imena ovdje ne navodimo djelomice zato da ne bismo bili odviše zamorni, djelomice pak da ne promašimo svrhu kratkoće. No našim ćemo domoljubnim čitateljicama ipak s punom izvjesnošću svrnuti pozornost na to da će se uskoro pojaviti povijest I l i r i j e — Dogodovština Ilirie velike — Dr. L j u d e v i t a G a j a, te stoga upućujemo baš na nju, koja će svemu natuknutome a na temelju istih podataka priskrbiti i kritičkih potvrda.

Uostalom na i l i r i č k i se n a r o d, koji se prostire od t a l i j a n s k o g pa do g r č k o g tla, vrijedno posebno osvrnuti i s obzirom na broj pučanstva, a mi prema određenim podatcima broj I l i r a c a u Gorici, Koruškoj, Kranjskoj, Istri i Štajerskoj možemo zaokružiti na 1,200.000 duša; u Hrvatskoj, zajedno s 8 graničarskih regimenti–kantona i s primorjem, na 1,120,000; u Slavoniji, zajedno s 3 graničarske regimente–kantona, na 560.000; u Dalmaciji, zajedno s Dubrovnikom, Kotorom i otocima, na 490.000; u Mađarskoj, u 8 županija na Dunavu, Tisi, i s onu stranu Drave i Mure, na 1,600.000 duša. Pribroje li im se još i Ilirci pod turskom vlašću u Bosni, Turskoj Hrvatskoj, Hercegovini, Bugarskoj, Albaniji i Makedoniji, pa onda još Srbi i samostojni Crnogorci, ukupno dakle 3,030.000 duša, to nam se još zornije vidi potreba i korist od prihvaćanja kakva zajedničkog i l i r s k o g književnog jezika, a unutar nacije koja broji više od 8 milijuna ljudi.

A da se taj jezik doista i stvarno zove i l i r s k i m, dokaz je i njegova opća i neprekidna poraba tijekom pustih stoljeća. A kako da se i zove drugačije, kad se od najstarijih vremena do dana današnjega s v i J u ž n i S l a v e n i poimaju pod prastarim narodnim imenom I l i r c i, ne samo u djelima povjesničara i geografa, nego i u zakonodavnim knjigama,* kako je to već ranije bilo natuknuto.

Uostalom u svim je razdobljima do dana današnjega u svekolikom književnom svijetu, navlastito međutim u Iliriji i u susjednoj Italiji, bilo pisaca koji su naše p o s e b n o narodnosno ime »Iliri« širili na s v e k o l i k u golemu slavensku naciju, koja je obuhvaćala blizu 80 milijuna ljudi, pri čemu su se oslanjali na povijesno prvenstvo, kad su ga rabili kao sinonim za naše g e n e r i č k o nacionalno ime »Slave«. To samovoljno uzimanje g l a v n o g d i j e l a za c j e l i n u — uzimanje dakle jedne s p e c i e s, vrste, za g e n u s, rod — valjalo bi u svakom slučaju ipak strogo izbjegavati, ne samo u pisaca nego i u svih obrazovanih ljudi; budući da praiskonsko ime »I l i r i« u pravom narodnosnom značenju neposredno pripada s a m o J u ž n i m S l a v e n i m a kao — a u t o h t o n i m, p r a i s k o n s k i m — prastanovnicima svoje domovine, ostaloj pak slavenskoj braći naprotiv više posredno, u značenju povijesno–arheološkom. A i zato jer je to ime i prema najnovijoj načelnoj razdiobi s k u p n o g s l a v e n s k o g j e z i k a n a č e t i r i g l a v n a d i j a l e k t a, razdiobi koja počiva na k n j i ž e v n o j u z a j a m n o s t i, i u filološkim razgraničenjima zadobilo posve primjereno i određeno područje.

U najnovije su doba S l a v e n i različita svoja podnarječja ili jezične varijetete (kao nekoć stari Grci) porazdijelili u četiri g l a v n a n a r j e č j a koja su ravna isto tolikom broju p i s a n i h ili, pravilnije, k n j i ž e v n i h j e z i k a, jer su se temeljem gorkih iskustava tijekom pustih stoljeća uvjerili da u kakvoj jednostranoj težnji i u z r a s p r š e n o s t g o r o s t a s n i h s v o j i h d u š e v n i h s n a g a u p a t u l j a s t e č e s t i ne će doduše jezika nikada zagubiti, ali ga isto tako nikada ne će moći ni uzdići do snažna sredstva vlastite izobrazbe pa, ne imajući općeg nacionalnog obrazovanja, nikad ne će zauzeti ni svoje stalno mjesto u ljudskom društvu, na što su pozvani izobrazbenom sposobnošću, bogatstvom i filozofskom gradbom svoga jezika.

Ta č e t i r i g l a v n a n a r j e č j a, a sukladna su im č e t i r i s l a v e n s k a s k u p n a i l i g l a v n a p l e m e n a, jesu sljedeća: čehoslovensko u Češkoj, Moravskoj, u više no 12 slovačkih županija Mađarske, te u gornjoj Lužici; poljsko u austrijskom, pruskom, ruskom, krakovskom dijelu P o l j s k e te u donjoj Lužici; rusko u Velikoj Rusiji i Malorusiji, te u manjim zemljama austrijske carske države što ih nastavaju takozvani Rusini (Ruteni); konačno ilirsko u austrijskim, ugarskim, hrvatsko–slavonskim, srpskim, crnogorskim i turskim dijelovima I l i r i j e, poimence u Gorici, Koruškoj, Kranjskoj, Istri, Štajerskoj, u 8 ugarskih županija, zatim u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Srbiji, Crnoj Gori, Turskoj Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini, Bugarskoj te u dijelu Albanije i Makedonije.

Književna u z a j a m n o s t i l i m e đ u s o b n o s t, slavenski uzajemnost, zajedničko je dioništvo svih nadaleko rasprostranjenih slavenskih narodnosnih grana u duhovnim proizvodima njihovih naroda; uzajamno je kupovanje i čitanje spisa i knjiga objavljenih na četirima slavenskim književnim jezicima. — S v a k i bi o d č e t i r i j u g l a v n i h d i j a l e k a t a iz svih drugih trebao tvoriti novu životnu snagu, kako bi se uzajamno pomlađivali, obogaćivali i oblikovali, no ništa manje n e d i r a l i u d r u ge i n e d a l i s e d o d i r i v a t i, n e g o p o r e d o s t a l i h t r i j u i n a d a l j e p o t v r đ i v a l i v l a s t i t o s l o b o d n o p o d r u č j e. U toj slavenskoj u z a j a m n o s t i sva stabla i narječja, dapače i sve grane i varijeteti, ostaju nepomaknuti na svom starom mjestu, samo što su svi oni, supripadni, podređeni odnosnom glavnom narječju, kako bi i na taj način, uzajamno sjedinjenim djelovanjem i natjecanjem, svrhovito promicali procvat zajedničke slavenske nacionalne književnosti.

Moramo ovdje ipak spomenuti i onu dvojbu glede s l a v e n s t v a starih I l i r a c a, što su je bez ikakva razloga znali izraziti pojedini skeptici oslonjeni samo na vlastito mišljenje ili, ispravnije, na svoje predrasude. Tijesno srodstvo s l a v e n s k o g jezika s g r č k i m, l a t i n s k i m i n j e m a č k i m nudi nam neoboriv dokaz, da su Slaveni od svog iskona morali živjeti neposredno među tim trima svojim prasrodnicima. No gdje je prema svoj p o v i j e s t i i z e m l j o p i s u moglo z a j e d n o doći do tog nužnog izravnog dodira s t r i m a spomenutim narodima, ako ne u Iliriji? Već nas sam taj posve dovoljan i očito udarni dokaz, uz nešto neoborivih razloga što se nalaze u kritičkim djelima jednoga K a t a n č i ć a, te u Š a f a û i k o v o j raspravi »O p o d r i j e t l u S l a v e n a«, Budim 1828., navlastito na stranicama 133–193,* to više ohrabruje da pobijamo spomenute ništavne dvojbe, budući da i veći broj najznamenitijih njemačkih povjesničara, poimence Schlözer, Johannes von Müller, Pölitz, Gross–Hoffinger među inima, stare Ilire u svojim spisima drže praocima Slavena.

Pošto smo tako u spomenutom orisu, a on nam po našem mišljenju jedini nudi ispravno motrište, nagovijestili obzor s kojega nam je na i l i r s k u n a r o d n o s t gledati povijesno i etnografski, valjalo bi nam sada reći koju i o starijoj i l i r s k o j k n j i ž e v n o s t i, posebice kako se razvila u onoj čudesnoj slobodnoj državi Dubrovniku i u Dalmaciji, ali kako nam je prostor ovih listova ograničen pa nam ne dopušta da sve to dostojno prikažemo u kakvu iscrpnom članku, navedimo, ne bismo li pokazali koliko se naš jezik i književnost štuju i u inozemstvu, tek vjeran prijevod nekolikih redaka iz predgovora ilirskom nauku o jeziku a na talijanskom jeziku, što ga je o našoj književnosti napisao prezaslužni ali nažalost prerano preminuli A p p e n d i n i, navlastito zato jer je pohvala stranca (a b i o j e P i e m o n t e ž a n i n) ima to veću težinu, premda u njemu, jamačno poradi kratkoće, nije ni dotakao najveći dio najizvrsnijih remek–djela:

»Nakon tog buđenja znanosti na nov život, među dalmatinskim su se Ilircima smjesta našli ljudi koji su se latili njege svoga materinskog jezika te svojoj staroj poeziji dali nov, toliko dražestan i lijep oblik, da se ona u svakom pogledu može takmiti s pjesničkim djelima najobrazovanijih antičkih i modernih naroda. Prvenstvo je tu pripalo D u b r o v n i k u, no kasnije su slijedili i drugi dalmatinski gradovi. Od kraja četrnaestog pa do polovine prošlog stoljeća s a m o su se D u b r o v č a n i dovinuli do toliko značajna obilja izvornih pjesničkih remek–djela, da bi, ako bi se objelodanilo s a m o o n o, opsegom nadilazilo trideset značajnih svezaka. O s m a n i d a (O s m a n s p Đ v a n), ep puno stariji od M i l t o n o v a »I z g u b l j e n o g r a j a« i V o l t a i r e o v e »H e n r i a d e«, nekoliko ozbiljnih, burlesknih, satiričkih pjesama, više ekloga i idila, razne tragedije, stanoviti broj pjesama svake vrste i svakoga metra, prijevodi četiriju najljepših grčkih tragedija, zatim T a s s o v o g »A m i n t e«, »P a s t o r a f i d o«, Maffeiove »M e r o p e«, mnogih M e t a s t a s i o v i h drama i najljepših M o l i # r e o v i h i G o l d o n i j e v i h veseloigara, sve će to oteti zaboravu imena D r ž i ć, M e n č e t i ć, V e t r a n i ć, D i m i t r i ć, Č u b r a n o v i ć, N a l j e š k o v i ć, B u n i ć, M a ž i b r a d i ć, L u k a r i ć, R a n j i n a, Z l a t a r i ć, G u n d u l i ć, P a l m o t i ć, G j o r g j i ć, B e t o n d i ć, T u d i z i ć i S o r k o č e v i ć (S o r g o), i pokazati da nimalo ne zaostaju za ostalim, već objavljenim i pohvalama jezičnih stručnjaka obasipanim djelima ilirskog naroda. I dok se citra tih slavnih pjevača na najraznovrsnije načine oglasila iz tog novog E p i d a u r a (Dubrovnika), svojim su joj pjevom uzvraćali jedan H e k t o r o v i ć, L u c i ć, M a r u l i ć, K a š i ć, K a n a v e l i ć, G j o r g j i ć, B a r a k o v i ć, Z o r a n i ć, I v a n i š e v i ć, V i t a l j i ć i više njih iz mnogih gradova i otoka Dalmacije, da bi iz dana u dan bogatili svoj materinski jezik.

Toj sažetoj književnoj skici, u kojoj nerado izostavljamo imena gospođa velezaslužnih za našu nacionalnu književnost, prvenstveno imena spisateljica A n e B o š k o v i ć, C v j e t a n e Z u z o r i ć (te izvrsnice koliko u iliričkom toliko i u talijanskom pjesništvu), pa L u k r e c i j e B o g a š i n o v i ć, K a t a r i n e P o z z a d i S o r g o i dr., pa imena Hrvata istaknutih u iliričkoj književnosti, naime V i t e z o v i ć a, K r m p o t i ć a i D o š e n a, Srbina D o s i t e j a O b r a d o v i ć a i Slavonaca R e l k o v i ć a, K a n i ž l i ć a, Č e v a p o v i ć a i K a t a n č i ć a, — pridometnut ćemo kratak članak o i l i r s k o m n a c i o n a l n o m k a z a l i š t u u Dubrovniku, objavljen u Pisi u 20. broju godišta 1825. u književnim novinama N u o v o G i o r n a l e d e L e t t e r a t i, a iz njih je iste godine preuzet u br. 236 lista C o n v e r s a t i o n s b l a t t u prijevodu koji slijedi, pa ga evo objavljujemo kako bismo našim čitateljicama posredovali pojam o visokoj iliričkoj naobrazbi Dubrovnika, budući da je u njemu dramska umjetnost, taj kasni jesenski cvijet svake književnosti, cvao u doba kad se o tome još nije mislilo ni u jednoj zemlji Europe.

»I l i r s k o k a z a l i š t e Dubrovčana, kako to u svom dubrovačkom književnom izvješću primjećuje već i A p p e n d i n i, zaslužuje svu pozornost učenih. Početak mu pada negdje u č e t r n a e s t o stoljeće, dakle u razdoblje kad je grčka drama već bila pala u zaborav, a Italija se još nije mogla iskazati nikakvim T a s s o m, nikakvim G u e r i n i j e m; kraj je dočekalo u o s a m n a e s t o m, moglo se dakle još poveseliti kritičkom ukusu što ga je odražavalo oživljavanje lijepih umjetnosti i književnosti. P a l m o t i ć (taj neumrli pjevač i l i r s k e K r i s t i j a d e, velikog epskog remek djela) posjedovao je živ duh, izvrsno pamćenje, poznavao je književnost svoga doba, a proučavao je i staru. Pa mu je Homer dao poticaja za dramu »A h i l«, Vergilije za »E n e j i n s i l a z a k u p o d z e m l j e«, ljetopis dukljanskog svećenika (popa Dukljanina) za njegova »P a v l i m i r a«, a slavenske kronike za »C a p t i s l a v u «. »A h i l« i »D a n i c a« dva su njegova najcjenjenija komada. U »P a v l i m i r u« se izlaže utemeljenje te male slobodne države i junačka djela njezinih stanovnika. »C a p t i s l a v i« je predmet junaštvo ilirskih ratnika i ratnica. A »Pavlimir« je praizveden u Dubrovniku 1637. Mjesto na kojemu redovnik S e r g i j e s oduševljenjem nabraja najslavnije čine Dubrovnika od osnutka republike do njegova doba bilo je namijenjeno poticanju oduševljenja u republikanaca. P a l m o t i ć (čovjek visoka roda i najviših državnih odličja) bio je rođen za dramsku umjetnost. Vrlo se brzo navikao na pisanje stihova, koje mu je uopće išlo vrlo lako. Pisao bi više drama na godinu, a uz to je bio kazališni ravnatelj i sudjelovao je kao glumac.«

Želja da milim čitateljicama pokažem kolika nježnost i prisnost vlada u proizvodima starijih ilirskih pjesnika, potakla me da svemu ovomu pridodam još i ljupku anakreontičku G j o r g j i ć e v u pjesmu K r i j e s n i c a, zajedno s vjernim njemačkim prijevodom D r. D e m e t e r a u metru izvornika, ne možda zato jer bi nježni taj cvijetak u našemu velikom pjesničkom vrtu bio i najljepši, nego zato jer najbolje odgovara svrsi ovih listova, navlastito njihovoj posveti. Da se u prijevodu nije mogao odraziti onaj čarobni zvuk izvornika, posve je prirodno, jer zvučnost i ljupkost ilirskog jezika nije moguće oponašati. Upravo je taj neodoljivi čar zvuka tijekom njegova putovanja C r n o m G o r o m toliko oduševio gospodina V i a l l a d e S o m m i e r s a, učena Francuza, da je sastavio paradoksalnu rečenicu, kako su č i s t o i l i r s k i Crnogorci izravni potomci Helena, jer da im je jezik posve sukladan idealu što ga on goji o najblagozvučnijem od svih jezika što ih je ikada govorio neki narod (naime helenskomu), pa ga, ushićen, opisuje ovako:

»La langue illyrienne est à la fois riche et laconique, énergique et harmonieuse. Elle sied également dans la bouche des deux sexes, et s’emploie aussi heureusement à chanter les douceurs de l’amour, que les hauts faits et les sanglants trophées de Mars. Elle réunit le nombre à la mésure: elle est sonore, noble, oratoire, véhémente, c’est, au fait, le langage des héros.«*

KRIJESNICA DAS JOHANNISWÜRMCHEN

Trudnom svĐtu noć na lice Auf des müden Erdballs Miene

Vargla biše sĐnu blidu: Warf die Nacht den blassen Schatten,

Da od ljuvezni potajice Dass der Sterne Tanz beginne,

Na svoj tančac zvĐzde izidu. Die die Liebe nie verrathen.

Ja ljubicu kon nje dvora Und ich harrte meiner Lieben

U zabitnoj čekah strani, Am geheimen Thore eben,

Kad nje u mĐsto, s’gar s’prozora Als statt ihr ein Blatt geschrieben

Bi mi dodan list pisani. Mir durch’s Fenster ward gegeben.

Mrem od želje za prje znati, S’tödtet mich die Gier zu wissen,

Što mi piše ma jedina, Was mir schreibt mein süsses Leben,

Nu moj želji svarhu imati Doch von neid’schen Finsternissen

Nenavidna brani tmina. Wird vernichtet all mein Streben.

Nie pomoći: iza gorah Hilflos nagt’s an meinem Herzen,

Jasni mĐsec još neizteče: Denn des Mondes Strahlen säumen,

SvĐće rajskih od prostorah, Und zu ferne sind die Kerzen

ZvĐzde, su mi predaleče. An den hellen Himmelsräumen.

A želja me nuka i blazni Mich spornt aber so die Gierde,

Tak, da skrovna draga slova Dass ich die geliebten Zeilen

Proštio bi bez bojazni Ohne Furcht durchlesen würde

Na plamenu od trĐskovah. Unter Blitz und Donnerkeulen.

Ali u cvĐtju, i u travi Doch im Grase liess sich eben

SrĐćnom zgodom meni tada Ein geflügelt Thierchen blicken,

Krilata se zvĐrca objavi Vorn vom Golde ganz umgeben

Spred zlatjena, svĐtla ozada: Und mit Glanz geziert am Rücken:

Ulovih ju, i nad svime Fieng es, und mir schien, es gleiche

Taj lov daržah dražji od zlata; Diesem Fang kein Gold am Werthe,

Ter njim svĐtlit nauči me Weil mich die erfindungsreiche

Moja ljubav domišljata. Liebe damit leuchten lehrte.

K pismu ju prinieh, i po njemu Diess geflügelt Flämmchen holte

Pomno vodeć plam krilati, Ich zur Schrift, und so erreichte

Na tom zraku živućemu Alles was ich wissen wollte

Sve razvidjeh, što htjeh znati. Mittels der belebten Leuchte.

Ah! Da ti je uvĐk hvala Zierlich Licht, für diese Freude

O svĐtnjače pregizdavi, Danke ich dir wonnetrunken,

Od livadah zvĐzdo mala Du klein Sternlein von der Heide,

Drobna iskro od ljubavi! Du der Liebe zarte Funken.

Ne mogu te neg hvaliti, Für die Lind’rung meiner Schmerzen

LĐpa zvĐrce, harnom pĐsni, Nichts vermag ich dir zu bringen,

Čim dostoja pomoć biti Als aus dunkerfülltem Herzen

Nepokojnoj moj ljuvezni. Schönes Thierchen, dich besingen.

Urešenje nepriprosto Ja du bist die Zier und Wonne

Ti si od lĐta po naravi, Von Natur dem Lenz beschieden,

DĐlak sunca, za njim osto Ein geblieb’ner Theil der Sonne

Za razgovor cvĐtju i travi. Für den Trost der Flur hienieden.

Pred tvim zlatom zlato krije Selbst das Gold wird von dem Scheine

I sobom se zlato srami: Deiner Flamme weit verdunkelt;

Tvoj plam zlatni u tebi je, Denn sie gleicht dem Edelsteine,

Ko u parstenu dragi kami. Der in einem Goldreif funkelt.

Od zemlje si ti zenica, Bist der Erde die Pupille,

Dan, ki leti simo i tamo; Bist der Tag im steten Schweben,

Slika mudrieh dĐvojčicah, Und der Feen zarter Hülle

Ke se u noći kažu samo. Gleichst du, die die Nacht beleben.

Svedj kušala cić dobrote Theures Thierchen, jede Wonne

Dragu radost, zvĐrce draga Mög der Himmel dir gewähren,

Mednom rosom doilo te Und die Erde dich zum Lohne

Milo nebo, zemlja blaga! Stets mit Honigthaue nähren! —

Ovdje bi sad bilo mjesto govoriti o n a j n o v i j e m k n j i ž e v n o m p r e p o r o d u u nas, ali ću i o tom predmetu navesti nepristran sud jednoga od najslavljenijih učenjaka našega doba, a nije I l i r a c. Gospodin D r. Š a f a û i k se naime, a njegov su uvid i zasluge za sveukupnu slavensku književnost priznati već posvuda, o svemu tomu u odličnom književnom časopisu »O s t u n d W e s t« iz 1838. br. 17., koji izlazi u Pragu, izjašnjuje ovako:

»Već smo u prošlom godištu na ovim stranicama uz uznosite pohvale, kako on to i zaslužuje, spomenuli književnu djelatnost gosp. Dr. L j u d e v i t a G a j a, nakladnika i urednika ’N o v i n a i l i r s k i h’ i s njima sjedinjenog lista, ’D a n i c e i l i r s k e’; k. k. privilegirana ilirska narodna tiskara, što ju je on utemeljio prošle godine s nakanom da posluži kao sjedinjujuća točka, pa donekle i kao radionica ilirske književnosti što se od nedavno rascvala tako brzo i tako moćno, a i usavršeni lik njegova početkom godine posve izmijenjena dvojčanog lista, daju nam povoda da se na ovim našim stranicama, koje su sebi za glavnu zadaću postavile širenje pravih znanja o napredovanju slavenske književnosti, još jednom, i to opširenije, vratimo tom predmetu.«

»Osvrnemo li se odmah na početku ispitivalački na trogodišnji životni put što su ga dosad prevalile Novine ilirske i Danica ilirska, ne možemo tom uspješnom rastu i brzom usavršavanju općekorisnih listova ne priuštiti svoj pljesak, dapače puno divljenje. Jednostavno i bez napuhana sjaja, a ipak s čvrstim povjerenjem u vlastitu dobru volju, dakako u plemeniti smisao i sudjelatnu potporu dobrohotna srčana naroda sklona izobrazbi, svoje je listove G a j započeo izdavati u siječnju 1835., tada još pod nazivom Novine Horvatzke i Danicza Horvatzka, Slavonzka i Dalmatinzka. Jezik i pravopis kojim se u početku služio dao je nekako slutiti kao da će nakladnik u svom poduhvatu držati na oku prvenstveno svoje najbliže zemljake, H r v a t e p o k r a j i n c e, pa će njima namijeniti svoje novine. No ubrzo je na vidjelo izišla ispravna mu spoznaja, da bi političko–književni list koji bi si zacrtao tako uske granice (broj H r v a t a p o k r a j i n a c a ne iznosi ni punih 700.000, broj pak onih među njima koji bi se istinski radovali čitanju vrlo je ograničen) bio mrtvorođenje, te da taj s v e u k u p n i, mnogograni ali jezično srodan narod I l i r a c a u k. k. državama, to mnoštvo dakle od više no 5 milijuna ljudi, a sastoji se od Dalmatinaca, Istrana, vojnokrajinskih i pokrajinskih Hrvata, Slavonaca, Srba, Kranjaca, Koruščana i Štajeraca (a tu ne ubrajamo književnoj naobrazbi još nepristupnih Iliraca i Bugara u Turskoj), dosad nije raspršivala toliko različitost narječja, — jer se ona pri strožem ispitivanju ne bi pokazala toliko značajnom, — koliko samovoljne razdjelnice provincijalnih sustava pisanja i mjesnih pravopisa skoro bezbrojnih zakutnih književnosti što su ih uspostavili neki sebeljubivošću ograničeni pisci, da to mnoštvo dakle ne samo da zaslužuje književno uzgojno glasilo dostupno svim granama i udovima, nego da im je ono u velikoj mjeri i potrebno. Pri jednoj od mjera koja je bila u interesu svekolikog ilirskog naroda, a okolnosti su je tako prešno nalagale, obzirni se nakladnik, koji je mislio samo na književno–duhovni napredak svojih bliskih i dalekih zemljaka, nije dugo i neodlučno skanjivao. Već je 1836. proširio granice svoga lista: novine su se pojavile pod naslovom Ilirske narodne novine, časopis pak pod naslovom Danica ilirska; manje bogato i manje odnjegovano h r v a t s k o p o k r a j i n s k o n a r j e č j e, narječje uz to zemljopisno ograničeno na vrlo uzak prostor, moralo je zajedno sa svojom nezgrapnom ortografijom (pravopisom), ili točnije loksografijom (krivopisom), prepustiti mjesto bogatom, blagozvučnom, odnjegovanom i l i r s k o m j e z i k u kakav vlada u puku u Vojnoj Hrvatskoj, Dalmaciji, ugarskom Primorju, Istri, Slavoniji, Srbiji, Bosni itd. i kakav su tijekom više stoljeća oplemenjivala i veličala bezbrojna pjesnička djela neumrlih ilirskih spjevalaca kakav je jedan D r ž i ć, pa M e n č e t i ć, V e t r a n i ć, H e k t o r o v i ć, Č u b r a n o v i ć, B u n i ć, M a ž i b r a d i ć, R a n j i n a, Z l a t a r i ć, G u n d u l i ć, P a l m o t i ć, I v a n i š e v i ć, G j o r g j i ć, K a č i ć, D o š e n, K a n i ž l i ć, K e r m p o t i ć, K a t a n č i ć i dr., baš kao što ga je morao prepustiti i novom, a n a l o g n o m p r a v o p i s u, koji svojom primjerenošću, jednostavnošću i dosljednošću ostavlja daleko za sobom ne samo sve latinicom pisane slavenske, nego i s v e n o v i j e e u r o p s k e pravopise. Dosadašnji je napredak bjelodano dokazao da je to odbacivanje uskih p o k r a j i n s k i h okova zapravo potreba vremena, a izlazak na široko polje o p ć e g i l i r i z m a napredak; jer su tu reformu, koliko nam je poznato, kao korisnu spoznali i s oduševljenjem prihvatili svi temeljito obrazovani i predrasudama nezaslijepljeni Ilirci, — sve ako neki slaboumnici, kako se to drugačije glede ustrojstva ljudske naravi ne može ni očekivati, plašljivo prikovani uz dosadašnji nered, a daljnji im je nauk i napredak čisto mučeništvo, ili pak neki sebeljubivo kruti, tašti i lukavi sofisti, kojima je svaki kret slobodne ljudske duše što hoće izmaknuti slijepoj odanosti njihovim zapovijedima ili domišljajima prava grozota, tu smjenu sad glasno sad u potaji zovu apostazijom ili odreknućem, a ustrajanje na staroilirskoj anarhiji i raskomadanosti slavili su, i još uvijek tako zovu i slave, kao stanje vrhunskog dobra i sreće za ilirsku književnost.«

»Prva tri godišta ilirskih novina i njihova priloga, Danice ilirske, pojavila su se u tiskari gospodina S u p p a n a (točnije: Župana) u Zagrebu. — Da bi istupio iz tog odnosa te doskočio nedostatku koji se općenito osjećao u svoj Iliriji, Dr. G a j je odlučio osnovati u Zagrebu vlastitu t i s k a r u, a njegove je napore u tom pogledu okrunio najljepši uspjeh, i to na vrlo iznenađujući način. Nj. k. k. Veličanstvo, premilostivi naš vladar, baš kao i njegov preslavni otac i njegovi veliki pretci, uvijek skloni podupirati zavode i poduzeća kojima je svrha dobro njegovih »v j e r n i h i s r č a n i h I l i r a c a«, udostojio se protekloga ljeta gosp. Dr. G a j u udijeliti privilegij za novu tiskaru koja da se ima podići u Zagrebu, na što je netom spomenuti osobno pošao u glavni grad Češke da bi s vlasnicima najopremljenije slovolivnice i tipografije u našoj državi, s braćom H a a s e, poveo nužne pregovore te sklopio ugovore o ustrojenju svoje tiskare. Iz svoje su izvrsne tvornice a za novi zavod gospoda H a a s e isporučila ne samo lijepe spise tiskane na D i d o t o v način te ostalu tipografsku opremu, nego i vrijedne, poslu vične ljude, pa su tako zadobili pravo na zahvalu svih dobrohotnih Iliraca, baš kao što će sličnim usavršenjem č e š k i h slova uskoro pobrati i hvalu svih Čeha. Od 1. siječnja o.g. Novine ilirske izlaze dvaput tjedno u velikom folio–formatu (ranije je to bilo u velikom quarto–formatu), Danica ilirska pak jednom tjedno u velikom quarto–formatu, obje grafički opremljene s ukusom i nekom elegancijom koja ih osposobljuje da se u tom pogledu dostojno svrstaju među najuglednije listove u tuzemstvu i inozemstvu. Lijep primjer nekoristoljublja i nov dokaz revnosti koja smjera samo na ono što je općinstvu najbolje G a j je dao i time što, unatoč v e l i k i m i z d a t c i m a povezanima s tom obnovom, svom listu ipak nije podizao inače vrlo umjerenu cijenu. Neka njegove općeprobitačne težnje koli u n u t a r same Ilirije toli i i z v a n nje naiđu na puno priznanje i poticajno sudioništvo svih obrazovanih prijatelja slavenskoga jezika i književnosti!«

»Te prve proizvode nove i l i r s k e k n j i g o t i s k a r n i c e pozdravljamo dakle radosnim klicanjem to više, što se nadamo da su oni samo preteče drugih postignuća, nipošto manje važnih ilirskoj književnosti i duhovnoj izobrazbi naroda. Poznajemo gospodina Dr. G a j a kao čovjeka tihe no ustrajne revnosti, čiste, muški krepke volje, velike pomnje i suzdržanosti, temeljite obrazovanosti i, što ovdje nije nimalo nevažno, izvrsna praktičnog smisla. Takvih osobina, on s pravom može očekivati da će mu nastojanja oko širenja književne kulture u Iliriji imati više uspjeha no pred više od sto godina nastojanja zemljaka, preteče i uzora, znamenita baruna P a v l a V i t e z o v i ć a, koji je u Zagrebu (1690) utemeljio prvu knjigotiskarnicu pa je u p r a v o z a t o o d v l a s t i t i h z e m l j a k a b i o o b a s i p a n n e z a h v a l n o š ć u i p r o g o n j e n, sve dok nije u tihoj povučenosti umro daleko od domovine. G a j posjeduje V i t e z o v i ć e v e vrline, a nije zaražen njegovim manama; razdoblje pak F e r d i n a n d a Milostivog nije ono iz 1705. Nipošto se ne usuđujući G a j u, koji je prizorištu ilirskoga života dakako bliži pa je u njegove potrebe i bolje upućen no mi, davati ikakva savjeta glede staze koje bi se pri hodu imao držati, ne možemo mu dobronamjerno ne prizvati u pamćenje onu općepoznatu izreku, da p j e s n i š t v o, pa dobra, laka, pretežito b e l e t r i s t i č k a p r o z a, tvore elemente svake nacionalne književnosti, te da najbolje i najbrže uspijevaju one književnosti, koje se u skladu s prirodom razvijaju na p o v i j e s n o — p o z i t i v n u temelju. Dobre pjesnike i prozne pisce po modernu ukusu i stilu morat će Ilirci doduše očekivati tek u budućnosti; no iz ranijih razdoblja oni u sad već krajnje rijetkim, djelomice još netiskanim a klasično dovršenim djelima d u b r o v a č k o — d a l m a t i n s k i h pjesnika posjeduju takovo blago koje bi, kad bi ga Dr. G a j primjereno svrsi objavljivao tiskom, ne samo brzo i snažno djelovalo na oživljavanje usnula pjesničkog duha među Ilircima, nego bi on sam stekao neprolaznih zasluga za svekoliku književnost u Slavena. Kao na one tik do tih drevnih uzora uputili bismo na bogate zbirke i l i r i č k i h n a r o d n i h p j e s a m a, te na potrebu njihova najprešnijeg mogućeg izdavanja, iz razloga u koje se ovdje ne možemo upuštati. Prema pouzdanim glasima gosp. S t a n k o V r a z već se duže vremena bavi skupljanjem ilirskih narodnih pjesama po Kranjskoj, Koruškoj, Štajerskoj i Hrvatskoj; po nekim nama priposlanim pokusnim uzorcima očekivati nam je štošta zanimljivo. Kad bi bar njegova nastojanja i među njegovim zemljacima, dapače među svim Slavenima naše carevine, nailazila na onakvo odobravanje i potporu kakvu u punoj mjeri zaslužuju! Kakva ilirička g r a m a t i k a po sustavu D o b r o w s k o g a, potpun neki r j e č n i k iliričkog jezika no oslobođen Stullijeve višenarječne mnoštvenosti, pa zbirka najstarijih izvora i l i r i č k e p o v i j e s t i i dobar, opširan z e m l j o p i s iliričkih zemalja na materinskom jeziku, itd., to su te zadaće kojih ispunjenje iziskuje dulje pripreme i dublje proučavanje: zato je vrijeme opominjati na njih, kako bi se, gdje god je moguće, već sada pozivali radnici u vinograd koji će tek u dalekoj budućnosti donositi zrele plodove.«

»Vratimo li se sada još jednom Novinama ilirskim i Danici koja ih prati, nadamo se da će nam čitatelji oprostiti što na ovom mjestu ne raspravljamo dokraja o njihovu sadržaju i obliku te da će se zadovoljiti općenitim uvjeravanjem kako su i novine i list posve u skladu sa svojom odredbom da se kreću unutar prethodno zacrtanih granica. P o l i t i č k i list sadrži obilje brižno odabranih izvješća i bilježaka o dnevnim, životnim i političkim zbivanjima, sve u jednostavnu, čistu, općenito razumljivu jeziku. A iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec sve očitijom biva težnja za usavršavanjem u tvorivu i obliku, tj. za svrhovitim izborom i primjerenim prikazom putem jezika i stila. Ista ta brižnost vlada i u listu Danica, posvećenu zabavi i pouci. Kako bismo iz već trogodišnjeg tečaja izdvojili ponešto, pripomenimo da v e ć i b r o j p j e s a m a i p r o z n i h č l a n a k a, š t o i z v o r n i h š t o p r i j e v o d n i h, o s i g u r a v a s e b i v r i j e d n o s t k o j a ć e n a d ž i v j e t i t r a j a n j e o b i č n i h d n e v n i h n o v i n a. Pored nekoliko ljupkih pučkih pjesama, pored više dobrih pjesama novijih spjevalaca i pored većeg broja popularnih članaka moralnog sadržaja, računamo tu prvenstveno s pjesmotvorima starijih iliričkih pjesnika, poimence s onima što su ih namrijeli G u n d u l i ć, Z l a t a r i ć, P a l m o t i ć, L u c i ć, grof Z r i n s k i, F e r i ć, G j o r g j i ć, V i t e z o v i ć, D o š e n, K a n i ž l i ć, K a t a n č i ć i dr., a ovdje se priopćuju u promišljenu izboru i pravilno zapisani. Što se tiče prijepisa starijih pjesama novim, analoškim pravopisom, mnijenja smo da glede pjesama te vrsti valja slijediti posve istu metodu kojom se naši filolozi služe kod g r č k i h i l a t i n s k i h pjesnika, glede kojih još nikome nije palo na pamet da primjerice iz Pindara ili Teokrita izgoni dorizme. Evo postupka koji je tu koliko lagan toliko i pouzdan. Zamisliti valja kako nam pjesnik sam d i k t i r a svoje pjesme: prepustiti mu valja njegovo narječje, a riječi mu valja pobilježiti novim pravopisom. Mrtvima, po čijem duhu uzgajamo i svoj, tu smo pozornost dužni iskazivati.«

»Iz svega što smo pobilježili o novijem i l i r s k o m k n j i ž e v n o m j e z i k u i p r a v o p i s u dovoljno se razabire da mi sa svoga stajališta, i koliko ovako iz daljine možemo o tome suditi, izbor doktora G a j a u načelu i izvedbi posve odobravamo. Bez odlučna koraka, bez iskoraka iz dosadašnjeg izolirajućeg partikularizma koji ubija svaku višu težnju, bez suglasja u duhu i riječi, bez zajedničkog pisanog jezika i pravopisa, na trajni napredak u književnosti Iliraca nije moguće ni pomišljati. Uvidjeli su to nedavno svi bistroglavi i nepristrani Ilirci, a sporan je bio samo način usuglašavanja. Ako se ne varamo, izborom i odlukom Dra. G a j a stvar je već gotova ili se primakla odluci. Punim se srcem veselimo njegovu izboru: u njemu je koliko točna uvida toliko i praktična takta. Narječje kojim se u Iliraca uz neznatne inačice govori u Vojnoj Hrvatskoj, u ugarskom Primorju, u Istri, Dalmaciji, Slavoniji, Srbiji, Bosni, Crnoj Gori itd. zasluživalo bi prednost pred drugima ne toliko s njegova bogatstva i blagoglasja, o čemu se jezikoslovci mogu i razilaziti u mišljenju, koliko s činjenice da j e d i n o ono u sebi nosi uvjete uspjeha, elemente života. Jezik je to pretežite većine Iliraca; u zemljopisnom je pogledu središnje narječje; konačno, j o š i z s t a r i n e p o s j e d u j e d a n a s d o d u š e s l a b o z n a n o b o g a t s t v o n a c i o n a l n o v a ž n i h d j e l a, n a v l a s t i t o u p o d r u č j u p o e z i j e, a o n a n o v i j o j k n j i ž e v n o s t i s l u ž e k a o p o v i j e s n o s t v a r n a p o d l o g a pa, iznikla iz života, povratno mogu plodno djelovati na život, — slično načinu na koji je npr. starija češka književnost živodajno djelovala na noviju — sve same prednosti koje, s nepostojanja kakva ilirskoga grada pozvana za književnu diktaturu, bivaju doista presudne, a h r v a t s k a ih i s l o v e n s k a pokrajinska književnost svojim ograničenim smjerom ne jamče u istoj toj mjeri. Tom neuvijenom izjavom mi nipošto ne kanimo umanjiti vrijednost hrvatskom ili slovenskom narječju i zaslugama pisaca koji su se trsili ili se još trse oko svoje književne izobrazbe: dapače smo mnijenja, da bi zajednički ilirički pisani jezik iz jezičnog blaga tih narječja mogao za se izvući mnogih prednosti, te da bi se na obim narječjima, no s istovrsnim, analoškim pravopisom, a neškodljivi jedinstvu, jednom mogli pojaviti i spisi prijeko potrebni o b i č n o m puku, koji nema udjela u višoj književnosti sračunatoj na izobražene krugove. Govorimo o u j e d i n j e n j u brojnih i dosad razdvojenih grana s v e k o l i k o g i l i r s k o g s t a b l a u Jednom p i s a n o m j e z i k u, u Jednoj k n j i ž e v n o s t i, i tom riječju, koliko god jeftinom, pretpostavljamo njegovu nužnost da bi se održavala i nastavljala c j e l i n a: i u tom pogledu smo mnijenja da je put kojim je udario G a j praktički uzevši j e d i n i p r a v i, a svi drugi nužno udaljuju od cilja. Takvo ujedinjenje doduše nije moguće bez bolnog žrtvovanja dijelnih interesa pojedinih grana: ali dubok se uvid Dra. G a j a i njegov praktični smisao pokazuje upravo time što je pronašao srednji put, koji pojedinim članovima nudi najviše izgleda i jamstva da će, istupe li iz stanja nesretne osame i književne letargije te se pripoje tijelu, u njemu i s čitavim njime to sigurnije nastaviti živjeti. To h t je t i, zasluga je G a j e v a, to p r o v e s t i, ovisit će o odlučnosti n a r o d a, navlastito njegovih književnika, čijoj z d r a v o j pameti valja prepustiti odluku hoće li književno živjeti ili će i nadalje htjeti ustrajati u agoniji, da bi prije ili kasnije propali duhovno i nacionalno.«

»O svrhovitosti a n a l o š k og pravopisa što su ga utemeljili G a j i njegovi suradnici, primijenili ga izdavači Kačićevih pjesama te veći broj ilirskih književnika a s oduševljenjem ga prihvatio obrazovani dio naroda, s obzirom na uvjete progovorili smo na drugom mjestu, naime u časopisu Češkog muzeja; to ćemo ovdje biti kraći. Metodu po kojoj se u latiničkoj abecedi za pomoćno sredstvo uzimaju d i j a k r i t i č k i z n a k o v i, naglasci itd., latinskom inače tuđi ali svojstveni novijim jezicima, orijentalistima je u jednoj svojoj raspravi pred par godina prešno preporučio jedan od najvećih jezikoslovaca našega doba, ustrajni putnik E r a s m u s R a s k iz Københavena, pozivajući se posebice na č e š k i pravopis, a gg. B o p p iz Berlina te E i c h h o f f iz Pariza djelomice su ga već uveli u porabu. Promotri li se pozornije, metoda niti je nova ni poimence češka: više se najizobraženijih naroda Europe, Francuzi, Španjolci, Poljaci itd. služi njome, bar u načelu, ako i ne strogo dosljedno, već stoljećima. Njoj u prilog dakle govore i povijest i iskustvo. Još si nijedan narod, naviknuvši se na porabu l a t i n i č k e abecede, nije dopustio njezino širenje n o v i m ili s t r a n i m p i s m o z n a c i m a, primjerice hebrejskim, ćiriličkim, armenskim itd.; ali je više njih već postojećim slovima bez ikakva protivljenja pridodalo d i j a k r i t i č k e znakove. N o v i j i je i l i r i č k i pravopis izvrstan s obzirom na svoju primjerenost, jednostavnost i dosljednost; jednim je udarcem priveo kraju sav stari pravopisni nered u Iliriji, kojemu glede apsurdnosti i nepostojanosti jedva da ima ravna, i to tako da se, s mišlju isključivo na ono što je praktički moguće izvesti, drži podalje od svih cjepidlačenja učenih gramatičara;* uz male preinake primjenljiv je na sve inačice iliričkog idioma, dapače na s v a slavenska narječja; a, konačno, ilirske pisce, njihovim pak posredstvom i ilirički narod, dovode u književno–duhovni dodir s ostalim bratskim plemenima u našoj Monarhiji, koja se analoškim pravopisom služe bilo posvema bilo uglavnom, poimence s Česima, Slovacima i Poljacima. Zato analoški pravopis zaslužuje u više no jednom pogledu biti prihvaćen u c i j e l o j I l i r i j i, no prisjetimo li se kolike nevolje za književnost, za nastavu u školama, za poslovni život, za crkvenu, građansku i vojnograničarsku upravu nastaju u Iliriji s vrištava nesuglasja i beskonačnih promjena sustava pisanja, ne možemo odoljeti želji da bar veledušni ljudi koji su tu bilo položajem bilo utjecajem pozvani, učine nešto da mu priprave ulazak u i l i r s k e š k o l e i u p o s l o v n i j e z i k crkvene, građanske i vojnogranične uprave, a ako je to već učinjeno, da ga i ustale. Time bi nacionalnoj kulturi s puta bila uklonjena velika prepreka, a kasniji bi naraštaji, uživajući plodove koji su morali biti uskraćeni suvremenicima zbunjenima s borbe mišljenja, sa zahvalnošću častili i slavili spomen na veledušne prijatelje domovine, koji su to ostvarili.«

JOŠ JEDNA RIJEČ, A ILIRSKOGA POSVOJČETA

Š a f a û i k, čovjek o komu se u najvišim krugovima književnoga svijeta* veli: »N e z n a s e č e m u b i s e u n j e g a v i š e v a l j a l o d i v i t i, č o v j e k u, i l i r o d o l j u b u, i l i z n a n s t v e n i k u«, — svojom je ocjenom G a j e v i h nastojanja u s t v a r i i l i r i č k o g n a r o d a oštroumno i temeljito do te mjere priznao ne samo ispravnost težnje, nego i svrhovitost izabranih sredstava, da bi bilo posve suvišno gubiti na to ma i rječcu.

Novooživljeni ilirički književni jezik i organski pravopis doživjeli su pun pljesak. On nadu da će se svi Ilirci ujediniti u jednom pisanom jeziku i u jednoj književnosti temelji na zdravu smislu nacije i njezinih književnika, a po našem G a j u punim rukama prosipa lovorovo lišće.

Baci li tko nestranački pogled na pet milijuna Iliraca a u s t r i j s k e m o n a r h i j e, uočit će da viši staleži, koji ipak čine tek nekoliko postotaka naroda, posjeduju doista europsku izobrazbu, a zahvaljuju je proučavanju starih i novih klasika s v i h drugih naroda osim s v o g a v l a s t i t o g; svjetinu će naprotiv zateći zaostalu obrazovanjem, a time dakako i blagostanjem.

Taj ritardando kulture mnogi kane pripisati samo čestim ratovima prošlih stoljeća. No ako je zemlju toliko obvijao dim baruta, kako to da su viši staleži, a isto su tako časno sudjelovali u borbi, ostali lišeni pomrčine? Ta zasluga pripada samo starom G u t t e n b e r g u, komu su bili odani na drugim jezicima.

Pa se čini da pravi razlog tom neobičnom fenomenu posve jednostavno leži u tome, da je narod koji je znao samo za svoj materinski jezik bio poraskoljen na sedamnaest narječja (ili bolje varijeteta), od kojih je jedan drugoga prezirao s neskladnosti, a svaki je inače bio odveć m a l e n da bi bio privlačan znanstvenicima i tiskarskim strojevima. Od silna je napretka ostale Europe bio dakle posve isključen samo s nedostatka jedinstva svoga pravopisa i pisana jezika. Da si tako uza svu prilagodljivost a duhovno odvojen od ostala svijeta nije mogao puno priuštiti, pokazat će jednostavan primjer, jedan račun.

Kao građani svijeta i bez ikakvih predrasuda bacimo pogled na čovječanstvo a l l’ i n g r o s s o, te uzmimo da na 100.000 ljudi dolazi jedan istaknuti talent. U narodu dakle od 30,000.000 isticat će se kao neki svjetionici 300 genija, a kako imaju jedan jedini pisani jezik, tiskarski će stroj njihove zrake čudesnom brzinom umnožiti tisuću puta te osvijetliti i najsiromašniju kolibu. A sad zamislimo narod sveden na 100.000 duša, koji t v r d o g l a v o o s t a j e p r i s v o m p r o s t o n a r o d n o m n a r j e č j u, bez tiskarskog stroja, pa će se začas pokazati, da je taj samotno iznikao talent vidljiv samo najbližem susjedu, ili će pak svjetlucati poput kakva plamička u pustinji.

Samo o p ć i književni jezik može staviti u pogon tu silnu polugu koja odiže zemlje; samo će on pospješiti optjecaj domaćega i stranog blaga znanosti. Zato su G a j e v e ilirske narodne novine (s p o z n a l i s u t o u i n o z e m s t v u p r i j e n o d o m a ) prvi, za privatnika hrabar ali i odlučan korak prema tom cilju. P a n e k a s e n e k o v r i j e m e m a i t u c e t p r o t i v n i k a v e s e l i k a k v o ć i s v o j i h n i š k o r i s t i s l o v a, i z t j e d n a ć e s e u t j e d a n m o r a t i t u ž i t i s n e s t a n k a o n o n e š t o p r o v i n c i j a l i z a m a, a i d u ć e g ć e s e d e s e t l j e ć a i l i o b r a t i t i i l i n e s t a t i.

Pa ipak, napori j e d n o g a j e d i n o g poštovanja vrijednog čovjeka i njegovih suradnika ne mogu sami obaviti to gorostasno djelo. Elita ove zemlje mora pod hitno osnovati u č e n o d r u š t v o, kako bi na čistu iliričkom pisanom jeziku razradila čitav krug znanja, navlastito onoga koje zahvaća u praktični život, da bi ga postupno razastrla nad svekoliko pučanstvo. O osnutku i l i r i č k o g društva učenih ljudi govorilo se doduše već 1836. tijekom zemaljskog sabora, a z a h t j e v j e p o d u p r l o i š e s t ž u p a n i j a; no to jedino sretnotvorno sjeme palo je na nepripremljeno tlo; u međuvremenu nam svakodnevni primjeri, eto taj p r i v i l e g i j z a i l i r i č k u n a r o d n u k n j i g o t i s k a r n u, dokazuju da ne treba sumnjati u Previšnje Dopuštenje čim se napravi nešto prikladnih koraka. Takvo dopuštenje odozgor najprešnija je potreba vremena, samo što se osim naklonosti vlade hoće i trajne marljivosti i ustrajnosti u provedbi zajedničkog plana, po kojemu najpreče ima biti iskapanje rudnoga blaga s t a r i h i l i r i č k i h k l a s i k a. A kako se ono po Š a f a û i k o v u i K o l l á r o v u mnijenju sastoji mahom od pjesničkih remekdjela, naći ćemo tu doista krasne cvatnje i cvijeća, ali ne zaboravimo da n a r o d i m a t r e b a j u pl o d o v i. Iliričko pjesništvo okiva svoje junake u presjajne okvire, slikovni mu je jezik ozaren, raznobojan i izvoran, no ono je već svojom obvezom uvijek u službi mašte, koja se doduše uzdiže nad taj opustjeli svijet, ali narodima na njoj ne nudi što osobito. Koja korist narodu ma i od čitava zbora trubadura? — Š p a n j o l c i s u, s m a n d o l i n o m u r u c i, p j e v a j u ć i i s t o v a r i v a l i s v o j e s r e b r n e f l o t e, p a s u o s i r o m a š i l i. —

Inače, o tome je li vrijedno truda u današnjim se uvjetima ozbiljno dati na studij slavenskih jezika, neka nam svoj znak š t o g a v a l j a u z e t i k s r c u dadne Dr. G r o s s — H o f f i n g e r, riječima što ih je objavio u listu »A d l e r« br. 59 iz 1838., koji izlazi u Beču: »D o k z a p a d n o e u r o p s k a k n j i ž e v n o s t p a t i o d p r e z a s i ć e n o s t i, o t u p j e l i h p o d r a ž a j a i s l a b o s t i ž i v a c a, d o k s e g u š i u m o č v a r i r a f i n i r a n e n a s l a d e, m l a d o s t a b l o s l a v e n s k e k n j i ž e v n o s t i t j e r a t o l i s n a ž n e p l o d o n o s n e g r a n e, d a ć e n a m n a k r a j u s l a v e n s k a d u h o v n a s a d n j a u E u r o p i o b e ć a v a t i v i š e n o i s u š e n i i o p u s t j e l i d u h o v n i ž i v o t t a k o z v a n e p a r p r é f é r e nc e c i v i l i z i r a n e E u r o p e.« —

Preveo Ante Stamać