Opći uvid u vjerski i moralni život katolika u Banskoj Hrvatskoj u vremenu kasnog jozefinizma

Povijest je Crkve u prvoj polovici 19. st. u Banskoj Hrvatskoj, kako u istraživanjima crkvenih tako i građanskih povjesničara, usredotočena na zbivanja koja su imala političko, društveno i kulturno značenje. Naravno, u duhu tradicionalne nacionalne i crkvene povijesti pažnju povjesničara su zaokupljali pojedini zagrebački, đakovačko– srijemski i senjsko–modruški biskupi. Najviše su povjesničare zanimali događaji revolucionarne 1848. godine i zatim oni 1852. godine kad je Zagrebačka nadbiskupija uzdignuta na dostojanstvo nadbiskupije i istodobno postala središte crkvene pokrajine za cijelu Bansku Hrvatsku, tzv. Zagrebačke metropolije.1 Prateći promjene vanjskoga crkvenog ustrojstva u tome vremenu, građanski su povjesničari pokušali utvrditi prva očitovanja sučeljavanja liberalizma i katoličanstva pa pišu i o katoličkome liberalizmu jednog dijela hrvatskoga klera;2 o tome crkvena historigrafija redovito šuti. Pažljivo valja čitati priloge koje su pisali Svetozar Rittig i Ivan Škreblin jer su oni, premda bez odlučnih zaključaka, pokušali prikazati stvarno stanje vjerničkoga života na tome prostoru u prvoj polovici 19. stoljeća.3

O općoj, nacionalnoj ugarskoj sinodi 1822. u hrvatskoj historiografiji gotovo nema ni riječi,4 promakla je pažnji povjesničara. Upravo se ta sinoda bavila nizom pitanja crkvenog života u svome vremenu ukazavši na vjersko i moralno stanje Crkve u Banskoj Hrvatskoj. Ipak je to učinila indirektno jer je razmatrala vjersko i moralno stanje Crkve u cijeloj ondašnjoj Ugarskoj, tj. Kraljevstvu krune sv. Stjepana, pa se o vjerskome i moralnome stanju u Banskoj Hrvatskoj u dokumentima te sinode može govoriti samo utoliko ukoliko je Banska Hrvatska tada sastavni dio Ugarske. Prosudba vjerskog i moralnog života katolika na sveukupnome području krune sv. Stjepana, tj. Ugarske, a isto tako i na području ondašnje Banske Hrvatske, bilo je, naime, jedno od temeljnih pitanja sinode. Valja naglasiti da na sinodi nisu sudjelovali zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac,5 a ni senjsko–modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić,6 nego samo bosansko–srijemski ili đakovački biskup Mirko Rafaj7 i križevački biskup Konstantin Stanić8. Uz njih dvojicu bili su prisutni zagrebački pomoćni biskupi Josip Žalec9 i Aleksandar Alagović,10 a valja predstavnicima Crkve u Banskoj Hrvatskoj pribrojiti kanonike grofa Josipa Sermagea,11 Josipa Kukovića12 i Pavla Sučića,13 franjevačke provincijale Provincije sv. Ladislava Lackovića14 i Provincije sv. Ivana Kapistranskoga Grgura Čevapovića15 te kapucinskog provincijala Paškala Kelčića.16 Prisutnost spomenutih članova sinode iz Hrvatske je dovoljna da se s povjerenjem može prihvatiti sudove sinode o vjersko–moralnome stanju Crkve u Ugarskoj mjerodavnim i za područje Banske Hrvatske, a isto tako i zaključke sinode u popravljanju tog stanja opravdano je smatrati zadaćom Crkve u gornjoj Hrvatskoj. Hrvatski sinodalni oci nisu, naime, tražili nikakvu izuzetost od općih sudova o tome stanju i nisu zahtijevali posebne zaključke koje bi trebalo provesti samo u Crkvi u Banskoj Hrvatskoj pa je opravdano zaključiti da su rasprave i opći zaključci ukazivali također na stvarno vjersko i moralno stanje u gornjoj Hrvatskoj jer nema naznaka da se je sud hrvatskih predstavnika na sinodi o tome stanju u Hrvatskoj u bilo čemu razlikovao od suda o općem vjerskome i moralnome stanju Crkve u Ugarskoj.

Mađarski historičari ne osporavaju vjerodostojnost sinodalnih prosudbi i opravdanost sinodalnih odluka, ali ne misle da je ta sinoda značajno utjecala na život Crkve u vremenu kasnoga jozefinizma u Ugarskoj. Razlog nije u neprikladnosti ili neopravdanosti sinodalnih zaključaka, kako bilježi Gabor Adriany, nego u činjenici da je bečki apsolutizam spriječio njihovo objavljivanje i praktičnu provedbu.17 Točna je ta tvrdnja jer je, valja naglasiti, apsolutistička vlada cara Franje (1792.–1825.) svoj odnos prema Crkvi još uvijek gradila na jozefinističkim shvaćanjima i kod toga se oslanjala na još uvijek snažno ustrojstvo kasnog jozefinizma. Državna kancelarija ne samo da nije odobrila te sinodalne zaključke već je i spriječila da stignu do najviših crkvenih nadleštava u Rim; ondje su 1825. samo znali da je sinoda održana, ali rezultati njezina rada i zaključci nisu bili poznati, što je i u Rimu urodilo određenim nepovjerenjem prema Požunskoj sinodi.18 Usprkos tomu što sinoda nije doživjela očekivano odobrenje državne vlasti, franjevci Provincije sv. Ivana Kapistranskoga su prihvatili i ostvarivali neke odluke te sinode. Provincijal Grgur Čevapović,19 starješina te franjevačke pokrajine koja je obuhvaćala Slavoniju, Srijem te hrvatsko i mađarsko Podunavlje, kao sudionik sinode je mnogo držao do njezinih zaključaka, a i njegovi nasljednici u službi provincijala su ih smatrali određenim uporištem u svojim upravnim poslovima. Čevapović je pratio rad sinode vrlo vjerno i pisao bilješke u vrijeme sinodalnih rasprava, a zatim je njegove bilješke sredio tajnik Provincije Alojzije Oszvald.20 Oszvaldov rukopis nije sačuvan, već prijepis koji je 1850. ispisao Ivo Rodić, i to na zahtjev tadašnjeg provincijala Marijana Jaića.21

1. Razlozi pada vjerskoga i moralnoga života katolika

Opću ugarsku sinodu sazvao je i zatim 7. rujna 1822. otvorio u Požunu, današnjoj Bratislavi, tadašnji ugarski primas i ostrogonski nadbiskup Aleksandar Rudnay govorom u kojem vrlo oštro upozorava na sve ono što po njegovome sudu prijeti vjerskomu i moralnomu životu katolika i osuđuje pojave koje ocjenjuje da priječe razvitak tog života.22 Tako je već na samome početku rada sinode jasno naznačio da sinoda smatra svojom glavnom zadaćom utvrditi razloge opadanja vjerskoga i moralnoga života katolika u Ugarskoj i zatim tražiti način kako će to stanje popraviti na bolje. Rad sinode odvijao se u pet skupina, tzv. deputacija, i sveopćim sjednicama. Očito je prva »deputacija« bila najvažnija; predsjedao joj je kaločki nadbiskup Petar Klobušicki,23 a u njoj je bilo još pet biskupa, dok su ukupno u radu te skupine sudjelovala dvadeset i dva sinodalna oca, člana sinode.24

Prva je »deputacija« 11. listopada predstavila ostalim članovima sinode svoje dvije izjave. Prva je imala dva poglavlja: prvo razlaže izvore i razloge tadašnjeg pogoršanja moralnoga života, a drugo navodi sredstva kako će se obnoviti moralna stega kod naroda. Druga izjava se bavi obnovom izvorne stege kod školske mladeži, a razdijeljena je u četiri poglavlja: prvo je o privatnim učiteljima i odgojiteljima, drugo o pučkim školama, treće o gimnazijama i akademijama, a četvrto o sredstvima obnove moralne stege kod svjetovnog svećenstva; upravo to četvrto poglavlje ističe u posebnim naslovima dužnosti službe biskupa, službe kanonika, dušobrižnika, pitanje uzdržavanja župnika, a posljednje je o crkvama i župama.25

U uvodu je u 1. poglavlje prve izjave spomenute »deputacije« nadbiskupa Klobušickog riječ o izvorima i razlozima koji su doveli do pada vjerskoga života i rastakanja ćudoređa. Opet se naglašava da Crkva živi u vremenu kad je zaustavljen rast kreposti, a vladaju prezir vjere, krađe, razbojstva, pljačke, krivokletstva, laži i sramotna djela.26 Naglašavanje pada moralnoga života katolika ne iznenađuje jer sinodalni oci očito smatraju da je moralni život samo odraz vjerskog života. No, taj pad moralnog standarda, nema sumnje, bio je i posljedica ratova s Napoleonom te financijskih kriza 1811. i 1816. te u vremena gladi 1816. i 1817. godine. U to su vrijeme porasli porezi i druga podavanja koja je tražila država. Siromaštvo je sigurno izazvalo pad kreposnog života, krađe i krivokletstva, a ratovi razbojstva i pljačke; prodor pak protuvjerskih ideja plod je ne samo prosvjetiteljstva već i francuske ratne propagande.27 Sinoda zatim izričito nabraja dug niz izvorišta i razloga takvoga vjerskog i moralnog stanja; navodi ih trinaest: nova filozofija, nikakav ili pogrešan odgoj, nemar za Božju riječ, loš utjecaj društvene sredine, nekažnjavanje zla i grijeha, pad autoriteta svećenika, ratovi i njegove posljedice, neadekvatno propovijedanje, višekonfesionalnost i različite vjere, neusklađenost zahtjeva o postu, raskoš, kazališne igre i djela likovne umjetnosti. Zapravo su ti razlozi pada vjerskog i moralnog života katolika istodobno i očitovanja tog pada pa nužno slijedi zaključak da ih valja odstraniti, ili barem kontrolirati.

1.1. Glavni razlog pada vjerskoga i moralnoga života katolika

Još je u svome uvodnome govoru na početku rada sinode primas Aleksandar Rudnay upozorio da je bezbožnost podigla glavu.28 Ona je izvorište padu ćudorednoga života što se vidi u razmahu pohota, svetogrđima, otimačinama, razbojstvima, pljačkama, potkupljivim sudištima, ubojstvima, izdajama.29 Bezbožnost preokreće i krši temelje kraljevstva, osnovicu na kojem je bilo izgrađeno crkveno i društveno uređenje države, navijestivši oštar rat svetim oltarima koji su uporišta ustrojstva kraljevstva.30 Primas Rudnay tu bezbožnost naziva kugom i smatra da bjesni u utrobi najvećeg dijela svijeta, a prijeti i »našoj dragoj domovini«, tj. zemljama krune sv. Stjepana, Ugarskoj. U tome uvodnome govoru primas jasno naznačuje zadaću Crkve u Ugarskoj, odnosno zadaću same sinode: valja tu »kugu« zaustaviti na granicama Ugarske, suprotstaviti tomu zločinačkomu pokretu djelotvoran otpor, postaviti obranu pred tim zločinačkim prodorom, toj zmiji koja truje kršćanski moral valja se suprotstaviti svetim ustanovama koje neće dopustiti širenje nekršćanske misli da bi se tako zaustavio razmah strasti i ponovno utvrdila crkvena stega kod svećenika i vjernika, i to po istinskim zakonima Crkve. Dakle, primas Rudnay smatra osobitom zadaćom sinode ponovno uspostaviti stegu ne samo kod vjernika nego i kod svećenika. Iz njegovih riječi slijedi da svećenici nisu spremni ili nisu osposobljeni ili, što bi bilo najmanje prihvatljivo, nisu voljni spriječiti širenje spomenute »kuge« koja je već prešla granice Ugarskoga Kraljevstva. Sinoda je doista postavila određene zahtjeve obnove klera,31 ali je primas Rudnay svakako smatrao njezinim prvotnim zadatkom obnovu vjerskoga i moralnoga života vjerničkog puka, a odgovornima za ostvarenje tog zadatka ne smatra samo svećenike nego i biskupe.32 Ne misli, naime, da će doći do opće vjerske i moralne obnove, ako biskupi ne učine ono što spada na njihovu dužnost. Stoga je taj dio svoga govora, u kojem je oštrim riječima ukazao na opće vjersko stanje u Ugarskoj, završio apelom: »Valja, naime, ojačati oslabljene ruke, klecava koljena onima koji će se zauzeti u takvoj obnovi, a to je prije svega dužnost biskupa.«33

Prva je »deputacija« očito radila u duhu primasovih uvodnih riječi, što zapravo znači da je sama sinoda smatrala svojom glavnom zadaćom suočiti se s malaksalošću vjerskog i moralnog života katolika u Ugarskoj. Prvo je poglavlje te prve izjave utvrdilo trinaest izvora i razloga stanja u Crkvi. Naravno, sinodalni oci ih ne odobravaju jer su trajno pod dojmom da je u Crkvi zaustavljen rast kreposti pa su se razmahale sile koje rastaču ljudski duh te vladaju prezir vjere, krađe, razbojstva, pljačke, krivokletstva, laži i sramotna djela.34 Nakon što su naznačeni osnovni znakovi opadanja vjerskog i moralnog života katolika u Ugarskoj, ističe »deputacija« kao prvi razlog tog stanja blasfemne napade na Boga i ono što je nebesko. Sinodalna izjava je u ovome dijelu još uvijek vrlo općenita, ali sintagma o »blasfemnim napadima na Boga i ono što je nebesko« očito je upravljena na širitelje ateizma ili, barem, na osporavatelje kršćanskog vjerovanja.35 Posebno naglašava da je tisak postao sredstvo takvoga protukršćanskog djelovanja jer je iz njega iščezla poruka o svetome, a mjesto govora o svetome zauzeo je govor o strastima pa se hvali ono pred čim bi se trebalo stidjeti, naime, hvale se zločin i sramotna djela.36

Deputacija je navela trinaest razloga takvog stanja u Crkvi, ali je zapravo sklona sve svesti na jedan razlog i smatra ga glavnim razlogom; riječ je o novoj filozofiji koja obuhvaća različite pravce.37 Jedan niječe dosadašnje istine i zakone proglašavajući ih pogrešnima.38 Drugi niječe samoga Boga, a vjeru smatra samo sredstvom politike i vladanja. Za života ne priznaje ni krepost ni manu, a poslije smrti niječe nagradu ili kaznu.39 Treći dopušta vjerovanje, ali samo ono koje opravdava razum pa se suprotstavlja kršćanstvu i njegovim tajnama, proroštvima, čudesima, vječnoj kazni. Zastupnici te »nove filozofije« Krista smatraju samo obnoviteljem društvenog uređenja u jednome povijesnome razdoblju ljudskog roda jer je on začetnik novog zakonodavstva, a odbacuju sve što potvrđuje njegov božanski ugled i što spada na vjekovnu kršćansku duhovnost.40 Tako, na koncu, ima i pravac te »nove filozofije« čiji predstavnici dopuštaju da ljudi odbace sve što ih priječi da se predaju požudama i manama. Predstavnici te četvrte skupine, naime, zastupaju da se ljudi trebaju predati zahtjevima svojih požuda jer je to put do sreće.41 Takvi, naravno, odbacuju sve što kršćanska vjera iznosi kao zahtjev na odricanje od poriva naravi pa traži ponašanje u skladu s vlastitom naravi.42 Toj novoj filozofiji pripadaju i oni koji se suprotstavljaju kršćanskomu odgoju i vjeronauku te ističu da ga se nikomu ne smije nuditi prije odrasle dobi. Oni ne prihvaćaju kršćanski moral već uče da valja čovjeku dopustiti živjeti po vlastitim shvaćanjima i slijediti svoje osjećaje.43 Takva učenja razaraju vjeru i moral, a šire ih knjige koje istovremeno napadaju Crkvu i svećenike; ne priznaju ih učiteljima ni vjere ni morala, osporavaju njihovo djelovanje i izruguju dostojanstvo njihova poziva.

I u nastavku je izjave riječ o knjigama, i to onima koje bi trebale služiti odgoju i obrazovanju, a u njima nema riječi ili veoma malo o vjeri. Osnovicom odgoja nije strah i ljubav do Boga, a ni nastojanje oko kreposti, već naravni poticaj na čast i korist, čak požudu. Stoga se moralni zahtjevi prilagođuju zahtjevima naravi, a odgoj se pretvara u naviku na određeni način ponašanja od kojega se lako odustaje pa mnogi takvi odgajanici u najljepšoj životnoj dobi gube svako usmjerenje i dostojanstvo.44

1.2. Ostali razlozi pada vjerskoga i moralnoga života

Nakon što je sinoda ukazala na naučavanja u sklopu nove filozofije, a te učitelje na drugome mjestu naziva »neprijatelji vjere i svećenstva«,45 u prvome dijelu prve izjave navodi ostalih dvanaest razloga opadanja vjerskog i moralnog stanja katolika. Kao drugi razlog toga tužnog moralnog stanja u društvu spominje »nikakav ili pogrešan odgoj«.46 Osuđuje nemar roditelja, njihovo neznanje i nebrigu za vlastitu djecu. Premda se neki trude oko vjerskog odgoja svoje djece, nedostaje im dovoljno znanja jer su sami nepoučeni, a k tome ih sprječava u tome zadatku svakodnevni rad i brojne druge obveze. Dok se ta tvrdnja odnosi na jednostavan svijet, za plemiće i bogate građane se može reći da se sami ne posvećuju vjeri ni pobožnosti pa onda nisu ni u stanju u tome biti učiteljima svoje djece. Nažalost, upravo među ovim društvenim slojevima ima najviše onih koji ne smatraju da odgoj u vjeri i ćudoređu može biti koristan njihovoj djeci jer su se sami predali idejama koje je donijelo novo vrijeme. Mnogi od njih povjeravaju odgoj svoje djece odgojiteljima sablažnjiva života koji ih nisu u stanju uvesti u moralni život jer ga sami ne žive. Roditelji koji su takvima povjerili svoju djecu misle da je daleko važnije spremati djecu za život tako da ih učitelji poučavaju onome što će im omogućiti da jednom zauzmu dobro mjesto u društvu i umnože imovinu koju će naslijediti. Na kraju govora o odgoju sinoda spominje da su se pojavile i da se nesmetano šire knjige koje ne promiču da su strah Božji, ljubav prema Bogu i nastojanje oko kreposti temeljne odgojne vrednote, već neke druge vrijednosti koje ne samo da odvode od Boga nego uvode u nečastan život.

Zatim slijedi kao treći razlog tužnoga vjerskog i ćudorednog stanja činjenica da kršćanski puk rijetko ili nikada ne sluša Božju riječ. Proširila se, naime, misao da je pogrešan ili neopravdan zahtjev Crkve da se nedjeljom i blagdanom dolazi na misu i sluša propovijed. Takvi smatraju da je djeci i služinčadi preteško slušati propovijed svećenika, a ne šalju ih ni na vjeronauk. Ima i takvih koji ističu svoje uvjerenje da propovijed i kateheza nisu u stanju pobuditi i hraniti vjeru jer su sami propovjednici nedovoljno obrazovani i često podložni različitim nedostatcima u svome ponašanju.47

Sinoda je upozorila na utjecaj društvene sredine i smatra ga četvrtim razlogom pada ćudorednog stanja; posebno naglašava da roditelji, učitelji i svećenici ne pružaju dobar primjer mlađima. No, i običan je narod zbog svoje nepoučenosti pod utjecajem onih koji su u društvu na viđenijim mjestima i nose odgovorne službe. Ako ih takvi ne upozoravaju na ono što je časno i ispravno, već im pružaju loš primjer, tada će običan svijet popuštati svojim grešnim sklonostima. To osobito vrijedi za djecu i mladež jer su danomice svjedoci svađa i nepoćudnog ponašanja svojih roditelja, a osobito na njih djeluje sve što pokazuje nepoštivanje Boga i vjere, Crkve i svećenika pa lako prihvaćaju psovke, neprikladno izražavanje i mane svojih roditelja i drugih koje mogu smatrati učiteljima. Naravno, to vrijedi i za utjecaj svećenika jer je »žalostan primjer modernih svećenika koji ne pružaju primjer dosadašnje svetosti jer su zapustili stegu i ćudoređe«.48 Na sreću ima svećenika koji se odlikuju razboritošću i znanjem, trijeznošću i čednošću, skladom suzdržljivosti i dobrog ophođenja s ljudima, strpljivošću i drugim krepostima; takve nije dotakla pokvarenost ovoga vremena jer su uzor svoga vjerničkog stada, promicatelji zdrava nauka i osporavatelji novonastalih društvenih zloporaba. No, nađu se i takvi svećenici koji se u svome ponašanju ne razlikuju od ostalih u pokvarenome društvu jer pokazuju ispraznost, podložnost strastima tijela, bave se svjetovnim poslovima, može im se predbaciti škrtost i pate od mana koje drugima predbacuju. Takvi svojim primjerom više štete drugima nego što im koriste.

Petim razlogom moralne izopačenosti sinoda smatra nekažnjavanje grijeha, nemara i prekršaja.49 Ljudi su, naime, bezobzirni i nemaju ni obzira ni straha počiniti ono što je zabranjeno ili ne učiniti ono što je naređeno, ako uz prekršaj nije vezana i kazna. Tako je posve slobodno zanemariti obvezu dolaska na misu nedjeljama i blagdanima, a nije nužno ni držati se zapovijedi o nedjeljnom počinku jer ti prekršaji ne podliježu nikakvoj kazni. Štoviše, ni otimačine, razbojstva, krađe, podvođenja, preljubi, rastave braka, silovanja i druge nedopuštene čine spolne naravi ne prati kazna koja bi bila u stanju spriječiti one koji su skloni da ih počine. To isto vrijedi i za svetogrđa koja čine djeca pod utjecajem starijih; radije ih se prešućuje i zataškava nego kažnjava, tako se događa i u prosudbi nekih zlih djela koja izričito zabranjuju kraljevski zakoni. Sinodalni oci se ne ustručavaju, govoreći o ovome razlogu moralne izopačenosti, navesti da ni svećenici u sakramentu pokore ne nalažu adekvatnu pokoru za pojedine grijehe počinitelja jer je zavladalo opće stanje površne popustljivosti pa grešnici gotovo nikada nisu ni primili zasluženu pokoru i kaznu.

S prethodnim je razlogom povezan i šesti, tj. pad autoriteta i nestanak negdašnjeg poštovanja svećenstva.50 Raste, naime, danomice broj knjiga u kojima se osporava ili niječe ugled svećenika, njihovo dostojanstvo koje je utemeljeno na činjenici da su oni sluge Božje i djelitelji otajstava vjere. Tako pada njihov ugled jer ih se optužuje da su širitelji praznovjerja i da teže samo za zemaljskim dobitkom, a to doista potvrđuju i neki primjeri svećenika koji su zanemarili svoje dostojanstvo.

Sinoda nije zaboravila istaknuti na sedmome mjestu kao razlog pada vjere i ćudoređa ratove u kojima je sudjelovalo pučanstvo i u njima pretrpjelo mnoge nevolje što je izazvalo i popustljivost svećenstva u prosudbi ponašanja vjernika.51 Bilo je to vrijeme kad biskupi nisu mogli obavljati svoju službu jer nisu pohađali župe niti poučavali kršćanski narod.

Sinoda želi napustiti jozefinistički način propovijedanja i zapravo ukazuje na njegov nedostatak kad naglašava da se kršćanska vjera ne sastoji samo od moralnih zapovijedi već i od vjerskih istina. Upravo vjerske istine valja razotkrivati i objašnjavati razlažući Sveto pismo i nauk crkvenih učitelja. Stoga loše čine propovjednici koji stalno govore o moralnim propisima jer protivnici vjere upravo to ističu kao obrazloženje da je kršćanska vjera samo izdanak naravnog vjerovanja. To je osmi razlog opadanja vjere i ćudoređa u narodu.52

U gotovo neposredno suprotstavljanje jozefinizmu ulaze sinodalni oci kad ističu kao deveti razlog opadanja kršćanskoga morala i kao izvor mnogih zala različite religije u Ugarskoj.53 No, odmah naglašavaju da je daleko od njih želja osporavati slobodu vjeroispovijesti koja je uspostavljena s patentom o vjerskoj toleranciji. Napominju samo da u sredini gdje katolici zajedno žive s nekatolicima praksa nekatolika utječe i na njihovo ponašanje. Štoviše, ima slučajeva da nekatolički plemići ne dopuštaju obavljanje vjerskih dužnosti svojim podložnicima koji su katolici.

Deseti su razlog opadanja vjerskoga i moralnoga dostojanstva katolika ublaženi zakoni o postu. Te zakone mogu mijenjati biskupi, ako za to postoje opravdani razlozi. No, biskupi ne odobravaju državne uredbe koje su gotovo posve oslobodile vjernike od obveze korizmenog posta ili posta u subotu na području Češke i Moravske, odakle je ta ublažena praksa prodrla i na područje Slovačke i sjeverne Mađarske.54

Sinoda pridodaje razlozima opadanja vjere i ćudoređa raskoš u pokućstvu, ishrani i odijevanju. Premda je opravdano promicati napredak i poticati ljude da uređuju i povećavaju svoju imovinu, bogatstvo omekšava duše građana, slabi tjelesne sile i lomi, štoviše ruši, ljudsku čednost, svijest o vlastitoj slabosti i uzdržljivost. S druge strane kod bogatih razvija oholost, neumjerenost i zavist, a kod onih koji su stekli znanje javlja se i podmuklost, lažne vrline; a sve je to neprijatelj ćudoređa.55

Pretposljednji u nizu navedenih razloga opadanja razine vjerskoga i moralnoga života po sinodalnim ocima su kazališne igre.56 One više nisu kao nekoć samo pučke igre, krcate nedoličnim prizorima već su namijenjene zrelim muževima i ženama za odmor, ali ih gledaju mladići i djevojke koji slušaju nježnost u glasu, gledaju nježne pokrete, a ponekad poljupce i zagrljaje koji pripadaju bračnim drugovima i rođacima. Teško je razlučiti ono što spada u opravdanu zabavu od ispraznosti, a ispraznost dovodi mladež do gubitka vjere i ćudoređa. Kako sada stvari stoje, kazališta nisu škole kreposti već mjesto gdje se očituju mane.

Sinodalni su oci imenovali na posljednjem, trinaestome mjestu, slike kojima mnogi ukrašavaju svoje domove. Smatraju ih ništa manjim razlogom slabljenja vjerskoga i moralnoga života od kazališnih igara. Nekoć su ih kupovali samo najviši društveni slojevi, a danas se šire i manjim gradovima i selima. Na njima nisu rijetko prizori koji vrijeđaju stidljive oči jer bude strasti pa valja tražiti pravi postupak da se nađe lijek njihovomu lošemu utjecaju.57

2. Sredstva buđenja moralne obnove kod naroda

Obnovu je moralnoga i vjerskoga stanja u Katoličkoj crkvi u Ugarskoj prihvatila kao zadaću cijela sinoda, a spomenuta je skupina sinodalnih otaca, tzv. prva deputacija, iznijela razloge pada vjerskoga i moralnoga života i zatim predložila petnaest osobitih zahvata pridodavši im i dodatne prijedloge za obnovu stege kod školske djece i mladeži,58 ali i kod svećenstva.59 Sredstva su obnove relativno jasno naznačena, ali ih Čevapović opravdano naziva »sredstvima stege« jer su im takva narav i način izvođenja.60 Popis tih sredstava zapravo odgovara prije navedenomu slijedu razloga opadanja vjerskog i moralnog života pa počinje zahtjevom da se spriječi i onemogući širenje tzv. nove bezbožne filozofije koja se suprotstavlja vjeri i poput kuge uništava kršćanski moral. Zatim sinoda navodi sljedeća sredstva vjerske i moralne obnove: sustavan odgoj djece od malih nogu, kršćansko obrazovanje, opominjanje onih koji daju loš primjer, kažnjavanje javnih grešnika te pastoralnu brigu za zatvorenike i vojnike, brigu za dostojanstvo svećenika, popunjavanje biskupija i sigurnost redovnika od straha dokidanja crkvenih redova, propovijedanje teoloških tema, prava katolika u službi nekatoličkih gospodara, jedinstvo uredbi o postu, gregorijanski kalendar za grkokatolike, zabranu skandaloznih kazališnih igara i slika i, na kraju, odbijanje sakramenta bolesničkog pomazanja zbog raskošnog života. Sinodalni oci mnogo više obrazlažu ona sredstva koja spominju na početku ovoga dugog niza, ali sva nastoje opravdati i ukazati na njihovu važnost u obnovi vjerskoga i moralnoga života katolika. Neka su od spomenutih sredstava neposredan odgovor na naznačene razloge pada vjerskog i moralnog života, dok su druga više ukazivanje na opće vjerničke dužnosti ili zahtjevi koje bi trebali ostvariti državne vlasti; ima i takvih sredstava koja je u stanju ostvariti samo opća kršćanska kultura pa je jedva moguće jasno reći tko je dužan da ih ispuni.

2.1. Suprotstavljanje novim filozofijama

Na prvome mjestu među sredstvima obnove vjerskoga i moralnoga života katolika u Ugarskoj sinodalna skupina, prva »deputacija«, koja je raspravljala o padu vjerskoga i moralnoga života katolika navodi i ponovno osuđuje što se pod »zlorabljenim imenom filozofije« šire shvaćanja koja osporavaju božansku objavu i na njoj utemeljenu kršćansku vjeru te na taj način postavlja u pitanje kršćanski moral. »Deputacija« naglašava da ta tobožnja filozofija predstavlja »opasnu kugu« i nanosi najveću štetu ćudoređu kršćanskog naroda.61 Spriječiti takvu filozofiju može samo država, stoga sinoda upravlja poziv caru da on u oba dijela države, austrijskome i ugarskome, zabrani takva učenja, osobito ako ih netko naučava na učiteljskim stolicama ili obnašajući kakvu državnu službu, a posebno očekuje da će car zabraniti društva koja prikriveno šire protuvjerska naučavanja.62 Od vladara sinoda također očekuje da će odrediti državnim vlastima zabranu širenja knjiga protuvjerskog sadržaja i one koje odobravaju nemoralno ponašanje. Sinoda ne zaboravlja podsjetiti vladara da mu je vlast dana od Boga pa ga ta činjenica obvezuje da spriječi sve što se protivi vjeri u Boga.63 Isto tako sinoda želi ugoditi vladaru, kojemu je sigurno prije svega stalo do mira i reda u državi, pa naglašava da takve knjige ne štete samo vjeri već i državi jer narušavaju moralna shvaćanja građana i njihovu vjernost vladaru jer su ne samo škodljive ćudoređu, nego neprijatelji poštenja i opasne za društveni poredak.

U ovome dijelu sinodalne izjave takve knjige sinodalni oci nazivaju »opasnima«, sličnima »otrovu« i »okuženima«. Opravdano je stoga što vjernicima nalažu da ne čitaju takve knjige koje uvode u opasnost i grijeh, već da ih izbjegavaju kao što valja izbjegavati otrov. Sinoda želi pomoći vladaru u ostvarivanju zadaće sprječavanja širenja protuvjerskih knjiga pa odlučuje da biskupi uspostave u svojim biskupijama cenzore koji će prosuđivati iznose li knjige zdrav nauk i podržavaju li časno ponašanje. Mole sinodalni oci vladara da odredi da se ubuduće ne smiju tiskati knjige koje iznose nešto što može nauditi državi ili vjeri, kao i moralu. Isto tako traže da cenzori pregledaju i knjige koje se već sada prodaju i prosude njihovu korisnost ili štetnost. Naravno, cenzorima valja predati u zadaću da pregledavaju i knjige koje su tiskane izvan države pa se uvoze na domaće knjižno tržište. Kako je poznato da su pojedini nabavljači i prodavači knjiga, a tako i tiskari, u stanju tajno nabavljati knjige ili ih tiskati a da ih prije tiskanja nisu vidjeli cenzori, sinoda traži od vladara da biskupijski cenzori ili oni kojima biskupi povjere tu zadaću mogu nenadano doći u tiskare i knjižare te pregledati ono što se tiska ili prodaje.64

Sinodalni oci, dakle, prenose na vladara zadaću zaustavljanja tiskanja knjiga koje napadaju kršćansku vjeru, Crkvu i svećenike, a i raspačavanje već otisnutih knjiga takvog sadržaja. Taj težak zadatak Crkva, naime, nije u stanju izvesti sama jer je cenzura bila u državnim rukama.65 Crkva je spremna pružiti svoju pomoć i dati svoje ljude koji će upozoriti kao cenzori na literaturu koja šteti vjerskomu i moralnomu životu katolika i ostalih građana da država zaustavi njezino širenje; državna cenzura ju je dotada propuštala. Crkva je bila spremna i na doprinos koji je bio isključivo u njezinoj moći pa sinoda obvezuje biskupe da u gradove stave propovjednike koji su spremni na apologetske i polemičke govore jer se u gradovima i u njihovoj okolici prvenstveno šire spomenuta zla i mane koje narušavaju vjerski i moralni život katolika. Skupina sinodalnih otaca koja je pripravila taj dio zaključaka smatra da je potrebno probrati takve propovjednike, zdrava rasuđivanja, neupitna ponašanja, sposobne govornike, bogate znanjem, koji su u stanju uvjeriti svoje slušatelje i pobiti pogrešne stavove da stalno borave u gradovima i gradskom području. Takvu službu nije uputno povjeriti mladim svećenicima neposredno nakon što su ostavili sjemenište jer su ondje tek neznatno se osposobili u govorništvu. No, valja da biskupi i mlade svećenike osposobljavaju i pripravljaju za takvu zadaću pa ih treba razmjestiti tako da se što prije osposobe za takvu propovjedničku službu.66

2.1. Ostala sredstva vjerske i moralne obnove

Obiteljski vjerski odgoj i osnovnu vjersku poduku sinoda smatra drugim sredstvom po važnosti u nastojanju oko vjerske i moralne obnove. Sinodalni oci napominju da valja odgojiti djecu da ljube vjeru i domovinu, tj. dobre vjernike i građane. Takav odgoj valja pružiti djeci još u ranoj dobi pa se može nazvati roditeljskim ili kućnim odgojem. Roditelji su dužni upoznati djecu ne samo s osnovama vjere već i s drugim sadržajem kršćanske vjere. No, sinodalni oci priznaju da velik broj roditelja nije u stanju ispuniti tu zadaću jer sami nemaju dovoljno vjersko znanje, a zbog siromaštva ne mogu organizirati da netko drugi tu zadaću ostvari u njihovo ime. Zato tu odgovornost vjerskog i moralnog odgoja prenose na župnike. Njima stavljaju u zadaću ne samo poučiti djecu vjerskim istinama već i pobožnosti, poštovanju roditelja i starijih, posluhu prema vladaru, državnim vlastima i zemaljskim gospodarima, i to od najranije dobi.

Pažnje je vrijedan stav sinode da odgoj i obrazovanje župnika neće imati svoj pun učinak, ne budu li ga podržavali roditelji, osobito majke. One trebaju primjerom pokazati djeci i mladeži kako se pristupa sakramentima pokore i euharistije, a poticaj koji ljubaznim glasom daje majka djeci da čine dobro i izbjegavaju zlo je sam po sebi odgojno djelotvoran. Djeca će se, naime, i kad porastu i odrastu rado prisjećati i sama postupati onako kako ih je upućivala njihova majka. Stoga majke ne smiju tu zadaću zanemariti jer su njihov primjer i poticaj odgojno osobito vrijedni.

Naglašeno je očekivanje od odgojne uloge majke sinoda pretočila u zahtjev župnicima da prije sklapanja braka pouče zaručnike svemu što spada na sakrament ženidbe, a zaručnice ovoj osobitoj odgojnoj zadaći koja proizlazi iz materinstva. Sinodalni oci također određuju da ubuduće zaručnici, kako na selu tako u gradu, prije ženidbe trebaju pristupiti na ispit iz kršćanskog nauka pred župnikom, a zaručnica treba znati i spomenute odgojne dužnosti prema vlastitoj djeci koje će ispunjavati primjerom i poticajom.

Kad je riječ o odgoju, sinoda upućuje i zahtjev vladaru koji nije bilo lako ostvariti. Da vladara pridobije za tu zadaću, naglašava u dva navrata da rani vjerski odgoj uključuje i poštovanje vladara i države. Sinoda se, naime, usuđuje tražiti da vladar naredi vlasteli i bogatim građanima, ako su katolici, da ne smiju povjeriti odgoj i predškolsko obrazovanje svoje djece odgojiteljima i učiteljima koji nisu katoličke vjere ili su protivnici vjere i kršćanskog morala. Često, naime, upravo vlastela i bogati građani zanemaruju svoje roditeljske odgojne dužnosti, premda ih njihov materijalni i društveni položaj zapravo obvezuju da svoje roditeljske odgojne zadaće izvrše odgovornije od onih koji su siromašni.67

Vjersko je obrazovanje treće sredstvo vjerske i moralne obnove. Sinodalni oci počinju obrazlaganje te zadaće tvrdnjom da je neznanje majka mnogih mana. Naravno, nije riječ o općem školskom obrazovanju već o vjerskom znanju, kako onom osnovnom koje se stječe vjeronaukom, tako o onom koje valja smatrati plodom trajnog vjerskog obrazovanja. Vjersko poučavanje ne ovisi samo o trudu vjeroučitelja i propovjednika već i milosti Božjoj koja ponuđeno znanje usađuje u duše slušatelja. No, valja imati na umu da je u tome poučavanju prvotno poučavanje evanđelja jer vjera niče od slušanja Božje riječi. Na brigu biskupa spada da vodi pastoralnu skrb i o onim vjernicima koji su izvan neposrednog dometa organiziranoga pastoralnog rada u župama, npr. pastirima i radnicima, kako bi i njih netko poučavao u vjeronauku. I takvima treba poslati svećenike koji će ih okupljati na nedjeljnu misu, a cara valja moliti da propiše državne uredbe koje obvezuju gospodare kod kojih rade da im dopuste naizmjence dolaziti na službu Božju nedjeljom, a njihovim misionarima dodijeli iz Vjerozaklade doličnu plaću. Cara valja također moliti da odredi kazne gospodarima koji ne omogućuju onima koji za njih rade dolaziti na nedjeljnu misu, a isto tako ga valja moliti da dopusti povratak isusovaca u oba dijela Monarhije jer su spremni kao pučki propovjednici održavati pučke misije i obilaziti raspršene vjernike po njihovim radilištima i boravištima.68

Kako je moć primjera velika, župnici moraju bdjeti i s mnogo strpljivosti opominjati one koji daju loš primjer u vjerničkoj zajednici. To je četvrto sredstvo vjerske i moralne obnove. Ako se na ponovljenu opomenu ne popravi onaj tko je opomenut već i nadalje živi skandalozno, neka ga dojave nadležnim upravnim vlastima; ako te vlasti ne reagiraju, tada su dužni prijaviti ga biskupu. K tome valja moliti cara da javne službenike koji pokazuju prezir prema vjeri i božanskim zakonima, koji krše crkvene zakone, liši njihovih službi, a one koji su na javnu sablazan drugima da ne promiče na javne službe. Budući da su i neki svećenici zaboravili dostojanstvo svoga zvanja, spomenuta sinodalna komisija predlaže da se prema njima postupi u skladu s odlukom Tridentskog koncila (sjednica 21, glava 6), tj. da ih biskupi najprije opomenu, nepopravljive kazni i liši svih crkvenih dobara koja koriste.69

Peto su sredstvo obnove kazne. Naime, mane rastu, ako im se kaznama ne stane na put, a to je jedino moguće kaznama. No, Crkva nema te vlasti, ako je ne podrži kraljevska vlast. Po primjeru davnih vladara sv. Stjepana, sv. Ladislava i Kolomana te kraljeva iz austrijske loze Ferdinanda I. i Karla VI. koji su kažnjavali preljub, rastavu braka, psovku, krađu, razbojstva, pljačku, treba moliti cara da odredi kazne za preljubnike, psovače, preziratelje vjere, one koji ne drže do nedjelje i blagdana, do posta, kradljivce i razbojnike te sve one koji krše zdrave uredbe, dakle da slijedi primjer svojih prethodnika. »Deputacija« također predlaže da se caru upravi molba da osuđenima na zatvor imaju pristup i svećenici pa da ih pokušaju preodgojiti jer se ne smije dogoditi da zatvori budu škole zla; oni trebaju biti škole popravljanja.70

I vojnicima valja pružiti pastoralnu pomoć kako ne bi zaboravili da su kršćani i dok obavljaju svoju zadaću. Komisija smatra potrebnim moliti cara da se vojnicima ponovno stavi pred oči vojnički kodeks carice Marije Terezije koji od njih traži da ne zanemare bogoslužje, očituju blagost te se čuvaju psovke, krađe, nasilja, svađa i pijanstva. Prekršitelje valja kazniti. Car neka također odredi da vojnici na dopustu budu pod nadzorom mjesnih vlasti kako se ne bi dogodilo da ne budu suđeni za teške prekršaje. Naravno, biskupima je zadaća imenovati vojne kapelane; to smiju biti svećenici zrela suda i provjerena morala koji će pružati dobar primjer vojnicima, a ne takvi koji će neodgovorno odobravati ponašanje vojnika. »Deputacija« smatra potrebnim moliti cara da i vojne jedinice u kojima je većina vojnika pravoslavne vjere imaju svoga kapelana, svakako kapelana koji zna njihov jezik da im može dijeliti otajstva vjere. Od biskupa pak očekuje da će voditi više računa o potrebama svojih svećenika koji su u vojnim jedinicama.71

Svećenici moraju također u sakramentu pokore nalagati pokornicima da učine potrebnu zadovoljštinu za svoje grijehe. Neka se drže propisa Tridentskoga koncila (sjednica 14, glava 8), slijedeći razboritost moraju odrediti i kazne kao jedan od oblika zadovoljštine. Kod toga se od ispovjednika očekuje da imaju na umu kako blage kazne za teške grijehe njih čine sudionicima toga grijeha.72

Deputacija je uvjerena da oni koji omalovažavaju svećenika, omalovažavaju i samu vjeru. Svećenici će učiniti mnogo za obnovu vjere i morala, ako im se bude priznavalo dostojanstvo, ugled i iskazivalo poštovanje. Stoga treba moliti cara da u stvarima koje spadaju na vjeru, Crkvu i kler, slijedi savjete biskupa koji dobro poznaju okolnosti u kojima djeluje Crkva i svećenstvo, a stalo im je također i do časti države.73

Biskupi pak neka koriste i crkvene zabrane i kazne kad je to potrebno, vodeći uvijek računa o spasenju vjernika i njihovome popravljanju. Župnici neka ne pribjegavaju kaznama u ophođenju sa svojim župljanima; neka koriste samo duhovne lijekove. One koji trajno čine različita skandalozna djela neka prijave vlastima i njima prepuste da prosude čine i ocijene kako im je postupiti. 74

Tužbe protiv pojedinih svećenika neka provjere biskupi; nevine neka brane, a krive kazne.75 Cara valja moliti da zabrani raspačavanje knjiga koje vrijeđaju svećenike i iznose neprovjerene i nedokazane optužbe protiv njih.76 Svi ti zahtjevi spadaju u šesto sredstvo vjerske i moralne obnove.

Sedmo pak sredstvo odnosi se na bolje uređenje crkvenog ustroja. Sinoda polazi od iskustva da se valja bojati da će Kristov ovčinjak napadati grabežljivi vukovi, a čuvar stada je biskup. Stoga moli cara da ne ostavlja dulje vrijeme biskupije nepopunjene biskupima. Takve biskupije valja povjeriti već imenovanim naslovnim biskupima, ili prelatima, ili opatima, ili crkvenim ljudima koji se odlikuju znanjem. Premda na vladara također spada da bdije nad čistoćom vjere i dostojanstvom života redovnika, treba upozoriti da redovnike danas najviše zbunjuje nesigurnost zbog njihove budućnosti. Stoga sinoda moli cara da zaustavi trajnu prijetnju pred kojom strepe redovnici o njihovome eventualnome dokidanju.77

Sinoda traži od svećenika, župnika i ostalih da u propovijedanju ne govore samo moralne teme jer tada ostavljaju dojam da propovijedaju naravnu religiju, nego im je zadaća propovijedati o kršćanskim vjerskim istinama, utemeljenim na Svetom pismu, koristeći kod toga razjašnjenja svetih otaca koji tumače Sveto pismo i koji su njegovali kršćansku tradiciju. Tako će omogućiti vjernicima da čvršće vjeruju i zavole svoju vjeru te da je bez sustezanja ispovijedaju i potvrđuju dostojanstvenim ćudorednim životom.78 To je osmo sredstvo obnove koje bi trebalo služiti razlazu s dotadašnjim jozefinističkim programom propovijedanja.

Sinoda ističe da mnoge carske uredbe jasno nalažu nekatoličkim gospodarima da poštuju vjerske obveze svojih katoličkih podložnika, ali te uredbe mnogi ne drže i ne omogućuju svojim katoličkim podanicima prisustvovati nedjeljnoj misi. Također se nekatolici ne drže propisa o mješovitim ženidbama. Stoga na devetome mjestu u nizu sredstava katoličke obnove sinoda odlučuje moliti cara da proglasi kazne za povredu tih već donesenih uredbi i tako zaštiti katoličke podanike pred postupcima bogatih nekatolika koji im često otimaju zasluženu nagradu i ne naplaćuju im korištene usluge. Sinoda se osobito okomila na Židove pripisujući katolicima koji kod njih rade da usvajaju lihvarstvo i krađu, a katolkinjama zabranjuje da budu dojilje u židovskim obiteljima.79

Na ugarske katolike djeluje kao loš primjer dopuštenje katolicima u Austriji, Češkoj i Moravskoj da subotom ne drže zakon nemrsa. Postoje razlike u propisima o postu u pojedinim biskupijama. Sinoda odlučuje da biskupi usklade sve te propise, a car neka ih potvrdi.80 To je deseto sredstvo obnove.

Jedanaesto sredstvo želi usaglašavanje u kalendaru rimokatolika i grkokatolika. Grkokatolici, naime, najvećim dijelom žive među rimokatolicima i zato nastaju nesporazumi u slavljenju pojedinih blagdana jer se prvi drže julijanskoga, a drugi gregorijanskoga kalendara. Stoga sinoda moli cara da se grkokatolici Velikovaradinske i Križevačke biskupije mogu držati gregorijanskoga kalendara, a da time ne mijenjaju svoj obred.81

Svakako je bio razlog moralnog nereda zakon koji nije dopuštao ženidbu austrijskim podanicima na području Ugarske pa sinoda kao dvanaesto sredstvo moralne obnove traži od cara da donese zakon da takvi imaju domovinsko pravo nakon deset godina boravka ili da im se naredi napuštanje tog dijela Monarhije.82

Posljednja tri sredstva obnove koja predviđa sinoda spadaju u društvene promjene koje je donio opći društveni napredak. Sinoda priznaje da su kazališne igre nešto uobičajeno, ali ističe da su one ipak pogibeljne i nekima mogu naškoditi. Stoga moli cara da dramska djela prije nego što su tiskana idu na cenzuru koja će voditi računa o dobru države, svetosti vjere i poštovanju svećenika. Izvedba djela neka bude povjerena glumcima i glumicama koji su poznati po ćudorednome dostojanstvu, glumicama neka se ne dopušta nastupati u nečednoj odjeći. Sinoda neka naredi svećenicima da u propovijedima jasno upozore na kazališna djela koja vjernici ne bi trebali gledati.83 Isto vrijedi i za slike. Sinoda također moli cara da zabrani izlaganje sablažnjivih slika u galerijama ili na javnim mjestima.84

Na koncu sinoda spominje pretjeranu raskoš jer je ona u suprotnosti s kršćanskim naukom o skromnome i pokorničkome kršćanskome življenju. Oni koji su utonuli u raskoš ne misle ni u visokoj dobi na sakrament posljednjeg pomazanja. Stoga valja bdjeti da se ne prezire kršćanska skromnost i jednostavnost u odijevanju i uređenju stanova. I potrebno je da svećenici opominju vjernike da ne odustanu od te skromnosti i jednostavnosti, a osobito da izbjegavaju sve što drugima nanosi sablazan.85

Jesu li navedena sredstva zaustavljanja pada vjerskoga i moralnoga života cjelovit pastoralni program Crkve u Ugarskoj u trećem desetljeću 19. stoljeća? Budući da njihovo ostvarivanje ne ovisi samo o Crkvi, već dobrim dijelom o vladaru i državnim vlastima, ona svakako nisu program djelovanja koji namjerava Crkva sama ostvarivati. Štoviše, suprotstavljanje prvomu i po sudu sinode najvažnijemu razlogu pada vjerskog i moralnog života, sinoda stavlja u zadatak samo vladaru i državi. Stoga se može govoriti da je nacionalna sinoda samo jasno ukazala na zadatke koje bi valjalo riješiti da bi se promicala vjerska i moralna obnova Crkve u Ugarskoj. Takav pristup programu vjerske i moralne obnove ukazuje na onodobni odnos Crkve i države. Crkva još nije u stanju da se oslobodi najtežih jozefinističkih spona u svome djelovanju, tj. uredbi o »placetum regium« i prekida »nexusa« biskupa sa Svetom Stolicom. Stoga sinoda priznaje ovisnost Crkve o državi, ali državi predbacuje da je zanemarila svoju brigu za nju i nakon četiri desetljeća se ipak usuđuje državi iznijeti brojne zahtjeve. Dakle, »oltar« računa na pomoć »trona« jer Crkva još nije u stanju, a nije ni voljna, zacrtati ni ostvarivati svoju odgovornost za vlastiti život i rad neovisno o državi. Zato je razumljivo da na prvome mjestu među izvršiteljima programa obnove vjerskog i moralnog života Crkve u Ugarskoj početkom 19. st. još uvijek stoje vladar i država, a zatim Crkva s biskupima i svećenicima koji svoje pastoralno djelovanje upotpunjuju utjecajem na škole. Dakle, takav program nije uputno nazvati pastoralnim programom jer je njegovo ostvarenje više zadaća države nego same Crkve.

3. Čimbenici u promicanju vjerske i moralne obnove

Najviše je tijelo Crkve u Ugarskoj, nacionalna sinoda, jasno postavilo zahtjeve i odredilo sredstva za obnovu vjerskoga i moralnoga života. Dio su zahtjeva članovi sinode postavili samoj Crkvi, a veći dio vladaru ističući da je država svojim zakonima, odlukama, proglasima i represivnim mjerama zapravo u stanju najviše učiniti u promicanju vjerske i moralne obnove same Crkve i svih njezinih slojeva. Stoga su sinodalni zaključci važan pokazatelj do koje su mjere i na koji način tada bili vezani Crkva i država.86 Jasan su izraz kasnog jozefinizma, ali i želje Crkve da učini najviše što je u danim okolnostima bilo moguće za obnovu same Crkve. Naravno, biskupi su i sebi postavili određene zadatke u tome nastojanju oko cjelovite obnove, a dio su odgovornosti prenijeli na svećenstvo, osobito na svećenike koji su djelovali po župama u službi župnika ili kapelana.

3.1. Zadaća cara i države

Kad je sinoda naglasila kako je »uvjerena da je najveći razlog opadanja moralnoga standarda kršćanskog naroda u oba dijela Habsburške Monarhije filozofija koja osporava utemeljenost božanske objave same religije«, odmah traži od cara da on u oba dijela Monarhije zabrani napadati vjeru, širiti pogrešne i zlobne ideje koje rastaču ćudoređe. Zbog careve osobne vjere u Boga i vlasti koja mu je po Bogu povjerena također traži od njega da spriječi osumnjičene za takve nazore da preuzimaju učiteljske stolice i obavljaju odgovorne državne službe;87 sinoda traži također od cara da zabrani djelovanje bezbožnih društava koja se skrivaju pod različitim imenima.88 Očito da sinodalni oci ne prihvaćaju ni filozofsku ni političku ideju liberalizma, koji ima svoj korijen u prosvjetiteljstvu, a traži rastavu Crkve i države. Stoga njihova osuda »nove filozofije« uključuje i osudu stavova ranog liberalizma pod čijim su utjecajem prihvatili i tzv. liberalni kršćani misao o rastavi Crkve i države te razvili shvaćanje da je Crkva slobodna zajednica za koju se članovi opredjeljuju na temelju vlastitog uvjerenja. Opredjeljenje sinode za punu povezanost »trona i oltara« proizlazi iz prihvaćanja jozefinističkoga regalizma koji Crkvu podlaže državi s nakanom da izgradi državnu Crkvu, što nužno prenosi na vladara i zadaću oštrim mjerama suzbijati sve što ugrožava crkveno naučavanje i djelovanje.89

Sinoda je zabranila knjige koje vrijeđaju dobre običaje i spasonosnu stegu, kako tiskane u jednome tako i u drugome dijelu Monarhije. Želi spriječiti njihovo širenje, i to tako što će car svojim autoritetom podržati ovu zabranu i dopustiti da se u svakoj biskupiji uspostavi služba crkvenih cenzora koje će odabrati biskupi. U svezi s tiskanjem i raspačavanjem knjiga sinoda je također zahtijevala od cara da dopusti biskupima odrediti i osobite cenzore koji će nadgledati rad pojedinih tiskara i njihov program knjiga koje namjeravaju tiskati.90

Nakon što je brižljivo analizirala zadaću obiteljskoga vjerskog odgoja, sinoda je uputila zahtjev vladaru da naredi vlasteli i bogatim građanima, ako su katolici, da ne povjeravaju odgoj i obrazovanje svoje djece odgojiteljima i učiteljima koji nisu katoličke vjere ili su protivnici vjere i kršćanskog morala.91 Od cara također traži uredbu koja će obvezati zemaljske gospodare kod kojih rade katolici da im dopuste naizmjence dolaziti na službu Božju nedjeljom da ne stradaju njihova dobra, a vjernici da mogu odlaziti na službu Božju. Biskupi su vjernicima koji žive daleko od župne crkve spremni poslati misionare, ali traže od države da im Vjerozaklada dodijeli doličnu plaću. Od cara moli da odredi kazne za gospodare ako oni priječe odlazak svojim podložnicima na nedjeljnu misu.92 Još je veći bio zahtjev vladaru da liši službe javne službenike koji pokazuju prezir prema vjeri i božanskim zakonima te da ne promiče u državne javne službe one koji su na javnu sablazan drugima.93 Štoviše, po želji sinode država bi trebala kažnjavati sve koji žive ili se ponašaju sablažnjivo.

Sinoda je također postavila caru više zahtjeva o vojnicima, a jedan o zatvorenicima. Zahtijeva, naime, da car dopusti svećenicima pristup u zatvore, a traži da obnovi vojnički kodeks carice Marije Terezije koji traži od vojnika da ne zanemaruju bogoslužje, očituju blagost te se čuvaju psovke, krađe, nasilja, svađa i pijanstva. Isti kodeks traži da se prekršitelje spomenutih djela kazni, i to ne samo dok su u vojnim postrojbama nego i kada su na dopustu. Zavređuje pažnju sinodalna odluka da se zatraži od cara da odredi da i vojne jedinice u kojima je većina vojnika pravoslavne vjere imaju svoga kapelana, i to poznavatelja njihova jezika; bila je, naime, riječ o pravoslavnim Srbima i Rumunjima.94

Carevu je zaštitu sinoda smatrala jamstvom dostojanstva Crkve i svećenstva; štoviše, traži i zabranu širenja knjiga koje vrijeđaju kler.95 Caru nudi savjet biskupa, što znači da je bila svjesna jozefinističkog sustava u kojem je država i u to vrijeme donosila važne odluke za crkveni život i vodila mnoge crkvene poslove ne obazirući se na crkveno vodstvo.96 Sinoda je prigovorila što Dvor ostavlja dulje vrijeme nepopunjena biskupska mjesta u pojedinim biskupijama i zatražila da redovnike oslobodi trajnog straha od otvorene prijetnje dokidanja jer su neki crkveni redovi bili dokinuti, a drugi desetkovani u broju samostana.97 Štoviše, sinoda jasno traži povratak isusovaca, posebno ističući njihovu službu pučkih misionara, ali obazrivo ne spominje njihovo negdašnje djelovanje u srednjim i visokim školama.98

Caru je sinoda upravila i molbu ne samo da bdije nad provedbom zakona po kojem su nekatolički gospodari dužni poštovati vjerske obveze svojih katoličkih podložnika, već i da kažnjava prekršitelje, osobito one koji se ne drže propisa o mješovitim ženidbama;99 zatražila je da se dokine zakon koji nije dopuštao ženidbu austrijskim podanicima na području Ugarske.100 K tome ga upozorava da mu je zadaća odobriti usklađivanje propisa o postu i nemrsu u oba dijela Monarhije.101 U državnu je nadležnost stavila i cenzuru dramskih djela prije izvedbe,102 a i nadzor nad galerijama da se u njima ne izlažu sablažnjive slike.103

Za uzdržavanje svećenika sinoda je zatražila od cara da se obnovi zakon carice Marije Terezije po kojem je župnikovo gospodarstvo bilo veličine posjeda koje redovito obrađuje jedna obitelj kmetova; ako to nije izvedivo, valja župnike i druge svećenike uzdržavati novcem iz Vjerozaklade.104

Spomenuti zahtjevi, redovito izraženi u obliku molbe, koje je sinoda upravila vladaru, otkrivaju stav vodstva Crkve u Ugarskoj prema državi i vladaru u kasnome jozefinizmu. Vodeći ljudi Crkve smatraju da su vladar i država dužni i jedini u stanju rješavati neke zahtjeve vjerske i moralne obnove u Crkvi i društvu.105 Broj tih zahtjeva nije malen. Štoviše, nameće se dojam da biskupi očekuju više od države nego od same Crkve. Daljnji je tijek zbivanja pokazao da su očekivanja biskupa bila neopravdana jer država nije učinila gotovo ništa da se provedu zahtjevi sinode. Jozefinizam je još uvijek bio u punoj snazi, a i biskupi su bili odgojeni u njegovome duhu. Željeli su izvedbu sinodalnog programa crkvene obnove, ali nisu mogli zamisliti da taj program može provesti Crkva bez pomoći vladara. Vladar i država nisu prihvatili sinodalne zahtjeve. Najvjerojatnije zato što su prosudili da bi njegova provedba ojačala Crkvu više nego što je njima odgovaralo i tako promijenila jozefinizmom utvrđen odnos između Crkve i države.

Dakle, apel biskupa sa sinode s jedne strane, a ponašanje države s druge strane, pokazuju da je 1822. postojao savez »prijestolja i oltara«, ali i da je još uvijek bilo na snazi jozefinističko zakonodavstvo. Upravo je to zakonodavstvo savez »prijestolja i oltara« stavilo u osobit odnos, zapravo u krizu, jer je prevladavalo nastojanje države da osigura nadmoć nad Crkvom. Jozefinizam je težio oblikovati državnu Crkvu, tj. učiniti je ovisnom o središnjoj državnoj vlasti, i to preuređenjem crkvenoga ustrojstva, sustava školovanja i odgoja, a napose nadzorom nad crkvenom imovinom i izvorima stjecanja te imovine. Država je preuzela niz zadaća koje je do tada obavljala Crkva, npr. socijalnu brigu, školstvo, a i izgradnju javnog mnijenja, što je do tog vremena gradila Crkva preko propovjedaonica. Jozefinizam je Crkvi oduzeo mnoga prava i on u Habsburškoj Monarhiji predstavlja početak njezinoga sekulariziranja.106 Početkom 19. st. taj proces sekulariziranja država zaustavlja u strahu od Francuske revolucije i širenja njezinih ideja. Strah od širitelja revolucionarnih ideja tzv. jakobinaca stalno se širio tako da započeti proces sekulariziranja zaustavlja konzervativno razdoblje vladavine kneza Wenzela Lothara Metternicha koji 1815. na Bečkome kongresu postaje glavnim zastupnikom uređenja Europe po principima restauracije, ponovnog uspostavljanja onih odnosa koji su vladali prije Francuske revolucije. U Habsburškoj je Monarhiji opet uspostavljen apsolutizam vladara i konzervativan društveni sustav, ali je država zadržala jozefinizmom zacrtano uređenje odnosa prema Crkvi, tj. zadržala ju je u podložnosti nakon što ju je za jozefinizma stavila u svoju službu, a sada ju je također koristila u zaustavljanju ideja Francuske revolucije. I nadalje je vrijedio savez »prijestolja i oltara«, ali je taj savez bio neravnopravan, tj. na štetu Crkve. Načelno je taj savez u početku razdoblja restauracije bio ideal državne politike, ali se ubrzo vidjelo kako je apsolutistička vlast vladara državi i nadalje rezervirala uredbe u crkvenim pitanjima i nadzor nad provedbom već donesenih jozefinističkih zakona.107

3.2. Dužnosti biskupa

Okupljeni su sinodalni oci 1822. u Požunu bili puni razumijevanja prema biskupima koji nisu sudjelovali na nacionalnoj sinodi. Zagrebačkog biskupa Acta Synodi nationalis spominju na prvome mjestu u popisu osmorice biskupa koji su imali pravo sudjelovati na sinodi, ali se nisu odazvali primasovom pozivu; za sve se njih ističe da su izbivali opravdano.108 Biskup Maksimilijan Vrhovac je sam 1803. bio sazvao na sastanak svećenstvo svoje biskupije i obznanio kao plod susreta obrednik svoje biskupije Constitutiones.109 Taj skup nije smatrao sinodom, već je jasno izrazio želju održati sinodu svoje biskupije, ali nije dobio odobrenje cara Franje I.110

Nacionalna je sinoda u Požunu raspravljala i o odgovornosti biskupa za vjersku i moralnu obnovu katolika u Ugarskoj. Ona je već bila vidljiva u sazivanju opće ugarske sinode i u sudjelovanju većine biskupa u sinodalnome radu. Upravo je sinoda znak i dokaz da su biskupi u Ugarskoj bili svjesni svoje odgovornosti za stanje Crkve i da ih je ta odgovornost nagnala tražiti razloge tog stanja i sredstva njegova popravljanja. Biskupi i sami ističu tu svoju odgovornost za vjerski i moralni život puka, jasan su znak te odgovornosti rasprave i zaključci same sinode, odnosno naznačena sredstva poticanja namjeravane obnove. Izraz odgovornosti biskupa su i zahtjevi koje je sinoda postavila vladaru i državnim vlastima, ali su ti zahtjevi prije svega pokazatelj vremena u kojem je država preuzela odgovornost za mnoge crkvene poslove. Sinoda je uglavnom prihvatila od države omeđen prostor odgovornosti samih biskupa i potvrdila naslijeđeni mentalitet prepuštanja državi dijela brige za Crkvu.111 Razumljivo je da se biskupi nisu usudili prozivati jozefinizam kao uzročnik pada vjerskoga i moralnoga života u biskupijama njihove odgovornosti, ali su sinodom učinili važne korake oslobađanja od jozefinističkog uređenja u samoj Crkvi. Napustili su, naime, jozefinističko držanje punog posluha prema državi pa sami postavljaju zahtjeve vladaru, izriču želju da se vladar s njima savjetuje u crkvenim pitanjima, traže važne promjene državnog sustava katehizacije, oštro kritiziraju feudalne gospodare premda nemaju snage postaviti zahtjev za promjenu feudalnoga društvenog sustava. Ipak, u zbiru obveza koje proizlaze iz programa vjerske i moralne obnove, oni sami prihvaćaju malen broj zadataka kao izraz vlastite odgovornosti i u tome je smislu sinoda tek jedva zamjetljiv znak ustajanja Crkve na vlastite noge.

Kad sinoda navodi prvo sredstvo za obnovu vjerskog i moralnog života katolika u Ugarskoj, tj. zaustavljanje shvaćanja koja osporavaju božansku objavu i na njoj utemeljenu kršćansku vjeru i na toj osnovi uspostavljen kršćanski moral, onda biskupima daje zadaću uvesti službu cenzora u svojim biskupijama koji će prosuđivati sadrže li knjige zdrav nauk i podržavaju li časno ponašanje. Ti biskupijski cenzori, ili oni kojima biskupi povjere tu zadaću, mogu pregledavati također tiskare i knjižare da spriječe i na taj način širenje protuvjerskih knjiga.112 Nova je i važna zadaća biskupa probrati dobre propovjednike i namjestiti ih u gradove da ondje živom riječju utvrđuju u vjeri svoje slušatelje i suzbijaju vjeri i moralu suprotstavljene stavove te brinuti se da se mladi svećenici osposobe u govorništvu kako bi mogli uskoro prihvatiti spomenute zadaće. Biskup ima također zadaću poduzeti potrebno da spriječi skandalozne postupke vjernika, a i opominjati i kažnjavati svećenike koji ne obavljaju dostojno svoju službu

Dužnost je biskupa imenovati vojne kapelane i zatim starati se o njihovim potrebama.113 Kako je država predlagala biskupe za pojedine biskupije, ona je trebala i pokazati povjerenje u one koje je izabrala pa slušati savjete biskupa jer njihova im je služba omogućavala dobro poznavanje okolnosti u kojima djeluje Crkva i svećenstvo te što je dobro i za samu državu.114 Sinoda je biskupima povjerila zadaću da usklade propise o postu u pojedinim biskupijama,115 a od velikovaradinskoga i križevačkoga grkokatoličkog biskupa tražila je da priprave vjernike svojih biskupija na prihvaćanje gregorijanskoga kalendara.116

Sinodalni se oci ne sustežu izričito naglasiti da je osobita zadaća biskupa obnoviti stegu svjetovnog svećenstva jer je i ona pala, premda su uvjereni da najvećim dijelom nisu točni prigovori koje protiv svećenika iznose neprijatelji vjere. Stoga moraju bdjeti nad svećenicima i čuvati ih od ovoga svijeta da na njih ne padne nikakva ljaga ni mrlja, premda su svjesni da život svih svećenika ne odgovara idealu na koji su se obvezali.117 Uz spomenutu zadaću biskupima pripadaju obveze po odluci Tridentskog sabora naviještati riječ Božju, usmeno ili putem pastoralnih poslanica, ako nisu opravdano spriječeni. Naravno, dužni su svima pružati dobar primjer jer tako opravdavaju svoju zadaću nadzora nad svećenicima i vjernicima koji bi trebali obavljati svake godine kanonskim pohodom; ako ne mogu svake godine, onda jednom u dvije godine. Ako ih u tome sprječava bolest, tada tu dužnost trebaju povjeriti arhiđakonima. Sinoda nije prešutjela da je zadaća biskupa svake tri godine održati biskupijsku sinodu, a ne zanemariti ni metropolitanske i nacionalne sinode. Sinodalni oci priznaju da su biskupijske sinode skoro zaboravljene i valja ih obnoviti. Premda sinoda ne zaboravlja spomenuti da je osobita zadaća biskupa dijeliti sakrament potvrde, ne određuje u kojim su vremenskim razmacima biskupi dužni obilaziti župe iz tog razloga.118

3.3. Župničke zadaće

Sinoda je željela svećenicima upraviti osobiti poticaj i ohrabrenje dozivajući u pamet da su upravo oni »određeni biti čuvari Gospodnjeg stada«. Obraća se najprije najmlađim svećenicima koji tek napuštaju sjemenište potičući da poštuju starije, a sami neka sazrijevaju i nadalje se družeći s knjigom prokušanih pisaca i tako napreduju u znanju i u duhovnosti. Od starijih svećenika valja im učiti župničke dužnosti i župne poslove. Različiti će ih crkveni patroni predlagati biskupu za župe koje su u njihovoj brizi, ali tada valja prosuđivati njihovo znanje, radinost i dostojanstvo svećeničkog života.

Sinodi je bilo osobito stalo da svećenici obavljaju svoju pastirsku i učiteljsku dužnost pa od njih traži da svake nedjelje i blagdana prije podne redovito propovijedaju slaveći misu, a poslije podne drže vjeronauk djeci. Vjeronauk je trebalo držati također svakodnevno u korizmi i u adventu; ako nije bilo moguće svakodnevno, onda barem tri puta u korizmene i adventske dane; od te obveze ih je mogla ispričati samo bolest ili nenadani sprovodi. Župnike su u toj zadaći mogli zamijeniti kapelani; jedni i drugi bili su dužni poslati biskupima kratak sadržaj održanih kateheza.

Sinoda nije tražila nikakve izmjene jozefinističkog sustava izobrazbe budućih svećenika, ali je zato odredila sustav permanentne izobrazbe mladih svećenika. Kapelanima je naredila da se okupljaju svaka tri mjeseca na području svoga pastoralnog područja, dekanata, i pod vodstvom vicearhiđakona, dekana, rješavaju pismeno zadaće koje će propisati biskupi. Za te su sastanke trebali pripraviti pismenu razradu teme s područja pastoralnog vodstva župa i propovijedanja. Na tromjesečnim sastancima te je teme valjalo razraditi i usmeno, a vicearhiđakon je pismene razrade bio dužan poslati na uvid biskupu. Opća je zadaća svećenika na župama bila dostojanstveno dijeliti sakramente, pripravljati za sakrament pokore i pričesti, a zatim na sakrament potvrde, bdjeti nad bolesnima da na vrijeme prime sakrament bolesničkog pomazanja i, naravno, pripravljati na dostojno primanje sakramenta ženidbe. Sadržaj spomenutih sakramenata treba biti česta tema propovijedi, a vicearhiđakonu je dužnost povremenim pohodima provjeravati ispunjavaju li svećenici te zadaće. Svećeničko djelovanje treba pratiti i dostojanstven život koji je u skladu sa svećeničkom duhovnošću, a on se očituje i u redovitoj molitvi časoslova, u obzirnome druženju s laicima, napose sa ženama, kao i u povjerljivom posluhu prema vlastitome biskupu.119

Sinoda je očekivala mnogo od svećeničkog služenja. Kako je proglasila drugim sredstvom po važnosti vjerske i moralne obnove sustavan odgoj djece, i to od malih nogu, prenijela je i taj zadatak na župnike i kapelane, svjesna da mnogi roditelji nisu u stanju pružiti vjerski odgoj i temeljnu vjersku izobrazbu svojoj djeci. Stoga svećenicima stavljaju u zadaću ne samo poučiti djecu vjerskim istinama već i pobožnosti, poštovanju roditelja i starijih, posluhu prema vladaru, državnim vlastima i zemaljskim gospodarima, i to od najranije dobi. No, sinoda se ne miri s nesposobnošću roditelja da ispune tu svoju naravnu zadaću pa traže od župnika osobitu pouku zaručnika u svemu što spada na sakrament ženidbe, a zaručnice ovoj osobitoj odgojnoj zadaći koja proizlazi iz materinstva. Od župnika očekuju da zaručnici pred njima polažu ispit iz kršćanskog nauka, a zaručnica i ispit iz poznavanja svoje odgojne zadaće prema vlastitoj djeci.120 U suprotstavljanju se protuvjerskim naučavanjima sinoda, razumljivo, oslanja na propovjedničku riječ svećenika, kako onih koji su se već potvrdili u propovijedanju tako mladih koje valja osposobiti za takvu zadaću. Svećenicima, jasno, stavlja na dušu i brigu za vjernike koji žive i rade daleko od župne crkve pa im je teško dolaziti na bogoslužje i slušati propovijedi, a njihovoj djeci jedva moguće primiti vjersku pouku.121 Sinoda je odlučno dirnula i u pitanje odgoja djece vlastele i bogatih građana tražeći da ne povjeravaju odgoj i predškolsko obrazovanje svoje djece odgojiteljima i učiteljima koji nisu katoličke vjere ili su protivnici vjere i kršćanskog morala. Takve svećenici trebaju prijaviti biskupu, a njegova je zadaća spriječiti takav postupak. Svećenici su dužni živjeti prema svome dostojanstvo; ako tako ne žive, čekaju ih crkvene kazne. Zadaća je biskupa provjeriti tužbe protiv svećenika, nevine braniti, a krive kazniti.122 Župnicima je pak zadaća opominjati vjernike koji drugima daju loš primjer.123 One koji ne prihvaćaju opomenu dužni su dojaviti nadležnim upravnim vlastima; ako te vlasti ne reagiraju, tada su dužni prijaviti ih biskupu. Crkva ne smije odustati ni od onih koji su kažnjeni za svoja zla djela pa se nalaze u zatvorima; i njima treba osigurati pristup svećenika da ih pokušaju preodgojiti.124 Sinoda očekuje od svećenika da će biti spremni prihvatiti i službu vojnih kapelana i obavljati je pod nadzorom svojih biskupa. Dok obavljaju tu službu, biskup je dužan o njima voditi i materijalnu brigu.125 Sinoda vapi za povratkom isusovaca koji su redovito obavljali službu pučkih misionara, ali potiče i druge svećenike da prihvate tu zadaću i obilaze raspršene vjernike po njihovim radilištima i boravištima.126

Premda sinoda ne raspravlja o bogoslužju i pastoralnim zadaćama svećenika, ipak izričito napominje da su ispovjednici dužni naložiti pokornicima potrebnu zadovoljštinu za svoje grijehe, i to prema uredbama Tridentskoga koncila. Neka imaju na pameti da blage kazne za teške grijehe njih same čine sudionicima toga grijeha.127 Svećenicima, napose župnicima, stavlja na znanje da propovijedaju ne samo o moralnim temama, već i o kršćanskim vjerskim istinama, utemeljenim na Svetome pismu koristeći kod toga razjašnjenja svetih otaca. Tako će jačati vjeru vjernika i da je rado ispovijedaju i potvrđuju dostojanstvenim ćudorednim životom.128 Od propovjednika sinoda očekuje da će vjernike upozoriti na vjeri i moralu protivne izvedbe kazališnih djela, a i na sablažnjive slike u galerijama i na javnim mjestima.129 Njihova je zadaća također poticati vjernike da budu skromni i jednostavni te se čuvaju svega što je razlog sablazni.130

Sinoda se brine i za dostojanstvo svećenika jer omalovažavanje svećenika smatra razlogom opadanja vjere i morala.131 Jasno je da oni imaju pravo na dobar glas pa vladar treba zabraniti raspačavanje knjiga koje vrijeđaju svećenike i iznose neprovjerene i nedokazane optužbe protiv njih.132 Svećenici ne smiju svojim postupcima u obavljanju svećeničke službe udaljavati ljude od Crkve. Zato sinoda naređuje da župnici ne posežu za kaznama prema svojim župljanima, već da koriste samo duhovne lijekove. Ipak, one koji trajno čine različita skandalozna djela, trebaju prijaviti vlastima i prepustiti im daljnji postupak.133

Osvrt i zaključak

Prosudba razloga pada vjerskoga i moralnoga života u Ugarskoj i zatim sredstava za provedbu obnove koje je 1822. izložila ugarska nacionalna sinoda omogućuje opći uvid u stanje vjerskoga i moralnoga života u sveukupnosti Ugarske, uključujući i u Banskoj Hrvatskoj. Navedeni su razlozi malaksanja vjerskoga i moralnoga života bili teret sveukupne Crkve u zemljama krune sv. Stjepana, tj. i u Crkvi u Banskoj Hrvatskoj, a program odstranjivanja ili umanjivanja djelotvornosti tih razloga bio je i pastoralni program Crkve u tom dijelu Hrvatske.

Ako se pastoralni program ugarske nacionalne sinode promatra u sveukupnome životu Crkve u Habsburškoj Monarhiji, može ga se nazvati pokušajem katoličke restauracije, i to prije svega zbog zahtjeva o uređenju javnog života, napose društvenog morala koji je trebao biti u skladu s principima katoličkoga moralnog učenja. No, kako sinoda nije deklarativno izrazila razlaz s jozefinizmom, više su u njezinome pastoralnome programu vidljive zasade obnovnoga katoličanstva od stavova katoličke restauracije; obnovno katoličanstvo je pak jedna od sastavnica jozefinizma. Ideje obnovnoga katoličanstva prepoznatljive su u zahtjevu oko prijevoda Svetog pisma na narodni jezik i čestim pozivima sinode na odluke Tridentskoga koncila, ali je lako uočiti da ona ne predlaže poslijetridentsku katoličku obnovu, osobito ne već zaboravljene oblike barokne pobožnosti.134 Sami biskupi se nisu odrekli febronijanističko–jozefinističkog shvaćanja vlastite biskupske službe i ne spominju ukidanje »placetum regii«, a još manje obnovu »nexusa« sa Svetom Stolicom pa ni ne računaju s podrškom Svete Stolice u ostvarenju zaključaka sinode. S jozefinizmom prekidaju tek djelomično, npr. s načinom jozefinističkog propovijedanja u kojem su svećenici razrađivali gotovo isključivo moralne teme, a i služenje svećenika najradije gledaju u pozivu na naviještanje evanđelja. Traže propovjednike koji će biti vrsni u polemičkome i apologetskome govoru i tako se suprotstaviti prosvjetiteljstvu koje je već zadobilo lice liberalizma. Ipak sinodalni se oci ne usuđuju dirati u jozefinistički sustav obrazovanja budućih svećenika, premda pred njih stavljaju nove zadatke i pokušavaju ih riješiti sustavom permanentne izobrazbe. Poštuju patent o vjerskoj toleranciji, ali predlažu zakone koji će smanjiti vjerska prava ostalim kršćanskim konfesijama. Valja naglasiti da je sinoda dobro procijenila da vjerska i moralna obnova može imati jako uporište u prisutnosti Crkve u školi i trajnome utjecaju na rad škola pa u pojedinostima razlaže kako će Crkva iskoristiti prava u školstvu koja joj je udijelila država. Dakle, sinodalni su zaključci u cjelini vjeran izraz vremena, tj. položaja Crkve u Monarhiji početkom 19. st. Oni sigurno predstavljaju odmak Crkve od jozefinizma, ali on nije cjelovit ni radikalan. Biskupi su bili uvjereni da je poslije Bečkoga kongresa i u Habsburškoj Monarhiji barem dijelom obnovljen predjozefinistički odnos »trona i oltara«, ali su se upravo u tome najviše prevarili jer je jozefinizam i nadalje ostao državna politika prema Crkvi, premda u ublaženome liku kasnog jozefinizma. Država nije prihvatila nov odnos »trona« i »oltara« koji je ponudila Crkva u Ugarskoj jer očito nije smatrala da ono što iznosi Crkva ugrožava njezine interese. Tražeći zaštitu vladara, osobito od širenja »nove filozofije«, Crkva je zapravo predbacivala državi da je ona zanemarila svoju brigu za katoličku vjeru. Smatrala je da je u procesu restauracije opravdana njezina želja da se obnovi predjozefinistički odnos Crkve i države. No, to se nije dogodilo. Naprotiv, po završetku sinode država je jasno dala na znanje da ne odstupa od jozefinističkoga idejnog ni upravnog sustava: ne samo da nije odobrila zaključke sinode i da ih nije ni provodila, već nije ni dopustila da za njih saznaju središnje crkvene vlasti u Rimu.

Tako sinoda ostaje dokument biskupske odgovornosti za život Crkve početkom trećeg desetljeća 19. st. u zemljama krune sv. Stjepana, njihovoga odgovornog prosuđivanja stvarnoga vjerskog i moralnog stanja kod katolika te organiziranog napora da se česti pozivi na obnovu, a njih je upućivao i vrh države, provedu na sustavan način. Rasprave i zaključci sinode su vrijedan pokazatelj stanja Crkve, dokument pokušaja odmicanja od jozefinizma i prihvaćanja programa katoličke restauracije, ali i nesposobnosti Crkve u Ugarskoj da tu restauraciju provede tek djelomičnim udaljavanjem od države. Premda najviše državne vlasti nisu odobrile taj program, nije isključeno da je Crkva ipak prihvatila onaj dio programa za koji su bili zaduženi biskupi i svećenici. U kasnijem djelovanju zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, koji je jasno želio u svoju biskupiju prenijeti pokret sv. Klementa Hofbauera, a i đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, mogu se uočiti napori hrvatskih biskupa da odgovore zahtjevima svoje biskupske odgovornosti, ali su potrebna daljnja istraživanja za nedvojben odgovor o dometima ostvarenja pastoralnih programa spomenutih biskupa sredinom i u drugoj polovici 19. stoljeća.