Odraz preporodnih ideja u Dnevniku Dragojle Jarnević nakon 1848. godine

Uloga je žene u 19. stoljeću u društvu bila određena po principu neupitne muške dominacije usprkos tome što su prosvjetiteljske ideje krajem 18. stoljeća potaknule mnoge debate o pravima i prirodi žena.1 Javni je diskurs o ženama bio određen teorijom po kojoj su muškarci racionalni, snažni i aktivni, dok su žene slabe, pasivne i osjećajne.2 Takvo je gledište osiguralo podjelu na mušku i žensku sferu života: muškarci su bili zaduženi za javno–politički život, dok se žene ograničavalo na vođenje kućanstva, majčinstvo i obiteljske obveze. Isticanje emocionalne prirode žene omogućilo je njezino podčinjavanje u društvu, dok se s druge strane paralelno idealizirala ženstvenost stvarajući iluziju o ženi kao »kućnomu anđelu«.3 Poziv hrvatskih preporoditelja za uključivanje žena u javnu sferu života zato treba promatrati u kontekstu onodobnoga javnog diskursa o ženama. Širenje »hrvatske knjige« među pripadnicama »slabijeg spola« nije za svrhu imalo potaknuti njihov individualni razvoj u cilju stvaranja autonomne ličnosti već u njima naći posrednike preko kojih će nacionalne ideje biti prenesene na potomstvo. S obzirom na to da je odgoj djece po važećoj podjeli na mušku i žensku sferu života bio prepušten majkama i odgojiteljicama, njihova je uloga u odgoju djece, u ovome slučaju u prijenosu definiranih nacionalnih vrijednosti, bila izuzetno značajna.4 Usprkos tome, uključivanje ženske populacije u kulturni, prije svega književni život zemlje, bilo je od velikog značenja i dalo je potreban poticaj poboljšanju ženskog obrazovanja, pa time neposredno i njihovoga društvenog položaja. Neupitno je da Dragojla Jarnević u tome procesu, kao književnica i učiteljica, zauzima istaknuto mjesto. Prema popisu iz 1869. godine u Hrvatskoj je bilo pismeno 11 posto žena prema 23 posto pismenih muškaraca. Može se zaključiti da je sve do reforme školstva 1874. godine obrazovanje ženske djece u Hrvatskoj bilo na vrlo niskome stupnju. Djevojke iz građanskih obitelji u pravilu su svoje obrazovanje završavale u dobi od 12 godina, dok su samo rijetke obrazovanje nastavljale u austrijskim internatima ili uz privatne učitelje. Prva je Viša djevojačka škola u Zagrebu otvorena tek 1868. godine.5

Ljubavna lirika, koja je u to doba uz rodoljubnu liriku dominirala poetskim stvaralaštvom hrvatskih pjesnika, često se izravno obraćala ženama. Ivan Trnski, jedan od najpoznatijih ilirskih pjesnika, u svojim je pjesmama pozivao žene na buđenje domoljubnih osjećaja i služenje domovini, kao na primjer u sljedećim stihovima: »Stvoriv čudo: liepu ženu / Daj joj, Bože, duši sjaja / Samo smjeru uzvišenu, / U sreću nam zavičaja!«6 Vrijednost njegovoga lirskog opusa već se početkom 20. stoljeća promatrala upravo u tome kontekstu.

Kao pjesnik izišao je Trnski najviše na glas spjevavši svoje Krijesnice (I. 1862., II. 1865.), počevši ih pjevati po nagovoru dr. Josipa Vranjicana koji je znao često govoriti da bi trebalo ljubavnim pjesmama primamiti i pridobiti krasni spol za hrvatsku knjigu. Te bi pjesme morale biti lako shvatljive pa bi svojom živošću i novošću privabile ih u narodni tabor. Krijesnice Trnskoga imale su dakle biti iskre koje će u ženskim srcima probuditi rodoljublje, a to je on naumio postići slavospjevom ženskoj ljepoti i svim vrlinama ženske duše.7

O umjetničkim dometima većine hrvatskih liričara koji su stvarali u razdoblju u znaku književnog romantizma postoji među suvremenim povjesničarima književnosti uglavnom negativno mišljenje. Dolazi do određene monotonije i uniformiranosti zbog neprestanog variranja istoga motiva: ljubavi prema domovini i ljubavi prema ženi. Poezija se prije svega doživljavala kao sredstvo postizanja nacionalnih ciljeva, a ne kao prava umjetnost, pa je u tome kontekstu lako shvatljivo što je ostala na površini deklarativnog fraziranja i u većini slučajeva nije preživjela svoje stvaraoce.8

Jednostavne ljubavne pjesme u kojima se veličalo žensku ljepotu i ženske vrline trebale su potaknuti žene na čitanje, ali i samostalno stvaranje hrvatskih stihova. Kao što njihovo obrazovanje za nositelje Hrvatskoga narodnog preporoda nije imalo za cilj stvoriti autonomnu žensku osobnost već samo proslijediti nacionalni identitet na sljedeću generaciju, tako ni aktivno uključivanje žena u stvaranje hrvatske književnosti nije za cilj imalo stvaranje »pravih« književnica već samo promoviranje i širenje nacionalnih vrijednosti i utjecaja hrvatskoga jezika. Već su suvremenici književno djelo Dragojle Jarnević vrednovali uglavnom u kontekstu aktualnih društvenih očekivanja.9 Takav je stav doveo do neravnopravnog odnosa prema tzv. ženskoj književnosti nastaloj u preporodnim vremenima, što se očituje u različitom pristupu valorizaciji ženskoga pisma. Književni rad najvažnije hrvatske književnice ilirizma, Dragojle Jarnević, tako se i čitavo stoljeće nakon njezine smrti i dalje promatrao izvan konteksta ukupne književne produkcije ilirizma, pa su se u prvi plan isticale određene slabosti njezinoga književnog izraza, iako te iste slabosti obilježavaju i književnost većine muških autora tog razdoblja.10

Dragojla Jarnević počela je pisati na njemačkome jeziku kao što je to bilo uobičajeno za hrvatske pjesnike toga doba koji su njemački smatrali jezikom kulture.11 Paralelno s jačanjem nacionalne svijesti i buđenjem domoljubnih osjećaja, autorica započinje »bitku« s hrvatskim — svojim zanemarenim materinskim jezikom. Njezini su lirski i prozni radovi izlazili u različitim časopisima, dok je za života objavila samo jednu knjigu (Domorodne poviesti 1843. godine).12 Jarnević je autorica bogatoga književnog opusa, stvaranog u izuzetno teškim životnim okolnostima: uz Dnevnik13 je napisala jedan roman, petnaestak pripovijetki, tri (nažalost nikada tiskane) drame, pjesme i nekoliko književno–pedagoških osvrta. Dnevnik je započela pisati 1833. godine na njemačkome, a nastavila pisati na hrvatskome jeziku od 1841. godine pa do kraja života. U ovome radu prvenstveno će nas zanimati odraz preporodnih ideja u Dnevniku Dragojle Jarnević nakon 1848. godine, odnosno 50–ih, 60–ih i početkom 70–ih godina 19. stoljeća. Promatramo li Dnevnik u kontekstu hrvatske stvarnosti 19. stoljeća, uočavamo da se u njemu političke prilike ogledaju na različite načine: u cjelini, kao i u detaljima.14 Čitanje Dnevnika zapravo pruža jasan uvid u autoričin odnos prema tadašnjim političkim prilikama i otkriva težnju za sudjelovanjem u oblikovanju hrvatskoga nacionalnog identiteta i stvaranju hrvatske nacionalne književnosti.15

Dragojla Jarnević je odrasla smatrajući njemački svojim materinskim jezikom, kao što je to bilo uobičajeno među višim slojevima društva toga doba, ali krajem 30–ih godina 19. stoljeća počinje prihvaćati ideju o važnosti promicanja hrvatskoga jezika kao simbola i jamstva nacionalnog opstanka. Dnevnički zapisi svjedoče o velikome naporu što ga je ulagala u učenje jezika kojeg je i sama do tada smatrala sredstvom komunikacije nižih slojeva društva. Već i površan uvid u sadržaj Dnevnika otkriva da je upravo u razdoblju prvih petnaestak godina pisanja, između 1833. i 1850. godine, pisala češće i detaljnije dnevničke zapise nego u kasnijem razdoblju u trajanju od gotovo četvrt stoljeća. Više je razloga uzrokovalo tu činjenicu: teški ekonomski uvjeti koji su je prisiljavali na različite oblike neknjiževnog rada, loše zdravstveno stanje i razočaranje u ideale mladosti. Preporodne ideje, pod kojima podrazumijevamo odraz nacionalnog pitanja, ali i pitanja jezika i političke budućnosti zemlje, promatrat ćemo u kontekstu nastanka hrvatske književnosti.

Književnost Hrvatskoga narodnog preporoda počinje se stvarati 30–ih godina 19. stoljeća. Nakon kratkog razdoblja političkih ustupaka vezanih uz revoluciju 1848., dolazi do ponovnog uvođenja apsolutizma u Hrvatskoj, pa na polju književnosti dolazi do opadanja književne produkcije, a taj se proces nastavlja 60–ih godina tog stoljeća.16 Tek nakon 1865. dolazi do strukturiranja književnosti na novim, realističkim osnovama.17 Različiti povjesničari i teoretičari književnosti drugačije određuju nazive za književno–povijesna razdoblja u hrvatskoj književnosti tog doba. Antun Barac tako na primjer govori o »književnosti ilirizma« od 1834. do 1848., a od 1848. do 1868. o »književnosti apsolutizma« koju definira kao »književnost u godinama iza preporoda«.18 Aleksandar Flaker ilirizam kao društveno–politički pokret ili književno–povijesno razdoblje određuje između 1835. i 1850., ali ističe i produžavanje određenih književnih koncepcija: »Jezičnih i književnih koncepcija preporoda, premda ne više pod ilirskim imenom, pridržavat će se, uglavnom, hrvatski književnici sve do šezdesetih godina.«19 U hrvatskoj književnosti dolazi do kašnjenja realizma ili produžavanja romantizma, što znači zadržavanja gotovo istih programskih intencija i književnih postupaka. Književnici su smatrali da će obrazovanjem Hrvata utjecati na podizanje političke svijesti i tako dovesti do ostvarenja nacionalnih ciljeva, pa je uloga književnosti u tome smislu bila shvaćana kao segment prosvjećivanja puka. Dok je na primjer u Njemačkoj, zahvaljujući sustavu osnovnog školstva, broj nepismenih između 1848. i 1890. pao sa 50 na samo 10 posto stanovništva,20 u Hrvatskoj je situacija bila mnogo nepovoljnija i u posljednjim desetljećima 19. stoljeća bilo je pismeno tek oko 15 posto stanovništva.21 Da bi se taj mali broj potencijalnih recipijenata pridobio za čitanje hrvatske književnosti, nastojalo ih se istovremeno odvraćati od njemačke književnosti koja je imala izuzetno jak utjecaj na obrazovane, što ne čudi s obzirom na činjenicu da je većina tadašnjih građana bila dvojezična.22 Kod hrvatskih se pisaca koji su nakon 1848. godine činili hrvatsku književnu scenu može dakle uočiti odbijanje »tuđinskih utjecaja« na hrvatsku književnost, a istovremeno tome i suprotan proces, odnosno budno praćenje europske, prije svega njemačke književnosti i često manje ili više epigonski odnos prema njoj. Živančević nastanak novije hrvatske književnosti zato definira na sljedeći način: »Za konstituiranje novije hrvatske književnosti bitno je trojstvo koje se očituje u njezinu vrhunskom dometu, Mažuranićevu djelu: klasično naslijeđe, narodna tradicija i dubrovačka poezija, a tek tada slijede suvremeni kulturnotvorni poticaji i naročito zapadnoevropski i ostali slavenski, književni utjecaji.«23 Za razliku od njega, Antun Barac ističe upravo europske utjecaje kao presudne za stvaranje hrvatske književnosti:

I bez detalja istraživanja može se izreći da su naši priznatiji pisci (npr. Kovačić, Jorgovanić, Kumičić) svjesno prenosili i tipove i situacije iz tuđih literatura u svoja djela. Vladoje Dukat je u jednoj raspravici pokazao kako je i Šenoa imitirao. Mirko Bogović je unosio u svoje drame čitave stihove iz narodne poezije, a čitave epizode pisao prema njemačkim dramama. Mnogi pisci koji su k nama donosili nove pokrete (Tresić, mnogi modernisti itd.) zapravo su samo ponavljali ono što su čuli vani, često katkad i bez pravog osjećaja za smisao izrečenog.24

Književnopovijesno razdoblje u hrvatskoj književnost koje je započelo iza revolucije 1848. i trajalo pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća tako se pokušava definirati na različite načine: Flaker na primjer predlaže termin »književnost u funkciji konstituiranja moderne hrvatske nacije« za razdoblje od 1836. do 1865. i smatra da cijelo to razdoblje ima zajednička obilježja, dok za razdoblje od 1836. do 1849. predlaže podrazdoblje pod nazivom »književnost narodnog preporoda«, a za razdoblje od 1850. do 1865. naziv »nacionalni pseudoromantizam«.25 Živančević ističe da duh preporodne književnosti nastavlja živjeti i u obnovljenoj periodici nakon apsolutizma, šezdesetih godina, sve do Šenoina doba.26 Šicel koristi naziv »Razdoblje od ilirizma do Augusta Šenoe« (1850.–1865.) i slaže se s tvrdnjom da je književno stvaralaštvo u početnom razdoblju tzv. novije hrvatske književnosti jedinstveno u svojim bitnim programskim intencijama kao i stvaralačkim postupcima i ostvarenjima od početaka ilirskog pokreta 1836. pa sve do pojave Augusta Šenoe, čija je uloga u stvaranju hrvatskoga čitateljstva toga doba neosporna. On nadalje ovo razdoblje dijeli na dva podrazdoblja od kojih je prvi vezan uz ilirski pokret u kojemu je književnost potpuno podređena rješavanju nacionalnog pitanja i doba Bachovog apsolutizma u kojem se javljaju nove tendencije u shvaćanju smisla i funkcije književnosti.27 Šicel 1997. daje novu periodizaciju: Hrvatski narodni i književni preporod (1813.–1860.) i Predrealizam i realizam (1860.– 1892.).28 Godina 1865., kad Šenoa daje poznati prikaz Naša književnost,29 označava početak predrealizma u hrvatskoj književnosti koji traje negdje do pojave realizma 1881. godine.30 U vrijeme kad se realizam u europskim književnostima već dezintegrira, u hrvatskoj se književnosti on tek konstituira u razvijenu stilsku formaciju.31 Svakako se valja složiti i s mišljenjem da je hrvatska književnost zbog posebnih uvjeta duge podređenosti nacionalnim zadacima imala i poseban razvojni put i mnoge je oblike diktirao nacionalno–didaktički stav hrvatskih pisaca, kako u ilirskome i »poilirskome« razdoblju, tako i u realizmu u kojem se socijalno–psihološke motivacije često zamjenjuju nacionalno–psihološkim.32 I kod označavanja razdoblja realizma postoje različita mišljenja, pa se tako razdoblje od 1850. do 1881. naziva »od romantizma k realizmu«, a realizam smješta nakon 1881. pa negdje do kraja 19. stoljeća.33 Zanimljiv prilog u razmatranju ove problematike daje Ante Franić koji primjećuje nesklonost povjesničara hrvatske književnosti prema upotrebi termina »romantizam« za imenovanje određenoga književnog razdoblja.34

Bez obzira na različite periodizacije hrvatske književnosti 19. stoljeća, neupitno je da je književnost 50–ih i 60–ih godina i dalje bila pod utjecajem Hrvatskoga narodnog preporoda, ali i europskih književnosti, prije svega njemačke i austrijske koja se nakon revolucije iz 1848. oblikuje na realističkim poetološkim osnovama. U ovome radu zanimat će nas prije svega kako se preporodne ideje odražavaju u Dnevniku Dragojle Jarnević nakon 1848. godine i može li se govoriti o dominaciji romantičarskih, odnosno realističkih elemenata, ovisno o razdoblju u kojem su dnevnički zapisi nastali.

Odraz preporodnih ideja u Dnevniku Dragojle Jarnević prvi se put može uočiti u bilješkama iz 1836. godine. Susret s ilirskim idejama za nju tada ne znači promjenu intelektualnog i emocionalnog raspoloženja, pa autorica ističe kako će se i dalje služiti njemačkim jer ga smatra svojim materinskim jezikom. Ona se opire utjecaju preporodnih gibanja i ne pokazuje interes za iznenadnu nacionalnu osviještenost svojih sunarodnjaka. Njihove političke stavove i težnju prema definiranju nacionalnog identiteta kroz upotrebu hrvatskoga jezika u početku čak naziva buncanjem: »Buncaju o nekakvom Ilirstvu i nagovaraju mene i sestru mi, da se odrečemo niemštine. Kako da se odrečem niemštine, a hrvatski neznam govoriti; mislim, na toliko hrvatski, da bi občiti mogla. Neka idu s bogom svojom hrvaštinom, ja joj lje nahuditi neću!«35 Mjesec dana nakon prvih bilješki u kojima spominje susret s preporodnim idejama, Dragojla Jarnević i dalje skeptično piše o ilirskome pokretu36: »Š...š velikom mi vatrom od Gaja pripovjedaju, koj da budi hrvaštinu i ob nekakvoj Iliriji piše. Mnogo imademo stoga inata, jerbo mi se neda nikako hrvatski govoriti, a niti imademo knjigah za čitati hrvatskih.«37 Tek 1838. godine autorica u Dnevniku prvi put hrvatski naziva materinskim jezikom i sa žaljenjem konstatira vlastitu manjkavu jezičnu kompetenciju, za što razlog vidi u različitim subjektivnim, ali i objektivnim čimbenicima. Ona uz to prvi put u drugačijem svjetlu promatra raširenost njemačkoga jezika među višim društvenim slojevima i činjenicu što se proces institucionalnog, kao i izvaninstitucionalnog obrazovanja u Hrvatskoj ne odvija na materinskome jeziku:

»Izgubili se naši gosti, i opet je mir u kući. Dobitak što mi osta po njima, jest: da sam slušala i ponešto učila hrvatski moj materinski jezik. Oj kakove sramote za mene, da neznam čistim materinskim jezikom govoriti. Ali kako bih se bila naučila, kada neima knjiga, iz kojh bi učiti mogla. Istina, da izlaze hrvatske novine i Danica ilirska, ali taj list stoji monogo na godinu, pa nije tako lako tolik novac dati. Više nego do sada ću ipak govoriti hrvatski, i to imam priliku Vranićem i Neralićem, s kojima e češće sastajemo i hrvatski razgovaramo. Neznam kako mi ipak hrvatski jezik stran i težko mi se k njemu za svakdanje obćenje priučiti. Pa s kime da i obćim. Tko godj dodje govori njemački, a i škole su sve njemačke pa kako i gde se usavršiti u hrvatskom. Za desetu svaku njemačku rieč nalazi se tek jedna hrvatska.«38

Usprkos tomu što se već prije odlaska iz Karlovca osvrće na probleme upotrebe hrvatskoga jezika među Hrvatima, njezin se odnos prema nacionalnom pitanju znatnije mijenja tek za vrijeme boravka izvan domovine. Život u Grazu za Dragojlu Jarnević znači i susret s različitim aspektima društvenog života, što u joj budi svijest o kulturnoj i gospodarskoj zaostalosti domovine. Prijateljstvo s mladim ilirskim pjesnikom Ivanom Trnskim za nju je dodatan poticaj za analitički odnos prema hrvatskoj stvarnosti. U probuđenoj želji za prosvjećenjem domovine i njenim oslobađanjem od tuđinskih utjecaja, ona se odlučuje na konfrontaciju s vlastitim problemom — lošim poznavanjem hrvatskog jezika. Taj proces učenja i upotrebe hrvatskog jezika u svakodnevnoj komunikaciji, ali i u književno–umjetničkom stvaranju, odvija se paralelno s procesom nacionalnog osvještavanja. Kao što zaključuje Novak:

Nakon 1838. prestaju kolebanja glede potrebe učenja i korištenja narodnog jezika. Hrvatskim se jezikom počinje sve više koristiti u jeziku i pismu te književnom radu. Iako u refleksijama često spominje svoju manjkavu kompetenciju, uporno inzistira na korištenju hrvatskog jezika, te u skladu s time često djeluje na okolinu, tražeći i od stranaca osviještenje o simboličkoj snazi interakcije na narodnom, odnosno stranom jeziku u Vojnoj krajini. Usporedno s autoričinim stjecanjem dvojezičnosti, mijenjaju se i njezine predodžbe o nacionalnom identitetu Hrvata.39

Dragojla Jarnević u drugoj polovici 1839. godine počinje pisati pjesme s rodoljubnom tematikom, naravno na hrvatskome jeziku, čime se aktivno uključuje u stvaranje ilirske književnosti kao ključnog segmenta Hrvatskoga narodnog preporoda. O vlastitome nacionalnome osvještavanju u Dnevnik bilježi: »Da, po Trns. sam se tekar dozvala mojoj dužnosti, on mi privikuje, da ljubim domovinu da joj se posveti, i to ću konačno učiniti. Moji ideali će sve lagano ginuti i čim budu oni više izčezavali, više će istina stupati u svietlo i ova će biti moj kažiput. Domovina mi neka bude moj ideal i u njoj sve moje radosti.«40 U dnevničkim zapisima nastalim 40–ih godina 19. stoljeća odražavaju se mnoga pitanja Hrvatskog narodnog preporoda pa autorica na primjer početkom 1843. ogorčeno bilježi zabranu termina »ilirski jezik«41: »Š...š — ime našega jezika jedva iznajdeno, valja nam opet odložiti. — Ilirski nesmemo da ga imenujemo, kralj — koji ga je privilegirao, opet ga voditi zabranjuje.«42 Autorica ističe da zabrana imena »Ilir« nije uništila domoljubni polet »Ilira« i opisuje načine na koji su, dostojanstveni u svojoj nevolji, prkosili svojim protivnicima: »Š...š barem će vidieti dušmani, da s imenom Ilir, naša narodnost nimalo propala nije. O! Kako ću se ja t#rsiti miloj mojoj domovini ako budem mogla iole koristit; ona mi je majka, sestra, suprug i diete; njoj neka budu moje sile posvetjene, ima moje sve blago.«43 Njezin rodoljubni zanos ne ograničava se samo na pitanja vezana uz stvaranje hrvatske književnosti i širenje hrvatskoga jezika već je njezina posvećenost nacionalnom pitanju potpuna: domovina za nju postaje smisao i svrha njezina življenja, kao što i sama ističe, ona u njezinu životu zauzima važnije mjesto od obitelji, odnosno privatnog života. Upravo u tome kontekstu može se uočiti paradoksalna situacija koja će obilježiti njezin život, ali i duboko prožeti njezino književno stvaralaštvo. Kao žena 19. stoljeća bila je prisiljena podrediti se patrijarhalnoj ideologiji i svoju stvarnost realizirati isključivo unutar domene privatnosti — čemu je hrabro prkosila kao književnica i »rodoljupka«, odnosno politički osviještena žena. Međutim, kao da se uključivanje u politička zbivanja za nju odvija u nekom imaginarnom međuprostoru zbilje — pa ona tako usprkos vlastitom kršenju patrijarhalne ideologije i građanskih konvencija, osuđuje pokušaje drugih žena za bilo kakvim drugačijim tipom iskoraka iz nametnutih društvenih okvira. Mada se uključivanje u preporodna gibanja, odnosno u politiku u širem smislu, svakako može smatrati znakom ženske emancipacije, Dragojla Jarnević takav čin smatra znakom rodoljublja i ćudorednosti, dok emancipaciju na drugim područjima života najoštrije napada. Nerijetko je izuzetno kritična prema drugim ženama iz svoje okoline i loše karakterne osobine pripisuje upravo »ženskoj slabosti« koju smatra ključnim elementom prirodne društvene podređenosti žene. Takav stav do izražaja dolazi u Dnevniku, ali i njezinim proznim ostvarenjima, kao na primjer u pripovijetci Strašna ženidba. U toj će pripovijetci mlada udovica svojim prodorom u domenu ženske spolnosti, odnosno u zabranjeno i tabuizirano područje, uzrokovati strašnu obiteljsku tragediju.44 Dragojla Jarnević u svojim dnevničkim bilješkama često izražava stav o važnosti ženskoga ćudoređa i vlastitoj intimnoj patnji nastaloj kao rezultat sukoba između »duha i tijela«. Iako svoj život neće okončati tragično kao mlada udovica iz njezine pripovijetke, za nju će otkrivanje vlastite spolnosti također biti traumatično iskustvo povezano s dubokim osjećajem stida. Različiti objektivni i subjektivni čimbenici utjecat će na tijek njezine, za 19. stoljeće, neuobičajene ženske sudbine u kojoj će izostati element braka i majčinstva, dok će dominantan postati književni i nacionalno–politički element. Općenito govoreći, u Dnevniku politika zauzima važno mjesto, što se odražava na različite načine, prije svega u autoričinoj spremnosti služenju domovini svojim književno–javnim angažmanom. Ovisno o političkim događajima koji su obilježili određene životne faze, njezine su »političke« misli ponekad jasno izražene i definirane, dok se u drugim razdobljima mogu tek naslutiti kroz ponosno isticanje vlastitoga nacionalnog identiteta ili kroz kritiku drugih naroda. Od početka do kraja Dnevnika Dragojla Jarnević zadržava kritički odnos prema svijetu što je okružuje, pa tako i prema vlastitome narodu. Međutim, njezina kritičnost ipak prolazi određene faze vezane uz prihvaćanje hrvatskoga nacionalnog identiteta kao vlastitoga. Novak taj proces definira na sljedeći način:

Ovakve su negativno intonirane refleksije o hrvatskom nacionalnom identitetu takoreći provodni motiv cijelog Dnevnika, no njihova se forma mijenja u skladu s postupnim prihvaćanjem ideja o potrebi učenja i korištenja narodnog jezika. U trećoj fazi one postaju pozitivnije intonirane, često se hvali srčanost, primitivna plemenitost i dostojanstvo Hrvatica i Hrvata u odnosu na Austrijance (arogantni, s visoka gledaju na pripadnike »manjih« naroda), Vlahe (jedino oni nadmašuju Hrvate u neobrazovanosti i primitivizmu, pravoslavne su vjere), Talijana (nekulturni, preizravni), Židove (čifuti, koristoljubivi, skloni poslovnoj prevari) i druge nacionalnosti. Uspostava alteriteta u odnosu na druge nacionalnosti bila je konstitutivna za autoričinu konstrukciju hrvatskog nacionalnog identiteta, težišta postaju upravo razlike prema drugim nacionalnim grupacijama, pa se hrvatski nacionalni identitet definira ex negativo.45

Usprkos vlastitoj kritičnosti prema pripadnicima svoga naroda, autorica ne dozvoljava strancima da u njezinom društvu vrijeđaju i omalovažavaju Hrvate. Takvi postupci kod nje izazivaju bijes i potrebu za obranom »hrvatske časti«, kao kad austrijske plemkinje s kojima se družila za vrijeme boravka u Grazu, Hrvate nazovu ljudožderima: »Š...š a baronessa Alman reče: — Da, Vi znate, ali za stalno niste u Hrvatskoj odgojena i jedina ste morda naobražena Hrvatica. Hrvati su ljudožderi divlji narod, tko bi nje naobrazio.«46 Dragojla Jarnević u toj situaciji reagira izuzetno emocionalno i ne razmišljajući mnogo o mogućim posljedicama svog čina, žestoko uzvraća: »Oj to bijaše odviše uvriede meni i mojemu narodu, jerbo ja reprezentirah tuj moj narod, bijah razžestena i plamenim rečem okom a tresucim se glasom od gnjeva.«47 Iako u svojim dnevničkim zapisima često opisuje gospodarsku i duhovnu zaostalost Hrvatske, ne može tolerirati teške uvrede koje su austrijske plemkinje uputile na račun domovine. Svjesna toga da njihov prijezir prema Hrvatima proizlazi iz njihovoga općeg superiornog stava prema »nižim narodima« te da je takav stav sastavni dio njihovoga općeg svjetonazora, autorica odlučuje beskompromisno obraniti dostojanstvo svoga naroda, a time i vlastito dostojanstvo. Ne samo što se ne daje fascinirati njihovim titulama i društvenim ugledom već je ni činjenica što se nalazi u njihovoj zemlji neće spriječiti u žestokome verbalnome napadu: »— Da li je već koja od vas bila u Hrvatskoj? One podviknu u glas: — Oh mi lje neidemo u Hrvatsku, bi nas onamo pojeli! Tako još u tom smislu mi rekoše gde koju i s time završe veleć baronessa, da nekaži više nikomu moje narodnosti inače će me svatko prezirati. A ja ni pet ni šest, već se osokolim, ako ih i bijaše toliko okolo mene, pa rečem odvažno: — Tko prezire mene, prezirem ja njega!«48 Međutim, Dragojla Jarnević se ne zaustavlja na obrani svojih sunarodnjaka i identifikaciji s cijelim hrvatskim narodom već vješto njihove riječi preokreće u vlastitu korist dajući im do znanja koliko je civilizacijski neprihvatljivo tuđi narod definirati kroz predrasude: »— U ostalom se vi, moje drage, odista nemožete nimalo svojim naobraženjem nad Hrvate uzdizati. Ako i sirov, nebi niti najprostiji Hrvat pasjoglavcu (hottentotu) bez svakog mrzkog povoda u brk kazao, da je ljudožder, jer je bolje podučen štovati čovjeka, i s toga se nebudem nikada stidila moga hrvatstva ... tuj mi prekiniše rieč Š...š.«49 Autorica usprkos negodovanju svojih domaćica nastavlja braniti svoj narod i domovinu, što pokazuje da je spremna snositi i posljedice svog nacionalnog ponosa: »Š...š nu vas uvjeravam, da ću biti od sada i ponosnija što sam Hrvatica, jerbo sam osviedočena da se sirovost i drugde gde naći može.«50

U Dnevniku se opisi emocionalnih raspoloženja, snova i promišljanja o vlastitome životu stalno isprepleću s opisima povijesno–političkih događaja, kao i važnih ličnosti tog doba. Autorica o svojim suvremenicima izgrađuje vlastiti, uglavnom kritički stav, nezavisno od njihovoga društvenog ugleda, bogatstva ili plemićke titule. U kolovozu 1843. godine upoznaje grofa Janka Draškovića i taj susret detaljno opisuje u Dnevniku, izričući pritom prilično oštar stav prema njegovome aristokratski distanciranome držanju: »Aristokrat! Kažu u obće da je on; neka bude; nu da je toli merzlo moj naklon mi odvratio, naskoro mi se je na žao uzelo i zlovoljnu me činilo; ipak izpravi ovo starac sada kod užine, i napi mi zdravicu sa željom, da mi bog dao, da bi jošt mnogo za korist i uzobraženje domovine pisala i radila.«51

Autorica 1843. godine u Dnevniku opisuje mađarske pritiske i vrlo je kritična prema onim sunarodnjacima koji su spremni na ustupke Mađarima.52 Njihov politički kukavičluk zbog zaštite individualnih interesa, poput sačuvanja službe, smatra prijezira vrijednom moralnom slabošću:

»Kriza koja je sada u Horvatskoj nastala, iztraživanja, bojazna radi nepredvidjenih posliedicah reštauracie zagrebačke proš. godine u miese. lipnju mnogo doprinaša, da se neće Iliri na ilirska diela predbrajati, i da je mnogih strah kod ovoga svoje ime upisano vidjeti. O slabih ljudi! Jedne šake Magjarah se boje, i d#rkću, da nebi kroza svoju ljubav za domovinu kadi gdie koji službicu izgubio.«53

Početkom 1845. godine kralj ponovno dozvoljava upotrebu ilirskog imena, ali samo u književnosti.54 Taj događaj za Dragojlu Jarnević označava početak novog vala optimizma: »Vesele glase dobih danas iz Zagreba; da smo najmre naš ilirski naslov našemu knjizenstvu natrag pridobili, potvZrdjeno od kralj, i da cenzor Mlačak iz svoje službe izbaćen. Velika radost za sve literate i nada da čemo opet u skorom naprĐdovanja našeg književstva ufati.«55 Te iste, 1845. godine, dolazi do krvoprolića na Markovu trgu u Zagrebu, što Dragojla Jarnević prati puna tjeskobe.56 Zanimljivo je što autorica u Dnevniku spominje veći broj nastradalih građana od onog koji se spominje u povijesnim izvorima:

»Strašne vĐsti dobismo danas iz Zagreba! Bivajuća reštauracia zagrebačke varmedje i imajući ilirska stranka 290 odvetak manje stadoše madjaroni svoje ljude postavljati; razjarena domorodna stranka izide iz varmedjinske kuće i tu puče jedna puška iz jedne madjaronske kuće Š...š. Nesretja je velika u Zagrebu; 21 mZrtvih, a 24 ranjenih ostadoše od prĐkojučerašnjeg nemira. Na svaki način biaše naša stranka kriva koja se nadvladati neznavša, turobnom onom prizoru povod dade; slutiti možemo u obće da je kroz ovu naglost naša stranka izgubila, nu tĐšiti se možemo za budučnost da nam možebiti bog bolje dade.«57

Nasilje kod autorice izaziva gnušanje, pa ona pokazuje negativan stav prema ratu i njegovim posljedicama, što se može iščitati iz dnevničkih bilješki nastalih oko revolucionarne 1848. godine: »Na Dravi da se kupe horvatske regimente i da nam bude u skorim na Madjara... U pragu se narod sa vojničtvom uz krivnju grofa Windišgäca kZrvavo pobi... a u donjih Karlovcih u Srêmu kroz krivnju komandiranog od Slavonie, Hrabovskog proli se takodjer serbske kZrvi... Od sviuh stranah se nadamo buknutja rata, bog znade kako će se ovo dovZršiti.«58 Tijekom 1848. godine dolazi do važnih političkih promjena u Hrvatskoj: Josip Jelačić postaje ban i saziva se Hrvatski sabor — prvi pravi narodni sabor u povijesti Hrvatske. U srpnju te iste godine ban je putovao Slavonijom da bi pridobio stanovništvo i suzbio mađarsku propagandu protiv Hrvatske. Mjesec dana poslije dolazi do priprema za rat protiv Mađara, za što se skupljaju dobrovoljni prilozi. U rujnu je Jelačić prešao Dravu, priključio Hrvatskoj Međimurje i nastavio s vojskom napredovati prema Budimu.59 Dolazak bana Josipa Jelačića u Karlovac za Dragojlu Jarnević predstavlja važan događaj i ona općenito na nekoliko mjesta u Dnevniku iskazuje divljenje i poštovanje prema Jelačiću: »Jučer dodje bar: Josip Jelačić ban naš u Karlovac; uzhićenja kojim bi primit nebiaše niti svZrhe; neprestanim: živio! Bude pratjen kuda se godj pokaza i gomilama se rivaše narod oko njega.«60 Pripreme za rat s Mađarima podrazumijevale su i sakupljanje materijalnih sredstava za opremanje vojske. Autorica u Dnevniku opisuje kako je bez mnogo razmišljanja dala vlastiti skromni prilog, smatrajući to svojom domoljubnom dužnošću: »Novaca imadem slabo, i nemogoh za sada više od dviuh forinta srb, dati dočim bi rečeno, da se takodjer druge stvari a ne samo novci prijimaju, uzeh ja jednu sablju i donesoh ju unutra; Š...š. Kada bude opet sabiranje, gledati ću da što više prinesem; — stvari ine kakove bi od sZrca rado dala, buduć novacah neimadem, Š...š.«61

Međutim, ratne prilike ne nose samo trenutke pobjede i nacionalnog ponosa već i sasvim realne strahote poput pljačke, silovanja i paleža, što Dragojla Jarnević realistički opisuje dok se istovremeno suočava s bolnom istinom o tome da se hrvatski vojnici, umjesto kao rodoljubi i spasitelji domovine, često ponašaju kao plaćenici lišeni bilo kakvih ideala: »Divlja je ovo momčad i bez svake ćudorednosti; za njima dodju već iz miestah kuda prolaziše ogromne tužbe; tu otieraše čitava stada ovacah, ondie osvojiše junca, kravu, oskvierniše dievojke — razkopaše čitava stanja te popališe; jednom rieči: počiniše toliko zlo, kao da su u dušmanskoj zemlji.«62 Nacionalni ponos zbog vojne snage kojom se Hrvatska opire Mađarima pretvara se u osjećaj straha i dubokog stida: »Oslobodi nas bože takova zla! Neznam da li je ikoji narod tako plienjenu nagnut kao što su HZrvati... Da nam Madjari zajam vraćaju, o kakova bi to kukanja bilo... Naš graničar je na mnogih miestah rodjeni hajduk, i njemu se nemili brata niti otca izrabiti...«63

U razdoblju nakon revolucije iz 1848. godine u Dnevniku Dragojle Jarnević i dalje se može pratiti odraz preporodnih ideja, pa i nakon 1850. godine kada dolazi do uspostavljanja bečke diktature i ukidanja hrvatskih prava. Tek desetljeće kasnije dolazi do vraćanja Ustava i postupnog ostvarivanja ideja ilirskih preporoditelja u vrlo složenim političkim odnosima.64 Za Hrvatsku nepovoljan razvoj političkih događaja 50–ih godina u Dnevniku se, osim u zapisima u kojima Dragojla Jarnević opisuje bolnu hrvatsku stvarnost, odražava i na neposredan način — dnevnički zapisi u kojima autorica preispituje vlastiti donos prema domovini i rodoljubnim osjećajima postaju sve rjeđi, što svjedoči o određenome političkome pesimizmu. Tek početkom 70–ih godina 19. stoljeća, odnosno u razdoblju od 1870. do 1874., može se ponovno uočiti pojačan interes za politička pitanja i određeni entuzijazam u pogledu hrvatske budućnosti.

Godina 1849. obilježena je, kao i 1848. godina, opisima ratnih strahota. Autorica pokazuje duboku uznemirenost, strah i nepovjerenje: »Ratna gibanja na sve strani i nas ovdie u maljahnoj našoj varoši uznemiravaju. Stranke koje bivaju, sad od ovuda pa opet od onuda sve koje kakove laži razprostranjuju.«65 Ona opisuje glad koja je pogodila hrvatski narod, poskupljenja životnih namirnica, kao i uvođenje »banknota« umjesto novca, prema kojima se trgovci ponašaju sumnjičavo. Kao i prijašnjih godina, ona duboko suosjeća sa sudbinama običnih, malih ljudi za koje burni povijesni događaji usred kojih su se našli znače tek patnju i stradanje: »Preimučnim i Bog pomaže nu sirotinja pati.«66 Osjećaj sućuti za siromašne i potlačene i u kasnijim će godinama obilježavati njezin život: dnevnički zapisi pokazuju koliko je često nesebično pomagala bližnjima, bez obzira na vlastitu nezavidnu situaciju. Za nju je humanitarno djelovanje značilo mogućnost praktičnog življenja vlastitih domoljubnih ideja, ali i vršenje kršćanske dužnosti. Te iste, 1849. godine, Dragojla Jarnević ne krije svoju zabrinutost zbog razvoja događaja. Ban Jelačić našao se na strani konzervativnih monarhističkih snaga u gušenju liberalnih revolucionarnih ideja: »Naši republikanci snuju sve koje šta i ufaju se u bana da će on buntovnik postati, no po svoj prilici im se neće ovo uistiniti i onda bude da se i dobri Bog smiluje!«67 Autorica pokazuje i zabrinutost zbog neprijateljstva što ga stanovnici pravoslavne vjeroispovijesti pokazuju prema rimokatolicima. I tom prilikom se o Vlasima, kako ona naziva pravoslavce, izražava vrlo oštro: »Vlasi, koji takodjer o niekakvoj samostalnosti snivaju veoma su proti ljudima rimo–katol. vieroizpoviedanja pretvorljivi, i velika mZrzost medju nama u opće lada.«68 Svoj interes za politiku definira izvan društveno prihvatljivoga ženskog interesnog kruga i zaključuje: »Da se ja možem u dielokrugu samo na žene spadajućemu kretati, i da me politička gibanja ne obadaju niti nediraju, ja bi se srietnom mogla nazivati; no ovako me svaki slučaj pobrine i poskZrbi...«69 Iako svjesna činjenice da bi pristankom na konvencionalni život građanske žene, odnosno ostvarenjem svog života unutar obitelji i daleko od političkih interesa i promišljanja, lakše ostvarila svoju individualnu sreću, autorica se ne može oduprijeti interesu za politička gibanja. Zanimljivo je i da te iste godine spominje pojam »komunist«, očigledno ga povezujući s anarhijom, pobunama i krvavim obračunima. Svog prijatelja Ljudevita Splaita tako etiketira kao »komunista«, dok istovremeno pokazuje duboku zabrinutost zbog apsolutističkog načina vladanja državom: »Biaše sinoć Splait došo k nama, preieko jučer došašvši iz Zagreba. On je comunista, njegova su načela čudnovata i nedopadaju mi se. Sa mo da mu je bune i kZrvi prolitja. Dobri bog neka znade kako će sve to na koncu doći! Jednom stranom se nadamo dobro, iz druge strani nas sve ukupno groza hvata te se bojimo da će nas despotizam jošte bolje stegnuti...«70 U Dnevniku opisuje i ratnu prijetnju koja je zahvatila Karlovac nakon približavanja mađarske vojske, zbog čega je stanovnicima predgrađa naređeno da u slučaju vojnog prodora ruše svoje kuće: »Takodjer da dobiše stanovnici predvarošah Karlovca zapoviest, ako tZrgnu Magjari u Horvatsku, buduć carsku vojsku tieraju iz zemlje svoje, to da imadu kuće svoje rušati...«71 Iako su rat i kaotično stanje u državi kod nje izazvali osjećaj tjeskobe, strah od budućnosti i razočaranje u ljude, njezin odnos prema banu Jelačiću i dalje ostaje u znaku idealiziranja njegove ličnosti: »Ovieh danah dobih krasni pZrsten sa obličjem milog našeg bana, i vele mu se radujem; Š...š.«72 Iako svim svojim suvremenicima, bez obzira na njihove visoke položaje u društvu, pristupa kritički oštro, lik Josipa Jelačića se u njezinim dnevničkim zapisima pojavljuje uvijek u idealiziranome svjetlu i on poprima gotovo mitske obrise. Razočarana u postupke hrvatskih vojnika prema vlastitome narodu, Dragojla Jarnević će istaknuti da je i njihov zapovjednik Josip Jelačić jednako ogorčen zbog njihovog ponašanja. Čak će i pjesnik Ivan Trnski, velika životna ljubav autorice, u njezinim dnevničkim zapisima često biti prikazan u negativnom svjetlu, dok će Josip Jelačić predstavljati idealnoga hrvatskog junaka i ličnost s kojom će se autorica najradije poistovjećivati u vlastitim rodoljubnim osjećajima. Josip Jelačić spominje se prvi put u Dnevniku krajem ožujka 1848. godine kad se autorica veseli njegovu izboru za hrvatskog bana.73 U kolovozu 1848. godine opisuje oduševljenje kojim je njegov dolazak primljen u Karlovcu i izražava vlastito divljenje prema njemu, dok u listopadu te iste godine sa strahopoštovanjem prati njegov vojnički pohod prema Budimu: »Liepa je sada zadaća, pod očima proslavjena našega bana Jelačića za slobodu se boriti; on kome je od trećeg t.m. sva vlast prieko Ugarske i združenih kraljevinah u ruke od kralja položena, naprieduje na čelu horvatske vojske u Ugarskoj, i već je Peštu i Budim osvojio...«74 U Dnevniku ističe i da se negativne pojave vezane uz prolazak vojske odvijaju mimo njegovog znanja i da je on sam strogo zabranio pljačku:

»Ban im nedopusti pod svojim očima plieniti, i sada kažu da ih je on prevario i da neće nikada više na njegovu rieč na oružje... Kako se glasi, da se ban žali što je ovu divljad ovako bezobzirno na oružje podigo, koja počini veliku sramotu njemu i čitavom narodu... Po Štajeru, kamo su kod Günsa prieda Madjarima se morali povuči, plienili su kao biesni i ondie prokletstvo na sebe povukli.«75

Kasniji zapisi u kojima se Jelačić spominje, bilo da autorica opisuje njegov dolazak u Karlovac ili pokušaje da o njemu napiše lirsku pjesmu, svjedoče o njezinome dubokome uvažavanju i divljenju.76 Posljednji se put ban Jelačić u Dnevniku spominje krajem 1866. godine kad autorica s neskrivenim divljenjem prema tada već pokojnomu junaku opisuje skoro otkrivanje spomenika u njegovu čast: »Bila upravo narodna svečanost. I spomenik Jelačića bana biti će koji dan odkrit. Krasno li to delo! Još je medju daskami, ali pustjali su od boljih stališah unutra da vide. Mogosmo se po stubah uspinjati tako visoko da smo bili prema jašiocu i mogli potanko razabirati umjetno djelo. Bijah posve zadovoljna.«77

Međutim, divljenje prema hrvatskome vojskovođi i banu ne umanjuje njezin realni strah od ratnih strahota. Negativni osjećaji poput tjeskobe i očaja obilježavaju i neke dnevničke zapise nastale krajem srpnja 1849. godine:

»Čitajući kod komšije Jordana novine, razabra, da je vojska od 30 hiljada Madjarah pod Osiekom i da će u bZrzom ovu tvZrdju zauzeti. Ruska i Austriiska vojska je ovoj za petami, no kaže da će po svoj prilici kasno. Kako se govori rado bi ova madjarska Zrpa honvedah kroz HZrvatsko do mora prodZrla, i da bi joj to uspielo, vaj i opako za HZrvatsku! Niešto naopako stvari stoje, i naša granica lišena muževah; ai na Kordunu od Madjerske imade slabo vojske. Seka se vZrlo prepadne; no ja se nebojim jošte ništa. Ona odluči biežati ako provale u HZrvatsku, jerbo ovi fanatizirani ljudi neštede niti živa niti negibiva; sve kolju bez razlike spola i starosti; onda pale i uništožavaju.«78

Taj zapis pokazuje da je negativan razvoj događaja i prijetnja mađarske vojske kod civilnog stanovništva izazvala strah i paniku. Vijesti o nehumanome ponašanju mađarskih vojnika, »tih fanatiziranih ljudi«, kako ih autorica naziva, raširile su se posvuda i kod njezine sestre (kao predstavnice slabijeg spola) izazvale strah i želju za bijegom. Dragojla Jarnević ne skriva da su te vijesti kod nje same također izazvale negativne emocije, ali ističe da još uvijek mirno čeka ishod događaja.

Zapisi u kojima razmišlja o sadašnjosti ili budućnosti Hrvatske, kao i razmišljanja o vlastitoj ulozi u prosvjećivanju hrvatskog naroda, postaju u Dnevniku rjeđi 50–ih godina 19. stoljeća. Uvođenje apsolutizma u Habsburšku Monarhiju i gušenje hrvatskih prava očito je kod autorice izazivalo pesimizam i određeno distanciranje od politike. Međutim, dnevnički zapisi jednako tako svjedoče o tome da ona nipošto nije odbacila prosvjetiteljske ideale i da je usprkos nepovoljnoj političkoj klimi i dalje hrabro izražavala vlastite političke stavove. Tako opisuje razgovor s nekim mađaronom kojemu je »kratko no kriepko« pokazala vlastito mišljenje o određenoj političkoj temi: »Ja se u berzim za došastjem ovieh mladičah udaljih, samo što jošte prie niekako nieke politične rieči zametnusmo, i ja udilj opazim da s madjaronom posla imadem; kojemu kratko no kriepko niekoliko riečih poviedah i zatime se udaljim...«79 Usprkos represiji i gušenju preporodnih ideja, autorica se ne odriče svojih ideala i spremna je snositi posljedice političkih uvjerenja, čak i onda kad izravno ugrožavaju njezinu egzistenciju. Opisuje kako joj je mađaronska obitelj odbila povjeriti dijete na poduku iz političkih razloga, odnosno zato što je prati glas Ilirke: »Za Veselićku ću vierovati da radi mene neda, i to zato što je ova obitelj skros i skros magjaronska, ja sam pako prozvana Ilirka.«80 Međutim, zapisi u Dnevniku svjedoče o tome da su samo rijetki imali snage nepokolebati se, izdržati pritiske i ne odreći se preporodnih ideja poput Dragojle Jarnević. Mnogo je više bilo onih koji su, iako nekoć vatreni domoljubi i »Ilirci«, bili spremni odreći se svojih ideala iz pragmatičnih razloga. Iz dnevničkih zapisa može se zaključiti da je jedan od najbližih autoričinih prijatelja i istomišljenika, Ljudevit Splait81, ne samo pristao odreći se ideala već i pretvoriti se u nacionalnog izdajicu tako što je optužio svog sunarodnjaka zbog pretjerane upotrebe narodnog jezika: »Šplait biaše prije čoviek kojemu muka dolaziše, kada što o Švabi slušaše a sada radi marljivosti u narodnome svome jeziku, bude Tomić od Šplaita i Stanislavljevića optužen, i to dodje tako daleko da dade ministerium nalog, neka se poreza u švabskom jeziku po HZrvatskoj razpiše.«82 Dragojla Jarnević ne skriva svoje razočaranje i gorčinu zbog izdaje nekadašnjih vatrenih rodoljuba, onih koji su u novonastalim uvjetima spremni prodati svoje ideale i svoju domovinu. Ona sama svjesna je negativnih posljedica austrijske politike, prije svega povećanja poreza i širenja utjecaja njemačkoga jezika. Njezin je sud o izdajicama nacionalnih interesa oštar, pa tako svog dojučerašnjeg prijatelja Šplaita naziva pogrdnim imenom: »K tomu postane sade Šplait gadni švarcgelber. O neviernici! svi se klanjaju Švabi kao bogu, a nerazmisle, da nam će kroz naložene poreze i kožu svuči, i da ćemo postati ubogi kaošto su Kranjci, Moravci, Česi itd. da nam s nieverom našu viernost plaća i da ćemo zla boga od njegove oktrojirane constitucie tZrpiti.«83 Gorčina koju osjeća zbog bivših hrvatskih rodoljuba, sada spremnih prodati vlastitu zastavu, prenosi se i na cijelu hrvatsku vladu koja se takvim ambicijama Austrije ne opire: »Duša me boli, i nemožem se mnogokratih uzdZržati psovke prieko našu vladu izbljuvati, kada razmislim budućnost moje domovine, i ugnjetivanje sviuh narodah pod Austriom...«84

Već se na početku 1851. godine autorica odlučuje distancirati od politike i posvetiti se pedagoškom radu: »Sve niekadašnje želje sZrdca moga ušutiše, i ništa neuznemiruje više duše moje; zato mislim da ću se moći bez svake neugodnosti s dietcom baviti. Tako će mi proći moj život, i ja dozoriti u skorim na onaj sviet, za kojeg već kosac iza mene stoji.«85 Političke prilike, uvođenje apsolutizma i iznevjerena očekivanja očito su imala jak utjecaj na autoricu. Svjesna svoje nezavidne situacije i nemoći u mijenjaju tijeka povijesti, Dragojla Jarnević pokušava zatomiti želje vlastitog srca i kroz pedagoški rad na indirektan način usmjeravati razvoj Hrvatske. U dnevničkim zapisima nastalim 50–ih godina, pa sve do smrti, autorica često govori o potrebi obrazovanja hrvatskoga naroda u čemu očito vidi važan preduvjet za ostvarenje političkih ciljeva. Iako se početkom 50–ih godina nastoji distancirati od politike i posvetiti isključivo podučavanju, ona se ne može pomiriti s oportunizmom što ga posvuda u Hrvatskoj uočava. Nije pretjerano tvrditi da duboka bol zbog razočaranja u izdajice među vlastitim redovima postaje gotovo dominantan element u njezinu životu:

»Jedino, što mi će smutiti dušu moju, bit će osviedočenje, da u HZrvata neimade značaja već da su svi izdajice, sami svoju narodnost nogami plešu i za dekoracie, pohvale, da i hlieba komadić, kadi Švaba nedospie podli podlosti švabskoj služe... O zašto neimadem silu i moć toliku da bi svima mogla duši govoriti i kazniti ih za nevieru njihovu! No doći će im platja u soviesti njihovoj i zastidieti će se prieda čitavim svietom podlosti svoje...«86

Iako je svjesna da nema nikakvu stvarnu moć da bi kaznila izdajice koji su za materijalnu korist i društveni ugled spremni »nogama gaziti svoju narodnost«, ona izražava nadu u to da će povijest osuditi njihovo nemoralno i prijetvorno ponašanje. Kritična i nepokolebljiva u vlastitim političkim stavovima, Dragojla Jarnević do kraja svog života ostaje odana preporoditeljskim idealima. Bez obzira na okolnosti, njezino je domoljublje snažnije od osjećaja straha i ona ne bježi od izražavanja političkih stavova. Međutim, kritičnost neće zadržati samo za Austrijance već s jednakim žarom osuđuje i ponašanje pravoslavnih stanovnika koji napuštaju Hrvatsku, ne smatrajući je svojom pravom domovinom. Saznavši da određena gospođa Kubin, koja je u Hrvatskoj boravila kao učiteljica, odlazi u Srbiju, oštro je napada zbog toga čina: »Dakle će ona zbilja u SZrbiu i ostavit će HZrvatsku! Milu, svagda domovinu će opet ostaviti, i srieče izobraživanja svoga roda neće uživati. Ha, ha, ha, ha, ha! ludoga mozga zbilja! Zato biaše u Hervatsku došla, da glupim, neukim, nerazumnim HZrvatom put izobraženja pokaže i luć znanstva im napali... O! Hervati imadu podosta zdravog razuma samo da će ga upotriebljavati!«87 I dok je 30–ih godina 19. stoljeća, prvi put suočena s preporodnim idejama, odbijala svoje sugrađane odzdraviti na hrvatskome jeziku, tako u vrijeme gušenja tih ideja, jednako ponosno odbija upotrebljavati njemački jezik. Njeno se inzistiranje na korištenju hrvatskog jezika u Hrvatskoj, kako ističe, pokazuje kao posljedica revolta i za nju je simboličan znak očuvanja nacionalnog dostojanstva: »Srêtne nas nêki Magjar i nazove: dobar večer! nêmački; ja odvratim hZrvatskim, našto mi reče Rothovka, da on nerazumie što to znači, dobar večer, već da mu moram nemački odgovoriti; na to odvratim: ako nezna neka se uči, buduć je u HZrvatskoj... Sada se zametnu žestoki razgovor Š...š.«88

Kao i u prijašnjim razdobljima, susreti s važnim povijesnim ličnostima i nakon 1848. godine imaju važno mjesto u Dnevniku. Autorica tako opisuje dolazak cara Franje Josipa I. u Karlovac 1852. godine i u spomenutome dnevničkome zapisu dominira autoričin ironičan stav prema cijelome događaju. Mladog cara opisuje kao običnoga golobradog mladića i gotovo razočarano konstatira da njegov izgled ne odaje plemenitost i visoki kraljevski položaj. Opis je realističan i lišen bilo kakve idealizacije: »Vitka je posrednja uzrasta, blêdo suvo golobradće momče od 22 godinah, bez svake čZrte plemenitog ponosa i visosti u obrazu; — i podobrostarežljivog izgleda.«89 Svečanost koju su Karlovčani upriličili za cara također promatra s kritičke distance: »Čujem kako viću po gradu: živio! Š...š Istom je 8 satih minulo i car se proveze onuda, u četirih kočijah ga prate generali i poglavari karlovački, a svitina se stira oko njih i za njimi, neprestano: Živio! klikajuć. Nestoji jih ništa ovo urlikanje, a zabavlja jih; mene nezabavlja niti tZrkanje po varoši niti vikanje Š...š.«90 Dolazak cara u Karlovac, iako u banovoj pratnji, za Dragojlu Jarnević ne predstavlja važan događaj poput svojevremenog dolaska bana Jelačića. I dok je hrvatskog bana opisivala kao gotovo mitsko stvorenje, očito u njemu prepoznajući nacionalnog spasitelja, prema austrijskome caru je mnogo suzdržanija i odbija pridružiti se općoj euforiji. Klicanje naroda i svečan doček što ga je u slučaju Jelačićevog dolaska u Karlovac opisivala s velikim oduševljenjem, kod nje u slučaju careva dolaska izaziva tek ravnodušnost i ironiju. Ne dajući se zaslijepiti varavim trenutkom nacionalnog slavlja, Dragojla Jarnević nastoji objektivno sagledati stvarnu pozadinu tog događaja:

»Ovakove svečanosti su i mene negda zabavljale, i mogla sam uznešenom dušom slediti svakom javnom kretanju; sada mi se sve ovo vidi sleparia i maškarada; neću se i neda mi se udioničtvovati nigde više, bo je varavo i netrajuće na dugo. Oči su mi svemu otvorene i samo obsêne vidim na sve strane; ovaj život, ovako nestalan u svakom i najmanjem dobru, vidi mi se kao igralište, na kojem sve do mala traje, i čovêk samo zato na njega stupi, da mu se sve ćuti uzburkaju, i da posle toga bêdniji nego biaše i kada opet odstupi Š...š. Ovdê se samo harlekinade gledaju i mnogi prizor smêšan, kao što mnogi i sZrditi se vidi. Danas čitavi dan vide se harlekinade. Urlikanje: Živio! tZrkanje posvuda za jednim čovêkom Š...š.«91

Ipak, glas o tome da je car bio duboko ganut dočekom u Karlovcu, za razliku od, kako kaže, hladnog dočeka što su mu ga priredili u Zagrebu, kod Dragojle Jarnević budi nadu u njegovu moralnu neiskvarenost i mogućnost da sam uvidi nepravdu koju se čini hrvatskomu narodu: »Čitavo biaše tronut, kako kažu, kada ga na Banii primiše, a u cZrkvi orosiše suze njegov obraz; dovoljni dokaz, da još nije stran sviuh dvorskih diplomaciah sZrce mu izkvareno, i da uvidja, kako zlo vlada radi, ugnjetavat narod, koji mu je do zadnje kaplje vêran. Da su HZrvati slêpo vêrni pokazuje povêstnica Š...š.«92 Kasniji dnevnički zapisi pokazuju da je njezina nada u promjenu austrijske politike prema Hrvatskoj ipak bila nerealna i u tome smislu, sve do ukidanja apsolutizma, prevladavaju osjećaji razočaranja, tjeskobe i strepnje.

Uhićenje Ljudevita Gaja 1853. godine ima snažan utjecaj na duševno stanje autorice koja više nego ikada prije toga pokazuje strah od budućnosti koja očekuje Hrvatsku:

»Neugodne vêsti doprêše do nas, koje me i uznemiruju, ali se još za sada težoj stvarih upravo nezna. Gaja su pod stražom ovêh danah iz Zagreba u Beč odveli, i pogovara se, da ima još više drugovah kojim se isto to dogodi. Nekog Čavlovića biaše sa buntovnimi pismi u Magjerskoj ulovili i obêsiti ga hotêli; pod vêšalih već zamoli milost i da će nekakvu urotu odkriti; uslêd toga bude obustavljeno vêšanje i on nekakvu krivdu Gajevu odkrio Š...š.«93

Od 1856. do 1861. u Dnevniku se može uočiti distanciranje od politike i preporodnih ideja i Dragojla Jarnević u tome razdoblju upravo »šutnjom« pokazuje da je razočarana hrvatskom zbiljom i neispunjenim idealima svoje »ilirske« mladosti. U podučavanju djece nalazi zamjenu za nekadašnji domoljubni zanos i nastoji se na neki način distancirati od političkih događaja: »Bila sam dolje u selu, i tu se razgovara kako Austrija s Talian. rat namjerava. Nebi se onda, kada bi se Austrija iz van zemlje zabavljala Madjari a i uz nje Hrvati pobunili. Onda bi opet nevolje dosta bilo. Ja u mojem tihom stanju neznam ništa. Dan mi prolazi za danom u poslu i podučavanju djece u kršćanskom nauku.«94 Tek u veljači 1861. ponovno u Dnevniku progovara o političkim pitanjima i s neskrivenim oduševljenjem opisuje raspoloženje koje je nastalo nakon vraćanja ustavnih prava:

»U smies uz pjevanje biahu razgovori o politiki; važni dogodjaji što se zbijaju u cieloj Europi a najpoglavitiji pako u našoj domovini, koja zadobije opet stara svoja ustavna prava, zanimahu nas, i mnogo se napijaše za napredak i srietniju budućnost naše domovine. Sada opet podižu naši Hrvati svoje glave, i gledaju za time, da se niemština po sve u Hrvatskoj uduši koja već biaše po sve mah preuzela.«95

Povratak ustavnih prava za autoricu predstavlja izvor novog optimizma i vjere u napredak i »sretniju budućnost« domovine. Pesimizam koji je u Hrvatskoj vladao u posljednjem desetljeću odjednom se zamjenjuje novim nacionalnim poletom: Hrvati podižu svoje glave i počinje nova borba za upotrebu hrvatskog jezika. Dragojla Jarnević opisuje kako je inzistiranje na učenju hrvatskog jezika i izbacivanje njemačkog iz nižih razreda osnovne škole, kod nekih budio nacionalni ponos, dok je kod drugih izazivao otpor: »Ove ženske kude Hrvate, što su u nižjih učionah niemački jezik izključili, i što dietca materinski jezik pravilno učiti moraju; takodjer tvrdiše, da se s hrvatskim jezikom nikuda dalje iz Hrvatske doći nemože. Prepirah se š njima žestoko i rekoh medju ostalim, da zlo po Hrvatsku kada bi joj takovi ljudi zakone tvorili.«96 Nanovo probuđena nada u snagu hrvatskog naroda da se između ostalog i jačanjem upotrebe materinskog jezika odupre stranim utjecajima, kod nje budi novu snagu i volju za provođenjem vlastite misije — promicanjem nacionalnih interesa stvaranjem nacionalne književnosti. Međutim, podučavanje djece za nju postaje jednako važno kao književno stvaranje i upravo u pedagoškom radu Dragojla Jarnević u posljednjem desetljeću života vidi najbolji način u davanju vlastitog priloga za napredak domovine. Svjesna je važnosti obrazovanja za budućnost svog naroda i zato u podučavanju vidi ne samo pedagošku, već i domoljubnu misiju. Smatrajući da je zakazala kao žena jer nije ispunila svoj najvažniji zadatak — rađanje potomstva, autorica u podučavanju tuđe djece nalazi smisao svoje egzistencije: »Ja bih bila želela hrvatskoj domovini hrvatsku djecu radjati. A dočim mi nije ta sreća u dio pala, ja ću pak po slabih svojih silah pomoći graditi, ma i još tako sitnim kamenjom na narodnoj sgradnji koja će se nazivati naobraženje.«97 S poštovanjem u Dnevniku spominje sve ličnosti koje su svojim radom nastojale doprinijeti razvoju Hrvatske, bilo u gospodarskom ili kulturološkom pogledu. U tom kontekstu spominje i važnost biskupa Strossmayera kao velikog rodoljuba i borca za bolju budućnost Hrvatske: »Nekakva je vika i buka da će biškup Štrosmajer, taj hrvatski mecena kiselu vodu u Jamnicu. On želi uzdignuti našu Hrvatsku, pa će pokušati nebi li njegova prisutnost privukla što više gostiu na kiselicu.«98 U Dnevniku opisuje i svečanost u povodu posjeta biskupa Strossmayera Karlovcu i na njoj karakterističan način izruguje se tiskanju ljudi oko njega i njihovoj potrebi da pokažu vlastitu važnost pojavljujući se u biskupovome društvu. Njezin vlastiti susret s hrvatskim mecenom također nalazi svoje mjesto u Dnevniku: »Prijazno mi nekoliko riečih o ljubavi doma i roda i štošta odvarti i s time bijah odpušćena. Oko njegovo i crte nuz nos i ustne, nose nieku potmajenost, i neznam da li bi se prevarila, ako bih ga Ježuvitom imenovala.«99

U Dnevniku opisuje procese svakodnevnog književnog stvaranja i mukotrpnu borbu sa savladavanjem novih pravila u upotrebi hrvatskog jezika. Razočarana je kad joj odbiju objaviti pripovijetku zbog jezičnih nedostataka i smatra da se u tom primjeru ogleda nesloga i rivalstvo među Hrvatima: »I drugih narodah pisci neimaju istoga sloga, već koji kako, pa im književnost cvate. Ali Hrvati su veliki kruhoborci, pa jedan nenavidja drugomu; a najpače žena na tom polju je Hrvatom absurdum.«100 Usprkos glasu najznačajnije ilirske književnice, Dragojla Jarnević i dalje je osjećala da ju suvremenici prije svega doživljavaju kao ženu — za koju je apsurdno baviti se bilo kakvim javnim poslom, pa tako i književnim radom. Međutim, ona se s godinama uspijeva pomiriti s vlastitom marginaliziranom ulogom i ističe da njezina posvećenost književnom stvaranju nije posljedica taštine i potrebe za slavom već izraz iskrene borbe za napredak »zaostalog naroda«: »Neka ih! Ja neidem za slavom, pusta je to stvar! Ali napredak zaostaloga naroda mi ležu na srcu, pa u korist tomu bih rada šta učinila. Novca mu nemogu žrtvovati, jer ga neimam.«101 Autorica u Dnevniku bilježi i realne egzistencijalne probleme pa više puta ističe svoju ogorčenost zbog činjenice što za naporni književni rad tek rijetko dobiva honorar. Smatrala je da drugi iskorištavaju njezino iskreno domoljublje i da od nje traže da radi besplatno, dok se oni sami nikada nisu odricali materijalne nagrade za vlastiti rad. Kad Đuro Deželić traži od nje da mu za Dragoljub pokloni jednu pripovijetku, autorica ogorčeno konstatira: »Uza to slave do neba, kojom diže moju hvaljenu dobrotu i zasviedočeno rodoljublje... Da, da! Daj Dragojla piši z pukoga rodoljublja, pa uza to se hrani suhimi gučki. Baš mi je srce ogorčeno! Sve bi rada da im pišem u ime rodoljublja...«102 I dok je autorica ostala istinski vjerna domoljubnim idealima iz svoje mladosti, drugi su zloupotrebljavali njezine najiskrenije osjećaje da bi time osigurali vlastitu korist. O tome svjedoči i sljedeći zapis: »Š...š kako me muče ovi ljudi, a sve u ime rodoljublja.«103

Iako se i sama negativno izražavala o »Švabama«, opisuje kako se u nekom društvu usprotivila kritikama na njihov račun, ističući njihove zasluge u obrazovanju Hrvata: »Pa i naobraženje, što ga imamo jedino ga imamo Švabi zahvaliti, jerbo još se svakako malo učinilo od Hrvatskih vodjah za napredak u hrvatskom duhu.«104 Da je politika predstavljala važnu temu u diskusijama koje su se odvijale među višim slojevima društva, svjedoči i zapis iz 1865. godine: »Danas bijaše nam politika predmet, čemu dade povod nesretno stanje naše domovine.«105 Međutim, pitanje domoljublja i općenito pitanje politike u životima mnogih njezinih suvremenika nije zauzimalo tako uzvišeno mjesto, o čemu svjedoči zapis u kojemu s prezirom opisuje kako određeni ljudi u pijanstvu nazdravljaju njezinu rodoljublju: »Mene obkoliše svi napijajuć mi kao najvatrenijoj rodoljubki, da ih se mogoh jedva otresti.«106 Primitivizam i surovost koju često susreće među ljudima iz viših društvenih slojeva kod nje izazivaju duboki prezir: »Surovost — sebičnost — prostote — zlobe i svake vrsti čovečjih strasti razgaljivahu se mojemu oku. Oj koliko nam Hrvatom manjka do one visine naobraženosti, na kojoj drugi narodi stoje!«107 Usprkos razočaranjima u ideale, političke, kao i kulturno–prosvjetiteljske, ona do kraja života osjeća snažnu potrebu za književnim izražavanjem i stvaranjem. Svjesna je ipak činjenice da bi u povoljnijim materijalnim uvjetima i njezin književni opus bio bogatiji i vrjedniji:

»Ali neka neodoljiva sila nuka me da predadem peru što u meni živi. A sila toga se radja u mojoj glavi, i da mi je blažji udes, to osjećam, da bi ipak što stvoriti mogla. Ali sama o sebi kako ću, kada neimam sredstva, a da se sada kojemu tobož rodoljubu obratim, pa da i pristane koji uz mene i pomože mi na sviet izdati kakovo dielce, radila bih na njegovu korist, ali ne na moju. Eh neka ide i pisarenje u ime božje.«108

Dragojla Jarnević se u mnogim dnevničkim zapisima bavi i pitanjima vjere, pa tako zapisuje i svoja razmišljanja o odnosu vjere i nacionalnosti. O ljudima pravoslavne vjeroispovijesti uglavnom se izražava negativno, ističe njihovu neobrazovanost i kulturnu zaostalost i ne slaže se s teorijom po kojoj vjera određuje nacionalnu pripadnost. Opisujući jednu od svojih poznanica, izvjesnu Aleksićku, »Vlahinju« kako je naziva, autorica jasno definira vlastiti stav prema vjersko–nacionalnom pitanju. Pokušaj spomenute »Vlahinje« da samu sebe proglasi Srpkinjom zbog pripadanja »grčkoj vjeri«, iako su njezini preci u Hrvatskoj nastanjeni već dva stoljeća, Dragojla Jarnević smatra nerealnim i to joj »pravo« osporava ističući da po njenome sudu »vjera ne čini narodnost«:

»Grčke je vjere, i u toj fanatiziran. Baš i ona je okoriela vlahinja, i često se sa mnom inati glede narodnosti i vjere. Ona nije naobražena, ali je ohola kao paunica, i hoće silom da bude srbkinja; ali ja joj srbstva iz mnogo razlogah nedopušćam, medju kojima i taj: da ako i bi bili zbilja nekoć pradjedi srbi, ovi bi se već u doba od više 200 godina pohrvatili u Hrvatskoj, a i nedopušćam joj, da čini vjera narodnost.«109

Godine 1869. vladar Franjo Josip I. ponovno posjećuje Karlovac i taj događaj autorica u Dnevniku opisuje na svoj karakterističan, ironičan način. Ismijava euforiju koju je taj događaj izazvao u narodu, kao i one svoje suvremenike koji su uporno htjeli zauzeti mjesto u kraljevoj blizini da bi time poslali poruku o vlastitoj važnosti. Ni Ivan Trnski ne ostaje pošteđen njezine ironije i kritike. Dok je autorica cijelu kraljevu povorku promatrala s prozora jedne kuće, njezin se prijatelj Trnski nalazio u kraljevoj pratnji i sudeći po komentaru autorice, jako se trudio na sebe privući njezinu pažnju: »Š...š Trnski nepozdravljaše niti sada iz prijateljstva, već od sveta, da stim povuče moje oči na svoju osobu, kojoj pripadne čast pratiti Kralja. Bogac, da on znade, koliko ja držim do krunjenih glavah i dekoriranih ljudih! To je za mene lik komedija i zabavlja me toliko, kao i krabulje na pokladni utorak.«110 Dragojla Jarnević se neumoljivo izruguje različitim formalnostima, kraljevskim povorkama šarenih boja i isticanju vlastite važnosti po položaju kojeg se u toj povorci zauzima. Još jedanput pokazuje da nije impresionirana titulama, bogatstvom i visokim mjestom na društvenoj hijerarhiji. Svjetonazor joj je u tome smislu liberalan i odražava duboku ukorijenjenost prosvjetiteljskih ideala.

Ilirski pjesnik Ivan Trnski u Dnevniku zauzima posebno mjesto iz više razloga. Osim što je autorica s njim uspostavila posebnu emocionalnu vezu, njegov je utjecaj na njezino prihvaćanje preporodnih ideja i aktivno uključivanje u preporodna gibanja, bio izuzetno značajan. Upravo je susret s Trnskim u njezinoj ranoj mladosti označio prekretnicu u životu i potrebu za domoljubnim djelovanjem. Iako će mnogo puta o njemu oštro govoriti kao o taštom čovjeku, u njegovo izvorno ljudsko poštenje nikada neće posumnjati i uvijek će pokazati spremnost stati u njegovu obranu. Trnski će za svoje narodne zasluge biti višestruko nagrađen, pa će čak dobiti i plemićki naslov i položaj zastupnika u Hrvatskome saboru, kao što autorica piše u Dnevniku: »U hrvatskom saboru imenova ga vlada za zastupnika granice, pa i tuj je ostao vjeran svome načelu. Žestoki kolovodje naši hrvatski traže od njega da govori u saboru bezobzirice. — Ali on triezan rodoljub i neudara glavom ob zid —. Proti sili neda se koristno vojevati, a šta ćemo mi šaka Hrvatah proti Magjarom i Austii.«111 Trnskog smatra mudrim političarom i svjesna je toga da Hrvatska nema vojnu snagu oduprijeti se mađarskoj i austrijskoj sili. Unutarnji razdor u zemlji, odnosno neprijateljstvo između katolika i pravoslavaca također smatra uzrokom hrvatske slabosti:

»Ako i gde, a to ima u Hrvatah najviše kukavica, podkupljivih, bjednih, bezznačajnih huljah koji za novac vragu dušu prodavaju. K tome smo razcepljeni u pravoslavne i rimokatolike. Pravoslavni stoje na nižjem stupnju naobrazbe i prosviete, pa se već s toga veliki razdor medju nama porodio. Trnski radi od mladosti na tom da pomiri i izjednači jaz medju ovimi vjerozakoni barem u političkom pogledu, ali ima drugih sijaset, koji ovaj jaz večma šire.«112

Trnskom priznaje poštenje, iskreno domoljublje i pokušaj političkog približavanja katolika i pravoslavnih stanovnika Hrvatske. U razlikama u njihovome obrazovanju i »stupnju prosvjete« autorica vidi i glavni uzrok antagonizma. I dok prijatelju Ivanu Trnskom priznaje dosljednost u borbi za političke stavove i jedinstvo Hrvata, istovremeno mu u intimnom prostoru Dnevnika zamjera brak s »Niemkinjom«, smatrajući taj čin indirektnom izdajom vlastitih ideala:

»Trnski nije sretan u svojoj kući. — Po suprugi su mu ojadeni dani njegovi, ali to mu se osvetio duh hrvatski jerbo je prezirao Hrvatice. A da je uz sebe udomio Hrvaticu mogao bi ju bio mnogomu krasnomu i plemenitom činu potaknuti, pa bi mu bila kuća na glasu s domoljubnoga duha. Ali ovako mu njegova tupača Niemkinja služi na ruglo, i nijedna Hrvatica netraži njezinoga drugovanja, pa i on se uz nju stidi u družtvih.«113

Posljednje godine njezina života obilježene su relativno čestim bavljenjem političkim pitanjima. Smatrajući sebe osvjedočenom rodoljupkom, Dragojla Jarnević ipak odbija određena sredstva političke borbe smatrajući ih nedostojnim, poput javnog vrijeđanja vlasti na gradskim ulicama. Kad su zbog takvog vikanja na ulici uhićeni neki njeni sugrađani, ona jasno i nedvosmisleno osuđuje njihovo ponašanje:

»Za stalno da se neće naći nad mojim domoljubljem u nikoga domoljublja, ali u tutanj vikati neću. Nikakva žrtva za moj mi nebi bila prevelika, ali nevičem uz čaše u družtvih niti negovorim gde bi bilo bezuspješno. Prva moja žrtva bijaše mojoj domovini, da sam se u nju povratila. Sve moje materijalno blagostanje sam joj darovala...Onda još nepoznadoh svojih zemljakah, nepoznah inteligencije hrvatske — samo seljan, ubogi poljodielac lebdijaše mi pred dušom. Ali sada, gde ih gledam, te domoljube — zgraža mi se duša! Bez značaja, bez ćudorednosti, bez vjere je muž i žena.«114

Razočarana u svoje sunarodnjake, pogotovo u pripadnike viših društvenih slojeva, Dragojla Jarnević nikada ne odbacuje svoje rodoljubne ideale već samo pokušava realno sagledati hrvatsku stvarnost. Lažni rodoljubi koji u borbi za domovinu vide tek priliku vlastitog uspona, kod nje izazivaju gnušanje i želju za distanciranjem od njihovog poimanja politike. Zato je spremnija prihvatiti poštene namjere jedne nove, još neiskvarene generacije hrvatskih domoljuba među kojima joj mnogi pokazuju poštovanje, kao što to opisuje: »Danas me ugodno dirne posjet od mladićah Š...š. Vjekoslav Viezner je osobito domoljub, pak se zanimlje i knjiženstvom. Nepoznajuć me jošte, kako mi reče, oslobodio se obići me da upoznade dičnu našu hrvatsku spisateljicu itd.«115 Propast lista Hrvatski sokol autorica također opisuje u Dnevniku i u tome događaju prepoznaje znak nejedinstva i rivalstva među Hrvatima: »Hrvatski sokol« spržio si krila i pao na zemlju. Nestade ga! Šteta te zlobe i nenavisti medju hrvatskom tobožnom intelligencijom! Da ovo je najbolji dokaz za slabu izobraženost Hrvatah! Sve je gladno, sve je potrebno, neimučno, a rada bi se bavilo kao prvi velikaši. Nesretno to magjaronstvo i hrvatstvo!«116 Nekorektan odnos prema njenome spisateljstvu, odnosno neisplata zasluženih i za život neophodnih honorara, kod autorice izazivaju val kritika na račun hrvatskih intelektualaca: »Blaženi Niemci, oni čim razgledaju rukopis ako im je povoljan prime i plate, ako nije a oni ga umah povrate. Ali naši Hrvati, ako i sliede ostale narode kao majmuni u sve koječemu, u plaćanju honorarah im se neće sliediti ih.«117

Na svoj 59. rođendan, 4. siječnja 1871., Dragojla Jarnević bilježi da je pročitala čitav tekst svog dnevnika i odlučila prvi dio, napisan na njemačkome jeziku, prevesti na hrvatski. Ističe da ranije pravopisne greške ne želi ispravljati, već ih namjerno ostavlja kao dokaz vlastite teške borbe za savladavanje materinskog jezika usred drugih životnih nedaća:

»Pak napokon mi bijaše na stranu baciti dnevnik jer od suzah mi omrači vid, a težka tuga mi srdce obuze. Sada sam mirnija, ali se i odlučila da prevedem sve one godine što sam ga nemačkim jezikom pisala. Š...š Stajati će me muke, težke boli srdca, ali volim nego da niemački u ruke Hrvatah dodje. Ono što nastavih 1841. pisati hrvatskim jezikom, je doista smiešan jezik, jer me često izdao, ali onoga izpravljati nemogu. Pak neka ostane dokazom mojega napredovanja u materinskom jeziku, ujedno dokazom moje muke i borbe s neimaštinom.«118

Zrele godine života za Dragojlu Jarnević označavaju suočavanje s proživljenim, kritički odmak od ideala mladosti i spoznaju o iznevjerenim političkim očekivanjima. Ne žali što je domoljubnim idealima žrtvovala snagu svoje mladosti, kao i materijalna dobra, ali ne može se pomiriti s teškim položajem književnice:

»Niekada mišljah upućena večom stranom po drugih — da bi ja mogla s mojim perom u mojoj domovini koristiti, ali sada sve više uvidjam da to bijaše šimera, i da bi ja po mojemu peru od gladi morala umrieti. Ludost bi bila žaliti, što sam nekoć zanesena narodnom ideom, za narodnost, domoljubje i rodoljubje svoje materialno dobrostane zabacila i žrtvovala se u taman. Pak je zbiljam ludost od žene, hotjeti biti spisateljicom.«119

Međutim, svjesna je činjenice da ni muški pisci, ukoliko nemaju neke druge izvore prihoda, nisu pošteđeni neimaštine i egzistencijalnih problema, poput Stanka Vraza koji je za života živio u bijedi, da bi mu nakon smrti sagradili spomenik: »Vraz je bio jedan od prvih pjesnika, pak im je nuždom se boreći po Zagrebu lutao, a poslje smrti mu sagradiše spomenik.«120 Vlastiti nezavidni položaj u hrvatskoj književnosti Dragojla Jarnević smatrala je u velikoj mjeri posljedicom hrvatske sebičnosti i prijetvornosti: »Oj vi Hrvati kukavice sebične! Da vam dojde kakav tudjin preko devet kraljevina, priskočili bi mu sborom i tvorom, samo da si stečete ime kakvo — a domaća djeca neka kukaju koliko da bilo neboli vas glava za nje, i niti nemislite ma još toli malom stvari priskočiti im.«121

Žensko pitanje, odnosno pitanje emancipacije žena 70–ih godina u Dnevniku se pojavljuje na različite načine, pa autorica, usprkos vlastitu kršenju patrijarhalnih konvencija, ne pokazuje razumijevanje prema zahtjevima za aktivno uključivanje žena u politiku: »A najsmiešnije pak je, da se je ženam uzhtjelo sjediti u sabornicah i glasovati s muškarci.Š...š«122 Politički događaji je ipak, iako osuđuje želju nekih žena da sjede u saboru, ne ostavljaju nimalo ravnodušnom i Dragojla Jarnević na sebi svojstven način izražava oštru kritiku hrvatske politike:

»Javni naš život se jako buni. Zloglasnoga bana Rauha zamienili su sa Bedekovićem, ali od njega se nije nadati zakonitom stanju našoj domovini. Vojničku granicu razpuštaju i pretvaraju u civilno stanje, i postavljaju velike županije mjesto pukovnijah. Mene zanimaju svi ti dogodjaji u domovini, ali razdor, koji je medju rodjenimi Hrvati, para mi srdce. Nedosliednost njihova i bezsnačajnost mnogih bacila nas na milost i nemilost Magjarom u ždrelo, a kukavšćina banovah je originalna.«123

Nezadovoljna je hrvatskom politikom i vođama koje smatra kukavicama, dok je iznad svega boli unutarnji razdor među Hrvatima. I dok je muškarcima dozvoljeno javno se boriti i umrijeti za svoje ideale, ona je kao žena ograničena u djelovanju i ne može izabrati »junačku smrt« umjesto, za nju, neprihvatljivog oportunizma:

»Da sam muž pak da mi je govoriti u saborih navukla bih si znadem s mojimi govori kaznu smrti, ali voljela, nego ovako ogavan život živiti, kako ga živiju sada Hrvati, psujuć se i grdeć u javnih listovih, i tako celomu narodu mraz na obraz navlačeć. Ovo grdenje i psovanje je živi dokaz nezrielosti Hrvatah sploh; a koliko se tuj odgaliva domaći život ovieh nevoljnikah, to je bogu plakati! Premda oni isti, koji grdobe mnogoga domaćega života svoga sugradjana na podli način javno izlažu, niti za vlas bolji nisu. Upropašćuć jedan drugoga, svi se zajedno s domovinom skupa upropašćuju. Koliki razlog, kolika naobrazba im još manjka!«124

Dragojla Jarnević je svjesna činjenice da kao žena ne može otvoreno politički djelovati, pa zato izražava želju »biti muž« i javno u saboru izreći istinu o hrvatskoj stvarnosti. Čak i smrt smatra boljom od te stvarnosti koja je, po njenome mišljenju, nastala kao posljedica ne samo političke već i moralne nezrelosti Hrvata. Iako ogorčena i razočarana u svoje suvremenike koji su spremni upropastiti domovinu zbog vlastitih interesa, prijatelja Ivana Trnskog i dalje smatra iskrenim domoljubom i poštenjakom, bez obzira na činjenicu što je prihvatio položaj velikog župana u Bjelovaru: »Trnski je doviše poštenjak i nepodmitljiv, nego da bi on na županskom mjestu iztrajao kojega mu podieli jedan Andraši. Da ima naša domovina najmanje šest muževah premacah Trnskomu, izvila bi se tlačenju Magjarah. Ali sve ide za novcem, za službami mitom. Ja sam tvrdo uvjerena da se Trnski prodati neće.«125

U zapisima nastalim posljednjih nekoliko godina njenog života može se uočiti sve veće razočaranje u vlastitu književnu karijeru u okvirima ilirskog pokreta, ali i nastojanje da se na području pedagogije, a posebno na području odgoja ženske mladeži, naprave određeni pozitivni pomaci. Svjesna toga da u odgoju i obrazovanju žena u Hrvatskoj nedostaje praktičnih iskustava, ali i teoretskih članaka, ona odlučuje posvetiti se upravo pedagoškomu djelovanju: »Napokon napisala ja i još toliko čega valjana, naši Hrvati hrokću — na žensko pero, pa s toga se i odrekoh pisanja. Ipak mislim, gde se pouke tiče, da se nesmije žena izključiti. Ta žena poznaje najbolje žensku narav i može joj u dušu pogledati, s tog se neću odreči poučnih članaka za žensku mladež.«126 Podučavanje i objavljivanje pedagoških radova očito su imali velik odjek, pa po pozivu postaje članica Hrvatskog pedagoškog književnog zbora: »Š...š primila sam njihov poziv u družtvo i odzvati ću se njihovim željam po mogučnosti. Da kako, da mi se i ovde nekaže materijalne koristi ali nesmijem za njom ići, gde se radi ob duševnom napredku našega naroda. Samo je pitanje, što je prava prosvieta u narodu?«127 Iako se posvetila pedagoškomu radu, Dragojla Jarnević i dalje budno prati politička kretanja u zemlji i razočarana je stanjem u kojem se Hrvatska nalazi, kako gospodarski, tako i duhovno i moralno:

»U Hrvatskoj su se slabo razumniji ljudi pobrinuli, kako bi se mogao narod obraz osvietlati. Naš narod ima samo vodjah kod županijskih izborah, da ga zavedu s paprikašom i vinom na biranje ovoga ili onoga nitkova i izdajice... nu gde bi se narod mogao povesti na umnom i naprednom putu, gde bi mogao temelj položiti blagostanju čitavoga naroda, tuj se nenajde vodja. Zasnovali su, istina, sveučilišća, ali dok to dojde u život i dok to bude narodu moglo koristiti, proteći će mnogo Save i Kupe u Dunav.«128

One političare koji vode Hrvatsku očigledno ne smatra kompetentnima za povjerenu im zadaću. Dnevnički zapisi pokazuju da je autorica nacionalne vođe smatrala nitkovima i izdajicama, ljudima koji u narodu vide samo birače koje će lako zavesti »paprikašom i vinom«, a da zapravo uopće ne mare za istinski napredak i blagostanje hrvatskoga naroda. Osnutak sveučilišta smatra važnim za prosvjećenje Hrvatske, ali je jednako tako svjesna činjenice da će još mnogo vremena proći prije nego što »obični narod« od toga bude imao neke koristi. I u jednom od svojih posljednjih dnevničkih zapisa, Dragojla Jarnević se žali na nedostatak domoljublja i nacionalne svijesti kod Hrvata. Ogorčena je na sunarodnjake koji se stide svog hrvatstva i nizak stupanja obrazovanja Hrvata smatra posljedicom teških povijesnih okolnosti. Usprkos svim razočaranjima u sunarodnjake, ona i u ovome zapisu pokazuje svoje istinsko rodoljublje i Hrvate smatra izvorno poštenim narodom koje je tijek povijesti gurnuo prema »nećudorednom« načinu života:

»Mi imamo žaliti, da se u Hrvatu tako slabo i težko narodni ponos i čisto domoljublje budi. U malom broju muževa kao i žena tinja iskra čistoga domoljublja. Da ima ih množ, što se hrvatstva stide, i misle da je narod preziranja vredan, kojega su težke nevolje u nazadku na naobraženju zadržale. Hrvat je bio pošten čovjek, dok nije o naobraženju snivao, ali sada gde ga okolnosti napred u kolo naobraženih (respektive bezbožnih, varavih, otimajućih naobraženim — načinom narodah) tiskaju sada si neumi pomoći, jer su mu materijalna sredstva slaba, a škola i crkva se stala za narod otimati. Učitelji su većom stranom i strukovno slabo naobraženi, a još im posvema manjka ugladjenost i utančanost osjećajah, s kojima bi se imali u družtvenom i gradjanskom životu kretati.«129

Autorica osuđuje konkurentski odnos između crkve i škole u obrazovanju naroda i učiteljima zamjera nestručnost i nepoznavanje pravila građanskog ponašanja. Izbor Ivana Mažuranića za hrvatskog bana zato smatra početkom pozitivnih promjena nakon vladavine njegovih prethodnika Raucha, Bedekovića i Vakanovića. Zapisi pokazuju da je u Mažuraniću prepoznala iskrenog domoljuba, nekorumpiranog čovjeka i iskusnog političara koji je sposoban i spreman raditi na dobrobit domovine:

»Evo kratko doba što postade Mažuranić banom da je voljan napraviti red medju činovničtvom. Dvoje mnozi ob njemu da kako, ali ja ne mislim da bi on sliedio varavoga Rauha, slaboga Bedekovića i kukavnoga Vakanovića. Ovi bijahu svi podkupljeno orudalje Magjara, i bez značaja domo i rodoljubja kao i nepolitični ljudi. Ali Mažuranić postao diplomatom ono mnogo godina što je živio u Beću, tobož nekakav ministar hrvatski ipak bez i kakve koristi za svoju domovinu. Vezali mu ruke Švabe i Magjari i on bio samo automat medju njima.«130

Osjeća da joj je tijelo sve slabije i volju za životom daje joj upravo vjera u napredak Hrvatske: »Bog bi dao, da bi se tužna naša domovina dostala konačno boljih dana i sunce joj stalo grijati. Ako i nevoljna kako i jesam na tielu i u ostalom mome stanje ipak želim još koju godinu doživjeti, nebi li vidjela da se Bog Hrvatskoj smilovao.«131

U gotovo svim posljednjim dnevničkim zapisima, nastalim u razdoblju od oko dvije godine prije autoričine smrti, politika u širem smislu tog pojma zauzima važno mjesto. Na odmoru u Krapinskim toplicama autorica tako razmišlja o tome kako su Hrvati nedovoljno poduzetni zbog čega im imovina završava u rukama stranaca: »I kod ovieh toplica se vidi malovrednost hrvatskih vlastela, kao i kod još nekojih u našoj nevoljnoj domovini. Da su Hrvati poduzetnoga duha, pa hrvatske terme (toplice) bolje u red stavljaju, mogla bi se naša domovina samo po toplica blagostanja dostati.«132 Rodoljublje prkosno pokazuje tako što odbija govoriti njemački: »Žalibože što je po reštauracijah sve nemačko, talijansko pa i francusko, i neimaš s kime poštene hrvstake rieči izmieniti. I kod Jeranda hotijaše krenuti na nemački razgovor, ali im ja odma rekoh da mi neljubi sa Hrvati neimački razgovarati.«133 Svjesna je činjenice da Hrvatska obiluje prirodnim ljepotama, ali smatra da narod zbog niskog stupnja obrazovanja nije u mogućnosti cijeniti i iskoristiti ono što mu je dano: »Zagorje je jedan rajski prediel u našoj Hrvatskoj, ali narod još nije na onom stupnju naobrazbe da bi znao cieniti i služiti se po vriednosti s onim blagom kojim ga dobri Bog obdario.«134 Usprkos slabosti svog tijela i različitim bolestima koje su je nagrizale, Dragojla Jarnević ne odustaje od svoje prosvjetiteljske misije i do kraja snaga brani pravo Hrvata na nacionalnu opstojnost. Posljednji je zapis u Dnevniku u kojem se bavi nacionalnim pitanjem onaj iz srpnja 1874. godine. Autorica opisuje razgovor s talijanskim gospodinom što ga je vodila tijekom boravka u Krapinskim toplicama. Njezin je sugovornik očito znao da razgovara s velikom hrvatskom rodoljupkom, pa ju je, kao što u kasnijem razgovoru s autoricom otkriva njegova supruga, namjerno zadirkivao. Dragojla Jarnević detaljno opisuje njihov razgovor vođen na njemačkome jeziku:

»Iz nekoliko riečih zamjetih, da se već prije dogovoriše podražiti me. ’Also si sind eine Ungaresin Fäulein’ reče mi starac smiešeći se. ’O nein signor Kersevani! Ich bin eine Vollblutkroatin!’ ’Aber sie gehören zu Ungarn, da müßen sie eine Ungarin Sein.’ ’Gorz gehört auch zu Österreich, aber ich sehe daß sie kein Deutscher sind.’ Ostali se smijahu on nastavi ’Aber Kroatien wird aufhören sich Kroatien zu nennen und wird Ungarn heißen.’ ’Signor Kersevani, wenn sie dieses im Ernste nennen so kennen sie die Verhältnisse Kroatiens zu Ungarn gar nicht, eben so wenig die Nation. Es soll Niemand denken daß die Kroaten so lange noch ein Itelligenter von ihnen lebt sich magjarisieren lassen.’ Bijah se razpalila.«135

Stari gospodin joj se u početku provokativno obraća kao mađarskoj gospođici, na što Dragojla Jarnević odgovara da je »čistokrvna Hrvatica«. Starac je i dalje pokušava naljutiti primjedbom o tome da Hrvatska pripada Mađarskoj i da će ubrzo prestati nazivati se svojim imenom. Njegove riječi izazivaju bijes autorice, po intenzitetu jednak onom kojeg je desetljećima prije tog događaja pokazala prema austrijskim plemkinjama koje su Hrvate nazvale ljudožderima. Ona svojim strastvenim govorom pokazuje da je oslabilo samo njezino tijelo, ali da je duh ostao jednako snažan i ona jednako odlučna braniti vlastiti — hrvatski nacionalni identitet i kolektivnu spremnost na otpor mađarizaciji. Ovaj posljednji zapis vezan uz nacionalno pitanje svjedoči o tome da autorica, usprkos svim razočaranjima, nije prestala vjerovati u preporodne ideale. Iskreno je domoljublje obilježilo cijeli njezin život i to ne na razini ispraznog deklariranja već u istinskome služenju vlastitomu narodu i domovini; kroz književno stvaranje, odricanje od materijalnih dobara i posvećenost pedagoškom radu.

Dnevnik Dragojle Jarnević nesumnjivo je ne samo autoričino najznačajnije literarno djelo već i jedno od najvažnijih djela hrvatske književnosti 19. stoljeća. U dnevničkim zapisima nastalim u prvoj polovici stoljeća može se uočiti dominacija romantičarskih elemenata, što se u tekstu očituje kao sklonost opisima vlastitih duševnih stanja, dok se preporodne ideje često odražavaju kao idealizacija nacionalnih vrijednosti. U drugoj je polovici 19. stoljeća autorica više usmjerena prema opisima realnih događaja, kao i potpuno realnih strahova i očekivanja, negoli prema opisima svojih unutarnjih doživljaja. Preporodne ideje i dalje, unatoč nepovoljnom političkom razvoju događaja i autoričinim intimnim razočaranjima, zauzimaju važno mjesto u Dnevniku. Međutim, domovina više nije samo uzvišeni ideal kojemu Dragojla Jarnević odlučuje posvetiti svoj život, već se očituje kao realno mjesto života i budućnosti hrvatskog naroda pa autorica domovini služi i pomažući siromašnima, kao i svojim pedagoško–didaktičkim radom. Autoričin pristup hrvatskoj zbilji postaje analitičan; njezin književni izraz dobiva realistička obilježja i domoljublje nije više samo ideal, ono se pretvara u životnu realnost, kao što realnost postaju izdaja i oportunizam nekadašnjih »preporoditelja«.

Izvor

Jarnević, Dragojla: Dnevnik, Karlovac, Matica hrvatska, 2000.

Referencije

Barac, Antun: Hrvatska književnost, (Ilirizam), knj. I, Zagreb, 1964.

Barac, Antun: Hrvatska književnost, (Književnost pedesetih i šezdesetih godina), knj. II, Zagreb, 1960.

Barac, Antun: O književnosti, Zagreb, 1986.

Barac, Antun: Jugoslavenska književnost, Zagreb, 1954.

Bock, Gisela: Frauen in der europäischen Geschichte. Vom Mittelalter bis zur Gegenwart, München, 2000.

Detoni Dujmić, Dunja: »Predgovor« u Dunja Detoni Dujmić (ur.), Dragojla Jarnević. Izabrana djela, Zagreb, 2003., str. 9–26.

Flaker, Aleksandar i Škreb, Zdenko, Stilovi i razdoblja, Zagreb, 1964.

Flaker, Aleksandar: Stilske formacije, Zagreb, 1986.

Flaker, Aleksandar: Književne poredbe, Zagreb, 1968.

Frangeš, Ivo: Povijest hrvatske književnosti, Realizam, knj. 4, Zagreb, 1975.

Franić, Ante: Hrvatski putopisi romantizma, Zadar, 1983.

Grubišić Pulišelić, Eldi: »Der häusliche Engel im Spiegel der Frauenliteratur am Beispiel von Dragojla Jarnević und Marie von Ebner–Eschenbach«, Zagreber Germanistische Beiträge, Beiheft, 2006., str. 131–142.

Honegger, Claudia: Die Ordnung der Geschlechter. Die Wissenschaften vom Menschen und das Weib (1750–1850), Frankfurt a. M., 1996.

Kuhn, Annete: Die Chronik der Frauen, Dortmund, 1992.

Lukšić, Irena: »Dnevnik Dragojle Jarnević: Knjiga obilja i očaja« u Dragojla Jarenvić, Dnevnik, Karlovac, 2000, str. 771–779.

Novak, Kristian: »Refleksije o njemačko–hrvatskoj dvojezičnosti i identitetu u Dnevniku Dragojle Jarnević« u Jagoda Granić (ur.), Jezik i identitet, Zagreb — Split, 2007., str. 387–399.

Novak, Slobodan Prosperov: Povijest hrvatske književnost, Između Pešte, Beča i Beograda, svezak II, Split, 2004.

Ograjšek Gorenjak, Ida: »On uči, ona pogađa, on se sjeća, ona prorokuje«. Pitanje obrazovanja žena u sjevernoj Hrvatskoj krajem 19. stoljeća« u Andrea Feldman (ur.): Žene u Hrvatskoj (Ženska i kulturna povijest), Zagreb, 2004., str. 157–179.

Pederin, Ivan: »Therese von Artner und die österreichische Literatur des Biedermeiers in Zagreb«, Österreich in Geschichte und Literatur, Wien, 28, 1984., sv. 5, str. 300–312.

Petračić, Franjo / Ferdo Ž. Miler: Hrvatska čitanka za više razrede srednjih škola, Zagreb, 1908.

Rinsum, Annemarie van /Wolfgang van Rinsum: Realismus und Naturalismus, München ,2000.

Šicel, Miroslav: Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća, Zagreb, 1997.

Šicel, Miroslav: »Programske intencije hrvatskih pisaca u razdoblju od ilirizma do Augusta Šenoe (1850–1865)« u Nikola Batušić (ur.), Dani hvarskog kazališta, Hrvatska književnost od preporoda do Šenoina doba, Split, 1999.

Šicel, Miroslav: Stvaraoci i razdoblja u novijoj hrvatskoj književnosti, Zagreb, 1971.

Šicel, Miroslav: »Prilog problematici romantizma u hrvatskoj književnosti«, Umjetnost riječi, br. 1–2, Zagreb, 1970., str. 241–248.

Šidak, Jaroslav: Hrvatski narodni preporod — ilirski pokret, Zagreb, 1990.

Škreb, Zdenko: »August Šenoa, prvi hrvatski romanopisac« u Aleksander Flaker i Krunoslav Pranjić (ur.), Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zagreb, 1978., str. 363–381.

Trnski, Ivan: »Dopjevak«, Kriesnice, Zagreb, 1882.

Zečević, Divna: Dragojla Jarnević, Zagreb, 1985.

Živančević, Milorad: Povijest hrvatske književnosti, Ilirizam, knj. 4, Zagreb, 1975.