O poučavanju i odgoju djevojaka u prvoj polovici XIX. stoljeća

Obrativši se Hrvatskomu školskomu muzeju u Zagrebu glede prikupljanja građe za odabranu temu, o kojoj će biti riječ, dobila sam u šali upit — zar samo takva sitnica?! Ubrzo sam se mogla uvjeriti da o nametnutoj si temi ne će biti lako prikupiti relevantne podatke. Arhivska je građa koja se čuva u Školskome muzeju na Trgu maršala Tita 4 razasuta u vidu školskih izvješća, pedagoških priručnika, udžbenika, u vrlo vrijednoj pedagoškoj knjižnici u sastavu Muzeja, u knjižnici Davorina Trstenjaka, osnovanoj 1877. No, ma koliko bila dobro raspoređena građa, u ovome je slučaju vrlo oskudna.

Interpretirajući školska izvješća govorit ću o ženama ilirske dobi, upravo onim milovidnim gospođicama kojima je Janko grof Drašković uputio 1838. Ein Wort an IIiriens hochherzige Töchter. Moja nakana, govoriti o odgoju i poučavanju žena »ilirske dobi«, nije provocirana samo činjenicom da radim u školi kao profesorica hrvatskoga jezika. Prošlost našega školstva oduvijek me intrigirala, dapače i nametala se. Više od jednoga desetljeća radila sam u gimnaziji na Gornjem gradu, nekadašnjoj znamenitoj i jedinoj zagrebačkoj gimnaziji u XIX. stoljeću, u kojoj su poučavali Antun Mažuranić, Vjekoslav Babukić, Adolf Veber Tkalčević, Vatroslav Jagić, smijem li reći, u profesorskoj struci moji davni prethodnici. Svakako je lijep osjećaj dijeliti »zajednički« prostor učionica, koje su se malo izmijenile, kao što su ga nekoć dijelili učenici poput pjesnika Pavla Štoosa, kasnije August Šenoa, Gajev sin Velimir, Vladimir Vidrić, neko vrijeme nestašni A. G. Matoš. Teško je nabrajati poimence profesore i učenike, no poplava prošlosti nekako vas osvoji i pokušavate ju oživjeti. Barem kroz listanje starih svjedodžbi, čitanki, čitajući izvješća kao kakav bestseler. Upravo takav prikaz, da bude zanimljiv, originalan, arhivski točan i da ne iznevjeri povijest i historijske artefakte dokumentarne pedagoške građe, nastojat ću prezentirati. A kroz prizmu dokumenata oslikati vrijeme u kojemu su živjele naše devetnaestostoljetne dame. Naime, ove žene živjele su u sjeni važnih ilirskih muževa, i mislim da je vrijeme oživiti njihov šarm, obrazovanost i plemenitost.

Grof Drašković je spomenuti tekst objavio na njemačkome jeziku, otisnut je u Agramu, u Gajevoj tiskari, sedam godina nakon Štoosove sumorne elegije Kip domovine vu početku leta 1831. Povod i osnovni ton Draškovićeve rasprave i Štoosove elegije, kao i nakana, isti su — probuditi u žena, koje su majke i odgojiteljice, svijest o važnosti učenja i govorenja materinskim jezikom. Ukazati i osvijestiti među ženskom populacijom činjenicu o jakom prodoru njemačkoga jezika i kulture, za čime su se posebno povodile žene. Tadija Smičiklas slikovito kaže: »Ova je knjižica bila ruža, koja je mirisom svojim preporodila hrvatske krasotice.«

Bez obzira na rasplamsali ilirski pokret oko Ljudevita Gaja u Zagrebu, u Varaždinu tridesetih godina XIX. st. intenzivno rade domoljubi na osvajanju građanskoga puka glede obrazovanja te skrbe o narodnome jeziku. Veliki je bilježnik varaždinske županije, Metel Ožegović, službeno uvodio novi ilirski pravopis, promicao važnost pučke prosvjete, poticao osnutak čitaonice. Upravo je u Varaždinu, prije no u Zagrebu, postojao zavod internatskoga karaktera u kojem su se odgajale i obrazovale građanske i plemićke kćeri. Usporedbe radi, u Zagrebu na Gornjem gradu otvoren je viši djevojački zavod 1. listopada 1868. Do tada su mlade Zagrepkinje, iskoristim li Šenoinu riječ, privatno poučavale. Zaslugom biskupa Haulika, oko 1840. utemeljena je zaklada od 40.000 for. srebra, kako bi se osigurala djelatnost sestara milosrdnica sv. Vinka. One su pored primarnoga posla, njege bolesnika, trebale preuzeti i brigu oko obrazovanja djevojčica. Bila je to trorazredna djevojačka škola koja je otpočela s radom 1845. Cuvaj u Građi za povijest školstva spominje »u gornjem gradu kraljevska, u donjem gradu kaptolska djevojačka škola«1 koju djevojke pohađaju tri godine. Jedini je pravi zavod internatskoga karaktera za cjeloviti odgoj ženske mladeži u prvoj polovici XIX. st. u Hrvatskoj bila škola s djevojačkim konviktom unutar uršulinskoga samostana u Varaždinu. Upravo će ovaj zavod, koji je neprekinuto egzistirao od osnutka 1703. do ukinuća 1945., biti okosnica izlaganja.

Svakako bih, prije no što slijedi osnutak i kronologija uršulinskoga internata, istaknula činjenicu da Zagreb krajem XVIII. st. ima djevojačke niže škole! Do osnutka prvih takvih škola 1789., privilegij su u odgoju djevojčica imale klarise. Ukinućem ovoga ženskog crkvenog reda, 1784., Zagreb je ostao bez adekvatne škole, no zato su uršulinke neprekinuto djelovale. Racionalist uvjerenjem, car Josip II. zalagao se za odgoj i naobrazbu žena. Njegovom zaslugom osnovana je učiteljska škola, o kojoj skrbi država, a mogle su je pohađati žene. Takva je škola u Zagrebu bila smještena u blizini crkve sv. Marije na Dolcu. U pismu, datiranom 11. siječnja 1787., upućenom barunu Swietenu car ističe: »Budući da uzgojni zavod za dječake (o.p. škola u kojoj su se mladići spremali za poziv učitelja) dobro napreduje, (...) hoću taj zavod protegnuti i na žensku mladež, pak da sve samostane i općine u mojim njemačkim i ugarskim zemljama predam pod vrhovnom upravom naukovne dvorske komisije (...), a to su: engleske gospođice (o.p. guvernante), sve uršulinke, benediktinke, milosrdne sestre, ukoliko se bave uzgojem djece.« Iz pisma je dalje vidljivo da je car osnovao fond za plaće učiteljicama.

Djevojačka škola i internat uršulinki u Varaždinu

Uršulinke dolaze u Varaždin na prijelomu stoljeća, u prosincu 1703. Zanimljivo je istaknuti — na čiji poziv dolaze. Upravo na poziv obrazovane žene iz obitelji Drašković. Grofica Marija Magdalena Drašković, rođena Nádasdy, (? — ?, 1719.), supruga je Ivana IV. Draškovića. Iz dokumenata imovinskopravnih spisa vidljivo je da se služila hrvatskom kajkavštinom. Privrženost je hrvatskomu jeziku potvrdila narudžbom i financijskom potporom da se objave prijevodi dviju nabožnih knjiga. Riječ je o prijevodu s mađarskoga — Sobotni kinč blažene Device Marije ali Pobožnost za sobotne vsega leta dneve (tiskana u Zagrebu 1696.) te Žitek dveh verneh Kristuševih službenic Marte i Marije Magdalene (tiskana u Beču 1718.). Nastojanjem grofice Drašković u Varaždin iz Požuna dolazi dvanaest redovnica uršulinki. Među njima je i grofičina kći, Ana Julijana, prva glavarica varaždinskoga uršulinskog samostana, utemeljenoga 1708. Putovanje je trajalo sedam dana. U jednom od izvora našla sam podatak da je grofica, kao majka, zabrinuta za sigurnost svoje kćeri jer je u Erdelju upravo bila bjesnila buna te je poziv ujedno dobrodošao kao bijeg od opasnosti.

Današnji je varaždinski uršulinski samostan zajedno s crkvom, reprezentativnim arhitektonskim spomenikom baroka, bio jezgra prvoga ženskog internata. Poslije će to biti licej te više učilište u kojem su se za poziv učiteljice spremale žene. Ovaj su internat polazile majke, supruge ili bake znamenitih hrvatskih imena. Eva Noršić, baka Ivana Kukuljevića te njegove sestre Katarina i Rozalija; supruga Augusta Šenoe, Slava pl. Ištvanić; supruga Eugena Kumičića; ženska loza Gjalskoga, Jagića, Krleže; kćeri Velimira Deželića; Henriete Bernath, baka Ivane Brlić — Mažuranić.

Sve su važne školske reforme u različitim povijesnim konstelacijama na našim prostorima obuhvatile i prosvjetarski rad uršulinki. U razdoblju od 1773. do 1850. o školstvu skrbi država. Stoga je bila presudna prosvjetiteljska politika bečkoga Dvora kojoj pečat daju Marija Terezija i Josip II. Sačuvana Povelja zakladnica, koju je osobno potpisala carica Marija Terezija 14. studenoga 1777., svjedoči o izrazitoj brizi Dvora kako bi se unaprijedio odgoj ženske mladeži. Carica je osnovala u konviktu osam zakladnih mjesta; četiri za djevojčice plemićkoga podrijetla te četiri mjesta za građanske kćeri. Napomenimo, glavnica ove zaklade iznosila je koliko i kasnija Haulikova, za rad sestara milosrdnica sv. Vinka — 40.000 forinti. Izdvojimo iz caričine Povelje sljedeće: »Želimo se dobrostivo pobrinuti, koliko mogućnost dopusti, za bolji odgoj i osoba ženskoga spola i time olakšati brige osobito onih roditelja koji imaju malen imetak, a ujedno ostaviti trajan spomen naše darežljivosti i u našim kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji te smo blagohotno naumili kod varaždinskih redovnica uršulinki ustanoviti sljedeću zakladu...«2 Iz navedenoga je akta o caričinoj i kraljičinoj fundaciji vidljivo kako dobrotvorna zaklada svjesno želi potpomoći odgoj djevojčica, poglavito siromašnijih. Da bi uršulinke mogle uspjeti, morale su imati stalni izvor prihoda za odgojni rad, stalna sredstva kojima su mogle održavati školsku zgradu te uzdržavati djevojčice koje su poučavale. Zauzvrat, uršulinke su bile obavezne »prema uredbama osnovnih škola dobro naučiti tih osam djevojaka čitati i pisati njemački, presti, vesti, kućne poslove i računanje, te da se pobrinu da poznaju francuski ili talijanski jezik i nauče plesati«. Carica ništa nije prepustila slučaju pa je tako određeno da plemkinje ne sjede za istim stolom s ostalim konvikticama; odjeća plemićke djece bila je prema caričinome naputku »blagdanska od modre svile zvane ’creditour’« dok su ostale djevojke nosile haljine »od vune ili od platna protkana plavom vunom«. U konvikt su dolazile djevojčice s navršenih deset godina. Zakladu su mogle uživati šest godina. Dakle, sa šesnaest bi godina, u vrijeme pune spolne zrelosti, napuštale internat.

Zahvaljujući caričinu angažmanu, konvikt je s vremenom bio proširen, a u naslovu je nosio počasno ime — »kaiserliche Stiftung« / »carski konvikt«. Kako bi se sjaj ovoga internata održao, zaklade su osnivali te školovanje djevojaka potpomagali biskup Maksimilijan Vrhovac (1818. osniva dva zakladna mjesta na tri godine boravka u konviktu); biskup Josip Schrott (1846. jedno mjesto na šest godina); kardinal i zagrebački nadbiskup Juraj Haulik (1855./56. sedam mjesta na tri godine). Je li bilo pravilo ili iznimka da odgoj i boravak u ovome zavodu traje šest godina? Ratio educationis od 22. kolovoza 1777. propisuje trajanje škole koju pohađaju dječaci u razdoblju od pet godina. Naime, latinska ili gramatička škola trajala je tri godine i bila je priprava za daljnji nastavak školovanja kroz Archigymnasium. Poučavanje i zbrinjavanje u internatu koji drže uršulinke trajalo je maksimalnih šest godina. Zbog niskoga standarda, teško je tko mogao slati djevojčice na duže vrijeme. Uglavnom su u internatu bile dvije godine. Kako drugih škola nije bilo, nezamislivo je bilo da djevojke budu odgajane izvan samostana. Osim toga, djevojčice nisu slušale i polagale latinski, grčki, kao i većinu predmeta koji su bili ekskluzivni privilegij za muške škole, gimnazije. Ono što je novina u organizaciji nastave i školstva, uršulinke zahvaljuju novoj reformi upravo školovanje budućih učiteljica. To je prva javna državna služba za koju su se izborile žene.

Pedagoška građa

(školska izvješća, didaktički i metodički priručnici)

Školsko izvješće škole koju drže uršulinke, koje mi je pruženo na uvid, potječe iz 1840. Što možemo doznati čitajući ova izvješća?

Jezik na kojem su pisana odaju službeni stav države prema jeziku, koji je za različitih školskih reforma uobičajeno pratio politiku Habsburgovaca. On je bio njemački, kako propisuje austrijski Allgemeine Shulordnung, no đaci u gimnazijama (isključivo dječaci) nastavu su pratili na latinskome jeziku. Dakako, osim njemačkoga jezika. Odlukom Hrvatskoga sabora od 10. rujna 1827. njemački je jezik morao ustupiti mjesto mađarskome jeziku. Iste godine u gimnazije je uveden kao obvezatni predmet, a potpuno je zaživio u nastavi Naredbom cara i kralja Franje I., od 1. listopada 1833. Latinski jezik i dalje je bio nastavni jezik u poučavanju. O hrvatskome se jeziku u tadašnjoj zagrebačkoj Archigimnaziji počinje ozbiljnije razmišljati tek u osvit prevratnih zbivanja 1848. Dotada, sve je bilo prepušteno entuzijazmu i neobvezatnosti slušanja »ilirskoga« jezika, zahvaljujući Matiji Smodeku, Antunu Mažuraniću, Vjekoslavu Babukiću. Nova će reforma (1850.–1818.), provedena dolaskom cara Franje Josipa na prijestolje, izmijeniti ustroj gimnazija, kao i odnos prema materinskom jeziku.

Sve navedene promjene isključivo ne slijedi škola u kojoj uršulinke odgajaju djevojčice. I ovaj se put potvrdilo, kao što djevojke ne uče sve što i njihovi vršnjaci dječaci, tako je i odnos prema jeziku bio nešto drugačiji. Službeni je jezik Austrijske Monarhije bio njemački, no odredbom od 24. kolovoza 1778. Kraljevsko vijeće Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije službeno je odredilo da se u školi uči i narodni jezik. Tako je zagrebački generalni vikar opat Nikola Gottal propisao da djevojčice pored njemačkoga uče čitati i pisati na hrvatskome jeziku. Iz izvješća koja su mi bila dostupna vidljive su promjene glede jezika u nastavi, kao i postupak standardizacije hrvatskoga jezika i pravopisa. Dakle, nastavni je jezik bio »njemšćina«, a poslije »hrvašćina«.

Primjerice, izvješće iz 1840. glasi: Classification der Schülerin an der königlichen Stiftung und Kost–, dann der kroatisch–deutschen National — Mädchenschule bei den wohlerwürdigen Klosterfrauen in Varasdin nach belendetem Schul — Course im Jahre 1840. Iz njega doznajemo samo imena i prezimena polaznica te ukupan broj. Dijele se unutar tri razreda. U prvome su razredu 62 učenice, u drugome 42 te u trećem 53 učenice. Ukupno, 198 štićenica, što nije malen broj. Naznačeno je iz kojih se izvora školuju: jesu li u internatu kao dar kraljevske zaklade, ili same plaćaju školarinu i boravak. Njihova su imena danas neobična, rijetko ćemo ih čuti, ali odaju tadašnji ukus i pomodnost majki: Maximiliana, Hermenegildis, Sidonia, Genoveva, Amalia, Eleonora, Ottilia, Eveline, Susi, Leopoldina, Philippina, Paulina, Eugenia, Theresia, Laura, Albertina, Clotildis, Hedviga; tek pokoja Maria, Dragojla, Ludmilla.

Izvješće šk. god. 1851./52. glasi na hrvatskome te na njemačkome jeziku: Razredjenje učenicah unutarnje zakladne i odhranilišne, za tim izvanjske višje, početne dĐvojačke učione, kod veleštovanih gospojah duvnah reda sv. Uršule u Varašdinu polag učinjenog u milostivo prepisanih naucih naprĐdka koncem godišta 1851./52. Iz ovoga izvješća više doznajemo. Polaznice dolaze iz: Varaždina, Samobora, Agrama, »von Vučja Gorica, von Pušča, von Alt — Gradiska, von Trieste«. Ukupno je 337 štićenica, razdijeljenih u »razdio naj višji, drugi razdio, p#rvi razdio«. Postoji i stanovito vrednovanje uspjeha, što do tada nije bilo vidljivo. Uspjeh je procijenjen kao: »osobito odlikovane jesu«, »izvišene«, »ovim približuju se« te »red p#rvi«. Školuju se kao štićenice kraljevske zaklade, zaklade zagrebačkoga biskupa, zagrebačkoga velikog predstojnika, židovke i grkokatolikinje. Svakako valja istaknuti vjerski kozmopolitizam ovih sestara koje odgajaju djevojke. Tako se razbijaju predrasude kako su se isključivo poučavale u katoličkome vjeronauku.

Predmeti u kojima se poučavaju su: čitanje i pisanje, sastavoslovlje, francuski i drugi jezici, računstvo, mitologija (povijest), geografija, prirodopis, vjeronauk, risanje, elegantne ručne radnje (vez), korisni kućni poslovi (izdvajam krojenje i šivanje haljina, glačanje i kuhanje rublja), glazba i pjevanje, ples, nauk uljudnosti (bon–ton).

Tko poučava djevojke? U hrvatskome jeziku šk. god. 1856./57. učiteljice su: majka Michaela Karba (podučavala je paralelno i prirodopis, povijest, krasopis, crtanje i ručni rad), majka Aloisia Neuner, sestra Antonia Valčić, majka Anna Sofija Tkalčić. Poduku iz francuskoga, talijanskoga i njemačkoga pružaju izvorne govornice, Francuskinje, Talijanke i Austrijanke. Dakako, uršulinke.

Šezdesetih godina XIX. st. izvješća su isključivo pisana hrvatskim jezikom. Ocjene su bliže današnjem ocjenjivanju: »izvrstno, vrlodobro, dobro, srednje«. Posebno se ocjenjuju ćudorednost te vjeronauk.

Kad je 1816. stupio na snagu zakon o obveznom trogodišnjem školovanju, uršulinke pored ovakve ekskluzivne primarne škole zbrinjavaju poučavanje djevojčica nedjeljom i blagdanom, tzv. pučke škole. Riječ je o nedjeljnim ili opetovnim školama koje su bile obavezne, a pohađaju ih djevojčice čiji roditelji nisu mogli platiti djevojačku školu. Obuhvaćala je djevojčice do 15. godine života ili izučenjem nekoga obrta. Ovakav je tip škole u Hrvatskoj bio uobičajen do 1925. godine.

U nazivima izvješća atribuira se svrha poučavanja: »odhranilišna«, »početna dĐvojačka učiona«. Riječ je o terminologiji koju susrećemo u prvome priručniku namijenjenom učiteljima pučkih škola, no autor je nepotpisan. Obćenita znanost podučavanja (Didactica generalis) za porabu učiteljnih sĐmeništah objavljena je u Budimu 1849. Didactica generalis, kako kaže podnaslov, dijelila je znanost odhranjivanja, danas bismo rekli — pedagogija, od znanosti podučavanja — didaktika. Na ovim metodološkim temeljima počivaju moderna pedagogija i didaktika. Priručnik je bio namijenjen učiteljima te ih podučava kako će se što bolje pripraviti za buduću službu. Smisao njihova poziva jest »(...) dĐcu obojega spola uputjuje (...) i da se budu u životu koristiti znala onim, što su učila«.3 Dok su učiteljice mogle poučavati samo žensku djecu, učitelji su mogli radili u mješovitim razredima. Potvrđuje to dio priručnika koji govori o radu sa ženskom djecom. Od učitelja se traži da postupa na osobit način koji se razlikuje od odgoja muške djece. Pri tome se svakako pomišlja na sramežljivost djevojčica. U razredu u kojem sjede djevojčice i dječaci potrebno je »kao i u drugih prigodah žensku dĐcu od mužke razlučivati«.4 U takvim su učionicama klupe složene u dva reda. Idealna učionica ima dvoja vrata. Na jedna izlaze djevojčice, a na druga dječaci.

Kako se podučavaju djeca, nalaže Methodica generalis. Također, sastavni dio navedenoga priručnika. To su: propitkivanje (forma erotematica), podučavanje kroz razgovor (forma dialogistica), sokratička vérsta podučavanja (forma socratica), v#rsta razlagujuća i v#rsta slagajuća (forma analytica et syntetica) te međusobni način podučavanja (forma Bellancasteriona).

Iz priručnika Posebna znanost podučavanja ili naputak u uspĐšnom predavanju pojedinih naukah (Didactica specialis), objavljen u Budimu 1849., izdvajam nastavna područja kojima se učenike podučavalo materinskom jeziku: sricanje slova, podučavanje u čitanju i pisanju slova, slovkanje, lijepo i izražajno čitanje, čitanje u kojemu se pazi na naglasak, o pamćenju onoga što se čita, krasnopis (vježbe), pravopis (vježbe), vježbanje »pismenih sastavcih«.

Kako bi trebala biti namještena idealna učionica? Odgovor također nalazimo u navedenome budimskome didaktičkome priručniku.5 Mjesto mora biti prikladno za učenje i zdravlje, »gdje nema močvare, bare, k#rčme, kovača koji radeći lupu i buku čine«; mora imati dvorište »da se sitna dĐčica, kad im sĐdenje u školi dotuži, ondi malo razigrati mogu«; vrt za stjecanje praktičnoga znanja u gospodarstvu, vrtlarstvu, prirodoslovlju; učionica s dva reda klupa, učiteljev stol, »tabla za računanje crno obojena«, »tabla za sricanje i pisanje« s crvenim linijama; globus, karta Europe i Ugarske »sa združenimi kraljevinami«; raspelo; »dva pofarbana ormara s fiokami« u kojemu stoje školske knjige, pera, spužva, kreda. Blizu učiteljeva stola, sa svake strane stoji jedna klupa »za nemirne učenike i učenice«. Posebno je naglašeno: »Dakle, neima mĐsta za magarećju klupu.«

Glas javnosti o školovanju ženske djece u XIX. stoljeću

Glasna promišljanja o odgoju čine mi se dobar pokazatelj kako je tadašnja intelektualna javnost pratila želju nadležnih prosvjetnih vlasti u cilju poboljšanja obrazovanja ženske populacije. Napomenuti je, često su to i općeniti stavovi o pučkim učiteljima te njihova površna naobrazba i neukost glede tada modernih pedagoških standarda o kažnjavanju učenika.

O nižim pučkim školama, pogotovo o otporu roditelja što ga pružaju jer nerado šalju djecu u školu pisao je Ljudevit Vukotinović u knjižici Nešto o školah pučkih. RĐč u svoje vrĐme.6 Ovu knjižicu Vukotinović piše kao tridesetogodišnjak. U tadašnjem javnome životu Zagreba aktivno sudjeluje kao književnik, prirodoslovac, političar i gospodarski prosvjetitelj stoga njegov stav glede navedenoga društvenog fenomena odgoja i naobrazbe, kako djece tako i onih koji ih podučavaju, nije bio zanemariv. Umjesto predgovora rasprava o pučkim školama počinje kratkim komentarom zašto će biti napisana hrvatskim jezikom, kako bi izbjegao suvišne kritike: »da me poštovani zemljaci moji od svakoga stališa razume; zato sam se trudio u onom najvećma jeziku pisati, koj je u srĐdini medju jezikom provincial — horvatskim i jezikom književnim.« Rasprava je zamišljena u pet cjelina: PotrĐbitost školah, Stališ naših pučkih školah, Kakve bi mogle i morale da budu pučke učionice, Što treba da se dĐtca uče u učionicah.

Vukotinović polazi od premise, ukoliko »izobraženi čovjĐk želi s prostim mužem posla imati«, a s pukom se mora živjeti, onda je »potrĐba pučkih školah tako očevidna.« Pročitavši u cjelini Vukotinovićevu raspravu, možete osjetiti opravdanu gorčinu ilirca, nadasve domoljuba. Masa puka je neobrazovana, za učitelje nema dovoljno dobrih škola u kojima bi se spremali za osjetljiv poziv. Učitelj je »čovĐk prost, bez prave znanosti, bez izobraženosti, pored toga siromah, koj 50–60 forintih plaće, nĐšto kuna i nĐkoliko fatih darvah na godinu imade.« Pod starost je čovjek »bez svake pomoći i časti, mal da ne prosjakom postati.«7 Školnik je prost i srdit, tuče i psuje, te ga se djeca boje. Traži od đaka da čuva guske, donosi drva. Odgoj ženske djece još je gori. Govorimo li o kažnjavanju, razbila bih neke predrasude koje postoje o školama »postterezijanskog« razdoblja. Pučka poslovica: »Batina je iz raja izašla« ne bi u tadašnjim priručnicima dobro došla. Uršulinke koje odgajaju djevojčice slijede odgojne metode, poput: Izbjegavati treba sve što bi moglo povrijediti nedužnost djetinju. Ili. Bez nužde ne smije se nijedno dijete kazniti, a i tada se valja čuvati podrugljivih i uvredljivih imena. Mislim da ovomu komentar nije potreban. Posrijedi je samo analogija kako se odgajaju djeca u pučkim učionicama, a kako djeca u pravome odgojnome zavodu. No, utjehe radi »mnogoštovanim domorodcem«, kojima se Vukotinović obraća, ni u Europi nije bolje. Nijemci su suviše teoretični. Englezi izobraženi u književnosti, znanosti, liberalni su, no puk im je prost i sirov. Francuski puk u provinciji nije nimalo bolji od našega. Isto je i s talijanskim pučkim školama. Vukotinović, gotovo nevjerojatno, hvali »učionice novoga svĐta (sĐverne Amerike) su najbolje.«8

Tadašnji tisak često iznosi polemike o važnosti poučavanja žena, učitelju, odgojnim metodama, neobrazovanosti puka. Neskrivena je želja — uzdignuti hrvatski puk na obrazovnu razinu europskih razvijenih naroda. Na stranicama Nevena i Vienca, a poslije u Napredku, česti su plameni istupi u prilog višoj obrazovanosti žena, ravnopravnosti u odgoju spolova, želji da se sruše predrasude kako je žena nedovoljno umno biće. Pedesetih je godina XIX. st. u svojim istupima u Nevenu posebno bio oštar Ivan Filipović.

* * *

Apostrofirajući Draškovićevu raspravu s početka izlaganja, s njom bih i završila. Ovo izlaganje govorilo je o temeljnom problemu koji je postavio grof Drašković, zašto ima smisla govoriti hrvatskim jezikom. Pratili smo kako su se odgajale »ilirske kćeri«, no tko su stvarni akteri kojima se obraća grof? Svakako ne djevojčice koje uče u varaždinskome zavodu uršulinki. Protagonisti Hrvatskoga narodnog preporoda bile su i žene. Pri tome svakako pomišljam na Josipu (Pepicu) Vancaš, rođenu Andrassy, u čijoj se kući na Gornjem gradu, u Opatičkoj ulici 21, okupljaju znameniti ilirci: Stanko Vraz, Petar Preradović, Vatroslav Lisinski. Pjesničke muze, poput Vrazove Ljubice Cantilly, Demeterova zaručnica, glumica Franjica Vesel, operna diva grofica Sidonija Erdödy–Rubido. Stoga, nije čudo da je grof Drašković imao želju, i osjećao važnost, obratiti se onim damama koje, suprotno imenovanim gospođama, materinski jezik preziru te im je posvetio ne tako malu raspravu. Kako bi što slikovitije potaknuo dame na razmišljanje o svome materinskome jeziku, Drašković će spomenuti znamenite žene koje su ostavile trag kroz »ilirsku« povijest: ilirska kraljica »Teta« (Teuta), vrlo zaslužne dame (»hochverdienten«), spisateljice, Ana Bošković, CvĐtana Zuzerić (Cvijeta Zuzorić), Lucrezia Bogašinović, Katarina Pozza di Sorgo. Hrvatsko gospojinsko društvo uzvratilo je zahvalom — dale su portretirati grofa Draškovića, čiji portret i danas krasi prostoriju Predsjedništva Matice hrvatske.

U romantično je vrijeme buđenja nacionalnog identiteta osviještenost bila najbolje iskazana jezikom kojim govoriš. Kao da bi deviza mogla glasiti: Samosvijest je bitno određenje čovjekove duhovnosti.